STRIP: CRNI ZMAJ • STRIP: RAHAN, ŠUMA KAMENIH SEKIRA
COMIX Besplatna strip revija • Broj 3 •Jul 2014.
METABARONI • MAGI◊NI VETAR • UBISTVENI VIC • KONAN
Mislili su da su ga ubili. Pogrešili su. Sada su postali lovina, a Parker je LOVAC. Stripovska adaptacija čuvenog romana Ričarda Starka - konačno dostupna i kod nas!
U OVOM BROJU: 5 CRNI ZMAJ 28 KASTA METABARONA
24 UBISTVENI VIC
4 RECENZIJA: BEDLAM
50 KONAN:SKELOSOVA KNJIGA
29 RAHAN
Besplatna strip revija Comix ,Broj 3, Jul 2014 S v i t e k s t o v i i s t r i p o v i i z ov o g b r o j a s u p r e u z e t i s a s l e d e ć i h i n t e r n e t s t r a n i c a : S T R I P OV I . C O M ( w w w . s t r i p o v i . c o m ) , DA R K WO O D ( w w w . d a r k w o o d . c o . r s ) , S V E T S T R I PA ( w w w . u d r u z e n j e s v e t s t r i p a . b l o g s p o t . c o m ) , S T R I P V E S T I ( w w w . s t r i p v e s t i . c o m ) , P H O E N I X P R E S S ( w w w . p h o e n i x p r e s s . r s ) K O M I K O ( w w w . k o m i k o . r s ) , i s k l j u č i v o u c i l j u p r o m o c i j e a u t o r a s a n av e d e n i h s t r a n i c a , p r o m o c i j e i z d av a č k i h kuća koje se na tim stranicama reklamiraju,promocije aktuelnih izdanja, kao i u cilju promocije strip kulture uopšteno.
Sva prava na materijale objavljene u ovom broju zadržavaju autori.
RECENZIJA Piše: Deecay
BEDLAM Magični Vetar/ Wizard
Strah od zmija star je gotovo koliko i čovječanstvo samo a o
zmiji se kao o nečemu negativnom govori sve od Biblije pa ovamu. Sve do danas, razvijene su mnoge metode koje omogućuju da savladamo tu nezgodnu osobinu, a pošto živimo u modernom vremenu, čak je i moguće skinuti mp3 fajl sa neta i pustimo da nas kompjuter sam liječi... Priznajem da se i sam strašno bojim zmija, međutim ne toliko kao i nesretni Walker, kojeg je (baš kao i njegovu obitelj) zmija obilježila za cijeli život. Nije ni slutio da će ubijanjem jednog gnijezda prepunog čegrtuša koje je slučajno pronašao na svom zemljištu, na sebe navući bijes Zuzece, božanstva Zmije, koji će ga progoniti do smrti pa i nakon nje. Ne želeći pretjerano otkrivati sadržaj, dovoljno je reći da je ovo još jedna od epizoda gdje je Ned pozvan da razriješi misterij (npr."Top"), a uz Nedovo istraživanje i demonstraciju šamanskih moći i rituala (koji se baš kao i kompletan serijal temelje na autentičnim povijesnim podacima koje je Manfredi godinama prikupljao prije nego je krenuo sa MV), tu je još i Howard Hogan (pojavljuje se tek na jednoj stranici) koji preko svojih špijuna saznaje kod koga su odsjeli Ned i Poe, te šalje svoje ljude da se obračunaju sa njima. Slijedi napeti finale u kome je Audrey oslobođena noćnih mora uz visoku cijenu, a Ned i Poe izlaze kao pobjedinci i nakon još jedne bitke sa Hoganovim plaćenicima koje predvodi Herbert. Tko će dobiti rat, vidjet ćemo u idućim knjigama. Još malo o crtežu. Čini mi se kako nije bilo nikakve dileme oko toga tko je najprikladniji crtač za ovu epizodu. Razmislimo malo, tko bi u Bonelli-staffu najbolje odradio priču u kojoj dominiraju ljigave zmije, histerične žene, tamna ludnica krcata pacijentima, potomci mješanci čovjeka i zmije itd? Naravno, najbolji izbor je nama dobro poznati Corrado Roi koji je svoju slavu stekao na Dylan Dogu, a lijepo ga je vidjeti i u MV. Iako često osporavan kao preukočen i hladan crtač, radi se o crtaču stvorenom za ovakav tip radnje. Izvrsno je dočarao atmosferu u ludnici, te horror scene sa zmijama mada ostaje činjenica je da se, očito nenaviknut na Divlji zapad i 2. polovicu 19. stoljeća, uglavnom usredotočio na crtanje likova izbliza, a veće kadrove je izostavio. Može se povući paralela i sa DD #20 "Iz dubine", kojeg je također crtao Roi i koji također govori o
4
napuštenom djetetu i njegovoj tragičnoj sudbini. Venturijeva naslovnica je dobra, mada bi odgovaral još malo tamnije boje te pokoja zmija. Parlovljeva naslovnica nema veze sa ovom epizodom tako da ocjena ide Venturiju.
Dakle radi se o jednoj epizodi koja nema većeg značaj za kontinuitet, ali nudi solidnu zabavu sa kombinacijom horrora, indijanske mitologije, dobrog crteža, te još jednog sukoba Magični vjetar-Hogan, koji je i ovog puta indirektan jer se njih dvoje (još) nisu susreli. Uz to, baš kao i u većini epizoda, prisutna je i »ekološka poruka«. Naime, kroz strip poručuje nam da ne ubijamo životinje bez potrebe, ma kako nam se one možda ponkead gadile, te da imamo obzira prema prirodi. Vidljivo je to već od prve epizode ("Fort Ghost"), kad Ned sprečava da lovca iz dosade počne ubijati bizone (scena na vlaku, kad se po prvi put susreću Ned i Poe), a u dosta primjera Ned izražava sumnju nad bušenjem planina, crpenjem nafte itd. I zapamtite – nemojte dirati zmije ako ne želite naljutiti moćnog Zuzecu! Kad taj nekog uzme na zub, teško mu se piše...
Ubistveni vic Betmen! Čovek koji je 80-ih u devetu umetnost implementirao ideje sveže i dan-danas, kojima je zauvek promenio stripove i junak čije se avanture protežu na nebrojeno mnogo strana imaju jednu "tačku preseka", a to je strip koji je kod nas objavio Phoenix press Betmen: Ubistveni vic (Batman: The Killing Joke). Taj vic će vam, kada budete pri samom kraju čitanja ovog bisera, ispričati Džoker (ne bojte se, neće vas bukvalno ubiti, čak i ako imate nešto slabiju čuku), a moja malenkost ovaj pregled naslova nedavno predstavljenih publici u Srbiji i regionu završava osvrtom na period u kome je Ubistveni vic nastao...
Vratimo se još jednom na Bronzano doba stripa. U prethodnom delu ovog teksta, spominjući trenutak u kome je na stripske stranice zakoračio naš omiljeni varvarin, rekoh da je jedna nova generacija autora (Claremont, Conway, Starlin, Byrne, Colan, Simonson i dr.) početkom 70-ih (kada je usledila i jedna od revizija Comics Codea), unela određene novine u superherojski strip, ponudivši zrelije, mračnije, dublje (pa i filozofske) teme, nego što je to bio slučaj u prethodnom periodu, Srebrnom dobu. Superherojski strip, ali i strip uopšte, počeo je vidno da sazreva. Autori počinju da se bave temama koje ranije nisu bile prisutne u devetoj umetnosti ili nisu bile tretirane na način koji je postao karakterističan za Bronzano doba (ali i sve što je potom došlo): socijalna, rasna i polna nejednakost, alkoholizam, narkomanija i drugi poroci, ali i mnogi događaji koji su prodrmali stvaran svet, dobili su svoje mesto u stripovima. Marvel je 1971. objavio The Amazing Spider-Man #96, koji nije bio u skladu sa Comics Codeom; naime, strogo je bilo zabranjeno pominjanje droge u bilo kom kontekstu, a ovde se Stan Lee pozabavio zavisnošću Harija Osborna, a Piter obračunao sa dilerima... Međutim, događaj koji je možda i najprepoznatljiviji (i koji je leta 1973. širom "otvorio vrata" Bronzanog doba), delo je Gerryja Conwaya, Gila Kanea i Johna Romite: epizode #121-122 The Amazing Spider-Mana, priča Noć kada je stradala Gven Stejsi (The Night Gwen Stacy Died). Ključno je to da je ona ostala mrtva u serijalu nakon ove priče (jer, kako to često biva danas, neki junak biva "ubijen", a potom veoma brzo vraćen u serijal). Dalje, imamo primer toga kako je poznata Watergate afera obeležila Kapetana Ameriku, iako indirektno, doduše, jer se u isto vreme u stripu dogodila zavera koju je organizovao jedan od visokih vladinih službenika. Ova klasična priča delo je Stevea Engleharta, Stiv Rodžers napušta kostim Kapetana i temeljno preispituje kako sopstvena uverenja i stavove, tako i one kojima je američko društvo bilo zasipano sredinom 70-ih od strane medija. No, iako su Marvelovi stripovi u kojima se autori bave ovakvim temama nekako "poznatiji", to ne znači da konkurentski DC nije pratio taj trend! Dennis O'Neil je, na samom početku 70-ih, Green Lanternu pridružio Green Arrowa, a crtač je bio Neil Adams. Radi se o relativno kratkom runu, tokom koga dvojica zelenih superheroja putuju Amerikom susrećući se sa tadašnjim društveno-političkim temama, poput rasizma, siromaštva, korupcije i ekoloških problema, na koje su reagovali svaki iz svog ugla: Hal Džordan/Green Lantern u skladu sa zakonom i institucijama, dok je Oliver Kvin/Green Arrow zagovarao radikalniji pristup i promene. Vrhunac je bio trenutak u kome je O'Neil predstavio Kvinovog pomoćnika, Spidija, kao heroinskog zavisnika, a što je ovim pričama, sakupljenim u zbirci Hard-Traveling Heroes, dalo dodatnu težinu. Kada je reč o Betmenu, ni njega ove promene nisu zaobišle, a opet je O'Neil bio taj koji je produbio njegov lik, i to tako što je predstavio Džokera u svetlu u kome ga danas znamo. Naime, Džoker je bio prisutan od samog početka izdavanja Betmenovih avantura, pa iako su vremenom njegovi zločini bivali sve teži, Batman #251, gde se on sveti bivšim članovima bande, bio je preloman...
24
«I'd always envisioned my winning as a result of cunning... At the end of a bitter struggle between the Batman and Myself - him using his Detective Skills and me employing the divine gift men call Madness!" *** Stripovi nastali sredinom 80-ih i kasnije pripadaju Modernom dobu, mada je izuzetno teško reći gde tačno svaki od ovih perioda počinje, a gde se završava, pa je zapravo najbolje reći kako se preklapaju (najpre Srebrno i Bronzano, a potom Bronzano i Moderno doba), jer se radilo o postepenim i višegodišnjim promenama, čija su kulminacija Millerov Betmen: Povratak Mračnog viteza (Batman: The Dark Knight Returns) i Mooreovi Nadzirači (Watchmen), koji su se pojavili 1986. i uz koje uglavnom stoji: revolucionarni. Među Mooreovim stripovima ima nekoliko pravih klasika. Neko će možda reći da je svaki njegov rad klasično delo devete umetnosti, ali nekoliko naslova je koji u tome prednjače. Prvi je definitivno pomenuti Watchmen, taj Citizen Kane stripa, čija je narativna kompleksnost i dan-danas, 25 godina od izlaska, domaći zadatak drugim scenaristima (premda ništa manje nije važan crtež Davea Gibbonsa). Drugi je V For Vendetta,vanvremena priča o totalitarnim režimima i otporu prema njima, koja, kako godine odmiču, postaje sve aktuelnija... I ne možemo, a da ne spomenemo From Hell, Mooreovo viđenje Džeka Trboseka i oštru kritiku viktorijanskog doba. Tu su i Miracleman (o kome je Mhejl pisao pre nekoliko meseci), Swamp Thing, Promethea, The League Of Extraordinary Gentlemen i dr., a pomenimo i Superman: Whatever Happened To The Man Of Tomorrow?, priču kojom je Moore 1986. stavio tačku na Silver age Supermana. The Killing Joke je strip nastao na prelazu iz Bronzanog u Moderno doba stripa. Pomenuh kako ove odrednice nisu uopšte toliko precizne, ali je meni bilo zanimljivo ovo malo istraživanje na temu kojoj od ove dve ere Joke pripada. (Možda smešno zvuči reći "na prelazu", ali pošto taj prelaz nije nešto što se desilo odjednom, već se radilo o dužem procesu...) Ono što je važno, to je da postoji određen broj naslova, među koje svakako spada i TKJ, koji su promenili dalji tok kako serijala čiji su deo kanona (a koji to tačno čin iz Ubistvenog vica - i kako? - ostavimo onima koji isti nisu pročitali da to saznaju sami), tako i (superherojski) strip uopšte. Recimo, Betmen se suočava sa smrću Džejsona Toda, drugog Robina u Povratku Mračnog viteza, objavljenom 1986., koja se stvarno "desila" tek u Starlinovoj priči Smrt u porodici (Batman: A Death In The Family) krajem 1988. Na ovim prostorima, TKJ je već bio objavljen u (odličnoj!) crno-beloj varijanti, od strane hrvatskog Mentora 2003. godine i, koliko znam, do pojave Belog puta, a zahvaljujući Darku Macanu, to je bio prvi Mooreov
strip koji se kod nas pojavio. U Vicu, Moore pripoveda o tome kako nas jedan jedini trenutak u životu može promeniti za čitav život i kako to Džoker želi da dokaže, ne prezajući ni od čega, naravno. Jedan takav (presudan) trenutak promenio je život dečaka Brusa Vejna, ali i jednog momka koji je želeo da uspe kao komičar (ili je to makar jedna od verzija iste priče), a postao najveći i najbrutalniji kriminalac koji je hodao Gotamom; po Džokeru, njih dvojica su zapravo dve strane istog novčića. Nesreće se, fakat, dešavaju. Neko uspe da ih prevaziđe, te teške trenutke, neko ne. A oni koji ih prevaziđu, ne moraju krenuti u istom smeru kao Džoker, ali on ne misli tako... The Killing Joke nije ni izbliza kompleksan kao Watchmen, ali je izvesna sličnost primetna. Vic je nastao u isto vreme kada je Moore pisao Nadzirače, pa ga on nikako ne svrstava među svoja omiljena dela, jer je, kako i sam kaže, bio okupiran ovim drugim (što je možda najočitije ako uporedimo likove Komedijaša i Džokera), a razlog zbog koga se Watchmen pojavio oko dve godine pre TKJ je isključivo sporost crtača Briana Bollanda. Drugo, Moore tvrdi kako su Džoker i Betmen samo junaci iz sveta stripa i da bi ih isključivo kao takve (a samim tim i TKJ) trebalo posmatrati: kao plod fikcije. I da ovde nema onog "nešto više". No, čini mi se kako se Moore ovde pre obraća pojedincu, nego li čitavom društvu, te taj psihološki aspekt dominira nad socijalnim, karakterističnim za druge Mooreove radove i ipak nudi jedan interesantan pogled na svet. Posmatran strogo kao priča o Džokeru, TKJ je ubedljiva i jaka priča. Otvoreni kraj nije nešto preterano inovativno, ali u slučaju Betmena i Džokera čini se kao jedini odgovarajući, mada se to može reći za gotovo svakog (super)heroja i njegovog arhnemezisa. A pitanje koje je postavljeno, postavljeno je svakom čitaocu i ne mogu da se otmem utisku da, iako sam Moore tvrdi suprotno, TKJ ipak nudi ono "nešto više" i tera vas da se ozbiljno zamislite, jer pitanje je: Šta nakon što "čujete" vic? (Jer "nothing ever ends", naučili smo iz Nadzirača.) Džoker je ludak. Šta se tačno pre toga dešavalo, kako sam kaže ne seća se baš najbolje, ali ostanimo na tome da je bilo baš onako kako je predstavljeno u stripu... Jedan prelomni, tragični događaj ga je učinio takvim. A znamo (i to tačno) šta se desilo posle. Moore u prvi plan stavlja baš tu činjenicu i predstavlja Džokera kao nekog koga, pored toga što osuđujemo njegove zločine, kao čoveka sa ozbiljnim psihičkim problemima i poremećajem - možemo još samo da sažaljevamo. I to ne znači da je bilo koji njegov zločin opravdan, već samo da stvari u životu najčešće nisu crne ili bele, već - sive; a to može sjajno biti prikazano u mediju kakav je strip (ili 'ajde: grafički roman, kako vam drago), pa čak i superherojski. Život kao vic sudbine - to je tek jedna polovina. I možda čak - iako rizikujem da ću zazvučati kontradiktorno - i manje bitna od one druge. A to je crtež sjajnog Briana Bollanda!Ovo je ne samo jedan od onih crteža koji se savršeno stapaju s tekstom, već mu priča iako vrhunska - maltene nije ni potrebna. Da, pričamo o Alanu Mooreu, da, ta njegova priča je kultna, ali je Bollandov crtež taj koji
26
je učinio da ona stekne takav status: dileme kroz koje depresivni momak koji će postati Džoker prolazi, njegova nesigurnost, a kasnije uživanje u mučenju i ubijanju drugih, zaista je prikazano tako da reči nisu potrebne - krećemo se od komedije do tragedije apsurda, da bismo se na kraju opet nasmejali. Možda ne svako, ali većina čitalaca - verujem - da. Gorko. I baš je Mooreov i Bollandov Džoker poslužio kao inspiracija za filmsku ulogu, kako Jacku Nicholsonu, tako i Heathu Ledgeru kasnije! Mislim da nije na odmet ovo istaći, jer kada se govori o naslovima koji - prema velikom broju kritičara i čitalaca - spadaju među najbolje (i najpopularnije), (pre)često se previđa udeo crtača u stvaranju nekog dela. Najznačajniji rad Briana Bollanda, pored crtanja Sudije Dreda (Judge Dredd), je Camelot 3000, izvanredna futuristička storija o kralju Arturu i vtezovima Okruglog stola protiv vanzemaljaca, koju je napisao Mike W. Barr. Zahvaljujući velikom uspehu Camelota, Bolland je dobio priliku da sam odabere šta bi sledeće voleo da radi. Odlučio se za saradnju s Mooreom i priču o Džokerovom poreklu, nakon čega se gotovo u potpunosti posvetio crtanju naslovnih strana. Zanimljivo je da Moore ne pridaje veliki značaj Vicu, dok je za Bollanda nešto najbolje što je ikada nacrtao, mada je originalni kolor Johna Higginsa, prema Bollandovim rečima, u mnogome umanjio njegovo zadovoljstvo konačnim izgledom stripa. Zato je 2008., za 20-ogodišnjicu izlaska TKJ, on sam ponovo obojio strip (ali i napravio sitnije izmene u crtežu), dajući mu moderniji izgled, naspram drečavog, histeričnog Higginsovog kolora. I to je izazvalo mnogo polemike, jer je Džoker neko ko se prosto "kupa" u bojama i mnogi smatraju originalni kolor boljim i prikladnijim za priču o ovom negativcu, ali je ovaj novi (slike korišćene u tekstu su iz novog izdanja, a to je upravo ono koje je objavio Phoenix) bliži Bollandovoj početnoj zamisli. (Ako bi trebalo da u jednoj rečenici uporedim stari i novi, kompjuterski kolor, stari više ističe Džokerovo ludilo kao takvo, kao činjenično stanje, a novi isto to ludilo prikazuje kao bolest.) Dakle, iako kratak (mada, za ono što je hteo da kaže, Mooreu očigledno nije ni bilo potrebno više strana), Vic je jako dobro napisan i još bolje nacrtan strip (a ovde bi možda zaista bilo lepše reći grafički roman, zbog obe od dve reči koje čine ovu sintagmu, koliko god iritantna ponekad bila...). Kao deo Betmen kanona izuzetno bitna karika, kao delić bogate karijere Alana Moorea, štivo iz koga se tek naslućuju njegove ideje... No, u svakom slučaju, nešto što bi svaki stripofil trebalo da pročita i hvala Phoenix pressu na ovom izdanju! (Kao dodatak, tu je i kratki strip Nedužni tip, koji je Bolland sam i napisao i nacrtao za antologiju Betmen: Crno i belo.) *** Zahvaljujem se Drašku Roganoviću - Roganu na velikoj pomoći oko pisanja ovog teksta.
U PRODAJI!!!
NAJBOLJI STRIPSKI MOMENTI
KASTA
Piše:Andrija Mihajlović
METABARONA Metabaron, poznat i kao poslednji, Bezimeni (metabaron), savršeni ratnik, pojavio se najpre u Inkalu, a u Kasti metabarona Jodo i Juan Gimenez pripovedaju o njegovim precima i o tome kako su njihovi životi uticali na život Bezimenog. Upoznajemo se najpre sa Othonom i Honoratom, čukundedom i čukunbabom, zatim Aghnarom i Odom, pradedom i prababom, Železnom glavom i dona Vicentom, dedom i
Međutim, zla kob i dalje prati Othona, pa on greškom ubija sopstvenog sina, a u jednom okršaju ostaje bez dela tela, nakon čega sebi ugrađuje multi-protonsku karlicu, ali je bez mogućnosti da opet dobije potomstvo. Ipak, da li? Ne, naravno, jer ovo je Jodoverse i ovde je sve moguće samo ako njegov tvorac to poželi! Othon, sada kiborg, čovek-oružje, postaje najveći ratnik u vaseljeni i nakon što
babom, te naposletku i sa Aghorom, ocem-majkom Bezimenog.
pomogne carskom paru, spasivši njihovo dete, oni obećavaju da će pronaći način da mu se oduže.
Život svakog od njih je zaista priča za sebe, zbog čega svaka od osam epizoda i nosi ime po nekom od njih, ali prve dve, u kojima glavnu reč ima Othon von Salza, prednjače po kvalitetu. Stari baron od Kastake, vladar planete Marmola, Berard, nije imao muških potomaka, a njegova ćerka, Edna, bila je udata za Othona. Planeta na kojoj su živeli, bogata je uljem epifitom, koje, kada se nanese na neki predmet, učini ga laganim kao pero i omogućuje mu da lebdi. Jedna nezgoda dovešće do otkrivanja te tajne i propasti Marmole, ali pre toga baron Berard prenosi svom zetu neobičnu moć kojom vlada, a Othon i njegov sin, Bari, ostaju jedini preživeli. Othon potom prodaje izvore epifita za veliko bogatstvo, a tvrđava Kastaka, kamen po kamen, biva premeštena na drugu planetu, gde on i Bari započinju iznova.
28
Nagrada stiže u vidu Honorate, kurve-sveštenice kulta Shabda-Oud. Između nje i Othona razviće se velika ljubav, a kao plod te veze, Honorata će mu omogućiti da ipak produži svoju lozu... Kako pogledajte (ili se podsetite) na stranama ispod (kliknite na slike da biste ih zumirali). Kasta metabarona, kao i sva ostala dela Jodorowskog, obiluje preterivanjima svake vrste. Ima veličanstvenih momenata, ali i nekih bizarnih, na žalost... Međutim, ako bismo sagu zbog nečega nazvalim metastripom, to je onda začeće deteta kapljicom krvi. Nezaboravan, zaista nezaboravan detalj...
KLASIK
KONAN:SKELOSOVA KNJIGA Piše: Deecay
"Nesumnjivo si čula za u željezo okovanu Skelosovu knjigu. U njoj su sabrane najstrašnije čini na Zemlji – najmračnije tajne čarobnjaka koji su bili drevni još i kad je Atlantida bila mlada…" Karanthes Skelosova knjiga. U željezo okovanu knjigu maga Skelosa tražili su mnogi čarobnjaci diljem hyborijanskog svijeta. Na zabranjenim se stranicama ove knjige nalaze čarolije i napjevi koje između ostalog vraćaju mrtve u život, vladaju elementima, zazivaju strašne demone iz Vanjske tmine, crnih svemirskih struja i jama Arallua! U Conanovom svijetu postoje tri cjelovite kopije knjige, a ponekad u šake čarobnjaka zalutaju i poneke stranice djelomičnih kopija Skelosove knjige. Obično znaju sadržavati napjev ili dva, ili pravo ime nekog demona; kao što je vjerojatno bio slučaj s čarobnjakom iz ove priče. Na malom otočiću Zapadnog oceana, na dalekom zapadu obala Stygije, predaja Crne Obale priča nam da demoni štite kosti davno preminulog maga Skelosa. Skelosova knjiga u Conanovom svijetu ekvivalent je Necronomiconu, knjizi mrtvih iz Lovecraftovog Cthulhu ciklusa. Kako su i Lovecraft i Howard izlazili u Weird tales, Howard je dio mitologije preuzeo i za nadogradnju svojeg hyborijanskog doba. Iako se cijeli trejd može nazvati "Skelosova knjiga," Conan i Sonja zapravo ne traže cijelu knjigu, već stranicu iz te knjige. Ona je očito dovoljno moćna sama po sebi. Priča se rasteže u dva ondašnja serijala, tri epizode u "Conan the barbarian" vol. 1. (#66-68) i dvije u "Marvel feature presents Red Sonja She-devil with a sword" (#6-7). Da, znam, duži naziv jednostavno nisu mogli smisliti. Zamišljeno je da se epizode nižu naizmjenično, jedna u Sonji, druga u CtB, tim redoslijedom. Priča počinje paralelno u jednom i drugom serijalu, da bi u trećoj epizodi dva najpoznatija barbara hyborijanskog doba ukrstili svoje mačeve. A kao kulminacija, pridružuje im se i treći – Kralj Kull! Što se tiče mjesta radnje - naši junaci se trenutno nalaze u kraljevstvu Argosu (koja bi po nekim značajkama odgovarala geografskom obliku i kulturi Italije). Crvena Sonja na putu prema Venciji nabasa na stygijskog maga Karanthesa koji je u zamjenu za ogromni rubin šalje u potragu za stranicom iz Skelosove knjige u Messanthiju, glavnom gradu Argosa, u Hram tisuću bogova. S druge strane, Conan i Bêlit dolaze u Messanthiju prodavati opljačkanu robu, kad ih trgovac Publije unajmi za šaku shemitskih novčića da mu iz hrama pribave stranicu. Sonjin poslodavac Karanthes je Ibisov svećenik iz Stygije, prognan u Nemediju. Bog Ibis se bori protiv Seta, vrhunskog i zlobnog boga
50
Stygije, i njihova se borba odvija tijekom 1000 stoljeća u dalekoj tami. No, za stranicom traga i Karanthesov i Ibisov suparnički Setov bezimeni svećenik (kasnije prokazan i kao Gonar, čarobnjak Crnog kruga, i razmetni sluga Toth-Amona), koji posjeduje strašne moći transformacije. Ovo su ukratko postavke radnje i razlozi zbog kojih se i Sonja i Conan upliću u potragu za stranicom iz knjige. Ostatak priče pročitat ćete sami (u svakom slučaju), nije pošteno da vam otkrivam detalje i spoilam radnju i time umanjujem užitak čitanja. Meni potencijalno najzanimljiviji momenti priče su stalne prepirke između Bêlit i Sonje, kao i Sonje i Conana. I dok se Sonja odnosi prema Bêlit podcjenjivački i s visoka, Bêlit je uvrijeđena njezinim riječima naspram nje, a istovremeno opasno ljubomorna zbog Sonjine povijesti s njezinim ljubavnikom Conanom!
I dok ova ženska netrpeljivost stvara simpatičnu atmosferu (chick fight!), odnos između dva stara suborca, Conana i Sonje, pun je uzajamnog poštovanja, pa i povjerenja do neke mjere. Čak mogu reći i da su dosta brzo našli zajednički jezik nakon očito suprotstavljenih planova i namjera. Izdvajam jedan od trijaloga koji se odvijaju između troje naših junaka... Bêlit: "Baš fino, dok se ja gušim u drumskoj prašini, vas dvoje pjevate hvalospjeve jedan drugome! " Conan: "Bêlit, kao i obično, pogrešno me shvaćaš! Riječi koje sam uputio Sonji samo su značile…» Sonja: "Ne tupi zube, Cimmerijanče, ona je očigledno bolji pomorac nego mislilac! " Kao da dva najveća ratnika postatlantidskog razdoblja nisu dovoljno, u igru ulazi i kralj Kull i njegove Crne legije potonule Valuzije. Kao deus ex machina, on je pojavljuje u zadnjoj epizodi sage i njegova pojava demonstrira nam moć stranice iz Skelosove knjige. Sjetimo se, kralj Kull bio je Howardov izvorni barbar na kome je temeljio i svog kasnijeg barbarina, Conana. I on je poput njega, postao kraljem nakon dugog niza nedaća i (barbarskih) pustolovina. Baš je "kull" vidjeti dva opaka barbarina u borbi jedan na jedan!
pretvorio je u opsadu Makkaletha (vidi Conan the Barbarian #19-25). Naravno, i Conan ima svoju protutežu u Sonynom svijetu, on je austrijski vitez Gottfried von Kalmbach! U stripovskom svijetu spadaju u isti univerzum, no i tu ima jedna začkoljica. Prava na Conana ima jedan izdavač, a na Sonju drugi. To je i razlog zašto ova saga ide u dva izdanja, kad je i slijepom bilo jasno da bi za sve bilo bolje da je izdan jedan jedini trejd. Sonja u jednom od svojih mentalnih vraćanja u prošlost (prisjećanja) spominje da su joj vještine i moći dane od strane anđeoske prikaze, odnosno boginje Scáthach. Vidjeli smo je prvi put (s Conanom) u CtB u drugoj Darkwoodovoj knjizi ("Pjesma Crvene Sonje"); zatim u kratkoj priči u SSoC gdje igra solo. Ta simpatična kratka priča reprintirana je ponovno u ovom izdanju Sonjine knjižice. Sve u svemu, lijepo izdanje s dovoljno materijala da zadovolji pobornike bilo kojih od ovih glavnih likova. Pravi pravcati team-up! "Bêlit, mi nismo suparnice – osim u tvojim očima. Conan mi je bio prijatelj, suborac, pa čak povremeno i neprijatelj… Ali ni on ni ma koji drugi čovjek nikada mi nije bio ljubavnik. "
"Dva legendarna diva suočiše se nadohvat mača jedan od drugog. Nemedijanski kroničari u potonjim neznanim eonima pjevat će o tom sumornom prizoru…»Thomasova ideja spajanja Crvene Sonje i crnokosog barbarina Conan je uistinu odlična, no šteta što je polovica epizoda upala u drugi serijal. Zbog korporacijskih prava na likove (potpuno neumjetničke prirode) čitatelji su zakinuti jednog cjelovitog izdanja. Darkwood je to fino ublažio kombinacijom dva izdanja u jednog zajedničkoj košuljici barbarske izrade pod nazivom "Varvarske priče". Možda se pitate kako to da je jedan lik iz glavnog serijala uspio dobiti svoje odvojeni serija? Nakon što je stekla značajnu popularnost pojavljivanjem u stripovima o Conanu, Crvena Sonja 1975. g. dobiva svoj vlastiti serijal "Marvel feature Red Sonja She-devil with a sword" koji pod tim nazivom traje 7 epizoda. Što je u biti sastav Darkwoodovog izdanja Crvene Sonje. Nakon toga pod nazivom "Red Sonja" traje još 15 izdanja. Crtač Frank Thorne oslikao je uglavnom većinu njezinih pustolovina u vlastitom serijalu, tako da i dvije epizode koje spadaju u "Skelosovu knjigu". Nažalost, Thorne je miljama daleko od legendarnog Johna Busceme. Conan je Howardovo čedo jednako kao i Crvena Sonja; no ne dolaze iz istih književnih univerzuma. Naime, u originalu je Sonya od Rogatina (s distinktivnom razlikom –y umjesto -i), pustolovka sa sabljom i pištoljima tijekom ere renesanse; i ona je sudionica turske opsade Beča. Roy Thomas je u Conanov serijal ubacio i lik Lešinara Mikhala Oglua, negativca koji je prema Howardovom književnom predlošku bio Sonyin suparnik; a samu opsadu Beča
51