JOSIP PUPAČIĆ Uz 50. obljetnicu tragične smrti pjesnika (1928. – 1971.)
Josip Pupačić - životopis • Josip Pupačić, hrvatski pjesnik, rođen je 19. rujna 1928. godine u Slimenu, pored Omiša. • Završio je klasičnu gimnaziju u Splitu. • U Zagrebu upisuje studij književnosti na Filozofskom fakultetu, koji završava 1955. godine. • Radio je u Novinskom izdavačkom poduzeću »Lykos« (1956. do 1957. godine). • Godine 1959. primljen je na Filozofski fakultet u Zagrebu kao asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost. • U Londonu i Lyonu Pupačić je radio kao lektor i kao profesor hrvatskog jezika. • Uređivao je časopise Krugovi (1957.–1958.) i Književnik (1959.– 1961. godine). • Sa suprugom i kćerkom poginuo je u zrakoplovnoj nesreći na Krku 23. svibnja 1971. godine.
*** Zvijezda da mi je biti i živjeti kao zvijezda negdje visoko, visoko. Pa da netko za mene brojeći zvijezde kaže: Ono je moja zvijezda. Zvijezda da mi je biti.
Cetina (Zapisano na kamenu) Nije to nikakvo čudo, ali, pogledajte je: potopljeno selo i ljepše klisure od bilo kojeg grada. Brza je i mirna je. Pogledajte je, kad se suton okupa: tri ovce na otoku i jedno magare. I sve je potopljeno. Samo jedan jablan gleda svoj stas u vodi... Nije to zato što Cetinu volim; ali, ovakvog grada još nisam vidio. Bože moj, - Cetina!
Josip Pupačić • Pjesme je počeo objavljivati u Izvoru i Studentskom listu 1950. godine.
• Ranom lirikom iz dviju zbirki objavljenih iste godine (Kiše pjevaju jablanima i Mladići, 1955.) • Zbirkom Cvijet izvan sebe (1958.) stekao je priznanje kritike i širega čitateljstva.
• Među pripadnicima pisaca krugovaškoga naraštaja, s kojim je sazrijevao, Pupačićev se poetski rukopis isticao umjerenijom modernošću strukture i snažnijom afektivnošću izraza čvršće oslonjena o zavičajni pejzaž, djetinjstvo i emotivne odnose, naginje »mitu o harmoniji« i identifikaciji s bližnjima. • Pupačić je s Antunom Šoljanom i Slavkom Mihalićem objavio Antologiju hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (1966.).
Pjesništvo Josipa Pupačića • Pisao je pjesme koje su bile duboko povezane s njegovim podrijetlom i zavičajem. • U zbirci Ustoličenje (1965.) Pupačić se okrenuo grafičkoj ornamentici po ugledu na Preobraženja A. B. Šimića, a pjesnički izraz mu je postao apstraktniji s jasnom težnjom da prikazane motive opremi univerzalnim značenjima i metafizičkim sadržajima.
Pupačić – urednik časopisa Krugovi
• Pupačić je bio urednik časopisa Krugovi, od 1957. do 1958. god.
• Među pripadnicima krugovaškoga naraštaja, s kojim je sazrijevao, Pupačićev se poetski rukopis isticao umjerenijom modernošću strukture i snažnijom afektivnošću izraza čvršće oslonjena o zavičajni pejzaž, djetinjstvo i emotivne odnose, naginje »mitu o harmoniji« i identifikaciji s bližnjima.
Tvoja duša šuti i govori Suza i grana masline na nebesima Znak ljubavi Na nebesima će suza zasjati Tvoja duša svijetli sa dna mene Ukazuje se more - tvoja duša šuti Sviraju glazbe - tvoja duša govori Tvoja duša šuti i govori: treperi buduće lišće u krošnjama.
Pupačić je napisao nekoliko antologijskih zbirki poezije: Kiše pjevaju na jablanima Cvijet izvan sebe Mladići Oporuka Ustoličenje Moj križ svejedno gori Izabrane pjesme
U ovom kamenu Ovdje sam od prapočetka U ovom kamenu Provirujem noktima, i zubima, i borama na čelu Ovdje gdje kamen već vječno stoji I ostaje za vječno (Sa mnom što neprestano nestajem nekamo) I to je ono po čemu jesam u svjetlosti i ovdje Jer svjetlost iz kamena izbija a uokolo je tama Ili zapravo nešto po čemu se prepoznaje A ona još nije sasvim stigla Samo joj predstraže kruže Neobznanjene nastupaju njezine vojske Al ja sam u samome kamenu I u njemu doista bivam Doduše – iscrpljen od stoljetnog sjaja Al ipak! I ostat ću ovdje Ovdje gdje kamen već vječno stoji I ostaje; Za vječno.
Možemo viknuti u nebo Možemo viknuti u nebo, Koje ima dobrodušno i nagnuto lice. Možemo zatvoriti vrata naša, Ili otvoriti srce naše. Možemo zavaljati šumu i jezero. Možemo poništiti svoj korak, mračan i usamljen. Možemo se iskrcati na obali I darovati svečanost nepoznatoj djeci. Možemo izgledati kao jarboli, Ili kao prsti, ili kao poskoci. Ako hoćemo; sa smijehom, Ili sa mjedenim oklopom.
Svoj pesimizam prema životu zbog smrti tri brata te tragedijama koje su ga zadesile u osobnom i obiteljskom životu Pupačić je najbolje predočio pjesmom “Tri moja brata”. Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Imao sam glas kao vjetar, ruke kao hridine, srce kao viganj. Jezera su me slikala. Dizali su me jablani. Rijeka me umivala za sebe. Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Livade su me voljele. Nosile su moj glas i njim su sjekle potoke. Radovao sam se sebi. Imao sam braću. (Imao sam uspravan hod.) To su bila tri moja brata: moj brat, moj brat, i moj brat.
More
Pjesnička zbirka Moj križ svejedno gori • Posmrtno mu je objavljena već pripremljena zbirka Moj križ svejedno gori (1971.), u koju, uz egzistencijalističku zapitanost prenesenu iz prethodne faze, prodiru motivi iz nacionalne književne i političke povijesti. • Iako mu je pjesnički opus bio ocijenjen kao heterogen i vrijednosno neujednačen, pri čemu je povoljnije vrjednovano rano pjesništvo, Pupačić zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti druge polovice XX. stoljeća, a pojedine pjesme kao Nesagrađena kuća, Tri moja brata, More i dr., neprijeporan su dio čitateljskoga i kritičarskoga kanona.
Josip Pupačić: Moj križ svejedno gori Evo me, moj svijete, na raskršću i tvom i mome Oprostimo se. – Ti plačeš Moj križ svejedno gori. Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi Snijeg pada Zemlja raste A ti poražen toneš Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod U krčmi Moj križ svejedno gori Uzdignut Razapet Mračan Dovikujem ti. – On gori Dovikujem ti. – Ti strepiš iskre po tebi pršte Peku stravične snove Moj svijete, uzalud stvaran Moj svijete uzalud ljubljen Moj svijete Udaljujem se. Pružam za tobom ruke Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele Razbijen Usitnjen sanjaš Neprestane pritištu more Vjekovi pokapaju svjetlo Rane otaca izrastaju u kraste Divna majka Margarita prodaje suze Majka Margarita Moj križ svejedno gori Nosim ga – moj križ a tvoje ime Nosim ga Slomljen ma svečan Puta ne vidim nigdje Voda po kojoj hodam hlapi Poda mom bujaju pare moj križ svejedno gori Oblistava u beskraj tvoje ime Udaljujem se I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi Ti toneš po svome snu A ja koracam I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju Moj križ svejedno gori Moj križ a tvoje ime.
Pupačićeve zbirke pjesama
Jedno drugo more Jedno drugo more Ponosno pa mu se divimo Izostalo izvan vremena, neograđeno plovi I nezavisno u dubini Nepristupačnoj kraljevima.
Ono se seli jednostavno Kao da i ne zna kuda Od jedne do druge slutnje Ali se ne prepušta struji. Šibaju li ga vjetrovi – more slobodno stoji Poravnano u mislima Kristalno u nutrini.
Moj grob Moj grob će biti sunčan, tih i krcat bogatoga sjaja, beskrajan prostor gdje oluje mru nad stijenjem zavičaja. Na njemu neće gorjeti svijeća niti će naricat žene. Ja živ ću ostat da smijehom sna raspršim uspomene. Uskrsnut neću, i čemu to živjet ću ljepše neg prije, a ono što ljudi smrću su zvali za mene smrt i nije. To će tek biti slobodan život od patnji i veriga svijeta, taj prostor gdje mi polože tijelo bit će samo vinjeta. Rasut ću sebe u srca mnoga, i živjet u bezbroj života, jer od sadašnjeg mračnoga mene ostat će samo ljepota.
Vodama Cetine Vodama Cetine moj narod mrmori Povorke mrtvih s kamenjem na ramenu S kapima znoja na čelu, s kapima krvi u znoju Gaze – a voda do grla – zubima zarivenim u zemlju. Vodama Cetine moj narod prolazi Povorke živih s planina na tjemenu Potoci znoja po čelu, potoci krvi u znoju Gaze – a voda do nosa – zubima zarivenim u zemlju. Vodama Cetine moj narod mrmori Povorke mrtvih s kamenjem u utrobi Jezera znoja na čelu, jezera krvi u znoju Gaze – a voda presahla – zubima zarivenim u zemlju. S vodama Cetine moj narod prestaje Povorka sjena s mrtvima u pamćenju; Pretvorena u svjetlo, gdje je tvoj grob Rijeko, nestala rijeko u crnoj provaliji.
MOJ BOG Našao sam ga i On je našao mene moj Bog koji me voli Našli smo se tražeći jedan drugog i našao sam ga u sebi jer živi u meni i za me i ja se u njemu radujem Od iskona bili smo skupa i do konca bit će mi pratilac moj Bog.
ZALJUBLJEN U LJUBAV Volio sam je kao travu i kao jasenje, ko trstiku i kanarinca, ko uspavanku i majčino buđenje. Zaljubio sam se u nju, u malu djevojku, u njezine prste nemoćne u struk kostelje moje zelene… Volio sam je kao ženu, ko dijete, ko brata, volio sam je kao mir i kao povratak; nju, vodu divljeg jezera, dijete u povoju vitku i brzu jegulju.
U ovom kamenu Ovdje sam od prapočetka U ovom kamenu Provirujem noktima, i zubima, i borama na čelu Ovdje gdje kamen već vječno stoji I ostaje za vječno (Sa mnom što neprestano nestajem nekamo) I to je ono po čemu jesam u svjetlosti i ovdje Jer svjetlost iz kamena izbija a uokolo je tama Ili zapravo nešto po čemu se prepoznaje A ona još nije sasvim stigla Samo joj predstraže kruže Neobznanjene nastupaju njezine vojske Al ja sam u samome kamenu I u njemu doista bivam Doduše – iscrpljen od stoljetnog sjaja Al ipak! I ostat ću ovdje Ovdje gdje kamen već vječno stoji I ostaje; Za vječno.
Josip Pupačić – tragični pjesnik
Josip Pupačić – tri brata pokopao, a žena, kćerka i on skončali u gorućem avionu na Krku 1971. godine
Pjesnik Pupačić
Spomenik Josipu Pupačiću u rodnom Slimenu kod Omiša
• Pisao je pjesme koje su bile duboko povezane s njegovim podrijetlom i zavičajem. U Slimenu kod Omiša svake se godine održavaju dani Josipa Pupačića. U Podstrani se svakoga kolovoza od 1997. g. održava književna i kulturna manifestacija Dobrojutro, more!, nazvana po istoimenoj Pupačićevoj zbirci pjesama, u spomen na hrvatske književnike Josipa Pupačića, Dragu Ivaniševića, Juru Kaštelana i Nikolu Milićevića, kojima je poljički kraj bio zavičaj, i kao takav se odrazio u njihovim književnim djelima.
UMREM LI NEDUŽAN I MLAD
Umrem li nedužan i mlad u rascvalo jutro sve će biti radosno samo stari panj tužno će stajati u dvorištu sam I sve će biti isto: na prozoru će mačak guditi kroz san i djeca će ići po livadi u novi sunčani dan Sve će biti radosno: vrapci će pjevati po strehi svoj dugi dosadni ćićipup Ali tiho će biti u gaju mom: samo će pući i stresti rosu jedan jedini pup.
Uspravni hod Josipa Pupačića • Pupačić se prerano pridružio onom blistavom društvu mrtvih pjesnika svoga jezika, rađajući se stalno iznova, poput feniksa, iz vlastitog glasa. Postao je neotuđivim dijelom pjesničke baštine, značajnim pritokom duhovne rijeke što joj je izvor u kamenu, u uklesanim slovima opata Držihe na Bašćanskoj ploči, a ne uvire nigdje osim u vječnost. Ostvarivši onu opću sliku pjesnika, koji su čuđenje i vječno treptanje u svijetu, kako kaže A. B. Šimić, ostvario je iznimno djelo, vrijedno našega trajnog čuđenja i mišljenja. (Ante Matijašević: Predgovor knjizi J. Pupačić: Uspravni hod. 1998. Mozaik knjiga. Zagreb. Str,. 29)
JOSIPE, JOSIPE, NE BOJ SE, TA JA SAM SAMO MORE! ZAGRLJEN MOREM, S MALO KAMENA I PUNO SNOVA, Pupačić kreće VODAMA CETINE i gleda MORE i sluša more, piše BALADU O RIJECI i DVA BRIJEGA, divi se zavičaju i kamenu iz snova, žuđeno mjesto - SLIME, JABLANIMA i VRBAMA, NEBU i OTOKU, MLADIĆIMA uz rijeku, JESENI i PROLJEĆU, CVIJETU IZVAN SEBE. ZALJUBLJEN U LJUBAV - Volio sam je kao travu i kao jasenje, ko trstiku i kanarinca, ali BUDI MOJA NOĆ. Brine ga MAJČINA TUGA, jer NISAM TI PISAO MAJKO, a UMORNA je i ŠUMA OD MOLITVE. On je TIHI MALI ČOVJEK, koji ŠEĆE ULICOM GRADA, traži MALE RADOSTI i čeka PUTOVANJE, dok se IZ DANA U DAN prisjeća DAVNE PJESME.
Okružen braćom i sestrama - TRI MOJA BRATA I JA, NAS SEDAM BRAĆE u NESAGRAĐENOJ KUĆI, uz MORE.
KRIKOM U SUNCU razmišlja o SVEMIRCIMA, dok osjeća BIJELI, PLAVI, CRVENI i NARANČASTI MIRIS; ZVIJEZDA DA MI JE BITI i UMRIJETI U MADRIDU.
Zamišlja MRTVU STRAŽU i POSLJEDNJI RAPORT. Dok pjeva PJESMU i HIMNU, mašta o STVARANJU SVIJETA, a zvijezde padaju IZMEĐU NEBA I ZEMLJE, U OVOM SVEMIRU. POGLEDOM S MOG PROZORA, pita se: gdje smo ZEMLJA I JA? Moja POSLJEDNJA VEČERA, da posljednja večera U OVOM KAMENU, ostat ću ovdje u SJENI SVOGA OCA uz RUŽE, BIJELE RUŽE i ZDENAC ŽIVOTA. UMREM LI NEDUŽAN I MLAD u rascvalo jutro sve će biti radosno! Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju. I ništa tako sveto kao život. A MOJ BOG, našao sam ga i On je našao mene, moj Bog koji me voli, našli smo se tražeći jedan drugoga, i našao sam ga u sebi, i do konca bit će mi pratilac moj Bog. Evo me, moj svijete, na raskršću i tvome i mome, jer MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI, to je SVE ŠTO NOSIM U DUŠI. Tekst složila Ruža Jozić prema naslovima Pupačićevih pjesama
Čitamo nezaboravne stihove Josipa Pupačića, uz Svjetski dan poezije
PUPAČIĆU U SPOMEN, Izložba i recital nezaboravnih pjesama Josipa Pupačića u Mjesecu hrvatskoga jezika i Godini čitanja 2021. u Hrvatskoj Pripremile: profesorica Željka Župan Vuksan i Ruža Jozić školska knjižničarka Gimnazije Sesvete