ZRINSKI u hrvatskoj kulturi uz 400. obljetnicu rođenja NIKOLE VII. ZRINSKOG (1620.) „On je ukras Hrvata, strah Turaka i štit kršćanstva“ Pripremile: Ruža Jozić, školska knjižničarka i Suzana Pešorda, prof. povijesti Gimnazija Sesvete, lipanj 2020.
Nikola VII. Zrinski, znameniti hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik, rođen je prije 400 godina. Uz veliku obljetnicu njegova rođenja, sagledajmo doprinos Zrinskih hrvatskoj povijesti i kulturi. Karta Hrvatske u doba Zrinsko-Frankopanske urote
ZRINSKI i FRANKOPANI u hrvatskoj povijesti • ZRINSKI i FRANKOPANI - nositelji i branitelji hrvatske državnosti! • Među najpoznatijim i najznačajnijim hrvatskim velikaškim rodovima bili su Zrinski i Frankopani, čija je prošlost i sudbina još od XI. st. usko povezana s poviješću i sudbinom Hrvatske. • I u XVII. stoljeću članovi tih obitelji bili su branitelji hrvatske državnosti od nadmoćnijeg osmanlijskog osvajača, ali i odlučni protivnici habsburškog carskog apsolutizma i hegemonizma. • Povijest ovih dviju velikaških obitelji međusobno je isprepletena bračnim vezama, prijateljstvima i sudjelovanjima u skoro svim značajnim zbivanjima po Hrvatsku, kroz nekoliko stoljeća.
Hrvatski velikaši ZRINSKI i Frankopani • Frankopani su bili krčki knezovi od 12. st. do 1671. g. kada se gasi loza FRANKOPANA, smrću Frana Krste Frankopana. • Druga velikaška obitelj od 13. st. bili su knezovi Bribirski – Šubići, kasnije nazvani Zrinski. • Posjedi Zrinskih prostirali su se Hrvatskom, Slavonijom, južnom Ugarskom (Međimurje) do Vinodola i Primorja, čime su postali najmoćniji velikaši u Hrvatskoj i Ugarskoj. • Hrvatske velikaške obitelji zajedno su vladale i branile Hrvatsku od samovolje vladara Habsburške monarhije. • Habsburzi su na svojem prvom Saboru u Cetinu 1527. obećali veliku pomoć obrani protiv Osmanlija, ali se toga nisu pridržavali.
Frankopani u hrvatskoj kulturi • Krčki knezovi Frankopani bili su mecene glagoljske knjige, a Krk postaje rasadnik hrvatske glagoljice. • Iz toga vremena sačuvano je mnoštvo fragmenata crkvenih i nabožnih knjiga, prijevoda i originala, u stihu i prozi, pravnih spomenika, kronika i dokumenata. • Hrvatska srednjovjekovna književnost pisana je glagoljicom na čakavskom narječju sve do XVII. stoljeća. • Iako nisu stvorena djela viših umjetničkih vrijednosti, značajno je što je sačuvan hrvatski jezik u njegovu punom živom bogatstvu, bujnosti izraza, raznolikosti oblika, ljepoti zvuka i narodnom duhu što se izražavao u jeziku. • KRČKI KULTURNI KRUG – hrvatski jezik služi kao jezik javnoga života, njime se služe i puk i plemstvo, održao se i kao jezik bogoslužja.
Velikaši Zrinski i XVII. stoljeće • Hrabro 17. stoljeće – stoljeće je hrvatske obrane od Turaka, vrijeme Tridesetogodišnjeg rata u Europi i habsburškog centralizma i apsolutizma. • U Tridesetogodišnjem ratu sudjeluju i hrvatske čete i velikaši, kao i ban Nikola VII. Zrinski, imenovan generalom svih hrvatskih četa, zajedno s bratom Petrom Zrinskim, koji su se istakli izuzetnim ratničkim junaštvom. • Tijekom ovog vojevanja Europa je upoznala i hrvatske nošnje: odore crveno-crne boje, a oko vrata su vezali široke marame u čvor, po čemu je nastala kravata, što je izvorno francuska riječ koja znači „Hrvat” (franc. Cravate, Croate).
Juraj IV. Zrinski (1549. - 1603.) • Juraj IV. Zrinski sin je Nikole Zrinskog Sigetskog i grofice Katarine Zrinski rođ. Frankopan. • Početkom sedamdesetih godina 16. st. Juraj Zrinski je pozvao austrijskog tiskara Rudolfa Hoffhaltera da u Nedelišću postavi tiskarski stroj. • Godine 1574. na njemu je tiskana prva i najstarija sačuvana knjiga na kajkavskom narječju hrvatskog jezika poznata pod nazivom "Decretum tripartitum„ - Ivana Pergošića, a 1586. g. premještena je u Varaždin, gdje je objavljena „Pastilla“ Antuna Vramca.
OZALJ pod upravom ZRINSKIH • Petar Zrinski hrvatski ban iz XVII. st., unuk čuvenog junaka Nikole Šubića Zrinskog • Petar Zrinski se ženi s Anom Katarinom 1641., koja je kćerka karlovačkog generala Vuka Frankopana Tržačkog. • Petar radi na obnovi i unaprjeđenju grada Ozlja, koji postaje središte političkih i kulturnih zbivanja.
OZALJSKI KULTURNI KRUG • Usprkos nepovoljnim političkim okolnostima to je doba uspona hrvatske kulture i civilizacije. • OZALJSKI JEZIČNO-KNJIŽEVNI KRUG - naziv se odnosi na djelovanje književnika i jezikoslovaca u Pokuplju (Ozalj, Ribnik, Svetice) u 17. st. • Pisci ovoga kruga stvaraju naddijalekt - književni jezik s leksikom iz sva tri narječja - područje dodira svih triju narječja hrvatskog jezika. • Istaknuti pojedinci bili su: Petar Zrinski Fran Krsto Frankopan Ana Katarina Zrinska Juraj Rattkay Velikotaborski Ivan Belostenec i dr.
GAZOPHYLACIUM Ivana Belostenca • RJEČNIK IVANA BELOSTENCA sadrži 40 000 latinskih natuknica na 2000 stranica. • Naziv označava riznicu - mjesto gdje se čuva blago • Dvojezični rječnik u dva sveska: 1. sv. latino-illyricorum (latinsko-ilirski/hrvatski) 2.sv. illyrico-latinum (ilirsko/hrvatski-latinski) • U objašnjavanju latinskih riječi ima mnogo hrvatskih sinonima, teži jezičnom jedinstvu • Sinonimi označeni slovom D (dalmatice) • Slavonski turcizmi označeni tur. Slc. • Belostenec se svojim rječnikom uklapa u ozaljski krug pisaca, koji teže stapanju hrvatskih narječja: kajkavskog, čakavskog i štokavskog. • Svoje prezime piše: Belostenec i Bilostinac.
Značenje rječnika Ivana Belostenca • Rječnik je završen 1675., čuvan je u lepoglavskom samostanu. • Tiskan je u Zagrebu u tiskari državnog tiskara Ivana Weitza tek 1740., priređivači pavlini Jeronim Orlović i Andrija Mužar. • Dragocjena je riznica hrvatskoga jezika, neprocjenjivo blago hrvatskog jezikoslovlja, književnosti i nacionalne kulture. • Pridonosi strujanju koje je dovelo do hrvatskoga preporoda te jezičnog i kulturnog ujedinjavanja Hrvata. • Utječe na književnike 17.- 20 st., od Zrinskoga do M. Krleže. • Ivan Belostenec stvara svoj rječnik – sam, a u onodobnoj Europi također nastaju enciklopedijski rječnici: talijanski 1612., u Firenzi – grupa leksikografa; francuski 1694., u okviru Francuske akademije.
Tko je bio Nikola VII. Zrinski? • Ban Nikola VII. Zrinski Čakovečki, sin Jurja V. i grofice Magdalene Széchy, praunuk Nikole Zrinskog Sigetskog, rodio se u Čakovcu gdje je proveo cijeli svoj buran i kratak život. • Rođen je u Čakovcu 1. svibnja 1620. • Banovao je od 27. prosinca 1647. do smrti, 18. studenog 1664. • Oženio je Mariju Euzebiju Drašković pa Mariju Sofiju Löbl. • Često ga zovu Nikola Zrinski Čakovečki ili VII. jer je bilo sedam Nikola u rodu Zrinskih. • Praunuk je Nikole Šubića Zrinskog koji je poginuo kod Sigeta (1566.).
Nikola VII. Zrinski • G. 1626. nakon smrti oca skrb o njemu i mlađem mu bratu Petru IV. preuzeli su protonotar Stjepan Patačić i zagrebački biskup Petar Domitrović, a kasnije izravni skrbnik bio je Franjo Batthyány, unuk Nikole IV. Zrinskoga. • od 1630. školovao se na isusovačkom učilištu u Grazu, gdje je stekao temeljnu humanističku naobrazbu. • G. 1636. završio je retoriku na isusovačkoj višoj školi u Trnavi. Iako su ga odgajali isusovci, zadržao je vjersku snošljivost prema protestantima te je zastupao stav da se Crkva ne bi smjela miješati u svjetovne poslove. • G. 1637. braća Petar i Nikola Zrinski putovali su po Italiji, a nakon povratka kući, proglašeni su punoljetnima, te su iduće godine podijelili imanja: Petar je boravio u Ozlju, a Nikola u Čakovcu.
Nikola VII. Zrinski • G. 1646. na kraljev se poziv, priključio hrvatskoj banskoj vojsci u Tridesetogodišnjem ratu (1618.–48.) te se istaknuo u mnogim bitkama, a za iskazanu hrabrost Ferdinand III. dodijelio mu je titulu »generala sviju hrvatskih četa«. • G. 1647. bio je imenovan hrvatskim banom, ali je u tu čast bio uveden 1649. na Hrvatskom saboru u Varaždinu (obnašao ju je do smrti). • G. 1655., na saborskom zasjedanju u Zagrebu podupirao je zaključak o odustajanju od izraza »partes subjectae« za hrvatske zemlje, koji je do tada bio u uporabi u Ugarskom Kraljevstvu; prema tom je saborskomu zaključku novi službeni naziv za hrvatske zemlje postao Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija.
Nikola VII. Zrinski • G. 1660. pobijedio je osmanlijsku vojsku kraj Kanjiže • G. 1661. izgradio je utvrdu Novi Zrin pripremajući se za protuosmanski rat na ušću rijeke Mure u Dravu. • Za rata 1663.–64. istaknuo se u više bitaka, a početkom 1664. prodire do Osijeka gdje je zapalio znameniti i utvrđeni Sulejmanov most.
Smrt Nikole VII. Zrinskog • U dobi od 44 godine Nikola Zrinski, pod nerazjašnjenim okolnostima (u „napadu divljeg vepra za vrijeme lova“ ili po nalogu bečkog dvora zbog otvorenog pokazivanja nezadovoljstva potpisivanjem Varšvarskog mira između Habsburgovaca i Turaka, na veliku štetu Hrvatske i Ugarske), pogiba kod Kuršanca u Međimurju 1664. g. • Po nekim dokumentima danas se smatra da je bio otrovan po naredbi austrijskog generala von Wallensteina nakon njihove svađe, iako se proslavio u mnogim borbama s Osmanlijama.
Nikola VII. Zrinski Čakovečki • Grof Nikola Zrinski VII. bio je izuzetna osoba te je svojim životom obilježio ne samo povijest grada Čakovca, u kojem je rođen i živio, već je ostavio duboki trag u hrvatskoj povijesti i kulturi, kao i u srednjoeuropskim krugovima. • Bio je aktivan u javnom i političkom životu ondašnjih hrvatskih područja pod krunom Habsburške Monarhije i junak u obrani od Osmanlija. • Posebno su za proučavanje vrijedna njegova pjesnička i književna djela. • Usprkos tome što je pisao na mađarskom jeziku, bio je svjestan svoje pripadnosti hrvatskom narodu.
Nikola VII. Zrinski • God. 1651. u Beču je objavio djelo Jadranskoga mora sirena (Adriai tengernek Syrenaia), na madžarskom jeziku, koje je sadržavalo nekoliko lirskih pjesama i ep o opsadi te padu Sigeta, u kojem je slavio smrt pradjeda Nikole IV. Zrinskoga. • U rukopisu su sačuvana i druga njegova djela: Ne diraj Mađara (Ne bántsd a Magyart), Hrabri vitez (Vitéz hadnagy), Razmišljanje o životu kralja Matije (Mátyás király életéről való elmélkedések), Lijek protiv turskog opija (Az török áfium ellen való orvosságban).
Nikola VII. Zrinski • Nikola Zrinski autor je i prvog epa na mađarskom jeziku Propast Sigeta (Opsidio Szigetiana/Szigeti veszedelem, 1647.-1648.) u kojem je opisao ratovanje svog pradjeda Nikole Zrinskog Sigetskog. U Mađarskoj ga smatraju najvećim likom mađarske barokne književnosti.
Adriai tengernek Syrenaia”„Adrianskog mora sirena” - djelo Nikole Zrinskog • Njegov spjev na mađarskom jeziku (kojeg je na hrvatski preveo njegov brat Petar) Adrianskoga mora sirena (Adriai tengernek syrenaia, 1651.) pripada najboljim djelima europskog epskog pjesništva. • Nikola Zrinski se smatrao Hrvatom, jer postoji pismo upućeno zagrebačkom dožupanu Ivanu pl. Ručiću na latinskom gdje piše slavnu rečenicu: “Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio” ili “Inače, svjestan sam, dapače znam, i neću zatajiti da sam Hrvat, i to Zrinski” .
Nikola VII. Zrinski • Životni cilj mu je bio da hrvatski staleži i redovi budu složni kako bi se Hrvatska i Ugarska oslobodile od osmanlijske vlasti te da se Hrvatska osamostali kao zasebna država. • Kako je branio i dijelove Ugarske osobno je izjavio kako je svjestan da je "Hrvat, i to Zrinski". • Nikolino geslo je bilo: Sors bona nihil aliud (Dobra sreća, ništa drugo) i Petrovo: Vincere aut mori (Pobjeda ili smrt).
Nikola VII. Zrinski • Bio je hrvatski ban i vojskovođa, pjesnik, te je osnovao i čuvenu knjižnicu - Bibliotheca Zriniana. • Osnivanje franjevačkog samostana u Čakovcu 1659. i osiguranje sredstava za gradnju crkve i samostana najveća je investicija Zrinskih u sakralne objekte u Međimurju. • Započeo je s rekonstrukcijom dvorca u Čakovcu u kojem je živio, bio je i graditelj Novog Zrina, kao jedne od obrambenih utvrda.
Bibliotheca Zriniana, knjižnica obitelji Zrinski • NIKOLA ZRINSKI je u dvorcu u Čakovcu imao veliku knjižnicu. Nastala je početkom 16. st. ali se utemeljiteljem smatra on jer je 1662. dao napraviti katalog i organizirao stručnu klasifikaciju. Originalno je bilo preko 600 knjiga a sin Adam je naslijedio 800. Knjižnicu je većim dijelom prikupio Nikola VII. Zrinski. • Knjižnica je bila preseljena u Varaždin, zatim u Viroviticu, Beč, Moravsku, te je naposljetku pronašla dom u tadašnjoj Kraljevskoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, danas NSK. • Povijesni izvori govore kako su knjige koje se danas čuvaju Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu prikupljane tijekom duljega razdoblja i vjerojatno od više znamenitih plemića Zrinski. • Tijekom Adamova života, kao i nakon njegove smrti, Bibliotheca Zriniana je nekoliko puta preseljavana (dugo je vremena bila i u dvorcu Bitov (Vöttau) u današnjoj južnoj Češkoj), da bi na kraju bila otkupljena 1893. godine od strane tadašnje Hrvatske zemaljske vlade i predana na čuvanje Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, gdje je i danas pohranjena. • Njen cjelokupni fond danas sadrži 731 knjigu neprocjenjive vrijednosti.
napustila
Kako nema sačuvanih materijalnih dokaza
životu Zrinskih jer je njihova cjelokupna imovina nakon propasti zrinsko-frankopanske
Bibliotheca Zriniana • Knjižnicu je od propasti sasvim slučajno spasila supruga Nikole VII. Zrinskoga, Marija Sofija, jer je prikupljene knjige ponijela sa sobom kada je
Čakovec nakon smrti supruga. •
o
urote po carskoj naredbi 1671. zaplijenjena, a posjedi opustošeni. • Priča o njihovu životu ispričana je posredno, preko knjiga koje su prikupili. U njima možemo doznati više o Zrinskima – kojim su se jezicima služili i što su proučavali, kako su se obrazovali, a u nekim slučajevima i gdje su putovali. • U njegovo doba utvrda u Čakovcu dostiže vrhunac raskoši i bogatstva. U njoj se nalaze zbirke oružja, zlata i srebra, mnoga vrijedna slikarska djela i druge umjetnine, te vrlo bogata knjižnica Bibliotheca Zriniana.
ZRINSKI U ČAKOVCU • Iako povijest Čakovca počinje još u rimsko doba, tijekom 13. st. osnovana je većina međimurskih naselja, a u središnjem dijelu tada močvarnog područja grof Dimitrije Csaky 1267. g. podiže drvenu utvrdu nazvanu Csaktornya odnosno Csakov toranj. • U 14. st. Čakovec je u vlasništvu obitelji Lacković, a od 1547. g. u posjedu je hrvatskog bana Nikole (Šubića) Zrinskog Sigetskog. • Time počinju gotovo tri stoljeća vladavine obitelji Zrinskih u Međimurju, i svih pet generacija slavne obitelji imat će veliki utjecaj na rast i razvoj Čakovca i Međimurja. • U vrijeme Zrinskih Čakovec je imao dvostruku zadaću, bio je dobro organizirano obrambeno središte, s druge strane, brzo je postao ranobarokno velikaško središte.
KULTURNI utjecaj plemenitaša Zrinskih • Nakon višegodišnjih studija u Beču i Grazu, Nikola Zrinski je pola godine bio na putovanju po Italiji od travnja 1636. g. • Njegov put je vodio u Rim, zatim u Napulj, Firencu i sjevernotalijanske gradove. U Rimu ga je, zajedno s njegovim mlađim bratom, primio papa Urban VIII. i darovao mu svoju knjigu poezije s posvetom. • Obogaćen iskustvom antičkog svijeta, renesanse i talijanskog baroka, veličinu talijanske kulture usvojio je putem neposrednog promatranja materijalnih spomenika. • Tako je život mogao usporediti u okvirima Ugarske, utonule u provincijalizam, i kroz prizmu antičke, renesansne i barokne kulture, koju je upoznao za vrijeme svoga putovanja po Italiji. • Bio je poliglot (govorio je šest jezika: hrvatski, njemački, mađarski, latinski, turski i talijanski), pjesnik i diplomat.
Nikola VII. Zrinski - ratnik • Za hrvatsku povijest važne su njegove ratne pobjede, posebno ona 1664. kad uništava nekoliko kilometara dug čuveni turski „Sulejmanov most“ kod Osijeka i time stječe europsku slavu. 1647. g. kralj Ferdinand III. imenovao ga je hrvatskim banom. • Zbog iskazane hrabrosti, dobio je titulu «generala sviju hrvatskih četa», od kralja Ferdinanda III. • Kasnije ga je španjolski kralj odlikovao Redom zlatnog runa, francuski kralj čašću paira; knezovi Bavarske i Württenberga zvali su ga svojim ocem, a mađarska nacija ga je počastila atributom „onaj koji bije Turke”.
Nikola Zrinski VII. • Nikola Zrinski je nedaleko Legrada sagradio novu tvrđavu - Novi Zrin (Zrínyi-Újvár) 1660. godine. • Drevni Zrin, od kojeg potječe ime Zrinskih, bio je u pograničnom dijelu Hrvatske, uz rijeku Vunu, gdje se danas nalazi Zrinsko polje. • Odnosi između Zrinskog i bečkog dvora narušeni su nakon pada Novog Zrina te se nakon toga vojskovođa Nikola Zrinski smatrao opozicijom – borio se za svoja prava i prava hrvatskog puka.
ZRINSKI u Čakovcu • Hrvatskih banova u dvorcu Zrinskih u Čakovcu neće više nikada biti. Čak ni ban Josip Jelačić, nakon što 1848. oslobađa Međimurje i vraća ga Hrvatskoj, neće pohoditi dvorac. • Dvorac često mijenja vlasnike, u njemu će krajem 18. st. biti i tvornica šećerne repe, za vrijeme Drugog svjetskog rata u njemu je mađarski zatvor.; od 1945. do 1963. u dvorcu je bila gimnazija, a 1954. g. osnovan je Muzej Međimurja koji se i danas nalazi u Starom gradu Zrinskih.
Nikola VII. Zrinski, hrvatski ban • U najstarijoj sačuvanoj samostanskoj kronici pod naslovom „Postanak i izgradnja ovoga časnoga čakovečkoga samostana otaca franjevaca“, zapisano je: „U to je dakle čakovečko mjesto našu braću tek 1659. godine uveo presvijetli, velemožni i preuzvišeni junak, gospodin Nikola Zrinski, ban ili potkralj kraljevstava Hrvatske i Slavonije, koji je zaslužio naziv „ukras Hrvata, strah Turaka i štit kršćanstva“. (...) • On je nas franjevce doveo u Međimurje i čakovečko trgovište dodjeljujući nam neki od drveta napravljen gostinjac te malu i tijesnu zidanu crkvu. Da ga nije smrt preduhitrila, umjesto prije braći dodijeljene drvene kuće i kapele sagradio bi prostraniji zidani samostan i crkvu. To bi i njegov sin Adam Zrinski učinio da nije i sam kod Slankamena, hrabro se boreći za pravu vjeru, slavno preminuo 19. kolovoza 1691. u dobi od 28 godina“. • Izvor: Nikola VII. Zrinski. // Wikipedija: slobodna enciklopedija. Dostupno na: http://hr.wikipedia.org/wiki/Nikola_VII._Zrinski (2. 6.2020.).
Franjevci u Čakovcu • 1621. godine započeo je snažan pokret za odcjepljenje hrvatskih franjevaca od mađarske Provincije sv. Marije u kojoj su Hrvati uvijek bili u manjini i osnivanje vlastite samostalne provincije. • Zbog žestokog otpora Mađara odcjepljenje nije uspjelo, ali je borba ponovno pokrenuta 1651. zbog „ljubavi prema domovini, jer su hrvatski franjevci postali svjesni velike različitosti u jeziku i mentalitetu između Mađara i Hrvata“. • Tu odluku snažno je podržao i zagrebački biskup Petar Petretić, no na ostvarenje te ideje trebalo je čekati još 250 godina. • Osnovao je i franjevački samostan u Čakovcu u koji je doveo je franjevce hrvatske provincije Svetog Ladislava. • Ban Nikola nije uspio sagraditi crkvu i samostan, jer ga je 1664. g. spriječila nenadana smrt.
FRANJEVCI U ČAKOVCU Franjevce je pozvao u Čakovec 1659. gospodar grada, ban i pjesnik NIKOLA ZRINSKI ml. 1659. g., a zagrebački biskup Petar Petretić odobrava franjevcima dolazak u Čakovec. Nikolin sin Adam podigao je samo malu zidanu crkvicu 1691. Samostanska je crkva dobila novi značaj 1789. godine, kada je biskup Maksimilijan Vrhovac osnovao župu u Čakovcu i povjerio upravu župe franjevcima. Čuvali su, održavali i razvijali hrvatski nacionalni osjećaj kod vjernika s kojima su dolazili u doticaj, što je kasnije imalo veliki značaj u određivanju hrvatske granice nakon Prvog i Drugog svjetskog rata.
Franjevci u Međimurju • Možemo samo nagađati da li bi danas Međimurje bilo dijelom Hrvatske ili Mađarske, da nisu bili nazočni franjevci, koji su tijekom svog boravka u Čakovcu kroz 3 i pol stoljeća sakupili veliko kulturno i spomeničko blago: sakralne objekte i vrijednu arhivu, bogatu knjižnicu i veliku zbirku umjetničkih predmeta svih vrsta – od slika i kipova do sakralnog posuđa. • Velika je uloga Zrinskih i franjevaca u dokazivanju da je Međimurje dio Hrvatske, a ne Mađarske, u očuvanju hrvatskog jezika i međimurskog narječja i kulture.
PETAR ZRINSKI (1621.-1671.) • U 17. stoljeću još uvijek je nerazvijena tiskarska djelatnost na području južne i sjeverne Hrvatske. • Zbog ratova s Turcima teško se moglo kod nas tiskati knjige na hrvatskom jeziku, to je bilo vrlo teško razdoblje za hrvatsku knjigu. • Najveći broj tiskanih knjiga u 17. st. tiskan je u Italiji Iako se djela hrvatskih autora u 17. st. i dalje tiskaju u Italiji (Venecija) i u Austriji (Beč, Graz). • Hrvatski ban PETAR ZRINSKI zaokupljen je ne samo borbom protiv Turaka i bečkog centralizma, već i književnim radom. • Možemo reći da drži u “jednoj ruci sablju, u drugoj pero”.
Ban Petar Zrinski • Prevodi s mađarskog djelo Opsada sigetska • Središnji dio epa opisuje junačku obranu Sigeta i smrt Nikole Šubića Zrinskog, što je i značajna tema hrvatske umjetnosti. • Ep posvećuje „dostojnim, virnim i vridnim junakom vse hrvacke i primorske krajine hrabrenim vitezovima”.
Petar Zrinski • Istaknuo se osobitim junaštvom u Tridesetogodišnjem ratu 1642. - 1648. • Petar Zrinski, zajedno s bratom Nikolom uspješno ratuje protiv Osmanlija • nakon smrti brata Nikole, imenovan je banom 1665., a postavljen je krajem 1668. • poslije sloma neuspjele urote usmjerene protiv habsburškog apsolutizma, uhićen je zajedno sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom te smaknut 1671. godine
Petar Zrinski • Petar je ostavio traga i u hrvatskoj književnosti, prepjevom pjesničkog djela svoga brata Nikole, a objavio ga je u Mlecima 1660. g. pod naslovom «Adrijanskoga mora sirena», a bratov tekst proširio je sa stotinjak vlastitih strofa u kojima je dao oduška neprijateljstvu prema Nijemcima, a za razliku od mađarskog originala njegov hrvatski prijevod u svom sadržaju nosi izraženo hrvatsko obilježje. • Tema obrade Sigeta i herojske pogibije branitelja omiljena je tema hrvatske književnosti, glazbe i slikarstva.
Pjesničko djelo Petra Zrinskog • Odjek pjesničkog djela Petra Zrinskog svjedoči poema dubrovačkog književnika Vladislava Minčetića «Trublja slovinska» (Ancona 1665.), koju je 1663. ispjevao «v pohvalu» Petru Zrinskom. • Znameniti hrvatski povjesničar Ivan Lučić je u svom djelu «O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga» (Amsterdam 1666.) šestu kartu «Današnji Ilirik» posvetio banu Petru Zrinskom.
Ban Petar Zrinski • Ban Petar Zrinski, brat Nikole Zrinskog, bio je pjesnički prevoditelj. Supruga mu je bila Katarina r. Frankopan, polusestra Frana Krste Frankopana, i sama sklona književnosti. • Pod njenim pokroviteljstvom Baltazar Milovec, svećenik rodom iz Međimurja, u Beču 1661. izdaje molitvenik „Dvojdušni kinč“, jedan od najljepših molitvenika hrvatske književnosti. Milovec je i prvi pisac koji kajkavsko narječje smatra hrvatskim jezikom. • Dana 13. ožujka 1670. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan iz Čakovca odlaze u Beč da bi se opravdali kralju, očekujući njegovo razumijevanje za hrvatsko nezadovoljstvo. Leopold I. ih odmah daje uhititi i zatočiti u Bečkom Novom Mjestu. Osuđeni su na smrt odsijecanjem glave.
FRAN KRSTO FRANKOPAN (1643.- 1671.) • Velikaš izrazite umjetničke nadarenosti. • Za života je objavio samo spjev Elegia (1656.) • Ostavština se čuva u bečkoj Državnoj knjižnici • Knjižničar Ivan Kostrenčić pronašao je njegov rukopis pod naslovom Gartlic za čas kratiti, pjesničku zbirku, i 1871. objavljuje izbor pod naslovom Vrtić – pjesme: Srce žaluje da vilu ne vidi, Cvitja razmišlenje i žalosno potuženje • Tituluša nima, ime vimdar ima (posvećena sestri Katarini, izražavaju tugu zbog njezine nesretne sudbine). • Fran Krsto Frankopan umire mlad 1671. g., pogubljenjem u bečkom Novom Mjestu, zajedno s banom Petrom Zrinskim. Gartlic za čas kratiti, rukopis
Ana Katarina Zrinski (1625. –1673.) • Upravljala je dijelom Zrinskih posjeda, aktivno je sudjelovala u zrinskofrankopanskoj uroti, diplomatsku aktivnost vršila je u Mlecima, održavala je kontakte sa francuskim veleposlanstvom u Beču, poljskim dvorom i dr. • Bavila se i književnim radom – u Veneciji je 1661. god. tiskala svoj molitvenik «Putni tovaruš» • u novije vrijeme je Gerhard Ledić pronašao rukopisnu zbirku pjesama Ane Katarine, za koju se uvriježio naslov «Libar od spominka»
ANA KATARINA ZRINSKA • Obrazovana plemkinja, žena Petra Zrinskog, sestra Frana Krste Frankopana. • Prevela s njemačkog i izdala molitvenik Putni tovaruš vnogimi lipimi, novimi pobožnimi molitvami iz nimmškog na hrvatski jezik istomačen i spravljen (Venecija, 1661.)
Iveković: Oproštaj Katarine i Petra Zrinskog
Oton
PISMO PETRA ZRINSKOG KATARINI • Uvečer, 29. travnja 1671. godine, dan uoči smaknuća u Bečkom Novom Mjestu, otvorio je srce i dušu svojoj ljubljenoj supruzi Katarini koju, iako još živ, već naziva udovicom. • Ana Katarina nije nikada dobila ovo pismo, a kružilo je Europom, prevedeno na sve važnije jezike i tiskano desetak puta. • To je najljepše privatno pismo tog doba, pročitale su ga tisuće ljudi, samo ne ona kojoj je bilo namijenjeno. Pismo Petra Zrinskog Katarini - čuva se u riznici Zagrebačke katedrale
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan • Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan 1670. godine odlaze u Beč na pregovore s carem gdje su bili uhićeni. Nakon godinu dana osuđeni su na smrt pod optužbom za veleizdaju zbog sklapanja saveza s Osmanlijama. • Dana 30. travnja 1671. godine, izvršena je smrtna kazna nad Petrom Zrinskim i Franom Krstom Frankopanom u Bečkom Novom Mjestu, gdje su i sahranjeni. • Dok su bili u zatvoru pisali su pisma svojim ženama. Ta dva pisma smatraju se najljepšim ljubavnim pismima. • Godine 1919. njihovi posmrtni ostaci su preneseni u Zagreb, počivaju u zagrebačkoj katedrali, među zaslužnim hrvatskim velikašima. • Na nadgrobnoj ploči se nalazi natpis, stih Frana Krste Frankopana:“Navik on živi ki zgine pošteno”.
Fran Krsto Frankopan • Fran Krsto Frankopan bio je velikaš izrazite umjetničke nadarenosti, školovao se u Zagrebu u isusovačkoj gimnaziji, a kasnije je nastavio školovanje u Italiji gdje je studirao talijansku poeziju. U Italiji je upoznao i svoju suprugu, uglednu rimsku patricijku Julijanu. • Svojoj je Juliji iz zatvora napisao oproštajno pismo: • „Predraga i preljubljena Julija, moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim retcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božije milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvreda i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.“
