August Šenoa i Zagreb Uz 140. godina Šenoine smrti i 140 godina od razornog potresa koji je pogodio Zagreb 1880. godine, u čijem je liječenju rana aktivno sudjelovao i sam August Šenoa, o čemu je ostavio mnoge zapise Zagreb, 2020./2021.
August Šenoa • August Šenoa (Zagreb, 1838.-1881.) “najzagrebačkiji” je hrvatski književnik. Za rodni je Zagreb bio neraskidivo vezan ne samo “zagrebačkom tematikom” opsežnoga književnoga opusa nego i službovanjem - nizom dužnosti koje je obnašao do smrti. • Šenoa je 1868. godine postao gradskim bilježnikom (sredio je stare gradske spise, nadahnjujući se njima za povijesne romane i pripovijesti), a 1871. postaje veliki gradski bilježnik (vodi popis pučanstva i nadzire rad zagrebačkih cehova). • Godine 1873. imenovan je gradskim senatorom (vodi osnutak osiguravajućeg zavoda, uređenje Trga Jelačića bana, sastavlja prijedloge za dodjelu diploma građanima, nadzire i nadogradnju Gornjogradske gimnazije zbog smještaja novoustrojenoga Sveučilišta).
August Šenoa • August Šenoa je najutjecajniji i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, svjedok potresa u Zagrebu prije 140 godina. • Ne štedeći svoje zdravlje, pomagao je stradalima u potresu od jutra do mraka, a noćima je pisao roman "Kletva" i članke za časopis "Vijenac" kojega je bio urednik. • Šenoa se razbolio i umro navršivši samo 43 godine života. • August Šenoa se zalagao za pomoć u obnovi kulturnih zgrada koje su stradale u potresu ističući njihovu važnost jer "narod ne žive samo o hljebu … valja pomisliti i na sgrade i zavode, koji su oštećeni a po njima cieli narod".
August Šenoa • Šenoa je uređivao Vijenac, ali je zbog prezauzetosti administrativnim zadacima u međuvremenu prestao voditi zagrebačko kazalište.
• U ulozi gradskoga senatora zatekao ga je i veliki potres, koji je zadesio Zagreb 9. prosinca 1880. godine. • Procjenjujući potresom nanesene štete razbolio se od upale pluća kojoj je - prethodno počašćen kraljevom pohvalom za izuzetne zasluge i proglašen začasnim građaninom Zagreba - podlegao 13. prosinca 1881. godine.
August Šenoa – Budi svoj • Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav, u grudi nosiš, brate, srce cijelo; Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav, Put vedra neba diži svoje čelo! Pa došli danci nevolje i muke, Pa teko s čela krvav tebi znoj, Ti skupi pamet, upri zdrave ruke, I budi svoj! • Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada Nebolike ti zlatne sanke budi, Ko sivi soko uzvini se nada, Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi Da, zbilja goni s uzglavlja te meka, U sebični te zovuć svijeta boj; Ma što te, brate, u životu čeka: Ti budi svoj!
August Šenoa – Budi svoj • Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako, Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom; Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako, Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom; Koracaj bez obzira krepko, živo, Sudbina dok ne rekne tebi; Stoj! I pravim drži pravo, krivim krivo, I budi svoj! • Oj, budi svoj! Ta Božja ti je zamet, Al՚ Bog sve mrzi što je laž i varka; I neka ti ja vazda vedra pamet, I srce vrelo, duša čista, žarka; Nek ravno um i srce važu, Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj! Da zli i dobri ljudi smjerno kažu: Da, on je svoj!
August Šenoa – Budi svoj • Oj, budi svoj! Al՚ brat si budi braći, I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska; I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći, Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska, U tvojoj svijesti hvala ti je trudu, S poštena lica teče pošten znoj, I nijesi, brate, živio zaludu, Kad jesi svoj. • Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja! Pa diži čelo kao sunce čisto; Jer kukavica tek se rđi klanja, Tvoj jezik, srce nek su vazda isto. Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi Tek mićenika ropskih podli roj; Ti gledaj, da l’ i duša zlata vrijedi, Pa budi svoj. • Da, budi svoj! Pa dođe l’ poći hora, Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije, Kad čovjek račun si završit mora, I ti ga svršuj, nek ti žao nije, jer tvoje srce šapnuti će ti: Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj! Poštenjak, čovjek na zemlji si bio. Bio si svoj!
August Šenoa • Veliki zagrebački i hrvatski književnik August Šenoa 1877. godine je u ‘Vijencu’ napisao feljton posvećen Zagrebuljama. To su bile one djeve iz glavnog grada, kroz koje je on prokazao malograđanštinu, koje nisu željele govoriti hrvatskim jezikom nego su se upuštale u ono što je Šenoa pogrdno nazivao švapčarenjem ili njemštukarstvom. No uz sve to, opisao je i druge osobine ondašnjih djevojaka iz Zagreba, a dao je i druga predviđanja o tome kako će glavni hrvatski grad izgledati za 500 godina.
August Šenoa • Veliki hrvatski književnik i urednik časopisa Vijenac, August Šenoa, objavio je u ovom časopisu ironični i cinični feljton naziva Zagrebulje. U njemu je ovaj Zagrepčanin, iskazao svoje protivljenje i prokazao snobovsko i malograđansko ponašanje, a i opterećenost trivijalnostima svojih sugrađanki. • Dao je i neka predviđanja o tome kako će Zagreb izgledati za pola tisućljeća, a evo na negdje malo manje od trećine tog puta provjerimo je li i u kojoj mjeri bio u pravu. U prvoj rečenici odmah iskazuje nadu, u kontekstu tada pomodnog švapčarenja da će se i za 500 godina u glavnom gradu Lijepe naše zboriti hrvatskim. Jesu li bilivit, frendica i spika, zamijenile cajtnot, iber i šprehu?
August Šenoa - Zagrebulje
• Draga hrvatska čitateljice, koja ćeš živjeti u gradu Zagrebu poslije 500 godina, tebi da reknem danas riječ. Nadam se svakako da nas donde neće biti izjeli kojekakvi mili prijatelji kojih, hvala Bogu, imamo ko na krunici zrnja, nadam se da će Zagrepkinje i onda hrvatski čitati, pače više nego sada. Ti ćeš živjeti u svjetskom gradu Zagrebu, šetati po korzu kraj obale savske, ti ćeš gledati kako dolaze dvokatni parobrodi iz Crnog mora do Zagreba … Ti ćeš biti uopće velegradska gospođica. No radoznala bit ćeš sigurno kako god i sadanje djevojke, jer se ta ženska vlastitost nikada ne mijenja. Zato će ti se možda nametnuti pitanje: Kakve bijahu Zagrepkinje prije 500 godina? O tom hoću da ti koju reknem.
AUGUST ŠENOA - Zagrebulje • Svoj ciklus feljtona pod nazivom Zagrebulje, August Šenoa je objavljivao u periodici od četrnaest godina, no s velikom (desetogodišnjom) pauzom u časopisu Vijencu i hrvatskom političkom dnevniku Pozoru. U zabavnim i duhovitim, ponekad sentimentalnim i često satiričkim i oštrim, rekli bismo i moralizatorskim, Šenoa se hvata u koštac s temama iz kulturnog i društvenog života, stavljajući fokus ponajprije na političke teme te kazalište svog voljenog grada, ali i cijele Hrvatske. • Posljednje Zagrebulje iz 1880. godine najviše se fokusiraju na razorni potres u Zagrebu. Kao gradski senator, Šenoa je bio uključen u procjenu štete te pomaganje stradalima, zbog čega je često boravio na otvorenom i kao posljedica toga dobio upalu pluća od koje je, sljedeće godine (1881.), umro.
Zagrebulje I. (1866.) • Ovaj put će mi biti zagrebulja “lucus a non lucendo”, tj. pisatću zagrebulju, a neću pisati o Zagrebu. Ne da zazirem od naše hrvatske stolice. Ta zagrebački sam sin, pa vam ljubim taj grad kao ptica svoje gnijezdo… • Nad nama vedro nebo, krajina zelena i bujna, iz glogova grma nalijevo se oziva slavuj, iza plota nadesno van luče, čudeći se, kakova snaša, s desna i s lijeva gore i gorice, a straga kao bujan zelen vijenac Zagrebačka gora, a u vijencu sjajni biser – naš mili Zagreb, pa tu da se čovjeku ne razdraga srce, tu da mu se ne nadimaju grudi, tu da mu u isti par ne skoči tajna suzica na oko! Dosta; vi vidite da znadem kraj svoje pecave ćudi i ponešto sentimentalan biti; može biti sentimentalniji nego zagrebačka koja frajlica i privilegirani domorodac.
Zagrebulje I. (1866.)
• Al’, kako rekoh, srcu mi je teško. Vidim ih, vidim sve naše snažne hrvatske sinove, u tvrđavama talijanskim; na ravnicama među lozom i šumom stoje sami kao šuma zelen-bora, danas jošte stoje, a – sutra? Oj, vi statistici hrvatski, dete izbrojite grobove naših sinova, koji su pali proti zmaju osmanskomu, u tridesetogodišnjem i sedmogodišnjem ratu, proti Napoleonu, proti Talijanima i Mađarima, izbrojite grobove onih, što će sada pasti – ah, da smjesti čovjek sve te grobove na našu očinsku zemlju, ona bi se prometnula grobljem, i seljak ne bi mogao zatisnuti pluga u grudu hrvatsku, a da mu ne zapne o kosti paloga junaka.
Zagrebulje I. (1866.)
• Evo vam mira i sreće; bujno će cvasti, dugo će trajati, a grijat će ga sunce slobode. Tisuću godina treba ljudskomu koljenu dok naiđe na pravi put. Idite tim putem. Spojite duše svoje, složite srca svoja u jedan jak i živ bedem, i u nj zaklonite svoje blago, svoju slobodu. Evo maslina cvate, znamenje mira se zeleni, grane joj se savijaju, sljubljuju; tako neka se grle narodi!” • Jer, ljubav je fitilj u svjetiljci života, koji hrani žarki plamen pjesništva. I u tom poslu govorahu zlobni jezici koješta o “košaricama”, no pjesnička svijest odviše je uzvišena nad grajom svjetine, a da bi je uvažila.
Zagrebulje II.(1867.) • Ja sa svoje strane želim svim Zagrepčankama, kojima je hora i želja, neka si urede kuću što bolje, neka dožele, što su poželjele. Znam dakako, žalibože, da će mnoga od njih adresu svojih žarkih pogleda obratiti na ovo ili ono mjesto, pa da neće dobiti žuđena otpisa, al’ šta ćete, velike stečevine nećeš steći za jedan dan, pa što nije ove, bit će buduće godine! Strpljena, spašena, neka ti je prvo načelo u tom pitanju, ljepotice moja, jer znaj, i muškarcima je često trpjeti i strpjeti se, pa će se konačno ipak spasiti! • Vidite, u Zagrebu svega toga nema, a i ne treba. Naš mili Zagreb, sav i čitav, od sv. Duha do Maksimira, od parnog mlina do sv. Ivana, nije nego cijela velika ženidbena poslovnica par force, bez volje, bez znanja mladića i mladih djevojaka… Mnogi ljudi vele da je Zagreb prozaičan grad, da je pusta proza. Ti se ljudi veoma varaju.
Zagrebulje III. (1877.) • Zato će ti se možda nametnuti pitanje: Kakve bijahu Zagrepkinje prije 500 godina? O tom hoću da ti koju reknem. Na ovo je pitanje vrlo teško odgovoriti. Zagrepkinje su Hrvatice; to je onako teoretička definicija. No praktički je to kadšto vrlo teško omjeriti, te si više puta u neprilici pred Zagrepkinjom kao pred kakvom morskom životinjicom, za koju pravo ne znaš je li životinja, je li biljka, je li kamen. Svaka Zagrepkinja ima bez sumnje srce; da li i svaka “srca” ima, ne bih znao reći. Nemoj se pri tom nimalo osvrtati na naše današnje pripovijesti, jer se i u pripovijesti uopće ljubiti, dakle “srca” imati mora. To ti dakle stoji samo na papiru. Ljubav može biti općenita ili posve privatne naravi. Privatnih osjećaja ima dakako i danas. Neka vrst općenite ljubavi jest na pr. ljubav domovine, jest ponos za svoj rod.
Zagrebulje IV.(1879.) • Ja se čuvam elegija kao žive vatre, ja se bojim suza. Neću da budem Jeremija nad hrvatskim Jeruzalemom, jer se tvrdo nadam da Zagreb propasti neće. K tomu imam toliko historičkoga razbora i prijegora, da svoj narod ne smatram narodom “odabranim”. Odvajkada valjala je za nas riječ: Uzdaj se u se i u svoje kljuse! … Ja sam pri tom pomislio na neke Zagrepčane. • Eto me! Našao sam pravi lijek za obranu od tuđinstva u našem društvu. Evo Eve! Ta nije li majka slatko zrno onoga bujnoga ploda na drvetu čovječanstva, koji se narodom zove, nisu li njeni naručaji zadnje utočište muža, nije li ona čedancu prava učiteljica jezika, domaćega jezika? Nije li genij obitelji, koji ne pušta da se kužni duh uvuče u kuću? Ne nosi li ona zlatne ključe srca narodnjega? Niste li čuli za mater Grakha, za junakinju Nelipićevu, za Katarinu Zrinjsku, za žene u Weinsbergu, za djevicu orleansku, za majku Jugovića? Četiri sto ima tomu godina.
Zagrebulje V. (1880.)
• Nikad ne vidjeh užasnije slike, ne oćutih dublje žalosti za svoga vijeka. Jer šta? Glavu svoju i svojih možeš iznijeti, al’ Zagreb, čitavi Zagreb! Bilo je kao da je đavo trgnuo otrovni nož, da ga zarine u srce hrvatsko – u Zagreb! Tu stoje glasoviti hramovi Božji od mnogo vjekova, tu palače znanosti i umjetnosti, a sve je skupio znoj naroda hrvatskoga kroz vjekove, slovili smo u svijetu za kulturan narod, radili smo podupirani samo vlastitom snagom, a sad to da izbriše deset sekunda, jedan dah, jedan mah? To nije potreslo samo temelje naših kuća, već i temelje naših srdaca do dna, do korijena.
Zagrebulje V.(1880.) • Ali Zagreb je Zagreb. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad, Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, al’ iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenić-ptica. • Gotovo ne smjedoh od bojazni podignuti oči. Znao sam da je glavni udarac došao iz Zagorja na Granešinu, Remete, preko mirogojskog groblja u Novu ves, Kaptol, na Jelačićev, Zrinjski trg, te išao prema Savi. Napokon dođosmo pred groblje. Pogledah. Velika kuba vidi se netaknuta, tanki stupovi dižu se put mutnog neba, a onamo o mutnom zaneblju na jugozapadu ističe se crna silhouetta Zagreba. Stoji, Bože moj, kanda mu nije ništa, a ranjen je teško. Po groblju leže oboreni spomenici, kameni krstovi iskočili iz pilova, kanda si ih dignuo prahom. Stupismo u grobnicu Petra Preradovića. Tu stoji kamena slika domovine, netaknuta, cijela.
Zagrebulje V.(1880.) • Činilo mi se u sumraku da je marmorslika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: O lijepi cvijete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile da se slete na tebe? – I tad se sjeti domovina da je Zagreb izgorio, da ga potres u davna vremena potreso, al’ da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo, gledaj me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž’ se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg’ što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nikakva moć neće porušiti ni tebe, a kukavicama daleka kuća.
August Šenoa: Stolna crkva
zagrebačka poslije potresa (1880.) • Pregledao sam prilično sve ruševine, omjerio sam po prilici ogromnu štetu koju kratak čas nanese cvatućemu našemu Zagrebu. Ali jedne ruševine ne bjeh pogledao do prije malo dana – naše staroslavne stolne crkve. Plašio sam se pogledati je, nisam se bojao, nije to bila kukavština. • Plašio sam se da će mi srce pucati od teške žalosti. Samo kradomice svrnuh okom na nespretne fotografije što ih izložiše neki fotografi, deset i deset puta pogledah plaho toga mrkog, kamenog gorostasa koji se veličajno visi nad Zagrebom, a kad sam čitao onaj plastični opis dra F. Račkoga, koji je strašnu katastrofu vidio na svoje oči u prvostolnom hramu hrvatskom, uskolebalo se moje srce još većma. Znate li kako je čovjeku kad mu otac ili majka oboli na smrt ili umre? Plaši se da gleda mrtvaca ili bolesnika, a opet ga srce vuče onamo.
Zagrebulje V. (1880.) • Sto i sto puta prolažah od djetinjstva rodnim si gradom, poznajem gotovo svaki kutić u njem. Gledao sam na svoje oči, kako se svjetla i ljepša, a Zagreb bio je kao mlad nakićen junak, koji sijeva od glave do pete čistoćom, koji za svojim klobukom nosi zelenu grančicu. Gradovi imaju fizionomiju kao i ljudi, imaju svojih karakterističnih biljega, kojima se razlikuju od drugih. • Prije jedno trideset godina bio je Zagreb kao lijep dječak, kog su ljudi zanemarili, te je nečist, blatan, neuredan. Danas je to fin momak, gladak, snažan, svijetao, i kad bih ga god sa visa okružio okom, činilo mi se da taj osvjetlani Zagreb ima lijepo, vedro lice, da se milo smije. Ti visoki tornjevi visjeli se toli milo među zelenim brežuljcima u plavetno nebo, kanda se ti reći bi neumrli starci vesele novoj velikoj i maloj djeci koja se skupljaju oko njih – velikim i malim kućama, koje se šire sve više dolom i brijegom…
Zagrebulje V. (1880.) • Strašno je pismo prirode; taj krivopis po zidinama, svodovima, hodnicima, zvonicima, užasan je biljeg krute, neobuzdane, neodoljive sile. Sad se vijuga u pukotinama ko zmija, sad ko strijela, sad ko krst, sad teče horizontalno, kanda si nožem prorezao zid, sad zijevaju pukotine kao smrtne rane, sad je kuća razderana na komade, kanda je pakleni div krute zidove raščihao poput papira… • Imam najmanje toliko srca koliko on, imam i tvrde nade da će sjena minuti, svjetlost sinuti. Tvrda budi u nama vjera, vjera u našu budućnost. • Zagreb odolio je Turčinu i Tataru, kugi i požaru, Zagreb odoljet će i jurišu prirodne sile. Naš grad na lijepu moći će se pohvaliti da je kroz vjekove iskapio gorki kalež patnje do dna, neka se zna kolika je to patnja i nesreća bila; mjera pretrpljene nesreće povećava junačku nadu u budućnost. Mnogo smo pretrpjeli od pamtivijeka, strahotu pretrpjesmo skorih dana, al’ sve to ne ugasi u našim prsima ufanja u sreću Hrvatske – u budućnost Zagreba.
U spomen na velikog zagrebačkog književnika Augusta Šenou i potres u Zagrebu prije 140 godina, koji je naš grad nažalost pogodio i ove 2020. godine.
Šenoine portrete uradili učenici likovne grupe Gimnazije Sesvete: Tina, Ana, Iva, Marija, Patricia, Elena, Kristijan, Ema, Mia B., Lucija, Franjka, Katarina, Josipa, Viktorija Š., Mia M., Jana, Mateja, Marija, Karla, Stella, Patricija, Viktoria S., Mia V., Patrik i Una.
August Šenoa (1838. - 1881.)
"Na mlađima stoji svijet, njihov rad – naša budućnost.”
Pripremile: profesorica Ina Jozić i knjižničarka Ruža Jozić, Gimnazija Sesvete, Zagreb