Poezija posvećena MAJCI uz MAJČIN DAN Pripremila: Ruža Jozić Gimnazija Sesvete
MAJKA
Majčin dan je blagdan u čast majki i majčinstva koji se u većini zemalja pa i u Hrvatskoj, obilježava svake druge nedjelje u svibnju.
Svim divnim ženama i majkama koje su nas naučile voljeti, živjeti, nadati se, ne bojati se, neka je sretan Majčin dan. Iako se slavi na početku svibnja, Majčin dan je svako jučer i svako sutra. Dok god postojimo na ovoj zemlji, taj dan traje, baš kao i ljubav za sve naše majke i snažne žene kojima dugujemo svoj život, koje nas s velikom ljubavlju i strpljenjem uče, odgajaju i pripremaju za život…
Kao začetnica slavljenja Majčinog dana uzima se Anna Marie Jarvis. Ona je 12. svibnja 1907. u nedjelju nakon druge godišnjice smrti svoje majke osnovala Memorial Mothers Day Meeting. S 500 bijelih karanfila izrazila je svoju ljubav prema preminuloj majci i u mjesnoj ih je crkvi dijelila drugim majkama. Posvetila se inicijativi za osnivanje službenog državnog praznika u čast majki, pišući pisma političarima, gospodarstvenicima, svećenicima i udrugama. Već 1909. godine majke su u SAD-u slavile Majčin dan, a američki je predsjednik Woodrow Wilson proglasio 1914. godine Majčin dan nacionalnim praznikom. Nedugo nakon SAD-a, Dan majki postao je praznik i u europskim zemljama, a danas se spominje u čitavom svijetu.
MAJKA Majka je prva osoba koja nas odgaja s velikom ljubavlju. Možda postoje neki od nas koji od djetinjstva ne mogu osjetiti toplinu majčine ljubavi. Stoga bismo trebali biti zahvalni ako se još uvijek možemo okupiti s majkama koje su nas odgojile s velikom dobrotom, strpljenjem i iskrenošću. Zahvalnost majkama često se izražava kroz lijepu poeziju. Dakle, nisu rijetki slučajevi da poeziju s majčinom temom nalazimo u člancima, časopisima, knjigama ili školskim udžbenicima.
Majka je hrana, ljubav, toplina, zemlja. Kad te ona voli, znači da si živ, ukorjenjen, da si kući.” Erich Fromm
Majka Najljepša riječ u rječniku. Najdraža misao u našoj glavi. Majčinu ljepotu opjevali su pjesnici, oslikali slikari. O majci pišu pisci u stihu i prozi. Majčin je lik neiscrpna književna tema u pjesmama pjesnika.
Divici Mariji Zdrava si, Marije, zdrav, žilju pribili, ki u parsi krije tvoj sinak premili; na grišne se smili, puna si milosti, duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti. Da nam tvoj sin prosti, moli ga, Kraljice, sunčene svitlosti prisvitla Danice; božja nevistice u Trojstvu Božjemu, dobra odvitnice pri sinku tvojemu. Uzdahu mojemu priklon uši tvoje, u grihu mojemu gdi cvilim, Gospoje; neka sarce moje vazda želi k tebi, gdino sveti stoje da najdem stan sebi. Marko Marulić
MOLITVA BOGOMAJCI Blažena Gospo moje sijede majke, Marijo, zvijezdo bijelih naraštaja, s usnice tvoje, s ruku punih Sjaja, ja popih prve neborajske bajke. Srce je Majke srce Bogomajke: ja znam da mnogi ljudski grijeh utaja, i znam da srodne duše srećom spaja, izlaže astar povrh gnjevne hajke. I ti što znadeš za čim plače plot i tugu cvijeta bereš očima, znat ćeš i zašto evo postah Got. Znat ćeš i zašto mene obli pot i zašto moja tužba počima za svetu ženu Doru Remebot… Tin Ujević
MALA PJESMA O MAJKAMA Sad moja majka putuje. Majke su uvijek na putu one putuju od sinovljeve košulje do košulje, od dugmeta do dugmeta na kaputu, one putuju tlapnjama svoje djece, njihovim restoranima i sobama. Slijede ih. Majke žive pod suncem sinova i tihih pjesama. Majke su dragi slabi svemiri što vječno odlaze u neku lijepu neizvjesnost, u malu tjeskobu, one pišu pisma koja nikada do kraja ne znamo. Male daleke majke što ih katkada slutimo. Sve naše majke o kojima šutimo. Koje nas uvijek s nama samima uspoređuju. One neprekidno putuju u neku potajnu suštinu, one se nikad iz uličica ljubavi ne miču pa ipak, one su uvijek na putu u svijet: svome sinu. Od nade do nade, od pažnje do pažnje, u tminu. Milivoj Slaviček
JEDNE NOĆI Te noći pisah sjedeć posve mirno, Da ne bih majci u susjednoj sobi Škripanjem stolca u san dirno. A kad mi koja ustrebala knjiga, Sasvim sam tiho išao po sagu. U svakoj kretnji bila mi je briga Da staričicu ne probudim dragu. I noć je tekla spokojna i nijema. A tad se sjetih da je više nema.
Dobriša Cesarić
DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ Dugo u noć, u zimsku gluhu noć Dugo u noć, u zimsku gluhu noć Moja mati bijelo platno tka. Njen pognuti lik i prosijede njene kose Odavna je već zališe suzama. Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem Po snijegu što vani pada U tišini bez kraja, u tišini bez kraja: Anđeli s neba, nježnim rukama, Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju Pazeć da ne bi zlato moje probudili. Dugo u noć, u zimsku bijelu noć Moja mati bijelo platno tka. O mati žalosna! kaži, što sja U tvojim očima Dugo u noć, u zimsku bijelu noć Dragutin Tadijanović
DA SAM PTICA Da sam ptica, ko što nisam ptica, letio bih oko materina lica, zeleni bih vijenac ispod stropa spleo, na prozor bih žute ruže razapeo, poletio bih tada do daleka trešnjika, u njemu bih ubro trešnje dvije (najeo se prije) donio ih majci, da mi se nasmije. Drago Ivanišević
Moja Mati Moja mati je bila velika sirota, tuju je zemlju kopala, tuje pode je prala. Sva svoja lita otkidala je od svoga života, i malo po malo sve je drugin razdavala. Od vrha do dna su noj dani bili puni rabote, noći je živila u strahu i škrbi za druge. Svako je brime nosila sama od svoje dobrote, prez plaće je služila svima, bolje od najbolje sluge. Ona je ovce čuvala, drugi su vunu strigli, ona je prasce hranila, drugi su jili pršute. Sve ča je s mukon prikupila, drugi su lako digli: od mrsa, vina i smokav, od sira i skute. I meni je čuda dala, a ja san njoj malo vrnuja, daleko je ona od mene , sama prez ninega svoga. Da prosi ča od bližnjega, ki zna ko ki bi je čuja, i kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga. Mate Balota
PISMO MAJCI Jesi l živa, staričice moja? Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje. Nek uvečer nad kolibom tvojom Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Vratit ću se kad u našem vrtu Rašire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru Budiš me ko prije osam ljeta.
Pišu mi da viđaju te često Zbog mene veoma zabrinutu I da ideš svaki čas na cestu U svom trošnom starinskom kaputu.
Nemoj budit odsanjane snove, Nek miruje ono čega ne bi: Odveć rano zamoren životom, Samo čemer osjećam u sebi.
U sutonu plavom da te često Uvijek isto priviđenje muči: Kako su u krčmi finski nož U srce mi zaboli u tuči. Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam Da bih umro ne vidjevši tebe. Kao nekad, i sada sam nježan, I srce mi živi samo snom, Da što prije pobjegnem od jada I vratim se u naš niski dom.
I ne uči da se molim. Pusti! Nema više vraćanja ka starom. Ti jedina utjeha si moja, Svjetlo što mi sija istim žarom. Umiri se! Nemoj da te često Viđaju onako zabrinutu, I ne idi svaki čas na cestu U svom trošnom starinskom kaputu. Sergej Jesenjin, 1924. (Prijevod: Dobriša Cesarić)
BELE ROŽE Zmisliš se, mama, tih jutrah tak plavih? Rosa još s trave se svetila vani, Stare su vure polahko odtukle, Glas im je tenek i tih i pospani. V odprti oblok je dišalo jutro, A pod oblokom naš vrtek je mali Budit se počel, i on si je dremal V mirnoj toj noći, dok vsi smo mi spali. Zmisliš se grma od rožicah belih? Tak se razrasel, navek je pun cveta, Vnoge su zime prek njega vre prešle, Vnoga su žarka ga grejala leta. Tesno je k staromu stiskal se zidu, Da ga prijatel obrani od bure, K nizkom, obloku se penjale grane, Čule su, stare kaj šepćeju vure. Kad si Ti znala čez oblok pogledet, Kak da su rože oživele bele, Kak da su dobre Ti dragale ruke, Kak da su k Tebi privinut se štele. Nî Ti sad rožah, poginul je vrtek, Dom je razrušen, raznesli su vsega, Zdalka se vidi ledina žalostna, Dom gde se belel na slemenu brega. Mrtvo je vse, kaj smo imali radi, Nadu za nadom živlenje nam ruši, Gineju želje, al samo popevke Još mi živiju, kak negda, vu duši. Vu njih navek još ta jutra su plava, Vu njih još rožice cvetaju bele, K Tebi dišeće privijaju cvete, Dobre Ti ruke bi dragati štele. Dragutin Domjanić
Gospa Marija Ima jedna mala gospa Marija, Što sve mi draža biva što je starija. Jer ona me je prvog trudno rodila, Za ručicu me slabu prva vodila. Prva me na ovom svijetu volila, Prva se za mene Bogu molila, Kupala me suzom, Bog joj platio, Anđeo joj suzom suzu vratio; Dojila me mlijekom svoje ljubavi, Učila me ovaj jezik ubavi, S kojim ću i onda slatko tepati, Kada ću za plotom možda krepati. Samo tebe volim, draga nacijo, Samo tebi služim, oj Kroacijo, Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, Za te živim, samo za te, amen! Antun Gustav Matoš
MATI Ja uđem u samoću svoje majke: nijemi goli hram U hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubavi Njenom oku stoji ispred mog života neprozirna zavjesa od mraka U moju prošlost njezin pogled ne ulazi dublje od njene noge kojom prvi korak stupi u tamu noćne šume Za pjesmu moje ljubavi ona nema uho Na odmetnutom sinu samo leže dva pogleda teškog prijekora Ja gledam njeno nijemo ladno bezutješno lice: Davna vječna pramajka iskrsnula iz dubina vremena Idem dva lica ćute tvrda kamena Dodir ruku na kućnomu pragu Moja majka povraća se u svoju samoću: nijemi goli hram Antun Branko Šimić: Preobraženja, 1920.
Luckasta pjesma Mama, htio bih da postanem srebro! Sine, bojim se, hladno bi ti bilo! Mama, htio bih da postanem voda! Sine, bojim se, hladno bi ti bilo! Mama, utkaj me u uzglavlje svoje! To može! Evo, odmah, dijete moje! Federico Garcia Lorca
MAJKE… Glаѕ vаšе mајkе рrvі је glаѕ kојеg kojeg smo іkаdа čuli, čаk і рrіје nеgо štо smo rоđеnі. Čаk і kао nоvоrоđеnčе, роznаtе glas ѕvојe mајke і nјu vоlіtе vіšе оd ѕvіh drugіh. Сіјеnіtе ѕvоје mајkе і роbrіnіtе ѕе dа оnа znа kаkо vі сіјеnіtе ѕvе оnо štо оnа čіnі zа vаѕ. Gоdіnе рrоlаzе brzо; vоlіtе ѕvоје mајkе рrіје nеgо štо budе рrеkаѕnо!