Comix1

KOLUMNA: ZAŠTO NE VOLIM ZAGORA • STRIP: JEDNO DOBA, JEDNA PRIČA

COMIX Besplatna strip revija • Broj 1 • Juni 2014.

75 GODINA BATMANA!

IKIGAMI • KINGDOME COME • MISTER NO • WINTER SOLDIER • ZAGOR • PERSEPOLIS

U OVOM BROJU 4 KOLUMNA: ZAŠTO NE VOLIM ZAGORA 6 MANGA: IKIGAMI, UREÐENI HAOS

14 USA: WINTER 10 GRAPHIC NOVEL: PERSEPOLIS

SOLDIER

20 USA: SCALPED

16 USA: KINGDOME COME

46 75 GODINA BATMANA

25 STRIP PREVIEW: PATROLA 48 BONELLI: BIJEG DŽERIJA DREJKA

KOLUMNA

ZAŠTOZAGORA

NE VOLIM

Veli meni moj prijatelj Miroslav da napišem koju o Zagoru. Kaže, to vole čitatelji ovog portala. A ja pišem o Nini Bunjevac, o Lajki, o Kenu Parkeru. I nije baš da se server srušio od velike potražnje za mojim esejima, koji, možda, sadrže više filozofije nego što je to uobičajeno kad se piše o stripu. Srećom, ne živim od klikova čitatelja, inače bih ostao gladan kruha.

Nedavno mi je već spomenuti Slavomir, ljubitelj i kolekcionar stripova, u ruke tutnuo Zagorovu kompletnu priču Nestali istraživač u izdanju Veselog četvrtka. Čitanje Zagora odmah me je vratilo u moje djetinjstvo, kada sam gutao sve njegove epizode i trošio zadnji dinar da nabavim nove epizode. Još pamtim one tri epizode gdje se Zagor sučeljuje sa Sila Mikeom, koji bi htio biti Zagor namjesto Zagora (nešto kao onaj otkačeni Iznogud). Treću epizodu te serije, Sedma runda, čekali smo danima, dosađivali prodavačici u kiosku, a onda je gotovo poderali od nestrpljivog čitanja. Serijal s nestalim istraživačem nisam čitao u djetinjstvu, valjda je objavljeno kad sam već postao tinejdžer i prešao na čitanje ozbiljnijih stripova i književnih djela.

A sad sam našao sebe kako s mukom i naporom čitam tu epizodu, koju je Miran ishvalio kao zanimljivu. Ubijte me, meni je bila dosadna. Dosada je, inače, subjektivan pojam.

Vjerujem da je neki klinac izgrizao nokte od uzbuđenja dok je čitao ovo isto štivo. Ali ja više nisam klinac. Imam 47 godina, odraslu kćer i petnaestomjesečnu unuku. I sada, pretpostavljam, ne volim Zagora iz istih razloga iz kojih sam ga volio kao klinac.

Prvo, Zagor je, ako ste primijetili, savršen i nepobjediv. I ne bije mene kompleks što sam ja nesavršen i pobjediv (štoviše, lako pobjediv), nego što u ovom svom sve dužem životu nisam vidio nekog poput Zagora. Nekad sam mislio za određene ljude da su nepobjedivi, a onda sam ih gledao kako leže na podu životnog ringa, nokautirani od protivnika koji će onda za sebe misliti da su nepobjedivi.

Pogrešno, naravno, jer bi i oni jednog dana ležali na podu.

Ne mislim samo na sportske pobjednike i gubitnike, mislim na ljude u realnom životu, u borbama s raznim silama koje slome svakog od nas. Koje su i mene bacale na pod i ostavile trajne ožiljke Onda, Zagor ne stari. Uzmite bilo koju noviju epizodu, i dalje je zdrav, mlad i jak kao i u vrijeme kad sam ja imao deset godina. Potom sam imao dvadeset godina, a Zagor i dalje tridesetak. Pa sam onda jedno vrijeme bio Zagorov vršnjak. A sad sam stariji od njega. Uskoro ću mu moći biti otac, a ako izguram još koje desetljeće, završit ću karijeru star kao Zagorov djed. On će i tada skakati s lijane na lijanu poput čimpanze, imati kosu bez ijedne sijede, lice bez

4

Piše: Željko Porobija

bora i tijelo bez svih onih gorkih pakosti vremena.

Najljepše djevojke mog djetinjstva i mladosti sada su već tete, samo fotografije i privatne legende čuvaju njihovu negdašnju ljepotu. Moji frendovi, glavni frajeri iz škole i kvarta, sad su trbušasti i proćelavi. I ja na sebi vidim jasne znakove prolaznosti. A Zagor je i dalje mlad i takvim će ostati koliko god hoćete.

At last, but not least, jako me nervira Zagorova aseksualnost. Da se razumijemo, vjerujem da ima ljudi koje ne drma spolnost, kaže statistika da ih je oko 1%. Neke sam i upoznao. To su suhonjavi, asketski tipovi, koji su se takvima ili rodili ili postali zbog nekog svog uvjerenja (poput svećenika na celibatu). A Zagor vam je, kao što i sami možete vidjeti, alfa mužjak, jak i mišićav. Što će reći da pršti testosteronima. I nema nikakve cure blizu sebe.

Ako se i pojavi, kao ona lady u već spomenutoj epizodi, to mu je samo mušterija, osoba kojoj treba pomoći. Zgodna cura je blizu Zagora, a nema iskre, ni s njegove, ni s njezine strane. Ne, ne smatram da smo svi mi seks-mašine, koji samo misle na to kako da zadovolje svoju spolnu požudu. Čak sam prilično konzervativnih uvjerenja po pitanju spolnosti – u braku sam već 25 godina. Ali znam da čovjek ne može bez seksualnosti, da se čovjek katkad i zaljubi, da mu tada zatreba spolni partner, jače i silovitije od ičega.

No, našeg Zagora ništa ne pere, on ima svoju misiju. I sve društvene potrebe zadovoljava mu Chico. Da ne pričam što čovjeku padne na pamet kad vidi kako njih dvojica imaju samo jedan drugog.

I zato ja sada čitam drugačije stripove. One koje sam već spomenuo i razne druge. Gdje se pojavljuju ljudi od krvi i mesa. Koji katkad dobiju, katkad izgube. Ostare i dobiju bore, trbuh i svu ostalu pripadajuću opremu. Zaljube se i poseksaju, vjenčavaju se i razvode, ostanu udovci ili guraju do kraja. Vi, naravno, kako hoćete, nemam ništa protiv i ništa za. Teško da bih se naljutio na nekog odraslog čovjeka koji bi mi priznao da voli Zagora. Samo bih izbjegavao razgovore o stripu.

Manga Piše:Mhejl Mhejlović

UREĐENI

HAOS Čini se da je trenutak za prodor "egzotičnog" dalekoistočnog stripa na jugoslovensko tržište konačno došao, premda u, nažalost, uskim okvirima publike koju deveta umjetnost danas održava: pored "Fibrinih" izdanja nekih od manga-klasika (Barefoot Gen, Adolf ni Tsugu, itd.), iščekujemo i kiosk-ofanzivu izdavačke kuće "Darkvud". U međuvremenu, obradovani smo izdavanjem jednog relativno nepoznatog japanskog naslova: "Ikigamija", izdavača "Festina Lente" (što je prikladan naziv za većinu domaćih privrednika, napomenuo bih). U nadi da će edicija izbjeći tužnu sudbinu propalih "Dukreesovih" naslova, i radujući se svakom novom predstavljanju bogate japanske kulture - ipak, moramo kritički procjeniti dato dijelo i svrsishodnost njegovog objavljivanja. Na osnovu prvog tankobona, reklo bi se da je i vrijednost "Ikigamija" određena kontradiktornostima naše strip-scene, koja preuzima samo malu količinu materijala iz ogromnih nacionalnih strip-produkcija (japanska, američka, francuska), nerijetko potpuno šablonskog i komercijaliziranog, namijenjenog brzoj potrošnji i još bržem padu u zaborav, tako ne pretjerano smisleno trošeći svoje ionako skromne finansijske kapacitete. Balans između izbora umjetnički vrijednih dijela i potrebe da strip stekne masovnu popularnost nije nimalo lako održati, i nerijetko vodi ka kolekcionarskom elitizmu ili izdavanju šunda, ali gubljenje vremena na derivate derivata nikada nije mudar potez.

U estetsko-idejnom smislu, "Ikigami" nije naročito vrijedno dijelo, u najboljem slučaju dosezajući sivu oblast nižeprosječnog strip-produkta današnjice. Njegova simplicistička priča, koja se svom težinom oslanja na jedan polu-inovativan koncept (sam ikigami, o čemu će biti više govora kasnije), popunjavajući ostatak priče u hodu, klasičnim otrcanim šablonima japanske strip-industrije (zlostavljanje u školi! tinejdžerski angst! lažno šarenilo popmuzike!), pozajmljuje i u jednu ne pretjerano homogenu

6

smješu melje motive Battle Royala (ipak, moglo je biti i gore - šta bi tek bilo da su izdali gromoroznu manga-adaptaciju romana?), Orvelove "1984", koja kao da je postala udžbenik mladih pisaca koji pokušavaju da predstave petparačke totalitarne distopije, te socijalnih tema koje muče današnji Japan; naravno, ne prikazanih onakvim kakve jesu, u stvarnosti, već takođe kroz šablone beživotne mangaindustrije i njenu slobodnu interpretaciju "realnog", u potpunosti podređenu zabavljanju (čitaj manipulisanju) čitaoca. Stoga, iako nam se pri čitanju sižea radnje stripa lajtmotiv čini krajnje neobičnim, uzbudljivim, "Ikigami" je vrlo obično dijelo, koje se drži utabanih staza, solidne zanatlijske izvedbe, lišeno ključnih kvaliteta japanskog stripa: dinamičnosti, nepredvidljivosti, eksplozija divljanja sputanog individualizma koji se upušta u niz bizarnosti, eksperimentisanja i smjelog miješanja žanrova. Dok bogatstvo jednog Tezuke, Umezua, Nagaija, i ostalih, koji su uporno gradili čitave strip-univerzume, eksperimentišući i pomjerajući granice stripa, smjelo slijedeći sve osobenosti autorske vizije, ostaje relativno nepoznato i neobjavljeno, "Ikigami" dobija ničim zasluženu pažnju, kao obična imitacija stripova oslobođenih komercijalnog jarma (ili koji barem iskazuju svoju osobenost i kvalitet uprkos svim ograničenjima).

Forma određuje sadržinu - te nije nimalo neobično da crtež "Ikigamija" vjerno odslikava potpuno mediokritetstvo sadržaja. Stereotipan, beživotan, lišen izražajnosti i ubjedljivosti; pa čak i neobično statičan nasuprot izrazite "filmičnosti" japanskog stripskog izraza - ne uspijevajući da uzdigne nijedan momenat melodramom bogate radnje, zapečativši ionako mlak utisak koji strip ostavlja na čitaoca.

Insistiranje na suvoparnoj realističnosti, dosta veće nego u prosječnom radu, uništava čak i izražajnost facijalnih ekspresija manga-likova, koje često poprimaju vrlo... bizarne, "cartoony" forme zarad jačeg efekta, bilo dramskog ili komičnog (pionir je, naravno, Tezuka).

Jedini element vrijedan daljeg razmatranje jeste upravo sociološki aspekt rada, kao društvenog proizvoda koji odslikava određene odnose u društvu i potrebe istog (želja da se konzumira baš ovaj tip priče ovo nije prva distopija koju Japan nudi, ni blizu) - baš svojom stereotipnošću, "Ikigami" nas upućuje na mnoge zajedničke tačke japanskih košmara - tako bogatih prikazima brutalnog kolektiva usmjerenog na efikasnost, u čijim se metodama prisile miješa najracionalnije planiranje i potpuno iracionalno, bezumno nasilje. U tom smislu, kao svojevrsni "najmanji zajednički činilac", skup klišea nabacanih na tkivo radnje, dijelo nam nudi, implicitno, zanimljive misli i zaključke. Ipak, bilo bi pretjerano pripisivati ovo samom autoru stripa, tj. njegovoj svjesnoj namjeri: dati elementi se ne potenciraju u samom toku radnje, već spontano izranjaju iz njene loše sklepane konstrukcije; neusklađenosti i protivuriječnosti haotičnog pačvorka pozajmljenih motiva. U bliskoj distopijskoj budućnosti, vlada Japana, skoncentrisanja na povećanje nacionalne produktivnosti i BDP-a, uvodi vrlo drastičnu mjeru: na redovnoj vakcinaciji osnovnoškolaca, u jedan broj vakcina (jedna od hiljadu), nasumično izabranih, ubačen je nano-robot. On se, kroz krvotok, ubacuje u artu i ostaje uspavan sve dok subjekt ne napuni dvadeset godina, približno, da bi zatim eksplodirao i ubio ga brzo i neminovno...

Niko ne zna ko je odabran za smrt, a ko za život, sem Države. Subjektu se, 24 časa prije smrti, isporučuje ikigami - obavještenje o smrti... kroz mangu, pratimo život službenika koji ih uručuje, kao i poslednji dan života osuđenih.

nuđenje konkretne alternative, iskorak iz sistema i društvenog kodeksa. Na ciničnom sudaru deklarativnih vrijednosti i realnosti života kuju se nove generacije omladine; i njihov bunt, takođe, poprima anarhičan i konfuzan karakter, lišen emancipacionog potencijala.

Pitanje je samo da li na drugom kutku zemljine kugle suštinske razlike postoje.

Battle Royale nam, miješajući cinizam i optimizam, realistično i metaforičko, na savršeno iskren način, pokazuje inicijacijski ritual mladih u suštinski nehumano društvo, koje ih podvrgava najekstremnijem vidu takmičenja. Pri tome, suštinska ljudska priroda velikog broja njih se sudara sa društvenim okvirom i osobinama koji isti pokušava da razvije (grabljivost, surovost, bezosjećajnost, itd.).

Ikigami nam, pak, prikazuje jedan uistinu kafkijanski apsurd, ravan preobražaju Gregora Samse ili suđenju gospodina K. - iracionalnom nasilju nad ogromnim segmentima društva, nasumičnim egzekucijama i stalnom životu u sijenci moguće smrti. Haos se pretvara u red, i obrnuto: iracionalnost Smrti, kao konačne nepoznanice, se racionalizuje u vidu njenog osmišljavanja putem planiranja, vakcina, koje su, pak nasumično podijeljene! Dostojna slika senilnosti civilizacije većeg dijela dvadesetog vijeka: koja najblistavija tehnološka dostignuća koristi za divljačko i besmisleno razaranje, smatrajući sebe "racionalnom", a opet se zadržavajući na plitkom empirizmu, dopuštajući slijepoj nužnosti neshvaćenih istorijskih procesa da upravljaju njome i određuju joj kurs stagniranja, uskraćenosti većeg dijela čovječanstva.

Presjekom japanskog nacionalnog bića, utvrdićemo da su emocije koje ga polako obuzimaju u zadnjih dvadeset godina, šireći se poput otrova - konfuzija, anksioznost, sve veća otuđenost i nerazumijevanje svijeta i društvenih procesa. Osnova nacionalnog optimiza je nekada bio vrtoglavi posleratni privredni uspon zemlje, zasnovan na nagloj modernizaciji, kejnzijanskim ekonomskim mjerama, sveopštem svjetskom privrednom poletu i formiranju jedinstvenog svjetskog tržišta. Ipak, još od devedesetih godina, sa naglim kolapsom tržišta nekretnima - decenija koja se naziva "izgubljenom" Japan stagnira ili nazaduje, gubeći svoj udio u svjetskoj proizvodnju, inicijativu i tehnološku naprednost. Ovo je uslovljeno objektivnim razvojem događaja nestabilnošću svjetskog kapitalizma, ekonomskim krizama, anarhičnošću trišta - ali se Japanci sa tim suočavaju na čisto empirijski način, slijepo replicirajući duh pređašnjeg perioda u novim uslovima. Tako nastaje lažna, subjektivna i idealistička svijest, koja vjeruje da su naporan rad, jedinstvo i optimizam sami po sebi dovoljni za uspjeh, nezavisno od niza socijalnih uslova i procesa. Pojedinac je prisilno, pritiskom društva i propagiranih vrijednosti, integrisan u strukture i njihov način funkcionisanja (režim krupnih korporacija, način proizvodnje, obrazovanja, stilovi i tempo života) - u nadi da će sve, nekako, ispasti kako treba; zapravo lišen prilike za promišljanje istih i

7

Zapravo, stiče se utisak da je jedina razlika svijeta "Ikigamija" od našeg - sama procedura "vakcinisanja".

Ostale tegobe koje nas muče su iste. Tako je od birokratije propisani čas smrti samo konačna kruna dublje porobljenosti čovjeka: njegove nemogućnosti da shvati i utiče na procese oko sebe, koje određuju i njegovu sudbinu, svodeći ga tek na pasivnog roba kome je data iluzorna mogućnost nebitnih izbora. No, koja je konkretna svrha ikigami-procedure? U narativnom smislu, ona je katalizator drama propalih života. U oba slučaja, osuđenici su već bili duboko otuđene i nezadovoljne ličnosti; dobijanje obavještenja je samo omogućilo da se njihova tragedija razvije do logičnog kraja, gorke katarze koja otkriva nemogućnost stvarnog oslobođenja. Tako žrtva zlostavljanja shvata da nije djelovao kada je trebao, i da je zauvijek promijenjen tim iskustvom, kao i da je čin osvete samo prividno i besmisleno oslobađanje, još dublje poistovjećivanje sa ulogom vječite žrtve. Mladi muzičar koji se prodao korporativnim hijenama (pop-zvijezde su pogodna ilustracija statusa potrošne robe na koji smo danas svi svedeni, budući da one vrlo bukvalno - jesu produkt. za dalje razmatranje, toplo preporučujem Helter Skelter Kjoko Okazaki), tražeći brži i lakši put do ostvarenja svojih snova, odlučuje da iskaže sve svoje iskustvo, srce i želje u jednoj, poslednjoj pjesmi. Ikigami nije uzrok propasti, već sublimacija svih neispunjenih potencijala i promašenih izbora u jednom poslednjem danu. Čak i je glavni "junak", činovnik koji uručuje obavještenja, osuđen: da bude samo još jedan kotač u Mehanizmu, radeći posao čiju svrhu ni ne shvata, sakrivajući se iza ispraznih fraza o "ispunjavanju svijetle dužnosti", duboko otuđen i od svog rada i sebe samog. On neće umrijeti ni danas, ni sutra, ni u skorije vrijeme... ali je svejedno osuđen na život neispunjenih potencijala, proživljen po volji drugih. Doduše, scenarista dozvoljava mogućnost njegovog naknadnog osvješćenja, tako da ćemo vidjeti šta naredni tankoboni donose.

U idejnom smislu, prva svrha ikigamija koja nam pada jeste jednostavno zastrašivanje populacije: Država kao gospodar života i smrti, monopol fizičke prisile. Ipak, to je najplića analiza: ona koja se zadovoljava

8

razmatranjem zahvata koje represivni aparat vrši na društvenom tkivu, ne dosežući do njegove prirode i društvenih potreba iz kojih je izrastao. Stoga je opravdanije reći da ikigami navikava ljude na nemoć, nedostatak kontrole nad sopstvenim životom, djelanje u vječitom strahu od udara sila koje su iznad njih, i na koje nije moguće uticati, predstavljajući takvo stanje kao "nužno" i jedino moguće. Da budemo još konkretniji: ikigami solidno vrši ulogu simbola planskih, racionalnih akcija represivnog državnog aparata kojima se održava sistem haotičan po svojoj suštini, koji otuđuje veliku većinu ljudi od ostatka društva i sopstvene prirode.

Hladni činovnički kolektiv u kome naš junak prebiva samo je još jedan aspekt ovakvog svijeta. Država se postavlja kao sila iznad kolektiva, nezavisna od njega, ali suštinski crpi svoju snagu baš odatle: tačnije, njena moć postoji dok djela, održavajući svijest o svojoj stalnosti neprekidnim djelovanjem na društvene grupe. Državi je neophodan kolektiv otuđenih, atomiziranih pojedinca, sjedinjenih po diktatu odozgo, jedinstvenih u ropskom izvršavanju naređenja koja se ne preispituju. Nikada.

Tako kolektiv nije više mjesto slobodnog ispoljavanja i formiranja pojedinca, svrsishodne akcije i zajedničkog djelanja, već još jedno oruđe porobljavanja humanog u čovjeku. Činjenica da je jedan od sve češćih motiva, i to ne samo u japanskoj kulturi, upravo istinsko upoznavanje kolega, prijatelja, pa čak i ljubavnika, u vanrednim okolnostima, van ustaljenih društvenih tokova, govori nam mnogo toga. Kada na to dodate arhaične japanske koncepte poput wa, "grupne harmonije", najčešće po cijenu - ignorisanja nepremostivih protivuriječnosti - te javno i privatno "lice" (odnosno stavovi), koji i dalje igraju značajnu ulogu i u modernim socijalnim odnosima - dobijamo vrlo tmurnu sliku.

U svijetlu svega iznesenog, mislim da je više nego opravdano zaključiti da je "Ikigami" prosječan produkt masovne kulture, koji se može i posmatrati kao "nedužna", nesvjesna manifestacija daleko težih pitanja od onih koje pokušava artikulisati u svom sterilnom narativu.

GRAPHIC NOVEL

PERSEPOLIS O Perzepolisu. Iliti Matin osvrt na Satrapino autobigrafsko i "kontroverzno" djelce otvorenog duha u stripu, o djetinjstvu i odrastanju u Teheranu tijekom islamske revolucije i neminovni susret s idejama Zapada... A za čitatelja uvid u jedan drugačiji, uvelike strani i nepoznat svijet.

K

ada je u ožujku 2013. autobiografski strip „Perzepolis“ povučen iz školskih knjižnica grada Chicaga, službeni se glasnogovornik Chicago Public Schools, nakon što je cijela stvar odjeknula u javnosti, ispričao rekavši kako je došlo do greške te kako je „Perzepolis“ trebao biti povučen samo s popisa lektire za učenike sedmih razreda osnovne škole. U depeši koju je predstojnica CPS-a uputila ravnateljima javnih škola na području Chicaga stoji kako se još uvijek razmatra pitanje treba li „Perzepolis“ biti uključen u lektirni popis za učenike do 16 godina starosti. „Perzepolis“ je ocijenjen neprimjerenim zbog eksplicitnog jezika, grafičkih prikaza golotinje i scena mučenja, svih onih stvari pred kojima bi krhki puritanski umovi najradije uvijek iznova zatvorili oči iako bez njih nije moguće napisati iole koherentnu povijest ljudske civilizacije na ovom planetu. Čitanjem između redaka, izjava predstojnice CPS-a, interpretira se kao:„Nemamo ništa protiv učenja povijesti, sve dok se autori nastavnog materijala pridržavaju smjernica legitimnog govora o povijesti.“ Teško je ne uočiti izvjesne paralele sa službenim stavom iranske vlade kojeg je, nakon što je po stripu snimljen film nagrađen u Cannesu, izrekao Mehdi Halhor. Halhor je kazao kako je riječ o nerealističnom prikazu uspjeha slavne Islamske revolucije zbog čega se nagrada na prominentnom festivalu poput Cannesa jedino može tumačiti kao anti-islamski akt i zapadnjačko potpirivanje islamofobije. Halhor je nepogrešivo uočio dugo prešućivanu, a svima bolno očitu, činjenicu kako članovi stručnog žirija jednog međunarodnog filmskog festivala nemaju pametnijeg posla nego potpirivati međunarodne, k tome još i islamofobne, incidente (da u rečenicama proizašlim iz populističkog potpirivanja paranoje ponekad ima i trun istine nije sporno, dovoljno je baciti oko na recentna događanja u Francuskoj i tamošnju populističku retoriku kojom se nemilice napadaju kako Muslimani tako i svakojaki imigranti, neovisno kojoj vjeroispovijesti pripadali).

Halhorova režimska kritika djela Marjane Satrapi tek se neznatno razlikuje od implicitne kritike izrečene u američkom slučaju. I u jednoj i u drugoj prigodi „Perzepolisu“ je osporena autonomija pogleda i legitimitet diskursa.

Jasno, zemlja slobode prije bi se odrekla nafte no što bi javno priznala izvjesne sličnosti sa zemljama koje voli doživljavati kao poprišta bjesomučnih iživljavanja fundamentalističkih teokrata, no takve reducirane identitete kojima se vodi i zabavlja visoka politika nitko normalan ionako ne shvaća ozbiljno.

Primjer „Perzepolisa“ relativno je benigan. Bio on osporavan, zabranjivan ili denunciran nekako će već naći put do svojih čitatelja (te će uz to, kao i većina osporavanih, denunciranih i zabranjivanih knjiga novijega doba, svojoj autorici donijeti značajano poboljšanje stanja na računu) no slučaj „Perzepolisa“ ponovno osvjetljava bitnu dimenziju suvremene politike. U retoričkoj buci koja prati obrušavanje na političkog neprijatelja sam neprijatelj daleko je manje bitan od priče koja se oko njega može isplesti. Priroda kritike daleko je važnija od objekta kritike. U medijskom izvikivanju ispravnih stavova, na skup sličica i slova koji je govorio nešto dijametralno suprotno od onog što mu se zamjeralo malo je tko, zapravo, obratio pozornost.

Zadržimo se trenutak na islamofobiji i anti-iranskim sentimentima. Teško je, barem nama koji ne razumijemo ni perzijski, ni arapski, ni neki od desetak jezika koji se govore na području Irana pronaći strip kojemu bi etiketa 'iranofilski' bolje pristajala od „Perzepolisa“. Također, teško je na bilo koji drugi način opisati protagonisticu ovog biografskog stripa koju ćemo do kraja teksta, zanemarivši teorijsku dosljednost, zbog jednostavnosti nazivati Marjane. Doduše, riječ je o iranofilstvu koje podjednako ne odgovara ni režimskim fundamentalističkimstrukturama samoga Irana, ni reduciranim anglo-američkim predodžbama koje rijetko kad idu dalje od pozivanja na „1001 noć“ ili na Hezbollah, ovisno već o prigodi i povijesnom trenutku. Iran koji se plete pod rukama Marjane Satrapi Iran je kontradikcijâ.

To je prostor sukobljenih ideologija, nezacijeljenih povijesnih rana, dugogodišnjih ratnih stanja, militantnih skupina i vjerskih policija no ujedno je i prostor individualnog i kolektivnog otpora totalitarizmima, prostor rituala, tradicije, inteligencije, kao i klasnih sukoba, obiteljskih drama, prostor heroja i izdajica obilježen ponekad nespojivom mješavinom perzijske tradicije, srednjoeuropskog intelektualnog naslijeđa i angloameričke, konzumerizmom posredovane modernosti. Pojednostavljeno, kompleksan prostor napučen živim, nimalo jednostavnim ljudima koji se svojim svakodnevnim životom opiru jednostavnim, svjetskim i državnim medijima posredovanim klasifikacijama.

Ta višestrukost Irana, beskrajno kompleksnija od monokromatske slike uvriježene na Zapadu, jedna je od glavnih preokupacija stripa Marjane Satrapi.

Najavljuje se već na samom početku stripa, najprije na sjajno dizajniranoj naslovnici hrvatskog izdanja koja donosi dvostrukunaslovnicu s dijametralno

12

suprotnim slikama, a potom u prva dva kvadrata kojima započinje pripovijest. Ovitak (koji se može odvojiti od knjige) prikazuje Marjane pod velom, simbolom Islamske revolucije i danas već stalnim mjestom prijepora na sekularnom i kršćanskom Zapadu, dok se ispod ovitka nalazi naslovnica na kojoj se krije svjetovna Marjane, bez vela, a samim time i bez simboličkih, apriornih oznaka identiteta.

Na taj se način već i prije početka pred čitatelja dovodi slika Irana koju obilježava supostojanje dva bitno različita svijeta.

U prva dva kvadrata složenost iranske stvarnosti dodatno se usložnjava jukstaponiranjem Marjane i njenih školskih kolegica iz 1980. godine. Kako su svi likovi u ta dva kvadrata pokriveni velom, čitatelj je primoran usredotočiti se na detalje koje autorica vješto raspoređuje kako bi naoko jednakim likovima podarila zasebne i različite identitete. „Vrag je u detalju!“, kaže uzrečica, i doista tek nakon što, vođeni rukom Marjane Satrapi, obratimo pozornost na njih otvorit će nam se vrata autoričinog svijeta i samoga Irana. Jukstaponirane sličice naglašavaju još jednu razinu supostojanja – onu individualnog i kolektivnog – te naglašavaju prostore osobne slobode unutar strukture koja se na Zapadu, uglavnom iz smjera feminističke kritike, često proglašavala totalitarnom. Kasnije u stripu Marjane će detaljnije obraditi subverzivne momente u odnosu iranskih žena i vela, no početak stripa tek je najava ambivalentnosti koje slijede.

Važno je istaknuti još jedan dualistički moment koji, poput prethodna dva, koristi naoko nespojive i antagonističke elemente ne bi li ih u konačnici sintetizirao u funkcionalnu cjelinu. Riječ je o dualizmu koji proviruje iz odnosa slike i teksta.

Slikovni dio ovoga stripa naslonjen je na tradiciju srednjovjekovnih ikona i perzijskih murala, na sakralnu likovnost prije otkrića perspektive, dok je tekstualni dio naslonjen na svjetovnu ostavštinu njemačkog romantizma, bildungsroman. „Perzepolis“ tako i na formalnoj razini utjelovljuje epistemološku simbiozu suprotstavljenih strana, što je političko-etički stav koji će Marjane Satrapi dosljedno provoditi do kraja stripa.

mladu Marjane, koja sa 14 godina odlazi u Austriju na školovanje, Zapad se pokazao kao puka opsjena puna ispraznih riječi, hladnih međuljudskih odnosa, i pomodnog knjiškog intelektualizma koji ne poznaje ni teoriju ni praksu vlastitih revolucionarnih korijena. Upravo će susret sa Zapadom i dominantnom ideologijom krajnjeg individualzima kod Marjane prouzročiti supstancijalnu promjenu i izgradnju kompleksnog, iranofilskog identiteta.

„Perzepolis“ je izvorno objavljivan u Francuskoj, u razdoblju od 2000. do 2003. godine. Rad na stripu započeo je, dakle, prije no što će Islam ponovno postati velikom temom zapadne civilizacije. Nakon terorističkog napada na Pentagon i Tornjeve blizance u rujnu 2001., „Perzepolis“ će se odjednom naći u potpuno izmijenjenom svijetu. No, „rat protiv terora“ i medijska histerija koja je potom uslijedila nisu bili jedini razlozi koji su istakli „Perzepolis“ iz gomile biografskih stripova. „Perzepolis“ je imao nekoliko olakotnih okolnosti. Najprije, pisala i crtala ga je žena (što se u dominantno muškom mediju poput stripa desetljećima promatralo kao svojevrsni eksces) koja je uz to bila i emigrant i „ona koja je preživjela“ vladavinu ajatolaha Homeinija kao i iračko-iranski rat. Sve je to, uz još neke biografske crtice koje i nisu od posebnog značaja, „Perzepolisu“ davalo autoritet legitimnog teksta, stripa koji je nudio autentično svjedočanstvo Irana.

Nakon iskustva Spiegelmanovog „Mausa“, koji je na sličan način i sa sličnim autoritetom u formi stripa progovorio o stradanju Židova u nacističkim koncentracijskim logorima, zbog čega je ujedno osvojio i Pulitzerovu nagradu i vječnu mržnju Poljaka kojima se nije svidjela implicitna Spiegelmanova optužba za kolaboraciju s nacističkim režimom, „Perzepolis“ je pred sobom imao utaban teren.

Takvo iranofilstvo, koje ni na koji način ne koketira s monolitnim interpretacijama povijesti niti s egzaltiranim odama kolektivnom identitetu već trezveno promatra svijet oko sebe vodeći se podjednako neposrednim iskustvom vlastitoga 'ja' kao i obiteljskim iskustvom stradanja i žrtvovanja uparenim s kritičkim odnosom prema filozofskopolitičkim tekstovima svih dostupnih tradicija, bit će iranofilstvo kojemu se neće prikloniti ni Zapadna, ni Istočna populistička retorika. Junakinja „Perzepolisa“ nije ni hladni racionalist ni vatreni patriot. Junakinja „Perzepolisa“ je skeptična, strastvena, cinična, zainteresirana, obrazovana i angažirana junakinja – ukratko, poželjna slika suvremenog (a i svakog drugog) homo politicusa.

Morao sam ovaj tekst započeti s američkim izbacivanjem „Perzepolisa“ iz škola između ostalog i zbog toga da bih na kraju spomenuo kako „Perzepolisa“ u našim školama nema. A trebalo bi ga biti. Jer priča o Iranu i rođenju samosvjesne, kritički nastrojene i ponosne Iranke može se bez problema prenijeti u svako političko podneblje. A ostvariti strip koji kroz prizmu partikularnog progovara o univerzalnom i pri tom ne zapasti ni u melodramu ni u patetiku veliki je uspjeh. Na svu sreću, prevedni uspjeh kojeg sad i hrvatska kulturna javnost može proučavati.

Baš poput Spiegelmana i Marjane Satrapi je na sebe navukla bijes političkih struktura svoje zemlje zbog toga što se usudila komentirati tabuteme poput raščišćavanja minskih polja odredima sastavljenima od djece kojoj su bila obećana vrata raja kao i temekoje su osvjetljavale krajnji cinizami politički oportunizam tih istih vladajućih struktura (neke će rečenice, poput „opstanak režima ovisio je o ratu“, snažno odjeknuti tijekom administracije Busha mlađega, a neke druge, poput „šef novih krvnika bio je mučitelj u šahovom zatvoru“ čitat ćemo i u lokalnom kontekstu s jasnim razumijevanjem). Kritika iranske politike podjednako je odjeknula i na Zapadu i u samom Iranu, no kritika samog Zapada prošla je gotovo nezapaženo. Za

Emitirano 12.4.2014. u emisiji „Bibliovizor“ Trećeg programa Hrvatskoga radija

13

USA

WinterSoldier Najbolji stripski momenti:

Piše: Andrija Mihajlović

14

FRA

Nedavno je objavljen Winter Soldier #14, kojim je Ed Brubaker završio svoju osam godina dugu sagu o Buckyju Barnesu... Bez obzira na to što je priča započeta u okviru (petog relauncha) serijala Captain America, glavni junak Brubakerovog runa nije bio Steve Rogers, već James Buchanan Barnes, poznatiji kao Bucky. Na ovom blogu već je bilo reči o tome kako je sve počelo, te kako se (navodno) završilo, ali se ispostavilo kako je Bucky ipak živ i, kroz Fear Itself #7.1, zakoračio je na strane sopstvenog serijala, Winter Soldier.

Baš kao i tokom rada na Captain America vol. 5, gde je, posebno na njegovom početku i kraju, Brubaker bio okrenut dešavanjima u SSSR/Rusiji - podsetimo se, početna premisa bila je ta da Bucky nije poginuo na kraju Drugog svetskog rata, već su ga pronašli Rusi i pretvorili u profesionalnog ubicu - to je bio slučaj i sa 14 epizoda Winter Soldiera. (Da budem iskren, nije WS nešto najbolje što je Brubaker napisao, ali je svakako bilo vredno pažnje.)

Izvesni Leo Novokov, koga je, baš kao i Natashu Romanovu a. k. a. Black Widow, Bucky svojevremeno obučavao u misterioznoj Crvenoj sobi, nakon slučajnog buđenja iz hibernacije (stanja u kome je bio i sam Bucky, a iz koga su ga Rusi budili po potrebi), ne može da prihvati raspad SSSR-a, kao ni to da se Hladni rat, u smislu direktnih oružanih sukoba SSSR-a i SAD - nikada nije ni desio. On koristi Natashu kao sredstvo osvete, a čitaocima nije bilo teško da pretpostave da se priča o Buckyju i Natashi, inače jedan od najlepših elemenata Brubakerovog angažmana na Kapetanu, neće završiti happy endom, jer Bucky jednostavno nije neko kome je suđeno da bude srećan; makar ne zadugo.

Ovaj jedan momenat govori sve; crtež potpisuje kišom očarani Butch Guice, a valja istaći da su za odličan kolor, koji je postao zaštitni znak samostalne serije o Buckyju Barnesu, zaslužne Jordie Bellaire i Bettie Breitweiser, devojke koje se krupnim koracima približavaju najboljima u svojoj profesiji!

Brubakerov Captain America/Winter Soldier ostaje jedna od najboljih superherojskih priča u istoriji devete umetnosti, a 2014. srešćemo se ponovo sa njima, ali ovoga puta na velikom platnu; kao što verovatno znate, nastavak filma Captain America: The First Avenger naslovljen je Captain America: Winter Soldier...

Za kraj, mogu samo da citiram nešto što je, povodom završetka Captain America vol. 6, nedavno rekao Joey Braccino, koji piše na odličnom blogu Talking Comics, a što dobija na težini zbog činjenice da je sjajni Bru napustio Marvel...

«Thank you, Mr. Brubaker, thank you. Captain America never needed to find an audience; the audience needed to find Captain America."

Najbolji stripski momenti:

Krcko protiv crnih pacova Nije retkost da se životinje, i to baš miševi, koriste kao junaci stripova kako bi autori prikazali različite ljudske osobine. Najbolji (i najdrastičniji, rekao bih) primer je Maus Arta Spiegelmana, gde je čitav jedan narod prikazan u vidu miševa; Jevreji, koji stradaju od jačih životinja, svinja Poljaka, i mačaka - Nemaca. Dalje, kako ne pomenuti najpoznatijeg miša na svetu - Mickeya Mousea...? A od novijih primera tu su sjajni Mouse Guard, i recimo (iako nešto slabiji) The Mice Templar.

Ali, niko nije kao Krckonja! S prgavim malim puhom susreo sam se još početkom 90-ih u Politikinom zabavniku, iako ga se verovatno većina starijih čitalaca seća još iz doba Biser stripa...

Priča počinje najezdom crnih pacova u miran šumski krajolik, u kome, na svom malenom ostrvu, živi i Krcko. Vođa pacova je Antracit, koji vrlo brzo postaje Krckov najveći naprijatelj, a njegov najbolji prijatelj je miš Minimum (ili Malecki); tu je vidra Torpeda (ili Torpiljerka) i drugi.

Radnja se, dakle, najpre odvija u šumi, ali Raymond Macherot ubrzo izvodi svoje likove u beli svet, pa ono što je isprva predstavljalo sliku o preživljavanju i snalaženju u prirodi, postaje kritika društva i slika života u gradu. Kroz prizmu dva neiskvarena prijatelja i njihove nezaboravne dogodovštine, Macherot (nama poznat i po serijalu Clifton) čitaocima kroz Krcka pripoveda o borbi za vlast, korupciji, tajnim službama i sl. temama...

No, vratimo se sada prvoj epizodi, legendarnoj Krcko protiv crnih pacova i momentu (zapravo, samo jednom u mnoštvu ovakvih momenata!) koji se ne zaboravlja, i tera vas da iznova vraćate Krcku...

Iako možda nekome humor, karikaturalni crtež i simpatične životinjice ne dozvole odmah da uvidi nesvakidašnji Macherotov pogled na svet, ovaj strip zaslužuje ogromnu preporuku, jer Krcko (Chlorophylle) stoji rame uz rame sa Asterixom, Taličnim Tomom, Spirouom i drugim f-b klasicima.

Piše: Andrija Mihajlović

15

KINGDOMCOME USA

Nadolazeći znaci propasti i omnipotentni Sablast odvest će velečasnog Normana McKaya u samo srce apokaliptičnih zbivanja. Superman će uz pomoć svoje nekadašnje Lige, nakon godina neaktivnosti, potaknut posvemašnjom devastacijom Kanzasa, krenuti u restauraciju starog reda, eliminirajući prijetnju koju su nepažljivi i bahati superheroji nametnuli svijetu. Nakon sumraka - vrijeme je za novo herojsko doba!

Götterdämmerung, i novo doba superheroja Tko bi rekao, no ipak smo dočekali prvo pravo Superman izdanje u Hrvata! I to ni manje ni više nego integralčinu famoznog "Kingdome come".

Ono što je specifično jest to da je ovo izdvojen DC univerzum, tzv. Elseworlds, što znači da se porijekla i genealogije superheroja razlikuju od mainstream univerzuma. Iako je možda u početku to bila apokrifa, i on je naposljetku ipak integriran u DC mutiverzum, pa je zatim napravljen nastavak/prednastavak kojeg se jedan dio izvornih autora odrekao; no takav vam je zapravo stripovski život. Barem je sve bilo tako do New 52, kad sve ide Jovo nanovo. ;) Fibrino izdanje osim integralnog izdanja stripa sadrži i fenomenalnu faktografiju i povijest izrade stripa, od same njegove ideje do finalne izvedbe.

Zapravo je taj dodatak neophodni asesoar stripu,

budući da su autori inkorporirali unutar cijeli mali univerzum likova iz DC-a; a to jednom slučajnom putniku kroz željeznički kolodvor DC-a zasigurno nije poznato.

Moram napomenuti, što je mene također iznenadilo, činjenicu da je Alex Ross zapravo bio idejni autor stripa, dobri duh ideje i vizualni mozak koji je naokolo posijao toliko zgodnih stvarčica da bi se čak i oni upućeniji u DC univerzum mogli postidjeti svog znanja. Iako od samog početka u zraku lebdi neki duh Mooreovih Watchmena/Čuvara (od samog početka Ross sije okolo njihove tragove), pa čak i Millerovog "Dark Knight returns", koji su tu viziju imali već tijekom osamdesetih.

Gorespomenuti Moore i Miller imali su serijale koji su im služili kao poligon za njihovo redefiniranje junaka, Moore svog Swamp-Thinga (Fibra: Čudovište iz močvare), a Miller svog Daredevila, slijepog superjunaka. Generacije superjunaka, povratak starih, svrha i njihovo mjesto u realnom svijetu s običnim ljudima. To je bilo ono vrijeme krize superjunakat, iliti tzv. sumrak superheroja, kad je svatko htio reinventirati žanr (ova je stigla malo s kojih 10 godina zakašnjenja), udahnuti novi duh i žar u već iscrpljeni žanr. I naravno, ne bojati se postaviti kontraverzna pitanja, i pokušati odgovoriti na njih.

Ono što i slijepom ne bi promaklo je izvanredni Rossov crtež (u najmanju ruku neortodoksan), zaista dolazi do izražaja taj njegov detaljistički hiperrealizam potpomognuti i izveden tehnikom gvaša. Oni zlobniji bi također mogli primijetiti zašto svi ti ljudi zure u prazno, ili u daljinu?; no to je svakako distinktivna specifičnost ovog autora. Rossov crtež je bio predmet raznih analiza tijekom zadnjih 20 godina (da, toliko je prošlo od prvog objavljivanja!), gdje ga neki hvale, a neki kude. Umjetnik uvijek ostavlja dvojak dojam prema promatračima. Tako ga je primjerice njegov kolega crtač, Bruce Timm, "optužio" da je žrtvovao dinamičnost zbog stila. Ili tako nekako.

Alex je kao idejni začetnik ideje temeljio svoju priču na već spomenutim Čuvarima i mitskom i izgubljenom Mooreovom predlošku za priču "Twilight of the superheroes" (aluzija na film "Sumrak bogova"). To je naravno bilo samo sjeme koji je kasnije izraslo u mladicu koja se granala uzduž cijelog DC svemira, potpomognuto spisateljskim darom scenarista Marka Waida, koji je također poznat po svome fanatičkom poznavanju čak i minornih detalja iz višedecenijske priče o našim superjunacima.

Priča kao priča, iako vrlo dobro ispričana i poentirana u svom superjunačkom žanru/univerzumu, nije mi ultimativno dobra. Iako je samodostatna, s druge strane također se previše osjeća pripadnost DCjevom univerzumu, više za fanove dotičnog.

Pomalo prekratka (200 stranica), za neupućenog čitatelja nedostaje dooosta backgrounda o likovima (makar je ovo zasebni univerzum, Elseworlds, poslije ponovno ubačen u continuity kao Earth-22), ali ideja i realizacija su ispunjene što je i bila namjera autora. Kako promijeniti stvar kad superherojstvo postane samo sebi svrha, kad nema pravila ni superherojskog duha junaka te oni ne postanu ništa bolji od samih onih protiv kojih se bore.

U biti, nije samo Magoga za kriviti, negativca koji je potaknuo kraj stare garde superheroja, to pitanje se provlači dugi niz godina, čemu zatvori i sve ostalo kad su zlikovci u 98% slučajeva recidivisti i uvijek se vraćaju još beskrupulozniji i maliciozniji nego prije (a bodycount je sve veći). Da stvar bude apsurdnija, problem više nisu supernegativci nego nove generacije superheroja čija je samodopadnost i bahatost postala opasnost po živote nevinih ljudi. Izgubila se poanta superherojstva, a obični ljudi tu ništa nisu mogli učiniti. Slični posljedice se pojavljuju i u Čuvarima kao i u Kraljevstvu, mase će pokušati obraniti se kako znaju pred svemoćnim superherojima usredotočenih na bitku među sobom. Ross i Waid su odgovorili na pitanje koje si postavljaju od samog početka (barem sam ja zadovoljan odgovorom), kako pomiriti bogove i smrtnike u svrhu općeg dobra. Neću ništa dalje konkretnije, da ne odajem spoilere…

Spisak likova koji se pojavljuju je blagorečeno impresivan, priča se o stotinama, tisućama likova. Od all-stars legendarnih likova tipa Superman, Flash, Wonder Woman, originalni Green Lantern i dr. koji čine novu Supermanovu Ligu pravde, pa do Batmanovih "Outsajdera" Olivera Queena (Green Arrow), Dinah Lance (Crna Kanarinka), Ted Cord (Blue beetle). Od "Humankind liberation fronta" i super-negativaca Lexa Luthora, Enigme, Vandala, Catwoman, Ibna al Xu'ffascha (Batmanovog sina) i dr. pa sve novih generacija superheroja, nepoznatih i samo za ovu svrhu stvorenih superheroja. Za naš gušt naravno. ;) Ključna figura će naravno biti Kapetan Marvel, akter koji se u krivim rukama može pokazati kao vrlo opasan oponent dobru i našim "dobrim" superherojima.

Možda će zvučati čudno, i sigurno ste u likovima prepoznali neke glumce, no Alex Ross je za likove koristio vizualne predloške običnih ljudi iz svoje okoline. I koliko god izgledala impresivno lista likova, ovo je ipak Supermanova priča…

Mesijanska uloga Supermana Superman kao Isus Krist? Zašto ne, kaže Waid, "Sve te asocijacije došle su nekako spontano." Kao što sam autor kaže, ovo je ipak uvelike Supermanova priča; njegovo povlačenje slijedili su mnogi drugi superheroji. Ogorčen Magogovim smrtonosnim napadom na Jokera, i odobravanjem ljudskih masa jednog takvog stava, posljednji boy-scout povlači se sa superherojske scene. Godinama poslije, opet jedan akt istog aktera poslužit će kao razlog za (drugi) povratak na scenu. Tako Superman biva na više mjesta dobiva mesijansku ulogu, biva direktno izjednačen s božanstvom ili Isusom. Stvari od samog početka aludiraju na biblijsku Apokalipsu, odnosno Drugi dolazak Isusa Krista kad će on suditi živima i mrtvima. "Okolo njegovog prijestolja duga slična smaragdu", njegovo je smaragdno sjedište na svemirskoj stanici Green Lanterna. Sin je čovjeka s nekog drugog planeta (koji bi također ovdje imao božanske moći), rođen ponovno na Zemlji i odgajan od strane ljudskog oca i majke; odbacili su ga isti oni koje je došao spasiti.

I udariše glasovi I gromovi i munje, i potres I nastadoše tuča i oganj pomiješani s krvlju…

18

Uvodni stihovi priče su iz Otkrivenja, 8. poglavlje; tu se opisuje dolazak sedam anđela nakon što Jaganjac otvori sedmi pečat, a Waid transformira naše stare superheroje u anđele uništenja, anđele Sudnjeg dana. Prava apokaliptična verzija stvari koje dolaze i koje su nametnute starom svećeniku McKayu. On i njegov prijatelj Wesley Dodds su kao dvojica biblijskih Svjedoka koji prethode apokalipsi.

U trenucima najvećih sumnji u istinitost proročanstva McKaya pohodi "anđeo" u obliku Sablasti te poput duha Božića iz Dickensove bajke prikazuje mu razne aspekte situacije. Na kraju ne pobjeđuju ni superheroji, ni ljudi, pobjeđuje slobodna volja i razum. Nikakva deus ex machina, ni supermoći, McKay je samo personifikacija Supermanovog glasa razuma, i slobodne volje Kapetana Marvela.

Epilog Od samog biblijskog naslova pa do aktera i događaja, cijelo Kraljevstvo nadahnuto je Otkrivenjem, Waid je tim "spontanim" potezom povukao lijepe paralele. Supermanova mesijanska uloga, blasfemija? Umješnost?

Sloboda govora? Korijeni ovakvog Supermanovog identiteta vjerojatno su došli kasnije (s obzirom na to što Superman ove godine slavi 76 godine), u ranijim danima on je više sličio čovjeku. Kraljevstvo je nesumnjivo priča koja traži više čitanja; tako se mentalno spoje oni dijelovi pročitani u anotacijama i opisima likova, s pričom i nacrtanim easter-eggovima u stripu koji se ne primijete po prvi put.

Količina ubačenog u priču (likovi posebice) pomalo je nekonzistentna sa samom njezinom dužinom, što se osjeti kod čitanja; a vidi se i kasnije po anotacijama i likovima. Kod prvog (a bome i kod drugog) čitanja, neke zapravo nisam ni primijetio (ni ne bih) da ih nisu spomenuli u dodatku. A i budući da se likovi razlikuju od alter-egova regularnog univerzuma, postoje mnoge, možda i bitne razlike između njih. Definitivno sam za opciju proširenja priče. No onda možda ne bi bila toliko efektivna, već bi se autori (a možda i čitatelji) pogubili u mnogobrojnim digresijama. Ali kako sam već rekao Ross i Waid su odgovorili na pitanje koje si postavljaju od samog početka, kako pomiriti bogove i smrtnike u svrhu općeg dobra. I kako promijeniti stvar kad superherojstvo postane samo sebi svrha, kad nema pravila ni superherojskog duha junaka te oni ne postanu ništa bolji od samih onih protiv kojih se bore.

Fibrino izdanje je vrhunsko, ultimativno; fenomenalni tisak, izvrsni dodaci – pogovori, anotacije, opisi likova, galerija i komentari autora. Bez obzira na ishod mojeg osvrta, definitivno ga vrijedi imati u kolekciji! A ako ste fan amera, još definitivnije! Dopustio sam si također da me kolege s foruma uvjere, koliko je zapravo ljubavi prema stripu bilo potrebno da se ovakvo grandiozno djelo vizualizira, sazda i privede kraju. Što se tiče čovječanstva, ključna je zapravo samo slobodna volja, i mi koji sami sebi kujemo sudbinu…

"San nije uvijek pretkazanje. Budućnost, kao i većina ostalog, otvorena je interpretaciji."

19

Koncept “velikog američkog romana” tako značajan za američki kulturni identitet poslednjih godina kao da se premestio u neke druge ravni. Naravno, i u recentnim decenijama pojavljivale su se knjige koje su sa autoritetom i stilom hvatale dah trenutka i pretakale ga u prozu, ali karakteristično je da mnoge od njih – Elisov “Američki Psiho” ili, zašto da ne, Makartijev “Put” – i pored velike popularnosti, kritičarskih hvalospeva i nesumnjivih literarnih kvaliteta nisu dobijale ovu titulu (iako se, recimo Makartijev “Krvavi meridijan” sa polovine osamdesetih godina smatra Velikim Američkim Romanom). Možda je ovo znak da su drugi mediji, druge grane industrije zabave, rekli bi cinični, konačno dovoljno sazreli da preuzmu umetničko sažimanje zeitgeista, ili da potencijalna publika naprosto radije gleda televiziju ili igra igre nego što čita knjige.

U svakom slučaju, bilo bi interesantno videti odbranu teze kako televizijske serije poput Wire ili Breaking Bad ili video igre kao što je Grand Theft Auto zapravo sveobuhvatnije i višeslojnije istražuju američki nacionalni identitet i njegove složenosti, nego što bi sama proza ikako mogla. No, za našu današnju priču ne moramo ići toliko daleko – dovoljno je da se od “obične” proze pomaknemo samo jedan korak dalje u domen – grafičke proze.

Američki strip je specifičan medij valjda već i po tome što se u njemu glavnim tokom smatraju očigledno fantastični radovi kao što su superherojski stripovi, dok sadržaji koji bi u filmu ili u prozi spadali u suvi mejnstrim moraju da se žestoko bore za pažnju publike, rvu sa uzrasnim rejtinzima i generalno za svaki metar teritorije koji osvoje prospu dosta znoja i krvi.

Ali ponekad je ova bitka itekako vredna. Vertigo, podetiketa velikog korporacijskog izdavača DC (koji je i sam u vlasništvu medijskog koncerna Warner Bros.) već više od dve decenije najvisokoprofilniji je primer firme koja se gotovo isključivo bavi stripovima “za odrasle” i uspeva, i pored sve manjih tiraža i sve surovije borbe u uslovima ekonomske recesije, da opstane na osnovu reputacije i povremeno zapanjujućeg kvaliteta radova koje objavljuje.

Nije tajna da je Vertigo izgubio poprilično teritorije poslednjih godina, objavljujući serijale upitnog kvaliteta i, što je možda bitnije, upitne relevantnosti. Firma koja je devedesetih godina prošlog veka promenila percepciju velikog broja čitalaca o tome šta znači raditi savremen strip serijalima poput Sandmana ili Preachera, koja je u ovaj vek ušla sa impresivnom gangsterskom sagom 100 Bullets, u poslednje vreme vidno je potisnuta u drugi plan zrelim, maštovitim serijalima kao što su Morning Glories, Saga, Chew ili Locke & Key, za nezavisne izdavače Image i IDW, a koji bi u nekom drugom vremenu prirodno svoj dom našli na Vertigu. Uprkos naporima da se stvari donekle isprave pokretanjem edicije grafičkih krimiromana Vertigo Crime, i još uvek visokom kvalitetu nekih dugovečnih serijala poput na primer Fables, reklo bi se da Vertigo gubi na relevantnosti...sem što je poslednjih pet godina Vertigo izdavao serijal koji je po relevantnosti, ali i zrelosti, snazi, intenzitetu jedne gotovo opipljive „realnosti“ koju je isporučivao, naprosto bez parnjaka na američkom stripovskom nebu. Sa jedne strane vestern – kao autohtono američki (pre svega) literarni ili kinematografski žanr, a sa druge raskošna porodično-kriminalistička saga koja govori o novcu, krvi, nasleđu, zemlji, strasti i ubijanju – strip serijal Scalped je uspeo da Ameriku uhvati u njenim najtamnijim nijansama, razobliči sve njene osramoćujuće strane, ali i podseti na njenu iskonsku veličinu, na večite vrednosti u koje se Amerika zaklinje čak i kada ih Amerikanci rutinski ismevaju i bacaju u prašinu.

Uostalom, ima li boljeg načina da se Amerika psihoanalizira, da se uhvati za trbuh, izvrne i izvuče na dnevno svetlo kako bi se videla sva prljavština, od toga da se ode najdublje što se može u prošlost i dotakne originalna američka trauma – genocid i otimanje zemlje autohtonom stanovništvu ovog kontinenta, ljudima koje već stolećima kolokvijalno nazivamo Indijancima?

Jason Aaron, diplomac Engleskog jezika i istorije je u svet stripov-publikovanja ušao pišući miniserijal – takođe za Vertigo – pod nazivom The Other Side, baveći se još jednom velikom američkom traumom, ratom u Vijetnamu. Ovo je delovalo kao prirodna tema za čoveka čiji je rođak bio niko drugi do Gustaf Gasford, vijetnamski veteran i autor romana The Short Timers po čijem je predlošku Stanley Kubrick snimio Full Metal Jacket, no za Aarona je to bilo tek zagrevanje.

20

Talentovani scenarista koji je nekoliko godina ranije pobedio na Marvelovom konkursu za nove, neobjavljivane scenariste umorio se od čekanja Kuće ideja da mu ponude pisanje nekog od svojih superherojskih serijala, pa je posle solidno primljenog The Other Side Vertigu ponudio ideju za ambiciozan tekući serijal koji će kasnije u nekim prepričavanjima biti opisivan rečima „Sopranos koji se događa u indijanskom rezervatu“. Vertigo je zagrizao, mada oprezno, zaobilazeći armiju poznatih crtača sa kojima su imali izgrađene veze i posao je dobio niko drugi do Rajko Milošević – Gera, srpski strip-veteran sa stalnim prebivalištem u Španiji koga će Scalped tokom pet godna izlaženja pretvoriti u neku vrstu andergraund superzvezde u Americi. Potpisan prosto kao R.M. Guera, Gera je bio suočen sa prilično zastrašujućim izazovom: nacrtati strip koji će Amerikancima objasniti Ameriku, posežući duboko u traumatična kolektivna sećanja, baveći se žanrovskim arhetipima najmanje dva tipizirano (ako već ne ekskluzivno) američka žanra, a izbeći stereotipe i readymade žanrovska rešenja, dok sve to vreme sedite u Španiji. Da stvari budu teže, upitan u jednom od pisama čitalaca o tome koliko je uopšte vremena Jason Aaron proveo u rezervatu kada može ovako ubedljivo da prikazuje život koji se tamo odvija, Vertigov urednik Will Dennis će bez mnogo okolišenja reći „Nimalo“, ukazujući na nivo posvećenosti tematici koji ovo sugeriše.

Dakle... dva belca, bez iskustva iz prve ruke vezanog za život u indijanskom rezervatu početkom dvadesetprvog veka, jedan od njih sa stalnim prebivalištem u Evropi, uzela su sebi u zadatak da naslikaju portret savremene Amerike, bez ulepšavanja i ambicije da podilaze publici, a sve to u mediju koji je i dalje prevashodno prepoznat kao superherojska prćija, na imprintu koji je svoje najbolje dane, reklo bi se, već proživeo. Neka niko ne kaže da Aaron i Gera vole da idu na sigurno.

aktivistkinja, borkinja za indijanska prava koja potpiruje masu – bar onaj njen mali, ne sasvim apatični deo – da se usprotivi, ukazujući na povezanost kockanja sa organizovanim kriminalom. Nije to sasvim bez vraga jer poglavica Red Crow ne može se nazvati čovekom bez mrlje na biografiji: nekada i sam dinamičan politički aktivista, Red Crow je sa godinama izrastao u političkog manipulatora sa Možda je i ovo razlog što prvu epizodu, pa i čitavu prvu korenima duboko u kriminalnom podzemlju, rezonujući da priču u serijalu Scalped karakteriše žestina kakva najčešće je sve dobro kad se radi na polzu svoje nacije a protiv belih izostaje iz savremenog američkog stripa. Rezervat Prerijska eksploatatora. Otud je pod njegovim vođstvom rezervat ruža u Južnoj Dakoti, pozornica na kojoj se ova priča odvija pretvoren u meku za proizvodnju metamfetamina, članovi predstavljen je na ovim ranim tablama stripa kao prašnjavo, plemenskog odbora redom su korumpirane pijanice i beznadno mesto na kome pleme Oglala Lakota, deo nekada kurvari, a sam Red Crow već godinama izmiče istrazi FBI ponosite nacije Sijuksa, umire lagano i tiho, daleko od očiju koja ga, sa nekoliko saradnika tereti za ubistvo dva agenta javnosti. Plemenski poglavica, Lincoln Red Crow jedini je biroa počinjeno još sedamdesetih godina prošlog veka. čovek sa kakvom-takvom vizijom i planom kako da utapanje U ovu neveselu kasabu bez najave stiže Dashiel Bad Horse, u alkoholu, metamfetaminima, prostituciji i siromaštvu kroz mladi i drčni bivši pripadnik američkih prekomorskih snaga, koje njegovi sunarodnici gube poslednje tragove sa ratnim iskustvom koje uključuje i turu po Kosovu, ćelav, negdašnjeg dostojanstva, preokrene u ekonomski održivu, tetoviran, kratkog fitilja. Bad Horse je napustio rezervat pre plodnu egzistenciju. Njegov plan, avaj, podrazumeva deceniju i po i nikada se nije javljao svojoj majci – izgradnju kockarnice na teritoriji rezervata i omekšavanje pomenutoj aktivistkinji – a vraća se da otkrije kako je legislative koja se tiče točenja alkohola, a problem sa ovim njegovu ljubav iz ranih tinejdž dana – inače ćerku poglavice planom, pored činjenice da se rezervat nalazi na Red Crowa – pregazilo pola rezervata, kako su korupcija i zabačenom, nezanimljivom mestu, donosi i lokalna kriminal prosta dnevna praksa, a siromaštvo način života

22

u starom kraju i to sve ne doprinosi njegovom dobrom raspoloženju.

Nekoliko žestokih kafanskih tuča kasnije, Bad Horse, na opšte iznenađenje nalazi sebe na platnom spisku poglavice koji računa da je bolje momke usijanih glava i tvrdih pesnica zaposliti da mir u rezervatu održavaju nego da ga krše. Bad Horse konačno svoju fizičku kondiciju i vojno iskustvo može da iskoristi u prebijanju nasilnih muževa i rasturanju ilegalnih laboratorija za proizvodnju metamfetamina...

Već na prvi pogled Scalped sija tako jakim crnilom da se poređenja sa klasicima noar literature i kinematografije ne mogu ignorisati. Tvrda, surova kriminalistička priča, komplikovani porodični odnosi, sa surogat očevima i nevernim a fatalnim ljubama, kiše metaka koje morate preživeti i hladan znoj kojim se kupate budeći se iz noćnih košmara – sve su ovo opšta mesta žanra, no Aaron i Gera im prilaze gladno, sa strašću koja pokazuje da se ne radi samo šetanju u tuđim, dobro razgaženim cipelama, već o pronalaženju sopstvenog glasa u naizgled prepoznatljivoj kompoziciji. To da Aaron otvoreno aludira na Dashiela Hammetta – autora mnogih tvrdo kuvanih krimi klasika, poput Maltešog sokola – ili Jamesa Ellroyja čija su Crna dalija i Poverljivo iz LA savremen(ij)a interpretacija originalne noar formule, bi u nekom drugom slučaju delovalo isuviše fanovski, možda pomalo nezrelo. Ali Aaronov jezik, njegovo pripovedanje i likovi toliko su snažni, toliko žestoki i tvrdi da Scalped bez ostatka diše sopstvenim plućima i živi svojim životom, izmičući usudu imitiranja sa lakoćom.

usađenog duboko u provincijski mentalitet, već i onog svojstvenog malim etničkim grupama. Aaronovi Indijanci se sa ponosom sećaju svoje istorije i kulture, ali nemaju nikakav problem u tome da jedni druge uvredljivo nazivaju čamugama, da se venčavaju sa belcima kako bi se nekako izvukli iz kolotečine rezervata, da za azijske doseljenike rezervišu potpuno drugačije uvrede od onih koje upućuju belcima. Život u rezervatu je fascinanta demonstracija socijalnog propadanja izdržavane manjinske zajednice koja ima višak ogorčenja a manjak preduzimljivosti dok je sa druge strane većinska zajednica koja naprosto ne želi da se mnogo trudi. Opet, život u rezervatu je koristan sažetak zamki koje čekaju mlade ljude kada počnu da se osamostaljuju – neželjenih trudnoća i hapšenja za besmisleno male prestupe, razdvajanja u bande, prodavanja heroina i metafmetamina svojim komšijama, saradnje sa neonacistima i policijom. Na vrhu piramide je najveći kriminalac od svih, ubica, manipulator i političar, ali i jedini koji još uvek veruje u borbu za identitet. Nasuprot je federalna vlada – stalni predmet američke paranoje, administracija koje svuda gura nos i radi samo u svom interesu, kršeći etičke i pisane zakone u nekakvoj hinjenoj potrazi za pravdom. Scalped je strip koji pravdu pokušava da definiše kroz šezdeset brojeva, pokazujući čitaocu raskošnu fresku nasilja, interesa, porodični i rasnih lojalnosti, iskrivljenih psihologija i iskrivljenih istorija. Aaron savršeno kombinuje motive iz stvarnog života – pre svega slučaj Leonarda Peltiera – sa fikcijom postižući onaj sveti gral umetnosti – delo stvarnije od stvarnosti same.

Ne najmanje zato što se radi o stripu koji, ponavljamo, u glavne uloge stavlja nativne Amerikance, sa svim teretom istorije i kulture koje moraju da nose na umornim plećima, a zatim bez milosti te likove podvrgava vivisekciji, pokazujući nam svu širinu lične drame, tragedije i, tek povremeno pobedničkog zanosa koji idu uz svu tu istoriju i borbu za kulturu.

Scalped je načelno žanrovski strip, klasična noar priča o agentu ubačenom duboko u neprijateljske redove i o strahu, paranoji, adrenalinu i krvi koji slede ovakvu postavku, ali ovu priču u mnogome komplikuje to što agent o kome se radi zapravo ne uzima drugi identitet nego igra samoga sebe, a neprijateljski redovi su prašnjave ulice i lica ljudi koje Dashiel poznaje iz detinjstva.

Naravno, slikanje jednog društva u jednom istorijskom momentu gotovo isključivo kroz prikazivanje njegovih socijalnih patologija je rizičan posao – mnogi žanrovski radovi se zaustavljaju tek na njihovoj katalogizaciji i eksploataciji, a samo najbolji među njima ih koriste da naprave dublje poente i pokažu širu sliku. Tema serijala Scalped deluje kao veoma usko specifična, ali upravo je odnos između starosedelaca Amerike i nadmoćnih doseljenika u korenu mnogih elemenata američkog identiteta. Scalped je između ostalog, izvanredna studija rasizma, ne samo onog ukorenjenog u sistemu ili onog

23

A ovo funkcioniše jer je Scalped pre svega priča o likovima. Aaron je sjajan, gotovo besprekoran i kada priča vinjete od po jedne epizode, polumitološke alegorije o Indijancima, ali nema sumnje da su živi, kompleksni likovi njegov najveći kapital. Razrađeni daleko preko onoga što bi se smatralo granicom žanrovskog standarda, likovi ovog stripa osvajaju čitaoca jednom prostom karakteristikom koju dele: nesvodivi su na bilo koju drugu karakteristiku. Nominalna podela na dobre i loše likove ne traje duže od nekoliko prvih epizoda, dok Aaron ulazi duboko u njihove motivacije, slika slojevite psihološke portrete, tera čitaoca da se udubljuje u duh i način razmišljanja ljudi koji su profesionalne ubice, drolje, prevaranti, kockari, siledžije, pokazuje mu lične tragedije sa univerzalnom težinom – od nesrećnih ljubavi i nerealizovanih žudnji preko neželjenih trudnoća do neprežaljenih abortusa – uči ga preživljavanju ne samo kroz kiše metaka već i kroz osvajanje svog seksualnog identiteta u intezivno homofobnoj zajednici.

Kada na kraju čovek provrti film o tome šta se sve desilo Dashielu Bad Horseu tokom celog serijala postaje jasno da ovo nije tek priča o drčnom, prkosnom dečaku koji je slomivši nekoliko puta sve kosti, svoje i tuđa srca naučio da bude čovek. Jason Aaron svog glavnog junaka ne štedi, pokazujući ga i kako pada najniže što može ali i kako gubi sve što je smatrao vrednim – no istovremeno Aaron ni svog glavnog negativca ne romantizuje prekomerno, pokazujući nam zlo u mnogim njegovim fascinantnim formama.

Za to snažno, uverljivo prikazivanje svih formi zla, ali i dobra, nade i očaja, u ogromnoj meri je naravno zaslužan Gera, crtač koji je Amerikancima dao Ameriku američkiju od mnogih drugih Amerika tiražnijih stripova – iskrivljene fizionomije besa i frustracije, dostojanstvena lica istorijskih gubitnika, heroinska posrtanja i divalj seks koji nikada ne može da ostane tek rekreacija među prijateljima. Kako je to uobičajeno slučaj, neke od epizoda crtali su drugi crtači (John Paul Leon, Davide Furno...), dajući Geri priliku da uhvati korak sa tempom izlaženja, ali koliko god njihovi doprinosi bili sjajni, nema nikakve sumnje da pravi identitet Scalped počiva na njegovim olovkama, studioznom istraživanju teme, suptilnom poznavanju umetnosti pripovedanja kroz slike, bez reči u kome se vidi izvanredna simbioza između scenariste i crtača što na momente deluju kao jedna jedina osoba sa dva imena, na dva kontinenta. Gerin moćni crtež dopunjen je izvrsnim kolorom koga je od šeste epizode preuzela Giulia Brusco i oživela svet Scalped tako da sada svaki detalj, svaka odbačena konzerva na putu ili poster na zidu tinejdžerske sobe postaju deo jedne složene, duboke tapiserije pripovedanja i građenja sveta.

Scalped je trajao pet godina i završen sa minimalnim zakašnjenjima i pored Aaronovih angažmana za Marvel koji su vremenom postajali sve intenzivniji i visokoprofilniji. Da je Marvel, sa kojim je Aaron sklopio eksluzivni ugovor, imao punog razumevanja za to što njihova zlatna koka značajan deo vremena troši radeći za

24

konkurenciju svedočanstvo je da je Scalped događaj od natprosečne važnosti za američki strip u globalu, priča o sazrevanju i odrastanju, o razumevanju istorije i građenju budućnosti, ispričana uz neverovatnu količinu psovki i brutalnog nasilja, američka do poslednjeg atoma svoje srži, iskrena i stvarna do bola. Veliki Američki Roman dobio je bez sumnje svoju strip-inkarnaciju ovim serijalom. Pisma indijanskih čitalaca iz broja u broj kojima je hvaljen autorski tandem za to što beskompromisno ali i bez laži i prevare priča o stvarnom životu u rezervatu verovatno su veća pohvala nego što bi i jedna Eisnerova nagrada mogla da bude. Svi koji se čitavog života osećaju kao manjina, osuđena na tavorenje u rezervatu i lagano umiranje da se mesto u istoriji oslobodi za jače znaće intuitivno o čemu ovaj strip priča. I to ga čini ne samo Velikim Američkim Romanom već univerzalno prepoznatljivim umetničkim delom.

JUBILEJ

75 GODINA

BATMANA Nakon što je Superman nedavno prevalio 75godišnju obljetnicu objavljivanja, ove godine slijedi ni manje ni više poznati Batman! Kao što je već rečeno mnogo puta i na tisuću lokacija diljem interneta, u svibnju 1939., u broju 27.

Detective Comicsa pojavio se Batman po prvi puta.

Kreirali su ga scenarist Bill Finger i crtač Bob Kane, i vjerojatno u vrijeme stvaranja nisu imali pojma kakav će kulturalni utjecaj i stripovski uspjeh polučiti njihov novi junak zvani Bat-man.

U ovih 75 godina Batman se promijenio na sve moguće načine, no osnovne karakteristike i dalje su tu. Uz (skoro) sve ostale DC serijale Batman obitelj stripova je rebootana 2011. nakon eventa Flashpoint i svi serijali, novi i stari, kreću od broja 1. Batman obitelj danas broji oko 13 serijala (Batman, Detective Comics, Nightwing, Batwing, Catwoman, Batgirl, Red Hood and the Outlaws, Batman and..., Batwoman, Batman: The Dark knight, Birds of prey, Talon, Harley Queen) u kojima imaju uloge različiti akteri iz Batman obitelji; kao i ostali kombinirani serijali i miniserijali s drugim likovima iz DC univerzuma.

Batman je i dalje alter-ego Brucea Waynea, playboya multimilijardera koji kroji pravdu u mračnom Gothamu. No, njegovo porijeklo je ponovno redefinirano nedavno (Scott Snyder) u eventu Zero Year.

46

Njegov vjerni sluga Alfred i dalje je tu, njegovi glavni neprijatelji i dalje su tu, samo u drugačijem ruhu i izgrađenim na drugačijim temeljima. Tako Joker primjerice postajel pravi sadistički luđak tipa Ed Gein s maskom od mrtve kože na licu i pokušava srediti sve Batmanove pomagače (vidi event Death of the family). I da ne govorimo o tajanstvenom i moćnom Dvoru sova (Court of owls), višestoljetnom kriminalnom sindikatu koje vlada Gothamom u sjeni. Tim eventom započela je nova serija Batman u izvedbi Scotta Snydera i Grega Capulla i koja obuhvaća Batman br. 1-12. Bruce Wayne sada ima sina Damiana kojeg od malena obučava kao Robina, mlađeg delikventskog brata Thomasa Waynea, bivšeg Robina Dicka Graysona koji je sad postao Nightwing, itd. Gdje se koji uklapa pročitajte u navedenim stripovima, nećete požaliti.

DC za ovu obljetnicu objavljuje specijalno izdanje Detective Comicsa #27 koji uključuje 7 priča u kojima se iskazuje počast Batmanu, prikazuje njegova prošlost i (moguće) budućnosti, kao i postavljaju putevi za nove smjerove kojima će Batman krenuti. Također uključuje i prvu priču novog crossovera s Batman obitelji "Gothtopia" koja prikazuje vedriji i sjajniji grad Gotham poput Metropolisa i kojeg štiti mnogo svjetliji i optimističniji Batman. Utopija?

Iluzija? Tko kaže da Batman ne može biti boyscout?

Bonelli

Bijeg Džerija Drejka Piše: Mhejl

Mister No je talijanski akcijski strip junak i glavni lik istoimenog pustolovnog stripa u izdanju izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore. Lik su osmislili tekstopisac Sergio Bonelli, pod pseudonimom Guido Nolitta, i crtač Gallieno Ferri u lipnju 1975. godine.Prvi strip o Mister Nou izdala je izdavačka kuća Sergio Bonelli Editoriale (tada Editoriale Cepim) u proljeće 1975. godine pod jednostavnim naslovom Mister No. Serijal uključuje 379 mjesečnih izdanja i tri specijalna broja.

Strip je, osim u Italiji, stekao veliku popularnost u Turskoj i zemljama bivše Jugoslavije, osobito u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U Jugoslaviji je izlazio u ediciji Lunov Magnus Strip, koja je izlazila i u SR Hrvatskoj do kraja 80-ih.

48

Zamislimo pedesete godine prošlog vijeka, tako daleke i nezamislive modernim svijestima koje žive u (neshvatljivom) Sada. Veliko krvoproliće, koje je tako oštro izrazilo protivuriječnosti civilizacije, završeno je, ali drama ljudskog roda se nastavlja, u novim oblicima.

Zapadna Evropa tone u dugi posleratni san, SAD se učvršćuje kao novi hegemon zemljine kugle, sa Pravdom i drugim idealima na usnama, staljinizam zauzima gotovo trećinu širokog svijeta, a borba u porobljenim zemljama tinja, spremna da se razbukti. Ili zahvatimo još dublje, osmotrivši Svijet, odnosno društvo (ljudski svijet je društvo), onakvima kakvi jesu: neprekidna nit istorije i razvoja, prepuna bola, nepravdi, stalnog kretanja i borbe, čije nužnosti ostaju nedokučive većini ljudi. Na točku povijesti, sloboda se pretvara u legitimisanje ropstva, ropstvo rađa slobodu, sile i mase se sudaraju, a nemoćni pojedinac stenje. Proces buđenja je bolan, a najbolnije je stajanje na sredini, zaustavljen u kretnji.

To je sudbina i našeg junaka, mladog pilota Džerija Drejka koji je jednog dana, umoran od ratova, licemjerja i svih praznih govorancija, odlučio da odbije polazak u Korejski rat, ko zna koji po redu preživljeni, i ode. Što dalje. Iza svih granica i horizonata. U nepoznato i novo; u kutak svijeta gdje se istorija kreće tako sporo da se čini da je i nema. Mjesto gdje bi bio u miru sa ljudima i samim sobom. Odabrao je Manaus, i nikada se ne pokaja.

Mister No je drag; između ostalog, i zbog toga što je figura jedne idealistički shvaćene Slobode, za kakvom je većina nas žudila u momentima sanjarenja. Sloboda od obaveza, teških dužnosti, zajednice koja nas guši, otuđenog društva, užurbanog i efikasnosti posvećenog ritma modernog života. Ko se od nas vjernih čitalaca nije sjetio djetinje bezbrižnosti i radoznalosti pri pogledu na pajper koji krstari džunglom i neomeđenim prostranstvima Južne Amerike, prodirući kroz krajolik, vodeći svugdje u treptaju oka (odnosno kroz nekoliko stranica), do novih ljudi i doživljaja, koji nas vesele, ali ne mijenjaju ukoliko to ne želimo: suština Džerija Drejka se ne mijenja; jedino je on sudija sopstvenih postupaka, ostajući nasmijana enigma drugima. Uzimati život samo u onim dozama koje možemo podnijeti, sa našeg malog ostrvceta slobode. No forma avanturističkog stripa zahtijeva tenziju, sukobe i dramaturgiju, a i sama sloboda je najcjenjenija kada se stalno iznova i iznova stiče (potvrđuje) kroz naše djelanje, ne kao aspstraktna kategorija, već kao stalni napor našeg bića. Stoga finansijske smetnje Mister Noa, uvijek zgodno razriješene pojavom bogatog klijenta, koji ga pak, nevoljno, gura u nove avanture i sukobe.

Stalni obrazac koji se ponavlja u epizodama, često i ismijavan, satirizovan, jeste pojava naizgled dobroćudnog klijenta koga Mister No treba prevesti, koji se, jednom kada dosegnu tačku, pokaže kao kriminalac/krijumčar/ubica ili slično, kako vam drago.

Zlo uvijek dolazi iz civilizovanog, "uglađenog" svijeta koji je naš junak odlučno napustio; približavajući se u šarenim bojama, da bi bilo naglo razotkriveno u

iskonskoj prirodi amazonske prašume. Jasnoća kojom se otkrivaju svi ljudi, odnosi i svojstva, kada pajper jednom sleti u "zeleni pakao" džungle, jeste vrhovni kriterijum serijala, iskonsko stanje borbe i opstanka u kome se čovjek pokazuje u pravom svijetlu, pod pritiskom nužnosti. Stalno u ovom razotkrivajućem okruženju, Mister No je svjestan svoje prirode i granica, što često iznenađuje kriminalce koji su, gledajući ga površinski, vidjeli samo probisvjeta, otpadnika sumnjivog morala, koji bi pristao na njihove planove. Moderni cinizam, kruna društva zasnovanog na "džentlmenskoj pljački" i relativnosti morala, raspada se pred dubokim mirom Amazonije, koji se preliva i na Mister Noa, gdje su stvari... zauvijek uhvaćene onakve kakve su bile na početku vremena, prije neko što su krađa, ubistvo, nasilje i iskorištavanje bližnjeg pretvoreni u stubove patriotskih vrlina i porodica, zamaskirani do neprepoznatljivosti, iako krvavi trag uvijek ostaje. (Što se zapravo prilično dobro uklapa sa i daje jednu dozu prirodnosti krutom "bonelijevskom" sagledavanju morala i "herojima bez mane".)

Duboka fascinacija motivom istraživanja/poniranja u prašumu ili džunglu takođe nije nimalo slučajna, i počiva na arhetipskim asocijacijama. Prašuma je moćan simbol psihološkog otklona, kao ogromna, amorfna masa ključajućeg, iracionalnog, iskonski divljeg života, koja je bila tu prije ljudi i njihovih dijela i ne može se obuhvatiti društvenim rasuđivanjem. Priroda ne mari za dobro ili zlo, za stalno napredujući marš istorije i stvaranje čovjeka; sa svojim cikličnim rađanjem i umiranjem života, te poretkom u kome svako ima svoje mjesto, a svijest (i samosvijest) su nepotrebni, uvijek će predstavljati kontra-težu svijetu Čovjeka, tj. prakse u kojoj stvaramo svoje okruženje i sami sebe svrsishodnim djelovanjem. I premda su sva naša dostignuća izgrađena na osnovi negiranja, odnosno prilagođavanja prirode zarad ljudskog boljitka, u periodima teških lomova i produbljivanja novog otuđenja čovjeka - ne prirodnog, već društvenog - ona može imati fatalnu privlačnost.

Povratak korijenima. Susret sa Drugim, u nadi da će nam pomoći pri otkrivanju istinskog "ja", i slični idealizmi.

Džeri se, umoran od licemjerja društva koje se kune u apolonijske vrijednosti, ali svejedno priprema teren za nove ratove, otuđenja i nepravde, odlučuje za ovaj romantičarski motiv "povratka prirodi", jednu nadom ispunjenu regresiju. Ipak, dokle je stigao, koliko daleko je otišao?

49

Sjetimo se drugih velikih putnika kroz Onostrano, izraženo u liku prašume. Agire, junak Hercogovog remek-dijela "Agire, bijes božji", prodire duboko, vrlo duboko u prašumu - istovremeno sve dublje razotkrivajući sebe samog: priroda ogoljava sve surovom nužnošću, ne tolerišući milosrdne krinke civilizacije i njenih manira.

Posmatrajući svijet kojim vlada melanholični fatalizam, u prilici smo da pratimo Pad jednog čovjeka, koji je, naizgled paradoksalno, zapravo samo puni razvitak njegovih osobina u nesputanom okruženju, tj. njegov najpotpuniji i od konvencija civilizacije najdalji izraz. Agire i prašuma se dijalektički nadopunjuju; u neljudskom, neistraženom, drugačijem okruženju naš anti-junak je u kretnji ka sopstvenoj dehumanizaciji, kroz kidanje svih preostalih veza sa ljudskim svijetom - prijatelja, poslušnika, pa čak i sopstvene kćerke - dok, u veličanstvenoj završnici, njegova sumanuta figura na splavu, skrhana svijest, ne postane jedno sa džunglom; još jedno lice njene iracionalne i nama nedostupne suštine. Ko je ikada dosegao... dubinu kosmičkih bezdana? Možda je slom svega ljudskog u nama,

plutanje na splavu koji nas vuče neznano kuda, samo prvi i mali korak u nezamislivo.

Drugi veliki primjer, koji se još čvršće oslanja na misticizam i pojam transcedencije, jeste glavni antagonista (ako uopšte možemo govoriti o dobrima i lošima) Kopolinog filma "Apokalipsa sada", pukovnik Kurc. Istina, džungla je nešto konkretnija i "oivičenija" (barem u prvoj polovini filma) - ratni Vijetnam, koji nema veze sa pravim ratom i njegovim uzrocima, ali se nadovezuje na američko viđenje istog, njihovu kolektivnu "traumu" - Vijetnam, stoga, kao iracionalni košmar koji pokazuje najcrnje lice Poretka i u čijoj sijenci iskrsavaju vrlo neprijatna pitanja o nama samima. Osvješćivanje... mnogih stanovnika zemlje "savršene demokratije".

50

Establišment mora uništiti Kurca, ali ne zato što ubija i masakrira civile (barem je diskurs "humanitarnih intervencija" danas sahranjen), već zbog transformacije koju je preživio, zbog uranjanja u Drugo, transcedencije klasične američke svijesti, nemogućnosti uklapanja njegovog bitka u jednobojni svijet kapitala i ljudi-robe, plitke i licemjerne "vladavine razuma". Odlazak sa one strane "ludila", gdje leži svijet izgrađen od fragmenata našeg - izobličenih do neprepoznatljivosti, ali ne toliko da ne bi izazivali nemir u oku posmatrača. Dolazak američkih vojnika u Kurcov logor je poput dolaska na drugu planetu, nepojmljivo, vilajet Gospodara koji je shvatio nužnosti džungle i stao im na čelo, plešući na ivici oštrice, u ritmu divljeg srca crne džungle, bezumnog i amoralnog.

Mister No ne može da ostvari nijedan od ovih puteva. I pored sve želje za bijegom i slobodom, u njemu još uvijek ima previše opreza i uravnoteženosti "malog čovjeka" (što vjerovatno odslikava Nolitin konzervatizam), ljubavi ka statusu kvo i "malim životnim radostima".

Zaustaviti se na ivici, i održavati nelagodni balans pridržavanje poslednjih blijedih sijenki Civilizacije (Manaus), koje takođe nisu bezbijedne odjeka zala Velikog Svijeta, uz mogućnost stalnog otiskivanja u zeleno more, bacanja pogleda na drugu stranu... ali, bez kidanja veze. U našem junaku nema karakternih crta koje bacaju Agirea u groznicu ludila, iluzija moći i požude, niti će ikada tako radikalno prekinuti sa "normalnim" kao pukovnik Kurc, transcedentirajući društvo u jednom kvalitativnom skoku svijesti. Evolucija je završena, kretanje je samo prividno, odnosno ciklično, bez ikakvog cilja osim samopotvrđivanja, održavanja statusa kvo u iluziji nemonotonije.

Alan Ford Kreativna ograničenja SBE se pokazuju okovima; prvobitni koncept se iscrpljuje i degradira posle jednog perioda korišćenja, a, ukoliko i ima promijena, one su takođe uslovljene spoljašnjim pritiscima (finansije, nova vremena, itd.), čisto spoljašnje i dekorativne, bez istinskog i sveobuhvatnog kretanja "iz srca", iz (nažalost, fosilizovane) suštine junaka.

Likovi koji bi zastali i duboko osmotrili heroja stripa, često bi govorili da je... "začudna i kontradiktorna mješavina idealizma i cinizma, optimizma i pesimizma..." Nije čudno da simplicistički umovi vide protivuriječnost između ciničnosti prema društvenoj strukturi i funkcionisanju, te vjere u dobrotu i naprednost određenih segmenata društva, želje za humanošću. "Pesimizam intelekta, optimizam volje" (citat Antonija Gramšija), je fraza koja dobro opisuje svakog pravog Heroja - puna svjesnost svih prepreka i nevolja koje nas čekaju, ali i snaga da se uhvati u koštac sa njima, strasno vjerujući u uspjeh. Mister No ne ide tako daleko, budući da i nije figura klasičnog heroja: ne traži sam moderna zla, da bi ih potukao, već pokušava da egzistira nezavisno od njih, ipak reagujući kada mu se približe i ugroze one oko njega, gonjen svojom "klicom idealizma".

O političkim implikacijama stripa bi se dalo mnogo pisati, čitavi eseji. Kada pogledamo niz epizoda eksplicitnije političke tematike, vidjećemo da su zapravo prilično zrele i sveobuhvatne, pokrivajući teme od prodora moćnog kapitalizma u trci za profitom, koji uništava amazonsku prašumu i lokalne starosjedioce bez trunke milosti (što je tema koja se sama nameće, zaista), preko krvavih uplitanja američkog imperijalizma u lokalna dešavanja satelitskih režima, do pravih revolucionarnih pokreta ugnjetenih slojeva stanovništva, kojima niko neće pokloniti slobodu, već je moraju sami steći, u stalnoj i nemilosrdnoj borbi. Ali, Nolita često, što zbog forme stripa, što zbog sopstvenih ograničenja, redukuje vrlo složena pitanja, ne pogađajući njihovu suštinu, idealizujući ih i izolujući od opštog konteksta svjetskih dešavanja. Ipak, ne zahtijevajmo previše - dio šarma Mister Noa jeste upravo dirljiva idealistička vjera da se problemi daju riješiti premlaćivanjem i hapšenjem nekoliko kriminalaca/korumpiranih zvaničnika, te da jedan dovoljno lud i prgav gringo može ispravljati nepravde i ostvariti ničim pomućen trijumf do zadnje strane epizode.

Koliko čujemo od prekomorskih i najzagriženijih domaćih čitalaca, serijal se završava poslednjim letom pajpera, novim bijegom iz Amazonije, konačno dosegnute od strane civilizacije i njenih diktata. Povlačenje u legendu, u poslednje svitanje sunca... poetični epitaf jednog života koji ga u potpunosti opravdava. Mister Noa, stoga, očekujte u onom rubnom prostoru koji treperi, neuhvatljiv, i koga dosegnemo tek u prisjećanjima svojih omiljenih štiva, emocija i razmišljanja koji su budili u nama - tamo gdje je Korto našao mir posle poslednje romantične avanture, Španskog rata, i gdje Dilan odlazi, zagonetno i pomalo tužno nasmiješen, nakon razriješenja stotog broja, gdje su ga vodile sve prethodne avanture.

Dobar dan, ja sam Alan Ford, da li me je neko tražio...?

Piše: Jasen Kundalić - Jasko Prolog - Kašljuc, kašljuc. Hm... Kolega, treće pitanje?!

- P-i-i-i-tanje?! Pa, ovaj... Treće pitanje je... Društv... Društvenoekonomski procvat Jugoslavije od 1970. do 1980. godine!

- Ovako ćemo, kolega... Nabrojite 5 stvari kojim biste Vi opisali Jugoslaviju tih godina i položili ste ispit.

- Pet stva-a-a-a-ri?! Pa, ovako... Pokret nesvrstanih, Dragan Džajić, Duško Radović, Kokta i...

- I...?

- I... Alan Ford?

- He, he, he... Kolega, zbog poslednjeg odgovora dobićete ocenu više.

Ni Hans Krisitijan Andersen ne bi bolje spisao bajku. Naročito u ovom delu gde se piše o "društveno-ekonomskom procvatu"! :) Otkud fenomen zvan Alanfordovci i kakva je to skupina neobičnih pojedinaca? Šta to njih odvaja od ostalih običnih smrtnika? Su Amsterdamci (ćutu, pušu, prolaznike gledu)? Žitelji u kakvoj palanci? Ili, verovatnije, graDŽani akademci? :) ‘Ajmo ‘nda pokušati razodenuti ove tipuse sa TNT-ektorom u glavi... Ili da objasnimo kako smo sistemski prepoznali idiote! :) Alanfordovac je: buntovnik bez razloga, levičar po prirodi, idealista u duši, antiglobalista po rođenju, lakrdijaš po pozivu, kosmopolita po ubeđenju. On sluša novi val, Azru, Čorbu, oponaša boema Zorbu... Čita Orvela, Hakslija, Eka, smatra da je klet zbog drukčijeg pogleda na svet. Šalterske službenike, gradske svinje i mlohave kapitaliste gleda sa gnusobom (kako i priliči, ne?). Zbog visoko podignutog pesta, plav i edemast je ispod oka (čak dva!)... Liči? :) Pitanje, koje danas postavljamo generacijama na kojima svet ostaje (leleleeeee), je zašto? Simple and clear... Zašto ne razumeju humor ovog stripa? Donekle bih i mogao zadovoljiti sopstvenu radoznalost i dati odgovor, jer donekle i jesam deo te izgubljene generacije, ali da li sam relevantan u uzorku? :) Odgovor je jednostavan. Ušli su u mašinu pre nego što su uspeli da je odgurnu. Da se sutradan na Terazijama stavi zvučnik od 16000 vati, i da oprle po basovima, bubnjevima i mikrofonu Gilmor i Voters, zajedno, ne verujem u čudo. Možda neko i zatrepne na What did you dream?, ali to je tek tren samo...

Kako onda delati? Parolama, grafitima, sloganima? Lecima, bilbordima, agresivnim reklamama? Hm, onda ćemo i mi ući u taj hepek, a odande povratka nema (stavi još samo iksić tu i kaži: "Zbogom, Ela Ficdžerald!"). Draži mi je, onda, moj mali svet i u njemu kineski zid.

Ipak... Ne lezi, vraže! Ravnodušnost i nebriga za sve(s)t oko nas je uvozna roba! Zato je Alan Ford, s početka, yu strip. Strip koji pripada društvu koga više nema. Ili ga ima tek u tragovima. I baš i samo zbog tih tragova, Alan Ford je i pelcovao podsvest neke buduće generacije. Dižemo čelo i kročimo smelo!

A dotad, možemo se tešiti impresioniranjem profesora iz Alan Ford generacije. I ipak strahovati da na pitanje: "Dobar dan, ja sam Alan Ford, da li me je neko tražio?", dobijemo odgovor: "Koje?!" :D Nada umire pevajući. :)

51