FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI UZ 200. OBLJETNICU ROĐENJA (1821. – 1881.)
Pripremila Ruža Jozić, Gimnazija Sesvete, 2021.
DOSTOJEVSKI – VELIKAN KNJIŽEVNOSTI • Izložba DOSTOJEVSKI – VELIKAN KNJIŽEVNOSTI, povodom dvjestote obljetnice piščeva rođenja. • Ruski pisac Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je u Moskvi 1821., a umro u Sankt-Peterburgu 1881. godine.
• Tijekom svog relativno kratkog života stvorio je golem književni opus kojim je obilježio ne samo rusku, nego europsku i svjetsku književnost i kulturu. • Izložba ima namjeru podsjetiti na bogat i raznolik književni rad Dostojevskoga, na njegove životne prekretnice te ukazati na utjecaj njegovih djela na današnje čitatelje i proučavatelje njegova djela. • S Dostojevskim se pojavljuje jedan od najvećih romanopisaca svjetske književnosti.
Kronologija F. M. Dostojevskog • 1821. Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je u Moskvi, kao drugo dijete vojnog liječnika Mihajla Andrejeviča i Marije Fjodorovne. • 1831.-1838. Fjodor i stariji brat pohađaju osnovnu školu u Moskvi, a srednju školu u Sankt Peterburgu. Fjodor 1838. upisuje Vojni inženjerski studij. • 1839. Nakon majčine smrti 1837., dvije godine poslije umire im i otac. Mihail preuzima brigu o imanju i obitelji. • 1843. Fjodor diplomira na vojnoj akademiji i dobiva čin zastavnika. Počinje rad na svojoj prvoj priči Bijedni ljudi. • 1846. Iznajmljuje stan u St. Peterburgu i posvećuje se književnom stvaralaštvu. Objavljuje knjige Bijedni ljudi i Dvojnik. • 1848.-1849. Pridružuje se, ilegalnom udruženju utopijskih socijalista. Zbog zabranjene političke djelatnosti ubrzo ga uhićuju i nakon osam mjeseci zatvora osuđuju na smrt. Pomilovan je u zadnji čas prije smaknuća, na stratištu. • 1850.-1854. Robijao je u Sibiru u Omskoj tvrđavi. Tijekom robije preobraća se u monarhista i sljedbenika Ruske ortodoksne crkve.
Moskva – 19. st. u vrijeme mladosti F. M. Dostojevskoga
Kronologija F. M. Dostojevskog • 1854.-1859. Prisilna vojna služba u Sibiru. Godine 1857. ženi se udovicom Marijom Dmitrijevnom Isajevom, napušta vojnu službu i vraća se u St. Peterburg. • 1860. S bratom Mihailom počinje objavljivati časopis „Vrijeme“ • 1861.-1862. Izlaze mu romani Poniženi i uvrijeđeni te Zapisi iz mrtvog doma. Postiže silan uspjeh kod publike i kritike. • 1862.-1863. Fjodor započinje vezu s mladom studenticom Apolinarijom Suslovom s kojom putuje po Engleskoj, Francuskoj, Italiji i Švicarskoj. • 1864. Umire mu žena, a dva mjeseca kasnije i brat Mihail. U časopisu „Epoha“ izlaze Zapisi iz podzemlja. • 1866. Na kocki gubi gotovo svu imovinu. Pred dužnicima bježi u inozemstvo. Izlaze mu romani Kockar te Zločin i kazna. • 1867. Ženi se 20-godišnjom stenografkinjom Anom Grigorjevnom Snitkinom. Odlaze u inozemstvo gdje ostaju četiri godine. • 1868. Izlazi mu roman Idiot koji je u Rusiji dočekan s velikim ushićenjem. Kći Sonja umire nakon samo tri mjeseca života.
Roman je pisan „rukama što su drhtale od gnjeva“
Kronologija F. M. Dostojevskog •
1871.-1872. Vraća se u Sankt Peterburg. Objavljuje svoj politički roman Bjesovi (Zli dusi).
• 1873. Izlazi Piščev dnevnik, knjiga kolumni u kojoj je komentirao sve važnije događaje. Knjiga je bila vrlo čitana, a on postaje vrlo popularan. Pod utjecajem supruge prestaje kockati. • 1875. -1878. Izlazi mu roman Mladić. Primanje Dostojevskoga u Carsku akademiju znanosti, kao dopisnoga člana. • 1879.-1880. Izlazi mu roman Braća Karamazovi, koji mnogi smatraju njegovim najvećim djelom. • 1880. Drži čuveni govor o Puškinu koji nailazi na silno odobravanje i divljenje. Zadnjih godina života napokon stječe zasluženu slavu i postaje gotovo legendom; veličan je u ruskom narodu kao najveći pjesnik njegovih patnji i nadanja. • 1881. Umire 28. siječnja u 59. godini. Sahranjen je u Sankt Peterburgu, a na sprovodu su prisutni deseci tisuća ljudi svih društvenih slojeva koji su došli na posljednji ispraćaj najvećega ruskog književnika.
Samo živjeti, živjeti i živjeti! Život, kakav god bio! ( Zločin i kazna) • Fjodor Mihajlovič Dostojevski, (1821.–1881.) ruski književnik, jedan je od najvećih svjetskih romanopisaca svih vremena; slikar tamne i ponorne strane čovjekova bića, vrlo snažno je utjecao na sveukupnu modernu književnost. • Bio je progonjen i osuđivan zbog simpatija prema socijalistima, ali je u nutrini ipak ostao vjeran pravoslavlju i kršćanstvu. Kroz svoja djela je često prikazivao sukob tih dviju opcija nikada uistinu ne zauzimajući stav. • U svojim romanima Dostojevski prvi među ruskim piscima prikazuje urbanu sredinu punu teške i turobne tragičnosti koja guši sve oko sebe. Tragajući za skrivenim pobudama ljudskih postupaka, traži odgovore na egzistencijalna ali i moralna i filozofska pitanja čovjekovog postojanja, pri čemu prodire u dušu i psihu čovjeka donoseći psihološke portrete svojih junaka. • Najznačajnija djela: Zločin i kazna, Braća Karamazovi, Bjesovi, Idiot, Bijedni ljudi...
Dostojevski – književnik i publicist
DOSTOJEVSKI: Stotina sumnji ne čini dokaz! (Zločin i kazna)
• Fjodor Mihajlovič Dostojevski, ruski književnik i publicist, rođen je 1821. u Moskvi, a umro je 1881. u Petrogradu. Sin liječnika, učio je na vojnoj inženjerijskoj akademiji. • Kao pripadnik kruga utopijskih socijalista osuđen je 1849. godine od carskih vlasti na smrt i na samom stratištu pomilovan i poslan na robiju u Sibir. Tek mu je 1859. dopušteno da se ponovo nastani u Petrogradu, gdje se do svoje smrti profesionalno bavio književnim i novinarsko-publicističkim radom. • U publicističkom Dnevniku propovijedao je slavenofilske ideje, a ruski je narod smatrao narodom – bogonoscem, koji će preporoditi čovječanstvo. Socijalnoj revoluciji suprotstavljao je moralno-etičku obnovu u duhu evanđeoskog kršćanstva. • Pretečom su ga smatrali ekspresionisti, a u novije doba egzistencijalistički pisci (Sartre, Camus). Umnogome su se oslanjali na Dostojevskoga i Kafka, Gide, Proust, Camus, Mann…
F. M. Dostojevski
Dostojevski – književna djela • Romani:
• Zločin i kazna (1866.)
• Bijedni ljudi (1846.)
• Idiot (1868.)
• Dvojnik (1846.)
• Bijesovi (1871.-1872.)
• Bijele noći (1848.)
• Mladić (1875.)
• Netočka Nezvanova (1849.)
• Braća Karamazovi (1879.-1880.)
• Selo Stepančikovo (1859.)
• Novele: Krotka (1876.),
• Poniženi i uvrijeđeni (1861.) • Zapisi iz mrtvog doma (1861.-1862.)
• Zapisi iz podzemlja (1864.)
Dostojevski - romani BIJEDNI LJUDI (1846.) • Svojim oblikom to je roman u pismima, samo što se ovdje radi o „dopisivanju“ dvoje socijalno i ljudski „uvrijeđenih“ ljudi: sitnog činovnika Makara Devuškina i smirene jednako siromašne petrogradske djevojke Varenjke. U romanu je Dostojevski odveo čitaoca „na tavane i podrume“ i upozorio ga da i tu žive „ljudi, naša braća“.
NETOČKA NEZVANOVA (1849.) •
Sentimentalni je roman koji Dostojevski nije uspio završiti, jer je uslijedilo hapšenje, zatim osuda na smrt i pomilovanje neposredno pred izvršenje smrtne kazne, i napokon robija, koja je književni život Dostojevskoga prekinula na cijelo desetljeće.
Dostojevski - djela
Dostojevski - romani SELO STEPANČIKOVO (1859.) • Roman napisan u Sibiru kao „komični roman“ o temi provincijske vlastele s karakterom „ruskog Tartuffea“ Fome Opiskina, u središtu pažnje. PONIŽENI I UVRIJEĐENI (1861.) • Već samim nazivom roman se nadovezuje na Bijedne ljude, samo što ga kao „roman-feljton“ odlikuje melodramska fabula zasnovana na „otkrivanju tajni“ kao postupku. Fiktivni pripovjedač prati i istražuje ljudske sudbine i, kako sam kaže „mračne i tjeskobne pripovijesti koje se tako često, gotovo neprimjetno zbivaju ispod petrogradskog neba.“
Dostojevski - romani ZAPISI IZ MRTVOGA DOMA (1861.) •
Zapisi nisu izrazito fabularno djelo i vezuju se za tradiciju „naturalne škole“. Pripovjedač, plemić Aleksandar Petrovič Gorjančikov opisuje „užasne stvari kao obične stvari“ i stvara cijeli niz likova s robije, zločinaca i moralista, plemića i pučana, posredstvom kojih otkriva svoju životnu filozofiju. To je njegov roman a ne autobiografski zapisi, iako je pisan u prvom licu. Nije slučajno da taj roman završava nedvosmislenim izjednačavanjem slobode i uskrsnuća: „Sloboda, nov život, uskrsnuće od mrtvih… Divna li časa!“ … „Kad bi mi netko mogao dokazati da je Krist izvan istine, i kada bi istina zbilja isključivala Krista, ja bih radije ostao s Kristom, nego s istinom.“
IDIOT (1868.) • Idiot je jedan od najznačajnijih romana unutar opusa slavnoga ruskog romanopisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog već i svjetske literature uopće. Temeljni lik romana, knez Miškin, koncipiran kao „idealni“ karakter, kao da tvori antitezu Raskoljnikovu. Roman ističe cijeli niz općenitih etičko–moralnih pitanja, a raspravlja i o ruskom društvu onoga vremena. Elementi fabule romana dijelom su tradicionalni, a dijelom opet pripadaju sudskoj kronici…Takav čovjek neizbježno postaje društveni 'idiot', žrtva konteksta u kojem živi, žrtva ljudi s kojima dolazi u doticaj. Povratkom iz Švicarske u Rusiju on ulazi u 'salon' - metaforu društva u kojem, kako će se vidjeti na kraju, ljudi poput njega nemaju što tražiti.
Mnoga njegova djela smještena su u prepoznatljiv petrogradski okoliš, pa je Dostojevski jedan od temeljnih tvoraca »petrogradskoga teksta« ruske književnosti.
Dostojevski - romani BJESOVI (ZLI DUSI) (1871. - 1872.) • Roman je svrstavan u antinihilističke romane koji su se u Rusiji pojavili u sedamdesetim godinama. Kao građa za Bjesove Dostojevskom su poslužili materijali političkog procesa anarhisti Nečajevu i njegovim pristalicama. Ovaj roman–pamflet upozorava na neljudske mehanizme koji djeluju unutar ilegalne organizacije, a njegov se autor pretvara u strastvenoga kritičara ideja koje izriču stvoreni likovi. MLADIĆ (1875.) • Roman je pisan u prvom licu u ime mladoga i „poniženoga“ Arkadija Dolgorukoga. Cijela struktura romana podređena je ideji raspadanja društva. Ovaj je roman smatran najmanje cjelovitim djelom Dostojevskoga…
ZLOČIN I KAZNA (1866.) (Prestuplenie i nakazanie) • Zločin i kazna, jedan je od najznačajnijih romana svih vremena, klasik ruske i svjetske književnosti. • Godine 1866. objavljuje roman „Zločin i kazna”, njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motiviranom ubojstvu sa središnjim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Nietzscheova nadčovjeka. U romanu Dostojevski uvodi novi postupak pripovijedanja u književnosti, tzv. unutarnji monolog kojim na sasvim novi način prikazuje psihološku problematiku romana. • Roman je izgrađen na fabuli koju poznajemo iz kriminalnog romana, s tom razlikom što ovdje već u početku djela saznajemo tko je ubojica. Zločin je mnogostruko i različito motiviran: koliko Raskoljnikovljevim altruizmom, njegovom željom da pomogne bijednima, toliko i idejnim razlozima… Raskoljnikov potaknut krajnjom bijedom i turobnom budućnošću odlučuje ubiti i opljačkati omraženu staricu Aljonu Ivanovnu, koja lihvarenjem izrabljuje ljude. U psihičkoj krizi kroz koju prolazi pomaže mu djevojka Sonja Marmeladova, koja se pasivno drži prema zlu, a utjehu nalazi u kršćanstvu.
Braća Karamazovi posljednji je roman ruskoga genija Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, koji je dovršio nepuna tri mjeseca prije smrti. Utjecaj ovoga romana, koji se smatra njegovim najvećim djelom, ne prestaje slabiti od njegova objavljivanja. Upečatljiva, snažna promišljanja o vjeri, smislu života, ljubavi i moralu duboko prožimaju Braću Karamazove, kao i niske strasti, pohlepa, tuga, ljubomora i humor. Duboko ponirući u ljudsku dušu i ocrtavajući psihološke portrete svojih likova Dostojevski iz temelja propituje najvažnije teme ljudske egzistencije stvarajući svoje najbolje djelo i jedno od najdragocjenijih djela svjetske književnosti.
BRAĆA KARAMAZOVI (1879. – 1880.) • Ideja rastakanja ruskoga društva i obitelji sadržana je i u najvećem romanu Dostojevskoga. To golemo djelo pripada visokom ruskom realizmu, sintetizira stvaranje Dostojevskoga i otvara nove putove romanu kao književnoj vrsti. Kriminalistička fabula o ubojstvu staroga Fjodora Karamazova podređena je razotkrivanju karaktera triju njegovih sinova koji se ne razlikuju samo svojim psihičkim osobinama nego imaju i različite nazore o svijetu. Svoju potvrdu kršćanske vjere Dostojevski je prikriveno iznio na početku romana Braća Karamazovi u poglavlju Žene koje vjeruju: • „Nema toga grijeha, i ne može ga biti na cijelom svijetu, koji Bog ne bi oprostio onome tko se iskreno kaje. I ne može uopće čovjek počiniti tako velik grijeh koji bi iscrpao beskrajnu ljubav Božju. Zar može biti takav grijeh koji bi nadmašio ljubav Božju? Vjeruj da te Bog voli i više nego što možeš zamisliti, voli te i s tim tvojim grijehom i u tvom grijehu. Odavno je rečeno da se na nebu više raduju jednom pokajniku nego desetorici pravednika. Ne vrijeđaj ljude, ne ljuti se zbog uvreda. Pokojniku oprosti u srcu sve čime te uvrijedio, istinski se pomiri s njim. Ako se kaješ, onda i voliš. A ako budeš voljela, onda si već Božja… Ljubavlju se ispašta, sve spašava. Ljubav je takvo neprocjenjivo blago da njome možeš otkupiti cijeli svijet, možeš iskupiti ne samo svoje, nego i tuđe grijehe. Idi i ne boj se!“ (Braća Karamazovi, 60. str.)
ZAPISI IZ PODZEMLJA (1864.) • Novela je napisana kao intimna filozofska ispovijed čovjeka „iz podzemlja“, zapravo kao beletrizirana kritika ondašnjih socijalističkih „sustava sreće“, nasuprot kojima nezadovoljnik iz „podzemlja“ ističe načelo „slobodnoga htijenja“ i individualnu, osobnu pobunu. Ova novela nije samo skica za Zločin i kaznu, nego i više od toga; njezin je pripovjedač „antijunak“ i „paradoksalist“, a ostvarena je pretežno kao unutrašnji monolog koji zadobiva oblik eseja, pa tako u mnogome prethodi načelima na kojima se temelji moderna proza.
Dostojevski – književna djela KROTKA (1876.) • Ova novela predstavlja zapravo razmišljanja još jednog čovjeka „iz podzemlja“, zbog kojega je mlada žena počinila samoubojstvo a on se nalazi uz njezin odar. Ujedno je to jedna od najpotresnijih „novela očaja“ u svjetskoj književnosti, koja govori o potpunom slomu svega ljudskoga u čovjeku koji je ostao sâm – pred beskrajnom prazninom. BIJELE NOĆI (1848.) • U sentimentalnom romanu Bijele noći, mladi službenik i Nastenjka, dvoje mladih i neporočnih ljudi sastaju se kraj petrogradskih kanala. Povijest dvaju osjetljivih bića povezuje nekoliko čudesnih noći zanosa i iskrenosti, otkrića – sa psihoemotivnim studijama velikog pisca.
Dostojevski – velikan ruske književnosti • Dostojevski je najtragičnije ime ruske književnosti. Nitko kao on nije prikazao svijet sjena, što se nevidljivo prelamaju kroz ljudsku dušu, nitko tragičnije ocrtao beznadne, sive horizonte i onaj zagušljiv oblak briga, što je obavio čovjeka, gušeći ga nemilosrdno. Nitko nije dao dublje onu gorku bol u plemenitom malom čovjeku, izudaranom bijedom i poniženjem, razapet između snova o ljepšem svijetu i sumorne stvarnosti. • Svijet Dostojevskog je bogat mozaik karaktera, likova i pojedinaca, koji nose u sebi uzbudljiv nemir i tragičan položaj čovjeka, gdje se slobodoumlje, ne plaća samo gubljenjem kruha, nego i progonima u kaznionice Sibira. • I sam je doživio poniženje, hapšenje i prinudni rad u društvu ubojica i lopova. Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u Bibliji i KRŠĆANSTVU.
Ako želite pobijediti svijet, pobijedite sebe", kaže Dostojevski u "Bjesovima". I on je upravo to učinio. • DOSTOJEVSKI - Izvor inspiracije • D. H. Lawrence, Virginia Woolf i William Faulkner bili su zadivljeni sposobnošću Dostojevskog da začara i čita misli. Prema Jamesu Joyceu, Dostojevski je "stvorio suvremenu prozu i doveo je do današnjeg vrhunca". Franz Kafka, koji je volio Braću Karamazove, Dostojevskog je nazivao svojim "krvnim srodnikom". Ernest Hemingway izdvajao je autora Idiota kao nekoga tko je na njega posebno utjecao: "Kod Dostojevskog ima nevjerojatnih stvari i stvari u koje se ne može povjerovati, ali neke su od njih tako istinite da vas mijenjaju dok ih čitate." • Kada je pročitao Zapise iz podzemlja i Zapise iz mrtvog doma, Friedrich Nietzsche je Dostojevskog opisao kao "jedinog psihologa od koga sam imao što naučiti".
REKLI SU O DOSTOJEVSKOM • Svi junaci Dostojevskoga pitaju se o smislu života. Time su oni moderni: oni se ne plaše smiješnog. Ono po čemu se moderna osjećajnost razlikuje od klasične osjećajnosti, to je što se ova hrani moralnim, a ona metafizičkim problemima. U romanima Dostojevskog pitanje je postavljeno s takvom snagom da traži samo krajnja rješenja. Egzistencija je lažna ili vječna. Da se Dostojevski zadovoljio ovim ispitivanjima, bio bi filozof. Ali on objašnjava posljedice koje ove duhovne igre mogu imati u ljudskom životu, i po tome je umjetnik. (A. Camus – Mit o Sizifu)
Svi likovi Dostojevskog sanjaju dom koji zapravo nemaju. • „Svim glavnim junacima Dostojevskog dano je „o uzvišenom mudrovati i uzvišeno tražiti“, u svakom od njih je „misao velika i neriješena“, svi oni, prije svega, „moraju riješiti misao“. I u tom rješenju misli (ideje) sav je njihov pravi život i vlastita nezavršenost. Ako im se oduzme ideja u kojoj žive, njihov će lik biti potpuno uništen. Drugim riječima, lik junaka je neraskidivo povezan s likom ideje i neodvojiv je od nje. Mi vidimo junaka u ideji i kroz ideju, a ideju vidimo u njemu i kroz njega.“ (Mihail Bahtin – Problemi poetike Dostojevskog)
Dostojevski: Sloboda… • „Sloboda je u Dostojevskoga ne samo kršćanska pojava nego i pojava novog duha. Kršćanstvo iz transcendentalnog shvaćanja prelazi u razdoblje više imanentnog shvaćanja. Čovjek se oslobađa više vanjske forme, vanjskog zakona i na putovima punim stradanja stječe unutrašnju svjetlost. Sve se to događa u posljednjoj dubini ljudskoga duha. Tu će se otvoriti jedan novi svijet. • Krist se treba javiti čovjeku na njegovim slobodnim putovima kao posljednja sloboda, kao sloboda u Istini. Čovjeku se daje prva sloboda, ona se iscrpljuje i prelazi u svoju suprotnost. Tu tragičnu sudbinu slobode i prikazuje Dostojevski u sudbini svojih heroja. Sudbina prelazi u samovoljnost, u buntovno samopotvrđivanje. Sloboda postaje bespredmetna, prazna, ona pustoši čovjeka. Takva sloboda vodi k ropstvu, uništava sliku i priliku čovjekovu. Ne očekuje čovjeka vanjska kazna, ne meće vanjski zakon na njega svoju tešku ruku, nego božansko načelo koje se iznutra, imanentno otkriva, poražava čovječju savjest od plamenog ognja Božjeg, sagorijeva čovjek u tami i pustoši koju je on sam izabrao. To je sudbina čovjekova, sudbina čovjekove slobode. I Dostojevski otkriva tu sudbinu s izvanrednom genijalnošću.“ (Nikola Berdjajev – Naziranje na svijet Dostojevskoga, Zagreb, 1936.)
Dostojevski – veliki kršćanin • Ruski pisac F. M. Dostojevski, jedan od najznačajnijih književnika u povijesti, bio je pravoslavni kršćanin i gajio je veliku ljubav prema kršćanstvu. U svojim djelima Dostojevski je vrlo često detektirao zlo u svijetu i ljudima, koje buja i zarobljava, nasuprot Božje istine koja oslobađa. U svom Dnevniku Dostojevski je izrekao i jednu misao o Europi koja je danas aktualnija nego ikad. • Europa je napustila Krista. To je razlog zašto Europa umire, to je jedini razlog’ – rekao je Dostojevski i kao da je prorekao današnje vrijeme i promašeno stanje duha mnogih kršćana diljem Europe.
DOSTOJEVSKI – veliki mislilac… • Veliki mislilac. Predani vjernik. Neustrašivi istraživač najmračnijih slojeva ljudske duše. Autor najpoznatije književne jednadžbe na svijetu: "Zločina i kazne". I 200 godina nakon njegova rođenja, Dostojevski je i dalje nacionalni ponos Rusije, čija djela oduševljavaju ljubitelje književnosti iz cijelog svijeta. Njegovi su likovi većinom emotivno slomljeni i izmučeni. Pate zbog osjećaja krivice (Rodion Raskoljnikov) i strepnje (Mitja Karamazov), ljubomore (Parfjon Rogožin) i pohlepe (Ganja Ivolgin), dobrote i kompleksa niže vrijednosti (knez Miškin), kao i nedostatka ljubavi (Sonječka Marmeladova). Ipak su spremni proći kroz duševni pakao u potrazi za ljepotom i pravdom. "Besmrtnost duše i Boga jedna su te ista ideja", napisao je u jednom pismu 1878. "Bog mi je potreban već zato što je on jedino biće koje se može voljeti zauvijek", zaključuje Dostojevski u "Bjesovima".
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - misli iz njegovih djela • Zaljubiti se ne znači voljeti. • Čovjek se može zaljubiti i mrzeći. • Velikodušno srce može se zavoljeti iz samilosti! • Uništite moje želje, izbrišite moje ideale, •
pokažite mi nešto bolje i ja ću poći za vama.
• Što je vlast veća, to je strašnija njena upotreba. • Što god je korisno čovječanstvu, to je i plemenito.
• Svaka ljubav prolazi, a neslaganje ostaje zauvijek. • Razum i postoji zato da bi čovjek postigao ono što želi. • Rad je zadovoljstvo razuma a nerad je naslada mašte. • „ Da ondje nisam našao ljudi, posve bih propao.“ • „Što je bolje: jeftina sreća ili uzvišena patnja?“
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - misli iz njegovih djela • Bože, čitava minuta blaženstva. Pa zar je to malo, makar i za čitav život čovječji. • Za čovjeka nema ništa primamljivije od slobode njegove savjesti, ali ni ništa teže. • Voljeti znači moći drugog čovjeka vidjeti onakvim kakvim ga je Bog stvorio. • Srcu koje istinski ljubi ili ljubomora ubija ljubav, ili ljubav ubija ljubomoru. Sasvim suprotno biva sa strašću. • Samo činjenica što mi je žena pružila ruku značila je čitavu epohu u mom životu. • Svemu ima granica, koju je opasno prekoračiti, jer kad je prekoračiš, ne možeš više nazad. • Prije nego što kažeš ljudima kako treba živjeti, pokaži to na svom primjeru. • Postoji srdačnost koja se povjerava svima i svakome, ne računajući na zlobne podsmijehe. Takvi su ljudi uvijek ograničeni jer su spremni da sve najvrjednije izvade iz srca i polože pred prvoga na kojeg naiđu. • Nekoga je bolje imati među neprijateljima nego među prijateljima. • Dragi prijatelji, ne bojte se života. „Životne snage nisu presahle.“
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - misli iz njegovih djela • „Nevolje nam dolaze u povorkama…“ • „Sebe sam ja ubio.“ • „Samo je jedno biće na svijetu beskrajno divno.“ • „ Za koricu kruha oduzmite mi cijelu osobnost.“ • Bog mi je dopustio ponovno ugledati obećanu zemlju.“ • „Ona bi živjela o kruhu i vodi, ali dušu ne bi prodala.“
• „Duša mi se raduje kad gledam tvoju djecu.“ • „Ne boj se… uhvatit ćemo se za ruke…!“ • „I vječno tako, cijeloga života držeći se za ruke.“ • Za šutnju čovjek treba biti vrlo nadaren.
Dostojevski je uz Tolstoja najglasovitiji ruski pisac uopće, a prema širini i značenju utjecaja, osobito u modernizmu, svjetski pisac koji se može mjeriti sa Cervantesom i Shakespeareom. • Korištena literatura i izvori:
1. Dostojevski, F. M. 1996. Zločin i kazna. Sysprint. Zagreb. 2. Dostojevski, F. M. 2003. Zločin i kazna. Školska knjiga. Zagreb. 3. Flaker, Aleksandar. 1984. Poetika osporavanja. Školska knjiga. Zagreb. 4. Flaker, Aleksandar. 1986. Ruska književnost. SNL. Zagreb. 5. Lauer, Reinhard. 2009. Povijest ruske književnosti. Golden marketing. Zagreb. 6. Slamnig, Ivan. 1999. Svjetska književnost zapadnoga kruga. Školska knjiga. Zagreb. 7. Solar, Milivoj. 2003. Povijest svjetske književnosti. Golden marketing. Zagreb.