CHARLES BAUDELAIRE 200. obljetnica rođenja pjesnika Pripremila Ruža Jozić, Gimnazija Sesvete, 2021.
Baudelaire, Charles
• C. Baudelaire (1821.- 1867.), francuski pjesnik i kritičar. Rođen i odrastao u Parizu, rano je ostao bez oca, kada mu je bilo samo 6 godina. Odgajan je po internatima, nakon što se majka preudaje za generala Aupicka, koji ga ne trpi i koji će ga, nakon prisilnoga putovanja brodom u Indiju, staviti pod tutorstvo i lišiti slobode raspolaganja vlastitim imetkom. Sve to, kao i burna veza s mulatkinjom Jeanne Duval, koja je nadahnula neke od njegovih najljepših stihova, biografske su činjenice koje će se uobličiti u izazovnu, a bolom i pobunom prožetu poeziju, različitu od uglađenih pjesmotvorina njegovih suvremenika. Kao što je jednom zapisao J. P. Sartretraumatiziran djetinjstvom i nerazumijevanjem najbližeg okružja, Baudelaire je »odabrao za sebe ulogu gubitnika«.
“Knjiga je vrt, voćnjak, skladište, zabava, društvo, savjetnik, mnoštvo savjetnika.” Ch. Baudelaire
Epitaf za osuđenu knjigu
Dobroćudni, mirni čitaoče, Kome srce trezvenošću bije, Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il‘ ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala, Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala, Koja tražiš raj svoj, ti me sudi, Požali me!- il prokleta budi!
“Uvijek budi pjesnik, čak i u prozi. Svaki zdrav čovjek može bez hrane dva dana – ali ne bez poezije.” C. Baudelaire
LABUD
Pariz se mijenja, al u mojoj žalosti Sve stoji! Plaće, skele, nove kuće,
I stara predgrađa iz moje mladosti, Postaju mi teška i bole sve ljuće;
Pa čak i pred Louvreom, ta me slika muči, Mislim na labuda poludjele kretnje, Kao prognanik je što se patnji uči, Mučen stalnim snima, sav izložen prijetnji;…
Na svakog tko traži što je izgubljeno Zauvijek, na one što jecaje sad piju, I sišu Bol svoju ko vučicu lijeno; Na slabu siročad što sve suze liju!
Tako u prašumi gdje živim do bola, Stara uspomena odzvanja od tuge, Mislim na mornare sa otoka gola, Uhićeno roblje!... i na mnoge druge!
“Sve što je lijepo i plemenito proizvod je razuma i izračuna.”
C. Baudelaire
Baudelaire
pjesnik
-
• Svoju najpoznatiju zbirku Cvjetovi zla (Les Fleurs du mal, 1857.), Baudealire je posvetio Théophileu Gautieru, s kojim je dijelio ideju da je umjetnost bitno nekorisna i apsolutno nedužna, tj. da treba biti autonomna pa i onda kad ide do krajnjih granica u hrabrom i bestidnom razgolićavanju srca. No objavljivanje zbirke donijelo mu je neshvaćanje, zgražanje pa čak i sudski proces zbog povrede javnoga morala. Pjesnik će izlaz zato potražiti u alegoriji, koja jedina može obuhvatiti raznorodne krhotine života i pisanja u mrežu univerzalne analogije, a to povezuje prirodu i kulturu, čulnost i duhovnost: Priroda je hram u kojem čovjek prolazi kroz šumu simbola. (Suglasja)
Čitatelju, zabluda, grijeh i sitničavost Gospodari su nam tijela i saznanja, I hranimo svoja ljupka pokajanja Kao što prosjaci hrane ušičavost. Grijesi su nam tvrdi, a kajanja kratka: Za svako priznanje neka skupo plate, I onda se noge u kaljužu vrate Jer je sve oprala jedna suza slatka… Jedino Dosada! – Kroz beskrajne sate Dok sanja vješala, puši lulu skromnu. Znaš je, čitatelju, neman preogromnu, Hipokrite stari – moj jednaki – brate!
ČITATELJU
„Volim te jer si mi dala ljubav. Volim ljubav jer si mi je ti dala.“
C. Baudelaire
Baudelaire - poezija
• Neke su mu pjesme (njih 6) bile zabranjene i izbačene iz zbirke. Književnik Victor Hugo bio je jedan od rijetkih suvremenika koji je prepoznao novi senzibilitet (»novi drhtaj«) i prekretničku energiju ove zbirke, što je brižljivo strukturirana oko temeljne antiteze »spleena i ideala«. Ni klasično ni romantičko, nego moderno, u dijalogu između Juga i Sjevera, poganstva i kršćanstva, tjelesnosti i intelekta, njegovo je pjesništvo odraz trajnoga sučeljavanja suprotstavljenih polova: Boga i demona, ljepote i rugobe, uzvišenoga i trivijalnoga...
ALBATROS
Često za zabavu mornari na brodu Love albatrose, bijele morske ptice Što prate brodove uz duboku vodu Kao ravnodušne, tihe suputnice.
Tek što ih uhvate i na daske stave, Vladarice neba nespretno i bijedno, Spuste svoja krila i, pognute glave, Drže ih kao vesla postiđeno, čedno.
O, kako je mlohav taj putnik krilati! Nedavno prekrasan, kako li je ružan! Netko mu kljun draži onim što dohvati, Drugi oponaša hod mu tako tužan.
Pjesnik je nalik tom gospodaru neba Što živi u buri i carskog je roda, U zemaljskoj hajci nema što mu treba I silna mu krila ne daju da hoda.
Baudelaire
nemiran duh
• BAUDELAIRE svoje prve stihove piše već kao sedamnaestogodišnji mladić. Nezadovoljan građanskom sredinom, u trajnom je sukobu s prestrogim poočimom vojnikom, razmišlja o bijegu u egzotične krajolike i putovanje od Bordeauxa do Calcutte. Na tom je putu napisao sonet A une Créole, što je i prva pjesma tiskana pod Baudelaireovim imenom. Novac koji je naslijedio od oca omogućuje mu rastrošan život (provodi, luksuzna odjeća, kupovanje vrijednih slika i dr.), ali poočim je Baudelaireovo nasljedstvo povjerio na čuvanje svom prijatelju bilježniku. Nezavisan duh, boem i dandy, nezainteresiran za dnevnu politiku i probleme svoga vremena, Baudelaire se oduševio pisanjem E. A. Poea i godinama ga prevodi na francuski jezik, prati slikarska kretanja Delacroixa i Ingresa.
–
bezbrižni, poznaš li tjeskobu, Stid, grižnju, dosadu i jecaj nemoći, što s nejasnim strahom nahrli u noći Od
srca da naplati globu? Anđele bezbrižni, poznaš li tjeskobu? Gled`o bih ti tijelo gdje sa dušom cvjeta I slobodno raste u igri poroka: Odgonetao bih: da`l ljubavna sjeta Stvara vlažnu maglu oko tvoga oka. Prošao bih tvoja prostranstva golema: Penj`o
se uz golet golemih
a
kad te žudnja sludi, Sniv`o
Anđeo Anđele
kinjenog
bih
koljena.
katkada,
bih u sjenci tvojih bujnih grudi.
CVJETOVI ZLA • Njegova zbirka pjesama Cvjetovi zla (Fleurs du mal, 1857.), vrhunski je pjesnički doživljaj stoljeća i znači ne samo novi pristup životu već i raskid s retorikom parnasovaca. Zbirka koju odlikuje iskonska strastvenost, strepnja pred grozom življenja i interes za sve što je opasno, zabranjeno i zazorno, dobrano je uzbudila duhove i imala je i svoj sudski epilog. Zbog ugrožavanja javnog morala šest je pjesama iz ove zbirke zabranjeno.
Blagoslov K nebu, gdje mu oko vidi tron od zlata, Vedri Pjesnik ruke diže, i, od sjeva Razgranjenih munja bistrog duha svoga, On ne vidi rulju što je puna gnjeva: Blagoslovljen da si, Bože moj, što patnju Dade nam za lijek grjehova nam kletih I da sok nam bude čist, najbolji, koji Kr’jepeć u kraj vodi uživanja svetih! Znam da mjesto čuvaš Pjesniku gdje sretni redovi se nižu svetih legiona I da ga pozivaš na vječito slavlje Trona, i Kreposti, i Dominaciona. Znam: samo je patnja plemenitost koju Zub zemlje i pakla ne može da dira, A za gradnju treba mistične mi krune Rad sviju vremena i sviju svemira.
Čovjek i more Uvijek ćeš, Slobodni, nježno voljet more! U beskraj prostrtom njegovome valu Dušu svoju gledaš kao u zrcalu, A duh tvoj još gorče sakriva ponore. Ti voliš roniti u grud lika svoga, Grliš ga očima, rukama, u svome Srcu se veseliš šumorenju tome, Sred tog bučna jada, divlje silnoga. Tajanstveni, tamni, vi ste obadvoje, Čovječe, još nema mjere tvog bezdana; More, ti sakrivaš bogatstva neznana, Tako strašno tajne vi čuvate svoje! Ipak, eto, tu su stoljeća bezbrojna, Da se vi bez grižnje, nemilo borite, Umiranje, pokolj, tako vi volite, Borioci vječni, braćo nespokojna!
Spleeen Pariza
• Baudelaire je otvorio novo razdoblje povijesti pjesništva, u poeziju je unio više novih motiva nego ijedan pjesnik u XIX. stoljeću, otvorio vidike i bitno proširio mogućnosti pjesničkog izraza. Napisao je još zbirku pjesama u prozi Spleen Pariza (Spleen de Paris, 1862.) i mnogobrojne eseje, književne i likovne kritike, prikaze i članke. U njima se potvrđuje da se pod ekshibicionizmom dandyja i sotonizmom »palog anđela« krije teoretičar moderne estetike: Baudelaireov je simbolizam dinamičan; on kao pjesnik i kao kritičar svjesno radi na transformaciji jezičnog modela (metafore, simboli i oksimoroni).
Zbirka Spleen Pariza • Zbirka Spleen Pariza (1869.)pjesničke crtice koje su bile novina u francuskoj književnosti. Svoje nazore o umjetnosti obrazložio je Baudelaire u djelima Romantična umjetnost i Estetski kurioziteti (tiskana posmrtno), a traženje idealne harmonije i bijeg od banalnosti oblikovao je u djelu Umjetni rajevi. • (spleen - engl., mračno raspoloženje, osjećajni kompleks sumornosti, melankolije, dosade, mrzovolje). Naziv se javlja često u engl. i franc. književnosti XIX. stoljeća označujući duhovno raspoloženje osamljenog i razočaranog pojedinca koji se umjetnički odrazio u romantičarskom pesimizmu, “svjetskom bolu” (prvi dio Baudelaireove zbirke Cvjetovi zla ima naslov Spleen et idéal).
Estetika
ružnoće • Naziv „estetika ružnoće“ upućuje na oksimoron. Estetika je riječ koju vežemo za nešto lijepo, no kako znamo da je nešto lijepo? Slažemo li se i za proučavanje ružnoga i možemo li ružno uopće promatrati na isti način. U tome uspijeva Baudelaire, on ružnoću prezentira i njegovi Cvjetovi zla su lijepa zbirka pjesama čije se pjesme sastoje od stihova s ružnim slikama. Baudelaireova lirika više ne podnosi stari pojam ljepote, počinje se koristi drugačijim tumačenjima kako bi ljepotu zaštitio od ustaljene banalnosti. Tu se po njemu podrazumijeva i ružnoća koja u lirici budi novu čaroliju. Baudelaire uzima „ružnu“ temu ili motiv, ali ju lijepo opjevava držeći se određene forme i uređenja i na temelju toga u čitatelju istovremeno budi gađenje i privlačenje.
Baudelaireov utjecaj na A. G. Matoša
• Baudelaire i Matoš nisu bili suvremenici, ali među njima postoji egzistencijalna i umjetnička srodnost. Nalazili su se u sličnim životnim situacijama poput siromaštva i gladi, imali su srodnu književnu djelatnost i srodne poglede na umjetnost i stil. Kada se govori o Matoševu baudelaireizmu treba odijeliti utjecaj kasnijih baudelaireovaca i samog Baudelairea, jer nije svaka sličnost s Baudelaireom direktno njegov utjecaj. Matoš je za vrijeme svog stvaranja živio u Parizu i Ženevi gdje je, kako je rekao, gladovao kao nitko njegov. Tijekom boravka imao je priliku upoznati se s „bodlerizmom“ te usvojiti Baudelaireove izraze i upoznati njegova djela. Prve izvore Matoševa baudelaireizma treba tražiti u njegovom životu, njegovim životnim neprilikama i nevoljama. U literarnom poslu mogu se opaziti baudelaireovski elementi, osobito u poeziji.
Antun
Gustav
• Dolaskom u Pariz Matoš se susreće s Baudelaireovom ostavštinom i njegovim zagovornicima tzv. bodlerovcima. U Parizu je Matoš vodio sličan život kao Baudelaire, on je u neimaštini najviše pjevao kao Baudelaire. O pretežito motivskoj i formalnoj sličnosti ove dvojice pjesnika svjedoči upotreba
Baudelaireovu
estetiku ružnoće
je najviše koristio u svojim domoljubnim
realist,
Baudelaireova
da modernizira
je modernizirao
Matoš
istih riječi i tema u pjesmama, no vrlo je važno odvojiti
unutarnju, konstantnu patnju i Matošev inat i tvrdoglavost. Baudelaireovu
Matoš
pjesmama, zato jer je Matoš
kod njega nema misticizma.
“ružnoća“ Matošu je služila
svoj književni patriotizam, on je uzimao baudelaireove elemente uz pomoć kojih
svoj stil.
„Treba se vrlo malo voljeti da bismo mogli ostati prijatelji i onda kada se više ne volimo.“
C. Baudelaire
l a s
Kolijevka je moja do knjižnice bila,
Uz Babilon tamni romana i basni, Gdje se mudrost Grka i Latina krila Pod pokrovom praha. Čuh dva zova jasna; Prvi glas mi reče, lukav, pun krepčine: „Ova zemlja sva je poslastica sjajna, Tek ti mogu dati iste veličine, Naslada bi tvoja bila tad beskrajna!“
A drugi mi šanu: „Dođi na put snova, Put, što onkraj međa u neznano vodi!“
Glas brujaše strasno kao huj vjetrova Na obali mora. Tko zna gdje se rodi; Sluh mi slatkom jezom opi i zarobi… U najcrnjem mraku, iza svih ukrasa
Beskrajnog života, vječnog bitisanja Ja svjetove svoje vidim jasno, blizu…
Otada mi duša tako nježno voli…
Na gozbama plačem, smijem se u boli
I nađem slačinu u najgorčem vinu.
Zbilja često za me lik opsjene ima, Žeđ me za visinom u jaruge baca,
Ali Glas me tješi: „Ostaj vjeran snima, Sni ludih su ljepši nego sni mudraca!“
G
„Onome tko voli život – cijeli svijet je obitelj, jednako kao što onaj tko voli ljepši spol čini svojom obitelji sve lijepe žene koje je pronašao, koje može tek pronaći i one koje je nemoguće pronaći.“ C. Baudelaire
Charles Baudelaire i hrvatski pjesnici: Antun Gustav Matoš,
Tin
zla
modernizam
stupa
Janko Polić Kamov i
Ujević • Kada 1857. izlazi zbirka Cvjetovi
,
polagano,
na snagu i time francuska lirika postaje još utjecajnija u Europi. Baudelaire depersonalizira modernu liriku, odmiče je od ispovjedne lirike, a maštu vođenu intelektom postavlja kao najvažniju komponentu u stvaranju poezije. On je zadubljen sam u sebe, istražuje svoju opsjednutost, svjestan je svoje sudbine, a okružen modernitetom proživljava strah, beznađe, besmisao. U svojoj pjesničkoj zadaći govori o svakom ljudskom stanju, a najviše o onom najljućem, o suzama, boli i traganju za nevidljivom ljepotom i sve to iz svog unutarnjeg jaza.
“Postoje mnoge vrste ljepote kao što postoji uobičajen način na koji se traži sreća.” C. Baudelaire
te obožavam Ja te obožavam kao nebo noću, O posudo tuge, i tvoju mirnoću Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje Pa i makar mislim da te tama šalje Da bi ironično razmak povećala Što ga je do neba već priroda dala. U divljem naletu nasrćem i skačem I k’o crv lešinu ne bih dao jačem! I meni je draga, u očaju slijepom, Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.
Ja
•
“Cvjetovi zla” ili “Cvijeće zla”, “Les Fleurs du mal”, prva je zbirka pjesama koju je objavio, 1857. Vlast je odmah počela s progonom pa su i izdavač i tiskar bili izvedeni pred sud jer su pogazili zakon “vrijeđajući javni moral.” Šest je pjesama izbačeno – onih koje su opisivale vampire i lezbijsku ljubav, a zbirka je dobila negativan publicitet. Nije to bio jedini takav slučaj. Kršenja umjetničkih sloboda nisu bila tada rijetka pa ne čudi da se za pjesnika založilo mnogi slavnih ljudi, kolega po peru poput Flauberta i Hugoa koji su osudili presudu. Uostalom, Flaubert je i sam imao sličnih gorkih iskustava. Danas su i Baudelaire i njegove pjesme cijenjene, a njegova je knjiga pomogla u stvaranju novih literarnih oblika, na svjetlo je dana iznijela i kontroverze toga doba te stvorila poriv za istinom i impresionizmom i kod pisaca i kod čitatelja koji su prepoznali izričaj pariškog pjesnika.
BAUDELAIRE OŠTAR
KRITIČAR
“Zlo se učini bez napora, naravno, to je djelo sudbine, dobro je uvijek produkt umjetnosti.” C. Baudelaire
CRNA VENERA
• Baudelaire se zaljubio u Jeanne Duval koja ga je inspirirala za njegovu najslavniju zbirku “Crna Venera” i zbog koje je napisao najljepše pjesme, kao i one prepune očaja. Roditelji su bili protiv te veze. Jeanne je rođena na Haitiju, imala je francuske i afričke pretke, nije se znala godina njenog rođenja i veza nije bila primjerena. Baudelaire je bio očajan i nesretan. Do 1844. potrošio je skoro polovicu nasljedstva pa je obitelj sudski dobila spor po kojem je Baudelaire dobio odvjetnika koji će upravljati ostatkom nasljedstva. Koliko god turbulentna veza bila njih su dvoje ostali zajedno 20 godina. Jeanne je bila priznata Baudelaireova partnerica iako se nikada nisu vjenčali. Lijepu je mulatkinju naslikao Manet, o njoj su osim Charlesa mnogi umjetnici pisali priče i pjevali pjesme. Njoj je Baudealire posvetio pjesme: “Balkon”, “Parfum exotique”, “La chevelure”, “Sed non satiata”, “Le serpent qui danse”, “Une charogne”… Jeanne je osim majke bila jedina žena koju je volio. Slavio je u pjesmama Madame Sabatier i zelenooku Marie Daubrun, ali samo je Jeanne bila njegova Venera.
“Modernost je prolazna, ona izmiče, ovisi, to je jedna polovica umjetnosti, a druga je vječna i nepokretna.” C. Baudelaire
Neprijatelj
Mladost mi je bila mračna nepogoda koju samo katkad sunce bljeskom probi, i u mojem vrtu sad je malo ploda, kad nakon oluje osta u grdobi. Evo već se jesen mojih misli šunja; sad motiku i grablje tražim, radi truda da izravnam zemlju plavu, punu mulja, gdje ko rijeke velike jame zjape svuda. No da li će cvjeće novo koje sanjam do mistične hrane životne doći? korijenom u zemlju pustu da uranja, O boli! To vrijeme život jede, mrvi, i dušman mračni što nam srca glođe raste snažan mlazom istekle nam krvi.
Ne vidim nikakvu utjehu u tome
što ću nadživjeti prijatelja i ostati samo spomenik prošlih vremena.
Baudelaireove muze
• U zbirci su njegove muze Jeanne koja je Crna Venera, Appolonia koja je Bijela Venera i Marie koja je – Madonna. To što je mulatkinji posvetio pjesme i sa njom živio nisu mu oprostili jer ni on prema njoj nije bio blag – ona je egzotična i lijepa, a kada su se posvađali bila bi po njemu lažljiva i nemilosrdna, pa onda samouvjerena i predivna pa ponovo, alkoholičarka i monstruozna mješanka. Sve što je pisao onim dvjema je mlako naspram strasti kojom su prožete pjesme koje je nadahnula lijepa Jeanne jer je to i ljubav i strast, ona je simbol žene kao ljepote ali i zla, a on je i voli i mrzi. Godinama su se vodile rasprave je li to bolesno ili samo neshvaćeno pjesništvo, a Charlesov mračan smisao za humor nije pomagao boljem razumijevanju.
Tužni madrigal
Ne trebam dobrotu tvoju!
Budi lijepa i žalosna! Suze daju licu boju Ko livada rijeku svoju, Ruža s kišom zanosna!
Volim te kad sve veselje Nestane sa tvog čela; Na sadašnjost kad ti prelije Iz prošlosti steru vela. Volim te kad iz tvog oka Teče voda nalik krvi, Kad njihanje tvog boka Svlada tjeskoba duboka, Kad ti užas kosti mrvi. Dišem te, božanska slasti!
O ti himno, među svima! Jecaje ti volim pasti, Jer ti srce mora rasti Zbog očiju s biserima!... U strahu pred svakim gostom
I nesreći uvijek blizu, Dok nisi za dugim postom Stajala pred strašnim mostom Gađenja u vječnom nizu, Nećeš moći, robinjice, Što me plaho zoveš k sebi, Dok se čuju noćne ptice Reći podižući lice: Jednaka sam, Kralju, tebi…..
BAUDELAIRE DANAS
• Sve do danas Baudelarie je predmet istraživanja. Bio je aktivan sudionik u umjetničkim krugovima i životu tog vremena. Pisao je kritike i eseje o svim aspektima francuske kulture, bio otvoren i iskren i s prijateljima i neprijateljima, rijetko je imao diplomatski pristup, u raspravama uvijek žestok. Ali, imao je prijatelje koji su ga cijenili i voljeli i bili mu odani – Courbet i Daumier, Franz Liszt i V. Hugo, G. Flaubert, Balzac i naravno Manet.
• Većina je njegovih djela tiskana nakon njegove smrti a zaradom je majka isplatila sve njegove dugove. Kako je slava sve više rasla majka je na kraju rekla kako je njen sin, sa svim greškama i manama koje je imao i koje je živio, ipak našao svoje mjesto u književnosti.
Korištena literatura:
- Baudelaire, Charles. 1994. Cvjetovi zla. Konzor. Zagreb.
- Baudelaire, Charles. 1996. Cvjetovi zla/Spleen Pariza. Sysprint. Zagreb.
- Pavletić, Vlatko. 1993. Baudelaireovi Cvjetovi zla. Školska knjiga. Zagreb.