Vesna Parun

Portret Vesne Parun – rad Tina Budimir, 4.e

Ilustracije pjesama Vesne Parun – rad učenika

Likovne grupe Gimnazije Sesvete

DOM NA CSETI

Ležah u prašini kraj ceste. Niti vidjeh njegovo lice niti on vidje lice moje. Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav. Niti vidjeh njegove ruke niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen. Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila čitav život. Tada on dozna kome je ruke grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu plačući u svoj dom. A dom je njegov prašina na cesti kao i moj dom.

Bila sam dječak

U mjesečinu me sakrila večer, utrnuvši svijeće. Svu noć sam zamišljena snila u modroj šumi kroz drveće. Bila sam zrno rumena grožđa u zubima sred poljubaca lisica utekla iz gvožđa dječak, što praćkom poklike baca; i ujed pjesme nasred čela šarena mačka u košari igre. Šta nisam bila, šta nisam smjela, zrcalo ribe u zjenici vidre!

Radovi učenica: Marija Matković i Katja Čićek

Vesna Parun: DASI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i nasmiješena ovila bih ruke oko tvojih koljena.

Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna ne može da usne ni u noćnoj travi ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu.

Da si barem tako nestalno blizu kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini. Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu kao cvijet što spava zatvorenih očiju pod bijelim pokrovom snijega u tišini kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete. Samo jednom kretnjom da si blizu neveselim vrtovima mojim što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali, noć je i svijet je daleko a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje s tvojih su grana sašle. I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek u uvrijeđenu zemlju zaborava u kojoj je neznano ime ljubavi.

Vesna Parun: Bio pjesnik ili ne, svaki čovjek osjeća svoj

život kao niz dovršenih, uobličenih saznanja, niz prebrođenih tegoba, niz pjesama.

MATI ČOVJEKOVA

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.

Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.

I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje, Vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati. Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu. Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće. Procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu. Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašće. Ovako sama stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima, Gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

PRVA LJUBAV

U šuštavoj travi blizu raskršća Sjedim nemirna srca i čekam onog Kojemu noćas dadoh, bezazlena, Preplašenu pticu svoje ljubavi.

U žarko crvenoj mahovini brijega Već se zapliće jesen. Zatišje jezera raste iz polusjena.

Što ću učiniti ako ne dođe onaj Kojemu dadoh svoje srce?

(A ja mu dadoh srce kao pticu Ne misleći ništa, začuđena.)

S tamnih polja dopire šapat noći. O, srce moje! Ne slušaj šum trava. U tugu će te odvesti. Pogledaj: Voda je nestalna. A ptice odlaze daleko preko brijega Za hladnim suncem.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči. Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. . .

IMAŠ NEVINIJE RUKE

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu.

Rad učenice: Ema Barnjak 2.e

Rad učenice: Marija Rezo 2.e

BALADA PREVARENOG CVIJEĆA

Upravo bijaše procvala kozja krv na nasipima. Zašumjelo je zlatom meketavih stada polje zeleno u zatišju. Dječaci su se izuli da ne bi pogazili tratinčice. Bila je topla nedjelja, kad lastavice iz modrina stižu.

Bijelu je mrežu razapeo pauk od kraja na kraj mirisavog borika. Tko bi mislio na tugu neokrečenih soba i na mrtvace!

Djeca nikako ne vjeruju da će zemlja progutati tijelo.

Na obzorju je crn dim. Kažu da vojska ide. Čije su rumene njive, čiji su prozori na brijegu? Zvone zvona široko, zvone u tratinčici, u pogledima ljubičaste boje.

Zašto je pauk razapeo mrežu, a vojska ide? Ah, pročitajte zvučnu bajku cvijeća, oblaci, braćo! U otplavljenim snjegovima još se poznaju stope srndaća i šumor crnogorice slobodnim visinama vijori.

Kažu da zloduh plaši mjesečinu bliještećim reflektorom očiju. Zašto ne pođu kući dječaci s nišanom od pređe?

Neka puste natrag ulovljene bumbare i neka bježe, bježe.

Zloduh hoda po mjesečini.

Dječaci razvezuju zmaja, a vojska ide. Stotinu malih čekića kuju zlatne tulipane. Ništa ne sluti slijepa ličinka. Jedino dijete ima oči. Nesretno dijete! Vidjet će oca obješena o šljivu bijelu u dvorištu, njihovu šljivu.

Jučer je procvala kozja krv na nasipu, a danas je bubnjarska vatra uništila cijelo proljeće. Zvoni niz mirne proplanke, zvoni na uzbunu cvijeću. Hitac je zbunio vjevericu. Srnuli su dječaci u čamce vezane o obalu, ali nije ih pustila straža. Uđite brzo u mravinjake, utrnite svijeću.

Skrivena torpeda poharala su ribolove. Ništa nije ostalo na suncu. Samo nekoliko osušenih grobova iznijelo je pepeo bezimen na vjetar. Mrtvaci otrovaše dan. Što da uradi čovjek?

Rastvorila je oči od straha tratinčica, jer nije izuo čizme mitraljezac. Jedno janje izgubilo je mlijeko i ostalo na cesti zapanjeno; Neprijatelj-čovjek došao je u pohode golorukom cvijeću.

Rad učenice: Ema Lucija Lipovac 2.d

O zemljo, učini da oni koji se vole ostare zajedno. Samo njima dopusti da obnavljaju svemir, i daj im čiste ruke da ga poviju, jer jedino oni znaju da živjeti nije sasvim uzaludno.

Masline, šipak i oblaci

Kada ga sretnem na stazi, okrećem lice za oblacima, a tri dana kraj ograde sam čekala da onud prođe. I šipak je procvjetao od onda, nabujalo je more. Kako je ozbiljna večer, a njegove se oči sklapaju u zvijezdama.

On je tako lijep na crnom nebu, svjetlucav kao rijetka školjka. Ali već sada mene mori strah zbog onog što će doći. Jer eno: vjetar se diže s rta maslinova. A ovo pusto golo srce dršće i sluša.

Tri dana već za ogradom, teška od mladosti, čekam tvoj korak u tamnim maslinama.

ZLATO

Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo. Ona ga u svom koritu njiše. A zlato raste. I što ga dalje u sebi nosi, sve zlatnija je.

Ja već prevalih tri nizine Daleko za mnom izvor šumi, a ušće ne znam gdje se krije. A kad gledam na svoje dno u šljunku šija zlato čisto. I od visokog klasja ljeta zlato je moje raskošnije.

Vesna Parun: Ivanja Rijeka, Bratu

Polako odmičeš ravnicom, Još sada te vidim s brijega. Kasna trava u novembru, Zeleno sunce i vrbe.

Tamo je Ivanja Rijeka. U žurbi smo se rastali s tobom. Straže su na cesti. Ništa nisi ponio. Atlas kraj prozora Ostade rastvoren širom.

Ti si razumio crne meridijane.

S njima govorit si znao

O podmornici

I o ribolovu, Duge večeri i dane.

Da si barem školjka uho svetog Petra. Našla bih te možda na žalu za oseke Kasno, potkraj ljeta, kada parobrodi otiđu.

Tvoji mali prijatelji crnci

I sumorne pustinje i deve, Još su tu.

I bijeli polarni krajevi

I neviđena zviježđa

I morž na krmi hrabrog ledolomca. U tropima još kiša pada, I Kanarski otoci stražare na Atlantiku.

Sve je ostalo na stolu, žuto i plavo označeno

Za kompas nesuđenog moreplovca. Nisi stigao daleko:

To je Posavina gdje ti ležiš.

Odatle ne vidi se more

I ne čuje šum grebena. Ni kako rastu spužve u dubini Ne osjećaš.

Vesna Parun: Djeca su jeke utrnulih stvari

DIJETE I LIVADA

Samo dijete jasno čuje u mahovini

Treptaj brzog proljeća, cvrkut u perju vodomara.

Za potocima luta, sa smrekama se cjeliva na suncu Dok oči poprimaju boju bliskoga brijega.

Dijete smijehom umije da tka ljepotu jutra

Ne mareći za trajnost nekog zvuka Razapeta slučajno, na vjetru.

Djeca su jeke utrnulih stvari.

Naga i čista kao ribnjak, ona vide sebe

U oku livade, u mreži paukovoj.

Vesna Parun: Zeleni okvir smrti

Jedna mlada žena u crnini spuštena lica

Pojavila se tiho u zelenom okviru.

Dijete miluje mačku. Otvoren je prozor.

Tko je prosuo sunce vrapcima djetinjih očiju?

Konjanik silazi s brda, kroz drveće.

Mrak iz šume ide s tamnim konjanikom.

Dva zamućena oka: topot je sve bliže.

Dijete upire prstom u zlatni lik i šuti.

Popodne ulazi gore u rumeno brdo, u voće,

A dijete diše u zelenom okviru smrti.

Žena teška od crnine, od glavobolje

Dlanom gasi sunce. Baca dan u rijeku.

Miču se žene u crnu. Mnogo crnine, mnogo tužnih žena.

Mrak raste, mačka mijauče na prozoru.

Koraci su sasvim u blizini. Gdje je dijete?

Tko dira u bakinu zaključanu ladicu?

Vrapci dolijeću i odlijeću bez paske i nepoznati.

Oni blago vole narančastu jesen. Žena odlazi bez osmijeha, tiho. Dijete se igra.

Na pustom prozoru crveno cvijeće vene.

Ulica je dugačka, ulica zaokreće lijevo.

Koraci su prošli. Zaobišli kuću.

Zeleni okvir šuti, nitko ne plače.

Prsti djetinji zgrčeni vise u polusjeni.

Vesna Parun: Skamenjeni spavač

Bundeve su polegle na polja pokošena, I ljudi su od truda pozaspali.

Pod vrbama kraj rijeke, na vozovima sijena, U pepelu ognjišta, na zdencu i u štali.

I sve se pogasi i sve se pokunji

I mačak zadrijema i kuća zanijemi.

I sova se prene, vjetar se ustremi

I bljesne ponoć u dalekoj munji.

I mjesec se golcat zguri pod kabanicu

I niti gavran grakće nit lisica štekće

Nit ržu konji niti ptica pjeva.

Niti čeljad diše nit zvjerinje zijeva, I trepetljika prestaje da trepće.

I cvijet ozebao čaškama se poklopi.

I voda se umrtvi i šuma se potopi,

Ni vrba ne šumori više, ni šaš nije čuti…

Vesna Parun: Stablo

Rekao si: budi stablo.

Rekao si: budi plaha. I ne usudih se Zatreperiti lišćem. Rekao si: budi vjerna. I ja čekah. Onda si ušutio.

A stablo je još tu. I ne usudi se Zatreperiti lišćem.

Rad učenice: Karla Ancić 3. e

Vesna Parun: Luka

Na obali mlada žena, rubac vijori na vjetru.

A brodovi ne okreću u luku, oni idu svojim smjerom.

Umorna slika: dvije tri palme i prazna mokra klupa. Turobno lice pod jugovinom, žuta obala.

Daleko se užižu gradovi, žena je sama i bezimena.

A brodovi ne okreću u luku, oni idu svojim smjerom.

Sahne loza na prozoru, ne pjevaju se pjesme starinske.

Koracima teškim nepoznat pogreb dohodi.

Ušla je žena u krčmu gdje tmuri petrolejka.

Život, crvena baklja, odmiče u daljini.

Rad učenice: Karla Renić 1.b

Vesna Parun: Tijelo i proljeće

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.

Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.

Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata, razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja, promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!

Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja, mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.

Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.

Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.

Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!

Vesna Parun: Djetinjstvo

U dolini ona bere smilje. Ima oči od plave potočnice.

O mala sestrice!

A dalje pod brezama je groblje

Koprivama obraslo i pusto.

Razvaljena ograda od kamena Odsijava u sunčanome zatišju.

Kako davno ja živjeh. A tvoji dani lađa su na polasku. Još vjetar s brijega zamutio nije Očiju tvojih potočnice plave.

Vjetar, noseć miris trpkog mora, Zabasa u pocrnjelo šikarje

Među stare natpise što šute

Zasjenjeni bijelim oblacima.

Kako si sretna u haljini od maka Na suncem obasjanoj livadi. Sama među nijemim grobovima

Starim i posve zaraslim u oblake!

Rad učenice: Karla Kljajić 3.a

Vesna Parun: Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim pticama s dalekih obala?

Nevidljiva u djetelini na tvojim usnama treperi večer zvjezdana. Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad. Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom što blješteći baca tamnozelenu sjenku na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi. Ptice prelijeću nad nama zamišljeno.

Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

Rad učenika: Mateo Matijaš 2.b

Vesna Parun: Vihor

U noći prije vihora

On bijaše sasvim blijed. Rekao je: budi lijepa, Raspleti ljubičastu kosu

Da počinem kraj mora.

Ja ga primih da otpočine

Kraj ljubičastog mora

Kraj zelenog ognja

Pod pećinom moje kose, Pod šatorom od ljiljana.

On bijaše blijed. Počivao je

Pokraj mora koje je šumjelo

Pokraj nepomičnog ognja

U šumi ljiljana, u kosi Koju je lomila oluja.

Na postelji od vjetra

O, mladosti bezbrižna

Ti si zaspala nevino

U naručju neznanca! Blijedila je noć

Na postelji od ruža. Oganj je užgao Moju kosu razasutu. Moja bedra od mjedi Pogasiše mjesec.

Ali izblijedi noć i uminu vihor. Neznanac osedla svog konja hitrog, I viknu: - Zbogom, moja ljubavi!

A moja mladost za njim pođe

Kao šum mora, progonjena Mirisom ljubičastih ljiljana

Koje je probudio vihor.

Rad učenice: Lea Zelić 2.b

Vesna Parun: Dobrota sjećanja

Ni pred svojom sjenkom, ni pred sjenkom

Kad na onog mislim koji je pošao livadom

I nije se više osvrnuo Srce mi se nespokojno zatvori

Kao cvijet večernji.

Kad na onog mislim koji luta Kroz maslinike, pijan od zvona smrti I od gorčine mladosti, preplašim se

I prignem oči k zemlji postiđeno.

A kad mislim na onog koji me zove k sebi

Nasmiješim se i gledam laste u visini.

Tada zaželim biti sama

Kao nebo i umrijeti u travi

Na podnožju planine.

Ali ne rekoh sve o svom nemirnom srcu.

Ima netko na koga ne smijem misliti nikada.

Koga ne smijem spomenuti

Nekog stabla, ni pred sjenkom cvijeta Koji se zatvara u predvečerje.

Kada mjeseci i godine izreknu Njegovo izblijedjelo ime

Moje se tijelo tiho skameni U školjku i bolno iščezne U nepomičnoj tuzi.

Tada niz moje lice teku suze koje vrijeme ne ispire.

I po utreniku svojih suza ja se vraćam na njihov davni izvor I pijem najbistriju kap života, radosno kao što piju košute.

Tada u mojem korijenu počinje da raste jedan novi svijet, Još začuđen nečujnom prisutnošću dobrote.

Vesna Parun: Moj jezik je moja domovina!

KOLIBA

Stol je prostrt. Vrata su otvorena. U šikari i u smilju vjetar

Luta oko napuštene kuće.

Čovjek i žena otišli su. Put je prekrila mahovina.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne

Ako tražiš put u moju dušu odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj kao razvaljen hram; moju mladost smokvama ograđenu visoravan. Moja bedra: drevnu tužaljku radi koje poganski bogovi kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne. Zemlja i mjesec postaju moje tijelo. Ljubav presađuje moje misli u vrtove vječnosti.

Rad učenica: Marija Radoš i Anamaria Obad, 4.d

Prijateljska žalost

Kome je stalo da imaš dvadeset godina i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?

Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti. Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).

I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti. A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja. Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi. Ah, pričat ću im kako polagano umiru stari parobrodi.

Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim pticama s dalekih obala? Nevidljiva u djetelini na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad. Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom što blješteći baca tamnozelenu sjenku na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi. Ptice prelijeću nad nama zamišljeno. Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

U godinama mladosti ljubav je pjevala kao ptica, brujala u meni kao vječna muzika; sada, zrele godine je još dublje shvaćaju i poštuju.

Rad učenice: Iva Stanić 3.c

Parun: Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo.

MOLITVA

Molim za sunce u tvojim očima, za dodir koji budi treptaj života, za tebe jedina ljubavi moja.

Molim da ruže ne venu kao sjećanje, da nijednu suzu ne puste više.

Molim za tvoje riječi satkane od želje, za naše duše obojene tugom.

Molim da samoća ne boli više, da dođeš u moj svijet, da svaka nada postane stvarnost, da svaki tren sa tobom bude vječnost.

Molim da tvoje ruke otope led moga života, da vrijeme izbriše boli, da srce zakuca još jače.

Molim da ne živim od sjećanja koja se gase, da nikada postane ZAUVIJEK. Molim, molim za LJUBAV.

LJUBAV

Tiha i prastara je ljubav, skrovito srce bilja treptavo more i mekan srh na vlatu. Ljubav je blagoslov zemlje, zamišljena ptica večernji jablan, kudjelja na kolovratu.

Ona je njihala borce i vozila sanjare, uzbibala je ljude, njivu suncokreta.

Dala je zelen lišću i škrge ribama da dišu; ljubav je čelo djetinje, bajka ljepšega svijeta.

A bol je dio njen, posječena lastavica, suza što glinu mekša, vrutak tajni.

Bol cvate klasom gorkim, čudesni kvasac vida, osvrtaj za suncem i gutljaj oproštajni.

Kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom mislim da bi se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.

MASLINE STARE

Masline stare poput starih žena što stoje tako na vjetru i suši.

0 masline iz biblijskih vremena, masline s mirom pobožnim u duši!

Masline, kćeri mora, pogrbljene, sva patnja ljudska slegla se u njima. One su trudne, izrasle iz stijene, kolijevka suncu, ležaj vjetrovima. Masline, sestre moje pokraj mora, nema veselja u danima vašim. Potamnjele od sjetnih razgovora, pune ste smrti ko djedovi naši. Masline, vi ste skamenjeni ljudi 1 otvrdnule žalosti i brige. Iz pozlaćenih ulja vaših grudi toči se život ko iz drevne knjige.

NE PITAJ VIŠE

Ne pitaj više, zašto te ljubim. Pitaj zašto raste trava i zašto je nemirno more. Pitaj otkud stiže vjetar proljetni i bijelom lađom snova tko krmani kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce. Znaš li odakle koralj na dnu oceana?

Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti, ali ti živiš daleko od glasa valova. Tvoja je misao strma pećina o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj više zašto te ljubim.

Pristupi k meni! Tužno je moje srce. Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta na visokoj planini zaborava.

Pjesnici su najosjetljiviji i najsenzibilniji ljudi. Žive od riječi. Od riječi koja se danas unakazuje.

Povratak djetinjstva

U mojem disanju ti si glas kukavice. U proljeće u tvom disanju ja sam boja pijeska i sna. Život ne zna šta će mu njegova žurba; dolijeće iz hirova ledenjaka, možda iz pokošenog sna. I naprtivši na leđa sunce kao vreću šišarki krećemo od sela do sela, a Ciganin koji nas prati viče hrapavim baritonom: proljeće! proljeće!

Kalajišemo stare lonce! Sadimo cvijeće!

Stijena o kojoj bi trebalo napisati baladu

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni: ima čas kad ljubav i život postanu jedno. U crnom kamenu može se pročitati san zemlje. U kapi kiše na listu mrke smokve svečanost ljeta trajala bi stoljeća i sunce nikad ne bi silazilo iza golih smežuranih brda.

U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi skriva se neveseli i mirni smisao svijeta. S njegovim blijeđenjem i mir je zašao, srce ga ne može graditi iznova. I misao je nemoćna da ga traži u mržnji stvari što jedna drugu poriču. Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo našim čelom koje je prestalo žudjeti. Ljubavi, i tebe smo izmjerili lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

U Hercegovini sam puno naučila o Šimiću, jednom od tri najveća pjesnika hrvatske književnosti. Istu gostoljubivost kao u Hercegovini osjetila sam u Međimurju. Tko voli moju poeziju, taj je moj zavičaj. Moj boravak u Hercegovini bio je moj preporod. Nadam se da je to početak mog novog razdoblja. U mojim godinama, a imam ih 77, važan mi je svaki dan. Ne prošlost, ne budućnost. Važno je danas.

Ushit

Tvoje su oči za me lisnata topla streha. Našla sam biser-kamen u školjci tvog osmjeha. U grlu mi je srce, u srcu mi je ptica. Sva sam zvučno zrnce bistra večernjica.

Večernja zvijezda

Nisko na nebu večernja zvijezda sja. Još žamor ljeta u dolini traje. Noć je, a mi idemo pustim krajem žar prolaznosti obasjava naš put. Kako je šutljivo more u daljini! Beskrajnost njegova je samotna. Tu blizu negdje u travama pognutim glas zrikavca tužit ne prestaje.

Noć je, a mi idemo golim krajem. Mladost naša zalazi za planinu. Gasne zvijezda. Planina rastuć sja. U tišini nestaje naš put.