Ljudi su izgubili sve, nisu plakali toj nesreći i kaosu znali su

Dana 6. veljače razoran potres magnitude 7,8 po Richteru pogodio je Tursku na granici sa Sirijom i promijenio živote stotina tisuća ljudi. Zbog težine katastrofe bila je potrebna brza reakcija, stoga su na potresom pogođeno područje uskoro počele stizati spasilačke ekipe iz mnogih država, pa tako i iz Hrvatske,kakobispasilebrojne ljude koji su ostali zarobljeni ispod ruševina.

Hrvatski spasilački tim činio je 41 predstavnik Ravnateljstva civilnezaštiteRepublikeHrvatske sa sedam potražnih pasa, a privilegija, ali i velika odgovornost pripala je i Zvjezdani Kušter, članici Hrvatske gorske službe spašavanja - Stanice Čakovec, i njezinoj kujici Tesli. Hrvatski spasioci upućeni su u Antakyju, grad u turskoj pokrajini Hatay koja je jedna od najteže stradalih područja, a nalazi se uz samu granicu sa Sirijom.

Zvjezdana se s ostalim predstavnicima hrvatske Civilne zaštite u Hrvatsku vratila u petak, 17. veljače, te nam je prenijelaiskustvonakojese,iakoje znala što je ondje očekuje, nije mogla pripremiti. Uvodno nam je otkrila da je članica HGSS-a pet godina te da je prije Turske sudjelovala u potragama i akcijama spašavanja u Hrvatskoj, a uposljednjihgodinudanasnjome u tome sudjeluje i njemačka ovčarka Tesla koja će uskoro

– Ljudi su nas vukli na ruševine i rekli da im je tu netko zatrpan, molili da pogledamo sa psima – rekla je Zvjezdana Kušter napuniti tri godine.

– Kada se aktivirala potraga u Hrvatskoj, ako sam u tom trenutku mogla ići, javila sam se. Sudjelovala sam u potragama gdje se tragalo za izgubljenom osobom. Dobijete sektor koji morate “očistiti”, psu se stavlja GPS ogrlica i točno znate što je sve pas prošao. Za svaku potragu se radi analiza, tome se pristupa vrlo studiozno i iza svake vježbe ili akcije analizira se kako bi se idući put slična situacija mogla brže ili bolje riješiti. Akcije spašavanja uglavnom su uspješne, imamo jako mali broj slučajeva gdje se na kraju nije pronašla osoba.

Naši psi i ljudi traže i smrtno stradale osobe, kako bi njihovim najbližima pomogli da se na dostojan način oproste od svojih najmilijih – ispričala je za početak Zvjezdana, inače zaposlena kao instruktorica u Centru za obuku vodiča i dresuru službenih pasa u policiji u Zagrebu.

Sravnjen sa zemljom

Tako se odazvala i kada je uslijedio poziv Ravnateljstva civilne zaštite 6. veljače. – Svi koji smo bili raspoloživi smo se javili. Odabrane smo Tesla i ja te smo bile jedan od sedam potražnih timova iz Hrvatske – rekla je.

Zadnjih 180 kilometara do odredišta putovali su više od osam sati, stvorile su se ogromnekolonejersuljudimasovno slalipomoć.Onoštosuhrvatski spasiocipotomzatekliuTurskoj bilo je strašno, dodaje.

– Nadam se da u životu nešto slično više nikad neću vidjeti, zbog ljudi koji žive na tim područjima. Grad je sravnjen sa zemljom. Tek je nekolicina zgrada ostala u zraku, od kojih je svaka bar popucala ili “klecnula” na prvi kat. To je zlo za vidjeti, skoro ništa nije upotrebljivo.Ljudikojisuostali, kojima je netko od obitelji bio zatrpan, bili su vani u šatorima. Sa strane su si zapalili vatru, od smeća ili nečeg što bi našli, grijali su se tako cijele noći, a temperatura se spuštala i do nule. To nisu bili pravi šatori, negovišekaobivakkaoštodjeci u igri radimo konstrukciju od drva i onda preko toga neku plahtu ili slično – opisala je Zvjezdana i dodala da ju je u cijelom tom kaosu iznenadila zahvalnost domaćih ljudi. – Nevjerojatno je koliko su ti ljudi zahvalni. Na terenu su nam nudili vodu, i psima su nosili. Nudili bi nam piće i neke kolačiće, rekli smo da ne trebamo, ali nekad bismo uzeli samo zato jer smo vidjeli koliko ih je razveselilotoštosmouzelipola litre vode od njih. A na svakih 200-tinjak metara po ulici bilo je ostavljeno po 3-4-5 paleta vode u većim i manjim bocama da ljudi imaju na raspolaganju barem to. Vukli su nas na ruševine i rekli da im je tu netko zatrpan,molilidapogledamosa psima…–opisalajevrlostresno iskustvo.

Radni dan

Prvi dan, kaže, nije bilo struje ni signala, jedva su se kontaktirali na terenu, no svakim se danom vidio pomak u organizaciji i prometu. Na ulici su bili svi rodovi policije i vojska, a spasioci su radili po cijele dane. Otkrilajekakojeizgledaojedan radni dan.

–Ranobuđenje,spremanjeza teren.Zatovrijemenamjevođa modula bio na sastanku i dobio je zadatke za nas po sektorima. Rekao nam je gdje tko ide, onda smo se dijelili u manje timove, na više mjesta po sektoru kako bismo ga što prije pregledali. Išli smo bar po dva tima jer kad jedan pas markira da ima nekoga, onda šaljemo drugoga za potvrdu. Označili bismo tu ruševinu, a tehnički tim bi izvlačio. Pokušali smo dozvati osobu, komunicirati, utvrditi je li živa ili smrtno stradala, ali, nažalost, mi u nalascima nismoimaliodazivaživeosobe, sve su bile smrtno stradale. S namasuišliiinženjeri,statičari koji su otprilike procjenjivali sigurnost, na to se najviše pazi. Jer ako se nešto dogodi spašavatelju, akcija se prekida i ide se izvlačiti spašavatelja jer je tu najveća vjerojatnost da će se osoba izvući. Ako je bila velika

Zbog traumatičnih iskustava svi hrvatski spašavatelji dobit će psihološku pomoć ruševina i pas nije mogao sam toliko daleko, vodič se izložio opasnosti, dok su ostale osobe iz tima uvijek pratile gdje se on nalazi za slučaj da dođe do urušavanja – pojasnila je i dodala da se radilo do navečer, eventualno po noći toliko dokad ne bi završili pregled neke ruševine, i slijedio je povratak u bazu. Po noći su ih budili after šokovi, potresi od pet po Richteru.

Preispitivanje

Kako su dani prolazili, sve više se smanjuje mogućnost da će biti pronađena živa osoba. Tada počne preispitivanje je li sve dobro učinjeno. –Dajetesveodsebesvakidan i zna biti jako teško. Prevalili smo 2500 kilometara, počneš se preispitivati: Pa jesam li sve dobro napravio, jesam li mogao još nešto? Ali nekad, koliko god dali sve od sebe, ne možete utjecati na neke stvari. Tek tada shvatite koliko smo zapravo mali, a s druge strane, koliko taj mali čovjek može puno napraviti. I kad bi našli smrtno stradalu osobu u ruševini, ljudi su nam zahvaljivali kao da im se dijete rodilo jer su sretni što će ga tehnički tim izvući i što će dostojno pokopati svojeg člana obitelji. U tom trenutku nema osuđivanja, nema ničega, to njihovo prihvaćanje toga što se dogodilo… Oni uopće nisu plakalizamaterijalnim.Teljude je pogodila strašna katastrofa, a oni imaju prostora za zahvalnost,tubismopunomoglipuno učiti od njih – ističe Zvjezdana. Možda bi se sa svime lakše nosilidasupronašliživuosobu, nozahvaljujućinjima,nanekom drugommjestusuljudispašeni. –Tojekaoiupotrazi,dabiste pronašli živu osobu, mora biti u