VESNA PARUN Uz 100. OBLJETNICU ROĐENJA NAJVEĆE HRVATSKE PJESNIKINJE (1922. – 2022.)
Pripremile: Ruža Jozić i Željka Župan Vuksan, Gimnazija Sesvete, Travanj, 2022.
Otok Zlarin, rodno mjesto Vesne Parun • Rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika. Dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku, zbog teške imovinske situacije u obitelji. • Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku. Bila je odlična učenica koja se sama uzdržavala instrukcijama od svoje 14. godine. • Svoju prvu zapaženu pjesmu „Pramaljeće“ napisala je s deset godina, a tiskana je u novinskom listu.
Vesna Parun: Ako ti slijede korake, ti poleti! • VESNA PARUN velika hrvatska pjesnikinja 20. stoljeća počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu Pramaljeće, napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu Anđeo čuvar.
• Slijedi pjesma Zov objavljena 1938. godine u časopisu Sjeme, glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić.
Školovanje u Splitu • Vesna Parun je odrastala u teškim uvjetima • Rođena na otočiću Zlarinu, od majke je naslijedila ljubav prema čitanju i književnosti, a kako je jednom prilikom rekla, često je još u djetinjstvu smišljala stihove kako bi nečime okupirala svoje misli i zaboravila na glad. • Njezin je otac bio općinski činovnik kojeg su često premještali te je često ostajao i bez posla. • Vesna je unatoč teškim uvjetima u kojima se rodila bila odlična učenica i već je s navršenih 14 godina davala poduke drugima kako bi zaradila potreban novac za život.
Dolazak na studij u Zagreb • Upisuje fakultet romanistike u Zagrebu, ali uslijed ratnih razaranja morala je pobjeći u Split. Kada se situacija smirila, ponovno odlazi na studij u Zagreb 1942. godine, no ovoga puta upisuje filozofiju. • Sudjelovala je u omladinskoj radnoj akciji u izgradnji pruge Šamac-Sarajevo gdje je doživjela vrhunac svoje nesretne ljubavi zbog koje je prekinula studij.
Studij na Filozofskom fakultetu • Nadala se da će joj se sreća osmjehnuti kada ode na studij na Filozofski fakultet u Zagrebu, no te je snove prekinuo Drugi svjetski rat. • Ipak, kasnije se vratila studiju filozofije, ali od toga ni tada, kao ni danas, nije bilo kruha.
• Zato je radila na željezničkoj pruzi Šamac – Sarajevo, a tada je stigla i ozbiljna liječnička dijagnoza – oboljela je od tifusa. I to je bio samo početak njezinih problema sa zdravljem.
Život Vesne Parun u Sesvetama • Ponešto je o sesvetskom dijelu svog života ispričala i sama pjesnikinja pa je u njezinim razgovorima s novinarima ostao zabilježen podatak da je ovamo stigla poluteretnim vlakom u rano snježno proljeće ratne 1942. godine. • Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat Mirko otišao u partizane i ubrzo poginuo. Godinama je za njim tugovala. • Vesna je tada imala dvadeset godina, često je obolijevala. • S cijelom obitelji doselila se iz rodne Dalmacije jer je njezin otac dobio posao u sesvetskoj Općini smještenoj u kuriji Zagrebačkog kaptola (danas Muzej Prigorja). • U svojoj je autobiografskoj prozi zapisala da je obitelj Parun živjela u pocrnjeloj prizemnici koja joj se činila poput babarogina zamka.
Sesvete sredinom 20. stoljeća (razglednica iz Muzeja Prigorja Sesvete)
Vesna Parun u Sesvetama • Ova rođena Zlarinjanka boravila je u Sesvetama tijekom II. svjetskog rata i Prigorci su joj 2020. posvetili izložbu. Muzej Prigorja je dobio na dar crvenu damsku torbicu iz četrdesetih godina 20. stoljeća. • Torbica je dakako zanimljiv svjedok povijesti modnog pribora, no za Sesvete ima i posve specifičan značaj. • Pripadala je Vesni Parun, a podatak o tome da ju je prije sedamdesetak godina Vesna prodala jednoj Sesvećanki postao je ishodište istraživanja o slabo poznatom boravku najveće hrvatske pjesnikinje u Sesvetama.
Prva zbirka Zore i vihori • Obitelj Parun doselila se u Sesvete 1942. godine. Ne znamo točno do kada je Vesna tu živjela, ali još je dugo posjećivala roditelje u Sesvetama. • Znamo da je tu napisala i poznatu pjesmu “Balada prevarenog cvijeća” te da je u Sesvetama dočekala izlazak prve zbirke “Zore i vihori” iz 1947. godine. • Kuća u kojoj je živjela obitelj Parun bila je i u neposrednoj blizini mjesta na kojem se danas nalazi Knjižnica Sesvete.
Zore i vihori • Godine 1947., u vrijeme kad je imala 25 godina, Vesni Parun objavljena je prva zbirka pjesama pod nazivom Zore i vihori. • Novija književna kritika ovo djelo drži prekretnicom u poratnom hrvatskom pjesništvu i izrazitim otklonom od socrealističke poetike, no potkraj četrdesetih godina 20. stoljeća, Vesna je doživjela oštre napade kojima joj je pripisana dekadencija i odstupanje od politički diktiranog ideološkog i estetskog koncepta. • Uz “Mati čovjekovu”, velik broj pjesama u zbirci sigurno je nastao u Sesvetama, pa tako i ona za koju je sama pjesnikinja napisala: “Baladu prevarenog cvijeća na prigorskoj napisah cesti”. Balada se smatra antologijskim djelom hrvatskog pjesništva.
Ratni vihor Drugog svjetskog rata • Ratnih godina 1944. i 1945. Vesna Parun je objavila tri pjesme: Sjećanje na zimu, Pohod mora te Selu za Badnje veče, u listu Hrvatski narod, ali pod pseudonimom Pave Versa. • Nakon toga, kao 25-godišnjakinja, objavila je zbirku poezije “Zore i vihori” koja će ući u povijest hrvatske književnosti – bila je prekretnica u novijem hrvatskom pjesništvu. • Pjesnikinja je živjela od književnog rada, pisala je pjesme, drame, dječju poeziju i prozu; radila je kao prevoditeljica, a prevodila je sa slovenskog, bugarskog i francuskog jezika.
Pjesnički rad • U daljnjoj fazi svoga rada (zbirke Crna maslina, Vidrama vjerna, Ti i nikad, Bila sam dječak, itd.) Vesna Parun ponešto sužava krug svojih tema, a ton njezine poezije postaje elegičniji, a razočarenja su veća od radosti. Poezija joj je puna simbola i glazbe, a bit njezina ljubavnog pjesništva su tjelesna privlačnost i nesputano izražavanje osjećaja • Osim poezije, pisala je drame, igrokaze, basne, aforizme, epigrame, eseje, kritike, a iznimno je bogat i njezin opus za djecu. Za života je objavila stotinjak naslova. Prevodila je poeziju s bugarskog, slovenskog, francuskog i njemačkog, a njezine su pjesme objavljene na desetak svjetskih jezika. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja, 2009. je dobila svoju mramornu zvijezdu na opatijskoj šetnici Slatini.
Istaknuta pjesnikinja i žena • Najistaknutija hrvatska pjesnikinja u drugoj polovici 20. stoljeća rođena je 10. travnja 1922. godine. • Težak život od ranog djetinjstva utjecao je na njenu poeziju, a Vesna Parun će u povijest ući kao prva žena koja je u Hrvatskoj živjela isključivo od književnog rada. • No Vesna je mnogima bila trn u oku, jer se nije libila javno iznijeti svoje mišljenje, nije željela da je doživljavaju kao ženu kojoj je mjesto u kuhinji i kao manje vrijednu jer je ostala bez muža i jer nikada nije bila majka.
Selidba u Dubravu, Badelova 15 • Iako je našim prostorima dala nadasve krucijalna književna ostvarenja, to joj nije donijelo ugled i novac.
• I Društvo književnika i vlast potpuno su je ignorirali kada je u nekoliko navrata tražila državni stan, i to diljem Hrvatske i regije, ne nužno u Zagrebu, i nije ga nikad dobila. • U isto su vrijeme brojni drugi književnici, liječnici i glumci dobivali su stanove bez problema, ali Vesna Parun, ne.!?
Vesna Parun – pjesnikinja nesretne ljubavi • Kao da zdravstveni i financijski problemi nisu bili dovoljni, Vesna je čitav život bila nesretna i u ljubavi: od Bračanina Pjera Breškovića, s kojim je i začela, no potom počinila pobačaj jer se ne bi mogla brinuti sama o djetetu, što je u doba NDH-a bio zločin, preko braka s Ljubenom Žekovim s kojim je živjela u Bugarskoj, pa sve do platonske ljubavi s mnogo mlađim Sirijcem Adnanom AlMarzukijem. Pripisivala joj se i ljubavna veza s pjesnikom Jurom Kaštelanom, ali to nikada nije potvrđeno.
Bugarska Odiseja Vesne Parun • Malo je poznata činjenica u biografiji pjesnikinje Vesne Parun, da je od 1962. do 1967. boravila u Bugarskoj gdje se udala za Ljubena Žekova, koga je morala napustiti u ljeto 1968. u vrijeme Praškog proljeća i vratiti se u Jugoslaviju. • Tu prvi put piše putopise, stvara prijateljstva s bugarskim intelektualcima-disidentima, uči bugarski jezik, upoznaje se s bugarskim književnim blagom i pretvara ga u duhovni most između dviju kultura – Bugarske i Hrvatske, prevodeći mnoge bugarske pjesnike. • Mistična Trakija zgrabila je njezinu maštu pa se tijekom 1964. rađa prekrasna zbirka poezije Vjetar Trakije. • Gdje si, Veli Čaušev? Plešu li još uvijek ruže u tebi? Uspomene su čuda života. Ima ih koje čuvam. Tako je 16. rujna 1998., svojoj bivšoj ljubavi, bugarskom glumcu i piscu pisala hrvatska pjesnikinja Vesna Parun. • Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodna književnica.
Vesna Parun – hrabra pjesnikinja • Uvijek je govorila ono što misli, a to ju je stajalo povlastica koje su drugi dobivali bez problema. • Kao i u svim svojim kasnijim zbirkama, nije pisala samo o ljubavi, nego o čitavoj lepezi ljudskog života, sa svim njegovim lijepim i ružnim stranama. • Kako je starjela i sazrijevala, tako se u njezinim djelima primjećuje i jasnije poimanje svijeta, duhovna sabranost i nevjerojatna snaga za koju se često pitamo odakle joj. • Bila je hrabra žena i pjesnikinja!
Vesna Parun - ikona hrvatskog pjesništva • Za svoj je rad Vesna Parun dobila mnoge nagrade i priznanja, među kojima i dva puta nacionalnu Nagradu Vladimir Nazor (1959., godišnju nagradu) i Nagradu Vladimir Nazor 2003. za životno djelo. • Nagradu Tin Ujević – najprestižniju nagradu za doprinos hrvatskoj poeziji • Europsku književnu nagradu (KOV) 2010. g.
• Krajem devedesetih godina u Sofiji je međunarodni žiri pod egidom društva „Bugarska duhovnost“ Vesni Parun dodijelio nagradu Balart – za njezin doprinos svjetskoj umjetnosti i posebno za razvoj bugarskohrvatskih književnih veza.
Nagrade Vesni Parun
Dokumenti se čuvaju u Muzeju Prigorja Sesvete
Vesna Parun je bila pjesnik u cijelom svom biću. Njoj je pjesma bila život i život joj je bio pjesma.
• Objavila je više od 60 knjiga poezije i proze, a za svoj književni rad dobila je brojne nagrade od kojih se posebno ističe Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.
Vesna Parun: Noć za pakost Tko sam ja? Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja. Žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Ona za koju je njezin „dečko“ bio uvijek jedini muškarac na svijetu. Nezamjenjiv, dok god je tu, pa makar bio tek puki narcisoidni muški simbol, privlačan do bola i dalje od toga ništa. Ja žena otpor i žena prijekor; žena morska medvjedica i morska meduza; žena koralj i žena spužva; žena lupar prilijepljen o hrid, i žena hrid o koju je prilijepljen lupar muškarac…
Plodan književni rad i bijeda života • No kada se stavi na stranu njezin privatan život i usredotočimo se samo na stvaralaštvo, sasvim je jasno zašto je jedna od naših najvećih književnica.
• Pisala je eseje, drame i pjesme za djecu i odrasle, no često je kao žena nailazila na pomalo ponižavajući stav drugih prema sebi. • Često su je književni kritičari njezina doba označavali kao „ženskog autora“, aludirajući time na manju vrijednost njezina stvaralaštva u odnosu na muške. Jasno, sasvim neopravdano, jer ništa nalik onome što je ona ostavila u našoj književnosti, nije ostavio nitko drugi.
Vesna Parun – žena pjesnikinja • U knjizi Pod muškim kišobranom, Vesna Parun je opisala trenutak kada je kročila na književnu scenu: „Netom stupih na tvrdo zemaljsko tlo, kraj mene se odnekud našao i taj amblem muškarčeve ovozemaljske biološke i antropološke nadmoći. Nije se našla ni sablja ni puška, i odmah se moglo znati da ratnik nisam i da – iako pod Marsom rođena – neću prva zapodijevati kavgu. Nosit ću sa sobom, umjesto batine, muški kišobran i rastvarat ću ga kad god se crne oblačine obzorjem nadviju. I jer sam žena, bit ću zbog tog rekvizita – svjesna sam – smatrana ne samo ekscentričnom i luckastom, nego će se i moj trnovit ženski, da, upravo beznadno ženski povijesni put priviđati kao hrpa nereda i proturječja.“
Plodna pjesnikinja Vesna Parun Poljubac života Znatiželja da odgonetnem svoj život uvijek me je poticala na buđenje, pa tako i sada. Još ne znam gdje sam ni kuda ću. Ali znam tko sam. I gdje sam bila, i kamo sam pošla. Živa sam, dakle. Darivaju nas onim što nam je bilo nasilno oduzeto. Ako nisi kradljivac besciljno razasutih darova života, onda si možda pjesnik. Ili mrtvac…Duboko negdje u dnu mojega mozga, u ozelenjeloj šumi alga, pjeva tako opojno večernji slavuj… A mene nema. Moja unutrašnja radionica riječi kako je pusta. Nisam li htjela dovršiti zadnju strofu jedne stotinu morskih milja od mene udaljene pjesme? Ali kad je to bilo? Vrijeme satova je stalo. Sve je iz mene i iz sata na tornju pobjeglo, raspršilo se u pjenu. Stari životni ritam je razoren, treba s mukom stvoriti novi. Ritam svemirskih zbivanja u tome nam ne pomaže…
Ovo tu nezbiljska je geometrija lijenih lomljivih površina zbilje, micanje sjena po tragu ljudskih sudbina.
Plodna pjesnikinja Vesna Parun • Zbirka Zore i vihori (1947.) njen je prvijenac s kojim je zaokrenula smjer novijeg hrvatskog pjesništva. U tom, uglavnom muškom i surovom društvu u kojem je stasala, njezina razotkrivena i nadasve iskrena poezija nailazila je na porugu i prijekor.
• Zbirku Pjesme (1948.) napisao je jedan dio nje da bi zatim, nezadovoljno, zašutjela narednih sedam godina. • Provalilo je njezino biće svom snagom i čistoćom, 1955. godine, s Crnom maslinom, Pusti da otpočinem (1956.), Vidrama vjerna (1957.), Koralj vraćen moru (1959.) i mnogim drugim snažnim i moćnim knjigama. • U svom plodnom i bujnom opusu mjesto su našle i brojne zbirke pjesama za djecu (Patka Zlatka, Tuga i radost šuma…), četiri drame (Marija i mornar, Apsirt…) kao i prozna djela Pod muškim kišobranom (1987.) ili Noć za pakost – moj život u 40 vreća (2001.).
Ikona hrvatskog pjesništva koju je vlast ignorirala • Cijeli Vesnin život, pun kontroverze i tek malog broja iskrenih prijatelja, bio je vezan uz stvaranje, uz poeziju. • Imala je puno nesreća, u obitelji, u ljubavima, u sukobima s vlašću i politikom, preživjela je razne traume. • I sve je to pretvarala u pjesme, u stihove i rukopise, nije se nikada predavala. • Godine 1995. dobila je i Maslinov vijenac na pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva, u Selcima na otoku Braču.
Koralj vraćen moru • Njezine su pjesme raskošne, bogate motivima i temama, a istodobno toliko životne da pogađaju u samu srž problema s kojima se svi mi nosimo. • Upravo njezina zbirka „Zore i vihori“ iz 1947. godine predstavlja prekretnicu u razvoju novije hrvatske poezije. U njoj Vesna suprotstavlja djetinjstvo, prirodu i radost življenja sa smrću, ratom i stradavanjem. • I već teško oboljela, uvijek s maramom kojom je sakrivala gušu, nije prestajala pisati.
Patrijarhalna slika svijeta u kojemu je živjela govorila je – poezija nije ženski posao. • Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". • Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti.
Samoća i otpadništvo • No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 5 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. iz nevolje, zauvijek napustila, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. • Tu je proslavila zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. • Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. • Neizvjesna i nesigurna sudbina velike pjesnikinje u svojim osamdesetim godinama života sigurno ne služi na čast hrvatskoj kulturi i društvu.
Godine slave i razočaranja • Otočanka s kontinentalnom adresom, najveća hrvatska pjesnikinja 20. stoljeća, bila je žena neizmjernog književnog talenta, no upravo je zbog njega često ostajala gladna i zanemarena. • Upravo je u Stubičkim Toplicama na vratima svoje bolesničke sobe ironično i tužno napisala o sebi: „Ja sam 83-godišnja V. P. Najimućnija sam starica u Hrvatskoj. Posjedujem: 3,5 milijuna napisanih slova u rukopisu 3,8 milijuna tiskanih slova, u knjigama 2,5 milijuna slova u prevedenim knjigama 1,5 milijuna slova još nepotrošenih, u glavi.”
Odlazak u Stubičke Toplice • Zadnjih deset godina života provela je u Stubičkim Toplicama, gdje je na koncu i preminula 25. listopada 2010. u 88. godini. • Nevjerojatno je da je i u takvim trenucima predano pisala, vjerovala u bolje sutra i do zadnjeg trenutka pokušavala riješiti svoje stambeno pitanje. • Godine 2000., tada već teško bolesna, s neizostavnom maramom kojom je prekrivala svoju gušu, vjerovala je da ide u Stubičke Toplice, u hotel Matija Gubec, na kraći period, no upravo je na liječenjima dočekala i smrt.
Povratak pjesnikinje zavičaju • Vesna Parun umrla je 25. listopada 2010. godine u lječilištu u Stubičkim Toplicama u 88. godini života. • Pokopana je na groblju u Grohotama na Šolti. • Ostavila je iza sebe brojne knjige i zbirke pjesama, tiskane u više od 60 knjiga, pisala je priče i drame, autobiografske zapise, eseje i sl.
Misli Vesne Parun •
„Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo.“
• „Bijah stijena koju ispiru kiše, jedro kojim se vihor igra, stablo o koje se gromovi otimlju, šuma gdje tumaraju lovci…“ • „Mladost moja bila je otvorena pećina nad morem…“ • „O, zašto ste načinili od mene stijenu u kojoj će neko tamno i slijepo more izdupsti sebi školjku, i ne znajući šta bi s njom…“ • „Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen…“ • „Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine.“ • „Moje su ruke koliba od pruća usred brze vode.“ • „Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže: „Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama…!“
• Jer ptica nije troma kao čovjek, daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav. • Ne kaže joj: “Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje, da ne čuješ kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu…!”
• Jer ptica nije površna kao čovjek, ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol… • Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći. • …A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu… “
Misli Vesne Parun • Svi su ljudi staze, sve staze su lutalice. • Čovjek je skitnica već po rođenju, ne zna otkud je došao, ni kamo se zaputio. • Zagrli vjetar, govori mu o sebi tako dugo dok ne zaplače, a onda ga pusti da odleti. • Kad bi oči mogle govoriti glasno, usta bi od stida zašutjela. • Svoje se staze može odreći samo onaj tko ju je istražio do kraja. • Ne znaš svoju stazu jer je ne vidiš. Ali je čuješ kad razgovaraš s njom. • Što glava zaboravlja, noga pamti.
• Moji su koraci kristali mojih misli. • Na cesti ne možeš biti bolestan, možeš biti živ ili mrtav.
• Čarobnica sam na raskršćima koja sam savladala. • Čovjek ide, put ide, zemlja ide, istina ide. Laž stoji na mjestu.
• Kad se tijelo umori nalik je zemlji; kad se duh umori, nalik je tijelu. • Onaj koga voliš i ono što ne voliš, često se nađu na istoj strani.
• Kad se voli ne razmišlja se o raju. • Cenzura jezika počinje od zubi!
• Kad se mozak odmara, glava je pješčana ura. • Mrkla je noć, niotkud glasa. Mudraci spavaju, bdiju samo Majke.
Vesna Parun - Djevičanstvo Taj topot i taj dim što dolaze sve bliže ući će u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata. Sama si u kući. Što ćeš mu reći, djevojko, nepoznatom čovjeku koji želi umrijeti na tvojim nagim rukama, što ćeš mu reći? Sama si u praznoj napuštenoj kući koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora jednako je uvijek, blago i daleko. Cestama umorni konjanici idu. A netko želi da umre na tvojim tihim rukama koje nitko nije uspavao u ponoćima. Netko žudi noćas da grli, umirući, tvoj tanki struk i netaknutu kosu. Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz široku večer: netko te je kradom sa obale zvao. Spusti niz ramena pletenice. Potrči otkrivena srca; ne boj se što drhtiš. Potrči! Potrči! Ne pitaj tko jeca, ni tko u mraku prati tvoje korake. Već su grobari odnijeli iz razvaljene kuće svjetlucave koralje i zlatne kanarince. Priče su se u tišini razišle. Ne plači: to je ljubav. Kreni kroz bespuće. Umjesto naušnica nosit ćeš uteg bola, djevojko, ako si život izabrala!
Vesna Parun: Ne plači, to je ljubav!
Zanimljivosti o Vesni Parun: • Svoju najslavniju pjesmu Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, Vesna je navodno posvetila pjesniku Juri Kaštelanu, odnosno, njegovoj supruzi i glumačkoj divi Nadi Subotić, a povezana je i sa njezinom fatalnom ljubavi Bračaninom Pjerom Breškovićem, bjeguncem iz vojske za vrijeme Drugog svjetskog rata, koga je čuvala i raznoseći mlijeko po Zagrebu, donosila mu hranu. • Život u Zagrebu provela je u skromnom stanu u Studentskom gradu u Dubravi, koji je često bio bez vode i grijanja.
• Iako je bila dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Parun se buntovno i otvoreno sukobljavala s konvencionalnim strujama koje vladaju tom institucijom. • U jednom od najpoznatijih intervjua, onom koji je dala novinarki Nadi Mirković, pjesnikinja je grad Zagreb okarakterizirala kao svog “mrtvozornika”, dok je isto tako izjavila kako mrzi kada ju nazivaju “poetesom”. • U Stubičkim Toplicama je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu Kušan.
Vesna Parun – velika pjesnikinja • Vesna Parun provela je vrlo težak život te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Uspoređuju je s Marijom Jurić Zagorkom zbog njezinog načina života koji su mnogi osuđivali. • Uvijek je bila pomalo ogorčena i ljuta na društvo u kojem živi i na svijet koji ne mari za pjesnike. • Često se družila sa prijateljem Brankom Pejnovićem, koji ju pratio na mnogim susretima i putovanjima. • Bila je i ostala jedna od najoriginalnijih pjesnikinja u hrvatskoj književnosti. Njezina su djela bila dijelom pjesničkih antologija, a doživjela je nesretnu sudbinu da živi u stanu bez vode i grijanja, a i nije bila priznata koliko bi zapravo trebala biti.
U čemu je legendarni Vesnin crimen? „Previše je stihova rađala, bila je pametnija od književnih inkvizitora i lukavija od profesionalnih udvorica. Bila je uvijek suprotiva. Uvijek bespoštedna. Nemilosrdna kao viška oluja. Uostalom, „dugo” je poživjela. Prečesto je Vesna svjedokinja, odviše je oko nje uspona, padova, kameleonstava, carstava, sjena i gradova, silueta i potpisa, ordenja i otrova. I na posljetku, predobro Vesna piše. Zašto sve nije ostalo kod njenog lijepog, mediteranski bujnog izgleda? Zašto je raskošna mirta morala postati mudra maslina?” (D. Derk: Riječ urednika u / V. Parun: Smijeh od smrti jači, 161. str.)
• I dok je svijet Pod muškim kišobranom (Globus Zagreb, 1987.) nije prihvaćao, veliku počast dale su joj majke poginulih hrvatskih branitelja. Na velikome križu na dijelu Mirogoja koji je posvećen poginulim hrvatskim braniteljima stoje stihovi Vesne Parun iz pjesme Pećina s izvorom i cvijetom iz zbirke Crna maslina:
I misleći na njih postajem još više golet i još više stijena. Sjećanje koje tješi kamen i patnja koja ne može otpočinuti.
Počast stihovima Vesne Parun
Noć za pakost: ulomci Do zalaska sunca hodajući za kamilicom • Izgubljen neka je dan u koji se nije plesalo – govorio je Zaratustra. Zapisah to u svoju bilježnicu kad mi je bilo osamnaest godina, a Nietzsche mi je ostao zauvijek velika primamljiva tajna. Dani. Koliko ih je za mene otada izgubljeno! Zacijelo bi bili svi, da nisam odavna malo tu rečenicu preinačila: izgubljen neka je dan u koji se nije hodalo! Ležeći pišem, spavam, starim. Hodajući živim. • Nisko na nebu večernja zvijezda sja, žar prolaznosti obasjava naš put…Da, tu je, unatoč svemu, i poezija…Ta prva i posljednja ljubav mog života – neće li i ona biti po obrascu posvuda prisutnih himera, skrovište izdaje? • Ako postoji smrt – razmišljala sam – nije li ljubav sućut prema životu? Čemu napor da maštom stvoriš đavla, kad je on naprosto – tiranija praznog Ja! Nije mi žao mene. Žao mi je svih u zamku uhvaćenih djetinjstava, na koja pada sve gušća i tamnija sjena autoritativnog Nepostojećeg.
Korištena literatura: • Autobiografije hrvatskih pisaca. 1997. Priredio Brešić, Vinko. AGM. Zagreb. • Bošnjak, Branimir. 2010. Hrvatsko pjesništvo 20. st. AltaGama. Zagreb. • Derk, Denis. 2012. Posljednja volja Vesne Parun. V.B.Z. Zagreb. • Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. Pr. Milanja, Cvjetko. 2000. Zagrebgrafo. Zagreb. • Ja koja imam nevinije ruke: asinkroni odabir / Vesna Parun. 2009. odabrala i za tisak priredila Vesna Parun. Zoro. Sarajevo; Naklada Zoro. Zagreb. • Parun, Vesna. 1988. Zore i vihori. Mladost. Zagreb. • Parun, Vesna. 1988. Crna maslina. Mladost. Zagreb • Parun, Vesna: 1988. Koralj vraćen moru. Mladost. Zagreb. • Parun, Vesna. 1989. Ukleti dažd. Mladost. Zagreb.
• Parun, Vesna. 2001. Noć za pakost. Matica hrvatska. Zagreb. • Parun, Vesna. 2000. Smijeh od smrti jači. V.B.Z. Zagreb.