Reunion 01

SEPTEMBAR, 2016., BR. 01

REFORMSKA AGENDA: KUDA DALJE PODUZETNIČE? NOVO VRIJEME, NOVA ZANIMANJA, NOVE TITULE

www.reunion.ba

MLADI,

BUSINESS

SPOSOBNI PODUZETNI

UMJETNOST KADA SE RADI NAPRAVI NAČIN

Neki novi klinci domaće poslovne scene Doba budžetarijata:

BUDŽETSKE

Moderna ekonomija i "poslovni žongleri"

CRAFT

Kada jedan posao više nije dovoljan

VLADAVINA

KLASE

BEER

MOSTAR (R)evolucija homebrewinga u BiH

Edin Mehić

ISSN: 2490-3248

SREĆA PRATI

HRABRE Anila Gajević: Moj posao, moje zadovoljstvo 977-2490-3248

str. 41

Mladi nakon završenog studija: Kuda dalje? str. 16

Vesna Beganović: U vječitom traganju za slobodom str. 34

TIPS d.o.o. nudi: - sve vrste računovodstvenih usluga, - osnivanje i registracija preduzeća, promjene oblika, likvidacija, stečaj - finansijsko i porezno savjetovanje,izrada poreznih prijava, prijave poreza na dohodak građana,..

TIPS d.o.o. Mostar, Maršala Tita bb, 88000 Mostar, T: +387 (0) 36 834 444, F: +387 (0) 36 834 594

REUNION CONNECT Septembar 2016

Imate priču, sugestiju ili jednostavno želite više informacija?

SADRŽAJ

www.facebook.com/Reunionnews www.twitter.com/Reunionnews www.linkedin.com/Reuniomagazin info@reunion.ba, redakcija@reunion.ba

Reformska agenda

Kuda dalje, poduzetniče?

Jedno je pričati, drugi je stisnuti zube, zatvoriti oči, uzeti “metlu” i početi reforme, a u BiH se itekako ima toga reformirati, od glomazne i neefikasne javne uprave, besmislenih procedura smišljenih da obeshrabre svaku privatnu inicijativa do uvriježenog mišljenja da je jedini pravi posao onaj u državnoj službi.

Svjetsko, a naše: ANILA GAJEVIĆ Ako BiH ima proizvod svjetske klase, to je sigurno film. Naši filmovi osvajaju nagrade, naši glumci i filmski autori su rado viđeni gosti na najvažnijim svjetskim filmskim okupljanjima, a u tome im pomaže Anila Gajević.

34

Urednik: Kenan Bešlija Pomoćnici urednika: Sara Krajina Jazvić i Sanela Gojak Novinari i saradnici: Samila Ivković, Edina Sarvan, Jasenko Korjenić, Vesna Matić Karić, Senad Matić Karić Fotografija: Jasenko Korjenić, Haris Karamehmedović, Edvin Kalić Lektorica: Edina Sarvan

Lice profesije:

VESNA BEGANOVIĆ

24 Intervju broja:

EDIN MEHIĆ Iza Edina Mehića je dvije decenije uspješnih projekata, između ostalih sinonim za traženje zaposlenja portal Posao.ba. Danas je Mehić mnogo više od uspješnog poduzetnika i predavača za čije se govore traži stolica više. Edin Mehić je postao uzor mladim generacijama u ovoj zemlji, formula uspjeha koju rado želite slijediti. Ako želite da vaše dijete ima neki uzor u životu, neka to bude Edin Mehić.

4

Vesna Beganović je danas najpoznatije lice domaće marketinške scene, na čelu agencije Via Media.

41 71

Mladi, sposobni i poduzetni: ALMIR MUKAČA Od grumena jedne neugledne biljke nastao je jedan od najzanimljivijih domaćih businessa, projekat Krompir.ba.

Dizajn: Damir Hrnjičić www.wire.ba Marketing: Irma Maksumić Distribucija: 00387/61 910 161 info@reunion.ba Izdavač: Reunion d.o.o Mostar, Bišće Polje bb (Zgrada Intere TP) Kompletan autorski sadržaj, koji uključuje grafičke, tekstualne, programske i ostale materijale, nalazi se pod zaštitom važećeg Zakona o autorskom i srodnim pravima. U slučaju da želite da objavite neki od sadržaja bez obzira o kojem se mediju radi (elektronski, štampani, ili Internet medij), obavezno je obezbijediti prethodno pisano odobrenje magazina Reunion. Pojedine informacije moguće je prenositi pod uslovom da se vidno navede, i u adekvatnom obliku, da je “ informacija preuzeta iz magazina Reunion.

Štamparija: Suton d.o.o Široki Brijeg

Uvod

Manifesto Da li je to još jedna od fraza vašeg life coach-a, citat iz omiljene knjige, omiljena rečenica New Age revolucije ili je Istina? Prije trinaest mjeseci na jednoj, tada bezazlenoj kafi,

poslali smo ideju negdje daleko u galaksije, ne sluteći da će se ona ponovo vratiti nama i u

potpunosti okupirati naše misli, naša djela i naše vrijeme. Kratko iza toga ideja je zakucala na vrata, nasmiješila se potpuno spremna da bude ostvarena. O njenom dolasku moglo bi se napisati mnogo više od jedne stranice. Potpuno nespremni za njen dolazak morali

smo uraditi jako puno stvari, stvari koje se ne vide i koje se nikad neće ni vidjeti: bezbroj sastanaka, mailova, poziva, događaja, pređenih kilometara, preživljenih emocija.

Poslije je došao na vrijeme – rad. Trebalo je odrediti strukturu, teme, pozicionirati se,

istražiti, organizovati tim. Nakon toga je trebalo opet raditi, aktivno, svakodnevno i onda kad se činilo da nas je svemir zaboravio i ostavio. Trebalo je probijati led ne znajući da li

'bušimo' na pravom mjestu. Da li se tamo krije voda? Ko nikad nije radio na slijepo, to neće

ni razumjeti. Vi zbog kojih smo i napravili ovaj magazin tačno znate o čemu pričamo. Znate osjećaj kako je ustati bez mogućnosti planiranja čak ni današnjeg dana, jer sve na kraju

zavisi o tome da li će nešto da sjedne na račun ili neće. Bez obzira na najbolju namjeru da uredno servisirate sve obaveze – čekate 10.30 prvo povlačenje – a poslije ćemo se čuti.

Pored svih tih emocija koje proživljavate, svih isprika koje ste u hodu naučili smišljati, svih

ljudi koji vas 'mogu čekati ovaj mjesec' vi i dalje kad dan okonča ostajte sa svojim pitanjem - da li tamo ima vode?

Dogodi se nešto, i svima se dogodi taj trenutak u kojem razumijete da čak i ako ne

bude vode imate dovoljno leda koji čekanjem može postati ono za čim tragate. Kad se sa tim pomirite i pružite ruku toj misli, oglasi se svemir sa osmijehom i čestita vam.

Shvatili ste foru.

Magazin Reunion sutra ide na štampu, danas pišemo ove završne riječi. Sa željom da ovo bude okidač nakon kojeg će te doživjeti svoj trenutak svi mi skupa želimo vam od srca ugodno provedeno vrijeme na stranicama.

Vidimo se ponovo u decembru/prosincu.

Do tada možete nas pratiti na web stranici ili putem društvenih mreža.

Vaš Reunion.

5

Explorer

BiH u slovima i brojevima

Prva u svijetu po broju politiÄ?kih stranaka.

Prva zemlja u svijetu po procentu nezaposlenih mladih ljudi.

Peta zemlja u svijetu po odlivu visokoobrazovanih kadrova.

6

87. zemlja u svijetu po inovativnosti.

Prva u regionu po ĹĄumskom bogatstvu.

77. zemlja u svijetu po brzini interneta, posljednja u regiji.

Uvod Intervju

Misija Reunion:

STOP BIROKRATIJA NAPRIJED PODUZETNIŠTVO

Renovirati stan je skup sport, nema sumnje. Sve košta i sve na kraju ispadne tri puta skuplje nego što smo planirali. Zato je svaka marka bitna i nije svejedno šta se i koliko se kupuje.

Volim da uspoređujem cijene, volim da skupljam kataloge trgovačkih centara, volim da čekam sedmične popuste, volim na kraju da čitam deklaracije i ko je proizveo ono što ću morati da kupim. U potrazi za četkama, krep trakama, prekidačima, bojama za krečenje, bojama za krilo vrata, bojama za okvir vrata, otkrio sam da između Visokog i Viteza postoji najmanje deset proizvođača onog što možemo definirati kao – boja.

Domaća pamet pod domaćim nebom proizvodi boje za unutrašnje zidove, boje za fasade, lazure odnosno sadoline, PU lak za parket, lak za čamce, lakove za radijatore... Domaća pamet proizvodi i radijatore, na najmanje dva ili tri mjesta u BiH. Pronašao sam “Made in BiH” i česme/ slavine proizvedene u Gračanici, opreme za tuš kabinu i dasku za WC šolju proizvedenu u okolini Banja Luke, ventile za radijatore iz Viteza, šaltere iz Širokog Brijega i utič-

nice iz Vareša... Pronašao sam firmu iz Tuzle koja proizvodi kvalitetne i jeftine sanke. Iduće zime sestriću kupujem baš te, “Made in Tuzla” sanke.

Odakle su se stvorile sve te male firme koje imaju snage proizvesti sve što što vam treba za vaš dom. Ko su ljudi koji stoje iza njih? Odakle im znanje, oprema i tehnologija za proizvodnju?

Raduje činjenica da se u pravilu radi o porodičnim biznisima ili biznisima koje su zajednički pokrenuli bliski prijatelji. Te male firme koje proizvode sve što tržište traži, od laka za parket do produžnih kablova, nisu nastale na temeljima nekadašnjih samoupravnih “giganata”, kako volimo da tepamo tim spomenicima jednog vremena o kome još historija ima da se izjasni. Te firme su potpuno nove, nastale ili na livadi ili u garaži, nastale tako što su njihovi pokretači negdje pronašli odgovarajuće znanje (uz pomoć Google ili radeći u Njemačkoj), zatim dobro istražili tržište, odnekle pronašli novac – kapital bez kojeg ne ide, prošli birokratsku golgotu, registrovali firmu i postali poduzetnici, nadajući se da će njihov biznis biti među onih

pet posto biznisa koji prežive.

Raduje činjenica da biti poduzetnik u ovoj zemlji više nije sramota i da pežorativna riječ “privatnik”, kao sinonim za lopova, izrabljivača i gulikožu, polako nestaje iz našeg govora.

Nove privatne firme, privatni kapital, privatna inicijativa i nova znanja jedina su budućnost ove zemlje. Raduje činjenica da se nešto pokrenulo u ovoj zemlji.

Ne znamo tačno šta, ali se osjeti u zraku. Statistike pokazuju da raste broj novih firmi, da se smanjuje nezaposlenost i da ekonomija ove zemlje raste.

Taj rast, te nove male firme, ta nova radna mjesta i te nove vrijednosti, nemaju veze se državom, njenim gubitaškim firmama, i javnim preduzećima koja sama sebi nisu u stanju isplatiti plaću i uplatiti doprinose. Najveći dužnik u ovoj zemlji je sama država i duguje sama sebi preko dvije i pol milijarde KM. Mali poduzetnik ne može sebi priuštiti luksuz da državi ne plati ono što država smatra da je njeno. Država šalje inspektore, oni plijene imovinu, blokiraju račune, pečate se prostorije i završava se kao socijalni slučaj, ili na psihijatriji, ili na groblju.

Kenan Bešlija urednik magazina Reunion

Poslovni magazin Reunion posvećen je upravo tim malim – velikim ljudima koji su odbili biti ili budžetski paraziti ili socijalni slučajevi i odlučili sudbinu uzeti u svoje ruke i postati poduzetnici. Ti hrabri pojedinci i njihove porodice uložili su sve što imaju i znaju u nešto što ima 95 posto šansi da propadne. Bore se sa bankama, bezobrazno visokom kamatnim stopama i visokim ratama kredita. Bore se sa birokratskom ažbahom, parafiskalnim nametima, papirima, dozvolama i taksama.

Bore se sa tri puta skupljom strujom, vodom i komunalijama.

Bore se sa strahom da će im u firmu upasti inspekcija, da će im pronaći pogrešno otkucan papir ili vrata koja nisu po propisima ili vatrogasni aparat koji nije na vrijeme servisiran. Bore se protiv činjenice da niko nije na njihovoj strani i da država čeka “dlaku u jajetu” ili bilo kakvu grešku, ne bi li im zatvorila firmu i stavila katanac.

Reunion je posvećen upravo ovim hrabrim poduzetnim, ali nevidljivim ljudima. Onima koji su jedini garant budućnosti u ovoj zemlji.

7

Explorer Intervju

Zastrašujuće realna vizija budućnosti kakvu predviđa ugledni The Economist. Pitanje je samo ko će proizvoditi software za naše “plug and play” mozgove?

Pet trendova koji će oblikovati budućnost rada

8

1.

2.

3.

4.

5.

Nova ponašanja oblikovana socijalnim mrežama i webom

Nove tehnologije bazirane na radu u “oblaku”, i kolaborativne tehnologije

Milenijalci: Nove navike, očekivanja i metode rada

Mobilnost: Rad bilo kada, bilo gdje i na bilo kojem uređaju

Globalizacija: Svijet bez granica

Cafe

Kasim Tatić: Jedan sasvim poseban čovjek

Debalans lijeve i desne strane mozga

ali i stjecanje korisnog znanja.

To primjenjuje i u radu sa studentima (povezuje učenje i zabavu).

Radeći sa studentima nešto duže od 30 godina, profesor Tatić je shvatio da mi ljudi nismo svjesni svojih umnih potencijala.

Cilj Udruženja za razvoj, kreativnost i okoliš AMAXIMUS čiji je ekspert upravo prof. Tatić (maximologija – nauka o maksimiziranju ljudskih potencijala) jeste

Sanela Gojak, Novinarka Mozak je kao padobran, funkcionira samo kad je otvoren (Albert Einstein). Zapisati ili pamtiti rečenice, dogovore, brojeve telefona, uključiti mozak i razmišljati. Maštati ili se osloniti na intuiciju? Ukucati i tražiti određeni podatak na Google, Bing ili neki treći pretraživač, jer oni sve znaju i sve pamte.

Odeš na opušteno druženje poslovnih žena iz BiH, a nakon pola sata razmišljaš o procentu iskorištenosti ljudskog mozga. ‘Ženski princip, kreativnost i biznis’ je bila tema šeste po redu Laides In by Jana voda s porukom ljubavi (14. juli Caffe Bar Boulevard).

I

ako se smatra da prosječan čovjek koristi svoj mozak nekih deset posto, određeni pokazatelji govore o poražavajućem procentu - od tri do pet posto. Šta je sa desnom stranom mozga? Da li je stvarno više koriste žene? Šta je to individualna učinkovitost, koliko i da li radimo na njoj?

Desna strana mozga je rezervirana ili zadužena za osjećajnost, maštovitost, intuiciju, sistemsko razmišljanje i kreativnost.

Svakako zanimljiv čovjek, iznimno kreativan profesor i predavač na ovom dvosatnom

eventu ID (Intelektualni dernek) je bio prof. Kasim Tatić. U godini dana prof. Tatić je u srednjoj školi koju je pohađao završio dva razreda. A kako je krenuo u školu godinu dana ranije, sa 16 godina i nepunih sedam mjeseci završava srednje obrazovanje.

Te godine (1980) je izašao ‘nezgodan’ zakon da svi muškarci nakon završene srednje škole trebaju da idu u vojsku, a njemu su dozvolili da upiše fakultet.

Dakle, na spisku primljenih studenata Ekonomije nalaze se Kasim Tatić i 199 studentica.

Profesora Tatića je život ‘počastio’ da bude stalno u ženskom društvu. S druge strane, gitara koju svira lakše je otvarala put do ženskih srca. I tu dolazimo do te desne strane mozga gdje su smješteni osjećajnost, intuicija, kreativnost itd.

Prof. Tatić nenametljivo, jednako ugodno koristi se ovom stranom mozga kroz multimedijalni performans ID svirajući i pjevajući u kratkim pauzama pomenutog predavanja. Ali i poezijom koju, usput, recitira. Pomalo neuobičajeno, ali za pohvalu lijepo upakovano druženje kroz zabavu ,

„pomoći ljudima da osvijeste svoje potencijale. Da insipriramo sebe, ali i druge ljude da inspiriraju, također - sebe. „ Prof. Tatić ne koristi se terminom motivirati.

On ukazuje na važnost otkrivanja skrivenih ili zanemarenih talenta kako kod nas samih, tako i kod drugih ljudi. Sve je krenulo kada je Kasim Tatić pokrenuo udruženje Krcko (Kreativni centar za kreativne ljude). Nakon toga, kako kaže, povlači loš potez, odnosno kandidira se za poziciju dekana, a 2012. nastaje AMAXIMUS, ideja kojom želi da pomogne ljudima da osvijeste šta je to što imaju u glavi i kako da to iskoriste u svom poslovnom i ličnom životu.

Koje su to vještine koje želimo da razvijemo? Koliko je danas vrijedno znanje koje smo usvojili tokom godina i godina školovanja u odnosu na vještine koje otvaraju mnoga vrata. I bez kucanja.

Koliko nas se sa diplomama možemo, žargonski kazano, samo slikati. Upravo prof. Tatić ukazuje na ovu činjenicu o važnosti vještina (skills), te izdvaja njih pet koje su dovoljne da ljudi nauče i da budu osposobljeni za život. Da ih nabrojim: učenje, mišljenje, rješavanje problema, donošenje odluka i komuniciranje. Nakon toga sve drugo je lako.

S obzirom na to da većina nas koristi svoj umni potencijal tri do pet posto, ovo udruženje nastoji malo podići ovaj procenat na pet plus X. Naš sistem obrazovanja je postavljen tako da koristimo isključivo i samo lijevu stranu mozga. U AMAXIMUSU nastoje popraviti debalans u lijevoj i desnoj strani našeg mozga. „Lijeva strana mozga je zadužena za sve ‘dosadno’ u životu, a desna je zanemarena iako se bavi lijepim stvarima, reče Tatić u Boulevardu i uze gitaru. On je napravio određenu ravnotežu, pored gitare koju, naravno, zna svirati, on nije bio isključivo "štreber". Trenirao je fudbal u čelikovim pionirima. Pisao poeziju i bavio se slikanjem. Fino iskorištena desna strana mozga, zar ne? Kada posmatramo profil prosječne osobe, njenih dobrih potencijala, pitamo se koliko smo mi ljudi svjesni toga šta imamo u glavi? Jesmo li ili nismo pasivni slušači? Nevjerovatna je činjenica koliko je izražen procenat sumnje.

Itekako je potrebno ukazati ljudima na svjesnost o tome šta imaju u glavi kao potencijal, jer mogućnosti su beskrajne, od privatnog života, emotivnih i profesionalnih veza.

Moral kao komponenta je najslabije izražen u našem društvu.

Ljudi imaju znanje, talenat, ali ako nemaju moral - kao intelektualni kapital ne vrijede previše.

AMAXIMUS nastoji omogućiti svojim polaznicima potpunije korištenje umnih potencijala i postizanje uravnoteženijeg korištenja obje polovine mozga, kroz razvoj i unapređenje četiri vrste inteligencije: racionalne ili umne inteligencije (IQ), emocionalne inteligencije (EQ), socijalne inteligencije (SQ) i duhovne ili spiritualne inteligencije (DQ), kao i poboljšanje operativne vještine mišljenja.

I da, uvjerenja, također, imaju veliku moć nad nama. Pitamo se da li su ona uvijek ispravna? Škola, porodica, vjerske institucije formiraju naša uvjerenja. Dijete se odluči za ono što roditelj vjeruje. Da li djecu zbunjujemo? Da li smo se zapitali koje su to vrijednosti i uvjerenja koja imamo i koja želimo prenijeti djeci?

9

Novo doba

Nova zanimanja, nove titule i poslovi za 21. stoljeće

Ljubav u doba

MANAGERA Jedna zanimljiva Internet doskočica koja se tiče ljudskih resursa u drugoj deceniji 21. stoljeća kaže i ovo: Danas ni čoban nije čoban nego sheep manager.

Kenan Bešlija, Novinar i urednik Živimo u doba menadžera i svi su danas menadžeri. Ko već nije menadžer, svojoj će tituli dodati češće sufiks, rjeđe prefiks “manager”. Tako više neki nisu službenici u kadrovskoj službi, oni su sada “Human Resource manageri”, oni koji u firmama imaju najteži zadatak odnosno pokrivaju sektor prodaje, više nisu komercijalisti, nego “marketing manageri”. Na festivalima više ne rade pomoćnici nego “stuff”. To nije samo titula na akreditaciji, ljudi sebe zaista nazivaju “Stuff”. Kolegica koja je radila za jednu domaću medijsku kuću odbila je dobro plaćen, ali težak posao.

"Jednostavno nisam željela da budem “Head of sales”. Sve bih bila, ali “Head of sales”, ne bih" – kaže ova nesuđena šefica prodaje. Analizirajući naše Linkedin profile i titule koje su se nalaze uz kontakte koje tamo imamo, pronašli smo nova zanimanja za 21. stoljeće. Mnogo “managera”, mnogo titula sa imenicom “Sale” ili sa imenicom“executive”. Specijalisti, developeri, leaderi...

10

Legal Administrative Assistent, Communications advisor, Management Consultant For Controlling, Head of Marketing and Corporate Communication, Senior Account Manager, Sales menager for Key customers, Social Media Marketing Consultant, CEO, Community Manager, Partner Relationship Manager, Health Safety Sustainability and Environment Manager, Project Leader, Media planner, IT Systems Manager, Managing Director, Project Advisor, Consultant, HR manager, Community Builder, Marketing coordinator, Senior Councel, Front-end developer, Communication Consultant, Real Estate Agent, Head of Compliance, Creative Director, Brand Manager, Web Journalist, International Key Account Manager, LOGISTICS SUPERVISOR, Document Controller, Business Building Executive, ICT, CMS, TCMS i WCMS Administrator, Deputy Chief Editor, Communication consultant at Freelance, Tax associate, Technical Sales Engineer, Regional Manager, Corporate PR Manager, Interactive Art Director, Clipping Strategist, Marketing Assistant, Expert Associate for Promotion, Software Developer / Tester, Wholesale Professional, Social Media Assistant, AREA SALES MANAGER, Project Planning Manager, adviser engineer, assistant for legal affairs, Project Coordinator, Research Associate, sound

designer, Web Administrator, Operations Manager, Senior Designer, stylist, business consultant, Content Manager, HPE Commercial Account Manager, IT support, Bankruptcy Manager, Business Representative, Employment and Labour Market Specialist, Independent Consultant, Information Security Manager, Digital Designer, Research Consultant, Category Manager, Expert Adviser, TV Events supervisor, PR Consultant, Program Manager, Unit Supervisor, Reality Capture BIM Consultant, Multimedia Producer, Outreach Specialist, Corporate Fundraiser, strategic media planner, Digital Supervisor, Senior Associate, Event Manager, Distribution Officer, BTL Manager, Marketing Agency Supervisor, Local Coordinator, Senior Corporate Consultant, Digital Marketing Executive, location manager, stuff supervisor, Inbound & Customer Support agent, Database Administrator, Sales specialist, Talent Acquisition Specialist, Investment Manager, Rigger Android Developer.

Vrijeme u kojem ste mogli završiti Pravo i do penzije nositi titulu “referenta”, odavno je prošlo. Klinci koji se danas igraju u vašem parku nosit će titule i baviti se poslovima koji još ne postoje i nositi titule koje još nisu izmišljene.

Šta je to sad Rigger?

Rigger izrađuje skelet/ rig za 3D modele u svrhu njihove animacije.

On/a uzima model od modelara, kreira skelet za njega, povezuje model sa rigom i priprema model i odgovorajuće kontrole za animatora. Pomaže animatoru kako bi se određeni likovi uspješno animirali i dobile realne i lijepe animacije – kaže Wikipedija.

Novo doba Novo doba, novi poslovi, novi ljudi: Fatima Mrkulić

Diplomirani inžinjer genetike i bioinžinjerstva Ne tako davno ovo zanimanje bilo je rezervirano za filmove SF žanra i TV serije kriminalističke tematike. Budućnost je već izašla sa TV ekrana i ušla u naše živote. BiH je nedavno dobila svoje prve inžinjere bioinžinjerstva. Jedna od onih koji će baviti ovim poslom u budućnosti jeste i Sarajka Fatima Mrkulić (21), studentica Univerziteta Burch.

Reunion: Kada ljudima kažeš da si “Diplomirani inžinjer genetike i bioinžinjerstva”, kako okolina reaguje? Pitaju li “sine, a šta ti je to?”

zabavljanja gledalaca. “Sine, a šta ti je to” je često pitanje starijih ljudi i dok im se ne kaže da ima veze sa biologijom budu totalno zbunjeni.

Mladima je vrlo interesantno i odmah zamišljaju mene u nekoj od kriminalističkih serija na mjestu zločina kako prikupljam tragove i obrađujem u laboratoriji, što u suštini i jeste jedna od aplikacija moje struke. Međutim, moram spomenuti da je realnost mnogo drugačija od serije gdje su mnoga pravila zaobiđena u cilju

Smjer “Genetika i bioinžinjerstvo” sam slučajno pronašla u potrazi

Reunion: Zašto baš ovaj smjer, šta si očekivala od njega na početku, i šta je od tih očekivanja bilo na kraju?

Kako izgleda studij na kojem se uči za zvanje “Diplomirani inžinjer genetike i bioinžinjerstva”? Da li je studij težak?

za idealnim fakultetom i zanimanjem. Uvijek sam voljela biologiju i engleski jezik, i kada sam naišla na ovaj smjer koji se studira na engleskom jeziku bila sam i više nego uzbuđena. Nikada nisam voljela prevelika očekivanja jer se čovjek u više navrata razočara, pa sam zbog toga imala samo cilj: pronaći sebe u tom zanimanju i voljeti to što radim. Na početku studija sam se susrela sa ovim prvim dijelom svog zvanja “inžinjer” koje je podrazumijevalo znanje iz matematike, fizike i statistike, a potom i iz programiranja u dva programska jezika. Onog trenutka kada sam zakoračila u jednu od laboratorija na fakultetu osjećala sam se kao u svom domu i da baš tu pripadam. Skoro cijelu drugu godinu studija sam provela u svom novom domu (laboratoriji) gdje su moje vještine i znanje procvjetali brzinom svjetlosti. Dok smo radili izolovanje humanog DNK osjećala sam se bitnom, kao da mijenjam svijet što veliki naučnici i rade. Kada se čovjek zaljubi u ono što radi, i uživa u onome što radi, nikada mu nije teško. Normalno da postoje zahtjevni ispiti, ali to ne znači da je studij težak i da ga samo natprosječno inteligentna osoba može završiti. Svakodnevnom organizacijom vremena i iskrenom voljom za uspjehom nema tog fakulteta koji je težak. Težak je samo onima koji to rade nazor.

Reunion: Šta znači u praksi biti “Diplomirani inžinjer genetike i bioinžinjerstva”? Šta osoba sa ovom titulom radi, gdje može raditi i da li je ovo zanimanje isplativo u financijskom smislu? Može li se živjeti od ove diplome?

Diplomirani inžinjer genetike i bioinžinjerstva je osposobljen za rad u laboratoriji kao što je i laboratorijski tehničar, ali ono što nas čini drugačijim je to što iza svake procedure znamo zbog čega je to baš tako, kako unaprijediti proceduru mijenjajući njene sastavne elemente, kako popraviti nastali problem i naravno, kako sprovesti novo istraživanje na mnogim naučnim poljima.

Izolovanje, ispitivanje i manipulacija humanog, biljnog i životinjskog DNK u cilju unaprijeđenja

i olakšanja života ljudi je samo jedan od mnogih pravaca za koji se osoba sa ovom titulom može opredijeliti. U velikim laboratorijama u inostranstvu zanimanje je veoma isplativo, dok je u Bosni i Hercegovini nešto manje, ali sasvim dovoljno za naše standarde.

Vjerujem da bi se čovjek mogao obogatiti kada bi radio na nekom istraživanju ako bi ono išlo u pravom smjeru, mada kada bi se to radilo samo radi novca onda bi nastala zloupotreba koju viđamo svakodnevno. Zbog toga pravi naučnik radi srcem.

Reunion: Kakva je perspektiva jednog inžinjera genetike u BiH? Ima li na tržištu rada mjesta za vas? Smatraš li da je bolje poslovnu sreću okušati negdje u inostranstvu?

Ne mogu reći da posla nema, ali je realnost da ovaj pravac nije toliko razvijen kod nas koliko je to van BiH. Smatram da u ovoj državi svako ima pravo pronaći svoju poslovnu sreću i samo tako će BiH biti bolje mjesto za život i rad.

Također, smatram da mladi ljudi trebaju promijeniti okolinu, prihvatiti izazove, proširiti svoje horizonte, upoznati nove ljude i iskoristiti znanje ponuđeno u drugim državama i sa njim se vratiti u BiH i učiniti je boljom za sebe i druge.

11

Cafe

Uz odličnu muzičku zabavu i mnogo prijatelja

Poslovni portal Akta.ba proslavio 11. rođendan Najposjećeniji poslovni portal u BiH, Akta.ba, krajem augusta je u prisustvu prijatelja, kolega novinara, partnera i klijenata proslavio 11. godišnjicu rada.

Uz nastup benda Zabranjeno pušenje, kolektiv portala Akta.ba se zahvalio na decenijskom povjerenju svim čitateljima te predstavnicima biznis sektora, diplomatskog kora, stranim investitorima, predstavnicima marketinških i PR agencija te mnogim javnim ličnostima iz svijeta muzike, umjetnosti, kulture i sporta, koji su prisustvovali događaju i svojim dolaskom potvrdili da je Akta.ba nezao-

12

bilazan partner za uspješno poslovanje u Bosni i Hercegovini.

"Kada vidim koliko nas kompanija podržava i koliko njih koristi naš poslovni servis, svjesna sam da radimo dobar posao. Svih ovih godina se trudimo da našim klijentima i poslovnim partnerima maksimalno budemo na usluzi te da im obezbijedimo informacije o aktuelnim privrednim i ekonomskim dešavanjima za njihovo bolje poslovanje“, obratila se prisutnim izvršna direktorica portala Akta.ba, gospođa Azra Atagić-Ćatović, zahvalivši se na podršci.

Akta.ba poslovni portal svojim klijentima svakodnevno pruža informacije o aktuelnim privrednim i ekonomskim dešavanjima iz BiH i regiona jugoistočne Evrope. Osim pregleda najnovijih vijesti i izvještaja iz zemlje i regiona, na jednom mjestu nalaze se i ekonomske

analize, izvještaji sa berze, najave novih investicija, pregled najnovijih tendera i pobjednika tendera. Snaga portala ogleda se u najvećem i najažurnijem Registru kompanija i institucija sa financijskim pokazateljima za više od 276 hiljada pravnih subjekata.

Kolumna

U korak s vremenom Moderna ekonomija i “poslovni žongleri”:

Vesna Matić Karić IT novinarka

Kada jedan posao više nije dovoljan Šta uraditi kada shvatite da vam jedna plata nije dovoljna za normalan život, a radite puno radno vrijeme?

Ili imate visoku stručnu spremu i ni dan radnog staža?

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u martu ove godine zabilježeno je 530.370 nezaposlenih, a ovo se odnosi samo na registrovane nezaposlene. Od toga, najmanji broj nezaposlenih, njih 7.475, otpada na osobe sa višom stručnom spremom, a slijede ih osobe sa visokom stručnom spremom, kojih je registrovano 42.364. Ovo uopšte ne čudi jer, kada živite u državi koja ne ograničava broj upisanih na fakultete, ne zatvara odsjeke sa kadrovima za kojima nema potražnje i neće je još dugo biti dobijete situaciju u kakvoj se danas nalazimo - jednostavno nema dovoljno mjesta da se sav visookoobrazovani kadar zaposli u svojoj struci. U tom slučaju, ukoliko nemaju dovoljno novca da odu u inostranstvo i tamo se pokušaju zaposliti, mladi sve češće pronalaze izlaz u nekoj od svojih vještina i reklamiraju ih na Facebooku.

Mnogi izlaz u ovakvoj situaciji pronalaze u honorarnom poslu, a često je riječ o nečemu na što su ranije gledali samo kao na hobi. Ja ih zovem poslovnim žonglerima, ljudima koji su navikli koristiti svaki slobodan trenutak da dodatno zarade. Onima među njima koji su imali dovoljno sreće, hobiji su postali i stalni izvor prihoda.

Sjetimo se samo dvojca koji stoji iza brenda “Coco”. Riječ je o majci i kćerki iz Busovače, Marijani i Patriciji Kordić, koje su Facebook iskoristile kako bi potencijalnim kupcima predstavile svoj nakit, a nakon toga su počele i sa izradom unikatnih ženskih torbica koje su postale veliki hit na društvenim mrežama. Toliki hit, da je kćerka odustala od fakulteta i posvetila se ovom isplativom hobiju. Naravno, ne postignu svi koji zarađuju “sa strane” ovoliki uspjeh, ali činjenica je da, ako su dovoljno dobri u onome što rade i nude, dodatni posao može olakšati preživljavanje iz mjeseca u mjesec. Ovakva ekspanzija kreativne radne snage, koja ne radi u državnim kompanijama, teško da bi bila moguća bez postojanja društvenih mreža. Platforma kakva je Facebook omogućila je velikom broju pojedinaca da reklamiraju svoje proizvode na jednostavan način i da zahvaljujući vlastitom zalaganju dođu do ogromnog broja potencijalnih kupaca mnogo lakše nego u predinternetskoj eri. Da biste ranije uspješno prodavali kolače i torte, umjetnička djela ili bili plaćeni za pisanje članaka, morali ste imati nekoga ko će vas preporučiti, nekoga ko će garantovati za vas ili

upoznati više ljudi sa onim šta radite.

Jednostavno rečeno: ili ste vi sami morali “obijati pragove” kako biste neke neznane ljude upoznali sa onim što radite ili ste morali imati dobrog mentora, neku vrstu vlastitog PR-a, koji će taj posao odraditi umjesto vas.

Zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, sada vaš rad, kreativnost i snalažljivost govore sami za sebe, a vi možete doprijeti do većeg broja kupaca nego ikada do sada. Naravno, uz dosta truda.

Nažalost, rijetko ko se odluči na pronalazak dodatnog posla ili ulaganje vremena u hobi kako bi ovaj postao isplativ, čisto reda radi. Rijetki su oni koji su na vrijeme shvatili i prepoznali u kojem se pravcu kreće naše društvo i tržište rada, koji su na vrijeme počeli raditi na više strana, nerijetko u početku i volonterski, kako bi kasnije uživali u prednostima života koje im donose prihodi iz više različitih izvora. Uglavnom je riječ o ljudima koji, stjerani u kut, shvate da ne mogu preživjeti od jedne plate (ili ne mogu uopšte do normalnog posla), pa silom prilika počnu razmišljati kreativno i izlaz nađu u nekom svom talentu koji bi se mogao relativno lako “prodati” ljudima. I to više nisu samo domaćice koje žele popraviti kućni budžet pravljenjem i prodajom torti i kolača. Sada se u opticaju nalaze i profesori, novinari, pravnici i svi oni koji izlaz za bolju zaradu traže na društvenim mrežama.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u martu ove godine zabilježeno je 530.370 nezaposlenih, a ovo se odnosi samo na registrovane nezaposlene. Od toga, najmanji broj nezaposlenih, njih 7.475, otpada na osobe sa višom stručnom spremom, a slijede ih osobe sa visokom stručnom spremom, kojih je registrovano 42.364. Ovo uopšte ne čudi jer, kada živite u državi koja ne ograničava broj upisanih na fakultete, ne zatvara odsjeke sa kadrovima za kojima nema potražnje i neće je još dugo biti - dobijete situaciju u kakvoj se danas nalazimo - jednostavno nema dovoljno mjesta da se sav visookoobrazovani kadar zaposli u svojoj struci. U tom slučaju, ukoliko nemaju dovoljno novca da odu u inostranstvo i tamo se pokušaju zaposliti, mladi sve češće pronalaze izlaz u nekoj od svojih vještina i reklamiraju ih na Facebooku. Nemojte me shvatiti pogrešno: nema ništa loše u tome da pokušate dodatno zaraditi. U kapitalistički nastrojenim državama poput SAD-a, već je decenijama normalno da radite više poslova. Prema podacima iz 2011. godine, u Americi je u tom periodu više od sedam miliona ljudi radilo dva ili više poslova, a razumno bi bilo pretpostaviti da je taj broj za ovih pet godina znatno povećan.

Kada već ne možemo urediti svoju državu na način na koji su Danci uredili Dansku, u kojoj ljudi već u četiri sata poslijepodne odlaze kućama, a ipak su savršeno produktivni, onda je nama, Bosancima i Hercegovcima, bolje da se na vrijeme trgnemo iz letargije i shvatimo da nijedan posao, bio državni ili ne, nije i neće uvijek biti siguran. Vrijeme kada se radilo osam sati, odmaralo osam sati i spavalo osam sati, davno je prošlo. Samo bi bilo lijepo da čovjek sve te dodatne poslove radi iz čistog ćejfa, a ne iz gole želje za preživljavanjem. Međutim, kao što to u životu često biva - i ova situacija ima pozitivnih strana. Da nas nužda ne natjera, mnogi od nas bi svoje hobije i talente stavili “na čekanje” jer se, eto, nema dovoljno vremena.

Ovako, morate naći vremena i vi ga i nađete, pa se barem u starosti ne morate pitati zašto niste pokušali živjeti od slikanja ili muzike, zašto nikada niste napisali onu knjigu ili zašto jednostavno niste slijedili svoju strast i posvetili se dekoraciji torti i kolača.

13

Radna knjižica

Škole kao tvornice nezaposlenih

Prijeka potreba:

Harmonizacija sistema obrazovanja sa tržištem rada S obzirom na to koliki je procenat nezaposlenih u Bosni i Hercegovini odgovor na pitanje koliko obrazovanje prati tržište rada je više nego jasan.

Piše i razgovarala: Sanela Gojak Unazad nekoliko godina kad pogledamo koja su to zanimanja kojima je tržište rada regije zasićeno, uglavnom, na biroima za zapošljavanje i dalje je najveći procenat ekonomista, pravnika, novinara i nastavnika razredne nastave. S druge strane, najtraženiji su inžinjeri elektrotehnike i mašinstva, i svakako ljekarski

kadar. Obrazovni sistem u jugoistočnoj Europi ne prati evropske i svjetske trendove promjene tržišta rada. Jednostavno rečeno, neprilagođenost obrazovnog sistema se očituje u tome da se mladi ljudi obrazuju za zanimanja kojima je tržište rada prezasićeno. Samim tim, generacije obrazovanih mladih ljudi završavaju na biroima za zapošljavanje, čineći tužnu statistiku.

Odlaze mladi ljudi

Magistrica socijalnog rada iz Sarajeva Amila D. nakon pet godina bezuspješne potrage za poslom u Bosni i Hercegovini pakira svoje kofere i odlazi u Njemačku.

„Totalno sam razočarana u naš sistem i vrednovanje, jer činjenica je da bez veza ne možeš skoro ništa ni uraditi. U Njemačkoj ću raditi posao u struci,“ kaže nam 28-godišnja Amila. Nije jednostavno otići iz svog grada, ali ide tamo gdje ima budućnosti i gdje će se cijeniti njen rad. Reforma obrazovanja je neopohodna, to je i slijepcima jasno. Hoće li postati jasno onima koji kontroliraju obrazovi sistem?

Sistematizacija radnih mjesta

Travničanka Alma I. nakon završenog studija Biologije na sara-

jevskom PMF-u, te odrađenog pripravničkog staža, trenutno je bez posla. „Znam da sam upisala biologiju, jer sam više voljela prirodne nauke, nekako su mi bile egzaktnije. Zašto baš biologiju, a ne hemiju? Tad sam mislila da je kod nas hemija više usmjerena na industrijsku hemiju, a biologija se bavila genetikom, mikrobiologijom. Mislila sam, to je što mene zanima. Roditelji nisu imali uticaj na moj odabir studija (kamo sreće da jesu). Upisujem biologiju u Sarajevu. Nakon mukotrpnog rada, uloženog truda, strpljenja i ljubavi, završavam jedva, a već unaprijed vidim da od posla neće biti ništa. Konkursi,

Fakti: Zanimanja ►►

Deficitarna zanimanja u Kantonu Sarajevo: Elektroenergetičar, elektromehaničar, limar, operator na CNC alatnim mašinama, stolar, plinski i vodoinstalater, mesar, mljekar, mehaničar šinskih vozila, zavarivač, keramičar-podopolagač, moler-farbar, rasadničar, obućar, autolakirer, rukovalac građevinskih i pretovarnih mašina i bravar. Bosna i Hercegovina najviše uvozi pivo u bocama i to u ukupnoj vrijednosti od 49,5 miliona KM prvenstveno iz Hrvatske i Srbije.

►►

Podaci iz augusta 2015. Na evidenciji nezaposlenih osoba u KS bila je prijavljena 71.551 osoba, od čega su 43.175 ili nešto više od 60 posto žene. Sa visokom stručnom spremom je 8.684 osobe, a 6.387 su mlađi od 35 godina.

►►

Suficitarna zanimanja, podaci iz februara 2016.: VSS - dipl. kriminalist, dipl. ekonomist, dipl. pravnik, dipl. politolog, dipl. žurnalist, socijalni radnik, prof. sociologije, dipl. pedagog.

►►

SSS, suficitarna zanimanja: Trgovac, ekonomski tehničar, mašinski tehničar, maturant gimnazije, saobraćajni tehničar, a od KV i VKV: vozač motornih vozila, prodavač, frizer-vlasuljar, metalostrugar.

►►

Deficitarna zanimanja ( VSS) - Banja Luka: diplomirani inženjer elektrotehnike: odsjek računarstvo i informatika, diplomirani inženjer tekstilnog inženjerstva: odsjek tekstilno inženjerstvo –obućarska tehnologija i dizajn, diplomirani profesor matematike i informatike.

►►

Suficitarna zanimanja (VSS) – Banja Luka: diplomirani inženjer poljoprivrede;diplomirani inženjer arhitekta, diplomirani ekonomista (svi smjerovi), diplomirani ekonomista menadžer (svi smjerovi), diplomirani pravnik (svi smjerovi), profesor razredne nastave;profesor srpskog jezika i književnosti, profesor engleskog jezika i književnosti, profesor fizičkog vaspitanja i sporta (svi smjerovi), diplomirani geograf (smjer – profesor geografije), diplomirani pedagog, diplomirani novinar, doktor medicine, doktor stomatologije, diplomirani socijalni radnik, i diplomirani psiholog.

14

Radna knjižica

ako se i raspišu namješteni su.

Po završetku studija 37-godišnja Alma i njena kolegica su uputile mail tadašnjem kantonalnom ministru obrazovanja (profesoru na genetičkom inžinjeringu). „Objasnio nam je da je mail proslijedio pomoćnici ministarstva za nauku i obrazovanje.

U povratnom mailu dobijamo pojašnjenje kako su svjesni problema da obrazovni sistem u BiH ne prati trendove tržišta rada, te da nas kojih nema u sistematizaciji o radu, odnosno trebali bi proslijediti upit Senatu, Senat Vladi, a Vlada... „ U međuvremenu, Alma je upisala postdiplomski biohemije i fiziologije na svom matičnom fakultetu, ali posla nema. „Odlučila sam upisati online kurs iz biostatistike. Dakle, bitno mi je da ne stagniram, da budem nezavisna, a to košta. Dakle sloboda košta. Razmišljam, ako steknem znanje iz ove vještine, mogla bih biti “frilenserka” i seliti se, ali ne u Berlin, nego na more zbog klime,“ dodaje ona.

Konaković: Aktivne mjere zapošljavanja

Premijer Kantona Sarajeva Elmedin Konaković na društvenim mrežama postavio je status o tome da je broj nezaposlenih osoba u ovom kantonu na dan 31.12. 2015. godine iznosio 72545. Premijer Konaković dalje je naveo da su u junu tekuće godine krenule aktivne mjere

zapošljavanja koje je vlada ranije usvojila, te da se očekuju i dodatna zapošljavanja. „Nakon dugo vremena spustili smo se ispod magične brojke od 70.000.

3205 osoba je manje na evidenciji“, istakao je on.

Također je spomenuo i implementaciju kreditno garantnog fonda u realnom sektoru, te 20 miliona KM sredstava koje su planirane za razvoj malih i srednjih preduzeća sa regresiranom kamatom, sigurno najnižom stopom ikad u našoj zemlji.

Hrvatska: Protiv uplitanja politike u obrazovanje

Više od 40.000 ljudi širom susjedne Hrvatske, ali i inozemstva protestiralo je 1. juna ove godine u znak podrške Cjelovitoj kurikularnoj reformi. Na gradskim trgovima okupljene mase ljudi su digle svoj glas protiv primitivizma i uplitanja politike u obrazovanje. Predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šperm ovom prilikom je rekla da je krajnje vrijeme da reforma zaživi kako bi svi bili zadovoljjni. Reforma je od nacionalnog interesa. Hrvatska mora i može bolje. „Kao vladajuća stranka HDZ mora konkretno podržati provedbu reforme. Ako se to ne omogući, ostavka je njegov čin. Ovo nije fešta, već slavlje obrazovanja. Važno je da svi podržimo ovaj dio. Treba poštovati struku i sve koji su radili na

reformi. Više od 650 učitelja je uključeno. Oni su najstručniji”, rekla je Sanja Šprem, prenosi Index.hr.

Srbija: Problematika privatnih fakulteta

Fakti: Zaposlenost vs nezaposlenost ►Zaposlenih ► u mjesecu junu 2016: 728.121, a nezaposlenih u mjesecu junu 2016: 518.034

Pravnici sa većine privatnih fakulteta u Srbiji ne mogu da se upišu u imenik pripravnika, pa samim time ni u imenik advokata u Beogradu, iako su ti fakulteti bili akreditovani od strane Ministarstva prosvjete te zemlje.

Razlog u diskriminaciji studenata privatnih fakulteta ogleda se u samom Zakonu o advokaturi, objasnio je predsjednik Advokatske komore Beograda Slobodan Šoškić. Svršeni pravnici sa privatnih fakulteta imaju veliki problem prilikom pokušaja da odrade pripravnički staž i upišu se u Advokatsku komoru Beograda, jer ova ustanova ne prihvata diplome u kojima ne piše izričito da je završen pravni fakultet. Drugim riječima, nije svaka visokoškolska ustanova koja u svom nazivu sadrži riječ pravno isto što i pravni fakultet, istakao je Šoškić. (Buka.ba)

►Broj ► zaposlenih žena u mjesecu junu 2016: 299.830, a nezaposlenih 271.256

Mladim ljudima koji razmišljaju upisati neki fakulteta u Bosni i Hercegovini poručujemo da dobro razmisle o potrebi tržišta za određenim zanimanjima.

Posljednji podaci govore da je u našoj zemlji više od 530 hiljada osoba bez posla.

►Javna ► uprava je vrlo poželjan poslodavac i u njoj radi čak 73.912 uposlenih

►Broj ► nezaposlenih žena u junu u odnosu na maj veći je za 0.2 posto ►U ► junu 2016. broj zaposlenih u odnosu na maj iste godine veći je za 0.8 posto, a nezaposlenih je manji za 0.3 posto. ►U ► junu 2016. broj po djelatnostima, najveći broj zaposlenih bio je u sektoru trgovine: 143.541 uposlenih ►Najmanje ► uposlenih radi na poslovima sa nekretninama, “samo” 2.791 ►Trgovina ► je jedan od najvećih poslodavaca u BiH, te u ovom sektoru radi 132.615 osoba

►Poljoprivreda ► zapošljava relativno mali broj osoba, njih 17.634

SRETNA NOVA 2045.

Jednog dana, recimo godine 2045. penzioni sistemi u zemljama kakve su BiH i zemlje u okruženju, moći će spavati snom pravednika, bez bojazni kako napuniti uvijek prazne fondove. Ili penzionih fondova neće biti ili neće biti penzionera umirovljenika jer skoro niko od generacija rođenih nakon 1981. neće imati pravo na penziju. Ili jednostavno nikoga neće biti briga zbog toga.

15

Radna knjižica

Mladi u Bosni i Hercegovini na tržištu rada

Samo je neizvjesnost izvjesna

Razgovara i piše: Samila Ivković

Tržište rada u našoj državi karakterišu visoke stope nezaposlenosti, niska stopa aktivnosti i neusklađenost ponude i potražnje za radnom snagom, te niska mobilnost radne snage.

Svi podaci pokazuju da je nezaposlenost problem broj jedan mladih u našoj državi. Procentualno ona iznosi preko 60%. Od toga, 13,4% nezaposlenih mladih su nezaposleni manje od dvanaest mjeseci. Polovica nezaposlenih su nezaposleni preko dvije godine, a jedna polovina preko pet godina.

Studiranje kao kupovina vremena i spremnost za bilo kakav posao

16

Evidentni su i problemi koji se odnose na ponudu radne snage na tržištu, te negativan trend radno sposobnog stanovništva kao rezultat smanjenja prirodnog priraštaja i migracija. Uz sve to, kao jedan od ključnih problema se javlja nedostatak veze između obrazovnog sistema i tržišta rada u BiH. O tome kako izgleda školovanje u Bosni i Hercegovini, šta očekivati po završetku studija i kako se snaći na prezasićenom tržištu rada, razgovarali smo sa nekoliko studenata završnih godina na različitim fakultetima.

Univerziteta u Sarajevu.

Radna knjižica O TOME KAKO IZGLEDA ŠKOLOVANJE U BOSNI I HERCEGOVINI, ŠTA OČEKIVATI PO ZAVRŠETKU STUDIJA I KAKO SE SNAĆI NA PREZASIĆENOM TRŽIŠTU RADA, RAZGOVARALI SMO SA NEKOLIKO STUDENATA ZAVRŠNIH GODINA NA RAZLIČITIM FAKULTETIMA UNIVERZITETA U SARAJEVU.

Dženita Aganović:

NEMAM PREDSTAVU ŠTA ME ČEKA POSLIJE

Studiram na Fakultetu političkih nauka, Odsjek za komunikologiju i treća sam godina. Iskreno, nemam predstavu o tome šta me čeka kad završim fakultet. Tržište je danas samo po sebi prepuno komunikologa, politologa, pravnika…Konkurencija je ogromna, no nažalost, danas je takvo vrijeme da nije dovoljno da budemo najbolji student, to nam zapravo uopšte ne osigurava posao. Oduvijek me zanimala žurnalistika i maštala sam da se jednog dana ostvarim kao novinar.

Uprkos raznim opaskama da zbog prezasićenosti struke neću nikada dobiti posao, ja sam odlučila poslušati samo sebe i evo, kako se bliži kraj, postajem svjesnija da je zapravo baš ovo posao koji želim raditi cijeli život. Jedno je sigurno, fakultet nam otvara vrata. FPN je odličan fakultet što se tiče teorijskog dijela u našoj struci i zasigurno mi je pomogao da bolje shvatim novinarstvo kao profesiju. Međutim, dobro novinarstvo zahtijeva dosta praktičnog rada i mnogo godina iskustva, tako da mi, studenti, bez volontiranja, uključivanja u razne projekte, radionice, ne možemo uspjeti. Prilika za volontiranje tokom studiranja imamo mnogo, a do nas je hoćemo li ih iskoristiti. Na tržište rada ću uskoro ući sa diplomom, čvrsto stegnutom u rukama i borit ću se da se ostvarim u svojoj profesiji. Međutim, zbog svega što sam već spomenula, neću bježati od bilo kakvog moralnog i poštenog posla, a čvrsto vjerujem da me onaj komad papira jednog dana neće iznevjeriti. Medijsko tržište nije dovoljno veliko da zaposli sve nas, ali vjerujem u sebe i u to da ću se uprkos svim negativnim okolnostima u našoj zemlji, ostvariti kao dobar novinar.

Studiranje zbog studiranja Zanimljiva činjenica je to da mladi produžavaju školovanje, iako to stvarno ne žele. To im služi kao štit od nezaposlenosti, mada ono u izvjesnoj mjeri poboljšava šanse za dobivanje posla. Ostati na srednjem obrazovanju nije rješenje, ali je jasno da su studenti u Bosni i Hercegovini u zaista nezahvalnoj poziciji. Prepušteni su sami sebi, dok državne institucije ne rade mnogo na rješavanju problema nezaposlenosti mladih osoba.

Elvira Omanović:

SIGURNA U SEBE, DIPLOMU I ZNANJE

Studiram na Fakultetu zdravstvenih studija, Odsjek Fizikalna terapija, u Sarajevu. Treća sam godina. Svoju struku vidim kao veoma uspješnu i traženu. Fizikalna terapija je u 21. stoljeću veoma popularna i kroz ranije periode je napredovala, a to nam je bilo i dokazano odlaskom u Fojnicu, u jedan od boljih centara za rehabilitaciju, kako bi stekli određena praktična znanja. Kroz praksu stekla sam dosta rutine u ovoj struci pa tako da sebe jednog dana vidim kao uspješnu fizioterapeutkinju. Mlada sam i ambiciozna i kroz život se vodim rečenicom da učimo cijeli život i da nije dovoljno samo znati, znanje treba i primjenjivati, a i da nije dovoljno htjeti, treba i učiniti. Kao što sam već spomenula, stičem dosta znanja kroz praksu tako da smatram da sam spremna i prije svega, sigurna u sebe, da odmah po završetku radim u svojoj struci, naravno po završetku pripravničkog staža. Na fakultetu koji pohađam stiče se dovoljno znanja da bi se pojedinac osposobio za rad u struci. Tome ,naravno, doprinose profesori i asistenti koji iza sebe imaju jako dobro iskustvo, a koje je u ovom poslu jako bitno. Svoja iskustva sa pacijentima prenose i nama, jer ćemo i mi biti izloženi tome. Također, mogu reći da sve ono što se kroz stručne predmete nauči teoretski, primjenimo to i u praksi. Uopšte ne očekujem da ću odmah po završetku fakulteta naći posao u svojoj struci i sigurno da ću morati biti uporna i istrajna u potrazi. Samim tim dok se ne bi pružila prilika za neki pristojan posao u struci, radila bih neki privremeni posao.

Sa 30. junom ove godine u evidencijama su bile 518.034 nezaposlene osobe, što je u odnosu na 31. maj 2016. godine manje za 823 ili za 0,16 posto.

Elma Bevrnja:

ISKORISTITI SVAKU PRILIKU

Treća sam godina Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Tržište rada u BiH je, takoreći, prezasićeno ovom strukom. Svjesna sam da mnogi ljudi koji završe upravo ovaj odsjek ne uspijevaju naći posao u struci, pogotovo oni koji završe samo ovaj prvi, dodiplomski stepen. Trenutno završavam treću godinu i u okviru svoje struke na tržištu rada se vidim kao nespremnu u smislu praktičnog rada. Na fakultetu općenito nedostaje prakse koja bi nam približila posao pedagoga u cilju što uspješnijeg rada u budućnosti. Teoretski, kolege i ja smo nakon završenog dodiplomskog studija dobro “potkovani”, ali dok ne znamo kako to što smo naučili primijeniti na stvarnim, svakodnevnim problemima nismo spremni za rad na mjestu pedagoga. Postoji pripravnički rad, koji nam omogućava da se prilagodimo ovim izazovima i da profesiju i struku spojimo u jedno, ali on nije u svim kantonima u BiH odobren za nas sa završenim prvim ciklusom studija. Posao u struci neću čekati, planiram iskoristiti svaku priliku koja mi se pruži za posao, ali svakako neću odustati od usavršavanja i nastojati ću redovno pratiti konkurse i aplicirati za posao u struci.

Izabela Kolić:

SLABA PERSPEKTIVA NA TRŽIŠTU RADA

Treća sam godina na Prirodno-matematičkom fakultetu, Odsjek za hemiju-nastavnički smjer. Svoju struku vidim na tržištu rada kao slabo perspektivnu, ali se nadam da će se sve promijeniti i postati bolje stanje u našoj državi. Nakon obavljanja niza laboratorijskih vježbi koje su nam bile obavezne i nakon obavljanja pripravničkog staža po završetku fakulteta, smatram se kompetentnom osobom za rad. Na našem fakultetu se stiče zaista mnogo znanja, prolazimo niz vježbi, te sam zadovoljna kako sve na njemu funkcioniše. Čekala bih jedan određeni period za posao u struci, ali ukoliko ne bih došla do zaposlenja, vrlo rado bih pristala na neki drugi posao koji bi mi odgovarao i za koji bi mi se pružila prilika.

17

Intervju

Vjekoslav Domljan

Živimo u doba budžetarijata, vladavine budžetske klase Ugledni profesor ekonomije bez zazora i sasvim iskreno govori o Reformskoj agendi i onima koji se za nju deklarativno zalažu, no ni ne pomišljaju sprovesti reforme.

18

Intervju

“Ako američka demokracija, kako kaže nobelovac Stigliz, funkcionira na načelu „jedan dolar-jedan glas“, bh. demokracija funkcionira na načelu „jedna budžetska marka-jedan glas“. Za razliku od zombija, mrtvaca koji hodaju, san bh. zombija je da u svom mandatu dobiju kola. Stoga se budžetarija može nazvati i autokracijom: smisao javnih vlasti nije efikasno stvarati javna dobra i dijeliti ih pravično, nego da se imaju javna kola na raspolaganju.”

kako statistike pokazuju, nego znatno više, jer porezni rashodi (nepokriveni gubici javnih institucija i javnih kompanija, te izvjesnih privatnih kompanija poput kladionica) nisu uključeni u statistiku javnih rashoda.

Ako se još ima u vidu da država drži pod kontrolom kompletnu regulaciju, jasno je da je bh. društvo etatistčko, ono u kojem je glavni motor javni sektor. Živimo u doba budžetarijata, vladavine budžetske klase.

Reunion: Da li smo sa Refomskom agendom zakasnili 20 godina?

Provođenje reformi, tj. hvatanje koraka sa zemljama visokog dohotka, znači uvođenje druga dva sektora (privatnog i civilnog) u igru. Ako bacite pogled na globalnu mapu, vidjet ćete da svugdje, osim na Kubi i u FBiH, možete osnivati nebankarsku kreditno-depozitnu instituciju. Primjerice, i u komunističkoj BiH, da ne kažemo u osmanskoj, austro-ugarskoj i kraljevskoj BiH, mogla se osnovati štedno-kreditna zadruga, stambena štedionica i sl., no u kapitalističkoj BiH ne može. Po ovome, kao i nizu drugih stvari, BiH kasni ne samo za Europom nego i za Centralnom Afrikom.

Zasigurno se kasni barem osam godina. Nakon prve dvije poslijeratne godine obnove, BiH je postala zemlja srednjeg dohotka i to je još uvijek. Ono što je sigurno, BiH neće biti odličan učenik u tom razredu poput Južne Koreje, Tajvana i Hong Konga kojima je trebalo sedam godina da od zemlje višeg srednjeg dohotka postanu zemlje visokog dohotka.

S druge strane, BiH je još daleko od toga da bude najgori đak u razredu, poput Grčke i Argentine, kojima je trebalo 28, odnosno 40 godina da postanu zemlje visokog dohotka.

BiH je, ne samo zbog izbjegavanja ‘zamke srednjeg dohotka’, nego i zbog otklanjanja uticaja globalne krize trebala poduzeti temeljite reforme. Nije ih poduzela na vrijeme, kao ni bivša Jugoslavija, koja nije na vrijeme poduzela Program dugoročne ekonomske stabilizacije nakon prva dva naftna šoka. U oba slučaja se radilo o teškoj ranjivosti na vanjske šokove i nesposobnosti vlasti da tu ranjivost, ako ne otklone, a ono barem ublaže. U oba slučaja se radilo o neučinkovitoj ekonomiji, tj. o nedostatku izvozljivih dobara, pa nije preostajalo ništa drugo nego tašnu pod ruku pa u MMF. Tako u Europi pored BiH danas čine još jedino Albanija, Kosovo, Srbija i Ukrajina.

Reunion: Da li je trenutna politička elita u BiH samo deklarativno za Agendu?

Ne postoji politička stranka u BiH čija struktura članstva i/ ili glasačkog tijela odgovara strukturi stanovništva BiH. Ako su stupovi političkog tijela Samobošnjaci, Samosrbi i Samohrvati, nema nikoga, a kamoli onoga ko bi imao politički mandat brinuti se o BiH i njenim građanima.

Emigriranje poduzeća, poduzetnika i radnika u podzemlje i inozemstvo sužava poreznu osnovu, pa stoga vlasti, da bi nadoknadile prihode, posežu za dodatnim akcizma, kaznama i kreditima. Dakle, deklarativno za Agendu, a de facto protiv nje, jer Agenda traži smanjenje poreza i doprinosa, posebice poreznih rashoda.

U ‘staroj Europi’ direktni porezi, indirektni porezi i socijalni doprinosi čine po trećinu javnih prihoda. U ‘novoj Europi’ manje se prikupi od direktnih poreza, najmanje u Hrvatskoj 17% (ali na Malti 41%), dakle upola manje, a u BiH upola manje no u Hrvatskoj. Kad bi BiH provodila efikasnu i poštenu poreznu politiku, ne bi joj trebao MMF, a ekonomija bi prodisala.

Budući da vlasti i dalje povećavaju prihode od indirektnih poreza (dovoljno je samo vidjeti hvale Uprave za indirektno oporezivanje o ‘ubiranju’ PDV-a, a to što je onaj uvenuo od kojeg su uzeli, nema veze) i da ne čine ništa da se porezne uprave entiteta i Brčko distrikta počnu hvaliti ‘svojim’ prihodima, ostaće deklarativno zalaganje za Agendu. Dovoljno se sjetiti se pokušaja Federalne porezne uprave da riješi porezne rashode, no samo za nekoliko dana su je zaustavili i to telefonski. Ko je taj da sprečava stvaranje deficita i uvodi red u javne financije?!

Reunion: Zbog čega se reforme sprovode tako sporo (lakša registracija poduzeća, manji porezi za poduzenike, smanjenje birokracije, povećanje efikasnosti javnih usluga i reforma javne uprave)?

Reforme se sporo provode jer bh. upravljači još uvijek imaju etatistički čip u glavi. To se vidi po tome što je javni sektor najveći i najprestižniji poslodavac u BiH. Država ne troši samo polovicu dohotka zemlje,

Ne možete očekivati od budžetoljuba i boraca za doživotne rente da razvijaju privatni sektor i civilno društvo, koji, sa svoje strane, ne čine ništa, uz časne izuzetke, da se njihovo i ukupno stanje promijeni. Oni čekaju da neki ino faktor ostavi svoje probleme i dođe u BiH rješavati njihove probleme.

Ako američka demokracija, kako kaže nobelovac Stigliz, funkcionira na načelu „jedan dolar-jedan glas“, bh. demokracija funkcionira na načelu „jedna budžetska marka-jedan glas“. Za razliku od zombija, mrtvaca koji hodaju, san bh. zombija je da u svom mandatu dobiju kola. Stoga se budžetarija može nazvati i autokracijom: smisao javnih vlasti nije efikasno stvarati javna dobra i dijeliti ih pravično, nego da se imaju javna kola na raspolaganju.

19

Cafe

U organizaciji kompanije STARline

Građani se družili sa modelima Mercedes - Benz automobila Kompanija Starline, ovlašteni Mercedes-Benz partner za BiH u subotu 13. augusta/kolovoza ispred sarajevske Katedrale je održala promociju vozila renomirane kompanije Mercedes-Benz.

Svi zainteresirani su imali priliku na licu mjesta uvjeriti se u udobnost izloženih vozila A - klase, B - klase, C-klase, V - klase, te se tako informirati o najaktuelnijoj ponudi i novitetima kada su ova vozila u pitanju.

Građanima su posebno bile zanimljive.informacije o uslovima kupovine pomenutih vozila u okiru kompanije STARline, te kapacitetima ovlaštenog servisa za sva Mercedes – Benz vozila.

Na ovaj način želimo približiti djelovanje i specijalne ponude STARline -a, te građanima pružiti priliku da iz prve ruke saznaju

20

zašto je Mercedes-Benz u kategoriji premium branda u automobilskoj industiji. STARline se želi približiti postojećim i potencijalnim klijentima i predstaviti im najjednostavniji put do popularne “zvijezde”, te upoznati ih sa prednostima ovlaštenih servisa koji ima sve potrebne kapacitete da na najbolji način brine o vašem Mercedes - Benz vozilu – poručili su iz kompanije.

Inače, od početka aprila 2014. godine STARline je ovlašteni Mercedes - Benz za BiH, te nudi cjelovitu prodajno servisnu uslugu za putnički, transporterski, kamionski i autobusni program Mercedes - Benz vozila i ispunjava visoke standarde poslovanja kroz primjenu visokoh standarda kompanije Daimler AG. - STARline gradi i održava dugoročne odnose sa klijentima, nudeći jedinstvene proizvode i usluge prilagođene njihovim individualnim potrebama. Mi stvaramo dodatnu vrijednost stalnim inovacijama, prepoznavanjem novih mogićnosti i postavljanjem tržišnih trendova – poručuju iz kompanije STARline.

Kolumna

Adis Muhović

izvršni direktor Centra za politiku i upravljanje

Elektronska uprava i poslovanje u BiH Težnja svakog poslovnog subjekta je ne gubiti vrijeme na poslove koji ne donose profit. Jedno od najvećih takvih opterećenja za privredu je obavljanje kompliciranih administrativnih poslova, koji uzimaju mnogo vremena i resursa.

Zemlja koja želi da rastereti svoju privredu mora olakšati obavljanje administrativnih poslova.

Istovremeno je za otvaranje firme u BiH potrebno oko 67 radnih dana. 10 sedmica! To je 2 mjeseca i dodatnih 7 dana! To je naravno, ako se ne desi neka „greška“ u proceduri koja će vas koštati dodatnog vramena, nerava i novaca. Prema Doing Business izvještaju, u tom vremenu obavljate 12 administrativnih procedura.

Koliko Bosna i Hercegovina treba reforme na ovom polju jasno ilustrira podatak da se za administrativne poslove plaćanja poreza u BiH troši 407 sati godišnje, što je skoro 51 radni dan, ili oko 10 radnih sedmica jednog uposlenika koji treba napraviti obračun i izvršiti 45 transakcija godišnje prema državi. Uporedimo li to sa zemljama regiona, vidjet ćemo da je tamo situacija dosta bolja (Hrvatska 208h - 19 transakcija, Crna Gora 320h - 29, Srbija 279h - 67), dok je u Makedoniji, regionalnom lideru na ovom polju, potrebno 118 sati za 13 transakcija. Evropski lider na polju eUprave – Estonija, za 8 transakcija izdvoji tek 81 sat godišnje.

Istovremeno je za otvaranje firme u BiH potrebno oko 67 radnih dana. 10 sedmica! To je 2 mjeseca i dodatnih 7 dana! To je naravno, ako se ne desi neka „greška“ u proceduri koja će vas koštati dodatnog vramena, nerava i novaca. Prema Doing Business izvještaju, u tom vremenu obavljate 12 administrativnih procedura. Ovisno od entiteta u kojem pokrećete biznis, potrebno je 8 do 10 dokumenata, odlazak na 1 šalter u RS-u ili 5 šaltera u FBiH, platiti sudske i notarske naknade - 81 KM u RS-u, te 780 KM u FBiH. Trebate osigurati

početni kapital - 1 KM u RS, 1000 KM u FBiH. Dok ćete u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji sačekati 10 do 12 radnih dana na otvaranje firme, u Makedoniji firmu možete otvoriti za 1 dan, nakon jedne administrativne procedure. U Estoniji se firma otvara online, putem eUprave, za rekordnih 18 minuta i 3 sekunde.

Treba napomenuti da FBiH još uvijek čeka jednošalterski sistem za registraciju poslovnih subjekata, iako je Premijer Novalić u sklopu akcionog plana za provedbu Reformske agende na sebe lično preuzeo obavezu da takav sistem počne sa radom do kraja jula 2016. godine.

Nakon svih obavljenih procedura, možete započeti poslovanje i suočiti se sa komplikovanim poreskim sistemom, plaćati poreze po već navedenim uslovima, te naići na druge administrativne probleme poput dobijanja građevinske dozvole, dozvole za priključak na električnu mrežu, plaćanja različitih taksi i „parafiskalnih nameta“...

I to dok živimo u digitalnom dobu i svjedočimo koliko nove tehnologije olakšavaju svakodnevnicu - poslovanje, obavljanje finansijskih transakcija, omogućuju pristup različitim uslugama, proizvodima... lista je duga. Na isti način, digitalne tehnologije nam mogu omogućiti i jednostavnu komunikaciju sa državom, odnosno sa njenim institucijama u svim poljima života, pa tako i u poslovnom - administrativnom.

Administracija je danas u mnogim zemljama elektronska, tj. oslanja se na jednostavnost i transparentnost koju omogućavaju digitalna rješenja, a sva rješenja koju administrativni sistem

jedne države kreira za svoje građane i privredu se naziva eUprava.

Nema mnogo prepreka za uspostavljenje eUprave u BiH, ali iako nisu brojne, one se već cijelo desetljeće čine nesavladivim. Rješenje za uspostavu eUprave su sljedeći koraci: - Implementacija Zakona o elektronskom potpisu BiH - donesen još 2006. godine; - Uspostava PKI (Public Key Infrastructure).

Jednostavno započinjanje poslovanja i lako poslovanje u BiH možemo dobiti kroz: 1) Izmjene i harmonizaciju entitetskih zakona o doprinosima; 2) izmjenu Zakona o registraciji poslovnih subjekata u FBiH, po uzoru na RS; 3) uvođenje mogućnosti podnošenja poreskih prijava elektronskim putem u RS, po uzoru na FBiH. Za gore navedena rješenja BiH i njena privreda ima potrebne sastojke, nedostaje samo politička volja. Racionalizacija i povećana efikasnost javne uprave, te transparentnosti naplate i potrošnje javnih finansija ovdašnjim političarima nisu omiljena tema. Jednako im, čini se, uštede za građane, poslovnu zajednicu i institucije vlasti koje eUprava omogućava, ne znače mnogo. Stoga ne čudi što još uvijek nemamo eUpravu.

Više o eUpravi kao instrumentu za efikasnost i transparentnost čitajte u publikaciji CPU-a na www.cpu. org.ba/publikacije.

21

Intervjuknjižica Radna

Biro: Tamni vilajet na tržištu rada – Tehničari i obrtnici

One možda nikada neće pronaći pravi posao

Kada je u pitanju nezaposlenost, najviše se govori o nezaposlenim mladim ljudima sa fakultetskim diplomama. Mnogo je nezaposlenih ekonomista, pravnika, profesora filozofije i sociologije, politologa, kriminalista. Mnogo je i onih kojima posao nije mogla osigurati ni diploma postdiplomskog studija, čak i ako je “zarađena” na nekom od inostranih, prestižnih univerziteta. Sa druge strane, potpuno ignorirana od strane društva i brojnih

22

državnih institucija koje bi se trebale baviti problemom nezaposlenih, postoji cijela armija nezaposlenih osoba sa zavšenim tehničkim ili obrtničkim školama, trogodišnjeg ili četverogodišnjeg smjera. Tehničari raznih usmjerenja, od tekstilnih, preko mašinskih, ekonomskih, građevinskih, saobraćajnih do hemijskih, preko zanimanja koja se stiču u trogodišnjim školama kao što su prodavač, konobar, limar, krojač, mesar, alatničar, čine tužnu, nevidljivu

armiju ljudi sa vrlo malim šansama za kvalitetnim zaposlenjem na izuzetno dinamičnom i zahtjevnom tržištu rada. To je svijet slabo plaćenih poslova, gdje je stalno zaposlenje gotovo nepoznanica, svijet loših i nezdravih radnih uvjeta, okrutnih i loših poslodavaca i apsolutne nesigurnosti radnog mjesta. To je najtamnija zona onoga što se danas naziva prekarijat, zona apsolutne egzistencijalne nesigurnosti za pojedince i njihove porodice.

Meliha i Amra nikada neće otići u penziju, osim ako se ne desi čudo ili se ne promijeni zakonska regulativa. Radnog staža skoro da i nemaju, diplome škola koje su završile tržištu rada nisu zanimljive, nemaju danas prijeko potrebne vještine kao što su poznavanje stranih jezika, te njihove godine koje su nažalost eliminatorne za sferu poslova za koje su se školovale – sve ih to čini dijelom tužne statistike nezaposlenih, onima koji su sudbinom određeni na beskonačno čekanje na dnu piramide tržišta rada.

Intervju

Meliha Čelik (36), poljoprivedni tehničar, majka dvoje djece, trenutno nezaposlena, smatra da od njene škole nema nikakve koristi, ne vjeruje da će dobiti posao u bliskoj budućnosti.

Meliha Čelik, (36):

ČEMU SLUŽI BIRO?

Rođena sam u Goraždu, po zanimanju sam poljoprivredni tehničar, opći smjer. Trenutno sam nezaposlena i majka sam dvoje djece. Moj prvi posao po završetku škole je bio u kožnoj konfekciji u Visokom gdje sam radila dvije i po godine. Naučila sam puno toga, tu sam krojila, šila, bila terenski radnik.

Suprug je završio istu školu i radi u KJKP ‘Park’, ali ja tu ne mogu da radim. Sa svojom školom bih u istoj firmi mogla raditi, ali ako znamo kako se ovdje dobijaju poslovi, sve je jasno. Tako da nemam koristi od toga što sam završila poljoprivrednu školu.

Od 2002. godine sam na birou rada. Prije dvije godine (2014.) su me prvi put pozvali iz biroa u Vogošći. Tražili su prodavačicu na poljoprivrednim proizvodima za jedan domaći trgovački lanac. Niti ja, niti druga djevojka koju su pozvali nismo primljene, navodno nisu imali kadra za obuku za rad na kasi. To je bio samo izgovor, jer sam radila na kasi u pekari u Vogošći. To je bilo 2005. godine gdje sam kuhala, čistila i prodavala za 300 KM. Dakle, samo jednom jedan poziv. Redovno se javljam na biro, ne prijavljujem se na konkurse, jer znamo kako se poslovi dobijaju. Kome biro služi? Ne znam, ja od biroa nemam ništa.

Javila sam se na neki konkurs gdje im je trebala radnica koja zna šiti tekstil, ali pošto ja znam šiti kožu, rekli su mi da im ne odgovaram. Ne odbijam poslove, bar pokušam. Strah me je biti bez posla. U budućnosti se i vidim i ne vidim bez posla. Možda kad mi djeca odrastu, ali tada ću biti stara.

Da li razmišljam da pokrenem vlastiti biznis? Ne razmišljam.

Nemam svoje zemljište za bavljenje poljoprivredom, ali ni novac koji bi mi bio potreban za kupovinu istog.

Radila sam za vlasnika koji ima mali biznis, izrađivala sam ukrase u obliku srca, zarada je bila na procenat i nije mi se isplatilo. Kratko sam radila i kao predstavnik za ‘majstor u kući 24 sata’ na četiri sata uz rad na terenu. Nije bilo mušterija. Smjer poljoprivredni tehničar (četvrti stepen) koji sam završila obuhvata: stočarstvo, voćarstvo, povrtlarstvo, vinogradarstvo, mogu raditi i kao poslovođa u toj struci. Sada da recimo radim za 300 KM sa dvoje male djece, ne bih mogla pokriti ni troškove vrtića, tako da mi se ne isplati raditi.

Amra Imamović, (49)

VIDIM SE KAO SOCIJALNI SLUČAJ Završila sam Srednju trgovinsku školu. Po zanimanju sam prodavačica.

Majka dvoje djece. Radila sam prije rata kao biletar u Grasu. Početkom rata otišla sam u inostranstvo sa djetetom. Tu sam radila u tekstilnoj fabrici gdje se prodavala dječija konfekcija, a ja sam prepakivala robu.

Kad sam se vratila u BiH zakasnila sam se prijaviti na biro. Uvedena sam u neki registar, ali nisam ostvarila ni zdravstveno osiguranje.

Prije rata sam pokušala raditi i u UPI-ju kao čistačica. Radila sam dva dana u toj samoposluzi sa šest žena. Tražili su da nosim neke vreće, da prepakiram robu i iznosim robu sa paleta. Nisam tu mogla izdržati.

Imala sam želju raditi. Sada sa 49 godina mislim da neću naći posao, jer me neće niko zaposliti. Muž je taksista, kao taksista mora platiti svoje dažbine sa zakašnjenjem. Drugačije ne može. Taksira 33 godine, staža ima 20 godina, pitanje je da li će ostvariti penziju. Vidim se kao socijalni slučaj. Svaka godina izgleda teže. Šest godina nisam otišla na odmor.

Amra Imamović (49), trgovac, majka dvoje djece, trenutno nezaposlena, ne vjeruje da će ikada dobiti posao.

23

Intervju

Edin Mehić, rođeni poduzetnik koji svaku prepreku u životu pretvara u pozitivno iskustvo

Sreća

prati hrabre Kao čovjeku koji je u životu postigao sve što je htio, novac i zarada nisu njegovi životni prioriteti.

Svoj rad je posvetio unapređenju zajednice i radu koji nikada ne ide nauštrb drugih ljudi. Edin Mehić, direktor i vlasnik nekoliko kompanija u BiH, jedan je od onih ljudi kojima loša karma ne može ništa.

Razgovarala: Vesna Karić Matić /

24

Foto: Edvin Kalić

Intervju

Kako danas, u vrijeme razvoja IT industrije, izgleda vođenje uspješnog biznisa? Šta ono zahtijeva, i po čemu se razlikuje od započinjanja biznisa prije nekih trideset i više godina?

Edin Mehić: Danas je poduzetnicima puno lakše da saznaju da li njihov proizvod ima potencijal za uspjeh na tržištu.

To danas možemo provjeriti reklamiranjem na društvenim mrežama, kroz razgovor sa potencijalnim klijentima i kroz promociju proizvoda. Tako vi danas možete nacrtati svoj proizvod, napraviti dobro dizajniran katalog ili pitati nekoga da vam napravi 3D prototip tog proizvoda, pa možete ići sa njim okolo i pokušati zainteresirati ljude za to i prodati im svoj proizvod - na osnovu takvog eksperimenta dosta toga uočite, a da ne morate odmah uložiti gomilu novca u to.

Također moram napomenuti da je, prilikom pokretanja vlastitog biznisa, lakše krenuti od nekih manjih stvari. Jer, veliki, kompleksni sistemi ne nastaju preko noći. Definicija iz 70-tih godina kaže da svi veliki sistemi nastaju tako što evoluiraju iz jednog malog sistema.

Tako da ako želite da kopirate jedan veliki sistem, poput Booking-a ili Airbnb-a, vjerovatno ćete odmah u startu napraviti grešku. Najbolje je krenuti sa nekim manjim proizvodom i onda ga na osnovu povratne informacije od strane kupaca mijenjati i dizajnirati. Ima jedna genijalna priča o tome kako je nastao Blackberry. Čovjek koji je sve to pokrenuo imao je 300 sastanaka prije nego što mu je neko dao novac za projekat.

On je prvo napravio prototip telefona od drveta i tako uspio zainteresovati investitore da ulože u njegov projekat.

Dakle, u modernom poslovanju više nije neophodno da razvijete svu tehnologiju prije nego što krenete promovisati svoj proizvod. Nekoga možete zain-

teresirati i drvenim prototipom, samo ako znate pravi način kako da sve to predstavite. Nije više potrebno da “ginete”, da dignete kredit da biste vidjeli da li će neki projekat uspjeti. Jednostavno i sami možete ispitati tržište prije pokretanja ozbiljnijih aktivnosti i saznati kolika bi bila zainteresiranost za vaš proizvod. Jedan od načina za to su Facebook kampanje. Uzmite za primjer Zyng-u, jednog od najpoznatijih studija za razvoj online igara. Zynga nikada unaprijed ne kreira ništa, nego svi zaposlenici imaju mogućnost da daju svoje ideje, a oni od tih ideja naprave male Facebook reklame na koje se mi prijavljujemo. Ukoliko se dovoljan broj ljudi prijavi na neku igru, tek onda se ona realizuje. A, na kraju krajeva, uvijek trebate iznositi svoje ideje postojećim klijentima i na osnovu razmjene mišljenja možete vidjeti kakav je generalno njihov stav prema vašim prijedlozima.

Tu dolazimo do toga da vi kao poduzetnik nikada ne smijete zanemariti mišljenja ljudi oko sebe. Znate, ima ona izjava da su magarac i čovjek svakako pametniji od samo jednog čovjeka, tako da nikada ne treba zanemariti skup mozgova.

Treba se okružiti sa što više genijalnih ljudi i uvijek raditi na razmjeni ideja. Jer, koliko god da ste vi sami genijalni, pa da ste i sam Einstein, mislim da je u pokretanju bilo kakvog biznisa jako bitno ispitati stav tržišta prema tome. Smrtna je boljka poduzetnika da budu zaljubljeni u svoj projekat.

Oni moraju biti zaljubljeni u svoje klijente i stalno iznova i iznova provjeravati i ispitivati njihove želje. Nikada ne treba zanemariti moć tržišta, jer to je put koji dovodi do propadanja projekata.

I kao krajnji zaključak, ono što bih ja savjetovao svima kada pokušavaju da pokrenu neki projekat, jeste sljedeće: nemojte se baviti samo idejama kao idejama, nego se bavite problemima, odnosno njihovim rješavanjem. Moj

Edin Mehić svoju je prvu kompaniju pokrenuo sa 19 godina, kao student matematike. Iza njega su brojni uspješni projekti među kojima je najznačajniji portal Posao.ba, navažniji domaći servis za traženje zaposlenja. put je bio da rješavam neke probleme za koje su mi ljudi bili spremni platiti da ih riješim.

Ljudi su mi u jednom trenutku bili spremni platiti kako bih im pronašao prave ljude na tržištu rada i danas poprilično dobro živim na osnovu rješavanja tog problema. Iskoristite sve što vas nervira i to pretvorite u biznis ili - s druge strane, možete i svoje hobije pretvoriti u biznis tako što ćete smisliti način kako da zaposlite još ljudi koji će raditi na tome, učiti o marketingu i distribuciji, itd. To su dvije glavne svari koje mene vuku u pokretanje biznisa. Jer, kod hobija je velika prednost što je to nešto što ionako radite besplatno, onda zamislite koja bi bila stvar kada biste još bili plaćeni za to?

Jednom prilikom ste rekli kako ste u određenom trenutku bili u minusu od 200.000 KM. Međutim, kada vas ljudi danas pogledaju, oni vide samo vaše uspjehe, ne vide i svakodnevne borbe koje stoje iza tog uspjeha. Šta je to što vas je držalo “iznad površine” svih tih godina? Duboka vjera u ono što radite ili logička procjena da bi posao kojim se bavite realno mogao biti isplativ u budućnosti?

Edin Mehić: Ta situacija, taj dug od 200.000 maraka nije nastao preko noći, nego je čitav niz pogrešnih poteza i možda pogrešnih očekivanja doveo do toga.

Tada je to na mene, koji nisam imao puno iskustva u poslu i

životu, djelovalo katastrofalno.

Međutim, u određenom trenutku sam jednostavno shvatio da od kukanja, od samosažaljevanja i od prizivanja drugih ljudi u pomoć (ljudi koji nemaju nikakve veze sa tim problemom), nema ništa. Shvatio sam da koliko god ta situacija bila teška i pogubna za mene, da sam ja taj koji je sam mora riješiti.

Sada znam da je taj trenutak bio jedan od najznačajnijih u mom životu iz prostog razloga jer sam shvatio da je svaki dan važan i da svaki dan tu situaciju od 200.000 maraka minusa, mogu pretvoriti u malo manje minusa. Da svaki dan možemo napraviti neku vrijednost i neki pozitivan pomak.

Zašto bi investitori trebali ulagati u startup i da li baš u razvoju startup-a leži rješenje velike nezaposlenosti u našoj državi?

Edin Mehić: Ja generalno smatram da ljudi trebaju investirati u nešto što će im donijeti dobit.

U tom smislu, investiranje u startup-e može biti opravdano jedino ako očekujete da će vam se ta investicija vratiti. Ovdje moram naglasiti da ulaganjem u startup-e investitori mogu dobiti nevjerovatne povrate uloženog novca. Već sada postoji jedna matematička formula koja kaže da ukoliko investirate u određeni broj startup-a, najvjerovatnije će vam barem jedan od njih pružiti očekivani povrat novca. Naravno, investiranje u startup-e jeste

25

Intervju

visokorizično, ali ljudi koji su prošli taj put, koji znaju prepoznati u kojoj fazi se poduzetnik nalazi, koji znaju koje su ključne stvari za uspjeh itd., oni takvom startup-u mogu pomoći ne samo investiranjem u njega, nego i svojim iskustvom.

I da, ja mislim da je investiranje u startup-e nešto što nedostaje privredama, posebno u regiji Jugoistočne Evrope, pošto tu ne postoji kultura ulaganja u startup-e. Vjerovatno zato i jesmo, nažalost, među posljednjima na određenim svjetskim rang listama. Mi se trudimo da iz svih sila promijenimo ovo stanje, jer vjerujemo da su startup-i najlakši način da započnete karijeru.

Nije poenta samo u tome da završite kao vlasnik milionske firme - to se ipak ne dešava tako često. Nego je poenta u tome da dok vi radite na razvoju vlastitog startup-a, vi stičete i bitne poduzetničke vještine koje danas sve multinacionalne kompanije traže od svojih zaposlenika. U te vještine spada i to da znate istražiti tržište, da se znate prilagoditi naglim promjenama, da znate razviti i prodati proizvod, da znate povezati određene tačke i napraviti veću sliku od toga.

Sve su to vještine 21.vijeka i ja mislim da svi mladi ljudi koji su nezaposleni, ne trebaju čekati ni dana i produžavati sebi agoniju, nego trebaju započeti nešto. Na internetu ima jako puno materijala, kao i kod nas na Networks-u, kako započeti vlastiti startup. Mi rado dijelimo znanje i pomažemo bilo kome ko pomoć želi: i mladima i starijima. Nama je zaista ta riječ poduzetnik svetinja i u stanju smo sve uraditi kako bi ti poduzetnički projekti uspjeli.

Koliko je vama lično država pomogla ili odmogla prilikom pokretanja kompanija? Gospodin Kristijan Smiljanić, vlasnik kompanije Leftor, u razgovoru za Reunion kaže da naša država na mlade kompanije, one koje su tek u nastajanju, gleda kao na korporacije i na

26

samom početku ih opterećuje prevelikim nametima. Kakva su bila vaša iskustva na ovom polju?

Edin Mehić: Najveća je greška na nove kompanije, kompanije koje još uvijek traže biznis model, gledati kao na korporacije i na njih primjenjivati istu zakonsku legislativu kao na bilo koje drugo pravno lice.

U svakom smislu bi trebalo podržavati, praviti posebnu legislativu i olakšavati poslovanje startup-a, a ne stavljati im namete i hraniti ogromnu administraciju odmah na njihovom početku. Znači, nije se još

guće manje prepreka u vidu administracije. Recimo, u mojoj kompaniji, koja se sve više i više širi, mi imamo politiku manje pravila. Što vam je organizacija kompleksnija, što vam je situacija kompleksnija - ljudima trebate dati manje pravila, a ne zatrpavati ih pravilima kako birokratija, koja je obično sama sebi svrha, radi. Znači, treba nam manji broj jasnih, krucijalnih pravila kojih se svi drže - to je ono sa čime svaka organizacija i kompanija, bez obzira na njenu veličinu, može bez većih problema nastaviti funkcionirati.

Treba se okružiti sa što više genijalnih ljudi i uvijek raditi na razmjeni ideja. ni počelo kako treba sa radom, a država pred vas već stavlja nepotrebne prepreke. Već su samo tržište i pronalazak proizvoda za njega dovoljno veliki izazov.

Međutim, ja mislim da je meni najlakše postalo u životu kada sam jednostavno prestao očekivati bilo kakvu promjenu u stavu te druge strane. Kao i u nekoj lošoj vezi, ne možete živjeti od nade, ne možete očekivati od nekog drugog da se promijeni. Ja mislim da jednostavno ne smijete biti u situaciji u kojoj vaš život i vaše ideje ovise o drugom čovjeku. Tako da sam ja na kraju angažovao ljude kojima je posao da se bave svim tim preprekama, porezima, pokretanjima i gašenjima firmi i da ih rješavaju. Ja uglavnom platim takve usluge da se ne bih sam morao boriti sa gomilom administracije.

Kako bi stvari funkcionisale kako treba, smatram da je najbitnije imati što je mo-

Jednom prilikom ste rekli kako je bitno ulagati i u ljude, a ne samo u projekte. Kako da investitori prepoznaju prave ljude u čije projekte vrijedi ulagati? Na šta vi najviše obraćate pažnju u takvim situacijama?

Edin Mehić: Iskreno, najbitniji mi je tim. Mislim da se ovdje u BiH i možda u još nekim dijelovima svijeta prevelika pažnja pridaje idejama. Recimo to ovako: vi i ja u roku od jednog sata sigurno možemo doći do barem stotinu različitih ideja od kojih barem jedna od njih ima potencijal da izraste u nešto veliko. Međutim, pored dolaska do takve ideje, još je bitnije njeno sprovođenje. I tu najčešće nastaje problem.

Kod timova dolazi do toga da nemaju dovoljno vještina, dovoljno sposobnosti i znanja da sprovedu samu ideju u djelo. Upravo zbog toga je, prema mom mišljenju, jedna od

najbitnijih vještina koju treba posjedovati jedan poduzetnik - sposobnost da sastavi pravi tim. To je vještina koju sam u zadnje vrijeme posebno izoštrio pošto imam nekoliko timova u koje investiram i onda mi je vrlo bitno vidjeti da li je neko spreman dijeliti svoje znanje, da li ima sposobnost da inspirira druge, da pomaže drugima da također realiziraju svoje talente, itd.

Da li ste u stanju da napravite dobar tim - mislim da je to veoma bitno. Jer niko ne može sam, niko nije uspio sam. Lično mislim da su stvoreni veliki mitovi o ljudima poput Billa Gatesa i Stevea Jobsa kao o nekim super-ljudima sa nadnaravnim sposobnostima, sa nadnaravnim tehnikama razvoja određenih proizvoda ili predviđanja kretanja tržišta. Međutim, to nije istina. To su obični ljudi koji su vjerovatno okruženi genijalnim stručnjacima i timovima za koje vjerujem da jako puno doprinose u stvaranju sjajnih proizvoda poput iPhone-a ili bilo kojeg drugog proizvoda kojeg danas pripisujemo samo jednom od osnivača. Jednostavno rečeno: poduzetnik mora biti timski igrač i mora znati koordinirati između različitih ljudi od kojih svako ima svoj talenat, s tim da bi i on sam trebao imati barem dio svih vještina kao ljudi koje zapošljava: od sposobnosti da proda određeni proizvod pa dalje.

Izgleda da iza svakog vašeg projekta stoji neka zanimljiva priča. Jednom ste rekli kako ste na ideju stvaranja servisa Posao.ba, došli nakon što za svoju kompaniju niste mogli pronaći inžinjere. Koji cilj ste željeli ostvariti pokretanjem Networksa?

Edin Mehić: Slična stvar. Shvatio sam da postoji niz prepreka, kao što smo već spomenuli, da se pokrene vlastiti biznis.

Bilo mi je bitno da napravimo neku vrstu komune, “skloništa”, odnosno prihvatnog centra za ljude koji žele pokrenuti vlastiti biznis. Nažalost, to je tako

Intervju

27

Intervju

rijetka skupina i ti ljudi ne samo da uglavnom nisu podržani od okoline, nego i od strane najuže porodice. Pa čak ni moji roditelji nisu baš blagonaklono gledali na činjenicu da želim postati poduzetnik. I zaista, biti poduzetnik i ne znati sve stvari koje te mogu snaći i kako na najefikasniji način dobiti neophodne informacije, jeste rizično. Pored toga, poduzetnici vrlo često imaju veoma snažan ego i zaljubljeni su u svoje proizvode, a to nekada zna biti ograničavajuće. Vi trebate biti zaljubljeni u svoje kupce - to je ono što je bitno. To su sve one stvari kojima mi ovdje u Networksu pokušavamo naučiti ljude. Dati im priliku da to nauče na jedan izravan način, bez komplikacija, bez dosadnih predavanja i svih tih stvari.

Naravno da je Networks napravljen da stvara prihode i da zarađuje ljudima novac, ali ovom projektu je cilj, baš kao i u slučaju portala Posao. ba, da zarađuje novac na najsvrsishodniji mogući način: pomažući drugim poduzetnicima da ostvare svoje ciljeve i dijeleći rizik sa njima. A kada sve prođe kako treba, Networks će dobijati nazad dio njihovog profita za rizik koji je preuzeo. Mi mislimo da i sa ovakvim malim projektom možemo promijeniti BiH, jer nam je cilj, za početak, podržati 100 novih kompanija koje će izaći iz Networksa i biti uspješne. Koliko dugo će nam trebati za to, nismo sigurni, ali smo sigurni da od ostvarenja tog cilja nećemo odustati.

Pozvali smo i nekoliko uspješnih investitora da u ovaj projekat uđu zajedno sa nama i da nas prate na putu do cilja, tako da je ovo neko dugoročno obavezivanje zajednici i jasno ocrtava naš stav koliko smo zapravo spremni investirati i uložiti svoje resurse kako bismo napravili Networks.

S druge strane, mislim da je Networks logičan nastavak Posao.ba, jer mislimo da će Networks biti baza (ili oaza) najvećih talenata u BiH. Neke

28

Intervju

kompanije su već prepoznale vrijednost Networks-a i žele biti ovdje samo zato jer vjeruju da možda njihovi budući uposlenici mogu doći iz Networks-a. Dakle, postoji tu niz nekih stvari koje se prepliću, ali u jednoj rečenici: Networks je platforma za razvoj biznisa i podršku mladim poduzetnicima.

Nedavno je pokrenut i Networks Startup Accelerator, u sklopu kojeg timovi iz naše države mogu konkurisati za novčani fond od 100.000

Kada je riječ o tome koji startup-i mogu konkurisati, tu nema nekog posebnog ograničenja. Mi uvijek prije svega tražimo inovaciju. Mi ne možemo podržati bilo kakav biznis, ali neki startup koji bi, recimo, ponudio rješenja kojim bi se ubrzao način obrade zemljišta ili povećala efikasnost uroda, jeste vrlo interesantna stavka.

Sve što poboljšava, ubrzava, pojeftinjuje, sve što nadograđuje postojeće ideje, sve što nudi rješenja za nešto što je ranije bilo nemoguće: sve su to ideje i startup-i koje mi tražimo.

Ja ne znam kako ljudima može biti dosadno. konvertibilnih maraka. Ko sve može konkurisati za ovaj fond? Da li je on ograničen samo na IT startup-e ili mogu konkurisati i recimo, poljoprivredni startup-i?

Edin Mehić: Prije svega, moram naglasiti da fond može biti i veći. Mi smo željeli biti realni i to je novac koji su investitori obezbijedili samo u prvom krugu konkursa. Ovdje želim razbiti predrasudu da nema novca. Novca ima, ali za projekte za koje postoji realna mogućnost da povrate tu investiciju. Trenutno postoji nekoliko privatnih investitora koji ulažu u ovaj projekat, ali mi smo u pregovorima i sa institucionalnim investitorima iz inostranstva, iz Ciriha i Londona, koji bi eventualno ušli i u dalje investiranje, tako da taj fond može biti i dosta veći. Pored toga, Networks sarađuje i sa drugim, sličnim institucijama u svijetu koje su uveliko riješile način finansiranja pošto su one na puno izdašnijim, likvidnijim tržištima, a koje su zainteresirane za naše startup-e.

Dakle, nismo striktno ograničeni na IT, mada je tu distribucija trenutno najbrža. U ovom krugu finansiranja upravo imamo jedan startup koji se bavi automatizacijom u poljoprivredi, a imamo i jedan startup koji ima ideju za jedan vrlo praktičan odjevni predmet, veoma univerzalan, koji može imati primjenu u vojsci ali i u svakodnevnom životu civila.

U principu, mi želimo ljudima koji su inovativni pomoći da ti njihovi proizvodi prvo postanu prototipi, nakon čega idemo na testiranje tržišta, a nakon što imamo bilo kakvu potvrdu sa tržišta, mi smo spremni da krenemo sa investiranjem u proizvodnju. Mi smo namjerno pobjegli od, da tako kažem, te neke grant šeme, jer sam na osnovu vlastitog iskustva shvatio kako treba raditi na novim proizvodima. Ja za sve što radim, prvo napravim mali eksperiment kojim provjerim isplativost neke ideje i na osnovu toga jako puno naučim.

Ljudi vas najviše prepoznaju kao vlasnika online servisa za zapošljavanje, Posao.ba.

Koliko korisnika nađe posao preko Posao.ba?

Edin Mehić: Mi smatramo da 90 posto oglasa koji su oglašeni na portalu Posao.ba, bude uspješno finalizirano iz proste činjenice što mi nismo vladin servis. Nama ljudi plaćaju za postavljanje oglasa i za usluge koje im nudimo, tako da ne vjerujem da bi se oni na njemu nastavili oglašavati ukoliko servis ne bi radio svoj posao.

Kod nas postoji jedna stigma da niko nema posao, da se niko ne zapošljava i tako dalje, što ne bi bilo fer za reći. Također, ne bi bilo fer za reći da je BiH zemlja sa jako malim brojem prilika. Njoj samo nedostaje veći broj prilika i zbog toga ljudi dobiju utisak da se niko ne zapošljava i da su na Posao.ba oglasi bezveze postavljeni.

Mi također imamo službu koja provjerava zadovoljstvo kupca i to nam je veoma bitan parametar kada provjeravamo da li ti naši oglasi rade. Nije bitno koliko dobro prodaješ, nego da li taj proizvod stvara neku vrijednost - da li rješava problem kojeg tvoji korisnici imaju. To je nama puno bitniji parametar od toga koliko smo čega prodali.

Mi nikada ne idemo nauštrb zadovoljstva klijenta.

Od malih nogu ste fascinirani tehnologijom. Da li su svi vaši hobiji i interesovanja usko povezani sa IT-em ili vas zanimaju i neke druge stvari koje nemaju previše veze sa tehnologijom?

Edin Mehić: Zanimaju, naravno!

Ja sam generalno fasciniran životom u cjelini. Ja ne znam kako ljudima može biti dosadno. Najviše me zanima kako se ja kao osoba mogu unaprijediti.

Možda mi neki i zamijeraju ovu vrstu preokupacije, ali zašto ne postati zdraviji, zašto ne postati bolji, zašto ne znati više i ne naučiti nove vještine? Pored svega toga, zanimaju me i psihologija, filozofija, statistika.

Trenutno čitam o stoicizmu, Nietzsche mi je također veoma zanimljiv ali i neki grčki filozofi.

Ima i jedan super startup koji se zove The School of Life, koji vam pokazuje kako da filozofiju primijenite u svakodnevnom životu. Ukoliko imate dobru filozofiju, mnoge stvari u životu vas neće više tako lako pogađati. Filozofija mi pomaže da stvari ne gledam crno-bijelo.

Kada vam se desi nešto loše u životu, uvijek u tome postoji i nešto dobro, a vrijedi i obrnuto.

Na jednoj prezentaciji ste izjavili nešto veoma zanimljivo.

Rekli ste: “Ja jednostavno ne mogu biti u Excelu cijeli dan”.

Da li ste to danas i postigli? Da li za sebe možete reći da ste ostvaren čovjek koji živi svoje snove i koji nije u Excelu po cijeli dan?

Edin Mehić: Da, ja zaista za sebe mogu reći da nisam stalno u Excelu (smijeh). Ja ne mogu mentalno, kao vjerovatno i mnogi drugi poduzetnici, provesti čitav dan samo na jednom problemu, recimo baveći se troškovima.

Međutim, to sam riješio tako što imam ljude u timu koji uživaju u tome i koji su sretni što gledaju u Excel. I opet dolazimo do toga koliko je zapravo bitno imati pravi tim: oni su ti koji na kraju iznose neku vašu ideju.

Bitno mi je da su uz mene ljudi koji dijele moje vrijednosti. Ja nisam čovjek koji galami i koji silom izvlači nešto od svojih uposlenika. Ja se uvijek trudim da posao bude nešto više od pukog zgrtanja para, tako da mi takvi saradnici ne odgovaraju - draže mi je da se u tom slučaju raziđemo na vrijeme.

Zato možda moji projekti idu nešto sporijim tempom nego kod, recimo, Stevea Jobsa, ali to je način kako ja volim raditi.

To možda nije uvijek ispravan način, ali to je moj način. Zato i mogu reći za sebe da se osjećam ostvareno. To mi je jedan od prioriteta u životu, da budem autentičan, ali da to ne bude na štetu nekog drugog čovjeka, nego da bude korisno za čitavo društvo. To je ono što mi ovdje u Networks-u pokušavamo postići i to predstavlja bitan dio mog ispunjenja kao čovjeka.

29

Explorer

Analitika NA OGROMAN ADMINISTRATIVNI APARAT U FEDERACIJI BIH U PROŠLOJ GODINI, SAMO NA PLATE I NAKNADE, POTROŠENO JE ČAK 1,6 MILIJARDI KM ŠTO JE 22,5 % OD UKUPNOG RASHODA U FBIH.

rast Ekonomski

BiH

30

U ovoj godini trebalo bi da bude

...dok bi u sljedećoj bio nešto veći i iznosio bi

Prognoze stručnjaka pokazuju i da bi bh. privreda u 2018. godini trebalo da raste po stopi od

3,2 %

3,5 %

3,7 %

...a u 2019. godini

3,8 %

Ja. Poduzetnik.

Mersed Čamdžić, Mistral Development

Business je umjetnost kada se radi na pravi način Mistral Development proizvodi i izvozi najbolju “robu” koju jedna zemlja, pa i Bosna i Hercegovina može ponuditi. Ova kompanija razvija vrhunski software i to za najzahtjevnija tržišta, izvozeći tako “pametna rješenja” i svijetu pokazujući najbolje od onog što BiH može ponuditi. Jedan od ljudi koji stoje iza Mistral Developmenta je Mersed Čamdžić, mladi poduzetnik iz Gračanice, uspješan i hrabar čovjek sa sarajevskom adresom, sjajnim timom stručnjaka i zadovoljnim klijentima u cijelom svijetu. Mistral Developmenti i njen suosnivač dokaz su da naša zemlja ne mora samo izvoziti struju, maline i balvane, može izvoziti i pamet.

Razgovarao: Kenan Bešlija /

Foto: Jasenko Korjenić

Šta je Mistral Developmenti kada je priča o ovoj kompaniji pokrenuta?

Mistral Development kao ideja nastala je sredinom aprila 2010. godine kada sam sticajem raznih okolnosti upoznao čovjeka koga danas nazivam prije svega prijateljem, a tek na drugom mjestu poslovnim partnerom.

Sve je krenulo tako što je ovaj moj prijatelj imao želju da pokrene nešto u Sarajevu kao svojevrsni doprinos gradu u kojem je rođen i u kojem je odrastao. Sve što je bilo potrebno jeste da pronađe čovjeka “iz

struke” koji će povjerovati u ideju i biti jednako željan izazova da ono što je zamišljeno bude, zajednički i implementirano. I kao rezultat dogovora dva čovjeka, nastao je Mistral.

Mnogima koji nas poznaju reći će da im uopće nije jasno odakle je sve to počelo, jer u stvarnosti smo jako različiti ljudi. U suštini možemo reći da je firma jedino zajedničko interesovanje koje imamo, ali mislimo da je upravo to ono što nas i čini uspješnima. Naše različitosti nas tjeraju da svaku situaciju pogledamo minimalno iz dva, suštinski, različita ugla i donesemo najbolju moguću odluku.

Jedna od ideja firme je bila da pokušamo napraviti nešto drugačije u odnosu na ono što je u tom momentu već postojalo na našem trzištu. Mislimo da smo uspjeli u našoj namjeri iako nimalo nije bilo lako, uzimajući u obzir izuzetno kvalitetnu i jako dobru konkurenciju.

31

Intervju Ja. Poduzetnik.

odlaskom na šalter možemo da završimo ono po šta smo došli. Ako i postoji neki dokument tada je to vjerovatno neki koji nam treba jednom ili niti jednom u životu.

u dobu informatizacije svega i svačega, u najmanju ruku je čudno da za predaju zahtjeva, a nekoliko dana kasnije i za podizanje istog, treba otići u neki od udaljenih gradova.

Firma poput naše koja radi za inostrano tržište često dolazi u nelagodne situacije gdje treba da objasnimo klijentima da neka dokumenta nećemo moći da im pošaljemo, u najboljem slučaju, u toku dva do tri dana. Jedan banalan primjer koji možda najbolje oslikava koliko birokratija otežava posao, jeste situacija kada je jedan od inostranih klijenata, koji se bavi sigurnošću i zaštitom ličnih po-

Aparat je ogroman. Ne postoji osoba koja želi da se uhvati u koštac i riješi ove probleme na globalnom nivou. Odgovornosti nema i uglavnom se sve svodi na prebacivanje loptice sa jednih na druge. Da ne bude sve tako crno moram da kažem da sam upoznat sa nekoliko izuzetno pozitivnih primjera općina u nekim od kantona poput unsko-sanskog, jedne općine tuzlanskog te, jedne općine sarajevskog kantona. Čuo sam i nekoliko pozitivnih priča iz RS-a.

Očigledno je da načini postoje, samo je potrebna volja i osoba koje će preuzeti odgovornost.

Birokratija je i u vašem slučaju bila neizbježna?

Proces registracije firme u FBiH je bio, a i sada je jako dug i mukotrpan posao. Kao da ga je neko kreirao s namjerom da obeshrabri ljude i natjera ih da odustanu odmah na početku. U momentu kada sam ja registrovao firmu imao sam i dodatnu nesreću. Moja adresa stanovanja je bila u Tuzlanskom kantonu, samim tim i cijeli proces je bio još komplikovaniji. Lista dokumentacije je bila poprilično dugačka i drugačija od kantona do kantona, ono bez čega se nije moglo u jednom, uopće nije bilo potrebno u drugom kantonu.

Bilo je jako puno nerviranja, nelogičnih situacija i situacija gdje smo dolazili u “ćorsokake”, ali na kraju čovjek koji vjeruje u svoju ideju, izdrži sve nedaće. Sam proces trajao je više od mjesec dana, bio je izuzetno skup, ali dobra stvar je da je ovaj proces potrebno proći na samom početku, dok čovjek još uvijek ima snage.

Na kraju, mogu reći da je vrijedilo truda. Onoga dana kada dobijete “Rješenje o registraciji” osjetite neko olakšanje i zadovoljstvo jer ste uspjeli. Naravno, tek tada počinju prava borba i

32

“Mi nismo svjesni kakvu omladinu imamo, ali zato jeste Njemačka, Austrija ili neka druga evropska država koja jedva čeka da prigrli našu omladinu i ponudi im sigurnost. Žalosno je što mnogi ljudi sa kojima sam razgovarao, a koji odlaze, kao glavni razlog navode državu i sistem u kojem ne žele više da žive” pravi problemi.

Koliko država sa svojom birokratijom i papirologijom otežava rad kompanijama poput tvoje?

Svaka minuta koju neko iz firme potroši pokušavajući da “izganja” neki papir je minuta koju je taj neko mogao potrošiti na drugačiji i kreativniji način, kreirajući veću vrijednost za sebe, firmu, a na kraju i za zajednicu. Činjenica je da jako malo dokumenata možemo dobiti za jedan sat, odnosno, da jednim

dataka tražio da “u najkraćem roku”, prije potpisivanja ugovora, pošaljemo “uvjerenja o nekažnjavanju” svih osoba koji će biti u radnom timu. Prema trenutnim procedurama, zahtjev za isto se predaje u općini rođenja podnosioca zahtjeva i njegovo izdavanje traje nekoliko dana. Nije nikakav problem ako su osobe koje će raditi u tom timu rođene u Sarajevu gdje su općine udaljene nekoliko tramvajskih stanica, ali šta ako su rođene u Cazinu, Zvorniku, Mostaru ili Čapljini? Mogu razumjeti da provjere mogu potrajati, ali

Kako izgleda “život” poduzetnika? Koji su najveći izazovi ovog poziva? Koliko je teško naći kvalitetne uposlenike u današnjoj BiH? Potrebno je jako puno sreće, strpljenja i što je najvažnije, potrebno je biti okružen dobrim ljudima kako u poslu tako i među prijateljima. Posao traje 24 sata na dan i bitno je znati “izvagati” šta od poslovnih zadataka može da ostane za sutra, a šta ne. Najvažnije je imati podršku porodice u svim situacijama i upravo to i predstavlja najveći izazov: Pronaći granicu između privatnog i poslovnog života. Što se tiče pronalaska kvalitetnih kadrova u našoj državi, moram da kažem da je to svakim danom sve teže. Ne zbog toga što nema kvalitetnih kadrova, naprotiv.

Bez imalo ustručavanja mogu da kažem da imamo izuzetno kvalitetne ljude koji mogu da stanu rame uz rame sa najboljim uposlenicima bilo koje druge države i bilo koje firme uključujući i one najveće. Ono što nam predstavlja najveći problem jeste odliv kvalitetnog kadra u druge države. Mi nismo svjesni kakvu omladinu imamo, ali zato jeste Njemačka,

Intervju Ja. Poduzetnik.

Proces registracije firme u FBiH je bio, a i sada je jako dug i mukotrpan posao. Kao da ga je neko kreirao s namjerom da obeshrabri ljude i natjera ih da odustanu odmah na početku” Austrija ili neka druga evropska država koja jedva čeka da prigrli našu omladinu i ponudi im sigurnost. Žalosno je što mnogi ljudi sa kojima sam razgovarao, a koji odlaze, kao glavni razlog navode državu i sistem u kojem ne žele više da žive.

Firme poput Mistral Developmenta udružene oko jedne ideje pokušavaju da promijene ovu situaciju. Pokušavamo da kroz saradnju sa fakultetima, vladinim i nevladinim sektorom uradimo sve što je u našoj mogućnosti da zadržimo omladinu, da pružimo sigurnost i kvalitetu života kakvu imaju u drugim državama. Struka kojom se mi bavimo je jedna od rijetkih gdje imamo više posla nego što imamo kadra, i da bismo ostvarili naš naum moramo da djelujemo zajedno. Mi ćemo dati sve od sebe da uradimo ono što je na nama, da obezbijedimo posao i kreativno poslovno okruženje, ali ostale stvari moraju doći i od drugih sektora ili političke elite. Nažalost, pokazatelji nam ne idu u prilog, ali mi nemamo namjeru

da odustanemo. Nadamo se da će kad-tad na vlast doći oni koji će se zapitati zašto je 80.000 ljudi u 2015. godini napustilo državu i da će raditi na tome da se to više ne dešava.

Vaša kompanija djeluje u BiH, ali i u Americi, u Atlanti?

Kako to funkcionira? Da li je to prednost ili izazov?

Software development je posao koji u zadnjih nekoliko godina uzima sve više maha.

Lokacija izvršenja ovog posla uopće nije bitna, ali ono što je još uvijek bitno su relacije sa klijentima i održavanje dobrih veza. Naša partnerska firma je već od ranije prisutna na američkom tržištu i njen primarni posao jeste upravo pronalazak novih klijenata i održavanje veza sa postojećim, dok je razvojni centar lociran u BiH, od-

nosno u Sarajevu i to je način na koji funkcionišemo.

Ovaj način poslovanja ima i svoje prednosti ali i svoje izazove. Prednosti je da radimo na jednom od najvećih, najzahtjevnijih i najinovativnijih tržišta sa nekim od vodećih firmi na svijetu. Ono gdje ova saradnja predstavlja izazov jeste pomiriti dvije različite kulture, pokazati potencijal i profesionalizam osobama hiljadama kilometara udaljenim od vas, a najveći izazov i odgovornost jeste prikazati našu državu, naciju i kulturu u najboljem svjetlu ljudima od kojih su mnogi za Bosnu i Hercegovinu čuli samo u kontekstu ratnih dešavanja.

Koliko ljudi radi za Mistral Development i šta kompanija proizvodi?

Još uvijek nismo dostigli magičnu cifru od 100 ljudi ali nadamo se da će se uskoro i to desiti, blizu smo. To su uglavnom mladi, ambiciozni, školovani i perspektivni ljudi koji pokazuju nevjerovatnu dozu profesionalizma i odgovornosti. Lepeza usluga koju nudimo našim klijentima u tehničkom smislu je raznovrsna, ali generalno ih možemo staviti u jednu rečenicu, a to je izrada odličnih softverskih rješenja za naše klijente. Mi smo ponosni što projekti koje radimo sadrže naše ideje i naše kreacije. Ugradili smo dio sebe u svako od tih rješenja i nikada nismo bili, niti želimo biti, oni koji samo “odrađuju” posao. Mi smatramo da je IT, kada se radi na pravi način, moderna umjetnost i to je ono što želimo da nastavimo raditi. Ukratko, to je Mistral Development .

33

Lice profesije

Vrijeme je za buđenje, Vesna Beganović

Sloboda, kraljevstvo za slobodu Razgovarala: Sanela Gojak /

34

Foto: Jasmin Fazlagić; Via Media

Vesna Beganović je vlasnica i direktorica marketinške agencije „Via Media“ koja danas predstavlja jednu od vodećih agencija za marketing i integrirano tržišno komuniciranje u Bosni i Hercegovini. U predivnom ambijentu „Via Media“ koji se nalazi u sarajevskom naselju Grbavica, direktorica Beganović je za Reunion magazin govorila o svojim počecima u svijetu biznisa, obrazovanju, o strategiji marketinga, Branding konferenciji, smjeni generacija u domaćim kompanijama i drugim zanimljivostima iz svijeta marketinga.

Lice profesije

LIČNA KARTA Vesna Beganović je rođena 1970. godine u Bihaću. Po zanimanju je ekonomistica. Također je usavršavala vizualne komunikacije, branding, brand management i tržišne komunikacije.

Agenciju Via Media osniva 1997. godine, od 2012. godine je partner medijske agencije Via Media Reach (članice Omnicom Media Group sa globalnim sjedištem u New Yorku, a sa regionalnim sjedištima u Londonu, Singapuru i Miamiju).

je pomogla da ga bolje razumijem, a ekonomski fakultet sam završila jer sam se već našla u polju marketinga.

Reunion: Koliko je posao u medijima uticao na Vašu karijeru?

Reunion: Kao djevojčica željeli ste biti pilot, zatim arhitekta, a završili ste Ekonomski fakultet, odnosno Marketing u Zagrebu?

- Odrasla sam gledajući vježbe pilota na aerodromu „Željava“ koji je pored Bihaća. Biti pilot za mene je predstavljalo beskrajnu slobodu, prostranstvo bez ograničenja. Ali to su dječji snovi i mašta. Arhitektura je moja ljubav, nešto što sam odabrala kako primarno zanimanje.

Završila sam srednju građevinsku školu, studirala arhitekturu i povijest umjetnosti, ali zbog ratnih dešavanja prekinula sam studij na trećoj godini. Marketing je spletom drugih okolnosti postao moj život. Ekonomija mi

- Imala sam sreću da sam odmjerila svoje snage u medijskom poslu na različitim zanimanjima. Radila sam kao snimatelj, montažer, realizator televizijskog programa. Bila sam dio tima za uspostavu USK televizije (gdje se polazilo od nule), radila sam sa najboljim američkim ekspertima na POP TV kada su ulazili na tržište Slovenije (puno naučila o redakciji i produkciji programa), te bila dio tima na Javnom servisu BHRT. To su bogata iskustva koja su mi pomogla da razumijem tok i bitnost informacija, brzinu, dinamiku, tehnologiju i produkciju. Mogu reći da su uticali na moj razvoj, pogled i perspektivu iz tog ugla, ali ne i na moj konačan izbor, jer mediji nisu ono što ja najviše volim.

Danas je važna interakcija sa potrošačem, iskustvo sa brandom. Zato mi stalno tražimo dodirne tačke sa potrošačima koje će poboljšati interakciju i uticati na povećanje prodaje, jačanje imidža i snage kompanije.

Reunion: Karijeru ste započeli u zagrebačkom sjedištu „McCann“ grupe. Godine 1997. osnivate svoju firmu „Via Media“ u Sarajevu, nešto kasnije i medijsku agenciju „Reach“.

- Zahvalna sam agenciji „McCann“ Zagreb što su me naučili kako raditi na kampanjama, na prilikama koje sam imala radeći za najveće globalne klijente koji su tada ulazili na tržište Hrvatske i Bosne i Hercegovine, edukaciji koja je bila omogućena svima koji su željeli učiti.

Tada nisam imala znanje, već samo motivaciju da učim i radim. „ViaMedia“ sam osnovala iz potrebe da sama kreiram, stvaram drugačije, jer kada ste u korporativnom sistemu uvijek postoje određena ograničenja.

Moja potreba za slobodom uvijek je bila snažno izražena. „Via Media“ mi je značila upravo to, slobodu, slobodu pristupu kreativnosti i istraživanju.

Naša medijska agencija „Reach“ nastala je dosta kasnije, ali na sličan način, kao potreba za slobodom. Imali smo ograničenja na medijskom tržištu, snažan uticaj monopola i jednostavno smo odlučili da, nakon toliko godina iskustva, ne možemo dozvoliti da nas neko sprječava u razvoju.

Okupili smo tim najboljih profesionalaca koji su imali istu viziju, a to da profesionalizam i znanje budu u službi interesa klijenata. Tu viziju smo podijelili i krenuli u rad naše medijske agencije. Tu viziju smo podijelili i krenuli u razvoj naše medijske agencije. Bila je to veoma dobra odluka.

Reunion: Šta „Via Media“ nudi svojim klijentima? Neosporna je činjenica da je marketing bitna karika za razvoj jedne firme i brenda. Organizacija događaja, PR, snimanje video i audio (reklame) materijala, itd.

- Nudimo integriranu marketing komunikaciju, online i offline, od strategije do njene implementacije. Danas često pominjemo pojam 360 stepeni, a to znači zatvoren krug.

Marketing strategija, strateško planiranje, branding, kreativni koncepti, dizajn, digitalne interaktivne kampanje, video i audio produkcija, odnosi s javnošću i nezaboravni event, samo su dio naših usluga. Međutim, svaki proces započinjemo od razumijevanja potrošača, njihovih navika, trendova, pa tek onda pristupamo kreativnom procesu i produkciji. Danas je važna interakcija s potrošačem,

35

Lice profesije

iskustvo s brandom. Zato mi stalno tražimo dodirne tačke s potrošačima koje će poboljšati interakciju i uticati na povećanje prodaje, jačanje imidža i snage kompanije.

Isto tako, još uvijek postoje kompanije koje “spavaju” kada je u pitanju komunikacija putem web-a i društvenih mreža. Nije dovoljno biti prisutan, potrebno je kvalitetno i strateški pristupati ovim kanalima.

36

Reunion: Pored uspješnih kampanja, kao što je Svjetska banka, UNDP, UNICEF, Američka ambasada u BiH, „Via Media“ ima klijente u regionu, ali i u zemljama EU. Jasno je da klijenti i tržište vjeruju agenciji Via Media.

- Klijenti traže stabilnog partnera s puno znanja, koji ima reference, kompetencije, profesionalan tim, standarde i kvalitet. Da bi bili izvrsni, svaki dan, svaki posao morate uraditi visoko kvalitetno, kreativno i bez greške. To je ono čemu težimo. Ne mogu reći da smo izvrsni, biću presretna kad to dosegnemo, ali tome težimo. Orijentirani smo na rezultate, inovativ-

nost i kreativnost. Prisutni smo na više tržišta. Naši klijenti to prepoznaju i cijene.

Mogu s pravom reći da imamo snažan tim sa kojim možemo istovremeno implementirati više desetina kompleksnih projekata. I zbog toga nas klijenti biraju i ostaju s nama.

Jesmo, prisutni smo u svim zemljama regije, od Slovenije i Makedonije do Kosova. Što se tiče europskog tržišta, intenzivno smo prisutni u Austriji i Holandiji i prodajemo usluge i proizvode koje stvaramo ovdje u Sarajevu.

Reunion: Kako odgovoriti izazovima tržišta? Posebnom strategijom, medijskim analizama, biti u toku sa savremenim kretanjima, itd.? Možete li nam reći nešto više o tome?

- Razvoj tehnologije ubrzao je promjene na tržištu. Ne postoji ista, odnosno jedinstvena strategija i taktika za jednu

Lice profesije

kategoriju proizvoda niti usluga. Kroz alate koje koristimo imamo detaljan uvid u trendove i promjene potrošača na koje je potrebno adekvatno odgovoriti. Zato je iznimno važno da poznajete svoje potrošače i da za njih možete osmisliti strategije koje uključuju podršku potrošačima, rješavanje njihove potrebe i tako olakšati njihov svakodnevni život. Spajanje online i offline iskustva je vrlo bitan segment. Online je bitan, ako se kvalitetno radi, postaje snažan motivator za akciju potrošača. Akcenat na nezaboravnom kreativnom

iskustvu sa proizvodom je neizostavan. Morate omogućiti da potrošači imaju interakciju sa vašim proizvodom, odnosno da proizvod probaju i osjete.

Tehnologija i mediji vam neće pomoći ako ne znate šta želite postići, koga želite targetirati, koji su to KPI-i (ključni indikatori i performanse) koje želite postići. Kreativnost i strategija su i dalje neprikosnovene.

Morate biti zanimljivi. U moru informacija potrošač mora znati šta povezuje njega i proizvod, a i šta ga potiče i motivira da bi nešto kupio.

Reunion: Volite raditi sa mladim ljudima i okruženi

ste upravo njima, dakle volite prenositi svoje znanje?

resursa. Mi to radimo s ljubavlju i željom da se razvijamo.

svijetom putem web-a i društvenih mreža?

- Da. Znanje rado dijelim. Ako će moje znanje pomoći nekom da ga motiviram da uspije, to je najmanje što mogu uraditi za tu osobu. Sretna sam što sada u „Via Media“ imamo novu generaciju mladih lavova, spremnih da uče, neustrašivih pred izazovima u upotrebi tehnologije, razmišljanju koje nije ograničeno na naše tržište.

Stoga je moje iskustvo prednost za njihov brži razvoj i bolje rezultate. Spremni su izaći bilo gdje sa kompetencijama koje

Reunion: Vjerujete da brandovi imaju moć da mijenjaju svijet, kažete da je to moguće, kako to dokazati ili postići na bosanskohercegovačkom tlu?

- Potrebno je biti tu gdje su i vaši kupci. Skoro tri do četiri čovjeka u BiH su internet korisnici (podaci RAK-a), a Facebook broji 1,6 miliona korisnika iz BiH. Online korisnici svakodnevno donose kupovne odluke na osnovu sadržaja koji su online, te predstavljaju ogromnu bazu, potencijal za sve kompanije koje su spremne ispravno odgovoriti na izazov koji stoji pred njima.

imaju. Mogu očekivati od mene da ću biti kvalitetan mentor i lider na koji mogu uvijek da se oslone.

Reunion: Vi, odnosno „Via Media“ je 2011. godine inicirala i idejno osmislila prvu Branding konferenciju u BiH? - Pokrenuli smo je u periodu kad je marketing industrija bila pod snažnim udarom recesije.

To je bio naš odgovor i doprinos za razvoj tržišta. Razumijemo, tržište je tada bilo narušeno, ali odlučili smo da idemo graditi ga ponovo. Pratili smo trendove, dovodili vrhunske eksperte i dijelili znanje. Za agenciju je to bio veliki angažman i mnogo

− Dokazali smo to više puta razvijajući potpuno nepoznate proizvode koji su sada uspješni brendovi. Danas imamo mnogo inovativnih rješenja, ne samo u IT industriji, već i u funkcionalnim rješenjima koja pomažu ljudima. Brendovi povezuju ljude, generiraju nove interakcije i

potiču razvoj. Recimo, vidite šta se dešava u fudbalu, koliko su brendovi povezani sa ljudima, šta se dešava u bankarskom sektoru i bilo kojoj industriji.

Danas možete kupiti bilo šta bilo gdje, zato je bitno da ste jak brend i prvi izbor svojim kupcima. I to je način na koji brendovi mijenjaju život ljudi. Bosna i Hercegovina se budi, ako smo samo dijelom pomogli da se to desi zaista imamo razloga za sreću.

Reunion: Na stranici „Via Media“ pod rubrikom „Digital“ stoji poruka: „Ako nisi online, gubiš igru!“ Koliko je danas neophodno povezivanje sa

Isto tako, još uvijek postoje kompanije koje “spavaju” kada je u pitanju komunikacija putem web-a i društvenih mreža.

Nije dovoljno biti prisutan, potrebno je kvalitetno i strateški pristupati ovim kanalima. To se radi tako što se redovno analiziraju rezultati, postavljaju ispravni ciljevi i KPI-evi, te razvija i implementira strategija koja će postići iste ciljeve.

Ako radite samo ono što radi i vaša konkurencija, onda je stvarno vrijeme za buđenje.

Reunion: Negdje sam pročitala dok sam se pripremala za intervju sa Vama da ste se vodili devizom „Ako ne pokušamo, nećemo znati možemo li uspjeti!“, to je odlična poruka kako za firme, tako i za indivdualce.

Moramo istraživati svoje potencijale i testirati granice.

Kada to jednom pokušate, istražujete, vidite da li možete više, bolje i dalje. Ne postoji ništa što ljudski um ne može pokrenuti i učiniti, ne smijemo biti lijeni na putu istraživanja i testiranja, niti se plašiti neuspjeha. U mojoj karijeri bilo je dosta uspona i padova. Uvijek sam pokušavala bez straha hoće li to uspjeti ili ne.

37

Veseli čas

Expo Auto: Jedini ovlašteni prodavac i serviser Toyota u TK

TUZLA: NOVA COROLLA I NOVI TOYOTA PRODAJNO-SERVISNI SALON

Srce koje kuca za Festival

ODRŽANA TRADICIONALNA PODRAVKINA VEČERA ZA GOSTE 22. SFF-A

Podravkina večer za goste Sarajevo Film Festivala i Podravke na Festivalskom trgu, obilježila je pretposljednju noć ovogodišnjeg, 22. po redu, Sarajevo Film Festivala. Znatan broj uzvanika – filmskih stvaralaca, poslovnih partnera, suradnika i prijatelja Podravke i SFF-a, kupljenih uz bogatu gastronomsku ponudu specijaliteta Podravkinih promotora kulinarstva, uživalo je u filmskom ozračju kojim se Sarajevo ponosi više od dva desetljeća.

Moram reći da nam je partnerstvo s Podravkom dragocjeno iz mnogo razloga. Prvo, uz Sarajevo Film Festival su skoro od samog početka i u svakom trenutku pouzdan partner, podržavajući Festival na različite načine ali bez zadrške i sa srcem. To srce koje nas spaja podsjeća da stvari koje vrijede povezuje više od posla, više od interesa i mnogo onog što je ima veze sa tradicijom stvaranja – bilo da je u pitanju filmska umjetnost ili umjetnost stvaranja najboljih ukusa iz Podravkine kuhinje - rekao je Mirsad Purivatra, direktor Sarajevo Film Festivala.

Podravkina večer bila je sjajna prilika za proslavu višegodišnjeg partnerstva sa Festivalom koje je neupitno doprinijelo razvoju kulturnog i društvenog života u Bosni i Hercegovini, te potpomoglo da Sarajevo Film Festival opstane kao jedan od najkvalitetnijih i najuglednijih filmskih i festivalskih događaja u regiji.

- Zadovoljstvo nam je i čast biti dio iznimne priče o posvećenosti stvaranja dobre tradicije koja, evo već 22. godinu, opstaje i privlači veliki broj svjetski poznatih filmskih stvaralaca i ljubitelja filmske umjetnosti u naše krajeve. rekao je prisutnima u svome obraćanju Milan Šarlija, direktor Podravke u BiH, Kao i dosadašnjih godina, za najfinije zalogaje na Festivalu zaduženi su Podravkini promotori kulinarstva koji se trude ugoditi i najzahtjevnijim nepcima gostiju kroz degustaciju jela pripremljenih sa Vegetom i Podravka temeljcima.

U prisustvu brojnih zvanica, svečanim presijecanjem crvene vrpce u petak 2. septembra, otvoren je novi Toyota prodajno-servisni salon u Tuzli. Ovim činom, firma Expo Auto postala je zvanično jedini ovlašteni prodavac i serviser Toyota vozila u Tuzlanskom kantonu. U petak je kupcima pretpremijerno predstavljena i posljednja, dvanaesta generacija modela Corolla, najprodavanijeg automobila na svijetu.

Osim Drirektora prodaje kompanije Expo Auto, gospodina Zlatana Bečića, otvorenju je prisustvovao gospodin Akira Kimura, predsjednik uprave Toyota Adria i gospodin Damir Višošević, Direktor Toyota BiH. Novi salon opremljen je u skladu sa najnovijim Toyota standardima, a kupcima su na raspolaganju brojni testni modeli, uključujući – Yaris, Auris, Corollu i Avensis, te hibridni modeli – Auris HSD i Rav4 Hybrid.

Jedna od najboljih godina za finansijsku instituciju

SPARKASSE BANK: RAST SVIH SEGMENATA POSLOVANJA

Sparkasse Bank je u prvoj polovini 2016. godine ostvarila rast svih ključnih pokazatelja poslovanja, i u konačnici dobit od 13,4 miliona KM ili 35% više nego u istom periodu prošle godine. Za prvih šest mjeseci je plasirano 275 miliona novih kredita, čime je postignut rast ukupnih kredita od 5% na iznos od 925 miliona KM, te je aktiva dosegla 1,2 milijarde KM. Istovremeno, održan je visok nivo kvaliteta kreditnog portfolija i aktive, te adekvatnosti kapitala banke. Sparkasse Bank da iz godine u godinu ostvaruje natprosječne stope rasta kredita, odnosno kontinuirano pojačava svoju podršku privredi i građanima BiH. - Svi indikatori poslovanja u prvoj polovini 2016. godine, od kreditnog rasta koji je značajno veći nego tržišni, visokog nivoa zdravlja aktive i adekvatnosti kapitala, te u konačnici ostvarene dobiti, potvrđuju dugogodišnju poziciju Sparkasse Bank kao jedne od najstabilnijih, kreditno najaktivnijih, rastućih snaga na bankarskom tržistu – smatra direktor ove banke, gospodin Sanel Kusturica koji kaže da bi, sudeći po rezultatima poslovanja u prvoj polovini godine, 2016. mogla biti jedna od najuspješnijih godina poslovanja Sparkasse Bank do sada.

38

Veseli čas

KONZUM BIH PRVOG DANA ŠKOLE OBRADOVAO PRVAČIĆE I NJIHOVE RODITELJE

Zvuk školskog zvona prvog septembarskog dana označio je početak nove školske godine u većini bh. škola, a Konzum BiH je svojim zaposlenicima osigurao slobodan dan kako bi đake prvake ispratili u školske klupe i učinili im ovaj dan što bezbrižnijim i sretnijim.

Uvijek se trudimo našim zaposlenicima pružiti najbolje uslove za rad i omogućiti im da kvalitetno obilježe važne životne događaje. Kada smo im uručili koverte u kojima piše da će biti slobodni prvog dana škole i ispratiti svoje mališane u školske klupe, osmijeh na njihovim licima bio je neprocjenjiv. Trudimo se da takvih trenutaka u kompaniji ima puno više, kako bismo imali sretne i zadovoljne uposlenike, koji su naše najveće blago i pokretačka snaga’ – istakla je Katarina Švarc-Beširević, direktorica ljudskih resursa Konzuma BiH. Za ljepše školske dane, Konzum BiH svim prvačićima zaposlenih spremio je i prigodne poklone, ruksake prepune iznenađenja kojem se posebno obradovala Nađa Beslać iz Banjaluke. Inače, Polazak u prvi razred škole, za mališane i njihove roditelje je praznik pun radosti i ponosa, ali nosi sa sobom i mnoštvo obaveza i stresa, te je u tim trenucima izuzetno važna podrška roditelja i njihova prisutnost do samog ulaska djeteta u učionicu i susreta sa novom životnom okolinom.

Festivalska noć koja se pamti Na Somersby Bridge-u, lokaciji Sarajevo Film Festivala rezerviranoj za dobre zabave, održana je još jedna nezaboravna For the Hunters noć. Davidoff, svjetski sinonim prestižnog kvaliteta, je priredio nezaboravan događaj za sve one koji znaju svoj cilj i žele ga postići.

Među uzvanicima bile su mnoge ličnosti iz javnog, medijskog i poslovnog svijeta. For the Hunters odražava prestižni karakter za one koji se ne zaustavljaju i koji znaju napasti kada za to dođe trenutak.

Stoga je Davidoff uvijek posvećen vrhunskom kvalitetu kojeg isporučuje – poručuju organizatori. U ugodnom druženju gosti su mogli uživati u jedinstvenoj atmosferi koja se ogledala u magiji uspjeha bez egoizma, ubjedljivosti bez tvrdoglavosti i strasti bez opsesije.

Ovo je bila još jedna Davidoff zabava za koju je vladao veliki interes među onima koji su tražili drugačiji doživljaj u festivalskoj noći i tražila se pozivnica više.

Svi prisutni su mogli uživati i u izvedbi poznatog regionalnog benda „Sevdah Baby“ koji su atraktivnim nastupom osvježili ovu prestižnu noć.

39

Veseli čas

Poslovna ambasada za bh.dijasporu

"RESTART": USPJEŠNO UMREŽAVANJE ONIH KOJI ŽELE I MOGU POMOĆI BIH Restart - poslovna ambasada za bh.dijasporu, uz podršku fonda Market Makers i Ambasade Švicarske u Bosni i Hercegovini, je organizirala je početkom augusta svoj najveći događaj umrežavanja za sve koji su zainteresovani da BiH naprave boljim mjestom za život i rad, bilo da se radi o pristupu kompanija novom tržištu, ulaganjem u projekte / startupe u Bosni i Hercegovini, ili podršci inicijativama za ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine. Ovom događaju je prisustvovalo oko 150 učesnika iz BiH i dijaspore.

- Ovaj event je odličan metod da povežemo organizacije i pojedince diljem svijeta da dođu sa idejama i nađu partnere za svoje projekte, ističu Adnan Berberović, član Upravnog odbora Restarta.

Iako mnogi imaju sumnje, tim Restarta smatra da je u Bosni i Hercegovini moguće uspostaviti uspješnu firmu s visokokvalitetnim osobljem koje može ponuditi usluge prema potrebama svjetskih tržišta.

- Mi smo skupina entuzijasta koji smo prepoznali poslovne prilike ovdje u Bosni i Hercegovini. Za nas nekoliko to je značilo napustiti zemlju u kojoj smo živjeli u inostranstvu i vratiti se ovdje da kreiramo radna mjesta za nas i za druge. Suočili smo se s nekim preprekama, baš kao i ostali, ali ne samo da smo uspjeli da ih prevaziđemo već i da napredujemo na tim tržištima", ističe Maša Čampara, jedan od osnivača Restarta i osnivač kompanije eMediaPatch koja, s timom od 30 ljudi iz Sarajeva, vrši usluge medijskog planiranja za američko tržište.

Tome svjedoče i brojni drugi primjeri ulaganja iz dijaspore u kompanije koje danas rade za internacionalne klijente u Americi, zapadnoj Europi, Australiji i drugim zemljama svijeta.

POČASNO SRCE SARAJEVA DE NIRU

Od 12. do 22. septembra tekuće godine u glavnom gradu BiH održan je Sarajevo Film Festival.

22. Sarajevo Film Festival je zvanično otvoren u Narodnom pozorištu Sarajevo projekcijom filma „Taxi Driver“ u kojem glavnu ulogu tumači Robert De Niro najveća festivalska zvijezda.

Projekcija kultnog filma Martina Scorsesea „Taxi Driver“istovremeno je upriličena i u Ljetnom kinu, koji je restauriran povodom 40. godišnjice prikazivanja.

De Niro - glumac, reditelj i producent, dvostruki dobitnik nagrade Oscar, pet puta nominiran za Oscara, nagrađen priznanjima Zlatni globus je dobitnik i nagrade Počasno Srce Sarajeva za životno djelo koja se ove godine dodjeljuje prvi put.

Na 22. SFF-u bilo je prikazano ukupno 222 filma iz 61 zemlje u 18 različitih programa na sedam lokacija u Sarajevu.

Dodijeljene nagrade

Nagradu Srce Sarajeva za najbolju glumicu dobila je Irena Ivanova za ulogu u filmu “Godless” koji je prikazan u okviru Igranog programa Sarajevo Film Festivala. Gheorghe Visu je proglašen najboljim glumcem za ulogu u filmu “Dogs” koji je prikazan u okviru Takmičarskog programa SFF-a.

Srce Sarajeva za najbolji igrani film pripalo je filmu „Album“ reditelja Mehmeta Cana Mertoglua. Najbolji kratki film je „Tranzicija“ rediteljice Milice Tomović; film “Bezbožnica” dobio je Srce Sarajeva kao specijalnu nagradu žirija u Takmičarskom programu. Najbolji dokumentarni film je “Samo dašak” rediteljice Monice Lazurean-Gorgan.

40

Svijet na dlanu...

Nemam talent za muziku, glumu, ali imam talenat da prepoznam talenat.

ZONA, odnosno Anila Gajević je na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannes-u dobila priznanja za najbolju buduću filmsku lidericu po izboru časopisa „Screen International“. O priznanju, kao i o mnogim drugim temama, za „Reunion“ je govorila direktorica Casting i Talent agencije ZONA, Anila Gajević.

Kako je izgledao Vaš put od studija književnosti naroda BiH i bosanskog jezika do svijeta filma, filmske produkcije?

Svjetska poslovna priča iz naše ulice, Anila Gajević, agencija Zona:

Prvo ime domaćeg filmskog business-a Razgovarala: Sanela Gojak /

Foto: Jasenko Korjenić

ZONA d.o.o. je prva i jedina casting i talent-agencija u Bosni i Hercegovini, ali i u cijelom regionu.

Osnovana je 2008. godine u Sarajevu.

Zastupa glumce iz BiH, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Slovenije, ali i Italije, Rumunije, Njemačke i Turske.

Nakon studija književnosti, nisam se bavila svojom strukom.

Profesorica sam književnosti i bosanskog jezika, ali nisam nikad radila u školi. Paralelno sa studijem sam radila u medijima.

Prvo u listu „Večernje novine“, magazinu „Valter“, Federalnoj televiziji, zadnjih šest godina novinarske karijere provela u „Avazu“ kao urednica kulture, i kratko sam bila glavna urednica magazina „Global“. Istina je da sam i dalje pisala kada je književnost u pitanju. Objavila sam zbirku pjesama 2003.

I povremeno objavljivala u Književnoj periodici. Nisam napravila karijeru kao pisac očito, već sam otišla u novinarstvo.

S obzirom da sam puno pisala o filmovima i pozorištu, te bila urednica u redakciji kulture, pratila sam kompletnu i filmsku i glumačku scenu. Nekako sam došla na ideju da bi možda bilo dobro da te talentovane ljude, glumce, treba pokazati svijetu.

Dvije godine sam istraživala,

41

Svijet na dlanu...

pravila kontakte, i 2010. otišla iz medija i posvetila se samo poslu agenture.

ko je stvarao taj posao, nisam imala na koga da se ugledam. Šta to znači za nastavak Vašeg rada?

Pokrenuli ste prvu casting i talent agenciju u BiH, ali i regionu?

Generalno za nastavak rada, ovo priznanje znači puno. Već vidim neke rezultate u smislu umrežavanja, ostvarivanja novih kontakata. Trenutno razgovaramo i dogovaramo se sa agencijama iz istog izbora kako bi dijelili klijente (share clients), kako bi na svjetsko tržište izašli jači, udruženi u jednu mrežu agencija, prije svega, iz Europe.

Kad sam počinjala, naravno da su glumci iz BiH bili prvi klijenti.

Neki od njih su mi i prijatelji.

Vremenom se počela širiti priča o agenciji u Sarajevu koja radi sa inostranim produkcijama. Počeli su mi se javljati glumci iz cijelog regiona. Vremenom se priča o agenciji proširila i na druge zemlje. Mi danas, s ponosom mogu reći, zastupamo četvero jako dobrih turskih glumaca: Canan Erguder, Nesrin Cavadzade, Luk Piyes (njemačko-turski glumac) i Feyyaz Duman.

Kako izgleda ‘lov’ na’ glumačke talente? Vaša agencija prepozna neke mlade talente i nakon toga?

Proširili smo priču s Balkana i na dio Europe. ZONA nije samo bh. agencija u tom smislu, nego je regionalna, balkanska, pa i šire.

Kad sarađujem sa stranim produkcijama i kasting direktorima najbitnije je znanje engleskog jezika. Zastupam i jednu glumicu iz Kazahstana koja govori engleski i ruski, te turske glumci koji ne govore bosanski jezik. ZONA se pozicionirala na svjetskom tržistu kao internacionalna agencija.

Dobitnica ste priznanja za najbolju buduću filmsku lidericu po izboru časopisa „Screen International“ na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannes-u?

Vrlo značajno priznanje! „Screen International“ je jedan od vodećih svjetskih filmskih časopisa i ove godine je bio medijski pokrovitelj festivala, i za Cannes je pripremio posebno izdanje, prilog „Future Leaders: Agents.”

Tu je predstavljeno 43 agenta iz cijelog svijeta. ZONA i ja smo bili jedini iz ovog dijela Europe, i mislim da je to prilično veliko priznanje mom radu, s obzirom na to da sam krenula ni od čega u ovaj posao, a da su se pored mene našli agenti koji rade u holivudskim agencijama i koji imaju stogodišnju tradiciju i prave filmske zvijezde današnjice.

Značajno je jer ja sam neko

42

Nije to bila laka odluka za donijeti - napustiti siguran posao i upustiti se u avanturu.

Porodica i prijatelji me nisu baš podržavali u tome, jer u novinarstvu sam već imala karijeru. Ali meni je trebao neki novi izazov, htjela sam promjenu, i učinila mi se kao dobra i kreativna ideja. Kasnije se to ispostavilo kao dobra poslovna odluka.

Mislim da nemam talenat za muziku, glumu, ali imam talenat da prepoznam talenat.

Ili je to neka sposobnost. Kroz novinarski rad sam otkrivala mlade talente, išla u pozorište, pratila studentske predstave na Akademiji scenskih umjestnosti u Sarajevu. Kroz taj posao sam promovirala neka nova imena, kroz ovaj još više.

Glumci se javljaju i šalju svoje materijale. Pratim predstave i dalje, te ispite na sarajevskoj akademiji. Dosta talenata se prepozna i kroz same kastinge.

Nekad nam dođe glumac prve ili druge godine, ili neko ko nema veliko iskustvo i kroz kastinge prepoznamo potencijal.

Ima tu jedna solidna baza novih mladih talenata.

Kako se odvažiti u BiH i započeti vlastiti biznis? Treba li nekad i rizikovati?

Apsolutno je rizik vlastiti biznis u BiH. BiH nije okruženje koje motivira ljude na privatno poduzetništvo. Postoje poticaji u ministarstvima, ali to je jako skromno. Praktično, ukoliko ti država da neki poticaj, traži da imaš i opravdaš i vlastita sredstva. Mislim da država kvalitetno ne ulaže u privatno poduzetništvo. Nisam tek tako otišla, pravila sam kontatke, napravila procjenu rada za prvu godinu. Generalno, nije to bila laka odluka za donijeti - napustiti siguran posao i

Svijet na dlanu...

upustiti se u avanturu. Porodica i prijatelji me nisu baš podržavali u tome, jer sam u novinarstvu već imala karijeru.

Ali meni je trebao neki novi izazov, htjela sam promjenu, i učinila mi se kao dobra i kreativna ideja. Kasnije se to ispostavilo kao dobra poslovna odluka. Već u samom startu bila sam realna, mi šaljemo kastinge i može se desiti da ne izaberu nikoga, kao neku sigurnost odlučila sam da, pored rada s glumcima i napravimo

odjel za rad sa statistima.

Paralelno se te dvije priče odvijaju. Sad imam vremena da otkrivam talente. U suštini nije lako. Država daje malo ili nikako. Pogotovu u kulturnoj industriji. Moja djelatnost jeste iz kulture, a spada u biznis, jer je agencija osnovana kao d.o.o. Prema ovoj državi kao firma imamo obaveze u vidu redovnih mjesečnih izdataka. S jedne starne smo klasična firma, s druge strane smo neko ko se bavi kulturom.

Ja glumce volim i sve što je i teško u radu s njima ja to podnosim.

Cijenim profesiju glumca. To je posao koji je jako težak, iziskuje kompletnog čovjeka. publici, mogu dobiti i međunarodne kritike, jer SFF posjećuju skoro svi inozemni mediji. ZONA ima jako dobru saradnju sa organizatorima SFF-a, mi smo pet godina pravili party u sklopu CineLinka za goste festivala i za naše glumce. Festival je naš dobar partner. Za nas SFF je jedna od činjenica kad ne možemo ići na godišnji odmor nego sve prilagođavamo tom događaju.

Neki naši glumci su bili domaćini festivala na otvaranju, ili su prikazivani filmovi u kojima su igrali. SFF je nama važan događaj u kalendaru!

Izdvojite nam Vama posebno drage projekte?

Bilo je puno projekata u osam godina koliko se bavim ovim poslom. Najveći prvi projekat gdje smo svi bili jako uzbuđeni je „Mission Impossible“ (-nemoguća misija) - Ghost Protocol gdje su igrali Goran Navojec i Miraj Grbić. To je bio prvi blockbuster o kome nismo smjeli pričati i dugo smo držali u tajnosti dok film nije izašao.

Tu su i angažmani bh. glumice Medihe Musliović i Amile Terzimehić u filmu „November Man“, Adnana Haskovića u filmu „Snowpiercer,“ Feđe Štukana u filmu „Child 44,“ veoma drag film norveškog režisera Pettera Moland „In Order of Disappea-

rance“ (Redoslijed nestajanja), gdje je igrao Goran Navojec, Senada Bašića u slovenskom filmu „Shanghai Gypsy“ režisera Marka Neberšnika, te Milorada Kapora u „Skyfall“ , film o Jamesu Bondu itd.

U posljednjih četiri ili pet godina radimo u domaćim serijama, npr. „Lud, zbunjen, normalan“, a od novijih američkih serija, tu je serija „Legends“ ( TV kuća Fox) u kojoj igra deset glumaca ZONE. Da li je teško raditi sa glumcima?

Glumci su profesionalci, koji žive od toga. Oni vole da rade, posebno glumci iz Bosne i Hercegovine. Gdje god smo

poslali glumca na bilo koji set od Londona, Praga ili Holivuda naši glumci su dobili dobre kritike i za rad, ali i za i predanost, disciplinovanost. Ja glumce volim i sve što je i teško u radu s njima ja to podnosim. Cijenim profesiju glumca. To je posao koji je jako težak, iziskuje kompletnog čovjeka.

Koliko je SFF otvorio vrata filmskoj industriji u zemlji i regionu?

Strategija SFF-a je da, prevashodno, u sklopu takmičarskog programa i Open Air programa promovira i domaći film. Domaći autori znaju da imaju značajan festival u svom gradu. Također, pored što prikazuju film domaćoj

43

Sa stilom

Atelier 0 Concept Store arhitektonska radionica iz koje izlaze moderna, lijepa mala čuda

Klackajući se po polomljenim pločama platoa na Merhemića trgu u sarajevskom naselju Ciglane, razmišljajući hoće li vas ili neće poprskati nakupljenom kišnicom automobili, naprosto se iznenadite kada naiđete na moderan, interesantno opremljen prostor Atelier 01 Concept Store-a. Unutra će vas dočekati mlada i poduzetna arhitektica, Sanja Tipura Ražanica (26), njegova vlasnica, uz tim jednako mladih, atraktivnih kolega. U prvi mah čini se najasno čime se to oni bave, jer ima tu svega: obloga od mahovine i kore drveta po zidu, udobne sjedeće garniture uz stolove od masivnog, impresivnog drveta, tepiha od kravlje kože, kafe-aparata, knjiga, foldera, papira, pa čak i malog slatkog psića zvanog Chloe. Ima, istina, i nekoliko radnih stolova sa modernom opremom, vlada ležerna atmosfera kreativnog nereda, a uz cjelokupni ambijent i savremenu estetiku, pomislili biste da ste u nekom prostoru u Milanu ili možda u Londonu, samo da nije onih drndavih ploča na platou ispred...

Razgovarala: Sara Krajina Jazvić /

44

Foto: Jasenko Korjenić

Sa stilom

01 Ako biste se možda začudili da se neko tako mlad usudio upustiti se u „odrastao“ biznis poput ovoga, brzo bi vas cukina gazdarica i vlasnica firme uvjerila da misli ozbiljno. „Ja sam mjesec dana u životu radila za nekog drugog, i način na koji sam otišla iz te firme me je natjerao da isti taj dan kažem sebi da više nikad neću raditi ni za koga i da ćemo biti bolji od te firme i svih ostalih, deset puta!“, otvara priču, a vama je odmah jasno da ispred sebe imate hrabru osobu, punu samopouzdanja i energije, koja tačno zna šta želi. Stigla se ona već i udati, i to za čovjeka s kojim je bila u vezi 10 godina, i premda joj je muž velika podrška u svemu što radi, Atelier 01 njena je firma.

Vi ste dosta toga u jednom – arhitektonski studio, prodavnica i showroom, što je prilično novo za naše tržište.

Uđu li ljudi, da li se usude obični prolaznici da provire i vide šta to vi tu radite?

Vrlo rijetko...

Je li se to njima čini kao da je „izvan njihove lige“?

Vidite, mi smo na Ciglanama, a ljudi koji žive tu su, hajmo reći, malo višeg standarda i desi se da ponekad neko uđe, ali mi u principu funkcionišemo na zakazivanje termina. Obično nam se ljudi jave mailom i telefonom, pa mi zakažemo termin. Ni ne

građevinske, tehničke, pa i arhitektonske. Nailazite li Vi na takvu vrstu predrasuda kao žena, pogotovo zato što ste još i tako mladi?

Ne. Tih problema nema, ali vidimo neke stvari. Kolega Senad je odnedavno sa nama i on je naš prvi muški kolega.

Mi ne postojimo dugo, svega nekoliko mjeseci, ali su ljudi naviknuti na nas kao jednu žensku ekipu. Međutim, kako je Senad došao, dešava se jedna skroz interesantna stvar, a to je da se dosta muških klijenata bolje osjeća kad vide njega tu, kao da osjećaju da nisu sami, i njemu se okreću, sa njim pričaju – to primjećujem. Interijeri su nešto totalno posebno i ovdje je estetika nešto što je vrlo bitno, a tu se više vjeruje ženama. I to mladim ženama. volimo da nam pretjerano ljudi ulaze... Prosto, jer i radimo u jednom prostoru, a to je ujedno i izložbeni prostor, i mi smo ovo stvarno napravili da nama bude lijepo, da budem iskrena. Da mi koji radimo ovdje imamo i gdje da pijemo kafu, da zapalimo cigaru, da jedemo, imamo i kuhinjicu i WC... A normalno, ovo sve služi da ljudi vide da smo sposobni – nije ovo lako bilo napraviti uopšte! Pogotovo bez podrške bilo kakve. Mi nemamo nikakvu donaciju, kao što me ljudi pitaju, ko je ovo donirao (smijeh). Često misle da je franšiza neka.

Ovo je, dakle, vaš brand?

Pa jeste, jer iza nas stoje neki veliki rezultati. Takva su vremena u kojem živimo – „bombar-

dujte“ ljude vašim logom, vašim imenom i radom, i vi ste brand.

Da li je bio hrabar potez pokrenuti ovakav biznis kao tako mlada žena?

Pa, i nije i jeste. Ja sam stvarno oduvijek znala da će to tako biti.

Nije bilo tu nekog bloka. Muž je stvarno tolika podrška da smo bukvalno za jedno veče odlučili.

Bila je priča, „Je li otvaraš firmu?“, „Otvaram.“, „Imaš li ime?“, „Imam.“ Krenuli smo o ovoj firmi razmišljati u oktobru 2015., u decembru iste godine smo krenuli, a u februaru 2016. smo već otvorili. Friško je sve ovo.

Kod nas ljudi tradicionalno više vjeruju muškarcima, pogotovo kad su u pitanju neke struke, poput recimo

Znači, nemate situacija u kojima vas klijent pita, a kad Vam se šef vraća, da popričam s njim?

Ima toga i to stalno. Vjerujte, kad bih Vam rekla koliko puta su ljudi ušli i pitali gdje vam je direktor, pa mu mi kažemo, mi smo direktor, ovo je naše, a on kaže – pa kako vaše? Pa ja kažem, pa naše. A ko je vlasnik, pita. Kažem, ja. A on će na to, a ko ti je tata? Svakakvih priča i pitanja bude...

Da li samo radite interijere?

Ne, ne. Atelier na francuskom znači „radionica“ i ovo je zamišljeno kao jedan koncept studio gdje se mi bavimo svime što ima veze sa arhitekturom, a u ovom poslu, ako se pošteno trudite i idete nekim normalnim

45

Sa stilom

redoslijedom, ne možete se odmah baviti visokogradnjom jer nemate ni iskustva niti stoji nešto iza vas, i sve moje kolege kao i ja, i ostatak ove ovdje ekipe, kreću sa interijerima. Mi smo se tu i posebno isprofilisali jer smo dobili igrom slučaja, sudbinom, da radimo nekoliko restorana u Sarajevu koji su uspješno završeni za ova četiri mjeseca i prilično dobri su lokacijski, sa dobrim startnim potencijalom.

Koje ste to restorane radili?

Recimo, jedan od restorana je restoran Revolucija u Ferhadiji, bivši Yves Rocher. Radili smo stari restoran Preporod, ostalo mu je isto ime, ali fenomenalna je to jedna priča. Radili smo i u Importanne Centru, bivši Element, restoran Lav. To je skroz novo, samo što investitor još ne dozvoljava da krenemo sa nekom promocijom jer nije kuhinja još uvijek „zategnuta“ koliko on to želi, ali to je vrlo lijep prostor. Interesantno je, zato što je to prvi koncept-restoran, tu možete da kupite i posuđe i proizvode sa stranog tržišta, ima i wine shop u sklopu prostora, dosta je interesantno. Kako će raja reagovati na to, ne znamo još uvijek, jer nemamo povratnih informacija, rano je još...

Da li radite i privatne objekte, stanove i kuće?

Jako puno, ni ne znam Vam reći koliko u ovom momentu imamo tih projekata... To je gomila posla.

Radite li i sitnije stvari, recimo dizajn nekog prostora u stanu, npr. dječije sobe?

Ma radimo, samo to nema smisla, nikakvog. Mi se trudimo da tretiramo čitav prostor, kompletan stan i sl. Pokušavamo ljudima objasniti da je projekat samo jedan papir na kojem vi vidite kako bi nešto trebalo u budućnosti izgledati. Pa i ako ne planirate sad raditi čitav stan, vi možete to uraditi u segmentima, ali mi uvijek nudimo čitav projekat. Nekad je teže, vjerujte mi, uraditi dječiju sobu nego

46

stan od 150 kvadrata. Teško se to može naplatiti, ako me dobro razumijete.

Koliko te stvari i koštaju, recimo projekat jednog stana?

Da li naši ljudi mogu to da priušte, premda, neki očigledno mogu...? Je li to pristupačno za nekog ko je zaposlen na nekom normalnom poslu i nema vrhunska primanja?

Pa ovako, ako pričamo o stanu od 100 kvadrata, projekat je oko 3,500-4,000 KM. To je za cijeli stan i to je glavni projekat interijera. To podrazumijeva sve tehničke crteže, kompletnu projektnu dokumentaciju, tehničke opise, 3D vizualizaciju i kompletan predmet-predračun za ono što smo mi isprojektovali. Mi također i izvodimo radove.

Gdje uopšte nabavljate materijale, dekoracije i ostalo?

Trudimo se mi, putujemo dosta i imamo jako puno kontakata sa fabrikama u cijelom svijetu. Nedavno smo posjetili

sajam u Milanu, najveći sajam namještaja i obloga u svijetu, ali ima dosta i domaćih firmi, u Bosni i Hercegovini koje rade namještaj po mjeri, izvoze za jako evropsko tržište po potpuno normalnim cijenama. Za te fabrike se vrlo malo zna, jer ti ljudi mahom žive od izvoza i nemaju neku pretjeranu ambiciju da se reklamiraju kao nešto što je komercijalno, ali u saradnji sa njima vi možete napraviti svašta. BiH ima sjajne poznavaoce drveta, metala ili recimo mesinga koji mi obrađujemo, inoksa itd.

Radite li landscaping, odnosno dizajn i uređenje vanjskih prostora poput vrtova?

Radimo, u saradnji sa firmom Garden Service, a sarađujemo i sa jednom cvjećarom što se tiče nekih interijerskih zadataka. Radimo dizajn bašti, ali u saradnji sa inženjerima hortikulture.

Reklo bi se da po svemu pratite svjetske dizajnerske trendove, a mi pak živimo u

prilično tradicionalnoj sredini, pa kako pomirite te razlike kroz vaš rad? Da li je to uopšte moguće?

Kad smo išli na taj sajam u Milanu, očekivali smo ludilo, a u stvari, nije se desilo. Radi se o tome da nam je putem Interneta toliko informacija dostupno i samo se ispostavilo da nešto što mi prodajemo za 1,500 KM, oni naplaćuju 6,000 Eura!

Zaključak iz posmatranja jakih svjetskih brandova je bio da mi to ovdje možemo napraviti za 4-5 puta manje novaca i opet dobro zaraditi! Itekako možemo ispratiti svjetske trendove, pa i bolje!

Da li ljudi, Vaše mušterije, traže moderno?

Imamo taj problem u birou, da ljudi dođu i dešavaju se dva „klika“. Prvo se klijent lomi da li će doći kod vas uopšte i onda se desi prvi lom, a to je da ga ubijedite da ste vi u stvari neko ko treba da mu uredi neki prostor. A onda se desi drugi klik, gdje ga vi ubijedite da je to ok, i

Sa stilom

razgovarate s njim o njegovim potrebama i onome što on želi, a onda date prijedlog koji je deset puta bolji. I onda on kaže: „Ali to je previše moderno!“ Imamo i taj problem, pa često moramo spustiti strasti. Nema tu neke zamjerke u estetskom smislu, da neko kaže ovo nije dobro. On kaže, ovo je prelijepo, ali nekad se jednostavno iznenade. Nemaju viziju i izgleda im previše dobro i previše skupo, a zapravo nije, već je samo složeno kako treba. Imate stolicu koja npr. košta 700 eura, ali isto tako imate vrhunsku repliku koja košta 150 konvertibilnih maraka! To vam je kao u modi, isto. Nebitno je koju marku nosite, nekad ne možete prepoznati je li vrhunski brand ili je Zara...

Koliko su ljudi spremni da Vam se prepuste? Kažete, evo ja ću uzeti u obzir vaše želje i potrebe, ali da li vas stvarno puste da uradite do kraja posao bez uplitanja?

Ja imam jedan stav, a to je da

mi, arhitekti, nemamo pravo sprovoditi naše zamisli nad klijentima koji nama povjere jedan stan koji su oni kupili za 35 ili 40 godina rada. Poenta je da uz svo akademsko znanje i iskustvo koje imate napravite ono što se klijentu sviđa. I tu nema pretjerano mjesta za vaše želje ili zamisli. I zato mi nemamo problema ni sa naplatom, zato naši klijenti uvijek računaju na nas i u budućnosti, nemamo taj problem da se razilazimo. Treba dati klijentu ono što on želi. Meni možda odgovara sve crno ili sve bijelo – moj stan je sav bijel!

I, da se razumijemo, ja bih tako svakome napravila, to je nešto što ja volim. Ali vi imate ispred sebe nekog ko prosto insistira na crvenoj, na nekoj oblozi, na tapeti... Bitan je onaj ko će tu živjeti. I mnogo je bitniji onaj funkcionalni dio, bitno je edukovati klijenta o samoj funkciji, na koji način se određeni prostor koristi, edukovati ga o kvalitetu materijala. Često ljudi nemaju pojma ni šta je, u stvari, bitno u stanu.

Prodajete i proizvode koji su dizajnirani i proizvedeni u BiH. Da li ih vi i dizajnirate?

Jeste, na to smo baš ponosni, stalno radimo na tome. Mi ih dizajniramo i mi ih pravimo, i prave ih ljudi u BiH i naša radna snaga i naše je drvo u pitanju.

To je, vjerujte mi, vrhunski proizvod! To su stolovi, vrata itd.

Kod nas je masivno drvo samo malo skuplje od pločastog namještaja, koje je kompletno smeće. A masiva zahtijeva dušu i lijepu ruku, i svako je drugačije. A postoje fabrike u BiH koje mogu da naprave šta god vi zamislite.

Nemate svoju manufakturu?

Ne, mi smo se više okrenuli dizajnu. O proizvodnji trenutno uopšte ne razmišljamo. Prosto nemamo novaca za to. To je veoma skupo. A nemate ni neke pretjerane potrebe. Naš suštinski posao je arhitektura.

Samo želimo ponuditi nešto novo jer mi se ostvarujemo

kroz ono što mi napravimo, a drugi koriste, dožive, vide itd.

U opisu nekih vaših proizvoda piše da je u pitanju stainless wood. O kakvom se drvetu tu radi?

Kompletna je priča o kombinaciji drveta sa željezom i u tom smislu je stainless - noge su željezne recimo, nosači itd. I namještaj je stvarno dosta masivan, ploča od stola je osmica, što je dosta!

Radite li namještaj po mjeri?

Radimo, ali to radimo isključivo kad je projekat u pitanju, kad ljudi zahtijevaju kompletno opremanje. I tu se radi isključavo o pločastom namještaju, može on biti i od masivnog drveta. Otprilike, kad mi taj namještaj dizajniramo, onda ga i napravimo.

Koliko vas je u timu i jeste li svi arhitekte?

Senad, Nejra i ja smo arhitekte. Emina je građevinac, još uvijek studira, a Azra je produkt dizajner i dizajner interijera, ali interesantno, ona je magistrirala na fotografiji u Berlinu, pa smo dosta zastupljeni i u grafičkom dizajnu i u vizualima, u brandingu itd. Imamo jak koncept u svakom interijeru.

Vi ste i jako mlada ekipa. Koliko imate godina?

Nejra ima 25, Emina 21, Senad 28 i Azra 29 i ja 26. I da vam kažem, jako mi je drago što ste došli i što radite ovakvu vrstu članka, jer dosta njih koji pišu o nama samo prekopiraju već objavljene stvari, pa ne znam ni što nas zovu. Ali ovakav intervju i ova priča, moram reći da je vrlo, vrlo profesionalno!

47

Moj posao, moje zadovoljstvo

Stisni, pa okini za vječnost

Fotografija

- LJUBAV,

HOBI, BIZNIS...

Fotografija je vizuelna umjetnost, kao takva spada u granu likovnih umjetnosti gdje autor (fotograf) svojim znanjem i foto-kamerom bilježi svijet oko sebe kako bi ga predstavio javnosti. Kako živimo u digitalnom dobu, fotografijom se manje/više svi bavimo, i tako reći bilježimo bukvalno sve.

Ipak, fotografija je nešto više od običnog klikanja, naročito kada se iza objektiva kamere nađe oko profesionalnog fotografa. Više o fotografijama i fotografskom pozivu razgovarali smo sa osobama koje se ovom djelatnošću bave profesionalno: Agdal Nuhanović i Esad Mulabegović, Imrana Kapetanović i Arnej Misirlić.

Razgovarala i piše: Sanela Gojak

AGDAL & ESO

Agdal Nuhanović i Esad Mulabegović su dva prijatelja, kolege, dizajneri, ali i fotografi koji se druže od početka studija na sarajevskoj Likovnoj akademiji. Ovaj fotografski dvojac je svjestan toga da publika koja voli dokumentarnu fotografiju i dokumentarni pristup fotografiji vjenčanja, nije većina (iako se polako budi interes za ovu vrstu fotografije), ljudi i dalje traže pozirane i odglumljene fotografije sa mnoštvom post-produkcije. „Nekako je ustaljeno da ako želite modnu ili portretnu fotografiju, zovete Jasmina Fazlagića ili Almina Zrnu. Ako želite dobru dokumentarnu (novinsku) fotografiju, angažujete npr. Veliju Hasanbegovića.

Za reklamnu fotografiju među prvim, izbor pada na Gorana Lizdeka, za vjenčanja Agdala i Esu“ smatra ovaj dvojac koji posljednjih sedam godina radi pod brendom za fotografiranje vjenčanja „Agdal & Eso“.

Nuhanović i Mulabegović prvenstveno rade kao web dizajneri, ali s jakim akcentom na fotografiji koju konstantno koriste u svom poslu.

Dokumentarna fotografija

Agdal i Eso imaju najviše iskustva u dokumentarnoj fotografiji. „Kada nas ljudi angažuju da im fotografišemo vjenčanja, odaberu nas zbog dokumentarnog pristupa toj vrsti fotografije. Smatramo da je dokumentarna fotografija najbliža istini trenutka i jedino pomoću takvog pristupa možete uhvatiti iskrenu emociju. Ta emocija je ono što ljudi žele da pamte i da nanovo prožive kada gledaju te fotografije nakon pet, deset ili više godina“, pojašnjavaju Agdal Nuhanović i Esad Mulabegović.

Ovaj sarajevski dvojac u posljednje vrijeme češće radi i komercijalnu, te portretnu studijsku fotografiju. Tome se žele više posvetiti u budućnosti.

48

Agdal Nuhanović, Agdal i Eso Wedding Photography.

Moj posao, moje zadovoljstvo

Tišina

S obzirom na to da su Agdal i Eso imali izložbu u sarajevskoj galeriji BlackBOX (9. juna) pod nazivom „Tišina“ gdje su se predstavili kroz dvije serije crno-bijelih pejzažnih fotografija koje se bave temom praznine i tišine, odnosno, odsustvom čovjeka, nekako je logično da je umjetnička fotografija nešto u čemu njih dvojica uživaju.

Na fotografijama „Tišine“ primjetna je jednostavnost, naravno izostanak čovjeka u prvom planu, i na određen način fotografi su predstavili smiraj, ali i dramatičnu igru svjetla i sjene s druge strane. „Umjetnička fotografija je nešto u čemu svaki (ili skoro svaki) fotograf uživa. To su oni momenti kada između vas i fotografije ne postoje prepreke kao što su klijenti ili rokovi. Jedino ograničenje ste vi sami i eventulano vrijeme koje imate na raspolaganju za sebe i svoju fotografiju“, kažu fotografi.

Emocija trenutka

Tišina, Agdal Nuhanović

Kada pogledate rad Ese i Agdala nije teško uočiti određenu „dozu spontanosti“, posebno na fotografijama vjenčanja, vjerujemo da ih zbog toga i mnogi angažiraju. „Mi, zaista, težimo da uhvatimo trenutak i emociju trenutka. Budući da smo obojica „likovnjaci“, može se reći da gajimo jednu vrstu dokumentarnog pristupa sa jakim akcentom na likovnost same fotografije“, dodaju Eso i Agdal. Također, mnogo pažnje posvećuju osnovnim postulatima likovne forme: kompoziciji, boji, valerskoj vrijednosti itd., koje su uhvaćene u trenutku u kojem nema namještanja, glume ili izvještačenosti. „Možda je taj spoj ono što je naša karakteristika.“ Nuhanović i Mulabegović smatraju da se od fotografije može živjeti, ali samo je pitanje kompromisa koji želite napraviti, te pojašnjavaju

Tišina, Esad Mulabegović da je većina full-time fotografa u BiH zapravo novinskih fotografa ili fotografa novinskih agencija.

Dalje navode da postoji nekoliko, sada već velikana, koji su izgradili svoje ime u svijetu modne i umjetničke fotografije, te su dovoljan autoritet da ne moraju spuštati svoje kriterije prilikom rada i mogu živjeti samo od fotografije. „Stekli su dovoljno nezavisnosti u radu da im klijenti vjeruju, te ne moraju pristajati na svakojake kompromise. Tu svakako trebam spomenuti Zrnu. S obzirom da smo mi mala zemlja sa malim tržištem, teško je očekivati da neko može priuštiti da se specijalizuje za samo jedan pravac u fotografiji i da od toga živi. Fotografi obično prihvataju sve (ili skoro sve) poslove koji im se nude, samo je razlika u tome koga će potencijalni klijenti izabrati na osnovu njegovog dosadašnjeg rada“, objasnili su Agdal i Eso. Ako bi željeli živjeti samo od fotografisanja vjenčanja, u ovom trenutku, morali bi spustiti kriterije, a to ne želimo raditi po svaku cijenu.

Stranice koju svakako trebate posjetiti:

Esad Mulabegović, Agdal i Eso Wedding Photography.

agdalieso.com.ba i facebook: Agdal i Eso Wedding Photography

49

Moj posao, moje zadovoljstvo

IMRANA KAPETANOVIĆ: ŽIVIM FOTOGRAFIJU .

„Uvijek sam nosila fotoaparat sa sobom, ali sam štedjela snimke, jer nisam imala filmova u izobilju“, kaže Imrana Kapetanović koja se intenzivno počela baviti fotografijom 2002. godine sa svojim prvim digitalnim aparatom.

Imrana je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Komparativnu književnost i bibliotekarstvo.

People of Sarajevo, Ismar Krdžalić, Foto: Imrana Kapetanović Imrana kapetanović, TNT Studio

People of Sarajevo

Aprila 2014. godine u Ferhadiji, Mirela, Asja i ja srele smo Imranu Kapetanović, fotografkinju iz Sarajeva. Asja sa balonom u ruci u šetnji sa svojim tetkama. Sjećam se, bila sam pod utiskom putovanja u Frankfurt na Majni koji se približavao. Imrana bi nas fotografisala za svoj „People of Sarajevo“, ako se slažemo. Naravno! Tek malo smo nagovarali tada trogodišnju bratovu stariju kćerkicu, Asju. I sada, ova fotografija u našem dnevnom boravku podsjeća na to vrijeme.

Od novembra 2013. godine fotografkinja Kapetanović objektivom svoje kamere bilježi lica i priče građana koji žive, rade i vole Sarajevo i tako je nastao ranije spomenuti projekat.

Hronologija grada

Krajem ove godine „People of Sarajevo“ obilježava svoju trogodišnjicu, pitali smo Imranu kako na to gleda danas: „People of Sarajevo je hronologija grada koja živi kroz društvenu mrežu Facebook i prati je preko 16.000 ljudi. Do sada sam fotografisala oko 300 ljudi. Neke poznajem, a neke sam kroz cijelu ovu priču upoznala. Mislim da je u vremenu u kojem živimo neka vrsta privilegije kada čovjek zastane, pogleda oko sebe i obrati se drugom čovjeku.

Volim ljubazne i nasmijane ljude, i ima ih puno u ovom gradu. Svako od nas ima bar jednu priču koja je vrijedna da se ispriča, a ovaj projekat je upravo o tome, o pričanju priče vizuelno i narativno.“ Kaže sa sebe da živi fotografiju!

50

TNT studio

TNT studio bavi se svim aspektima komercijalne fotografije i dostupan je za rad na teritoriju Bosne i Hercegovine i inozemstva.

Klijentima pruža visoko kvalitetnu uslugu po najvišim svjetskim standardima, koristeći profesionalnu fotografsku opremu i studijsku rasvjetu. U dogovoru sa klijentima, snimanja se obavljaju u studiju, kao i na ugovorenim lokacijama. „TNT Studio je one woman show. Postoji od 2008. godine, a rado sarađujem sa kolegicama i kolegama iz branše, kao i sa Aleksandrom Ninom Knežević, grafičkom dizajnericom, koja je i dizajnerica logotipa za projekat „People of Sarajevo“.“

Socijalno angažirana fotografija

Ono što našu sagovornicu izdvaja od mase jeste činjenica da preferira socijalno angažiranu fotografiju. „Volim pričati priče koje mogu doprinijeti promjenama u društvu“, pojašnjava Kapetanović.

Podsjećamo na neke od njenih fotografija koje su pronašle svoje mjesto na plakatima širom grada u kampanji Holandske ambasade za Međunarodni dan ljudskih prava na kojima građani Sarajeva govore o ljudskim pravima.

Također, izdvajamo i fotografije radnika i radnica tuzlanske „Dite“ u periodu kada su ovi vrijedni radnici ponovo pokrenuli proizvodnju, kao i fotografije u periodu poplava koje su zadesile naš region prije dvije godine (serija fotografija #zasvakodijete).

Osim toga, sjetimo se i Ismara Krdžalića iz Maglaja koji je ostao

Moj posao, moje zadovoljstvo

bez svojih kolica 2014. godine u nesretnim poplavama. Na Imranininoj fotografiji nasmijani Ismar poručuje: „Zato zapamtite: svaki vaš spontani osmijeh, stisak ruke ili bilo koji vid suosjećanja, može nekome uljepšati dan.“ Ovaj mladić boluje od cerebralne paralize. To ga nije spriječilo da završi redovnu školu, nauči četiri jezika i napiše knjigu. Piše i blog o problematici muško-ženskih odnosa ne izostavljajući ni osobe s invaliditetom.

A da li se može živjeti od fotografiranja u BiH, za „Reunion magazin“, fotografkinja Kapetanović kaže da se u našoj zemlji jedino od komercijalne fotografije i može živjeti, te da situacija baš i nije sjajna. Preporuka da posjetite i site www.studiotnt.com i facebook: People of Sarajevo.

ARNEJ MISIRLIĆ

Arnej je jedan od reditelja spota ovogodišnje pjesme koja je predstavljala BiH na Euroviziji, student na Fakultetu političkih nauka i fotograf. Arnej Misirlić se interesira za fotografiju još iz perioda osnovne škole gdje je pohađao nastavu iz tehničke sekcije. Oduvijek je bio fasciniran mogućnošću da „zarobi trenutak“ u vremenu i emocijama. „Sreća u nesreći je bila ta da sam došao do toga da nakon odštete za povredu koljena mogu sebi priuštiti, ni manje ni više, nego profesionalni aparat, i tu je to neko inicijalno sviđanje prema fotografiji preraslo u jednu veliku ljubav“, predstavio nam je svoje početke Misirlić.

Šećerlama studio

Arnej je rođen 1993. godine u Mariboru gdje je živio do svoje četvrte godine. Nakon toga dolazi u Sarajevo, školuje se i prije nešto više od godinu dana u Vogošći otvara „Šećerlama Studio“.

Druženje sa „Šećerlamom“ počinje uz neformalnu kafu i upoznavanje, gdje se dalje dogovaraju detalji oko same fotografije. Arnej je tu da vaše vjenčanje upakira u spoj senzualnosti, emocije, nježnih tonova i neobične kompozicije.

Arnej Misirlić, Wedding Za sebe, kroz svoj Studio koji djeluje u BiH, ali i regionu, Arnej kaže da se etablirao kao pravi sagovornik za temu fotografije vjenčanja i kao prva adresa za mladence koji žele izuzetno dobre fotografije. „Jako truda, rada i odricanja stoji iza toga, ali sad je to već jedna uhodana mašina koja polako preuzima primat najboljeg wedding foto studio-a u državi. A naravno tu nećemo stati“, pohvalio se naš sagovornik.

Tražeći jednu fotografiju vjenčanja koja bi predstavila djelo Misirlića i njegove „Šećerlame“ zavirujemo u vjenčanja i posjećujemo lokacije u Sarajevu: Vijećnicu, Golf klub, Štrosmajerovu ulicu i Katedralu Srca Isusova, Vilsonovo šetalište, stadion FK „Željezničara“, ali odlučujemo se za ovu fotografiju iz grada na Neretvi, Mostara.

Prati zapadne trendove

Arnej Misirlić, Šećerlama Studio

A po čemu se izdvaja rad Arneja Misirlića, i zašto da zainteresirani odaberu baš njegove fotografije za svoje vjenčanje, Arnej odgovara: „Ono gdje dolazi moja neka osnovna razlika jeste to što ja zaista volim to što radim, i u svaki svoj angažman dajem sebe sto posto što u konačnici rezultira tim da se i na fotografijama to vidi, da zaista posvetim sebe.“ Misirlić, također, kaže da prati trendove fotografije na Zapadu, te da mimo same kreativne fotografije u svemu ima jedna velika doza ozbiljnosti i razrađenog business plana od najsitnijih detalja do onih najkrupnijih. Čitav koncept je zamišljen tako da moji klijenti na kraju ne dobiju fotografije ili bar ne samo fotografije, nego jedno iskustvo koje se pamtiti do kraja života. „Ako si najbolji u svom poslu u Bosni i Hercegovini se može živjeti i od pravljenja klackalica, tako da se i od fotografije može živjeti, i to sasvim pristojno“, kaže Arnej, ali i dodaje da ukoliko mislite da se preko noći obogatite od fotografije, najbolji način za to jeste da prodate svoj fotoaparat. Arnej Misirlić imao je dvije samostalne izložbe: “Linija 21 i „Vogošćanske noći“.

Posjetite stranice www.secerlama.com, kao i facebook: Šećerlama Studio.

51

Explorer

ZA DOBIVANJE GRAĐEVINSKE DOZVOLE U BIH POTREBNO JE ZAVRŠITI 15 POSTUPAKA KOJI TRAJU 184 DANA, A UKUPNI TROŠKOVI ZA TO IZNOSE VIŠE OD 100.000 KM. ZA PRIKLJUČENJE STRUJE POTREBNO JE ZAVRŠITI 8 PROCEDURA, A NA PRIKLJUČAK SE ČEKA 125 DANA.

Najefikasnije NAJEFIKASNIJE SU IZ FINANSIJSKE DJELATNOSTI

42,65%

MARŽA NETO DOBITI OD

ZATIM KOMPANIJE IZ DOMENA POSLOVANJA SA NEKRETNINAMA

25,44%

18,13% TE OBRAZOVNE INSTITUCIJE

52

Izvor: FIA-e

Nule i jedinice

IT – To sam ja

LEFTOR: Priča o maloj kompaniji sa ogromnim postignućima Kako je nastala jedna od najvećih hosting kompanija u našoj državi?

Kakve uspjehe ponosno nosi za sobom i na kakve uspjehe i projekte računa u budućnosti? Pročitajte sagu o uspjehu jednog čovjeka koji se u našoj državi uspio izboriti za sve što je želio, i koji još uvijek grabi ka uspjehu džinovskim koracima... Kristijan Smiljanić prvi je čovjek kompanije Leftor, jednog internet – giganta u domaćim poslovnim okvirima

Razgovarala i piše: Vesna Matić Karić

KAKO JE SVE ZAPOČELO

Leftor postoji od 2006. godine i već je duže vrijeme vodeća hosting kompanija na prostoru Bosne i Hercegovine. Međutim, to nisu njene prve godine postojanja i rada. Iako je sama kompanija pod nazivom “Leftor d.o.o.” osnovana u drugoj polovini 2006. godine, projekat je zapravo započeo davne 1998. godine, od kada firma počinje nuditi usluge hostinga među prvima u našoj državi. Baš zato smo zamolili gospodina Smiljanića da nam opiše same početke njenog nastanka: “Istina je da smo bili jedna od prvih hosting kompanija na ovom području. Zapravo, kompaniju je osnovao moj dobar prijatelj Dževad odmah nakon završetka srednje škole. Tada sam ja otišao na fakultet. On je pokrenuo firmu i radio je u njoj do 2006. godine.

Tada se on prebacio na drugi biznis i ja sam je preuzeo u nekom menadžmentskom, vlasničkom obliku i nastavio je dalje voditi

53

Nule i jedinice

tehničkom stranom razvoja ovog projekta. Naravno, dogovor je postignut na obostrano zadovoljstvo, a tome sigurno nije odmogla činjenica da je Styria vlasnik brojnih medija i da zahvaljujući tome, može znatno unaprijediti vidljivost projekta.

DRŽAVA: POMOĆ ILI KAMEN SPOTICANJA PRILIKOM POKRETANJA BIZNISA?

Uzevši u obzir njegovo bogato iskustvo pri pokretanju kompanije u Bosni i Hercegovini, pitali smo gospodina Smiljanića koliko su naši zakoni i koliko je naša država, zapravo naklonjena biznismenima?

do današnjeg dana. Što se tiče tog hosting biznisa, stvarno imamo tradiciju od ‘98. godine, pa do danas”, rekao je gospodin Smiljanić.

Na samom početku, Leftor je imao samo dva zaposlenika, dok danas zapošljava 25 radnika, među kojima se uglavnom nalaze veoma mladi ljudi.

Kompanija trenutno ima 5200 klijenata kojima radi web hosting usluge, a samo na mjesečnoj bazi izradi i lansira najmanje deset web stranica. Što se tiče ostvarenog godišnjeg prometa kompanije, zanimljivo je vidjeti kako on iz godine u godinu raste.

Naprimjer, 2011. godine ukupna zarada kompanije Leftor iznosila je 560.683 KM. U 2012. godini iznosila je 777.334 KM, u 2014. godini cifra se penje na 845.249, da bi u prošloj, 2015. godini, ostvarili zaradu od 878.745 KM. I broj klijenata iz godine u godinu ubrzano raste, pa je tako kompanija 2012. godine imala 1900 klijenata, da bi se taj broj do ove godine popeo na spomenutih 5200 klijenata.

Kvalitet nije mogao promaći ni velikoj austrijskoj medijskoj korporaciji Styria, kojoj se svidio Leftorov portal Jelovnik.hr, koji je zapravo nasljednik uspješnog portala Tanjir.ba. Nije trebalo dugo da ih kompanija poput ove locira i ponudi im dogovor prema kojem bi Styria nastavila upravljati Jelovnikom u smislu prodaje, promocije i menadžmenta, dok bi se Leftor nastavio baviti

54

Reunion: Recite nam, na osnovu vašeg iskustva, koliko su Tuzlanski kanton i naša država naklonjeni biznismenima? Da li vam je bilo teško pokrenuti kompaniju u državi u kojoj proces pokretanja biznisa dugo traje?

Kvalitet rada Leftora prepoznale su i inostrane kompanije, tako da se ova IT kompanija sada može pohvaliti i činjenicom da radi outsourcing projekte za klijente iz Velike Britanije, Holandije, Slovenije i Saudijske Arabije. I mnoge domaće firme poklonile su svoje povjerenje Leftoru, pa tako među njegovim domaćim klijentima imamo Solanu Tuzla, Imel, televiziju Hayat, te portale kao što su Depo.ba i Tuzlanski.ba. Ne treba zaboraviti spomenuti da Leftor u svom vlasništvu ima i nekoliko prodajnih web portala: Knjiga.ba, Tanjir.ba i Eros.ba. Također, imaju i nešto što ih izdvaja od ostalih sličnih kompanija u regiji, a to je alat za brzo pravljenje web stranica: mojWeb.ba.

Kristijan Smiljanić: Pa, u neku ruku jeste, u neku ruku i nije. Ja sam te, 2006. godine, imao sreće što je BitCentar, kao inkubacioni centar u gradu, bio tek u osnivanju. Ja sam tada aplicirao i dobio određenu podršku i grada i BitCentra.

I ako ništa drugo, od njih sam barem dobio dobar poslovni prostor za jako malo novca. Uostalom, naš biznis je baziran samo na tome da trebate internet i laptop i već možete raditi, ali smo imali neku pomoć u startu. Nakon toga smo tu pomoć, kako je vrijeme teklo, polako gubili, ali smo zato mi jačali kao firma. Firme su inače najranjivije u tom nekom početnom obliku, početnom stadiju. Mi smo imali sreće da su nas makar malo pogurali i to je sigurno bilo značajno u tom momentu.

Reunion: Šta mislite, šta bi se trebalo promijeniti u našim zakonima kako bi se ubrzalo pokretanje novih biznisa?

Nule i jedinice

Kristijan Smiljanić: U samom momentu pokretanja, sve bi olakšala jednostavnija papirologija. Zasad je stvarno sve komplikovano i procedura pokretanja kompanije traje dva ili tri mjeseca. Ali, nije problem – ko se namjeri na to, on će to i proći, kroz svu tu proceduru i završit će je. Sljedeća bitna stvar je pomoć države, ali baš za neke početnike. Recimo, najveći problem je što država i na mladu firmu gleda kao da je ona tu sto godina i kao da joj je poslovanje potpuno razvijeno. I svi porezi, i nameti, i sve ostale stvari se moraju platiti, bez obzira na to što vi niste razvili mogućnost da ostvarujete prihode.

Država bi trebala biti malo tolerantnija prema startup-ima, prema firmama koje se tek pokreću, pa onda kada se one razviju i kada im država pomogne da se razviju, lako će se od njih porez naplatiti.

To je otprilike to.

Treći problem je vezan za radnike.

U susjednim državama poput Srbije i Makedonije, primijetili smo da država daje poticaje. Ako vi zaposlite nekoga ko je mlađi od 29 godina, oni vam sufinansiraju određene dijelove za doprinose i slične stvari. Znači, ako je firma mlada i ako su ljudi koji su u njoj zaposleni mladi, bilo bi lijepo da država malo pripomogne u tom obliku. Trenutno, kod nas nema takvih programa i sve je prepušteno poslodavcu kojem su u početku sve to dodatne otežavajuće okolnosti. Kada bi poslodavcima bilo olakšano, sigurno bi i taj rast kompanija i proces njihovog pokretanja bio brži, a poslodavac bi ranije došao na nivo da ima više radnika i plaćao bi državi veće poreze.

pet studenata koji rade sa nama i stiču praksu. Na taj način oni stiču nova znanja otprilike neka tri mjeseca, kao i potrebno iskustvo za buduće zaposlenje. Zapravo, dosta naših uposlenika već je prošlo ovakve programe i završili su kod nas na taj način. Pored toga, imamo blisku suradnju sa Fakultetom elektrotehnike i često pomažemo njihovu studentsku organizaciju, pogotovo kada idu na neka takmičenja, recimo u Srbiju i inostranstvo na elektrijade. Često im pomognemo i finansijski i u drugim aspektima.

Također, kada oni organizuju u Tuzli neke konferencije ili nešto

DRUŠTVENO ODGOVORNI PROJEKTI

slično, učestvujemo i u takvim programima i sufinansiramo ih.

Reunion: S obzirom na svoj značaj, Leftor je i društveno odgovorna kompanija?

Kristijan Smiljanić: Mi već sada učestvujemo na određenim projektima uz pomoć Američke ambasade i njihovih projekata.

Uključeni smo u nešto što se zove praksa za mlade. Ovo je već četvrta godina zaredom kada mi dva puta godišnje primamo po

vanje rada na računaru prema ECDL normi. To je otprilike ono što se preko interneta može saznati o njemu. Zato smo mi pokušali saznati nešto više. Čime se bavi u slobodno vrijeme, koji moto ga vodi kroz život, šta misli o trenutnoj situaciji u našoj državi kada je riječ o razvoju IT sektora.

Kristijan Smiljanić: Uglavnom sam inžinjerske struke i oduvijek sam bio neko ko voli praviti stvari. Jedan od najboljih osjećaja meni u životu, jeste kada radim na nekom projektu mjesec, dva ili tri, pa kad to na kraju završim i nastupi onaj dobri osjećaj koji govori o dovršenom poslu. Meni

uglavnom trošim na tehnološke aspekte, neke uređajčiće, nešto isprobavam, testiram.

Reunion: Je li tačno da vam je moto “Nema hljeba bez motike” kako stoji na vašem Google+ profilu?

Kristijan Smiljanić: To je zapravo prepisano iz jednog našeg domaćeg filma, ali to je otprilike to. Obično naša djeca koja dođu na praksu a i svi ostali, nekako su navikli da se sve mora brzo desiti.

Ove nove generacije su se tako razvile. Konkretan primjer za to je kada nam dođu studenti i kada im ja dam testni zadatak da vidimo ko zna koliko, do kojeg nivoa je došao. Ako ne mogu uraditi zadatak za pet minuta, oni većinom misle da zadatak ne valja.

To ukazuje na nizak nivo pažnje i zato sam se odlučio za ovaj moto.

Smatram da se ljudi stvarno moraju potruditi za neke stvari koje žele da bi polučili rezultate. Nekad stvarno treba zapeti dobro i uložiti malo više od pet minuta.

NAJVEĆI PROBLEM: NESTAŠICA INFORMATIČKI OBRAZOVANIH LJUDI

NEMA HLJEBA BEZ MOTIKE

Kristijan Smiljanić je doktorirao na Fakultetu Elektrotehnike u Tuzli, a pored titule doktora nauka, vlasnik je i titule Microsoft Certified Professional. Ima i ECDL (European Computer Driving License), što je zapravo međunarodno priznata potvrda informatičke pismenosti, koja osigurava vlasniku pozna-

je taj osjećaj važniji nego i novac i neke druge stvari. Taj neki osjećaj da je to završeno i napravljeno od početka do kraja... To mi je u stvari i najveći motiv koji me tjera da radim čitav ovaj posao.

A što se tiče hobija, sve čime se ja bavim nekako je tehnološki bazirano. Čitam dosta o mobilnim aplikacijama, o tehnologiji i o nekim krajnostima u toj tehnologiji koje su zanimljive na momente, mogu li se iskoristiti za nešto ili ne mogu.

Slobodno vrijeme koje imam

Gospodin Smiljanić kaže da mu trenutno najveći problem predstavlja to što teško dolazi do kvalitetnih zaposlenika, jer vrlo malo mladih odlazi na tehničke fakultete. Pa i od onih koji ih ipak završe, pola ih ode u inostranstvo, a pola ode u veće sredine.

“Uglavnom, zasad imamo više firmi nego ljudi i to nam je najveća prepreka. Mi bismo sigurno mogli rasti mnogo brže kada bismo imali i podršku zajednice u smislu da se više ljudi edukuje za našu struku.”

Ovo je ujedno i poruka mladim ljudima u našoj državi da ubuduće nastoje u što većem broju upisivati tehničke fakultete, jer će im takvi fakulteti omogućiti da brže pronađu posao, te da taj posao bude adekvatno plaćen.

Kao što je gospodin Smiljanić rekao: „za neke stvari se treba svojski potruditi i uložiti dosta vremena i truda kako biste imali ono što želite u životu”.

55

Kolumna

Plate političara nisu problem:

Pravo na (konstruktivan) rad

- fantazija na bh. način Brzo i drastično smanjivanje nezaposlenosti nije nedostižan cilj. Potreban je samo jedan jednostavan potez vlasti. Novi zakon o radu ovdje je potpuno nebitan, baš kao što je bio nebitan i stari. Kakav god da je zakon, kršit će se.

Prema podacima Svjetske banke, vrijeme potrebno za pokretanje biznisa u BiH je nešto više od dva mjeseca. To nas stavlja u cijenjeno društvo zemalja poput Bolivije, Namibije, Čada, Fidžija, Jemena i Papua Nove Gvineje. Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ništa protiv tih zemalja, ali one nisu baš najpoznatije po konkurentnosti biznisa, poslovnim prilikama i ekonomskom prosperitetu, mada je u pojedinim situacija po nekim drugim stvarima bolja nego kod nas.

Veoma je mali broj zemalja u svijetu koje su po pitanju pokretanja biznisa gore od nas. Zimbabve je, naprimjer, jedna od njih. Iako je ovaj podatak tragičan sam po sebi, puko čekanje nije jedina stvar koja otežava protok ideja i novca kroz Bosnu i Hercegovinu. Iako procedura zavisi od opštine, kantona, entiteta i trenutnog raspoloženja državnih službenika, otvaranje biznisa je relativno skupo i u početku njegovog vođenja teško održivo, osim ako poduzetnik ima neku finansijsku pomoć iz nekog fonda (opet ti fondovi!). Zatvaranje biznisa također zavisi od rasporeda zvijezda na nebu, bez obzira na deklarisanu jednostavnost procedure. Lično sam imao uvid u dokumentaciju (čini mi se tri kg tešku) zatvaranja jednog biznisa gdje je vlasniku bilo onemogućeno gašenje firme zato što je iz državnih službi konstatntno dolazio zahtjev za izmirenjem nekakvih dugova koji su već odavno izmireni. To je potrajalo godinama, sve dok vlasnik nije zaprijetio tužbom. Također, poznajem ljude koji su doživjeli slične probleme pri zatvaranju svog biznisa.

Proteklih godinu dana bilo je dosta govora o ekonomskim reformama u BiH, pa je između ostalog dio tih reformi i novi Zakon o radu, o kojem su stavovi, blago rečeno podijeljeni, a meni nije jasno zašto. Zakon o radu, bilo kakav, za naše korumpirano društvo ne predstav-

56

lja obavezu koje se poslodavci moraju pridržavati, nego platformu koja omogućuje ili ne omogućuje iživljavanje nad radnicima, zavisno od toga u kojem smjeru puše tržišni vjetar kod nas.

Da objasnim. Samo u proteklih nekoliko mjeseci upoznao sam se sa sljedećim pojavama: - Kompanijama u kojima se radi 7 dana u sedmici, uključujući i period poslije radnog vremena, npr. nedjelja navečer.

Prekovremeni rad je, naravno, neplaćen, a pomen bonusa je “grohotom se smijem” materijal.

- Poslodavcima koji otvoreno priznaju da su sve zaposlili “preko štele”, tako da nemaju prostora za talentovane nove radnike.

- Radnicima koji su pod prijetnjom otkaza prisiljeni otplaćivati dugove svojih poslodavaca za koje nisu krivi.

- Konstantnim primanjem, obukom i otpuštanjem novih radnica, što se na kraju pretvara u besplatnu radnu snagu za poslodavca dok mu se ne vrati stalna radnica sa trudničkog odsustva.

- Informacijama o tome da jedna firma otpušta svoje radnike za koje otkrije da se bave sporednim zanimanjem.

- Pri tome, plata u nekima od gore navedenih kasni ili nikada i ne bude isplaćena, pa radnici moraju otići u mukotrpnu potragu za drugim poslom.

Stoga je novi zakon o radu ovdje potpuno nebitan, baš kao što je bio nebitan i stari. Kakav god da je zakon, kršit će se.

Sve ovo bi se dalo uveliko iskorijeniti pozitivnim remećenjem našeg tržišta rada, a što je najlakše postići pojednostavljivanjem otvaranja kompanija i pokretanja biznisa. Prema analizi o lakoći poslovanja u BiH s početka ove godine, koju je objavio Federalni zavod za programiranje razvoja, kompleksna papirologija i brutalno dugo vrijeme

čekanja na građevinske dozvole te priključke na struju odbijaju brojne poduzetnike od otvaranja firmi u našoj zemlji i automatski, zapošljavanja naše radne snage. Na građevinsku dozvolu se čeka 184 dana, dok se 125 dana čeka na priključak struje. Kompanije pri tome od samog početka moraju plaćati velike takse, iako njihovo poslovanje možda nije potpuno ni zaživjelo.

Situacija je malo bolja kada je riječ o obrtima, mada su oni u svojevrsnoj sivoj zoni kada je riječ o regulisanosti poslovanja sa inostranim klijentima.

Oni dovoljno uporni svakako mogu pokrenuti svoj biznis, ali dodatno smanjivanje papirologije i ukidanje taksi, barem u početku poslovanja, dalo bi sasvim novu dimenziju tome u vidu mogućnosti eksperimentisanja sa različitim biznisima, dok nešto ne upali. Uostalom, čak i na tom polju nam ne cvjetaju ruže. Prije dvije godine je Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine objavila kako je odjavljeno preko 1000 malih radnji. Na primjer, u Obrtničkoj komori Unsko-sanskog kantona, gdje je tada ugašeno 135 malih radnji, jasno su naglasili da je zbog toga samo kod njih bez posla ostalo 200 radnika, a da su uzroci loša poticajna politika, veliki nameti i komplikovana administrativna procedura pri registraciji obrta.

Danas je nemoguće procijeniti koliko nas je novca i potencijalnih radnih mjesta koštalo birokratsko otezanje, obaveza plaćanja nelogičnih taksi i bezumna procedura pri pokretanju biznisa. Svi se slažu s time da nas strani investitori zbog svega toga zaobilaze u širokom luku, a brojnim talentovanim i obrazovanim građanima ostaje samo da maštaju o iseljavanju iz BiH u potrazi za boljim uslovima razvoja karijere i življenja.

Senad Matić Karić IT novinar

Da li postoji rješenje?

Za razliku od mnogih u ovoj zemlji, ne smatram da su plate političara problem. Što se mene tiče, mogu biti i 10 hiljada maraka mjesečno, dokle god nama ostalima omoguće da na jednostavan način i mi pokušamo zaraditi novac. Veći broj kompanija i poduzetnika u Bosni i Hercegovini bi smanjio broj očajnih radnika koji pristaju na nemoguće uslove rada kod brojnih naših privatnika.

Došlo bi do povećanja konkurentnosti, koja bi dovela do povećanja plata i samim time do povećanja kupovne moći.

Na kraju krajeva i država bi se na taj način više “oparila” na porezima od stranih i domaćih biznisa.

Rješenje brojnih bh. problema je tako očigledno i logično, da već postaje jako čudno to što vlasti ne čine skoro ništa po tom pitanju (osim ako ih MMF prisili, a i tada će zakoračiti samo onoliko koliko je potrebno, pa makar im noga ostala u zraku). Postavlja se pitanje da li je to našoj vlasti u interesu da im stanovništvo bude siromašno?

Zlatne ruke

Selim Abdulahović, obućar iz Bugojna:

Nije lako biti zanatlija u današnje vrijeme Piše: Samila Ivković U skučenoj obućarskoj radnji, bugojanski majstor Selim Abdulahović, vrši usluge popravke obuće i kožne galanterije, te kaže kako prikuplja potrebne alate, kalupe i materijale za proizvodnju vlastite, gotove obuće.

“Kao demobilizirani borac i nisam imao puno izbora, te sam odlučio nastaviti tradiciju mojih roditelja. Zanat obućara sam naslijedio od oca, koji se time bavio dugi niz godina. Raditi ovaj posao čini me sretnim jer je to ono što najbolje znam i volim”, kaže jedan od najpoznatijih bugojanskih obućara.

Na pitanje da li se može zaraditi od zanata, majstor kaže kako zarađuje pristojno, dovoljno za izdržavanje porodice, ali da bi se priuštilo ljetovanje i zimovanje svake godine, trebalo bi se štedjeti mnogo.

“I malim, baš kao i velikim oštećenjima potrebno je posvetiti vrijeme. Svako jutro otvaram radnju u sedam sati i ostajem do pet, a po potrebi i većem obimu posla i duže.

Odgovornost prema poslu je važna, ali prema mušterijama je još važnija. Prije su zanati bili više cijenjeni, a danas su mašine preuzele veliki dio posla zanatlijama. Kada je u pitanju perspektiva razvoja tradicionalnih starih zanata ona je različita po kantonima, a u Srednjebosanskom kantonu većina njih lagano izumire, dok država ništa ne čini po tom pitanju”, tvrdi majstor Selim.

Obućar Selim se koristi starim alatima i mašinama koje je danas teško pronaći. Navodi da posjeduje mašinu „ljevicu“, koja je proizvedena u aprilu 1887. godine, kao i nešto stariju „singericu“ koja je, također, u funkciji. Tu je i „glazerica“ sa 24 operacije, te mehanička presa.

“Teško je u današnje vrijeme biti privatnik, iako mnogi misle suprotno. Potrebno je zaista mnogo materijala, nije to samo ljepilo, kako većina smatra.

Slabo ko razumije da je puno novca potrebno ulagati u ovaj posao, ako želite kvalitetno raditi, naravno”, ističe Selim.

57

Cafe

BiH Craft Beer Festival:

Mostarska čarolija kućnog piva Drugi po redu Festival BiH Craft Beer, koji se održao pod motom „Ima i Može“, a na kojem se predstavilo preko 20 izlagača piva iz BiH i regije sa preko 60 vrsta piva, održan 30. jula/srpnja u OKC Abrašević u Mostaru.

Autor:: Fena/Reunion

Foto: facebook.com/craftbeerfestivalbih

Drugi po redu Festival BiH Craft Beer, koji se održao pod motom „Ima i Može“, a na kojem se predstavilo preko 20 izlagača piva iz BiH i regije sa preko 60 vrsta piva, održan 30. jula/srpnja u OKC Abrašević u Mostaru.

Organizatori poručuju da su zadovoljni brojem ovogodišnjih izlagača na Festivalu koji ima za cilj promocija malih craft pivara iz BiH. Podsjećaju da je prošlogodišnji Festival bio revijalnog karaktera te je imao za cilj popularizaciju craft piva upoznavanje posjetitelja da ovakvo nešto postoji u regiji i da se ‘može’ proizvoditi pivo i na drugačiji način od onog kako to rade velike komercijalne pivare.

58

Tokom Festivala izlagači su se predstavili sa svojim pivama koja imaju jako kreativna imena. Tako se primjerice moglo probati pivo pivovare Džudžan iz Mostara, koji su se predstavili sa pivom ‘Turbofolk Pale Ale’, koje je tako nazvano u čast Ramba Amadeusa. Izlagač iz Banja Luke Nikola Galić proizvodi pivo oko godinu i pol dana, a nedavno je pokrenuo inicijativu oko otvaranja pivovare pod imenom “Gorstak”. On se predstavio sa četiri vrste piva, između ostalog, i sa American wheat ale – pšenično pivo na američki način, idealno za ljetne vrućine. U sklopu festivala održano je i predavanje o kategorizaciji i degustaciji piva.

Jedina dama među bh.

pivarima došla je iz Sarajeva, a njeno ime je Sestra, koja se predstavila sa četiri vrste piva. Iz Širokog Brijega stigla je pivovara Mandić, a iz Sarajeva Brew Pub, koja kako kažu, nudi pivo za otkačene ljude s neobičnim okusima. Iz Semizovca je stiglo pivo pod nazivom Prikaza, Stuha, Babaroga i slično, dok iz Doboja dolazi Castrum Craft, a Atilla Artizan iz Mostara.

U glazbenom dijelu programa nastupili su mostarski bluesrock bendovi – Blues Caravan i Mojo Shop.

Domaćin Festivala bila je mostarska Pivovara OldBridz, a svaki posjetitelj na poklon je dobio suvenir – pivsku čašu s logom Festivala.

Cafe

MOSTARSKA PIVOVARA OLD BRIDZ Mostarska pivovara Old Bridz osnovana je u 2012 godine u Mostaru, i bila je prva takva na Balkanu u to vrijeme. Cjelokupni procesi u pivovari se obavljaju ručno. Kad je riječ o kvalitetu ovog piva dovoljno je napomenuti da se proizvodi bez ikakvih aditiva, isključivo od sladi, kvasca, hmelja i vode. Old bridze pravi pivo visokog vrenja tipa “ale”, a za razvoj pivskskih recepata zadužen je američki brew-master iz San Francisca – Arslen, tako da se sa pravom na pivama osjeti utjecaj “američke škole”.

Na festivalu domaćini su se predstavili: Oldbridz Pale Ale - ovo pivo je svjetlo i osvježavajuće, sa prijatnim cvijetnim mirisom i okusom grejfruta i marakuje.

Pravi znalci mogu osjetiti i miris zove ili latice ruže.

Oldbridz Red Ale - crveno pivo sa ostvarenim balansom između karamelizirano-sladnog profila, odmjerene gorčine i mirisa hmelja.

Oldsbridz Brown Ale, Oldbridz Black Ale, Oldbridz Hefewizen, Grodziske su također vrste piva koje su bile predstavljene na festivalu.

Moj posao, moje zadovoljstvo

Leila Šeper i njena mala kućna pivarska čarolija

‘Sestra’ pivo sa mnogo pažnje i ljubavi:

Pivo, punk & žene Od 6.000. godine prije nove ere datiraju prvi pisani tragovi o pravljenju piva kod Sumeraca. Zabilježeno je da su stari Vavilonci proizvodili pivo u domaćinstvu 7.000 godina prije nove ere. Navodno su poznavali 16 vrsta piva. Dalje se proizvodnja piva prenijela u stari Egipat, Persiju, Grčku i druge zemlje. Marketing se već pozabavio time da pivo gasi žeđ, osvježava i relaksira, ali i pozitivno djeluje na psihu podstičući dobro raspoloženje, smanjuje napetost, nervozu i stres. Također, utvrđeno je da pozitivno utiče na krvni pritisak, cirkulaciju krvi, te uopće na količinu šećera i masnoće u krvi. A kako kućno pivarstvo (Homebrewing, pokret koji se pojavio 60-ih godina u Americi) nije zaobišlo ni naše krajeve, Reunion je o tome razgovarao sa homebrewericom iz Sarajeva, Leilom Šeper koja predstavlja svoj brend “Sestra” pivo.

Razgovarala: Sanela Gojak /

60

Foto: Jasenko Korjenić

Kako ste krenuli u avanturu pravljenja “Sestra” piva?

Radi se o dugogodišnjoj ideji čijoj realizaciji je doprinjela, prvenstveno, znatiželja i splet sretnih okolnosti. Primjetila sam forum na kojem se okupljala zajednica kućnih pivara iz Hrvatske gdje sam našla neke osnovne informacije o tome kako izgleda proces nastajanja piva. Prošle su godine dok sam pronašla mjesto gdje se okuplja homebrewing (kućno pivarstvo) i craft brewing (zanatsko pivarstvo) pivarska zajednica iz Bosne i Hercegovine. Tu dobijam potrebnu podršku i započinjem ovu avanturu.

Kakva su iskustva sa Prvog festivala craft piva u Sarajevu?

S obzirom da je to bilo moje prvo učešće na jednom ovakvom festivalu, također i organi-

Moj posao, moje zadovoljstvo

zatorima, u svakom slučaju, vidim tu mjesta za napredak. Ovo je jedno od vrijednih iskustava i motivacija da nastaviš dalje. I da se unaprjeđuješ. Na mom štandu su se mogla naći dva stila, Black IPA i američko pšenično ale pivo. Sudeći po povratnim informacijama, više sam nego zadovoljna svojim debitantskim nastupom. Osim toga, ima još mjesta za napredak. Svjesna sam i da imam još mnogo toga da učim, ali i usavršim.

Festivali zanatskog i kućnog piva su jednistvena prilika da se proba pivo kakvo se ne može kupiti u prodavnicama. Mogu se degustirati i manje količine, pa ostaje mjesta da se proba više stilova i čarolija više proizvođača. Kada prvi put probate neko pivo koje nije uobičajeno u lokalnoj ponudi (što su uglavnom lageri, u zadnje vrijeme i pšenična piva) možda vam se neće svidjeti, ali ne odustajte. Probajte opet! Ulazeći u istraživanje svijeta piva, ulazite u svijet bogatstva okusa. Koje će biti vaše omiljeno pivo zavisi prvenstveno od vaših preferencija.

Da li volite više ili manje gorčine, tamnije ili svjetlije, aromatsku notu cvijeća ili voća.

Rušimo stereotipe da su muškarci pivopije, odnosno da oni prave pivo?

Kada se vratimo dovoljno daleko kroz historiju, do samih početaka proizvodnje piva, primjetićemo da je to bilo svojstveno ženama. Također, kada pričamo o revoluciji koja dolazi sa upotrebom hmelja, opet imamo ženu koja je uočila da hmelj, pored aromatskih svojstava ima i svojstvo koje doprinosi čuvanju piva od kvarenja. Istina je da danas ima jako malo žena koje se bave kućnim ili zanatskim pivarstvom, ali to ne treba da nas obeshrabri već naprotiv, da nas motiviše.

Osim toga, pokazalo se da su žene znatno brže u ovladavanju svijetom okusa. Pivo se dugo vremena reklamiralo kao nešto svojstveno mačo muškarcima.

Tim putem su krenule i brojne marketinške kampanje. Samim

budu vrhunski. Također, nemam potrebu ni da se bavim improvizacijama ili štednjom jer su razlike u ulaganju male, a u okusu ogromne. U industriji je sve setovano, uvijek isto.

Količine su velike i svaki gubitak košta jako mnogo. Mjesta za kalkulacije i izmjene u nekom kratkoročnom periodu nema.

Kada imamo mnoštvo zanatskih i kućnih pivara, onda možemo okusiti bogatstvo stilova kao i razlike unutar njih. Kao kućna pivarka, a sudeći i prema pričama kolega, mogu vam reći da je u nastanak piva u našim radionicama uloženo mnogo pažnje i ljubavi, a da se to odražava na finalni proizvod. tim se i stvorio privid da se radi o proizvodu koji primarno konzumira muškarac. Neke kompanije su izgubile milione dolara, jer su u reklamiranje svojih proizvoda ušle sa predrasudama, a ne stvarnim stanjem na tržištu. Naročita je bila propast kada su krenule od pretpostavke da žene žele piti iz pink bočice i manju količinu, a po istoj cijeni… O balkanskim primjerima seksizma u pivarskim kampanjama ne bih počinjala, jer je to jedna široka tema. Seksizam je sveprisutan i vjerovatno je samo odraz stanja društva u kojem živimo.

Koje su čari homebrewing piva, odnosno zašto je ono bolje i kvalitetnije?

Kao kućna pivarka, homebrewerka moram priznati da su čari i benefiti koje dolaze u paketu sa ovim (za sada) hobijem višestruki. Prvenstveno, možete probati neko pivo ili pročitati recenziju, a onda staviti u lonac potrebne sastojke i napraviti to što vam se sviđa. U kućnim uslovima se proizvode jako male količine.

Moj kapacitet je nekih 40 litara po turi. Kada već pravim tako male količine, onda se trudim da svi sastojci koje stavljam

Otkrij nam recept nekog piva koje preferiraš?

Piva se obično uparuju sa hranom, godišnjim dobom ili prilikom. I to zavisi od više faktora, npr. mislim da američko smeđe ale pivo radnog naziva Podivljali Yogin super, a riječ je o prilično zahmeljenom pivu, ide uz roštilj, a mislim i da ide sa tamnom čokoladom. Ja volim i crvena piva. A za recepte… Pivo se sastoji (uglavnom) od četiri osnovna sastojka. To su: voda, ječam, hmelj i kvasac.

Kakva je budućnost “Sestre”? Hobi, ali i biznis?

Sestra hmbrw (skraćeno od homebrewing – kućno pivarstvo) jeste za sada hobi.

O nekom narednom koraku prema registraciji svakako da razmišljam. Nisam baš ljubiteljka birokratije, pa mi je to glavni kamen spoticanja.

Također, treba voditi računa da se homebrewing i craft brewing razlikuju i po opremi koja je neophodna. Kada već ideš u proces registracije optimalno je preći u craft svijet. To podrazumjeva i ozbiljnija ulaganja. Ako baš hoćeš odgovor, onda – hobi

Fakti ►►

BiH je u ovoj godini izvezla piva u vrijednosti 504.000 KM, a uvezla 63,3 miliona KM

►►

Bosna i Hercegovina najviše uvozi pivo u bocama i to u ukupnoj vrijednosti od 49,5 miliona KM prvenstveno iz Hrvatske i Srbije.

►►

Trenutno u BiH, posluju samo četiri pivare i to Sarajevska pivara, Banjalučka pivara, Bihaćka pivovara i Pivara Tuzla, dok je Pivovara Grude nakon 14 godina njenog rada i održavanja na tržištu, prestala s proizvodnjom 2012. godine.

►►

Najveća uvozna tržišta su Hrvatska, Srbija, Slovenija i Crna Gora.

►►

Najznačajnija izvozna tržišta su Hrvatska, Slovenija, Austrija i Srbija u koju je izvezeno 10 miliona litara piva.

još uvijek, sa tendencijom da preraste u biznis.

Sama radiš marketing (etikete, logo)? Što se tiče marketinga, da, uglavnom radim sama. Logo je djelo Adnana Jasike, akademskog kipara, a možemo ga sažeti u tri ključne riječi: pivo, punk i žene. Nekada mi prijatelji pomažu, ali etikete uglavnom pravim sama. Po zanimanju sam ekonomistkinja, završila sam poslovnu školu. Ipak, moram priznati da me ne privlače konvencionalne metode marketinga. Nove tehnologije su sa sobom donijele nove mogućnosti, a ja to planiram iskoristiti. Ideje vodilje su mi socijalno poduzetništvo i gerila marketing.

61

Kolumna

Poduzetnici

Admir Čavalić

mag.oec., asistent na Univerzitetu u Tuzli

– državni neprijatelji broj 1 Bosna i Hercegovina, zajedno sa ostalim državama bivše Jugoslavije dijeli tradicionalni socijalistički prezir prema poduzetniku („privatniku“) odnosno poduzetništvu („privatluku“). Jugoslovenski socijalisti su smatrali kapitalistu ultimativnim neprijateljem radničke klase, uprkos historijskoj činjenici da su prvi stvarali i unaprijeđivali poslove za druge.

Kao neprijatelj radničke klase, poduzetnik je bio satjeran na margine društva i privrede. Bilo kakva privatna incijativa se smatrala lopovlukom i prevarom, iako su svi rado konzumirali proizvode i usluge kapitalističkog Zapada. Velika državna poduzeća su se smatrala svetinjama sistema, što će se naknadno pokazati pogubnim za privredu, i to iz prostog zakona teorije rizika koji propovjeda da nikada nije dobro „držati sva jaja u jednoj košarici“.

Zašto mrzimo poduzetnike Socijalistički mentalitet se zadržao i danas, pozicionirajući se kao dio antipoduzetničke kulture u BiH i državama regiona. Data kultura se najbolje osjeti kroz uporno negiranje prava na uspjeh i označavanja poduzetnika „lopovom“. Bilo koji pojedinac koji je uspješan se smatra lopovom, nezakonitim profiterom i prevarantom. Iako je statistički nemoguće da se više od 150.000 bosanskohercegovačkih kompanija bavi lopovlukom, svejedno opšta je predstava da je riječ o nekakvoj prevari i prljavom bogaćenju na račun običnog čovjeka. Neko nešto krade od BiH građana, a taj neko nije država koja oporezuje sve što se kreće i sve što se ne kreće, već poduzetnik koji prodaje i pritom nešto zarađuje. Postoji više razloga zašto se mrze poduzetnici.

Neki su očigledniji, poput gore navedene

62

socijalističke predstave o neprijatelju radničke klase, dok su drugi manje očigledni i potrebno ih je u nastavku pojasniti.

Jedan od mogućih razloga mržnje, ali i otvorene zavisti spram poduzetništva i generalno uspjehu drugoga, je posljedica ekonomske centralizacije koja je obilježila historiju naše države.

Dok smo pripadali Osmanskom carstvu, ovdašnje stanovništvo se moralo međusobno natjecati za blagonaklonost sultana iz Istanbula koji je u tom trenutku predstavljao izvor ekonomske i bilo koje druge moći. BiH se nalazila na ekonomskoj periferiji, što je uvjetovalo borbu za oskudnim resursima. Slično će se dešavati u okviru Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije. Međutim, svoj vrhunac ova netržišna borba dostiže tokom socijalističke Jugoslavije čiji je socijalizam nametao obaveznu i vještačku centralizaciju (planske) ekonomije. Izvor ekonomske moći je bila Komunistička partija, odnosno pojedinci na čelu partije.

Da bi dobio parče ekonomske moći, obični građanin je morao konkurisati sa oko 20 miliona drugih i to u igri u kojoj jedan dobiva, a drugi neminovino gubi.

Takva konstelacija odnosa je i proizvela (za kapitalistički Zapad) čudne odnose, možda najbolje izražene u frazi „neka komšiji crkne krava“. Naime, u tržišnoj ekonomiji koja je prirodno decentralizovana nema smisla da komšiji crkne krava jer u najbanalnijem obliku zdravlje krave određuje cijenu mesa i mlijeka. Uspješniji komšija znači bogatije društvo, kako je to primjetio Adam Smith, osnivač ekonomije. Sa druge strane, ovaj prirodni tok stvari ne vrijedi kada krava nije mjerilo vrijednosti/moći, već je to stvar volje političkih elita. Biti poduzetan u datim uslovima se odnosilo na političke, ne ekonomske sposobnosti, što objašnjava zašto su se menadžeri iz tog perioda

percpirali kao politički vješti igrači koji znaju da plivaju u birokratskoj močvari bivše Jugoslavije.

Uloga poduzetnika Poimanje koncepta vrijednosti je vjerovatno još jedan od razloga zašto se mrzi poduzetnik i poduzetništvo. Društvo jednostavno ne može pojmiti ulogu poduzetnika u lancu vrijednosti, što se opet najbolje izražava u izjavi „mogao sam i ja to napraviti“. Za takve je problem surova realnost u kojoj je neko ipak radio, nešto napravio, bez da njegova djela ostanu na praznim riječima. Poduzetnik je, kako je to primjetio Ludwig von Mises, osoba koja vrši inovativnu kombinaciju dostupnih resursa. Ne nužno inovaciju, već novu kombinaciju. Resursi se nalaze svuda oko nas, pred našim očima, ali ipak postoje pojedinci koji vide neku tajnu vezu između različitih resursa i vrše kombinaciju istih kako bi zadovoljili potrebe i želje, posljedično proizvodeći novu vrijednost. Upravo zbog činjenice da smo okruženi tim resursima i da su nam isti poznati, imamo osjećaj da smo i mi mogli nešto tako napraviti, te da je uloga poduzetnika precijenjena. Vrijednost je subjektivna i krije se u marginama, te su poduzetnici oni koji je uočavaju i isporučuju za nas, pritom preuzimajući ogroman rizik. Ono što je možda fascinirajuće je da sami poduzetnici nesvjesno učestvuju u procesu Šumpeterove kreativne destrukcije, koja iznova ruši postojeći tržišno-kapitalistički poredak, razvijajući ga u nešto novo i bolje. Zbog toga se kaže da je kapitalizam imao bezbroj kriza i preživio, dok je za socijalizam samo jedna kriza bila presudna.

Da li postoji rješenje?

Na kraju, kako promijeniti odnos prema poduzetnicima i brutalni antipoduzetnički mentalitet? Prije svega kroz obrazovanje, jer je obrazovanje generator razvoja kulture.

Po uzoru na Hong-Kong i Singapur, o poduzetništvu se u Bosni i Hercegovini mora učiti od najranijih godina, u vrtićima! Djeca se moraju učiti da oponiraju nastavniku, da postavljaju nezgodna pitanja i da se ponašaju drugačije od ostalih. Tek tada će razumjeti istinsku snagu poduzetništva i cijeniti društveni značaj poduzetnika. Nažalost, daleko smo od toga jer trenutno predmeta o poduzetništvu ne samo da nema u srednjim školama, već i na većini fakulteta u državi.

Ovo je rezultat socijalističkog naslijeđa jer tadašnji, a bogme i današnji kvazikapitalistički sistem, ne treba poduzetnike i slobodne mislioce, već poslušne, koji se ne ističu i postavljaju naporna pitanja.

Kolumna

Bosna i Hercegovina na putu ka Evropskoj uniji

Dženeta Omerdić

docentica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli

Slučaj Reformska agenda

2015. - 2018.

Bosanskohercegovačkom društvu su neophodne promjene.

Korjenite. Sa ili bez Agende.

No, s obzirom da je “reformski proces” već započet, trebamo ga dodatno pravno osnažiti na način da se potpisnici Agende ozbiljnije “pozabave” pravnim sistemom Bosne i Hercegovine, kao i međunarodnim principima na kojima se temelje sva savremena demokratska društva. Bez primjene vladavine prava, pa samim tim i principa pravne sigurnosti, teško da se može ići naprijed. Teško da se mogu privući strane investicije i gotovo je nemoguće vratiti povjerenje građana u državne institucije Bosne i Hercegovine. A kako očekivati da nam vjeruje neko sa strane, ukoliko smo mi sami davno prestali vjerovati u sistem i predstavnike sistema ?!

Pod pojmom “agenda”, u teoriji pravne i političke misli, podrazumijeva se dnevnik, plan, odnosno rokovnik određenog pravnog lica na osnovu kojeg se “hronološkim redom određuje program ostvarivanja sopstvenih prava i obaveza prema svojim poslovnim partnerima, organima društveno-političkih zajednica ili trećim licima”. Riječ je, dakle, o planiranju kojim se utvrđuju zadaci i ciljevi “koje u nekoj akciji ili razvoju treba ostvariti, razrada metoda i procesa kojima će se to postići, predviđanje za to potrebnih sredstava i postupaka, te svjesno usklađivanje i usmjeravanje relevantnih čimbenika koje zahtjeva anticipirana djelatnost pojedinaca, organizacija i društvene zajednice.” Premda se Reformska agenda znatnim dijelom oslanja na usvojene političke programe Vijeća ministara i entitetskih vlada, ipak je, na temelju (ne) zvaničnih istupa predstavnika vlasti, šira (ne)naučna i (ne)stručna javnost došla do zaključka da Agenda ne predstavlja samostalan projekat nacionalnih (izvršnih) organa vlasti, nego da su, prilikom sačinjavanja teksta, glavne smjernice davali predstavnici međunarodne zajednice i to prevashodno predstavnici međunarodnih finansijskih institucija (Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka), kao i predstavnici Evropske unije.

“Vraća” li nam Agenda vladavinu prava?

U dijelu Reformske agende koji se odnosi na oblast vladavina prava i dobro upravljanje, potpisnici su uočili da “postoji potreba da se osigura

nepovratno osnaživanje vladavine prava, koje mora biti izgrađeno na osnovama konkretnog napretka u borbi protiv organiziranog kriminala, terorizma i korupcije”. S tim u vezi, svjesni nepoštivanja principa ustavnosti i zakonitosti, te samovoljnog djelovanja državnih organa vlasti, potpisnici Agende su naglasili da će uložiti napor kako bi predstavnici državne vlasti na svim nivoima Bosne i Hercegovine “povećali svoje zalaganje u povratku povjerenja građana u institucije odgovorne za vladavinu prava, razvojem kapaciteta, profesionalizma i integriteta”. U društvu u kojem u potpunosti izostaje odgovornost državnih organa vlasti za nepoštivanje opštih (i pojedinačnih) pravnih akata, sasvim je razumljivo (i opravdano) nepovjerenje građana. Suština načela vladavine prava ogleda se, dakle, u obavezi države da uspostavi vlast koja se “mora obnašati prema pravnim procedurama, načelima i ograničenjima i u kojoj svaki građanin u slučaju kršenja njegovih prava ima na raspolaganju pravna sredstva odbrane protiv svih drugih subjekata prava bez obzira na njihov društveni položaj i moć”. S tim u vezi, potpisnici Agende prilikom realizacije proklamovanih (reformskih) mjera trebaju insistirati na dosljednoj primjeni normi sadržanih u najvišim pravnim aktima (i pri tome ih i sami poštovati).

Posebno se treba “voditi računa” o ustavnoj obavezi oba bosanskohercegovačka entiteta, koja se sastoji u ispunjenju svih uvjeta za “pravnu sigurnost i zaštitu lica pod svojom jurisdikcijom, održavanjem civilnih ustanova za primjenu pravnih propisa, koje će funkcionirati u skladu sa međunarodno priznatim standardima

uz poštovanje međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, iz člana II Ustava i poduzimanjem ostalih odgovarajućih mjera” (član III 2.c Ustava Bosne i Hercegovine).

Kamo dalje sa Agendom?

Kada je riječ o oblasti vladavine prava i dobrog upravljanja, prilikom definiranja mjera koje će se realizirati, potpisnici Agende su se koristili suviše uopštenim formulacijama i načelima na temelju kojih je potpuno nejasno šta se zaista želi postići u započetom reformskom procesu.

Naime, u ovoj reformskoj oblasti zanemaren je suštinski (sadržajni) dio principa vladavine prava kao (nad)ustavnog ideala. S tim u vezi, prilikom realizacije mjera sadržanih kako u Agendi, tako i u “pratećim” akcionim planovima, potpisnici ne smiju zaboravljati na demokratske postulate na kojima počiva načelo vladavine prava - normativna i institucionalna garancija prava individua na stvaranje i prava individua na ostvarenje prava. Nadalje, predložene mjere su teško ostvarive ukoliko se ne promjeni sadašnji normativni okvir djelovanja državnih organa vlasti. Proklamovanje integriteta i kapaciteta nije dovoljno za otklanjanje stvarno postojećih blokada u sistemu stvaranja prava, ali i u oblasti njegovog ostvarenja. Neadekvatna institucionalna reakcija, kao i nepostojanje stabilnih parlamentarnih većina, onemogućava proces odlučivanja. Predložene mjere nužno trebaju biti praćene sveobuhvatnim strukturalnim reformama koje će dovesti i do funkcionalnijeg državnog aparata vlasti. Suština vladavine prava jeste da kroz ideje o bezličnoj vlasti, dosljednom primjenom principa ustavnosti i zakonitosti, kao i garancije pružanja pomoći od strane državnih organa vlasti, radi na jačanju države i njenog institucionalnog kapaciteta, kako bi država što efikasnije i što potpunije realizovala preuzete obaveze. Kada je riječ o Agendi, to se nije uspjelo postići.

Uprkos namjeri potpisnika da kroz sveobuhvatne strukturalne reforme ostvare ekonomsku reformu, ona se neće ostvariti, jer nisu planirani mehanizmi kojima će se državni aparat učiniti efikasnijim i djelotvornijim u procesu donošenja odluka.

63

Intervju

Fabrika cementa Lukavac:

Najbolja privatizacijska priča u BiH Početkom ljeta bili smo u posjeti Fabrici cementa Lukavac u okviru manifestacije „Dani otvorenih vrata“, koja se održava povodom 15 godina od uspješne privatizacije ove kompanije. Manifestaciji je između ostalih prisustvovala i ministrica u Federalnom ministarstvu okoliša i turizma dr. Edita Đapo.

Razgovarao: Jasenko Korjenić

Generalni direktor FCL-a, Izet Imamović na manifestaciji je prezentirao uspjehe i predstavio plan poslovanja fabrike koja je prelaskom u vlasništvo grupacije Asamer, doživjela preporod i postala primjer uspješnog poslovanja u BiH, ali i na Balkanu.

Ovom prilikom obavili smo kratki razgovor sa generalnim direktorom Izetom Imamovićem tokom kojeg nas je upoznao sa fabrikom koja danas zapošljava oko 200 radnika i koja posebnu pažnju daje mladom kadru, koji je željan novih znanja i izazova.

Kako bi ste opisali poslovanje Fabrike cementa Lukavac u posljednjih 15 godina otkako su kompaniju privatizovali članovi ugledne poslovne grupacije Asamer iz Austrije?

Izet Imamović, generalni direktor FCL-a

64

Dolaskom Asamera, kao novog vlasnika, pokrenut je investicioni ciklus i modernizacija fabrike.

Do sad smo uložili više od 200 miliona KM, kroz dvije faze investiranja u nova postrojenja, te modernizaciju postojećih. U toku je treća faza kojom dodatno želimo optimizirati proces proizvodnje, te odgovoriti sve strožijim zahtjevima ekologije.

Aktivno pratimo trendove u svijetu, koristimo iskustva i znanja uspješnih, te pokušavamo što više toga implementirati u našoj fabrici.

U kakvom stanju je bila fabrika 2001. godine prije privatizacije i kakve su bile njene mogućnosti, a kakve su danas?

Fabrika je bila tehnološki zastarjela, a njeno djelovanje bilo je štetno za životnu okolinu. Prelaskom u vlasništvo grupacije Asamer, fabrika doživljava preporod i postaje primjer uspješnog poslovanja. Povećanjem proizvodnih kapaciteta u mogućnosti smo odgovoriti svim zahtjevima tržišta, a konstantnim ulaganjima u najsavremeniju opremu i edukacijom naših kadrova pozitivno odgovaramo i najzahtjevnijim kupcima u smislu specijalnih parametara kvalitete.

Proizvodni kapaciteti FCL -a i konkurentnost na tržištu?

Sa našim kapacitetima mi možemo proizvesti, i na tržište plasirati, više od 800.000 tona cementa različitih tipova.

Međutim, recesijom iz 2008. je naročito pogođen sektor građevine, tako da trenutno radimo polovinom proizvodnih kapaciteta kao i većina cementara u regiji. Tržište cementa u BiH je smanjeno skoro za polovinu, regionalna tržišta također, bilježe trend pada potrošnje, tako da se u ponudi pored domaćih proizvođača javljaju i regionalni.

Da li je Vaš proizvod prihvatljiv za trenutačnu kupovnu moć na domaćem tržištu?

Većina naših građana živi s minimalnim primanjima koja moraju rasporediti za cijeli mjesec. Politička situacija, visoka stopa nezaposlenosti, nedostatak kvalitetnih izvora finansiranja, spora realizacija državnih infrastrukturnih projekata čine ambijent za poslovanje jako teškim. Svako drastično smanjenje proizvodnih kapaciteta znači povećanje proizvodnih troškova, što poskupljuje proizvod u konačnici. Maksimalno se trudimo

Intervju

Iako kapaciteti Fabrike cementa Lukavac mogu proizvesti, i na tržište plasirati, više od 800.000 tona cementa različitih tipova, danas ova fabrika radi polovinom proizvodnih kapaciteta kao i većina cementara u regiji, isključivo zbog recesije iz 2008. koja je pogodila sektor građevine.

svakodnevno nastavlja kako bi mogli obezbijediti kontinuitet procesa u fabrici.

kreirati ponudu prihvatljivu našem tržištu.

Koliko radnika trenutno zapošljava FCL skupa sa podružnicama u BiH? Da li broj radnika opada ili se povećava?

U Fabrici cementa Lukavac trenutno je zaposleno 200 radnika, od kojih smo u prošloj godini uposlili 12. Posebnu pažnju dajemo mladim kadrovima, željnim novih znanja i izazova. S obzirom na činjenicu da je FCL moderna fabrika, proces upravljanja proizvodnjom se vodi s jednog centralnog mjesta. Ovakav savremen način upravljanja traži jako obrazovan kadar, čija se edukacija i usavršavanje

U prethodnih nekoliko godina u razvoj fabrike investirali ste oko 200 miliona KM i time ste ostvarili poslovni, ali i ekološki preporod?

Fabrika cementa Lukavac prva je u državi dobila dozvolu za korištenje alternativnog goriva. Time se uveliko doprinosi očuvanju neobnovljivih izvora energije, smanjenju emisije otpadnih plinova, smanjenju troškova proizvodnje za industriju, očuvanju okoline kroz trajno rješavanje deponovanja otpada. Redovno pratimo i ekološke standarde Evropske unije, koji iz godine u godinu postaju sve oštriji. Na godišnjem nivou ulažemo minimalno milion KM, pa i više, da bi pratili i odgovorili zahtjevima ekologije. Nadamo se da će u budućnosti biti još fabrika koji će slijediti naš primjer.

S obzirom da ekonomska situacija u BiH nije na zavidnom nivou, kako se nosite s tim (ne)prilikama?

FCL je prilično stabilna kompanija, poslujemo pozitivno i započeli smo s proizvodnjom betona u Banjoj Luci i Sarajevu u cilju pozicioniranja vodećeg domaćeg proizvođača cementa koji će biti prepoznatljiv po kvaliteti. Nadamo se poboljšanju poslovnog ambijenta.

65

Explorer

BROJ STANOVNIKA U GRADU TUZLI (POPIS 2013):

120. 441 OSOBA (1991. POPIS: 131 618 STANOVNIKA)

19.772

PODACI IZ MAJA OVE GODINE:

NEZAPOSLENIH

POLIHEM:

SVOJEVREMENO 1200 RADNIKA I 120 MILIONA MARAKA GODIŠNJEG PROMETA, DANAS U STEČAJU.

TVORNICA “DITA”:

DUG 32 MILIONA, VRIJEDNOST IMOVINE 20 MILIONA KM, PODACI SA KRAJA 2016.

15.000 STUDENATA NA UNIVERZITETU TUZLA

PREMA PODACIMA ZA PROŠLU GODINU, BINGO TUZLA IMAO JE UKUPNE PRIHODE

803.433.657 KM DOK JE KONKURENT KONZUM OSTVARIO PRIHODE OD

849.962.319 KM

66

350

MILIONA TONA

SLANIH STIJENA I SLANE VODE ISPOD POVRŠINE TUZLE.

Zoom

Grad o kojem se lijepo priča, ali u kojem se teško živi

Zlatko Berbić:

Tuzla je radnički grad koji je ostao bez radnika Mi Tuzlaci dičimo se Panonskim jezerima, busamo u prsa ljubavlju prema rodnom gradu, ali istina je da većina ljudi aktivno traži izlaz iz Tuzle, tog zagađenog grada “na zrnu soli”.

Razgovara i piše: Vesna Matić-Karić Na prvi pogled, Tuzla djeluje kao sjajan grad u kojem je lijepo živjeti, raditi, odgajati djecu. Pitoreskno okruženje, Panonska jezera sa kojih ljeti odzvanjaju cika i vriska sretne djece, status grada kao “multikulturalne i multietničke” sredine u kojoj nema rasizma, nacionalizma i ostalih “izama”. Svi su sretni, turizam cvate, a Panonska jezera daju posao građanima Tuzle. Pitali smo turiste šta misle o samom gradu i svi su apsolutno oduševljeni. Sviđa im se Korzo, sviđa im se hrana, samo pojedinima smetaju zapuštene i smećem zatrpane uličice koje se nalaze oko

turističke jezgre grada.

Međutim, ako se dobro zagledate i “zaronite” ispod površine, ako odbijete povjerovati vladajućoj eliti, čije riječi lokalni mediji slijepo prenose od slova do slova, vidjet ćete da u ovom gradu propadaju skoro svi započeti projekti. Poslovni prostori mahom zjape prazni, oronule zgrade ugrožavaju sigurnost građana i kao pravo ruglo stoje uz one novooizgrađene. Svako malo čujete kako je na neko mjesto u državnim kompanijama zaposlena masa ljudi prema stranačkoj i rodbinskoj pripadnosti, te kako mladi ljekari ne mogu dobiti

specijalizaciju u UKC-u Tuzla, pa odlaze u Švicarsku i druge zemlje koje će više cijeniti njihovo znanje.

S obzirom da je situacija u gradu takva kakva jeste, razgovarali smo na temu Tuzle i njenih potencijala sa gospodinom Zlatkom Berbićem, biznismenom i uglednim građaninom ovog grada.

Pitali smo ga šta Tuzli trenutno najviše nedostaje kako bi postala bolje mjesto za život i razvoj karijere, posebno kada je riječ o mladim ljudima koji nerijetko odlaze iz zemlje u potrazi za bolje plaćenim poslovima i boljim uslovima života?

Berbić: “Tuzli nedostaje menadžer i tim ljudi koji znaju kako privući investitore, pokrenuti postupke izdavanja dokumentacije ubrzanim procesima i u konačnici, upošljavati ljude. Čelne funkcije gradske uprave sačinjavaju partijski podobni kadrovi koji nikada u životu nisu privređivali, stvarali nove vrijednosti, osim što su trošili budžetska sredstva.

Nije realno očekivati da oni stvore uslove za prosperitet.

Gradonačelnik mora oko sebe da okupi najuspješnije poduzetnike, ali i da da šansu najsposobnijim i najmotiviranijim mladim ljudima. Njegovi saradnici trebaju biti odabrani na transparentnim javnim konkursima. U proteklih 20 godina, mi smo izgubili

67

Zoom

mnogo mladih ljudi. Korištenje europskog puta i europskih fondova kroz poduzetništvo je cijeli proces od edukacije do implementacije, ali i prihvatanja tih besplatnih investicijskih sredstava. Pored toga, mladi trebaju da se osjećaju sigurnim, da podižu porodice i da perspektivu vide i bez stranačke pripadnosti.

Stvorili smo osjećaj gađenja prema politici kod mladih ljudi, a to je upravo ono što odgovara svima koji su na vlasti. Moramo mijenjati stavove i osloboditi ljude okova koji su im nametnuti od strane okoštalih nacionalnih politika i lažne socijaldemokratije. Treba početi sa edukacijom vlastitih građana kako da stvaraju nove vrijednosti, kako da dođu do potpore i podsticaja za projekte poput ekološkog utopljavanja. Obezbijediti programe podrške mladima za prvi posao.

Vrijeme je da Tuzlaci koji žive u Tuzli preuzmu sudbinu ovog grada u svoje ruke. Tuzla konačno mora početi da gaji poduzetničku kulturu i ohrabruje mlade da se bave poduzetništvom.”

Tuzla kao regionalni centar Tuzla je imala bezbroj prilika da postane svojevrstan regionalni poslovni centar. Imala je priliku da privuče investitore i samim time, poslove za sve mlade ljude koji moraju otići negdje vani kako bi zaradili dovoljno za pristojan život. Dovoljno je sjetiti se da se u Tuzli godinama održavao PROMO sajam, koji je okupljao privrednike iz 32 zemlje iz cijeloga svijeta. Zahvaljujući takvom sajmu, Tuzla je mogla postati regionalni centar za poslovne ljude koji bi ovdje odsjedali u našim hotelima, jeli našu hranu i pili našu kafu. Međutim, sajam je na kraju ukinut jer nije bilo potrebne podrške lokalnih vlasti kada je riječ o zakupu prostora u Mejdanu. Svako normalan bi pomislio da ovakav projekat donosi novac gradu, te da bi ga, kao takvog, trebalo njegovati i proširivati. Svako, samo ne lokalne vlasti.

Reunion: Da li je Tuzla, zahvaljujući ovakvim potezima, propustila priliku da postane regionalni poslovni centar i

68

koje korake bi trebalo poduzeti kako bi se data situacija ispravila?

Berbić: “Tuzla je politikom samoizolacije dovela sebe u nevjerovatno tešku poziciju.

Da bismo razvili regionalni centar, prije svega u poslovnom smislu, mi moramo napraviti poduzetnički ambijent gdje su svi investitori i svi oni koji upošljavaju i plaćaju svoje obaveze, dobrodošli. Izgubili smo vrijeme.

Neki drugi su to napravili.

Sajmovi se razvijaju u drugim mjestima poput Gračanice, Lukavca, Tešnja, Mostara, Zenice...

Sa pravim ljudima na čelu grada, šanse ne bi bile propuštene, jer one ne “dolaze” same od sebe. Šanse se prave.

Tuzla jeste regionalni centar po geografskom položaju i to pripada ovom gradu, ali svakako da treba planirati transformaciju sadržaja npr. Sportskog centra Mejdan u jedan EXPO centar – koji će imati i sve sadržaje namijenjene privredi i ozbiljnim kongresnim aktivnostima. U isto vrijeme, treba educirati uposlene i modernizirati dotrajale sportske objekte da mogu da ispoštuju evropske standarde najkompleksnijih međunarodnih događaja.

Ekonomski potencijal takvih projekata je iznimno velik. Danas svaki mali grad u regiji može da odgovori na izazov ugostiteljstva ili lokalnih događaja, ali biti regionalni centar za privredu, sport i kulturu je skroz druga filozofija. Ja sam svjestan tog značaja. Gradska uprava se mora boriti da Tuzlu više ne isključuju iz kapitalnih investicija na federalnom i državnom nivou. Često se pominje značaj Tuzle za BiH, ali kada dođemo do raspodjele budžeta i izgradnje infrastrukture, Tuzla je posljednja. To ne može više tako.”

Naravno, nismo mogli, a da se ne dotaknemo teme korupcije u Tuzli, o kojoj se u našim lokalnim medijima počesto piše, ali sve ostaje na tome - pisanju.

Reunion: U medijima u posljednje vrijeme dosta piše o korupciji u Tuzlanskom kantonu.

Da li je uopšte moguće stati na kraj nepotizmu i korupciji?

Berbić: “Korupcija je rak rana cijelog našeg društva i ona je teško dokaziva, ali se pojavljuje u svim svojim oblicima. Teško joj je stati u kraj, ali nikada se ne smijemo prestati boriti protiv nje. Politika stranaka je da kroz iskorištavanje javnog mandata, politički i ekonomski dozvoljavaju netransparentno djelovanje.

To je i jedan od glavnih razloga zbog kojeg smo ušli u ovu “bitku” kao nezavisni. To je jedini način da se prekine politička korupcija i nepotizam. Ja ću zagovarati i sprovoditi politiku nulte tolerancije prema korupciji u službama gradske uprave i razviti sistem koji garantira maksimalnu transparentnost i efikasnost svih procedura u gradskoj upravi.

Kroz uvođenje kvalitetne e-uprave, dobili bismo na transparentnosti i ubrzanju svih procesa, jer bi u tom obliku administracija imala ime i prezime i znalo bi se ko je odgovoran i zašto se nešto događa ili ne događa. Evo uzmimo za primjer grad Tuzlu. Logično je da bi promjenom izvršnih organa vlasti u općini/gradu Tuzla, došlo i do nezavisne revizije poslovanja prethodnih 15 godina, jer je baš zahvaljujući političkoj korupciji i uticaju izvršne vlasti na kontrolni sistem države, od

tužiteljstva do pravobranilaštva, pa i finansijskih kontrola, to do sada bilo zanemareno. Morali bismo početi od nule.”

Jednom prilikom ste rekli da ćete Tuzlu otvoriti za 64 miliona rekreativaca, ali šta je sa zagađenjem zraka sa kojim Tuzla već decenijama ima velikih problema?

Berbić: “Realno i prihvatljivo toplificiranje cijelog grada je primarni dio našeg programa i to ponajprije zbog građana koji decenijama udišu zagađen zrak.

Prošle zime Tuzla je uz Peking bila najzagađeniji grad na svijetu. I pored ogromnih ulaganja u turizam, Tuzla jednostavno nije postala turistički centar. Da bi se nešto tako desilo, mora postojati strateški menadžerski pristup koji uključuje infrastrukturu, valorizaciju turističkih kapaciteta i naravno - ekologiju.

Vjerovali ili ne, u Tuzli ne postoji standardizovana procjena turističkih kapaciteta, koja je svugdje u svijetu osnova za bilo kakav razvoj turizma.

Kao predsjednik Biciklističkog saveza Bosne i Hercegovine prisustvujem međunarodnim događajima i Evropa ima trenutno najveće investicije upravo u ovoj oblasti biciklističkog turizma, umrežujući skoro 75.000 km biciklističkog puta. Također, kroz biciklističke saveze u Evropi

Zoom

i prenesu svoje znanje, ideje i iskustva. Jer, Tuzla mora bolje.”

GRAD PROPUŠTENIH PRILIKA

je registrovano 64 miliona Cyclo turista, što je za nas, sa svom našom traumom, itekako izazov, jer biciklisti, odnosno turisti udišu život malim zajednicama.

Ustvari, ja znam kako privući te ljude, kao što znam i da priključak na Centralno grijanje ne smije koštati koliko sada košta i da industrijski giganti koji zagađuju zrak moraju ispuniti sve europske ekološke standarde.” Često Tuzlaci svojoj djeci pričaju o nekim, ne tako davnim, boljim vremenima koja su vladala u gradu. Industrija je cvjetala, išlo se na more “preko firme”, družilo se uz malo manje stresa. Pitali smo gospodina Berbića čega se najradije sjeća iz tih vremena.

I sami ste Tuzlak, tu ste čitav život. Da li vam nedostaje

Tuzla, grad koji može i mora bolje.

nešto iz one stare, predratne Tuzle? Čega se najradije sjećate iz tog perioda?

Berbić: “Nedostaju mi prijatelji koji su otišli u potrazi za boljim životom. Nedostaju mi nasmijani ljudi čiji su dani ispunjeni radom i zadovoljstvom. Tuzla je radnički grad koji je ostao bez radnika, ali je filozofija radničke sredine pretvorena u politiku bez odgovora na izazove današnjice. Rado se sjećam energije koja nas je pratila. Energije da možemo sve. Da idemo naprijed i da nas ljudi cijene u cijeloj regiji.

Danas to više nije tako. Kroz medije nam se plasiraju priče kako nam je dobro, kao da mi ne živimo ovdje. Kao neizlječivi optimista ja vjerujem u pobjedu i neću otići odavde, a uradit ću sve da se svi koji su otišli vrate

Da, slažemo se: Tuzla mora bolje. Ali, trenutna situacija u gradu ne dopušta Tuzlacima da se prepuste neosnovanom optimizmu. Sudeći prema preliminarnim podacima iz ove godine, u Tuzlanskom kantonu bilo je nezaposleno ukupno 91.989 ljudi. Međutim, niko ne uzima u obzir masu onih koji se na Birou vode kao nezaposleni, ali rade “na crno” sedam dana u sedmici, za novac koji im nikada neće biti dovoljan za nešto više od životarenja. Kao i u ostalim gradovima BiH - i u Tuzli ćete nerijetko vidjeti profesore, pravnike, novinare, sociologe, filologe itd., kako rade u kafićima, kladionicama, supermarketima i ostalim uslužnim djelatnostima.

Naravno, nije sramota raditi, ali je zanimljivo to što Univerzitet u Tuzli nikako da barem na neko vrijeme ukine one odsjeke za čijom profesijom na tržištu već godinama nema potražnje.

Tako se iz godine u godinu, kao na pokretnoj traci u fabrici za preradu mesa, na odsjeke za kojima već odavno nema potražnje - upisuju novi studenti i stvaraju nove generacije onih koji možda nikada neće pronaći posao u struci. Ovo je tema na koju Tuzlaci mogu beskrajno raspravljati i strastveno se zalagati za promjene, ali niko neće mrdnuti ni malim prstom kako bi pokušao nešto promijeniti.

Zašto? Zato što svi mi, manje povlašteni građani ovog grada, imamo previše drugih stvari na umu. Previše je tu računa kojih se nagomilalo, previše radnih sati da bi se čovjek mogao odmoriti i presabrati i na kraju - previše je tu borbe za goli opstanak da bi se išlo na neke mitinge, da bi se “ispravljala kriva Drina”. Čudan je ovo grad. Živi u njemu još uvijek dosta dobrih, poštenih i pristojnih ljudi.

Samo, nesreća je u tome što je većina tih dobrih i poštenih ljudi veći dio dana zatvorena na radnim mjestima koja im ne dopuštaju da zastanu i razmisle

U principu, Tuzla je grad o kojem se lijepo priča, ali u kojem se teško živi. Grad u kojem bez protekcije ne možete puno toga uraditi.

Možete samo kupiti pivo i pored naše slavne kanalizacije, Jale, pokušati uz dobro društvo koje je mahom nezaposleno, zaboraviti na svoje jade. Ipak, ako dođe u neke sposobnije ruke, Tuzla ima veliki potencijal da postane jedan od najboljih bosanskohercegovačkih gradova za život. Samo se nadajmo da će se te “ruke” ubrzo pojaviti na sceni.

Ako trenutna vlast nije bila u stanju da popravi određene segmente života u Tuzli, onda je vrijeme da se ta vlast promijeni i da se prilika pruži nekom drugom. o svom životu. To su uglavnom vrijedni ljudi koji su aktivno izrabljivani od strane poslodavaca i poprilično nemoćni zbog nehumanih ugovora kojim su vezani za malobrojna radna mjesta. Ti ugovori ne dopuštaju poštenom, vrijednom i nerijetko talentovanom Tuzlaku da se žali kada tri sedmice uzastopno nema nijednog slobodnog dana, kada plata kasni i kada ne može sjesti da se odmori u toku radnog vremena. Sve ovo većina Tuzlaka prolazi svakoga dana, 365 dana u godini. Uprkos velikoj nezaposlenosti, Tuzlom svakodnevno “krstare” najskuplji automobili poslovne klase.

I često ćete čuti Tuzlake kako, sasvim iznenađeno, kažu: “Pa otkud ovim ljudima ovi automobili? Pa ja nemam ni za goriva, a kamoli za najnoviji BMW!”. Evo otkud im: ako ne pripadaju nekoj od najbogatijih tuzlanskih porodica, budite sigurni da novac za takve automobile i savršeno projektovane vile koje većim dijelom godine zjape prazne, ljudi iza skupih volana nisu zaradili u Tuzli. Sve su to ljudi koji su novac za lijepe stvari zaradili u nekim drugim državama, lomeći leđa na građevini, u hotelima, restoranima.

69

Kolumna

Business Café u Bosni i Hercegovini

Kultni event koji se nestrpljivo čeka

Amra Hašimbegović, Global Market Solutions

Business Café je jedini poslovni event u Bosni i Hercegovini koji slavi, promoviše uspjeh lokalnih komapnija.

Motiv kojim smo u početku bili vođeni kao agencija jeste kreirati event koji će kontrirati skandaloznim medijskim naslovima o bh. privredi, koja samo obeshrabruje mlade poduzetnike da bi krenuli u lične poslovne pobjede.

Moram priznati da smo uspjeli napraviti kultni event i jako dobro pratimo ostale medije.

Jednostavno - jednom govornik na BC-u, uvijek gost na business magazine emisijama - radio, TV, internet itd. Našim govornicima naglo poraste medijski rejting, upravo zbog toga što smo mi prvi na jedan prirodan način razotkrili samu ličnost, osobu koja stoji iza imena bh. kompanije koja bilježi rast i uspjeh.

Posebno me ispunjava činjenica da su na Business Café-u sklopljeni brojni poslovi, te da su neki od menadžera odlučili napustiti radne pozicije i pokrenuti vlastite biznise.

70

Ne bih da preskočim i da ne pohvalim svoje kolegice iz regije: Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Makedonija, koje također jako uspješno orgniziraju ovakve poslovne događaje u svojim zemljama.

Postale smo prava mala ženska business armija, svjesna da imamo obavezu prema svojim društvenim zajednicama - podsticati na proaktivnost i djelovanje, umrežavanje i sinergiju koja će u konačnici polučiti dobar rezultat.

Naši planovi kao agencije jesu da se ovaj event podigne na veći nivo, naravno uz pomoć svih onih poslovnih udruženja koja respektuju naš rad i trud,

a ima ih puno. Također, želimo uvesti ovakve događaje lokalno, po gradovima, Tuzla, Banja Luka, Mostar i tako dalje. Već smo imali jedan Business Café u Tešnju - gradu privrede i poduzetništva, koji je bio izuzetno uspješan.

Intervju

Fress: Uspješna simbioza poljoprivrede i IT sektora

Njihovi kupci su većinom zaposlene žene od 25 do 45 godina koje nemaju vremena da odu na pijacu.

Najbolja priča o krompiru svih vremena Almir Mukača:

U petak, drugog septembra u sarajevskom restoranu Westwood u „Hotel Central“ upriličeno je druženje sa medijima i svim zainteresovanima, čiji je domaćin bila kompanija Fress d.o.o.

Razgovarano je o zdravom konceptu ishrane organskom hranom u brzom vremenu življenja i o tome kako približiti kuhanje zdrave hrane svima onima koji su do sada mislili da nemaju vremena za to. .

Fotografije: Haris Karamehmedović

“Sve manje imamo vremena za kuhanje zdravih obroka. Posežemo za brzom hranom zbog koje poslije žalimo. Kada se odlučimo za kuhanje, često se desi da nemamo sve namirnice koje su nam potrebne, pa smo iz tog razloga došli do rješenja da osim svježe organske hrane, spremne i isjeckane za pripremu, ponudimo i recepte za brzu pripremu do kojih smo došli uz pomoć vrhunskih kuhara i nutricionista. Ovaj koncept, proizašao je iz proste potrebe mnogih nas”, kazao je prisutnima direktor Fress d.o.o., Almir Mukača.

Druženju su se priključili i uspješni poslovni ljudi i sportaši, Erol Mujanović i Tomislav Cvitanušić, koji su imali želju podijeliti svoja iskustva sa prisutnima.

“Kao sportisti i vrlo zauzetom poslovnom čovjeku rješenje koje mi je ponudio Fress mi mnogo znači, jer je danas sve teže naći zdrave i svježe proizvode.

Dostava na adresu mi je korisna, jer štedim vrijeme za odlazak u kupovinu. Povrh svega, radi se o domaćoj kompaniji, stoga mi je drago da podržavam i nova radna mjesta u BiH”, kazao je Mujanović.

“Fress nas uči nešto što smo davno zaboravili, a to je ono što su naše mame i bake radile dok smo odrastali, davale nam svježe i ukusne namirnice pripremljene na jednostavan način. Osim toga, konačno počinjemo da primjećujemo i koristimo resurse koji

71

Intervju

ALMIR MUKAČA: OD INFORMATIKE DO MOTIKE

Almir Mukača pripada novoj generaciji domaćih poduzetnika.

On je čovjek koji je u jedno spojio dva, na prvi pogled nespojiva područja: IT sektor i poljoprivedu.

Recept za uspjeh je sljedeći: nešto znanja, mnogo rada, zanimljivo dizajnirana Internet stranica i jedan krompir. Ne običan krompir, nego onaj najbolji.

Fojnički.

su nam pred nosom, prozvodnja zdrave organske hrane. Kao dugogodišnji sportista i neko ko vodi računa o svojoj prehrani, dajem punu podršku ovakvim projektima”, kazao je Cvitanušić.

Nakon kratkih obraćanja domaćina druženja, kuhar Safet Salihović je na licu mjesta prisutnima demonstrirao pripremu nekih od jednostavnih Fress organskih jela, nakon čega su svi gosti imali priliku da degustiraju iste.

Koncept Fress, donedavno mnogima poznat pod nazivom Krompir.ba, prerastao je iz prodaje organskog krompira, a kasnije i drugog organskog povrća putem interneta, koji su pokrenuli braća Amel i Almir Mukača. Danas je to cijeli koncept zdravog življenja, pod kojim se podrazumijeva maksimalno smanjenje stresa i vremena koje nam može uzeti kuhanje nakon napornog radnog dana.

Mislim da je više mit da je u BiH teško registrovati firmu jer ako imaš dobrog računovođu i pravnika, i ti si dobar menadžer onda nema problema. Pripreme su važne u smislu određivanja kojim ćeš se poslom baviti, treba malo istražiti djelatnost i zakone da ne bi bilo iznenađenja.

Kad inspekcija dođe imamo uredne papire i nema problema.

Poštujemo zakone.

Priča o Krompir.ba odnosno Fress d.o.o je počela tako što sam radio u IT industriji, i koncept samog e-komerca me je uvijek interesovao. Jednom prilikom, pošto smo mi iz Fojnice, a fojnički krompir je popularan, imali smo višak svojih proizvoda. Rekao sam kolegama s posla da imam viška i da ne moraju kupovati na pijaci.

Uzeli su po nekoliko kilograma, neko pet, a neko je uzeo i deset.

Dobio sam pozitivne komentare o kvalitetu krompira.

“Naručivat ćemo od tebe” - bili su neki od komentara.

Ideja je bila da se fokusiramo na krompir. Osnovni kanal je bio da prodajemo proizvode kroz supermarkete. Nastavili smo dostavu na kućnu adresu. Počeli tražiti paradajz, papriku...

Imali smo paletu proizvoda, ali nismo htjeli biti klasična pijaca.

Htjeli smo se razlikovati. Npr. kod nas paradajz košta tri KM, a dvije KM na pijaci. A šest puta je skuplja organska proizvodnja od klasične.

Tako je nastala takozvana “zelenara” (prodavnica voća i povrća).

Fokus na male proizvođače “Osnovni problem koji imaju bh. poljoprivrednici jeste kako da plasiraju svoje proizvode na tržištu. Mi smo bili mali proizvođač i znamo šta to znači. Ti proizvedeš svoje, potrudiš se, imaš dva/tri dunuma zemlje, nekoliko plastenika. Nakon toga dođe neki nakupac koji ti plati ili ne plati. Ucjenjuju te, jer zna da moraš da prodaš, jer će ti roba propasti pošto nemaš gdje da skladištiš. Fokusirali smo se isključivo na male proizvođače. Radimo neku vrstu podrške, edukacije, jedno vrijeme smo poklanjali plastenike, sistem za navodnjavanje, rasad i sjemena kada smo počinjali praviti bazu. Cijela misija naše firme je malim proizvođačima pomoći da plasiraju svoje proizvode. Sada već imamo dobavljače od Brčkog do Čapljine, od Bihaća do Goražda. Hercegovina je dobra zbog rane sezone, iz Bosne uzimamo neke druge kulture.” Radimo i sa različitim vrstama mesa (purećim, pilećim, crvenim mesom). To su proizvođači koji imaju halal certifikat, HACCP certifikat. Teško je naći nekoga ko ima organski certifikat za meso, ali i to će se polako mijenjati.

72

Intervju

Vratili smo koncept zelenare.

To su bili naši počeci, imali smo nekoliko kooperanata, širili se, nismo uzimali kredite, ulagali smo vlastiti novac. Prijatelji su nas podržavali kao kupci. FB smo koristili za promociju i on je danas osnovni kanal komunikacije. Brat i ja smo započeli cijelu priču. Roditelji su nam pomogli, naravno otac kao proizvođač.

Imamo i vanjske saradnike, prijatelj Jasmin Mehić pomogao nam je oko web i Facebook stranice. U početku nas je dosta volontiralo. Brata Amela smo “gurnuli u vatru”, jer je tada tek završio ekonomiju. Sad imamo devet stalno uposlenih, i sedam - osam vanjskih saradnika (za marketing, PR, za dizajn, za održavanje web stranice, pravnik, računovođa itd.), te 40-tak kooperanata zavisno od sezone. Ideja je bila da se registrujemo u Fojnici, jer smo rodom iz ovog kraja.

Poslovni prostor smo otvorili, napravili hladnjaču i prostor za pakovanje. Usput smo napravili sjemenarnu gdje su dolazili naši kooperanti. Međutim, Sarajevo nam je glavno tržište, jer dostavu radimo na dnevnoj osnovi. Pola godine smo radili u Fojnici. U Sarajevu smo već pet godina.

REGISTRACIJA FIRME NIJE BAUK

Zagovornik sam da ako nešto ne znaš uraditi pitaj nekoga ko zna.

Sa registracijom firme nismo imali problema. Angažovali smo pravnika, pripremili dokumentaciju, i za pet minuta registrovali firmu u Travniku.

Drugu firmu kad smo registrovali angažovali smo pravnika, malo čekali pdv broj, ali zbog uvoza/izvoza čekali 20-tak dana. Mislim da ako se dobro pripremi dokumentacija, ako je sve kako treba, u BiH nema problema sa registracijom.

Veći su problem parafiskalni nameti koji se ne prikazuju u samom poslovanju, različite takse, trošak doprinosa za radnike.

Mislim da je više mit da je u BiH teško registrovati firmu, ako imaš dobrog računovođu i pravnika, i ti si dobar menadžer onda nema problema. Pripreme su važne u smislu određivanja kojim ćeš se poslom baviti, treba malo istražiti djelatnost i zakone da ne bi bilo iznenađenja. Kad inspekcija dođe imamo uredne papire i nema problema. Poštujemo zakone. Dnevno prodajemo između 50 i 70 paketa proizvoda. Očekujemo i preko 100, jer proširujemo ponudu

Ljudi se vraćaju zemlji i selu. Paradoks je da ljudi sa sela idu u gradove, a oni iz grada na selo. Selo se ne razlikuje od grada, jer tamo imaš sve (internet, kablovsku itd.) Sat je potreban do vožnje na selo, ljudi su počeli da zdravo žive.

Ljudi iz grada sada više cijene selo. Neko sa strane treba da dođe da nam kaže kako imamo lijepu i čistu zemlju. proizvoda. Ubacujemo i voće, ali i miks voća i povrća. Uvodimo novitet za one koji hoće zdravo da se hrane, a nemaju vremena.

To je koncept koji zadovoljava nutritivne potrebe čovjeka.

Najveći problem je kad ljudi ne znaju šta će pripremiti. Tu je i knjiga recepata, jer nam je cilj da se ljudi zdravo hrane, ali i da nauče kuhati. Mlađe generacije ne znaju kuhati. Istraživanja UN agencije za ruralni razvoj pokazuju da na osnovu broju domaćinistava u BiH godišnje konzumiramo milijardu i po kilograma hrane i pića. Od toga 70% mi uvozimo. Npr. 15 milona kilograma paradajza uvozimo.

Mene je stid kao građanina BiH da ništa ne radim po tom pitanju. Možemo proizvesti domaće i konzumirati domaće.

Svake godine, 150 do 200 tona proizvoda prodamo. Radimo na izvozu, fokus je na sokovima.

Radimo na miksu sokova od bh. autohtonog voća. Bitno je da serviraš kupcu prirodni sok, a ne fantu, kolu. Niko nema prirodni sok u restoranima.

Prelazimo na međunarodno tržište. Iz brenda krompir.ba prešli smo u Fress. Pošto sve radimo svježe, razmišljali smo o imenu, recimo da nas ljudi na Bliskom Istoku i Europi mogu razumjeti.

Uzeli smo termin “Fress”, osnova riječi je fresh (svježe). Kuhanje bez stresa je naš motiv, da olakšamo nekome da nema stresa u kuhinji i to dostavom hrane na adresu, uz dostavu recepata. Do kraja godine planiramo i organic shop, ali i restoran. Širimo se i na druge gradove, kao što je Banja Luka.

FAKTI ►►

Fress odnosno nekadašnji Krompir.ba dnevno proda 50 do 70 paketa zdrave hrane. U bliskoj budućnosti planiraju prodavati i preko 100 paketa dnevno. Godišnje prodaju od 150 – 200 tona hrane.

►►

Imaju devet stalno uposlenih i osam saradnika. Firma pet godina radi u Sarajevu.

►►

Kompanija radi sa 40 kooperanata, od Čapljine do Brčkog.

►►

Kupci su uglavnom zaposlene žene od 25 do 40 godina.

►►

Tržište hrane u BiH godišnje je vrijedno više od milijardu KM. Od toga se 70 posto uvozi.

►►

Osnova njihovog biznisa jeste kartonska kutija – paket. Zavisno od sadržaja, veličine paketa i sezone, Fress-ova kutija sa namirnicama košta između 16 i 35 KM.

73

Intervju

Biti statista:

Kombinacija slatkog umora, solidne zarade i filmske magije Agencija ZONA, pored toga što u BiH i regionu zastupa zvijezde, te nadolazeće mlade talente, za potrebe domaćih produkcija bavi se i organiziranjem kastinga za glumce, ali i statiste. Teško je zamisliti film bez prisutnosti statista. Statiste su osobe koje stoje sa strane ili u pozadini da bi upotpunili kadar. Oni su, najčešće, slučajni prolaznici, pješaci ili gosti u restoranima. Neki poznati svjetski glumci su počeli svoju karijeru kao statisti, a bilo je i slučajeva gdje su zasjenili glavnog glumca ili glumicu.

Statiranja su različita, od onih u televizijskim emisijama za potrebe publike i aplaudiranja do statista u reklamama, ili mini uloga, odnosno statista sa zadatkom u kome on kaže jednu ili više rečenica, pojavivši se bliže. Te male uloge se biraju po liku ili fizionomiji osobe koja im je potrebna.

Razgovarala i piše: Sanela Gojak Reunion je razgovarao sa vođom statista agencije ZONA Viktorom Kljajićem, te dvoje, jednako zanimljivih ljudi Srđanom Čalijo i Ildom Bradarić, dobro poznatim licima u svijetu statiranja.

VIKTOR KLJAJIĆ: POZIV DRUGA

Bitna karika u poslovanju ZONE je odjel za statiste koji vodi Viktor Kljajić.

Viktor Kljajić je ekonomista po zanimanju. Blizu dvije godine radi na poziciji vođe statista.

Sve je krenulo na poziv druga, kada i Viktor počinje raditi kao statista.

Sve je rad, red „Statiranjem se bavim i disciplina, odavno, počeo sam prije kaže Viktor 2006. godine, sa filmom vođa odjela za „Lov u Bosni“ (“The statiste.

Hunting Party” ) kada je Richard Gere snimao svoj film u Sarajevu. Poslije toga sam bio asistent Geeru“, prisjetio se Viktor svojih prvih iskustava u ovom

74

poslu.Za posao statiste kaže da je kao i svaki drugi posao.

Radimo, nekad bude teže, nekad malo lakše. Nedavno, kad smo radili na snimanju za seriju „Lud, zbunjen, normalan“ primjerice, tu je bilo dosta smiješnih scena. Uglavnom, sve je rad, red i disciplina.

Snimanja traju od pola sata do 18 sati, nikad se ne zna, dok se ne skupe kadrovi.

Kako se postaje statista?

"Jednostavno. Kontaktirate ZONU i postanete statista,“ kaže Kljajić. Prosječan honorar za statistu je 50 KM za filmove, serije 30, 40 KM, za reklame se plaća više, od 50 do 100 KM, za više uloge i veći iznos.

Plaća se po angažmanu u većini slučajeva. Nekad imaju i dnevnice, također postoje i statisti sa mini ulogama (100 ili 200 KM), to su uloge koje su premale za glumca, a opet, dovoljne da ih neko ‘amaterski’ odradi. Statista je dodatni vid zarade. „To je super posao, ne treba vam u 90 posto slučajeva neka posebna sposobnost.“ „Zona“ ima više od 2000 registriranih statista, zastupljeni su podjednako i žene i muškarci.

Krizna skupina predstavljaju osobe od 35 do 55 godina. I tu nam treba ljudi. Svi koji imaju vremena i koji žele u da nam se priključe neka dođu da ih fotografišemo i napravimo njihove profile, jer ima mjesta.

Anila Gajević, direktorica Agencije Zona za Viktora kaže: “Viktor je inovativan i kreativan.

Stalno pronalazi nove moduse u radu sa statistima. Nije lako raditi s ljudima. Znalo se dešavati da se neko ne pojavi na setu. I potrebno je jako brzo tražiti zamjenu. Statisti nisu profesionalci, ili im nešto iskrsne i jednostavno se ne pojave.“

SRĐAN ČALIJA: VIŠE OD STATISTE!

Srđan Čalija je socijalni radnik, pedagog i više od dvije godine sarađuje sa Agencijom ZONA kao statista. S obzirom na njegove angažmane u domaćim i stranim filmovima, dokumetarcima, reklamama itd., možemo

Intervju

Bude dosta smijeha na probama pred snimanje kaže Srđan

reći da je naš sagovornik poznato lice.

Srđana smo pronašli na radnom mjestu u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. On je i privatno jako aktivan mladi čovjek. Voli biciklizam, šetnje i planinarenje.

Kako izgleda radni dan statiste? Zna biti naporno?

Iskreno, nekad snimanja traju sat vremena, a nekad se oduže i po cijeli dan. Nema pravila.

Zna nekad malo biti naporno, jer se pojedine scene ponavljaju više puta, ali navikao sam na to, posebno kad su filmovi u pitanju.Uglavnom, dan jednog statiste izgleda ovako: dolazak na snimanje, upoznavanje sa ekipom filma, presvlačenje u garderobi (kostimografija), spremanje za set. Druženje sa statistima i glumcima na pauzama za kafu i ručak. Svi su manje više okey, i da bude smijeha na probama pred snimanje.

Neki od projekata na kojima je Srđan radio: „ Atentat na Franza Ferdinanda“, film sa Adnanom Haskovićem, odnosno scena na aerodromu gdje je Hasković glumio Nasera Orića, a Čalija vojnika UN-a.

Izdvajamo i turski dokumentarac o političkom suđenju prvom predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću gdje Čalija glumi zatvorenika, te performans Harisa Pašovića „Stoljeće rata, stoljeće mira“, kao i u serijama: „Kriza“ i „Lud, zbunjen, norma-

lan“, u reklami za „Sarajevski kiseljak“ sa Radetom Šerbedžijom, za Sparkasse banku itd.„Najsimpatičnije snimanje je bilo reklama bh. navijača pred odlazak naše reprezentacije na Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Brazilu koju je radio Haris Pašović. Jedno ugodno snimanje na Baricama, ljeto, bilo je dosta ljudi. Nacrtali su mi neki cvijet na glavi i to mi je ostalo oslikano kao pečat.“ Srđan Čalija uskoro treba i da magistrira na Političkim naukama kao socijalni radnik na temu „Inkluzija osoba sa posebnim potrebama u institucije kulture u BiH.“ Nadam se da će odgovarati u daljem angažmanu u budućem radu u Muzeju, kao i radu sa djecom“ rekao je Čalija. Za agenciju ZONA kaže da je organizacija rada odlična, kao i to da je to jedna sjajna ekipa ljudi. Što se tiče honorara koji dobije kao statista kaže da su usklađeni našem standardu.

ILDA BRADARIĆ: U STILU PARIŠKE DAME

Ilda Bradarić je magistrica farmacije koja se statiranjem bavi još iz studentskih dana, ali i nakon završenog fakulteta i stalnog posla u struci. „To je idealan način da uz druženje i zabavu zaradite i nešto novca,“ kaže ona. O snimanjima kaže da su jednako zanimljiva, te da je lijep osjećaj pronaći se u nekoj od uloga, upoznate nove ili se sretnete sa starim drugovima.

Sa visinom honorara koju dobija za rad statiste Ilda je zadovoljna.

Izdvojite nam neko snimanje Ilda ne poznaje strah od kamere. Statirala je na više projekata, bila je dio mase u jednoj reklami, ali je imala ulogu glumice u dokumentarnom filmu o Prvom svjetskom ratu. „Moj zadatak je bio da donesem ugovore “velikoj četvorki”, sačekam da potpišu i odnesem dalje do zapisničara na potpis. Uloga ne podrazumijeva nikakav govor, ali svaki pokret, pogled i način na koji hodate trebao je biti u stilu pariške dame“, prenijela je svoje iskustvo farmaceutkinja Bradarić. Na snimanju reklame za jednu domaću industriju hrane trebala je glumiti mamu jednom prelijepom dječaku i djevojčici. „Scena je bila ta da u trenutku kada krenem da poljubim muža za dobro jutro, djeca uđu u sobu, jer nas žele iznenaditi doručkom koji su nam pripremili i donijeli na tacni. To sve rezultira smijehom i radošću i djece i nas roditelja.“

Kako izgleda radni dan statiste?

Nekad snimanje traje samo sat ili dva, a nekad potraju duže. „Obično, snimanje počinje u dogovoreno vrijeme i traje onoliko koliko nam i bude rečeno da će trajati. Jedino neke nepredviđene situacije mogu dovesti do odstupanja. Vrstu i boju odjeće, frizuru i šminku, određuju i uređuju, naravno, kostimografi i šminkeri.” „Nekada možete doći u svojoj odjeći, koja je u skladu sa potrebama (vrstom) snimanja, a nekad idemo na probe dan - dva prije, kako bi se izabrao kostim koji nam odgovara za to snimanje. Isto je i sa frizurom i šminkom. Ako uloga zahtijeva, napravi vam se odgovarajuća frizura i šminka“, kaže Ilda.

Snimanje je timski rad, i ako jedna karika ne funkcioniše kako treba, prenese se i na druge. Zna se desiti da budu jako naporna snimanja, da se neke scene ponavljaju nebrojeno puta, ali na kraju uvijek pozitivna energija i spremnost za rad pobijede umor.

75

Explorer

u slovu i broju OD

720.000 ljudi koliko radi u BiH, njih blizu

240.000 zaposleno je u institucijama, firmama i agencijama u državnom vlasništvu.

U FBiH postoje

10 23

22,5% ukupnog rashoda u FBiH opterećuju plate i naknade državnih službenika

69.201 zaposlenih radi u državnoj službi u FBiH.

kantona,

vanbudžetska fonda,

80

jedinica lokalne samouprave.

76

1,6 milijardi KM

izdvojeno u 2015. samo za plate i naknade državnih službenika u BiH

U FBiH postoji deset odvojenih kantonalnih zavoda zdravstva.

Kolumna

Odmor iz snova u srcu Zagorja

ODLIČNA JESENJA PONUDA U TERMAMA TUHELJ

Terme Tuhelj su idealna turistička destinacija za obiteljske praznike.

Svim članovima obitelji odmor u ovim toplicama bit će ugodan i nezaboravan. Jedini Terme Tuhelj nude programe obiteljskog wellnessa u Hrvatskoj, u ponudi je i obiteljsko sauniranje te brojne aktivnosti za djecu koju možete povjeriti na čuvanje sjajnoj ekipi i tada si možete priuštiti neko vrijeme samo za sebe.

Na raspolaganju je više obiteljskih paketa. Jedan od takvih nazvan je “potpuna romantika u Termama Tuhelj” i dostupan je od 4.9. do 28.10 ove godine. Paket od 3 dana i 2 noći po osobi uz PREMIUM sobu košta 166,00 eura.

Paket uključuje: Smještaj u Premium sobi, bogati WELL doručak, domaću večeru sa širokim izborom zagorskih i nacionalnih specijaliteta, ponudom vitalne hrane te posebno pripremljenim jelima pred gostom uz savjete naših kuhara (front cooking), Neograničeno kupanje u bazenima Vodenog planeta, kupanje u Wellness centru Termalija u Termama Olimia i tokom ljeta u Termalnom parku Aqualuna, neograničeno korištenje fitness-a

Ogrtač i ručnik za bazen ili saunu u sobi, animacijski WELL program, noćno kupanje subotom do dva sat ujutro, sauna program sa ljekovitim blatom, neugraničen ulaz u Svijet sauna, Dvorska večera u dvorcu Mihanović, masažu sa ljekovitim blatom 40’, ulazak u wellness Orhidelia i još mnogo toga.

U srcu slikovitog, bregovitog i mirnog Hrvatskog zagorja, Terme Tuhelj se kvalitetom svojih usluga na području wellnessa, sauniranja i kongresnog turizma, probijaju u sve značajnije hrvatske destinacije.

U Terme Tuhelj, koje su poznate po ljekovitoj termalnoj vodi, goste tokom cijele godine privlači najveći hrvatski kompleks unutarnjih i vanjskih bazena te najveći centar sauna.

Uz pomoć Svjetske banke: Utopljavanje Srednje škole Konjic

JAVNI OBJEKTI POSTAJU ENERGETSKI EFIKASNI

U sklopu projekata energijske efikasnosti koji se sprovodi u našoj zemlji, Svjetska banka je dodijelila kredit od 32 miliona dolara za za projekat utoljavanja javnih objekata. Riječ je o kreditu na 20 godina, kamatnoj stopi od 1.25 posto i grace periodu od pet godina. Ovakvi projekti energijske efikasnosti su isplativi pet do osam godina.

Srednja škola Konjic je izgrađena 1978. godine. Zbog loše izolacije, dotrajalosti prozora i krovova u školskoj zgradi, te lošeg grijanja, troškovi zagrijavanja prostorija su bili ogromni. Odgovarajuća temperatura za nesmetano odvijanje nastave i boravak u školi nisu bili na zadovoljavajućem nivou. Prilikom novinarske posjete ovoj školi, koja je obuhvaćena projektom energijske efikasnosti Svjetska banke, rečeno je da je nakon detaljnog energetskog pregleda ustanovljena neophodnost izmjene termoizolazije fasade, popravke na ravnom prohodnom i neprohodnom krovu, zamjena otvora i kotla novim na pelet.

Cilj projekta nije samo da utrošimo sredstva i implementiramo 50 javnih objekata. U okviru druge komponente, cilj nam je da razvijemo održive mehanizme finansiranja. Ova komponenta podrazumijeva da se od implementacije pomenutih objekata koji će dati neke uštede prikupe sredstva koja će biti aplicirana na nove objekte, kazao je Mustafa Čopelj voditelj Projekta energijske efikasnosti u Bosni i Hercegovini za FBiH Vrijednost investicije je 940 hiljada KM, do kraja ove godine uzvršit će se ustakljivanje, obnovit će se i krov škole sa fiskulturnom salom, a obnovit će se i fasada objekta. S.G.

77

Novčanik

Koliko košta dijete?

Djeca su nekada smatrana blagoslovom. Danas se smatraju luksuzom i nekom vrstom skupih igračaka. Sve košta, pa i djeca, za isti taj period je bilo 21. 703 umrlih. Natalitet je u konačnici za 2015. - 2. 345. Takav trend negativnog prirodnog priraštaja vlada već deset godina.

U Republici Srpskoj je situacija još alarmantija.

U BiH se rode 83 bebe na 10.000 stanovnika, pa tako naša zemlja zauzima posljednje mjesto u regiji.

Edina Sarvan, Novinarka

Prema procjenama studija, za 35 godina će Bosna i Hercegovina biti država sa najstarijim udjelom stanovnika na Balkanu.

Prema demografskim procjenama stanovništvo u Bosni i Hercegovini će do 2050. biti smanjeno za 20% (oko 700 000 stanovnika manje) Novi naraštaji kojih je sve manje, neće moći podnijeti teret skrbi za osobe treće životne dobi. A novih naraštaja je sve manje. Naime, u 2015. godini u Federaciji BiH je je bilo 19. 358 živorođenih beba, a

78

Broj sklopljenih brakova se svake godine smanjuje, a broj razvoda se povećava.

Stručnjaci ističu da se i vrijeme stupanja u brak odgađa, pa tako sad mladoženje stupaju u brak sa oko 29 godina a nevjeste sa oko 26 godina.

Ne smijemo zaboraviti ni ekonomsku situaciju stanovništva, koja najviše i utiče na rađanje, a statistika je crna.

Treba se zaista usuditi roditi dijete u državi koja ima manje od 5 miliona stanovnika, a od tog broja više od pola miliona živi na granici siromaštva, i isto toliko je i nezaposlenih.

Svaka druga osoba ima mirovinu oko 300 konvertibilnih maraka, svaka osma ispod 300 konvertibilnih maraka, a sada nam

ostaje da izračunamo koliko današnjim roditeljima treba novca kako bi podigli jedno dijete koje treba nositi teret ovakve socijalne politike koju vodi naša država. Četverogodišnje dijete roditelje košta 550 konvertiblnih maraka mjesečno.

Ako pripadate malom dijelu bh. populacije, tj. finansijskim srećkovićima koji imaju redovna

primanja, i pritom živite u gradu, a nemate rodbinske baby sitter-e i vaše četverogodišnje blago trebate voditi u vrtić, ekipa Reunion magazina je za vas izračunala koliko vas “košta” vaše dijete.

Polazeći od osnovnih stvari bez kojih ne možete ni bez vrtića, kao što su dječije gaćice i potkošulje, čarapice i trenerke, patikica i čizmica, mi smo stigli

Novčanik

Treba se zaista usuditi roditi dijete u državi koja ima manje od 5 miliona stanovnika, a od tog broja više od pola miliona živi na granici siromaštva, i isto toliko je i nezaposlenih.

engleskog, plesa, njemačkog, likovne sekcije i ostalo, koji se održavaju jednom sedmično u iznosu od 10 maraka mjesečno, pa roditelji odaberu bar jednu aktivnost, što je dodatnih 100 maraka (u toku jula i avgusta je pauza).

Zatim je tu i neki časopis koji najčešće košta 2 marke i koji odgajatelji često koriste kao sredstvo za rad sa djecom.

To je još 24 marke godišnje.

Godišnje za hranu se treba izdvojiti oko 3.000 maraka, ako želimo djetetu priuštiti svježe voće i povrće ili svježe cijeđene sokove od mrkve, jabuke ili narandže, med, jer su svi roditelji svjesni da je ulaganje u zdravlje djeteta nešto što je najvrijednije. Pa još ako planirate godišnji odmor od sedam dana, minimum koji ćete potrošiti na dijete (ukoliko ne idete kod rodbine koja će finansirati sve) je 200 maraka.

Bilo da se odlučite da vikend mjesečno provedete na nekom izletištu ili planini, ili odlučite da dva puta mjesečno odvedete dijete u igraonicu, to će vas na godišnjem nivou koštati dodatnih 120 maraka, pa još ako odlučite da dijete odvedete u kino samo dva puta u toku godine i taj odlazak iskoristite da ga naučite kulturi ponašanja u javnim ustanovama i istovremeno mu priuštite zabavu u trajanju od jednog sata, za to ćete izdvojiti još 20 maraka.

do cifre od 550 maraka.

Na godišnjem nivou, minimum koji morate obezbijediti djetetu je 10 gaćica i potkošulja, malo veći broj para čarapa, osam trenerki, četiri para patika (broj se povećava svakih nekoliko mjeseci), čizmice, sandale, nekoliko džempera, jaknu zimsku i proljetnu, nekoliko šorceva i desetak majica, pape za vrtić (bar dva para godišnje) i tako

dođemo do cifre od oko 700 maraka. Dalje, za državni vrtić npr. u Sarajevu, koji je jeftiniji u odnosu na privatne vrtiće, morate izdvojiti 160 maraka mjesečno, što godišnje iznosi 1.

840 maraka (nije 160 x 12, jer imate pravo na godišnji odmor jednom godišnje, u trajanju od 15 dana, i taj mjesec plaćate polovinu mjesečnog iznosa).

U vrtićima se nude i časovi

Djetetu naravno trebaju i kozmetička sredstva prilagođena njihovoj koži kao što su šamponi, kupke, losioni, paste za zube, deterdžent, zatim gorivo za auto (ako nemate sreću da Vam je vrtić na dohvat ruke), posteljine za popodnevni odmor u vrtiću, pa onda i neka slikovnica, kockice za razvoj motorike, bojice, papiri, biciklo, što će vas koštati najmanje 300 maraka.

Ne smijemo ovom proračunu zaboraviti dodati i sredstva koja roditelji u toku godine izdvajaju za dodatke prehrani kao što su sirupi za jačanje

Fakti ►► U Engleskoj, prema proračunima, će finansiranje djeteta do 21. godine roditelje koštati 600 000 maraka. ►► U Sjedinjenim Američkim Državama dijete do 18 godina roditelje košta pola miliona maraka. ►► U Hrvatskoj za dijete do 21. godine, roditelji izdvajaju oko 300 000 maraka. ►► U BiH četverogodišnje dijete roditelje košta 550 konvertiblnih maraka mjesečno.

imuniteta, propolis kapi ili lijekovi koje ljekari propisuju, a koji nisu na esencijalnoj listi lijekova.

U ovom proračunu smo izostavili sredstva koja roditelji trebaju izdvojiti za dječiji krevet, uređenje dječije sobe, proslave rođendana i još puno detalja za koje bi roditelji izdvajaju ili bi željeli izdvajati za živo biće koje predstavlja najveću radost i vrijednost u njihovom životu.

Kad sve cifre iz ovog teksta uzmemo u obzir, pa saberemo, oduzmemo, pomnožimo i podijelimo, dobijemo nezvaničan podatak od 10.000 ljudi koji svake godine sami ili sa njihovim porodicama napuštaju ovu kvaziposttranzicijsku zemlju.

79

Intervju firme Porodične

Franz Ferdinand Boutique Hostel, Sarajevo

Franz Ferdinand interesantni hostel koji priča historijsku priču o čuvenom sarajevskom atentatu 28.06.1914.

U maloj, ali šarmantnoj sarajevskoj Jelića ulici, na njenom broju 4, tik uz Katedralu, smjestio se nesvakidašnji hostel Franz Ferdinand. Čim uđete unutra, shvatite da je ovo mjesto iza kojeg stoji jasan koncept, puno truda i dobre ideje.

Osmišljen da ne bude samo puko prenoćište za putnike namjernike, Franz Ferdinand priča zanimljivu historijsku priču o čuvenom sarajevskom atentatu na Franza Ferdinanda i njegovu suprugu, Sophie Chotek, te nastavlja historijski slijed pričom o izdvojenim bitkama iz Prvog Svjetskog rata. Ispisane su te priče kojekuda po objektu: po zidovima u sobama, uz velike printove njezinih aktera, ali ne tako, kako reče menadžerica hostela, da bulje u vas, već nekako zanimljivo, u vremenski adekvatnom sepia stilu. Kako prođete recepciju sa zidovima išaranim potpisima i porukama gostiju, i nastavite niz hodnik prema sobama, na podu vas dočeka timeline – vremenski slijed važnih događaja koji su prethodili i doveli do atentata. Da sve bude u duhu tog vremena, čak su i prozori u holu koji gledaju „u ništa“, odnosno u nemarkantni svjetlarnik, presvučeni slikama vrlog Franza i ljube mu Sophie.

Razgovarala: Sara Krajina Jazvić /

80

Foto: Jasenko Korjenić

Porodične firme

Iza ovog zanimljivog objekta stoji mlad i poduzetan tim ljudi: voditeljica i novinarka Emela Burdžović (36), te njezin suprug, Emir Hodžić, koji vodi dvije turističke agencije koje se bave svim aspektima turizma. Ipak, Emela, koja je i mlada majka, više je uključena u ovaj biznis nego suprug, a menadžersku palicu dodijelila je još jednoj mladoj mami, Nireli Smajović (31). Nirela, sa kojom smo i razgovarali, menadžer je hostela i prodaje, tu je od osnutka, skoro 4 godine, u turizmu, kaže, radi oduvijek, a ovaj je posao dobila na najtransparentniji mogući način – naime, javila se na konkurs! Čija je bila ideja da se osnuje hostel općenito, a još da se zove Franz Ferdinand?

Kada su Emela i Emir krenuli u tu priču turizma, tražili su nešto što je već poznato u svijetu, a ovdje još uvijek nije brandirano. Bilo je tih nekih hostelčića, ali se nijedan nije isticao po nečemu, i onda kad su odlučili da to bude hostel, diskutovali su o tome sa svojim prijateljima po društvenim mrežama, i jedan od njih koji živi u Americi rekao je, „Pa nek’ bude Franz Ferdinand“. Tako je i bilo, pa su se počele pisati jedna po jedna priča o Franzu Ferdinandu, stavljati na tapete u jednu po jednu sobu... I od samog starta nismo stali! Već nakon mjesec dana smo se proširili na drugi sprat koji priča priču o Prvom Svjetskom ratu. Prvenstveno je to bio samo hostel Franz Ferdinand, to je jedna priča, koja priča generalno o atentatu, od njihovog dolaska u Sarajevo, kako se atentat desio, te šta se desilo poslije, i onda smo otvorili drugi sprat koji nastavlja priču o Prvom Svjetskom ratu.

A čija je zapravo zgrada u kojoj je hostel?

Mi u toj zgradi imamo dva stana, to je u biti stambena zgrada, i dalje imamo komšije koji stanuju tu. Poštujemo kućni red, poštujemo naše komšije, tu smo da uvijek izađemo u susret i do sad nismo nikad imali problema. Striktni smo po pravilima, postoji i naš kućni

dvije plate jednom radniku. To je ono što nama i svim legalnim hostelima pravi problem.

Dobili ste priznanja od upravo ovih najuticajnih svjetskih turističkih portala, Booking.com i TripAdvisor. Šta su sve uzimali u obzir pri ocjenjivanju?

red, a ionako smo u samom srcu Sarajeva, sva dešavanja su tu okolo, tako da gosti uglavnom provode najviše vremena vani.

Vas dvije žene, vi i Emela de facto vodite ovaj biznis. Pa je li lakše ili teže voditi ovu vrstu biznisa s obzirom da ste žene?

Ja trenutno vodim tri muškarca na recepciji. Uvijek nastojim riješiti sve probleme, da saslušam sve priče i pohvatam sve činjenice da bismo riješili problem.

Mislim da je to stvar kako vi posložite dnevne obaveze. Može se sve stići, može se jako puno posla uraditi u jednom radnom danu, samo je bitno koliko ste vi organizovani. Recmo da uzmemo higijenu za primjer. Ne može muško nikad vidjeti ono što žena vidi da je prljavo. To je neko moje lično iskustvo. Drugačije je kad ja prođem hostelom, pa zapazim neke stvari, tačke, packe, i drugačije je kad moj kolega prođe da vidi je li čisto ili nije. Nikad neće on vidjeti nešto koliko žena može. Tu je, recimo, razlika. Ali generalno, voditi jedan objekat ili raditi bilo koji posao ovisi o tome koliko vi to volite. Bez obzira jeste li muško ili žensko, ako volite svoj posao, vi ćete ga raditi najbolje što možete.

Kako se nosite sa konkurencijom, s obzirom da sad u Sarajevu ima hostela na sve strane i privatnih apartmana za iznajmljivanje, novih hotela itd.?

Konkurenciju je jako dobro imati. Bez konkurencije niko se ne bi trudio, ne bi ulagao, ne bi se borio da ide dalje i više.

Međutim, u našoj branši toliko ima ljudi koji nelegalno rade, nelegalnih hostela, turističkih

kompanija, nelegalnih vodiča, rada na crno, a nažalost niko to ne nadgleda. To je sad postalo kao trend – ko god ima malo veći stan u Starom gradu, izbaci sve iz njega, ubaci 10 kreveta i stavi natpis „Hostel“! A što se tiče inspekcije, vama niko nema pravo ući u vaš privatni stan. Kad inspektori odu u poresku upravu da im se izlistaju svi hosteli, tu dobiju samo prijavljene ljude koji regularno rade, tako da oni u biti ni ne znaju gdje su, ko su i šta su.

Inspekcija, naravno, dolazi i kod nas, i mi smo svaki put ulazili s njima u rasprave o tome, pitali ih da li postoji ikakvo rješenje, jer svi su ti ilegalci izlistani na svim svjetskim najpopularnijim turističkim portalima, poput Booking.com itd., inspektori samo trebaju otvoriti stranicu! Tu mogu tačno da vide njihove adrese, koliko soba imaju, broj telefona, sve! I kad su bili zadnji put kod nas prije nekoliko mjeseci, rekli su da su uzeli spisak sa Booking. com, a šta će se izroditi iz toga, ne znam, ali samo stalno vidim nove table „Hostel“ i „Hotel“...

Na Booking.com smo već godinu dana na prvom mjestu u kategoriji hostela u Sarajevu, imamo jako dobre ocjene, jako dobre komentare gostiju, što je vrlo važno, i onda je ocjena zbir svega toga. Imamo oko 600 komentara, i ocjenu 9,1 (od 10) trenutno.

Na TripAdvisoru imamo svake godine taj njihov „Certificate of excellence“ i kod njih se uvijek vrtimo između prva tri mjesta u Sarajevu, a kod njih je trenutno izlistano 136 hostela u Sarajevu.

Vrlo ste moderni, imate i super portal, sve je vrlo jasno, pregledno...

Imamo ekipu, stvarno jak tim ljudi, ulažemo... Internet je sad stvarno preuzeo sve.

Znači li to da vama ni ne treba klasični marketing?

Pa, treba, važno je biti u svakom polju pomalo. Da vas ima malo i na internetu i društvenim mrežama i televizijama, radiju itd. Ne treba ništa forsirati pretjerano, ali da vas ima svugdje pomalo.

Trudimo se.

Da li vama konkretno smetaju u poslu ti ilegalni konkurenti?

Smetaju, jer kad vi radite regularno, plaćate sve doprinose, poreze i sve ostalo što ste kao jedna kompanija dužni plaćati državi, vi morate imati posla tri puta više nego taj jedan ilegalac.

Oni otvore hostel, cijela familija tu radi, svako svoju smjenu, nabavku ili šta već, nikoga ne plaćaju, sve pare uzimaju sebi, nema boravišne takse, poreza, doprinosa, ništa ne plaćaju. I oni onda mogu spustiti cijenu i onda nas knapirati sa cijenama, a meni taj 1 Euro razlike može značiti

81

Intervju firme Porodične

i četvrta sezona se zove SFF i Nova godina, i to je najskuplja sezona. A što se tiče cijena, recimo najjeftinija soba je 9,90 € po osobi u osmokrevetnoj sobi, a kad je najskuplja, za SFF i Novu godinu, tad je 14,90 €. U visokoj sezoni je recimo 11,90 €. Nije velika razlika u cijeni.

Pišete i blog?

Postoji li neki profil gostiju koji najčešće kod vas borave?

Kad smo otvorili prvi dio hostela, to su bile dvije dvokrevetne sobe i tri grupne sobe. I onda smo kroz tih prvih nekoliko mjeseci rada vidjeli da ima jako puno potražnje za privatnim sobama sa kupatilom. To je klasična hotelska soba koja je manja kvadraturom i niža cijenom. Pa kad smo pravili drugi sprat, odlučili smo da malo poguramo tu stranu, tako da smo sad zadovoljili jako širok dijapazon klijentele. Imamo grupne sobe za klasične backpacker-e koji traže najjeftinije i najveće sobe jer su to ljudi koji putuju sami, koji upoznaju ljude po hostelima i tako se druže.

Skupe se tako njih dvojica, trojica, sedmorica itd., provedu tu zajedno 2, 3 dana i onda svako na svoju stranu, u neki drugi grad. To je taj backpacking, i oni traže najjeftinije, da mogu provesti što više dana u jednom gradu i posjetiti što više gradova i upoznati što više ljudi.

To su, pretpostavljam, mahom mlađi ljudi?

Jeste, mlađi ljudi. Mada, imala sam čast da upoznam i možda najstarijeg backpacker-a na svijetu, to je jedan čiko iz Kanade koji ima 87 godina! I divan je, i dan-danas on putuje! Ali imamo mi i porodične sobe sa privatnim kupatilima, tako da nam dođu i porodice. Napravili smo tako da ima za svakog po nešto.

82

Imamo, dakle, zajedničke sobe sa zajedničkim kupatilom, ali i zajedničke sobe sa privatnim kupatilom – to recimo najčešće biraju žene, jer vole imati svoje kupatilo. Imamo, zatim, privatne sobe sa zajedničkim kupatilom, i imamo privatne sobe sa privatnim kupatilom. Sve su to različiti rangovi cijena i klijentele, tako da smo uspjeli pokriti sve što se tiče hostela. Eh, onda se pojavila potreba za nekim malo luksuznijim smještajem. Otvoreni su tako i Franz Ferdinand apartmani u srcu Sarajevu, nekih 150 metara od Baščaršije, u Safvet-bega Bašagića ulici. Radi se o dva apartmana, luskuzni su, sa prelijepom, ogromnom baštom i roštiljom.

Novi apartmani su u nekoj staroj kući?

Da, to je bila stara kuća koju smo mi renovirali od poda do plafona i dobili tako taj luksuzni smještaj. Jedan apartman je Franz Ferdinand, drugi je Sophie Chotek, ostali smo u istoj priči, samo smo dobili jedan malo bolji rang.

Koje su cijene vaših soba i da li one variraju ovisno o sezoni?

Da, mi imamo 4 sezone tokom jedne godine, najniža cijena je od novembra do marta, ali ne uključuje Novu godinu, i to je low season period. Druga sezona je april, maj i oktobar, koja je za nekih 1 Euro skuplja i to je tzv. mid-season sezona. Treća je high season, od juna do septembra

Da, imamo blog, a u izradi je i zasebna stranica za apartmane jer nismo stali samo na dva apartmana nego idemo dalje, na lokaciji odmah do. Imamo djevojke koje rade na blogu, koje to pišu. Malo smo gledali kako to drugi svjetski, najbolji rade, a i najbolje prijedloge dobivamo od turista koji tu dođu. I onda smo tako kroz komunikaciju s njima, a i mi imamo tim ljudi koji sjedne i razmisli šta bismo trebali imati, došli na ideju da imamo i blog jer on je super stvar, ne samo za naš hostel nego za cijelo Sarajevo. Pišemo tu sve što je karakteristično za Sarajevo, da privučemo ljude ovdje, da se zaljube u Sarajevo...

U predznaku hostela imate oznaku boutique. Šta ga čini boutique-om?

To je malo viša ljestvica u toj kategorizaciji, iznad standardnog hostela, ali niža od hotela.

Razlika od običnog hostela je da oni obično nemaju privatna kupatila. A mi smo boutique jer imamo 8 soba sa privatnim kupatilima. Imamo servis dostupan 24/7 – uvijek vam je neko na raspolaganju. Imamo doručak, wi-fi, računare na korištenje, posteljina i peškiri su uključeni u cijenu. U ostalim hostelima vi se checkirate, ostavite depozit i dobijete posteljinu.

I vi ste dužni sami sebi da navučete posteljinu i poslije skinete i vratite kad krenete, pa dobijete novac nazad. Naše goste dočekaju sve sobe spremne.

Dešava li se da vam gosti ukradu peškire?

Pa, ima i toga, ali to se dešava i u hotelima od 5 zvjezdica. Nije to toliko strašno, ali s tim se moraš pomiriti u ovakvoj vrsti posla.

Kod vas su posebno zanimljivi nazivi soba: Franz Ferdinand, Sophie and Franz, Gavrilo Princip, Mlada Bosna itd. S obzirom su svi ovi pobrojani ljudi tragično završili, je li vas bilo strah možda neke loše karme?

Sobe na prvom spratu su dobile imena po učesnicima u atentatu. Taj atentat je u tom trenutku doveo Sarajevo u sami centar svijeta. Tad su svi saznali za Sarajevo. Mi smo išli na to da je ovo bio važan događaj i da ne smije da se zaboravi, a nikog od aktera nismo preferirali, već smo samo svakom od njih dodijelili sobu. Te sobe nisu zastrašujuće, ne. Sve su otvorene, lijepe su, svijetle su, čak nismo ni pomislili na tu varijantu, joj šta ako neko pomisli da je loša karma! Nikad niko nije ništa tako rekao, npr. joj, onaj me gleda sa zida ili tako nešto...

Više se na te sobe gleda kao na mali historijski muzej. Na drugom spratu sobe su nazvane po bitkama iz Prvog Svjetskog rata. Toliko je tih bitaka bilo, da smo se jedva odlučili koje da odaberemo. Ali nikad se ne zna, stalno idemo dalje, a već imamo spremna imena za još puno soba!

Emela Burdžović, osnivačica hostela Franz Ferdinand Ovaj hostel je moj ponos i ponos grada, a za mene je Franz Ferdinand spoj ljubavi prema poslu i prema mom gradu. Koliko god kritikovala zemlju u kojoj živimo, oduvijek sam htjela učiniti nešto za nju i iskoristiti ono što nam nudi. Sarajevo ima prekrasnih, zanimljivih priča.

Mislim da je i hostel Franz Ferdinand postao jedna od njih, napravili smo nešto što je svojevrstan brend grada.

FF je za mene ponos, simbol uspjeha, napornog rada, organizacije i ljubavi.

Intervju

Marketing agency

Reunion d.o.o osnovano u novembru 2015 godine.

Pored magazina Reunion djelujemo i kao marketing agencija sa dominantnim djelovanjem na prostoru Hercegovine.

Nudimo full marketing servise, posebno specijalizirani za mala i srednja preduzeća, nevladine organizacije, obrazovne institucije te pojedince iz različitih oblasti.

Kontakt: marketing@reunion.ba

Zahvaljujemo se našim medijskim prijateljima za podršku u prvoj godini poslovanja:

83

Intervju

84