Lik stvari koje prolaze_Ladislav Babić 2014 by DIOGEN pro culture magazine

Ladislav Babić

LIK STVARI KOJE PROLAZE

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Edicija ELEKTRONSKA KNJIGA knjiga br. 9 PRVO MJESTO NA KONKURSU DIOGEN pro kultura magazina 2013- „Samir Tahirović-DIOGEN 2013_2014“ – najbolji esej na temu „Sarajevo 1914-2014...Opstojnost vremenske distance za potvrdu istorije/povijesti/historije kao magistra vitae, ili...?“

LIK STVARI KOJE PROLAZE Ladislav Babić Glavni i odgovorni urednik Mr. sc. Sabahudin Hadžialić Izdavač DIOGEN pro culture magazine http://www.diogenpro.com 1. izdanje_str. 352 Lektor Sonja Brčić Korektor urednik izdanja Dizajn naslovnice, grafičko uređenje korica DTP – In design ARS Studio Sarajevo & Bugojno, BiH

ISSN: 2296-0937 2014.g.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

LIK STVARI KOJE PROLAZE Knjiga eseja, priča, intervjua

Ladislav Babić

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Aksiomi ljudskosti Pretpostavljam da su većini, makar intuitivno, poznati termini ljevica i ljevičar. Mnogi ih poistovjećuju sa (političkim) skupinama naprednog svjetonazora, koje se sastoje od osoba podjednakog pedigrea. Osobe lijevog svjetonazora, naravno, ne moraju biti politički organizirane – dapače – one vrlo često preziru lijeve političke stranke, smatrajući kako se čisto formalistički kite pridjevom „lijeve“, dok ustvari predstavljaju konglomerat ljudi koji su pronašli vrlo privlačnu formu promocije iza koje se „napredno“ brinu za vlastite potrebe. Obrazovaniji će odmah termin (politička) ljevica povezati sa sazivom Skupštine u vrijeme Francuske revolucije, kada su republikanci (tadašnji naprednjaci) sjedili lijevo od monarhista (konzervativaca). Kako je „politika – kurva“, a mi s takvima ne želimo imati posla (mada smo prisiljeni na to, gotovo svake sekunde svoga života; recimo – plaćajući režije imamo neposrednog dodira ne samo sa rezultatima ekonomske nužnosti, već i političkih odluka pod gornje navodnike pripadajućih djelatnika), pozabavit ćemo se fundamentalnijim pitanjem: Kako prepoznati pravog ljevičara? Pitanje je utoliko važno, što će se u nekoj budućoj revoluciji (nažalost, po mnijenju autora krvavoj), mnogi svrstati pod egidu ljevice i ljevičarstva, da bi tek uspostavom novog sustava, pokazali svoje pravo lice. Ne svjedoči li tome više od 2 milijuna bivših jugoslavenskih komunista – pripadnika „avangarde radničke klase“ – koji sad po bogomoljama mole Boga da im sačuva ono što su nakrali tijekom proteklih regionalnih ratova? Svakako se to ne odnosi na manjinu, doslijednih u stavovim i poštenju, a napose na onih 9000 od ukupno 12000 predratnih članova Komunističke partije koji su poginuli tijekom 2.svjetskog rata. Eto, već na ovom primjeru

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” vidimo kako fraza „ja sam ljevičar“ ne mora značiti ništa više negoli „bina lijevo“ – poznati uzvik animiranog Pink Panthera u trenutku kad zagusti. „Bina“ lijevo ili desno, sasvim svejedno, o tome odlučuje pragmatički uvid u stanje i snagu prevladavajućih društvenih faktora kojima se treba prikrpiti kao njihov „doslijedni i vjerni“ sljedbenik. Kažu da je život jači od svega, a ljudski egoizam vjerojatno i od života! Znam čovjeka, izrazitog antituđmanistu, antifašistički i projugoslavenski raspoloženog (u smislu da uvijek ističe kako je „onda“ bilo neizmjerno bolje), koji se ne libi čak i glasno, među gomilom ljudi izraziti svoje stajalište. Kojeg je, da budemo sasvim precizni, stekao kad su mu „pobjednici“ pokrali i upropastili firmu, a njega zajedno s ocem izbacili na Zavod za zapošljavanje a potom na Socijalnu skrb. Pravi ljevičar, rekli bismo – takve će buduća revolucija imati na svojoj strani, i... – automatski posijati sjeme propasti u ostvarenje veličanstvenih ideja u ime kojih će se provesti. Naime, taj „ljevičar“ jednako javno ne skriva svoju mržnju prema Romima („trebalo je Hitlera pustiti da dovrši posao“, „oni imaju više prava od nas, Hrvata“,...), crncima i ostaloj „obojenoj“ populaciji („pa, za tebe sam ja onda jednakovrijedan k'o neki crnac!?“), LGBT populaciji („ja bih sve to pred zid i po kratkom postupku!“). Ovaj primjer je savršen uvod u tzv. aksiome ljudskosti. Aksiomi su očigledne istine koje ne treba i nemoguće je dokazivati. Sva znanost počiva na aksiomima, i ako oni nisu dovoljno pomno izabrani ili su neke očiglednosti izostavljene, njen daljnji razvoj kad tad dospijeva u škripac. Očigledni primjer su aksiomi takozvane Euklidske geometrije, u koje se ušuljao jedan „aksiom“ koji – pokazalo se – nije toliko očigledna istina koliko se činilo. To je takozvani „aksiom o paralelama“, prema kojem se, pojednostavljeno rečeno, dva paralelna pravca nikada neće sjeći. Tisućama godina sva poznata geometrija koju je koristio ljudski rod

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” u praksi (premjeravanje zemljišta, računanje udaljenosti, građevina,...) zasnivala se na Euklidovim spoznajama, sve dok napredak znanosti u 19. stoljeću nije pokazao da ova pretpostavka (aksiom) ne zadovoljava kriterije još općenitijih geometrija od Euklidske, koja je samo njihov specijalni slučaj. Nećemo dalje o tome, ono što je u svemu bitno – znanost je došla do spoznaje da je nešto krivo u njenim pretpostavljenim očiglednim istinama, i – kako se ne bi urušila ili zastala u svom razvoju – morala usvojiti neke nove spoznaje. A ljudski rod? Hoću reći, jeli ljudski rod došao do spoznaje da je stigao do točke svog povijesnog razvoja koja nepobitno ukazuje da nastavak istim putem neminovno dovodi, ne samo do njegove stagnacije već i do propasti? Od davnina su etičari pokušali aksiomatizirati principe kojima se ljudi moraju voditi, kako ne bi upadali u uzajamne konfrontacije – bilo osoba sa osobom, bilo narod sa drugim narodima. Takav pokušaj „aksiomatizacije“ tvore i Deset božjih zapovjedi. Prisjetimo ih se, u prijevodu s hebrejskog jezika, s obzirom da katolici, pravoslavci, evangelici, adventisti te ostala vjernička bratija svojevoljno prilagođuju „originalnu“ božju riječ vlastitim potrebama: -Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. -Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi. -Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” -Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni. -Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj. -Ne ubij! -Ne učini preljuba! -Ne ukradi! -Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! -Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga! Evo, daklem, načina – zakona direktno od Boga primljenih – kojima kršćani moraju organizirati svoj život, da ne bi u neka buduća vremena iskusili Jahvin gnjev. Koliko se u praksi zaista boje Njega i gnjeva Njegova, mislim da dovoljno pokazuje ljudska povijest – uključivo i sadašnji trenutak - čak i ako ne uzmemo u obzir one vjerničke zajednice koje smatraju da ih ne obavezuju ovi „aksiomi“. Valja napomenuti da se nigdje, osim u prvoj rečenici gdje se indirektno spominju Židovi („koji sam te izveo iz zemlje egipatske“) kojima su ti zakoni bili namijenjeni, oni ne mogu smatrati ekskluzivnima – oni su općeljudski, u osnovi (izostavimo li vjerske elemente) primjenljivi za cijelo čovječanstvo. Uglavnom je cijeli Zapad (a danas se cijeli svijet „pozapadnjuje“) čak i nakon

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” sekularizacije, ugradio dobar dio navedenih pravila u svoje ustave, odnosno zakone – naravno, dopunjujući ih novim etičkim „aksiomima“ primjenljivima kako na kolektivitete, tako i na pojedince. Tako, primjerice, Članak 3. Ustava RH kaže: „Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.“, dok već u preambuli stoji: „Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.“ Slično je u ustavima mnogih zemalja koje se kite atributom demokratičnosti, a koliko se poštuju navedena prava, pokazuje svakodnevica. Prava kolektiviteta me lično ne zanimaju, ne stoga što ih ne bi priznavao, već iz razloga što mislim da prava sloboda proističe iz slobode svakog pojedinca. Ako je svaka jedinka slobodna, slobodan je i kolektivitet kome pripada, dok obrnuto ne mora važiti. Uostalom, i Bog je svoje zapovjedi namijenio ne narodu, već svakom pripadniku tog naroda osobno, što se lako iščitava iz teksta. Primjetimo da u navedenim člancima hrvatskog Ustava nisu taksativno navedena „prava čovjeka“ – daklem svake osobe pojedinačno i bez izuzetka. Za pretpostaviti je, da su - u skladu sa

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” suvremenim razvojem svijeta i rezolucijama koje su potpisale članice UN – to ona koja su navedena u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima. Kako članaka koji ih propisuju ima trideset, to ih zainteresirani mogu sami potražiti; navest ćemo samo onaj poslijednji: „Ništa se u ovoj Deklaraciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osobe da poduzmu bilo koju aktivnost ili izvrše bilo koji čin usmjeren na uništenje ovdje utvrđenog bilo kojeg prava i sloboda.“ Način na koji se države svijeta toga drže pokazuje i stanje Globusa, točnije – većine njegovih žitelja. S obzirom da je ono u očitoj koliziji sa božjim zakonima, zakonima pojedinih država, i „zakonima“ Ujedinjenih nacija koje su prihvatile sve njegove članice, jasno je da je cijela stvar bilo u nevaljalosti ovih „aksioma“ ljudskih sloboda i suživota, bilo u njihovom ignoriranju. Kažu da papir trpi sve, ali praksa pokazuje da ljudi trpe i više od njega – svakodnevnu izdaju pravila igre koje su potpisali njihovi najviši državni voditelji. Znanosti ne treba mnogo da uvidi razilaženje između teorije i prakse; njoj je praksa korektor teorije koju potom nastoji vratiti na pravi put, tako da se poništi njihovo neslaganje. Ljudsko društvo uporno ide drugim puteme: kud teorija (etička načela proistekla iz tisućljetnog iskustva najvećih umova, djelomično pretočena u zakone) drumom, tud praksa – šumom. „Ne ubij“ ima značenje samo na papiru i u karakterima goleme manjine, dok većina svakodnevno ispušta za njih nevažnu riječcu „ne“, tražeći svakojake alibije za svoja grozodejstva i – pazi sad – zapovjedima koje je Bog izričito namijenio prvenstveno uvelike prevladavajućoj gomili vjernika! Odaklem toliko razilaženje između nauke i korektivnih elementa koji u njoj relativno brzo djeluju, i društvene

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” povijesti u kojoj nikako da se dovedemo svijesti o pogrešnom putu kojim kročimo? Odgovor je prilično jednostavan i neprihvatljiv većini pojedinaca, jer tvrdi nešto što oni smatraju diskriminacijom vlastite osobe. Radi se naprosto o tome, da znanost i njene spoznaje razvijaju najveći umovi ljudskog roda, oni evolutivno - barem što se racionalne inteligencije tiče – najnapredniji, dok ljudsku povijest „razvija“ evolutivni prosjek, dapače, iz tog prosjeka izdvojeni najtaštiji, najegoističniji i najlicemjerniji primjerci. U prvom redu političari i vladajuća ekonomska elita koju oni zastupaju, kao i stado koje im bezrezervno pruža podršku u zamjenu za kakvu-takvu sigurnost svog položaja. Valja naprosto priznati da nas evolucija ne zahvaća sve istovremeno i u podjednakoj mjeri, čemu svjedoči kako sve prije rečeno, tako i rezultati na testovima inteligencije i neformalnim svakodnevnim iskazivanjima ljudskosti. Svijetom ne caruje humanizam, već neprevladani biološki egoizam jedinki, u ime kojega se krše sve moguće zapovjedi i zakoni, jednom riječju aksiomi ljudskosti i humanog razvoja čovječanstva. Dakako da je iluzorno očekivati jednakost ljudi u svim etičkim elementima (jer, prvenstveno je o njima riječ, a ne toliko o razumu i inteligenciji); dapače – postoji prirodni zakon koji govori o tome da što je izoštrenija jedna veličina to je difuznija ona koja je s njome povezana (konjugirana, spregnuta), koja nadopunjuje karakteristike sistema. Kako je čovjek skup komplementarnih, međusobno spregnutih osobina koje se uzajamno nadopunjuju i definiraju u konačnici moralni habitus ljudskog stvora, jasno je da jedna izraženija veličina vjerojatno rezultira nekom drugom koja će manje doći do izražaja. Svaki se ljudski stvor može izvući tvrdnjom da ne ubija i ne krade, pa kakve to veze ima sa preljubom koji mu spočitavamo – ne shvaćajući pritom da je preljub krađa povjerenja svog partnera ili žene svog bližnjega, a ubojstvo ništa drugo do krađa ljudskog života!

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Unatoč evolucionoj nesavršenosti i moralnoj nejednorodnosti (nehomogenosti) ljudskog roda, etičari i dalje ustraju da moramo slijediti neke propisane moduse ponašanja - aksiome ljudskosti – koje dopunjujemo (poput dopune aksioma o paralelama) kako bi obuhvatili cjelinu našeg života i povijesnog razvoja. Kao što kaže Milan Kangrga: „Za razliku od životinje koja je identična sa svojom prirodnom (vrstom), pa za nju bitno važi darvinovski pojam evolucije, čovjek je već svojim prvim historijskim korakom morao prekoračiti taj evolutivni put razvoja, pa je proizvodeći uvjete svog I. života i sebe u njemu postao po svojoj biti revolutivno, tj. revolucionarno biće. On je time po svojoj biti upravo - utopijsko biće, jer taj svoj topos (mjesto pod suncem) on nigdje ne nalazi gotovim poput životinje, nego ga mora upravo - stvoriti ili proizvesti. Time je on jedini postao i ostao - svjetovno biće (biće svog svijeta kao proizvoda). Odatle može slijediti i zaključak kako je čovjek stalno upućen na to II. da revoluira, tj. revolucionira uvjete svog života, bilo mirno ili nasilno.“, čovjek je „utopijsko biće“, u smislu da je dokazivanje njegovog stvarnog i suštinskog (božanskog) totaliteta tek pred njim, osuđenog da ga svakodnevno dokazuje ili opovrgava svojim djelovanjem. Ništa na tom zaključku, na žalost, ne mijenja što je to dokazivanje popraćeno s bezbroj rasijanih leševa. Stoga će, ne jedan, upitati: odaklem ova „perverzna ideja“ da čovjek u osnovi nije nešto što jeste (pojednostavljeno - aktualni prosjek), već nešto što tek mora postati? Tokom tisućljeća ljudske povijesti ne jedan mudrac uočio je da ljudi posjeduju kako izvanserijske, tako i žala vrijedne osobine, dapače – da postoje ljudi u kojima one prve prevladavaju dok je

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” ostatak gomile predodređen da ih tek jednom – u budućnosti – steknu njihovi potomci. Zar nije i Feuerbach (i ne samo on) prihvatio i razvio još stare antičke predodžbe kako nije bog (točnije, bogovi) stvorio čovjeka, već upravo obrnuto – čovjek je stvorio boga (još je Ksenofan, u 6. stoljeću pr.n.e. smatrao da je čovjek stvorio bogove prema svojoj slici; neki stoici su zamišljali boga kao „izdvojenu svojstvenost svih suština“; Petronije: „Prve bogove na zemlji stvorio je strah“ itd.), što su prihvatili i mnogi prosvjetiteljski filozofi a kasnije i Marx, na kojega je i dandanas skoncentrirana paljba teologa. Vodeći računa o tom putu istinskog humaniziranja čovjeka, nastala je i stvarna, doduše neformalna, humanistička etika – kao izraz ciljeva i načina na koji bi se oni morali ostvarivati. Dopunjeni božji aksiomi, smijemo li se tako izraziti. Ukratko ih je izrazio Ivan Supek u knjizi „Na prekretnici milenija“: 1. uvažavati život i čuvati prošlost, 2. afirmirati jednakost među ljudima, 3. afirmirati slobodu, 4. proširiti solidarnost na sve ljude, 5. tražiti istinu i uvažavati načelo tolerantnosti, 6. gajiti ljepotu i umjetnost, 7. dići pravo na pravdu, 8. promicati svjetsko jedinstvo, 9. biti dobar Dakako da i te preporuke humanista bivaju svakodnevno diskreditirane u sukobu sa većinski neprevladanim egoističnim interesima jedinki – bilo članova elita koje grabe lopatama, bilo članova krda koje još uvijek bez razvijene svijesti o pravoj ljudskosti bivaju zadovoljne mrvicama i uglavnom mrmljanjem u osami četiri zida, pod paskom „čuvara reda i poretka“. Poretka kakav zahtjevaju elite, i reda koji ištu da bi ga sačuvale. Ali, vratimo se na početno pitanje – kako prepoznati istinskog ljevičara, kao čovjeka svjetonazora baziranog na hmanističkim principima, aksiomima ljudskosti. Aksiom, jednom prepoznat i kao

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” takav izrečen, ima svojstvo opštosti. On vrijedi uvijek, u svim prilikama i za sva ljudska bića. Daklem, kad kažem da svi ljudi imaju ista prava, riječca „svi“ ima zaista opće značenje: ne odnosi se sa samo na sve Hrvate, ili sve Bošnjake, ili sve Srbe, ili samo bijelce, ili samo crnce, ili samo katolike, ili samo muslimane ili samo heteroseksualne, ili samo homoseksualne osobe, ili samo muškarce, ili samo žene,.... Odnosi se na sve pripadnike ljudskog roda bez iznimki po bilo kojoj osnovi (druga je stvar što se – primjerice – kriminalcima, mentalno zaostalim osobama ili promotorima svjetonazora nespojivog sa humanističkom etikom, neka prava mogu uskratiti za stalno ili samo određeno vrijeme). Samo biće sposobno iskreno – u svoj njihovoj općenitosti - u samu srž svog karaktera upiti kao neupitna (mada nedokaziva) ova humanističke načela, će uvijek svoju ljudsku braću prihvaćati kao istinski čovjek. Poput daleke preteče Kangrginog utopijskog Homo sapiensa, koja ni jednog trenutka i ni po koju cijenu ne dovodi u pitanje svoju ljudskost. Daklem, moj znanac s početka teksta može biti ne znam koliko antituđmanovski ili antifašistički raspoložen, dok diskriminira ljude po bilo kojoj osnovi ne može biti istinski ljevičar. Još jasnije, on je vrlo udaljen od onog idealnog, božanskog, evolutivno i vremenski možda beskrajno udaljenog Kangrginog utopijskog bića. Takav tip, bude li uključen u bilo kakve društvene promjene poduzete s iskrenom namjerom poboljšanja statusa svih članova društva (bez iznimke), kad tad će se pokazati kao klip bačen pod kotače razvoja koji će ga skrenuti na neodređeno vrijeme sa zacrtana puta. Jasno nam je da takvi klipovi leže posijani širom povijesti, i kako se pričinja – zaobišavši jednog, nailazimo na još nekoliko upravo bačenih pod naše noge. Zato sve toliko dugo traje, uz beskrajne ljudske živote nestale bilo u borbi za bolji svijet, bilo naprosto u svojem svakodnevnom preživljavanju. Za ograničeni ljudski život to prečesto izgleda neizdrživo; odatle i ideje o varavoj nadi sakrivenoj negdje na dnu beskrakno duboke Pandorine vreće,

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” ili o Spasitelju koji uporno ne dolazi – možda stoga što svoje ime zahvaljuje činjenici da se makar samo on uspio spasiti iz kaosa ljudskog mravinjaka. I dok nauka, iz sata u sat nezadrživo napreduje poštujući aksiome kojima se rukovodi, ispravljajući ili njih ili svoje spoznaje, dovodeći ih do uzajamne neprotivu riječnosti i harmonije, dotle – čini nam se – ljudski rod i dalje bezglavo glavinja (paradoksalna formulacija!) ne štujući etičke aksiome kojima su ga snabdjeli njegovi najveći mudraci. Najparadoksalnije pak je to, da ima velike šanse iskoristiti dostignuća štovatelja aksioma znanosti, za uništenje onih koji ne poštuju aksiome humanističkog društvenog razvoja. Sebe sama! Kao i do sada, najmudrij i najneviniji bit će osuđeni na dvije stvari: nemoćno promatranje ili batrganje s ciljem da se destruktivne sile obuzdaju i urazume, i učešće - ovaj puta u općoj propasti. Neki kažu da je sve aksiome ljudskosti moguće svesti na jedan jedini „Samo ti je ljubav potrebna“ (1). Vjernici to iskazuju riječima „Bog je ljubav“. A mislim da ni mudriji nevjerujući ne mogu naći ništa protiv suštine te izjave. Jedina je začkoljica u tome što ona zahtijeva naš ljudski angažman, s nikakvom garancijom na uspjeh. No, ako su mogli bezbrojni, mada uvijek u manjini, naši preci – zar ćemo ih izdati odustajući?

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Sarajevo 1914-2014: nismo naučili ništa2 Da li je Gavrilo Princip bio terorist ili borac za slobodu bosanskih naroda? Sto godina nakon tragičnih događaja – ne toliko po prijestolonasljednika Ferdinanda ili Principa koliko po evropske i narode svijeta - čuju se svakakvi disonantni odgovori. Kako od laika, tako i od historičara koji prečesto posjeduju jednu ogromnu falingu, karakterističnu većini ljudskog roda. Nesnalaženje u četvrtoj koordinati jednistvenog prostorno-vremenskog kontinuuma – vremenu. Na postavljeno pitanje može se objektivno odgovoriti samo uranjanjem u političke prilike razdoblja koje se razmatra,

28.4.2014.: Gl. i odg. urednik DIOGEN pro kultura magazina, književnik Sabahudin Hadžialić2 je, poslije uvida u dostavljene pjesme, priče i/ili eseje, a u skladu sa Temom Konkursa: “ Sarajevo 1914-2014...Opstojnost vremenske distance za potvrdu istorije/povijesti/historije kao magistra vitae, ili...?”, od stotinu i sedam autora iz svih država bivše Jugoslavije koji su dostavili pjesme i/ili priče i/ili eseje na temu Konkursa — imena na zvaničnoj WWW stranici Konkursa) odabrao pobjednike V Konkursa DIOGEN pro kultura magazine pod nazivom “ SAMIR TAHIROVIĆ—DIOGEN 2013_2014”: ESEJ Za najbolji esej - diploma i objava knjige u Elektronskom obliku do kraja 2014.g. od strane DIOGEN pro kultura magazina (priprema, naslovnica, DTP, ISSN broj, objava online). Ladislav Babić, Hrvatska Esej “Sarajevo 1914-2014: nismo naučili ništa" Objašnjenje: “Jednostavnost izražaja u susretu sa sveobuhvatnim razumijevanjem prostora i vremena u kojem egzistira, uobličava autora kao meritornog subjekta poučavanja realiteta".

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” pritom se ne vodeći suvremenim, već tada vladajućim etičkim normama. Pokušajmo preokrenuti pitanje: jeli Franz Ferdinand bio prijestolonasljednik jedne konzervativne monarhije, čiji su se slavenski narodi batrgali da izađu iz tlačiteljskog okrilja Austrije i Ugarske kojima na pameti nije bilo ispuštati uzde nad njihovom kontrolom? Jeli Austro-Ugarska bila teroristička država, kada je anektirala Bosnu i Hercegovinu? Na žalost, ovakvo pitanje se rijetko postavlja, posebno među povjesničarima dviju krucijalnih sastojaka bivše k.u.k, koji su i danas opterećeni negdanjom veličinom svojih današnjih država, baš kao i podsvijesnim potcjenjivanjem njenih slavenskih sastojaka. Sve je još mnogo jadnije kad regionalni stručnjaci, nošeni na krilu prevladavajućeg antisrpskog raspoloženja (za koje su srpske vlasti, u periodu od devedesetih godina prošlog vijeka do suvremenih vremena, ponajviše same krive), bacaju ljagu na atentatora. Baveći se pritom sasvim irelevantnim stvarima, o upucavanju Franzove žene koja je, jadnica, bila kriva osoba, u krivom svojstvu, u krivo vrijeme na krivom mjestu. Njena smrt ne govori ama baš ništa o razlozima i posljedicama koje su nastale iz atentatorova čina. Jeli tadašnja tajna služba Kraljevine Srbije stajala iza atentata ili nije, također nije presudno za kvalifikaciju događaja. No, stavimo li na vagu, s jedne stane nasilnu aneksiju bivšeg ajaleta, odnosno vilajeta Otomanske imperije – o čemu njegovi narodi nisu ništa priupitani – i njihove težnje, posebice Srba da se pripoje državi Srbiji, stavimo li na tas tezulje i sve veće nezadovoljstvo ostalog slavenskog puka; Hrvata, Slovenaca, Čeha, Slovaka,… unutar k.u.k, te nespremnost cara Franje Josipa da im izađe u susret (dok propast carevine, uslijed izgubljenog rata, nije postala očigledna) – odgovor bi trebao biti jasan.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Prosuđujući, događaje sa onovremenog aspekta, sasvim je jasno da je Gavrilo Princip bio borac za slobodu; atentator doduše, ali ne i terorista - dok je A-U monarhija bila agresor – ne samo na nezavisnu kraljevinu Srbiju, koristeći atentat kako povod za svoj Drang nach Osten – već prije toga i na Bosnu i Hercegovinu. Postoji vojna kao i politička agresija, a posljednja se ne može sakriti međunarodnim sporazumima ako niste pitali narode koje porobljujete, žele li svojevoljno u ropstvo. Pruski general Clausewitz smatrao je rat samo nastavkom politike, drugim sredstvima. U tom smislu sasvim lijepo možemo parafrazirati njegovu misao, izjavivši kako revolucije i atentati mogu biti produžeci pravde drukčijim – nasilnim sredstvima. Zato se ne pitajte jeli Princip bio terorista (Jesu li Brut i Kasije bili teroristi, dali su to bili atentatori na Heydricha ili je to Obama čije bespilotne letjelice ubijaju nevine ljude, podvodeći ljudske smrti pod nemoralnu floskulu kolateralnih žrtava?), nemojte rušiti njegove spomenike, skidati spomen ploče ili preimenovati ulice. Bacajući anatemu kriminalca i sjenku zaborava na tog sina slavenskih naroda, ponižavate i sami sebe, odričući se dijela vlastite povijesti koja je – na žalost – dovela do prevelikih ljudskih patnji. No, rat bi ionako izbio ubili Ferdinanda ili ne, baš kao što bi SAD napale Sjeverni Vijetnam i bez incidenta u Tonkinškom zaljevu. Upitajte se radije, jeste li zbilja što uspjeli naučiti od povijesti tumačite li je neobjektivno, vođeni suvremenim pogledima koji su vrlo često samo posljedica novih društveno političkih prilika i/ili pritisaka vaših vlada, na koje je povijesna znanost veoma osjetljiva. Nemojte se pitati jeli Princip bio terorista, već se pogledajte u zrcalo i sami sebe priupitajte jeste li ugledali znanstvenika ili pseudoznanstvenika? Dakako, ako ste za to bar toliko sposobni koliko ste nesposobni udubiti se u srž vremena koje navodno proučavate.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” A, jesmo li bilo što naučili od davnih sarajevskih događaja? Osim hrpe idealističkih entuzijasta koji stoljećima ponavljaju floskulu o „magistra vitae“, cjelokupna svjetska povijest govori da nismo ama baš ništa. Prvi svjetski, Drugi svjetski, Korejski, Vijetnamski, niz lokalnih ratova širom globusa, uz naše najnovije neposredno iskustvo, neopobitno svjedoče o tome. Očito su i običnom čovjeku, našopanom budalaštinama koje ga potom učine topovskim mesom, one mnogo probavljivije od nauka učiteljice života. U hijerarhiji naših vrednota spuštenoj na isti nivo kao i cjelokupna prosvjeta - do dna samog dna!

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Amerika – rasanjivanje Amerika – obećana zemlja! Kažu uglavnom oni koji je percipiraju izdaleka kroz ružičaste naočale obojane optikom Hollywooda i vjerom kako nada ipak nije zauvijek skrivena na dnu Pandorine kutije. Uglavnom, isti tip ljudi koji iz tjedna u tjedan očekuje dobitak na Super sedmici, ne brinući pritom o matematičkim zakonima koji bi da im već u samom početku sasjeku uvijek iznova proklijalu mladicu vjere što je njeguju u duši. Kroz žar i hlad Taj vitez mlad, Prepreke silne svlado – Uz pjesme poj, Jedan sni boj: On traži Eldorado. Oni koji su bili, pa se vratili, ne govore mnogo – tim je, čini se, glasnija ona manjina što je uspjela u socijaldarvinistočkom boju za opstanak u ovoj – uvijek nekako drugima „obećanoj zemlji“. Al’ starost, gle, Ne njega gre – Srce, o gdje si mlado? Sve odno vrag, Nigdje ni trag – Toj zemlji Eldorado! Amerika, uzor demokracije, građanskih sloboda i obećanja uspjeha. Amerika, suvremeni Eldorado za sve napaćene ovoga svijeta, koje

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” statua na ušću rijeke Hudson već stoljeće i četvrt - nesmanjenom snagom - vabi sirenskim zovom Emme Lazarus: "Daj mi svoje umorne, svoje siromašne, svoje šćućurene mase koje žude da slobodno dišu" Dakako, zanemarimo li godišnje useljeničke kvote koje raspisuje američka Vlada i testove koje morate položiti da bi se našli među sretnim štićenicima "Majke svih izgnanih" kako još nazivaju "Slobodu (koja) prosvjetljuje Svijet". Na filmu, u pjesmi i u ljudskoj duši, stvari su ipak nešto drukčije negoli u stvarnom životu. Zvirnimo malo detaljnije u tu čarobnu meku za naivne i zaslijepljene idealiste. Američke vojne intervencije Ljudima koji – mada vole poeziju i ne može se im poreći nedostatak idealizma u životu, ali su dovoljno realni da vide “kud pjesma šumom, tud stvarnost drumom” – SAD odavno (posebno nakon Rooseveltova raskida s izolacionističkom politikom) percipiraju kao “svjetskog policajca”. Državu koja sukladno svojim interesima – a u njihovu sferu one ubrajaju cijeli svijet – ima prste gdje treba i ne treba. U svim događajima koje dapače i prečesto same kreiraju kako bi zadovoljile vlastiti probitak, pritom tretirajući narode svijeta kao nedoraslu balavurdiju. Naravno, ne uvijek javno, no ionako se sve značajne diplomatske igre odigravaju iza pozornice. Kaže se kako balkanci vole međusobno ratovati no, njihove ratove u proteklih stotinjak godina mogli bismo izbrojati i na prste obje ruke. U usporedbi sa “Amerima” gotovo da izgledamo kao miroljubiva čeljad koja se tu i tamo zavadi (doduše, s popriličnim brojem leševa kao ishodom). Dr. Zoltan Grossman je nabrojao blizu 150 američkih – što prikrivenih, što onih pod plaštoma NATO pakta, do onih sasvim

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” otvorenih vojnih intervecija širom svijeta (uključivo i one unutrašnje, protiv indijanskih starosjedilaca), počevši od 1890. sve do one u Libiji 2011. godine. Još potpuniji spisak može se naći na Wikipediji. Pa kad ljudi sve to znaju – a znaju, sem onih sasvim ravnodušnih i/ili nenačitanih – zašto im je Amerika toliko prirasla srcu, napose njihovim vladama? Vlade očito vezuju interesne spone, bilo samostalno odabrane, bilo one nametnute od svjetskog žandara. A pojedince? Možda ilustrativan odgovor nudi usporedba sa starijim bratom, sitnim uličnim nasilnikom, koji vas je u djetinjstvu štitio od ostalih klinaca. Kasnije se vaš brat premetnuo u prvorazrednog siledžiju spram mirnih stanovnika susjedstva, možda čak i ubojicu, no njegove se zaštite niste odrekli – što vas brige za druge, kad je u pitanju vaša koža, zar ne? Što nas brige za druge narode, kad znamo tko nam je pomagao u olujnim i srodnim meteorološkim nepogodama, a sad nam još i drži zaštitinički NATO-kišobran nad glavama! Da se američke policijske igrice ne završavaju samo na vojnim intervencijama, pokazuju i nebrojeni primjeri pritisaka njihova pravosuđa u pravosuđe (nazivno) suverenih zemalja. Poput slučajeva Wiki Leaks, Richard O'Dwyer ili primjerice, jednog od najvećih websiteova za razmjenu fajlova - MegaUpload, što su samo sitnice u odnosu na nametanje ugovora, sankcija, blokada, i srodnih radnji, suverenim državama koje se ne uklapaju u njihovu sliku svijeta po vlastitoj mjeri, a da o liferovanju oružja pobunjenicima protiv nepoželjnih režima niti ne govorimo. Ljudska prava u SAD Jednom godišnje, američko ministarstvo vanjskih poslova – State Department – objavljuje svoj godišnji izvještaj o ljudskim pravima diljem svijeta. Dijeleći lekcije poput neprikosnovenog apsolutnog sudije, poput roditelja svojoj nestašnoj dječici, implicitno se postavlja na vrhunce moralnosti i humanizma, te mu kao pripada

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” pravo da donosi sudove o svim državama svijeta – dakako, osim svoje vlastite. Za upitati se, kako bi se američka vlada osjećala da joj neka omanja zemlja – k tome, ne daj bože, ideološki sasvim s dijametralne strane političkog spektra, javno dijeli lekcije preko svojega ministarstva. Nezamislivo, jeli? No, zašto je onda zamislivo ovakvo američko vladanje? U novije vrijeme, rastom ekonomskog i vojnog značaja Kine i Irana, Ameri dobijaju – makar samo od njih dostojan odgovor. Uopće pritom nije važna potpuna vjerodostojnost svih tih izvještaja o kršenjima ljudskih prava – već je jedino ispravno zaključiti kako o takvim stvarima ne može arbitrarno suditi bilo koja pojedinačna zemlja. Daklem, to pravo bi isključivo pripadalo Ujedinjenim narodima, odnosno njenom Vijeću za ljudska prava, a svakako bi se s većim povjerenjem primali i redoviti izvještaji nevladinih organizacija poput Amnesty Internationala. Koliko su SAD zainteresirane za ovakav, većini država prihvatljiviji pristup razmatranju stanja ljudskih prava i njihova kršenja, govori i činjenica da su tek 2009. prvi puta izabrane u Vijeće za ljudska prava UN. Naime, Bush-ova administracija smatrala je Vijeće proizraelski nastrojenim, te nije ni pokazivala nikakav interes za suradnju sa njim. Pa, bacimo malo pogled na podatke kineskog, AI-ovog, te ostalih izvještaja o stanju ljudskih prava u SAD, ne osvrčući se na kršenja istih od strane ove države širom svijeta. Od bespilotnih letilica koje krše suverenitete zemalja nad kojima lete, “kolateralnih žrtava” – tipa cijelih nevinih porodica ili svatova – u njihovoj pravedničkoj borbi protiv terorizma, dilanja oružja libijskim i inim pobunjenicima, ili ispitivanja zarobljenika u trećim zemljama da bi se izbjegle optužbe kako se za te svrhe u SAD koristi mučenje, etc. Kad je nastupila ekonomska kriza, Kina je – za razliku od Obamine administracije – uložila oko 700 milijardi dolara poticaja u infrastrukturu zemlje, dok je američka vlada te novce uložila u spašavanje bankaka koje su i uzrokovale krizu. Zamjera se represija

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” prema demonstrantima pokreta Occupy Wall Street – i to širom Amerike - uz upotrebu suzavca, palica i hapšenje demonstranata., te sprečavanje novinara da izbliza izvještavaju o akciji. Spominje se državni nadzor nad internetom, s obzirom da tzv. “The U.S. Patriot Act and Homeland Security Act” sadrži klauzulu koja omogućuje blokiranje sadržaja na mreži, kad se procijeni da oni štete državnoj sigurnosti. SAD su zemlja sa najvećom kažnjeničkom populacijom na svijetu – na svaka 132 stanovnika, jedan se nalazi iza rešetaka. U zatvorima se ukidaju vikend doručci radi rezanja troškova, a uvjeti u njima su inače takvi da izazivaju pobune zatvorenika. Nalazi se među pet zemalja svijeta sa najvećim godišnjim brojem izvršenih smrtnih kazni. Nezaposlenost u zemlji nikada u poslijednjih 60 godina nije bila tako velika kao lani. Stopa nezaposlenosti iznosila je 8.9% , dočim je za mlade između 25 i 34 godine starosti bila čak 26%. Ukupno 13.3 milijuna ljudi bilo je nezaposleno, prema službenim podacima. Veliki nesrazmjer u raspodjeli bogatstva izaziva socijalne efekte. Tako je, primjerice, oko 46.2 milijuna ljudi živjelo ispod službene granice siromaštva, što je povećanje u odnosu na dvije godine ranije. 22% djece živi u siromaštvu, dok 46 milijuna ljudi ima subvencioniranu ishranu. 49.9 milijuna njih nema pravo na zdravstvenu zaštitu. Stopa nezaposlenosti i siromaštva gotovo dva puta je veća među Afroamerikancima, Latinoamerikancima te domorodačkom populacijom, što upućuje na elemente rasizma. Spominje se odnos prema ilegalnim imigrantima koji, nakon hapšenja bivaju strpani u logore, bez dovoljno hrane i zdravstvene njege a podvrgnuti su svakojakim šikaniranjima. Navodi se nemilosrdno smanjenje izdataka za obrazovanje, kao i ogromnu visinu školarina radi kojih se moraju uzimati veliki studentski krediti. Obećanje predsjednika SAD-a, Barracka Obame, da će do januara 2010.g zatvoriti Guantanamo, nije ispunjeno. Do kraja te godine, 174 osoba zadržano je u tom zatvoru bez podizanja optužnice, u neljudskim uvjetima. Bivša, Bush-ova administracija

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” odobravala je tzv. waterboarding – mučenje vodom koje je primjenjivala CIA prilikom ispitivanja – kada se na zatvoreniku simulira utapljanje, tvdeći da to nije mučenje kako je ono definirano Ženevskim konvencijama. Čak je i Kanada stavila ovu zemlju na listu onih koje se koriste torturom prilikom ispitivanja osumnjičenika. Poznat je slučaj bivšeg američkog vojnika Bradley Manninga, koji je proslijeđivao podatke Wiki Laeksu, podvrgnutog perfidnoj psihološkoj zatvorskoj torturi, gdje je godinu i pol boravio u potpunoj izolaciji, sasvim gol, s oduzetim naočalama bez kojih je gotovo slijep, i bez prava na advokata. U SAD je danas više od 20 000 osoba smješteno u zatvore pod takvim uslovima. Ovo nešto navedenih podataka sasvim dovoljno govori o kompetentnosti Sjedinjenih Država da drugima – barem prije no pometu pred svojim pragom – drži lekcije o ljudskim pravima. Neprihvaćanje međunarodnih konvencija Kako svijet, posebno u ovo vrijeme ekonomske globalizacije i medijske povezanosti, skoro da funkcionira kao globalno selo, jasno je da se donose razne muđunarodne konvencije i ugovori koje – nakon njihove ratifikacije – treba poštovati za dobro sviju nas. Neki od najvažnijih međunarodnih dogovora su s područja međunarodnog prava, zaštite okoliša i klimatskih promjena, te razoružanja i zabrane prodaje oružja. - Međunarodni kazneni sud (MKS) Temeljem Rimskog statuta koji je stupio na snagu 2002. godine, osnovan je Međunarodni kazneni sud sa sjedištem u nizozemskom Den Haagu (ne miješati sa ICTY - Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije). Sud je nadležan za najteža kaznena djela od značaja za cijelo čovječanstvo (zločin

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” genocida, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i zločine agresije). Kako je do spomenute godine 66 država – od 133 potpisnice – ratificiralo statut MKS-a, to je on stupio na snagu. Međutim, SAD ga odbijaju ratificirati, ne priznajući jurisdikciju međunarodnom sudu da sudi njegovim državljanima! Dapače, čak uznastoji, koristeći pritom i kojekakve pritiske, potpisati bilateralne “sporazume o neizručivanju” sa članicama MKS. „Sporazumi o neizručivanju zabranjuje zemljama koje ih potpišu izručiti građane SAD-a MKS-u u slučaju da Sud protiv njih podigne optužnicu. Američka vlada smatra to djelovanje u skladu s člankom 98(a) Rimskog statuta, u kojem stoji da “Sud ne smije postaviti zahtjev za predaju ili pomaganje zemlji ako bi to od nje tražilo da djeluje protiv međunarodnopravnih obveza koje se tiču te zemlje”. Ovdje je svakako važno primijetiti da SAD pozivaju države potpisnice sporazuma o neizručivanju da poštuju međunarodno pravo, u prvom redu Bečku konvenciju o međunarodnom ugovornom pravu, te daju američkim sudovima prednost pred MKS-om, a u isto vrijeme SAD ne postupaju sukladno toj istoj konvenciji.” Daklem, Amerika si uzima božanske prerogative; pravo da građane drugih država privodi pravdi, da im sudi, ali – ne dozvoljava međunarodnom sudu da isto čini njenim državljanima! Kolika je samodopadnost i samoživost te države, pokazuje i reakcija Venezuele u pogledu jednog drugog, također međunarodnog suda – Interameričkog suda za ljudska prava. Ova južnoamerička država povukla se iz suda – optužujući Washington za kontrolu nad njim nakon što je isti presudio u korist venecuelanskom državljaninu Raul Diazu optuženom da je 2003. izveo bombaški napad na ambasadu Španjolske i konzulat Kolumbije u Caracasu. Četiri osobe su ranjene za vrijeme tog napada. Isti je pobjegao sa izdržavanje kazne i zatražio azil u američkoj ambasadi, nakon čega je sud donio

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” spomenutu odluku. Čovjek nakon svega tek može zaključiti: Quod licet Iovi, non licet Bovi ili prafrazirano - Što smije Amerika, ne smije nitko drugi! - Protokol iz Kyota Nakon što je sporazum potpisala 141 zemlja, godine 2005. stupio je na snagu Protokol iz Kyota – međunarodni sporazum koji regulira ispuštanje takozvanih stakleničkih plinova koji, među inim faktorima, uzrokuju globalno zatopljenje. Lijepo dostignuće svjetske zajednice, pomislio bi čovjek, kad ne bi bilo uobičajene kvake u dogovoru svjetskih država. Nisu ga potpisale neke od najrazvijenijih industrijskih zemalja, među njima i ponajveći svjetski zagađivač – SAD. Bush-ova vlada smatrala je kako je to “u temelju loš sporazum”, jer bi njegova primjena prekomjerno koštala američku industriju. I tako je najveća vojna, politička i ekonomska velesila – rukovodeći se grandomanijom svoje nedodirljivosti, minirala još jedan sporazum koji bi doprinjeo sređivanju odnosa na lopti koju nastanjujemo. - Međunarodni sporazum o trgovini oružjem Jedan od najvećih biznisa je svakako trgovina oružjem. Učestvuje u njoj tkogod može, bilo kao proizvođač, bilo kao ilegalni liferant oružja. Nezgoda je samo jedna - nekako se bogaćenje prodajom ratnog materijala, daklem onog namjenjenog razaranjima infrastrukture i ubijanju ljudskih bića, vrlo teško može uskladiti sa moralnim standardima kojih su puna usta najviših državnih službenika. Iz niza razloga, a jedan od bitnih je i mazanje očiju javnosti, države su primorane da makar pro forme raspravljaju o – ako ne već o zabrani, a ono o ograničavanju ove rabote. Naravno da se to onda gleda raditi brzinom najsporijeg od postojećih puževa.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Već 20 godina radi se na usvajanju ovog sporazuma, što je dovelo do potpisivanja izjave od strane 90 zemalja, “u kojoj su naglasili svoju predanost uspješnom završetku procesa usvajanja Sporazuma u najkraćem roku“. Ipak, glasnogovornik najvećeg svjetskog proizvođača i proliferanta oružja, predsjednik države kojom upravlja loby proizvođača oružja (uz energetski, prožidovski, nuklearni i slične) zatražio je dodatno vrijeme za postizanje dogovora. „Koliko mu vremena još treba?", upitao se glavni tajnik Amnesty Internationala Salil Shetty. Na žalost, Obama računa vrijeme u minutama, a ne brojem žrtava koje poginu tijekom ove vremenske jedinice. Neravnomjerna raspodjela bogatstva Neravnomjerna raspodjela bogatstava svijeta, kako po pojedinim zemljama tako – još i više – po jedinkama koje ga nastavaju, je objektivni problem koji će kad-tad doći na naplatu cijelom čovječanstvu. Dakako, problema nema za one koji se goste na stolu prepunom đakonija, kao ni one koji, osiguravajući banket bogatih, dozvoljavaju sirotinji da se dokopa tek najsitnijih mrvica što otpalih, a što bačenih im da ih se bar malo smiri. U „zemlji beskonačnih mogućnosti“ i pravde kako je zamišlja mali Ivica, ovo postaje sve veći problem. Godine 2007. – a danas je situacija bitno pogoršana, sčega se i okupljaju prosvjednici po američkim gradovima – jedan posto najbogatijih američkih kućanstava posjedovalo 34,6% sveg bogatstva, a sljedećih 19 posto 50,5% bogatstva. To znači da je u rukama 20 posto Amerikanaca bilo čak 85% bogatstva, odnosno da je na ostatak od 80% populacije bilo raspoređeno samo 15 posto! Izvrstan, detaljni pregled bogatsva u Sjedinjenim Državama, može se naći na slijedećem linku. Podaci se od članka do članka međusobno razlikuju, što ovisi o metodi koja je korištena u dolaženju do podataka (ali i o institucijama koje su ih

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” prikupljale!), no za suštinu stvari to je totalno nebitno. Postoji jedan kvantitativni pokazatelj – takozvani Gini indeks – za mjerenje nejednakosti u društvu. Ovaj koeficijent kreće se od 0 – kada je bogatstvo jednoliko raspodijeljeno, do vrijednosti 100, kada je svo bogatsvo u rukama samo jednog čovjeka. Primjerice, dok u Švedskoj on iznosi 23 (nešto više od 30 posto bogatstva je u rukama 20 posto ljudi), dotle je u SAD jednak 45 (20% amerikanaca raspolaže sa 85% bogatstva). Interesantna su tumačenja, točnije rečeno – opravdanja – ovakve neravnomjerne raspodjele bogatstava. "Bogati ljudi nisu bogati zato što su oteli novac ostalima. Isto je tako i sa zemljama. Općenito gledano, bogate su zemlje bogate zbog toga što su prošle kroz određeni povijesni proces, kroz industrijski razvoj. Glavno pitanje je – kako pomoći ostatku svijeta da i on prođe kroz taj proces, pa da i on jednom bude imućniji", smatra David Roodman iz washingtonskog Centra za globalni razvoj, totalno jednostrano sagledavajući ljudsku povijest – kao da imperijalizma, kolonijalizma i neokolonijalizma kroz koje su danas najsiromašnije zemlje prošle kao žrtve upravo onih najbogatijih (obogaćenih ogromnim dijelom upravo na njihovu iskorištavanju), nikada nije ni bilo. S druge strane, jedan matematički orijentirani autor nastoji nejednakost protumačiti kao prirodnu posljedicu statističkih zakona o distribuciji moći. Gotovo onako usput, on sam daje odgovor na svoje pitanje „Je li nepravda neizbježan zakon?” – “Nejednakost je prirodna, ali ne tako ekstremna” – pozivajući se i na ekonomskog analitičara mr. sc. Velimira Šonje. Potonji kaže kako za smanjenje nesrazmjera povećani porezi nisu nikakvo rješenje, već ono treba tražiti u izjednačavanju šansi, bez čega će se raslojavanje i dalje nastaviti. Zaboravljajući pritom kako su ljudi, čak i pruže li im se iste šanse za djelovanje, različitih sposobnosti, što će opet dovesti do iskakanja onih sposobnijih. To bi nužno, ne primjene li se druge

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” mjere – pa i one porezne – dovelo do ponovne redistribucije bogatstva, točno u skladu sa darvinističkom teorijom preživljavanja najsposobnijih. Naravno, prihvatimo li tezu da se ono stječe samo na pošten način (no, pošteno ne znači uvijek ujedno i humano, odnosno ljudski prihvatljivo). Svi ti autori uopće ne shvaćaju kako je ljudska zajednica prvenstveno socijalni a ne biološki sustav, te uporno na nju primjenjuju socijaldarvinističke metode s čega ni ne čude zaključci do kojih dolaze. Kad već nastoje prirodne zakonitosti primjeniti direktno na društvo, koje kao da se ne sastoji od mislećih jedinki sposobnih samostalno donositi odluke, neka se prisjete jednog bitnog fizikalnog zakona. Onog o tzv. ekviparticiji energije po kojem u plinovitom ansamblu (društvu) atomskih čestica, svakom atomu (jedinki) pripada jednaka prosječna kinetička energija (bogatstvo)! Zavisno od uzajamnih interakcija, svaka se od njih kreće čas brže, čas sporije, ali u prosjeku raspolažu jednakim kinetičkim energijama (bogatstvom) koje zbrojene daju ukupnu energiju (bogatstvo) cijelog ansambla (društva). Tek toliko o neposrednoj primjeni prirodnih zakonitosti na ljudsko društvo. Daklem, u zaključku možemo reći kako je američko društvo izrazito nepravedno konstituirano, što na kraju krajeva sve više primjećuju i njegovi vlastiti članovi izlazeći na ulice i tražeći preraspodjelu društvenog bogatstva. Plaća američkog radnika Nesrazmjer u raspodjeli bogatstva se, razumljivo, ogleda i u plaćama američkih radnika. Osim što predstavljaju odraz tog nesrazmjera, one ustvari same doprinose njegovom rastu. Prema nedavno preminulom američkom književniku Gore Vidalu,

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” „…četiri petine Amerikanaca ne zarađuje nikakve pristojne pare. Oni imaju mini-poslove, s kojim se nijedan Evropljanin ne bi zadovoljio. Uvek se tako predstavlja kao da Amerikancima ekonomski ide dobro. To nažalost nije tako: prosečni američki par u kući gde oboje rade zajednički zarađuje isto koliko je sam muž zarađivao 1973.“, a dotični svakako, kao unuk američkog senatora usto rođački povezan s obiteljima Kenedyjevih i Al Goreovih, zna što govori. Realna plaća američkog radnika je danas manja negoli je bila 1978. godine. Prema podacima američkog Ureda za cenzus iz 2007., srednji dohodak muških radnika u Americi iznosio je 45.133 dolara, manje od 45.878 dolara koliko su zarađivali 1978. godine. Istovremeno, plaće američkih direktora porasle su 725% a radničke svega 5.7% (ponavljamo, podaci se ponešto razlikuju u zavisnosti od njihova izvora) dok se njihova produktivnost povećala za čak 93%. Prošle su godine izvršni direktori zaradili oko 209 puta više nego njihovi radnici, a 1978. godine ta je razlika bila "samo" 26,5 posto zar onda ostaje nejasno kuda se prelijeva zarada ostvarena povećanim radnim angažmanom radničke klase? Američki sindikati u zaštiti radnika Već spomenuti Al Gore ukazuje na činjenicu kako samo 10 posto radnika zastupa sindikat, dok su ostali zavisni od milosti poslodavaca. Nećemo sada o onim vremenima prije drugog svjetskog rata, kada su sindikalne vođe bile u kriminalnoj sprezi sa mafijom. No, ipak sasvim je nejasno jesu li američkom radniku pružali veću zaštitu onda ili danas. Koliko je teško sindikalno se organizirati u toj zemlji „bezgranične slobode i ljudskih prava“, dovoljno govori slijedeći navod:

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” „U 2005. godini 30.000 radnika je dobilo neopravdani otkaz jer su podržavali sindikat. Polovica poslodavaca ilegalno prijeti da će zatvoriti tvornicu ako radnici pokušaju utemeljiti sindikat. Čak 82% poslodavaca koristi usluge visoko plaćenih konzultanata za rastjerivanje sindikata (union-busting), kako bi suzbili organiziranje radnika. Poslodavci, njih 51%, spremni su favorizirati radnike koji nisu učlanjeni u sindikat, a čak 91% poslodavaca tjera radnike na razgovore u četiri oka s nadređenima sve kao dio kampanje protiv sindikata. U 40% slučajeva radnici koji su zahtijevali sindikalne izbore ne dobe šansu da to i ostvare. Općenito je prisutna agresivna i često ilegalna politika protiv sindikata i kolektivnog pregovaranja.“ Podjseća li vas to na nešto, radnička klaso regije? Mada je model zapadnoevropskog sindikalnog organiziranja pravi SF za američke radnike, treba spomenuti kako diljem svijeta sve više raste pritisak poslodavaca na radnike u nastojanju da se kopira američki uzorak – poslodavac kao reinkarnacija feudalnog vlasnika, s radnikom kao nezaštićenom radnom snagom! Dok američki poslodavac za jedan dan zaradi koliko je njegovom radniku potrebno godinu dana rintati, u regiji su prilike nešto blaže (za utjehu popljačkanim samoupravljačima) – potrebno im je „tek“ mjesec dana rada. I tako, dok sasvim jednostavni pogled na objektivne činjenice prikazuje Ameriku u posve drukčijem svjetlu negoli se ono reflektira u glavama naših desničara, antikomunista, naivneža i zarobljenika iluzija, dotle oni – u svom pravedničkom gnjevu spram sustava koji su u svom bijesu rušili umjesto da ga reformiraju u skladu s humanističkim principima – ni ne zamjećuju radnike baskijske korporacije Mondragon koji su ujedno i njeni vlasnici! Relikt odbačenog jugoslavenskog samoupravljanja usred kapitalističke Španjolske pokazuje da se može i drukčije. Ako čovjek odluči

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” opljačkati banku, ili donirati stotine milijuna dolara u dobrotvorne svrhe, ako može pokloniti bubreg drugom čovjeku ili usvojiti tuđe dijete, zašto ne bi mogao donijeti odluku da živi i radi humanije, u pravednijim društvenim odnosima? Sve je samo pitanje odluke, a onda zakazuju svi pokušaji prenošenja darvinističke biologije na ljudsko društvo. I dok građani svijeta, a napose regije koja se raspala na popljačkane, beznačajne i samo formalno nezavisne ficleke, razmišljaju idućih stoljeće-dva o svojim odlukama (dok ih stvarnost neće prisiliti da se odluče preko noći), dotle sred najveće španjolske pokrajine Andaluzije, sa najvećom stopom nezaposlenosti u toj zemlji, egzistira „totalna socijalistička utopija“ - Marinelada (1, 2, 3, 4), selo od kojih 2700 duša. Egzistira, dokazujući kako su „utopije često samo preuranjene istine“ (Lamartine), dakako za one koji znaju sanjajući sagledati da je stvarnost samo ostvareni san. Rečeno selo – koje pomalo asocira na Asterixovo galsko seoce usred svemoćnog Rimskog carstva - već više od 30 godina egzistira na socijalističkim principima. Vrijedi skoknuti na predočene linkove; ovdje tek spominjemo kako svi zaposleni, od čistačice do direktora, rade za istu plaću od 1128 € (oko 8500Kn). Na što se, nesumnjivo, namah smrknulo lice naših virtuelnih kapitalista (igraju Loto upravo da virtualnost zamijene realnošću) - uz svoju plaću od kojih 400 € zadrtih protivnika uravnilovke i svega što im smrdi na socijalizam. E, pa takvi – većina građana regije, možda i svijeta – neka i dalje sanjaju Ameriku, ma je pronašli samo u svojim maštama. Postanu li pritom Očaja pljen – Kad! Srete sjen: - Sjenko, bratska nado, Kaži mi ti Gdje li se skri Ta zemlja Eldorado!

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

- Prejezdi Um, mjeseca Hum, Pa hvataj drum, o jado – Ne budi ljen - Reče mu sjen – Tražiš li Eldorado., (Edgar Allan Poe – „Eldorado“) nek pokušaju zamisliti koliko im je Eldorado nedohvatan, upravo stoga što je tako blizu. U njihovu umu i odlučnosti da promijene sliku svijeta.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Antikapitalizam ili Antin kapitalizam – pitanje je sad Nedavno održani prosvjedi protiv liberalnog kapitalizma održani su 15.10. i u Hrvatskoj, a u subotu 22.10. ponovili su se u Zagrebu, čini se po onoj Marxovoj: „Povijest se ponavlja – najprije kao tragedija, zatim kao farsa“. Pogledajmo kako to – u svijetu naraslo – antikapitalističko raspoloženje, funkcionira u Hrvatskoj, koja još nosi tragove podijeljenosti ne samo od prošlog, nego još od II svjetskog rata. Da se ne vraćamo predaleko, pogledajmo stvarne uzroke poslijednjeg rata na tlu bivše države. Uobičajena je percepcija kako je to težnja velikosrpskih krugova za ostvarenjem tzv „Velike Srbije“. Na prvi pogled, a posebno onima koji su ga doživjeli i preživjeli, to zaista izgleda tako. Međutim, postoji dublja suština od „Velike Srbije“, i od navodnih nepremostivih kulturalnih, jezičnih, vjerskih, jednom riječju – civilizacijskih razloga. I tu treba tražiti prave uzroke rata. Zašto je poginulo 250000 „bivše braće“, izvršeno bezbroj silovanja, zašto se nakupilo na hiljade tjelesnih i psihičkih invalida i izvršilo na tisuće ratnih zločina, zašto je porušeno na desetke tisuća objekata, srušeno na tisuće spomenika učesnicim NOB-e, popljačkano na stotine (tisuće?) privrednih subjekata? Nije to učinjeno zbog ugroženosti bilo kojeg od naroda bivše države; razlog je mnogo prozaičniji i probitačniji – barem onima koji su rat i pokrenuli: Sve je to učinjeno zbog ostvarenja interesa uskog sloja - u socijalizmu formirane - nacionalne buržoazije. S obzirom da je stanovništvo bivše države bilo podjeljenije glede ideološke (što vuče još iz II svjetskog rata), nacionalne i vjerske negoli klasne strane, takva struktura društva olakšala je

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” kapitalu u nastajanju ostvarenje svojih ciljeva. Sve to liči na onu Homerovu o „Boju žaba i miševa“ gdje su se žabe i miševi sukobili oko poginulog mišjeg princa, dok je jugoslavenska radnička klasa vodila međusobno ratove oko egzistencijalno perifernih stvari, nesvijesna da njihove međusobne bitke dobivaju rode i mačke. Zašto? Jer su preparirale blentave žabe i miševe da se međusobno bore za „više“ ciljeve. I dok su se sitni vodozemci i glodavci, u ekstazi međusobno tamanili, šefovi su potiho provodili svoje skrivene planove. Pa kad su se, što živi a što poluživi žabeki i mišeki vratili iz rata, našavši svoja opustošena gnijezda, jedan ih je mačkorodac utješio: „Sad imate svoju Srbvatsku!“. „Ali, gdje su nam domovi, tvornice, radna mjesta,…?“ – zagrajaše mišožabci. „Što niste bolje čuvali svoju imovinu! – odvrati im dobro potkoženi mačkorodac. „Prokleti lopovi, pokrali ste nas dok smo mi ratovali!“ – povikaše (ne baš mnogo) inteligentniji vodozemci. „Tko je jamio – jamio je! Što sad radite tolike probleme oko ove sitnice u svojoj slobodnoj Srbvatskoj, umjesto da slavite što ste se konačno riješili višedesetljetnog mraka?“ – mijauknu im s visine rodine noge, drugom ćešući masne brkove i šeretski mašući repom, onaj usaljeni mačkorodac. Pokojni dr Branko Horvat, najpoznatiji eksjugoslavenski ekonomist kome je za dlaku izmakla Nobelova nagrada (za djelo „The Political Economy of Socialism“ – „Politička ekonomija socijalizma“, izdanu u SAD gdje je bila knjiga godine!) rekao je to jednostavnim riječima – radilo se o kontrarevoluciji! I tako se narodu prodao mit o „hrvatskom snu od stoljeća sedmog“, kako bi ovaj pomogao nekima ostvariti njihove vlastite snove koncem dvadesetog stoljeća. Kako god tumačili i nazivali nastali (privremeno?) uspješni preokret, preko noći zemlje regije skočile su iz „mraka“ socijalizma na „zasljepljujuć svjetlo“ neoliberalnog

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” kapitalizma. Svjetlo je bilo toliko jako, da od njega mnogi (čak bih rekao, većina) ni dan-danas nisu progledali, pa je upravo ovaj subjektivni mrak, tamniji od „mraka“ sustava iz kojeg tek što su izašli, omogućio uspješnu tranziciju. Nekima! I da parafraziram velikog senegalskog pjesnika Leopold Sedhar Sengor-a: „Koliko jučer imovina je bila društvena, onda su došli „misionari“ sa snom od stoljeća sedmog, i mi se nismo pravo ni snašli a nama je ostao san, dok je imovina prešla u njihove ruke!“ No, kako „možeš varati sve ljude neko vrijeme, možeš čak varati neke ljude svo vrijeme, no ne možeš varati sve ljude svo vrijeme“, kao što reče Lincoln, počela se ljudima postepeno vraćati pamet iz stražnjih dijelova anatomije u one najudaljenije od tla. San bijaše zamijenjen krutom realnošću i ubrzo su mnogi na najbolniji način shvatili kako su nas „Komunisti varali o komunizmu, ali su o kapitalizmu govorili – istinu!“. Oni hladnije glave, kojima je svakodnevna java bliža umu od „stoljetnog sna“, počeli su primjećivati „čudne“ pojave: - smanjuju se prava zaposlenima - smanjuju se prava nezaposlenima - smanjuju se prava pemzionerima - smanjuju se prava ženama - smanjuju se prava ljudima na bolovanju - smanjuju se prava ljudi željnih umjetne oplodnje - smanjuju se prava zdravstveno osiguranim osobama - i još štošta... temeljem čega izvukoše za novo hrvatsko društvo prilično heretični zaključak: Nije isključeno da su „drugovi“ i o komunizmu bar

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” djelomice imali pravo. Kad su neki, na vlastitoj koži, usporedili radnička prava u Hrvatskoj od 1975. do 1990. godine: 1. Suvlasništvo zaposlenih u društvenoj imovini 2. Suodlučivanje o raspodjeli dohotka i o plaćama 3. Potpuna sigurnost radnog odnosa 4. Pravo na društveni stan ili na vrlo povoljan kredit 5. Pravo na doškolovanje uz rad na trošak poduzeća 6. Pravo na besplatno školovanje djece 7. Pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu 8. Pravo na punu mirovinu sa 35/40 godina staža 9. Plaćeni dopusti (za rodilje, za studij itd.) sa onima poslije 2010. 1. Bezuvjetno služenje pretežno stranom kapitalu 2. Najamni odnos i rad na odreneno vrijeme 3. Potpuna nesigurnost svakog posla 4. Do stana samo vlastitim novcem ili na kredit 5. Doškolovanje ili prekvalifikacije na vlastiti trošak 6. Do kvalitetnijeg školovanja djece vlastitim novcem 7. Do sve više zdravstvenih usluga vlastitim novcem 8. Umjesto mirovina - police mirovinskog osiguranja 9. Trudnoća - kao jednostrani raskid radnog odnosa (Ivo Jakovljević, „Zbogom socijalnoj državi“, Novi list, 5.6.2010.) postepeno se – posebice preko internetskih društvenih mreža – počelo širilo nezadovoljstvo, kulminirano pozivom da se izađe na ulice i kaže NE! agresivnom neoliberalnom kapitalizmu (u Hrvatskoj još ojačanom grabežljivošću nalik onoj pri „prvobitnoj akumulaciji kapitala“). Naravno, kako su Hrvati inače poznati po

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” svojoj čuvenoj „hrvatskoj šutnji“ (ili nam se barem tako servira) impuls za izlazak na ceste morao je doći izvana. Bila je to svjetska ekonomska kriza koja je – to joj i ime kaže – zahvatila cijeli svijet, samo je kod nas (prema uvjeravanjima HDZ-ovske Vlade) nije bilo! Stanje je bilo tako „dobro“ da su početkom godine građani bili primorani prvi put izaći na ceste tražeći ostavku Vlade. Drugi impuls došao je s Wall Streeta, iz domovine liberalnog kapitalizma, nadahnut pokretom "Okupirajte Wall Street" i općim pozivom cijelom svijetu za globalnim ekonomskim promjenama - „United for Global Change 15.10.“. Kako je to završilo? Velikim svjetskim fijaskom u odazivu (osim možda u Rimu gdje su ekstremisti iskoristili priliku te potaknuli nerede) iako se to nastoji prikazati uspjehom, podastiranjem podataka o učešću stanovnika 951 grada iz 82 države. A ako je to bio svjetski fijasko, u Hrvatskoj bijaše katastrofa nad katastrofama! Mada su ih poduprle nevladine organizacije i svi sindikati (dok su stranke reagirale „predizbornom šutnjom“, što je za one s desnice razumljivo ali za one lijeve prava sramota), tek par tisuća prosvjednika u Zagrebu uz po nekoliko stotina u Splitu, Rijeci i Puli dok je protest u Osijeku otkazan, porazna je slika otpora hrvatskih građana kapitalizmu koji ih je doveo tu gdje jesu. Možda (čak vrlo vjerojatno) je na to utjecala spoznaja sa februarskih mimohoda i peticija s potpisima za ostavkom Vlade, kako u ovoj zemlji ama baš ništa ne može izazvati promjene ako inicijativa dolazi iz baze. Saznanje da su onima „gore“ ovi „dolje“ potrebni samo toliko da ih lansiraju na položaje koje ni po koju cijenu (barem ne prije slijedećih regularnih izbora) ne misle ispuštati iz ruku. Naravno, to je samo jedan od elemenata neuspjeha okupljanja za bolji svijet, za globalne ekonomske promjene a protiv grabežlivog liberalnog kapitalizma. Ne treba smetnuti s uma da je hrvatsko društvo u globalu izrazito desno orjentirano, u velikom dijelu

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” nacionalistički (čak šovinistički) nastrojeno, u strahu od svojih susjeda i ponavljanja prošlih „nestabilnosti“, patrijarhalno, velikim dijelom pod utjecajem Crkve, kao i činjenicu da je omladina rođena nakon 1990-te bila podvrgnuta mentalnoj „dresuri“ izrazito revizionistički, nacionalistički i antikomunistički ustrojenog školskog sistema. Ipak, građani su - kako izgleda - čvrsto uvjereni da žive u demokratskom sustavu. Nazivno, bez sumnje, no dali i faktički? Prisjećam se, pre neki mjesec u mom gradu je održan drugi prosvjed protiv ove hrvatske Vlade. Na prvom protestnom mitingu bilo nas je oko 1000 - na drugome, tek pedesetak. Moj sin je uzeo razglas u ruke i upitao: - "Zaslužuju li Međimurci demokraciju?" Odgovor je bio gotovo jednoglasan; pedesetak ljudi povikalo je: - "Zaslužuju!" Slijedeće njegovo pitanje bilo je: - "A gdje se onda ovaj čas nalazi ostatak, od njih preko sto tisuća?”. Začuo se - mukli tajac. Ova crtica dovoljno ilustrira uzroke neuspjeha svih protuvladinih kao i poslijednjih, antikapitalističkih demonstracija od 15.10. Demokracija nije od Boga. Ona ne pada s neba. Nju ne možeš naručiti preko interneta iz udobne fotelje. Nju nam nitko neće pokloniti. Demokraciju treba izboriti! Dok narodu to ne postane jasno, e pa - neka uživa što mu se u ostvarenom “snu od stoljeća

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” sedmog” - sve što je sanjao, tako sjajno ostvarilo. A što će više - kad tako fino može živjeti i sa manje, zar ne?!

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Čovjek, kako to zvuči? Ljudi se često pitaju o vlastitom identitetu, a mnogi su cijeli život u potrazi za svojim „korijenima“. Što je zapravo pravi ljudski identitet? Dali sve ono što ga karakterizira kao jedinku uklopljenu u određenu društvenu okolinu, partikularni dio opće ljudske civilizacije, ili nešto sasvim drugo? Čega se možemo odreći, ogoliti se, a da ipak ostanemo punovrijedna ljudska bića koja su se samo otresla nebitnih atribucija što ih sputavaju? Nitko ne bira svoje roditelje – daklem je sam čin rođenja naprosto puka slučajnost. Spajanje spolnih stanica na koje nikako nismo mogli utjecati. Gdje se to desilo? U Hrvatskoj, BiH, u Kongu ili Kanadi, možemo tretirati kao činjenicu nad kojom nismo mogli imati ama baš nikakvog nadzora. Pretpostavimo da sam rođen u Hrvatskoj i odmah potom ostavljen pred vratima nepoznatih ljudi koji su me potom – uz asistenciju službe socijalne skrbi – usvojili. U ispravama mi piše da sam etnički Hrvat. Nitko me nije pitao, naprosto su priljepili etiketu. Pa, eto, taj „rođeni Hrvat“ (možda od roditelja Crnogoraca, Makedonaca, Austrijanaca ili mješovite nacionalnosti), tek što je počeo natucati „maternji jezik“ (još jedna etiketa), slijedom okolnosti emigrirao je sa skrbnicima u Kanadu – o čemu ga ama baš nitko nije konzultirao. Inače, u igri su bile Kanada, USA i Australija, a prevagnula je prva, zbog razloga koje mi posvojitelji nikada nisu razjasnili. Maternji jezik sam posve zaboravio, a mjesto rođenja poznajem tek iz priča mojih „krušnih starših“, kako to lijepo kažu Slovenci. Krasno je to, pred strijeljanjem na Banjici, poručila svom novorođenom sinu dr Jovanka Muačević: „Nazovi ocem onoga ko ti bude hleb sekao.“

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Kanadski sam državljanin, s obzirom da su roditelji (takvima sam ih smatrao nazivajući ih mamom i tatom) dobili državljanstvo, a skupa s njima i još jednom ignorirani mališa - ja. Kao evolucioni antropolozi, putovali su širom svijeta tragom svojih istraživačkih interesa, vodajući posvuda i svog usvojenika. Dakako da nisam mogao izbjeći utjecaje različitih kultura, rasa, etnija, svjetonazora – baš kao što to nitko ne može, živio nomadskim ili sjedilačkim načinom života. U današnjim okolnostima, čak i ovaj poslijednji je tek privid, skoro sasvim formala stvar, s obzirom da je svijet – kako kažu – postao selo, u kojem vas mediji svakodnevno bombardiraju informacijama s cijelog Globusa. Iole nezavisni duh, slobodarski orjentiran u smislu analize vlastitih spoznaja i tuđih iskustava o najbližoj okolini i svijetu oko sebe, podataka koje neprestano procjenjuje (jer mališa raste, razvija mu se tijelo ali i duh), počinje – vlastitom voljom prihvaćajući ili odbijajući inpute koje stiče ili mu se nameću – stvarati svoju ličnost. Roditelji mi nikada nisu nametali ideju da sam Hrvat ili Kanađanin – oboje tek administrativno notirana činjenica u dokumentima – niti me opterećivali mojom navodnom posebnošću zbog jezika koji sam koristio. Usput rečeno, tijekom života sasvim sam svladao još pet jezika na kojima glatko komuniciram, a ni jedan nije srpskohrvatski (ako vas to buni, ovaj tekst je preveo moj prijatelj!). Ono što sam gotovo svakodnevno upijao, prvo od njih a potom iz konteksta situacija u kojima sam se nalazio, je nauk o poštenju i ljudskosti, empatiju i solidarnost sa stradalnicima, ljubav spram prirode i svih njenih bića, sa čime nikada nisam povezivao svoju ne biranu pripadnost, i - silom kontinuiranog praćenja njihovih strukovnih interesa - elemente životnog poziva za koji su bili opredjeljeni. Jesmo li svijesni da za ispoljavanje spomenutih osobina ni najmanje nije važna naša rasna, etnička ili državljanska pripadnost!?

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Zamislite sada da mi se desila djelomična amnezija – zaborav porijekla i državljanstva (a biološke roditelje ionako nisam poznavao) uz očuvanje svih ostalih karakteristika svoje ličnosti koje sam stekao vlastitim radom i vlastitim prihvaćanjem. Jesam li time postao manje vrijedan, osoba bez identiteta? Prazna ljuska nad kojom se zgražate jer ne pjeva državne himne, ne vitla barjacima, ne nameće svoj jezik (koji od ukupno šest govorećih?) kao bogom dan i ne kune se u ginuće za domovinu? A ipak je sposoban spasiti ljudsko biće od nevolje - ne pitajući za osobine koje je i sam zaboravio udijeliti pomoć siromahu, sačuvati svijest o pripadnosti jedinstvenoj ljudskoj vrsti, obavljati posao za koji se opredijelio; sve karakteristike, koje mi nisu dodijeljene administriranjem i prinudnim nametanjem od strane društva ili pojedinaca? Da moju osobu možete opisati tek posebnostima poput: Kanađanin, govori engleski, pjeva kanadsku himnu i vitla njenim barjakom, usvojen,..., biste li me smatrali potpunijim? Što mislite, koje osobine određuju naš stvarni ljudski identitet, a bez kojih možemo ostati još uvijek se smatrajući punovrijednim ljudskim bićem? One koje su nam nametnute bez pristanka – bilo da smo bili premali ili nas ni kasnije nisu pitali za mišljenje, bilo stečene pukim spletom okolnosti – ili one koje stekosmo vlastitim naporima i voljom, sami ih (uz neprijeporni udio okoline) ugrađujući u biološki hardver, gradeći biće koje ga nadilazi. Čovjeka. Nažalost, smatram odgovor većine ljudskih bića sasvim pouzdanim, a posebno je to lako sagledati u svijetlu brojnosti onih kojima su važni samo njihov narod, jezik i pismo, a prebrojavaju samo „svoje“ žrtve uzajamnog klanja, uz aboliranje „svojih“ i proklinjanje „tuđih“ ratnih zločinaca. Po shvaćanju ljudi koji svojim rođenjem automatski pristaju na petrifikaciju identiteta po uzusima onih koji ga usađuju slinavom dojenčetu bez i trunka njegova učešća, po uzusima onih koji si uzimaju pravo (čak i kad svojevoljno

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” pristupamo nekoj skupini, uz vlastiti izbor želimo li je i napustiti) da nas „privatiziraju“ za sva vremena - naš bi se identitet trebao rasplinuti u gomili. Ukoliko ne pristanemo na ovakvo svojatanje svoje osobe, mi smo naprosto – izdajnici! Naroda, stranke, udruge, svjetonazora,... Kad je Gorki izrekao čuvenu sentencu „Čovjek, kako to gordo zvuči!“, mnogi su je ironizirali u „Čovjek, kako to gorko zvuči!“, vođeni realnijim pogledom na svijet i njegove ljudske korisnike, dok bismo se vjerojatno morali zadovoljiti suzdržanijom neodređenošću: „Čovjek, kako to zvuči?“. Jasno, sve to ovisi o kojem i kakvom čovjeku govorimo (mislimo li pritom na konkretno biće ili ljudsku vrstu kao takvu), o kakvoj ljudskosti je riječ. Imamo li pred sobom realno ljudsko biće, na trenutačnom stadiju svoje ljudske – biološke, društvene i individualne – evolucije, ili ga zamišljamo s humanističkog aspekta, kao što Milan Kangrga kaže, utopičnim bićem. Daklem ne ono što jeste, nego ono što tek svojim razvojem može postati; ono čemu treba težiti kao idealu ljudskosti lišenom svih atributa koji ga ometaju. Čovjek je u osnovi otuđen od svoje suštine, a otuđuju ga kojekavi utilitarni zahtjevi ili nametnute etikete koje zastiru horizont njegove ljudskosti. „...pojam evolucije kod Darwina (ali ne samo kod njega, jer je već i Hegel pod time mislio na puku sukcesivnost bez ikakva »prekida« ili »dijalektičkog skoka«, u odnosu kontinuiteta i diskontinuiteta) poganja samo razvoj/evoluciju živih bića kao takvih, a prije svega životinjâ. Zato njegovo djelo Podrijetlo vrsta važi i ima veliku vrijednost za taj razvoj – sve do čovjeka. Za čovjeka to više ne važi, odnosno nije mu bitno primjereno, i to zato što čovjek svoju »evoluciju« mora doslovno proizvoditi, a to znači kako proizvodnju uvjeta svoga (ne više životinjskoga!) života, tako i samoga sebe u njima. To je historija i sada već uspostavljeni svijet kao čovjekovo vlastito djelo. Čovjek time postaje jedino svjetovno biće (a po njemu i sve ostalo), pa je sve ono što se otada događa »u njegovim

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” rukama«, a to znači ujedno i »u njegovoj glavi« bez koje ničega za njega nema. Otada se za njega sve događa kao re-evolucija.“ – ponovna evolucija, ovaj puta ne u „božjim“ već isključivo njegovim rukama, kaže (1, 2) spomenuti etičar. Robovanje državi, naciji, patriotizmu, jeziku,..., nije doli ropstvo suvremenog ljudskog bića trenutnoj konstelaciji svoje biološke i društvene evolucije. Neki to eufemistički nazivlju prilagodbom. Većina se podređuje zahtjevu gomile, okruženja u kojem bitiše, a ne standardima svoje istinske ljudskosti čiji horizont je izvan njihova vidokruga. Ne govore li o tome političke prilike, grabež, šutnja intelektualaca (Kangrga takve posprdno naziva inteligentima), mirenje sa stanjem stvari, priklanjanju jačima (vladajućima),... i slične manifestacije većine, koje se često sjajno opisuju jednom jedinom riječju – licemjerje. Ljudska je vrsta jedina stremeća, među svim životinjskim oblicima – to pokazuje cijela društvena povijest. Za njene jedinke je, međutim, pitanje – premu čemu streme? Teže li biti dobri Hrvati, Bosanci ili Srbi, jučer su zacijelo bili dobri Jugoslaveni, a nije baš izvjesno čemu će stremiti sutra. Žude li postati dobri sdpovci, hadezeovci, sdaovci, snsovci,.., zasigurno su prije toga bili dobri komunisti. Biti dobar Hrvat, Bosanac ili Srbin, nimalo ne znači biti dobrim čovjekom ali obrnuto sasvim sigurno važi. Ne govori li nam to dovoljno o značaju atribucija koje nas karakteriziraju, o prirotetima onih kojih se lako odreći a da i nadalje ostanemo ljudi vrijedni poštovanja? O onima bez kojih naš identitet ostaje neokrnjen, i onih bez kojih se raspada u prah i ništavilo? To nas vraća na stvarni, a ne onaj nametnuti, ljudski identitet pojedinca. On ne leži ni u etničkoj, ni državljanskoj pripadnosti, ni u jeziku kojim ravnopravno sa svim jezicima svijeta izričemo svoje stavove, niti u pismu kojim ih posredujemo čitateljima, ni u himnama na koje se u gotovo seksualnom zanosu ukrućujemo, ili

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” barjacima (uvijek prikladne boje, kao što povijest svjedoči) kojima vitlamo dokazujući svoj patriotizam u (i tu mu povijest pruža pouku) pomanjkanju sposobnosti dokaza vlastite ljudskosti. Istinski identitet je onaj koji osoba izgrađuje sama, svakako – jer „nijedan čovjek nije Otok“, kao što kaže Hemingway – uz posredovanje društvenih stavova, uz slobodu (koju najčešće ne koristimo) da se sami opredjelimo u pogledu njih, bez straha od atributa izdaje. Jedina prava izdaja je odricanje od ljudskosti, a ona u praksi ima stotine nejednoznačnih lica. Izdaja države može negirati ali i potvrđivati našu ljudskost – ovisi o kontekstu i o strukturi države koju smo navodno izdali. Jeli Sophie School bila izdajnica nacističke Njemačke, a Valter izdao NDH - razmislite sami. Nije izdaja mjerilo ljudskosti, ali potonja može postati mjera izdaje: radi li se ili ne radi o njoj. Ovo je tek bio ilustrativni primjer stvarnih i imaginarnih osobina koje određuju identitet ljudski. Stoga, kad u samoći pokušamo objektivno razmišljati o sebi i svojim stavovima (činimo li to?), nastojmo ogoliti koru koju smijemo odbaciti kao nepotrebnu, skinuti sve etikete kojima su nas drugi, ne pitajući za dozvolu, oblijepili, a da ipak ostanemo ono što one prikrivaju – osoba iliti ličnost. Uspijemo li, onda smo zaista doprli do našeg jedino istinskog identiteta – onoga kojeg smo postigli vlastitim trudom, te stvarno na njega smijemo biti ponosni. Ne na svoju nogometnu reprezentaciju, Džeku, Kostelića ili pobjednicu Eurosonga. Oni zaista s pravom mogu i smiju biti ponosni na svoje rezultate kojima mi baš ništa djelatno nismo doprinjeli (ako pod tim ne razumijevamo dio poreza koji odlazi na njih i navijačko urlikanje po stadionima). Ponosimo se isključivo rezultatima vlastih napora, (ne kitimo se tuđim perjem!) djelovanja i postignuća, dakako – ne potcjenjujući ljude koji su nam pomagali. Kao što je originalna slika jedina i jedinstvena, uz tisuće bezvrijednih kopija, tako je i pravi ljudski identitet jedina prava vrijednost, često skrivena iza hrpe bezvrijednih krinki kojima se razbacujemo. Suvremena humanistička etika upravo

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” nastoji skinuti s čovjeka nepotrebni balast atribucija kojima robujemo, taj talog koji nam zastire horizont pravih vrijednosti, onih prema kojima treba težiti. Upravo to znači da je čovjek utopičko biće, a ne da je cijeli taj proces utopija. Uostalom, relativno malobrojni pojedinci tijekom postojanja ljudskog roda, kao i statistički porast (ipak!) individualnih moralnih vrijednosti pojedinaca tokom povijesti, to potvrđuju. Da na kraju razjasnim kako pod istinskim identitetom čovjeka ne razumijevam „ukupnost činjenica koje služe da se jedna osoba razlikuje od bilo koje druge (ime i prezime, opis itd.)“ a niti „osjećaj pripadnosti pokretu, grupi, organizaciji, religiji, naciji; prihvaćanje i isticanje te pripadnosti“, već govorim o filozofskoj, etičkoj definiciji identiteta, kao „osjećaja sebe sama i sklada ličnosti tijekom vremena“ u kontekstu humanističkih, općeljudskih vrijednosti. Daleko od toga da odbacujem nacionalne, državljanske, patriotske i ine osjećaje koji obilježavaju većinu pripadnika ljudskog roda. Želim ih samo postaviti na pravo mjesto, u sklopu istinskih, nezamjenljivih ljudskih vrednota. Državljanstvo se lako mijenja, moguće je to i sa pripadnošću stranki, konfesiji ili sa svjetonazorom, ne jedan je primjer da su ljudi (primjerice, književnici) maternji jezik zamijenili inim, ali ako ne priznajete jednakost rasa, možete biti samo rasist. Nemate li empatije prema slabijima, eksploatiranima i nesretnima onda ste bezosjećajni egoist ili još više – eksploatator vlastite ljudske braće. Za što ćete zamijeniti osjećaj ljubavi, s nadom da ćete ostati neokrnjeno ljudsko biće? Eto, u tom smislu govorim o pravom ljudskom identitetu, dajući mu prednost nad onim koji čini samo formalnu razliku između dva ljudska bića. Tek u tom smislu netko zaista ima korijene; ni u rasi, ni u etniji, niti državi za koju ni nije siguran jel' će ga nadživjeti, nit' u jeziku kojim govori, već u iskonskoj ljudskosti kojoj bi većina nas trebala stremiti, svijesna kako se savršenstvu možemo samo asimptotski približavati, nikada

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” ga ne postigavši. A jeli stvarno nevažno jesmo li od tog cilja udaljeni kao Adolf Hitler ili kao Albert Schweitzer?

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Bauk Karl Marxa širi se svijetom Omrznuti, naročito na ovim prostorima koji su se decenijama kleli u njegov autoritet, Karl Marx, a kojemu se svako malo vraćaju i njegovi najžešći kritičari, čini se da je ipak imao pravo – što ostavljamo budućnosti da potvrdi ili demantira. Trendovi u svijetu međutim upućuju da će – kad tad – njegova predviđanja doživjeti priznanje. Naime, strašni Karlek – čiji bauk već stoljeće i pol kruži svijetom – predvidio je krah kapitalističkog sustava kao nespojivog sa osnovnim humanističkim načelima, i to prvenstveno i prvo u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama. Zašto baš tamo? Iz razloga što se evolutivnim promjenama taj sustav morao, malo po malo, prilagođavati zahtjevima vremena, odnosno snagama koje su zahtijevale više prava za sve, a ne samo za neke. Uz ovo sazrijevanje ljudskog duha – u tražitelja prava prirodno, a u osporavatelja samo prinudno – sasvim je izvjesno da u budućem(!) prevratu njegovi nosioci neće pisati povijest ispočetka, već će u novi sustav ugraditi najnaprednija dostignuća sustava koji svrgavaju. Radi se prvenstveno o individualnim ljudskim pravima (jednakopravnost spolova, spolna i rodna ravnopravnost, osobne slobode - poput prava na slobodno izražavanje i neomeđenog prava kretanja - ista plaća za isti rad, rasna, politička i vjerska ravnopravnost,…) koje je kapitalistički sustav, podvrgnut pritisku politički još ne sasvim sazrelih masa, bio prinuđen legalizirati, tvrdokorno se opirući onom najvažnijem zahtjevu – ekonomskoj ravnopravnosti! Uz sve svoje pozivanje na idealizam i idealističko tumačenje svijeta i historije, ostaje činjenica da se najgrčevitije drži upravo pukih materijalnih privilegija rezerviranih za elitu. Na čemu temeljimo ovo razmišljanje? Na inicijativi masa jedne od najnaprednijih kapitalističkih zemalja današnjice, u kojoj je

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” usprkos vladavine kapitala, prevladala izrazito socijalistička ideja. Riječ je o najuspješnijoj ikada potaknutoj inicijativi Švicaraca – inicijativi o referendumu za takozvani “univerzalni dohodak”, kojom bi (ako se ostvari, što za naše razmatranje nije nužno; važniji je trend koji ona pokazuje) “svaki odrasli stanovnik te države, bez obzira na to ima li posao ili ne, mjesečno dobio 2.500 franaka (2029 eura)”. Dovoljno da skromno, ali ipak – preživi, bez tavanja po kontejnerima i socijalnim službama, bez ataka na svoje urođeno, prirođeno ili ako hoćete – od Boga dano ljudsko dostojanstvo. Ideja niukoliko nije nova, i danas se širom EU potpisuje peticija za njeno ostvarenje. Nailazimo na nju već kod Thomas More-a i Thomas Paine-a, te socijalista-utopista Charles Fourier-a, koji su je i detaljno argumentirali. Naravno da će njeni protivnici odmah graknuti kako je ona neprovediva, kako se svodi na uzdržavanje ljenčina od strane marljivih zaposlenika, kako je riječ o iskorištavanju tuđeg rada (kao da kapitalistička elita upravo to i ne radi, i to na veliko!), i sličnim smicalicama kojima je cilj da obrane prvenstvo profita nad humanističkom etikom. Dakako da (za sada eventualna) provedba rečene ideje, ne znači nikakvu promociju nerada i nagradu za njega, jerbo omogućava samo osnovno preživljavanje (dom, sitost i toplinu) dok će svatko željan uživanja u naprednim socijalnim i tehnološkim dostignućima ljudskog roda (školovanje, turizam, automobili, mobiteli, televizija, kompjuteri,…), shvatiti da do njih (ako izuzmemo etički neprihvatljivu krađu) moći doći samo vlastitim radom. Elite nerazvijenih zemalja (među koje su upale i zemlje nastale raspadom Jugoslavije, osim Slovenije) upravo će svoju nerazvijenost isticati kao neprelaznu zapreku ostvarenju ovog “utopijskog sna”, uz istovremene neupitne troškove za vojsku, reprezentaciju državnih službi i službenika, ulaganja u megalomanske projekte neprimjerene njihovoj nerazvijenosti (svjetska prvenstva, Olimpijske igre,…) te gradnju maestralnih pratećih objekata koji propadaju već par godinja

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” nakon podizanja, i slično, da ne spominjemo osnovno čega se ne žele odreći – svog profita nastalog eksploatacijom radno zavisnog stanovništva. Razmotrimo detalnije na čemu počiva ideja o zajamčenom dohodku za svako punoljetno ljudsko biće ove planete. Postoje, na veliku žalost elita i još uvijek prevladavajućeg stanovništva, ljudi koji život - kao zasad jedinstvenu pojavu u cijeloj vasioni - stavljaju na prvo mjesto, ispred svih ostalih vrijednosti, zamislivih stvari i pojava. Posebno ako se radi o inteligentnom, razumnom životu. Kao što većina ljudi cijeni dragulje uslijed njihove nesvakidašnjosti, postoje osobe koje život – zbog njegove rijetkosti (koliko danas znamo) u cijelom svemiru - smatraju najcjenjenijim draguljem, vrijednost kojega prelazi sve zamislivo. Kao što pojedinci, opčinjeni zlatom, dijamantima i novcem, nastoje po svaku cijenu u neprobojnim trezorima čuvati i sačuvati svoje bogatstvo, tako i humanističkom etikom impregnirani ljudi smatraju da je još prevashodnije čuvati naše najveće bogatstvo – život, posebice ako je to onaj ljudski. Da nije to sve samo teorija idealističkih ljenčina koje bi prisvajale rezultate tuđeg rada, svjedoči i niz pokreta širom svijeta koji iz dana u dan (moramo to promatrati u povijesnoj perspektivi) jačaju. Spomenimo samo: - pacifiste, koji rat smatraju najvećom sramotom čovječanstva - protivnike primjene smrtne kazne za najteže delikte vegetarijance, koji se vode mišlju kako je protiv “božje volje” uživati meso životinja -

bioetičare koji prethodna razmišljanja na neki način uopćavaju na sav živi svijet

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” ekologe koji uviđaju da svojom djelatnošću čovjek ugrožava globalni “živi organizam” na kojem prebiva – planetu Zemlju

ljude koji se bore za očuvanje izumirućih vrsta, uslijed nerazumne ljudske djelatnosti i neograničenog širenja u svaki kut planete, radi čega oduzimaju životni prostor našim sustanarima – biljnim i životinjskim vrstama -

Svi oni, i masa nenabrojenih, stavljaju život kao pojavu i njegovu zaštitu na prvo mjesto pririteta ljudskog roda. Smatraju da zajednica ima svojih obaveza, kako prema svojim članovima, tako i prema članovima drugih bioloških zajednica s kojima dijelimo zemaljski prostor. Zagovornici univerzalnog dohotka, da se vratimo ponovno njima, koji su raspisali referendum o njegovoj primjeni – za sada u Švicarskoj, no kojima su se pridružili i mnogi pripadnici razvijenih zemalja EU – vode se među inim i slijedećim stavovima, koje je zastupao i prije spomenuti “čovjek za sva vremena”: - čovjek je prije svega član zajednice, koja ne smije dopustiti da joj članovi umiru od gladi; - preživljavanje pojedinaca mora biti prioritet u redistribuciji zajedničkog bogatstva; - to pravo proizlazi iz pripadnosti nekoj zajednici (državi) i iz zajedničkog vlasništva te zajednice. Onima koji sa skepsom, nepovjerenjem, mržnjom, neprijateljstvom i aktivnim protivljenjem (admistrativnim i nasilnim) gledaju na tu ideju, preporučujemo primjer jedne od saveznih država najrazvijenijenije kapitalističke države svijeta, gdje je spomenuta ideja ostvarena već 1982. godine – Aljasku. Svi pobrojani primjeri, koji se množe svakodnevno – ponavljamo, sagledavajući u

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” povijesnoj perspektivi – svjedoče samo da su “utopije često samo prerano sazrele istine” (Lamartine). A dok ne sazriju toliko da ih mogu ubrati svi pripadnici jedine bitne “etničke” odrednice čovjeka – čovječanstva – duh Karl Marxa i dalje će širiti bauk diljem svijeta.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Ciljevi pojedinaca i društvo Prema rezultatima proteklih parlamentarnih izbora u Grčkoj, krajnje desna stranka „Zlatna zora“ (Chrysi Avgi) – neki je nazivaju i neonacističkom (zaista, njen amblem neodoljivo podsjeća na modificirani, da se „Vlasi ne dosjete“, kukasti križ Trećeg Reicha) – poznata po rasizmu i često krvavim napadima na imigrante, osvojila je skoro 7% glasova. Ne zabrinjava toliko taj, neki bi rekli mali postotak, koliko analiza udjela glasača koji su svoj glas povjerili toj stranci. „u dijelu biračkog tijela između 25 i 44 godine, među nekvalificiranim i povremeno zaposlenim radnicima (24,5%), te među nezaposlenima (12,2%). No, to nije sve. Analiza izbornih rezultata Zlatne zore ukazuje na jednu vrlo značajnu realnost kad je riječ o namjerama grčke buržoazije: "gazde i poduzetnici" glasaju za neonacističku stranku u visini od 20,3% glasova! To je više od jedne petine svih grčkih gazda i poduzetnika koji već sada (!) glasaju za pobornike Hitlera, one koji javno odobravaju Auschwitz i po hodnicima atenskog metroa dave bespomoćne imigrante!” Promatramo li te rezultate usporedo s velikim uspjehom krajnje desne Nacionalne Fronte Marine Le Pen, koja je osvojila nešto više od 19 posto glasova u prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora, dok je u prvom krugu parlamentarnih izbora njena stranka dobila skoro 14% glasova što joj je omogućilo da kasnije izbori 2 poslanika u parlamentu, ili pak ultradesnog mađarskog Jobik-a sa 17% glasova, neizostavno se postavljaju neka pitanja.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” - Što to omogućuje krajnjoj desnici da ojača u kriznim vremenima čak toliko da može pretendirati na osvajanje vlasti (sjetimo se samo Mussolinija i Hitlera)? - Što to tjera radno ovisne ljude - zajedno sa nezaposlenima - da se opredjeljuju za krajnju desnicu? - Što omogućuje autoritarnim vlastima da, čak i u (formalnoj, doduše) demokraciji, računaju na podršku ne rijetko i većine biračkog tijela? Nekako apriorno nam pada na pamet riječ kriza kao odgovor na postavljena pitanja; magična riječ koja naizgled mnogo govori a ništa ne objašnjava. Zaista, zašto se u kriznim vremenima čak i mnogi radni ljudi opredjeljuju za ekstremnu desnicu, kada se upravo lijeve snage nastoje profilirati kao branitelji njihovih interesa? Odgovor na ova pitanja nije nimalo jednostavan i kombinacija je niza različitih psiholoških osobina čovjeka. Primjetimo da ekstremno desne snage imaju neke zajedničke crte sa svojim političkim antipodima poput, primjerice, realsocijalističke potonule ljevice. Jedna od njih je autoritarnost vlasti koju nameću ljudima, a oni je u svojoj “naivnosti” dragovoljno prihvaćaju. Kako je to moguće? Oba ekstremna kraja političkog spektra imaju ideologiju zasnovanu na apsolutnim – gotovo bogom danim pretpostavkama. Ljevica realsocijalističkog tipa na krivoj interpretaciji marksističkog historicizma – u obliku apsolutnih zakonitosti koje su u njihovoj percepciji gotovo podjednake onim prirodnima što omogućuju primjenom manje-više jednostavnih formula - proračunati buduća događanja. Dok to u fizici, primjerice, prolazi (uz bitnu napomenu da suvremena fizika, proračunava samo vjerojatnosti kanala kojima će se odvijati pojedini procesi), dotle je sasvim iluzorno, što povijest i pokazuje, egzaktno predvidjeti vladanje tako kompleksnog sistema

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” kao što je ljudsko društvo. Krajnji desničari pak se više pozivaju na rad, red i disciplinu – shvaćene sasvim primitivistički kao dominaciju grube sile nad društvom, s namjerom da brutalnom snagom (što fizičkom a što primjenom represivnih zakona) upravljaju društvenim procesima. I jedni i drugi, u apsolutnom obliku prihvaćajući ove principe vladanja, nastoje njima osigurati kontrolu nad svojim podanicima. No, zašto oni nerijetko bespogovorno prihvaćaju takav način upravljanja sobom? Iako se čovjek voli nazivati sapiensom – mudrim, moramo poći od toga da je on i nakon miliona godine evolucije još uvijek prvenstveno biološko biće, te kao takav nosi u sebi bitne karakteristike žive materije. Jedna od najbitnijih je nagon za samoočuvanjem koji se manifestira bilo kao čisto biološki, bilo kao socijalni egoizam stvoren uslijed društvenih interakcija sa drugim sličnim jedinkama. Evolucija nipošto nije linearni, niti sveobuhvatni proces – koji bi isti čas zahvatio cijelu populaciju. Stoga među nama postoji cijeli spektar ljudi različite inteligencije, pameti, a o mudrosti da ni ne govorimo. Biološka komponenta ljudskog karaktera gura u prvi plan njegovu sirovu snagu. Najjednostavniji pristup čovjekov u razrješavanju njegovih problema je primjena fizičke sile. Doduše, taj način je u većine nas potisnut uslijed civilizacijskih procesa koji su nas djelomično uljudili, ali ako se problem pred kojim stojimo opire razrješavanju na racionalni, logički - mi volimo reći “ljudski” – način, tada iz mentalnog skladišta supresija ponovno izvire taj relikt prošlosti. Daklem, pokaže li se čovjek mentalno nemoćnim u nošenju sa krizom koja je zahvatila sve pore društva te ugrožava njegov opstanak, preostaje mu da se prikloni onima koji nude najjednostavnija rješenja – represiju nad zamišljenim krivcima ovakvog stanja. Zamišljenima, jer prave krivce ti ljudi nisu intelektualno sposobni identificirati. Stoga svu krivicu bacaju na najranjivije manjinske skupine (od nacionalnih manjina do

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” imigranata, “obojenih”, itd.) koje im izgledaju kao arhetip svih njihovih nevolja. Unatoč poslovici “Um caruje, snaga klade valja”, koju su vjerojatno smislili intelektualci kao utjehu zbog svog sluganskog položaja spram vlasti tijekom cjelokupne povijesti, dovoljno se prisjetiti samo dva primjera: Aristotela i njegova učenika Aleksandra Makedonskog, te zajednice fizičara iz Manhattan projekta koji su nakon konstrukcije nuklearne bombe izgubili svaku kontrolu nad njenom upotrebom, da se uvidi tko zaista caruje a tko se tješi praznim frazama. Razmotrimo ukratko mentalnu i svjetonazorsku strukturu podanika vladajućih struktura. 68% stanovništva ima takozvanu prosječnu inteligenciju – kvocijent inteligencije (IQ) kreće im se u rasponu između 90 i 110. Oko 25% posto ljudi ima inteligenciju nižu od prosječne, u što se ubrajaju različite kategorije, od one graničnog stupnja sve do teške mentalne retardacije. Inteligenciju možemo definirati na različite načine, no sve se manje-više svodi na “sposobnost shvaćanja odnosa i korištenja tih odnosa u rješavanju problema” ili “kao uspješnost snalaženja jedinke u novim situacijama”. Diskutabilnost poslijednje definicije potvrđuje već i hrpa poltrona te oportunista koji se u promijenjenim okolnostima snalaze k’o riba u vodi, osim ako im slijedom spomenutog opisa ne priznamo izuzetnu inteligenciju. Nažalost, možda i je tako - barem u svijetlu darvinističke teorije o preživljavanju najsposobnijih. Čini se kako je sasvim dovoljno posjedovati tek jednu do dvije (ali “vrijedne”) osobine, kako bi se opstalo u društvu. O samom pojmu, oblicima inteligencije i kontroverzijama koje ga prate, već je bilo riječi pa se nećemo tu zadržavati. Međutim, razmotrimo jednu od karakteristika inteligencije – kreativnost. Slijedeća tabela pokazuje neke osnovne razlike između kreativnih i nekreativnih osoba (Lozena Ivanov, Odjel za psihologiju Sveučilište u Zadru):

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Lako je zamijetiti po čemu se kreativci suštinski izrazito razlikuju od nekreativaca. To su otvorenost prema novim idejama i njihovom prihvaćanju, te doza aktivizma koja ih krasi, za razliku od pasivizma i neprihvaćanja novog od strane nekreativaca. Nazvao bih to temporalnošću – kreativci dozvoljavaju da ih vrijeme nosi sa sobom i uspješno se prilagođuju promjenama koje se zbivaju – dapače, i sami ih iniciraju - dok atemporalni nekreativci nastoje zamrznuti (konzervirati) vrijeme i odnose na kakve su navikli. Ovaj i ovakav svijet je za njih „najbolji od sviju svijetova“ - i sama pomisao da bi se trebao promijeniti ih naprosto užasava. Dok oni prvi imaju razvijenu sposobnost da sve događaje sagledaju u širokom prostorno vremenskom kontekstu, drugima ona izrazito nedostaje. Oni sve vide 59

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” u ograničenim kategorijama – ovdje i sada. Ovdje i ovako je najbolje, a najbolje je stoga što je ovako upravo sada, izvan kojega ne mogu zamisliti drukčije svijetove i odnose. Oni su kao živa bića mentalno sasvim fokusirani na jednu točku prostor-vremena – onu u kojoj prebivaju. Ovdje i sada! Prošlost i budućnost za njih su tek apstraktne kategorije, sadašnjost njihova života tek je jedina realnost koju poznaju i priznaju kao relevantnu. Zarobljenici su ovog trenutka, poput mušice u jantaru, ne znajući što bi sa poukama povijesti te stoga i ponavljaju sve njezine pogreške čudeći se kakva im je to ispala budućnost. Pasivnost i neprihvaćanje su dvije komponente koje korespondiraju sa pojmom apsolutnog: svijet je kakav jeste, oduvijek je bio takav i bit će, prema tome – čemu se truditi mijenjati ga kad je to ionako sasvim isprazno nastojanje. Dapače, uložit će sve snage – uključujući i fizičku silu – da bi spriječili bilo kakvu mijenu. U korelaciji sa apsolutnim i dogmatskim stavovima većinske vjerničke populacije, jasno je da će oni biti prijemčljiviji za prihvaćanje apsolutnih stavova i apsolutnih ideja, kakve im i nude ekstremna desnica i ljevica. Naime, nemojmo zaboraviti da se u ograničeni sistem lijevih uvjerenja zatvoreni pripadnici, ponašaju upravo kao pravi vjernici. Svaki sustav koji pretendira na promjenu i prilagodbu novim spoznajama mora biti otvoren spram njih (prijemčljiv), što isključuje bilo kakvu vjersku i dogmatsku poslušnost. Pribrojimo li tome i izrazitu koheziju ovakvih jedinki i gomile koje su sastavni dio, one zbog pretjerane želje za jedinstvenim, konvergentnim mišljenjem – što je izrazita karakteristika nekreativnih osoba - nisu u stanju realno procjenjivati sve raspoložive mogućnosti, pa raste vjerojatnost donošenja krivih odluka (tzv. „zaslijepljena skupina“). Izražava li skupina svoje nacionalističko raspoloženje, zalijepljeni pojedinci to više teže da ga i sami izražavaju i apsolutiziraju – zar nismo u ekstremnom obliku tome bili svjedoci sasvim nedavno? Kao ilustraciju, navest ćemo tri primjera krivih odluka koje su uveliko doprinjele kasnijim ratnim

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” stradanjima u regiji. Prva je bila Miloševićeva odluka o smjenjivanju rukovodstava Vojvodine, Crne Gore i Kosova s odobravanjem primljena od većine Srba, čime je – nakon što je predsjednik Partije prestao biti član Predsjedništva SFRJ – u njemu uspostavljena „pat pozicija“ koja je blokirala sve moguće odluke donijete izglasavanjem. Tako je situacija zategnuta gotovo do pucanja. Druga je, oduzimanje hrvatskim Srbima stečenog statusa konstitutivnog naroda, kako bi se marginaliziralo njihovo učešće u donošenju političkih odluka u najtežim trenucima. Treća se tiče referenduma o nezavisnosti BiH, na kojem su dva naroda (Hrvati i Bošnjaci) u osnovi glasala protiv trećeg (Srba) što je dovelo do poznatih, nikako ne i opravdanih događanja. U multinacionalnim zajednicama nikako se ne bi smjelo na spomenute načine rješavati pitanja koja se dotiču sviju (jasno, još manje ratom) posebno u kontekstu izlizane mudrosti – kao što stvarnost pokazuje, floskule - koja se nakon što smo ratom „riješili“ svoje probleme ponovno koristi sve u šesnaest: „Bolje 10 godina pregovarati nego jedan dan ratovati“. Da, kad uvijek ne bismo „mi“ željeli mir, a „oni“ rat! Lijepo je vjerovati kako su zaslijepljeni uvijek samo drugi. Pregled još nekih dvojbenih odluka koje su – da su bile drukčije - možda i mogle spriječiti genocid u Srebrenici, možemo pogledati na linku. Godine 1967. održan je u Londonu kongres o Dijalektici oslobođenja, u organizaciji uglavnom lijevo orijentiranih psihologa i filozofa (jedan od učesnika bio je i Gajo Petrović. U izdanju biblioteke Praxis izašla je 1969. knjižica s referatima sa spomenutog skupa). Na njemu je poznati engleski antropolog, socijalni znanstvenik, lingvist, kibernetičar i semiotičar Gregory Bateson održao zapaženi referat pod naslovom „Svjesni cilj nasuprot prirodi“. U njemu se bavi odnosom jedinke, ljudskog društva i ekosistema – biološkom okolinom ljudskih stvorova. Zanimljivo je njegovo tumačenje o tome na koji način jedinka – koja je pod

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” kontrolom svog cjelokupnog duha – percipira pojedine poremećaje koji utječu na ravnotežu cjeline, cjelokupnog njegovog bića. Nedvoumno se, primjerice, promjene u prehrani na neki način odražavaju na cijeli organizam uključivo i seksualni i kinestetički čivot jedinke. Međutim, dolazi li do naše svijesti informacija o tim cjelokupnim promjenama? Ne, tvrdi Bateson, s obzirom da postoji filtar koji propušta samo određene informacije našoj percepciji. Ono što ljude vodi u njihovoj percepciji su ciljevi. Sve prosudbe koje donosimo, donosimo temeljem ograničenog broja informacija propuštenih u naš um filterom ciljeva koje smo si zadali i kojima se rukovodimo. Drugim riječima, o cjelini sudimo poznavajući tek njene partikularne dijelove, što je dakako - jalov posao. Fali nam, suvremenijim rječnikom kazano – holistički pristup stvarnosti. Kaže Bateson: „Ako dopustite da cilj organizira ono što dolazi pod vaš svjesni nadzor, dobit ćete vreću trikova – neki od njih su vrlo vrijedni trikovi. Izvanredno je dostignuće što su ti trikovi bili otkriveni; to nimalo ne osporavam. Ali ipak mi ne znamo ni za dvije pare, doista, o cjelokupnom povezanom sistemu.“ Znanosti i cijeli naš život organizirani su kao „…spretno oruđe za brzo postizanje onog što želite; ne da radite s maksimumom mudrosti da biste živjeli, već da slijedite najkraću logičku ili uzročnu stazu da biste ispunili vašu trenutnu želju koja može biti večera, Beethovenova sonata ili seks. Prije svega, ona može biti novac ili vlast.“ Ne samo da ne znamo već, u skladu sa zaključkom o nehomogenom evolucijskom djelovanju na vrstu, neki nisu ni svijesni problema, dok drugi – rukovodeći se prvenstvenim ostvarenjem svojih ciljeva -

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” to ni ne žele znati! Cilj posvećuje njhov svjetonazor, stoga im je isti toliko uzak i ograničen. Što mene briga da u Etiopiji umiru od gladi, vlada epidemija u Kambodži a stopa nezaposlenosti na Kosovu je najveća na zapadnom Balkanu, kad ja samo slijedim svoje ciljeve (koji mogu biti itekako trivijalni; na primjer – želim zamijeniti auto koji me sasvim dobro služi, za najnoviji model koji je duplo skuplji). Takav način djelovanja gomila naizgled racionalne odluke jednu za drugom, dok se odjednom cijeli sistem – svijet u kojem djelujemo – ne poremeti i čak nađe pred kolapsom. Nedostatak sirovina, ekološka kriza, globalno zatopljenje, istrebljene vrsta, smanjenje bioraznolikosti, nedostatak pitke vode, sve veća nezaposlenost, kriza mirovinskog sustava, neproporcionalna (nehumana) raspodjela BDPa,... – zar nije dovoljno primjera za duboko razmišljanje? „Naši političari – i oni na vlasti i oni koji protestiraju ili su gladni vlasti – podjednako ne znaju baš ništa o stvarima o kojima sam govorio… Općenito, vladine odluke donose ljudi koji su u tim stvarima potpune neznalice. Kao čuveni dr Skinner u knjizi „The Way of All Flesh“ (knjiga Samuel Butler-a „Put svega živog“) oni 'ujedinjuju mudrost goluba s nevinošću zmije'.“ Prisjetimo se, te riječi su izrečene prije točno 55 godina. I zato, nemojte očekivati da grčki poslodavac pretjerano brine o etiopskoj gladi (možda tek da im uvali robu kojoj je istekao rok trajanja) – njemu na umu je samo očuvanje vlastitog bogatstva, te će u tom cilju, ako treba, glasati i za fašiste. Ni nezaposleni radnik kojega su iznevjerili, kako ljevica sa svojim deklaratornim zalaganjem za njega tako i centar koji gotovo neprikriveno zakonima stvara uvjete za razvoj društvene elite, neće oklijevati pridružiti se onima koji nude najkraći i najjednostavniji recept za ostvarivanje vlastitog - ma i minimalističkog cilja – plutanja na društvenoj površini. Slobodno etnonim „grčki“ promijenite u ime vlastitog etnosa.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Recept koji dr Bateson nudi kao lijek za nedaće od svjesnog cilja leži u pojedincu: „Moguće je, međutim, da lijek od svjesnog cilja leži u pojedincu. Postoji ono što je Freud nazvao kraljevskim putem do nesvjesnog. On je ciljao na san, ali ja mislim da bismo trebali združiti snove i umjetničko stvaralaštvo, kao i doživljavanje umjetnosti i poezije i slično. A ja bih im dodao i ono najbolje u religiji. Sve su to aktivnosti u koje je uključen čitav individuum. Umjetnik može imati svjestan cilj da proda svoju sliku, čak možda i svjesnu namjeru da je napravi. Ali praveći je on nužno mora oslabiti tu arogantnost u prilog stvaralačkog doživljaja u kojem njegov svjesni duh igra samo malu ulogu.“ Mogli bismo ovaj zahtjev malko trivijalizirati pozivajući sa na veće učešće ljubavi, empatije, simpatije, samilosti, altruizma, humanizma, tolerancije, smisla za lijepo i uzvišeno u međusobnim odnosima – zahtjeva koji ne proizlaze toliko iz razuma koliko iz dubine ljudske duše. No, na trenutnom stupnju naše evolucije očekivati njegovo ispunjenje od većine članova toliko mentalno raznorodne populacije, više je negoli iluzija. Međutim, možda se može iskoristiti globalna interferencija nezadovoljstva pojedinaca svojom sudbinom u vlastitom društveno političkom okruženju. Tada se svi pojedinačni, doduše ipak samo parcijalni ciljevi, interferencijom međusobno pojačavaju u zajednički zahtjev, pokazujući kako taj ipak predstavlja značajni dio cjelokupnog duha čovjekova – želju za promjenom. Kako u korist onih koji zahtjev shvaćaju, tako i onih koji ga ne razumiju. A promjena, to je revolucija. Prije nego li se zahliknete na ovu riječ, razmislite zašto se vladajuće strukture ne skanjuju taj pojam upotrebljavati u bilo kojem značenju – znanstvenom, tehnološkom, umjetničkom, informatičkom, modnom – osim u onom

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” osnovnom, bitnom za kvalitativnu promjenu položaja većine čovječanstva. Revolucija – korjenita promjena društvenih odnosa!

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Fosilizirani „stup kulture“ Svako malo kod Aleksandra Stankovića nedjeljom oko ručka gostuje poneki stup. Hoću reći, stup kulture, koji svojim mudrolijama pronosi širom svijeta slavu stupova. Onih kamenih, ciglenih, željeznih, drvenih,…, možda ponajbolje obuhvaćenih pridjevom – fosilnih. Tako je ove nedjelje gost bio Slobodan Prosperov Novak, hrvatski povjesničar književnosti, komparatist, novinar, političar i teatrolog. Po svjetonazorskom opredjeljenju ponajbolje ga je svrstati nasuprot Matvejeviću, o kojem spomenuti stup zbori: „Predrag Matvejević je samo jedan iz niza bezbrojnih hrvatskih apatrida i bezdomnika. On je tek jedan iz niza književnih histriona koji su od humanizma do našeg vremena objavljivali poluplagirane knjige na europskim jezicima.“ Gajim izuzetnu averziju prema ljudima koji svoju biološku braću onako čisto „humanistički“, iz dna svoje duše negativistički percipiraju kao apatride, bezdomnike – ne uočavajući kako osobine ljudskosti nemaju suštinskih veza sa državnom i nacionalnom (ne)pripadnošću - i (polu)plagijatore, s time što bi se poslijednje i moglo prihvatiti kao negativno određenje kad bi odgovarala istini. Upotpunjuje naš cropatridni stup kulture svoje viđenje Matvejevića: „Matvejević je veliki trgovac višedomljem i to je stvar prirodna kad bi uopće bilo moguće svojom domovinom tržiti. I tu i jest paradoks Predraga Matvejevića koji drugima ne može držati lekcije o nacionalnoj kulturi, kao što je to neki dan radio u Dubrovniku.“

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” zamjerajući mu što nije došao aprila godine 1993. – ni tjedan dana nakon zločina pripadnika HVO-a u Ahmićima - na 59. kongres PENa, asocijacije svjetskih pisaca, organiziranog od strane Hrvatskog PEN-a čiji je S.P.Novak tada bio potporni stup, naime – predsjednik. Te mu predbacuje antipatriotizam, opstrukciju, kukavičluk i još svašta pride. Naravno da se gospodin stup vjerojatno osjeća pozvanim držati lekcije o nacionalnoj kulturi, s obzirom da je neko vrijeme (od 1990. do 1992. godine) kao pomoćnik ministra prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske učestvovao u Tuđmanovoj Vladi, te bi tako državotvorno osviještenom tipu prisustvo humanista Matvejevića dobro došlo kao amortizer spomenutog zločina, u očima svjetske javnosti. Spomenutu dužnost vršio je za šefovanja Vlatka Pavletića, da bi 1992. podnio ostavku „zbog neslaganja s politikom tadanjeg predsjednika Republike i “nemotiviranih” napada na Vlatka Pavletića i njegovu kulturnu politiku”. Inače, šef našeg stupa kulture predstavljao je u nas vrlo rašireni oblik potpornja ma kojem ideološkom krovištu. Viktor Ivančić je u svojevremenom članku „Teorija i praxis Vlatka Pavletića. Zmije u jedrima“, pokazao kako je „njegova pozicija 1966. bila dijametralno suprotna onoj iz 1996. godine. Lamentirao je Pavletić 1966. da „’marksisti filozofi moraju dati stvaralačku podršku političarima koji su u državnoj vlasti i u partijskim forumima’, jerbo u protivnom takvo ’štetno i partijski neprihvatljivo ponašanje povlači pitanje partijske odgovornosti’; napokon – najoštrije je prozvao neprijateljsko leglo u Praxisu zbog toga što ’u časopisu nije došlo do konkretne kritike desnih devijacija’.“ Jezgrovito je takve tipove opisao etičar Milan Kangrga kao „švercere vlastitog života“. Oduvijek me zanimalo bi li itko od tovrsnih ikada priznao da je bio glup, zaveden ili u zabludi - dakako „onda“, jer se

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” svakako ne bi odrekao današnjih sinekura. Možda tek sutra, kad danas postane jučer. Uglavnom, takav si s kak'ima si, pa ne čudi ni svjetonazor S.P.Novaka. Iskazao ga je u spomenutoj, popularnoj TV emisiji, a zadržat ćemo se na dva njegova stava. U zadnje vrijeme digao se skandal – uglavnom u bošnjačkim nacionalističkim medijima, no podržan i od hrvatskih parnjaka – oko satiričke pjesme Predraga Lucića „Ići, mići, Ahmići“. Naročito čudi reakcija bošnjačkih nacionalista koji bi, da su iole razumjeli poruku pjesme, vođeni sebi svojstvenom logikom prije trebali okrenuti oštricu prema „ustašoidnim Hrvatima“ negoli prema njenom autoru. Ipak, s obzirom da se radi o retardiranim osobama koje se na žalost ne vode kao medicinski slučajevi, ništa nas ne smije iznenaditi. Izgleda kako svjedočimo uzletu novog soja virusa nacionalizma, kad je upravo sadašnji trenutak – nakon tri godine neometanog izvođenja pjesme - izabran za diskvalifikaciju autora. Zamjeraju mu oni koji ne shvaćaju poantu njegove tvorevine, kako omalovažava bošnjačke civilne žrtve u Ahmićima (116 pobijenih civila), te mu se pridjeljuju najgore difamacije – od nečovječnosti, bešćutnosti, ustašoidnosti, pa sve do genocidnosti. Uglavnom, stup hrvatske kulture smatra da je Lucić „napisao jednu imbecilnu pjesmu i da zbog toga mora snositi konzekvence“, pri čemu baš i nije jasan dali one u obliku progona kojemu je isti izvrgnut po nacionalističkim medijima, ili zahtijeva neku zakonsku sankciju. „Nisu žrtve neznalice koje ne znaju čitati Lucićev tekst. Žrtva je uvijek u pravu. Nije Lucić u pravu. Lucić već desetljećima nije u pravu…Sad je on odjednom progonjen jer je žrtva rekla – dosta!... Nije on krao, on je napisao jednu vulgarnu pjesmu o jednom zločinu, misleći da će ga svi razumjeti. Zašto bi ga svi razumjeli? Ko je taj Kordić, taj kojega on tamo ismijava, koji je u zatvoru zbog zločina. Tko je taj? Pa, treba zaboraviti takve protuhe i baviti se nečim

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” važnim…Nema zafrkavanja sa Ahmićima…Ja nisam primjetio da je gospodin kojega sam prije spominjao napravi umjetninu što bi bilo umjetnina takva (kao Chaplinov „Veliki diktator“)… Smatram da ne mogu institucije koje se bave istinom, a to su PEN, Društvo pisaca (HDP) itd., štititi nekoga tko jednu određenu istinu, jednu određenu pravdu prema ljudima koji su oštečćene, koji su žrtve, na tako jedan, rekao bih čak i priglupi način.“ kaže stup kulture, potvrđujući time svoju prethodnu opasku kako su „glupani u nas jako dobro raspoređeni“. Naime, glupani koji ne razumiju Lucićev tekst (uostalom, zašto bi ga on i pisao za idiote koji se preko noći pretvaraju od običnih imbecila u egzekutore po kojekakvim ahmićima, bez obzira na nacionalni predznak njegovih žitelja?). Doduše priznaje S.P.N. da ne moraju svi misliti kao on, što mi se nekako čini njegovom najpametnijom izjavom, s obzirom da po svemu sudeći uopće nije niti mislio. Želi li možda prešućivanjem krvnika u zaborav potisnuti i njihove nalogodavce, odnosno mentore, a možda i svoju kolaboraciju sa njima (što rad u Ministarstvu kulture - do aprila 1992. – i jeste, ma i ne bio odgovoran za počinjene zločine)? Mentore iz najviših tijela hrvatske države, dok je Sabor „iznad kojega je samo Bog“ upravo poput istoga šuteći, pružao Tuđmanovoj kliki podršku za rat u BiH (i druga zločinstva koja su činili pripadnici HV ili jedinica pod njegovom kontrolom.), da bi kasnije, upravo time pravdali laž kako Hrvatska tamo nije ratovala jer to Sabor nije odobrio! Kako podlo i licemjerno. Ni srbijanska Skupština nije nikada službeno objavila ratove, ergo – vodeći se analogijom hrvatskih nacionalista – ni ta država nije odgovorna za djelovanja svojih klika. Interesantno, klika do klike, nigdje službenih dokumenata, sve sama neslužbena zločinstva, a rezultat – službeno priznato konačno stanje. Eto, kako se lijepo na neslužbeni i nelegalni način dolazi do legaliziranja rezultata ratova, koji službeno nisu ni postojali!

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Izgleda da S.P.N. mnoge stvari želi potisnuti u zaborav, pravdajući se razlozima pijeteta i dobrog ukusa: „Istina neće izići iz vica… znate, mislim, šta će gospodin Dežulović i ovaj, gospodin Lucić, danas sa nekom, ovaj, metaforom o ljubavnom odnosu, odnosno seksualnom kojeg oni opisuju između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana? Pa, to su pokojnici, zaboga, o njima se ne govori na takav način, a uopće se ne govori. A vi, stalno ste to prisiljeni slušati, to je naprosto neprihvatljivo. To nije, to je već pitanje dobrog ukusa. I više od toga…Ja nisam siguran da su ti ljudi uopće djelovali na promjenu stvarnosti, samo su je više polarizirali… smatram da se pozicija čovjeka koji se bavi duhom može biti samo između tih izbora, drugdje nema…“ Logički se nameće pretpostavka kako ni o Paveliću i njegovoj svojti ne treba govoriti, jer je to pitanje „dobrog ukusa“. Treba ih naprosto zakopati u prosperovski zaborav skupa s metodama kojima su pobili svoje žrtve (jer bi to još više moglo povrijediti naš dobar ukus), i obratiti se razvijanju od svih govana zaboravom očišćenog kulturalnog miljea, toliko milog nacionalistima. O pokojnicima – ma bili i najveći zlotvori – samo sve najbolje, ili barem šutimo o njihovim nedjelima u ime dobrog ukusa onih u čije ime su vršena, kao i onih koji jedva izvukoše živu glavu. Pa, ne samo da šuti o dirigentu pod čijom se palicom neko vrijeme igrao „kulture u Hrvata“, nekako mu je izbjeglo glasa pustiti i o živućem gradonačelniku svoje „prijestolnice“ koji, zajedno s ministrom pravde (za žrtve ili krvnike?) BiH dodjeljuje pehar imenom „Dario Kordić“ nogometnoj ekipi HVO-a – instituciji čiji su pripadnici odgovorni za Ahmiće - šireći tako granice dobrog ukusa u cropatridnih osoba. Ipak, čini se kako sam sebi zadržava neupitno pravo izbora o kojim pokojnicima (Gundulić, Držić, Marulić,...) i na

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” koji način će govoriti, apriorno pretpostavljajući kako njegov način spada u vrhunske domete kulture. Sasvim sam uvjeren da bi velikom dijelu današnjih generacija u liječenju njihove moralne zastranjenosti, bila mnogo potrebnija istina o Tuđmanu i kompaniji, negoli o renesansnim hrvatskim piscima. Svi koji su pravovremeno upozorili na stvarne učinke hrvatske politike, neizmjerno su više doprinjeli makar i malom odmaku od friziranih službenih interpretacija proteklih događanja noli S.P.N.-ovi traktati (uz svo njihovo uvažavanje) o začetnicima hrvatske književnosti. Samo jedan jedini čovjek koji pravovremeno digne glas ukazujući na istinu, vrijedniji je od cijelog naroda uljuljkanog u svoju blaženu „domoljubnu“ šutnju. I dok se naš stup kulture, ni ne krijući da se „dogodio grozan zločin u Ahmićima“, zadržava na površini, na sekundarnom, na posljedici, Predrag Lucić dira u suštinu, esenciju samog zločina; izvršitelje i njihove nalogodavce, satirički iskazujući njihove svjetonazore što su i doveli do tragedije koju bi njegov kritičar pomeo pod tepih zaborava. Jer bi samo tako imao alibi, opravdanje za svoju iluziju visoke kulture kao reprezentanta naroda zaboravom očišćenog od njegovih zločinačkih djelatnika, gromoglasnom šutnjom odvojenih od najviših organa u čije su ime i djelovali. Upravo ismijavajući svjetonazor ahmićevskih krvnika, prikazuje nam se zločin još stražnijim, žrtve još besmislenije u svjetlu imbecilnih tlapnji njihovih egzekutora. Zaista, glupani su u nas jako dobro raspoređeni, ma dičili se i najvišim akademskim zvanjima. Možda je najjezgrovitiji i zapravo najkulturniji, upravo Lucićev odgovor svojoj slijepoj publici, među koju svakako spada i gost emisije „Nedjeljom u 2“: „Još mi se nikad nije dogodilo ovako organizirano promašeno čitanje onoga što sam napisao. Pritom se uopće ne radi o

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” povrijeđenoj autorskoj sujeti, nego o osjećaju tuge – da, eto, priznajem: tuge – pred količinom mržnje koja je isfabricirana krivotvorenjem onoga što sam napisao.“ S.P.N. se dotakao i pravopisa na što ima podjednako pravo kao bilo koji govornik srpskohrvatskog, odnosno hrvatskog jezika kako ga danas hrvatski laici nazivaju. Sukladno svom svjetonazoru, obrušio se na prijedlog novog pravopisa, pozivajući se na autoritete raspuštenog „Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika“ i njegovog čelnog čovjeka, akademika Radoslava Katičića čiji je student svojevremeno bio. Sva ta autoritarna elita eksperata (u koju sem spomenutog Vijeća spadaju i „Zavod za lingvistička istraživanja HAZU“ te filolozi „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ koje kao autore prijedloga novog pravopisa Novak napada) koji navodno demokratski djeluju, pozivajući se na svoju stručnost ne daju narodu ni zucnuti o jeziku koji isti svakodnevno koristi i razumije bolje od njih. Umjesto da primjene znanstveno najočigledniji, istinonosno najvrijedniji, politički najkorektniji postupak – analizu tiskovina da bi se temeljem toga došlo do spoznaja o raširenosti pojedinih varijanti riječi koje se koriste u svakodnevnom općenju, te iste usvojile kao preporučeni (samo preporučeni, a ne obavezni!) standard, oni bi silom svog autoriteta narodu nametali jezične fantazme proizašle iz svojih kabineta. Mogli bi načas napustiti zanos vlastitom stručnošću i ugledati se na među njima danas omrznutog Vuka Karađića, koji je svoju jezičnu reformu ostvario temeljeći je na narodnom jeziku – jeziku kojim se ljudi služe u svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji. Idući upravo obrnutim putem, samo ponavljaju način Vukovih protivnika – od naroda odalečene školovane elite koja se služila većini stanovništva odalečenim i slabo razumljivim slavenosrpskim jezikom.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Primjeri izdvojeni iz razgovora sa S.P.Novakom pokazuju da se - unatoč svojevremeno zauzete distance prema Tuđmanovoj politici (koje je i sam bio privremeni učesnik), što je svakako hvale vrijedno - nije uspio u potpunosti udaljiti od nekih njenih pretpostavki. Obrazovani nacionalisti bijahu i ostaju najveća sramota međusobno zakrvljenih naroda bivše Jugoslavije. Upravo zbog svog obrazovanja koje je, umjesto da im proširi vidokruge i izoštri moralne standarde, fokusiralo njihov um isključivo na vlastitu naciju. Prije bi se za Novaka moglo reći kako ima izrazito jak nacionalni osjećaj koji povremeno tendira ka ushićenju značenjem vlastite nacije i svojom pripadnošću njojzi, negoli ga smatrati nacionalistom u najgorem smislu. Primjerice, oduševljava ga što će pristupom RH u EU, Rusi morati čekati u redu za vize („izvrsna vijest“, „užitak“) - mada se nada da će se one ubrzo ukinuti - jer mu je to dokaz kako je Hrvatska konačno definirala svoje granice spram Istoka („konačno Hrvatska dolazi tamo gdje pripada, pa da je barem na mjesec dana…“). Prema kojemu osjeća podsvjesnu odbojnost, potvrđujući time svoju pripadnost – mantra svih hrvatskih nacionalista – Zapadu. Ironija je što je rođen u Beogradu, od majke beograđanke – kako on kaže – daklem najvjerojatnije srpkinje. Ili, potvrđujući svoju averziju prema Balkanu infantilnim korišćenjem sinonima (po njemu) poluotok i poluotočni, što bi neupućene moglo asocirati na Istru ili možda Arapski poluotok. Ne nipodoštavajući stručne kvalifikacije S.P.N.-a niti njegove doprinose u djelatnostima kojima se bavi, dio njegova javno deklariranog svjetonazora na koji ima nesumnjivo pravo s istim je pravom podvrgnut kritici. Slušajući dijelove razgovora sa novinarom, pada mi na pamet preporučiti poslenicima na području kulture da svakako izbjegavaju pretvaranje u „stup hrvatske kulture“, jer će time biti na najboljem putu usvajanja pameti jednog stupa.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Fragment Alterrine povijesti Bila je to najveličanstvenija praznička proslava proteklih stotinjak godina u državi. Na prijestolničkom trgu, podno brončanog konjanika koji je svojom sabljom pokazivao samo njemu jasan – naravno, da je živ – smjer, skupilo se po procjeni televizijskih reportera oko 150 hiljada duša. Košmar bijaše neopisiv, buka veličanstveno nesnosna, ali je sa svih lica zrcalilo iskreno oduševljenje. Kompletna vlada uz poslovnu elitu nacije bijaše prisutna; napeti konopci gotovo da su savijali popunjene jarbole prema kojima bijaše upereno oduševljenje prisutnog naroda. Radnik i seljak, vojnik i policajac, službenik i intelektualac, muško i žensko, staro i mlado, sve je to bez ikakvih međusobnih sporova prvi puta u povijesti zajednički iskazivalo ponos ovim uzvišenim skupom, dok su se simboli njihove pobjede njihali na vjetru. Stariji su plakali od sreće, mislivši da nikada za života neće dočekati ovakvo slavlje; radnici su konačno dočekali trenutak za koji su se borile generacije njihovih prethodnika, do dana današnjega bezuspješno. Rad i žuljevite ruke radničke klase zasluženo su slavile svoj trijumf. Nije bilo vođa, nije bilo ni štaba ni stožera ni organizacionog komiteta koji ih je okupio; slili su se spontano na trg povukavši za sobom cijelu vladu, sav poslovni svijet i crkvene prelate ove države koji su odozgo bez glasa prisustvovali proslavi njihove pobjede. Reporteri, do straha potreseni atmosferom s trga, nastojali su očuvati makar dašak profesionalne mirnoće kako bi cijelo raspoloženje što vjernije prenijeli u domove i na ispunjene gradske trgove države, na kojima je vladao u dlaku identični ugođaj s istim svečanim obilježjima koja su lelujala s vrhova jarbola. Sa, na brzinu instaliranih zvučnika i s televizijskih ekrana po trgovima gradova i

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” varošica pratila su se zbivanja u metropoli, a oduševljene gomile su istovremeno vlastitim učešćem posvuda doprinosile njihovoj cjelini. Dok su snimatelji, pritisnuti odasvud oznojenim tjelesima proletera nastojali zauzeti najpogodnije pozicije, preplašeni televizijski novinari nasumice birahu sugovornike ozarenih pogleda, za kratke razgovore koje su prenosile sve mreže u državi. Njihovi anonimni sugovornici, muškarci i žene, tvornički radnici, rudari, konobari, profesori ili nezaposleni intelektualci, đaci i penzioneri, podjednako dobro predstavljahu raspoloženje gomile jedinstvene u svom oduševljenju. Pogleda uprtog u članove vlade; premijera i njegove ministre kao i predsjednika države – po prvi puta odražavajući apsolutno povjerenje u svoje predstavnike koje je pred koju godinu birao – razdraganom mirnoćom govorio je postariji muškarac u mikrofon, odaklem mu se glas širio po cijeloj državi. “Pitate me, jesu li članovi vlade, poslovni i duhovni visokodostojnici zavrijedili ovu sudbinu; jesmo li ispravno postupili prema njima? Možete li mi navesti neki zakon – božji ili bilo čiji – kojim bi opravdali njihovu besprizornost, upropaštene živote i porušene odnose u obiteljima koje su uzrokovali svojim djelovanjima, stoljećima prilagođavajući sistem sebi u prid, gluhi za naše molbe, vapaje, jadikovke i tjeskobe? Zar moj upropašteni život, sedamdeset nepovratnih, jadnih, sluganskih godina u njihovoj službi za koricu kruha – nedovoljno da suprugu zadrži uz mene i osigura poštovanje moje djece, moja sirotinjska mirovina koju moram krpati kako znam i umijem, ne rijetko rovareći po kontejnerima u potrazi za desetinama praznih boca kako bih unucima kupio koji bombončić, ne zavrijeđuje ovakav odgovor? Gdje li to samo piše? Ne ište li nepravda primjerenu pravdu? Zahtijevate da plemenitošću uzvratimo na njihov nemoral, kao pravičnu razmjenu za zla koja su nam počinili? Jeste li tražili njihov podjednak odnos spram nas, radnika koji su ih na svojim plećima

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” iznijeli u visine odaklem nas s prezirom i nipodoštavanjem gledahu, kradući rezultate naših žuljeva i muka, gomilajući svoja bogatstva, gradeći svoja carstva na ruševinama naših života, primajući za to božje blagoslove korumpiranog svećenstva? Zar je njihovo pravo da nekažnjeno kradu i bacaju u blato tuđe živote, potom vapeći za uzvišenim i pravednim odnosom prema sebi?...”. Novinaru, odgojenom na etici klase kojoj je cijeli život služio promovirajući i pravdajući njene interese, bivalo je sve neugodnije i neugodnije, dok mu je tog povijesnog blagdanskog dana ostarjeli proleter indirektno predočavao relativne osnove klasnog morala, pogleda čvrsto uperenog u vis prema jarbolima na kojima se lagano ljuljuškahu simboli radničke pobjede - članovi vlade, krupni tajkuni i crkveni velikodostojnici, s konopcem stegnutim oko vrata. Jedno od dvostrukih sunaca Alterre upravo je izlazilo, u trenutku dok je drugo tonulo pod horizont. P.S. Priča je poslana na natječaj za petu zbirku SF priča Marsonic, s temom „Alternativna povijest“. Objavljujući je, autor se odriče sudjelovanja na konkursu, posvećujući pripovjest radnicima Tuzlanskog kantona.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Genoidna narav naroda i država Odmah da vam kažem, kako ne bi bilo zabune – ne volim države. Ni svoju, ni vašu ni bilo čiju. Ni onu bivšu, mada mi se po mnogo čemu više sviđala od ovih današnjih. Ne volim ni narode. Ni svoj, ni vaš, ni bilo čiji. Mada ih niti ne mrzim, baš kao ni države im. Ravnodušan sam prema gomilama. Moj duh prosijava gomile iz široke „baze podataka“ cijelog čovječanstva, a duša mi tu i tamo propusti nekog koga volim, cijenim, poštujem ili mu se čak divim. No, neću sad o ljubavima nego o svom domoljubnom grijehu – ravnodušnosti spram onih koji bi me po svaku cijenu htjeli inkorporirati u svoj državni ili nacionalni korpus. O onima koji mi objašnjavaju moje dužnosti prema njima, među prvima u koje spada ropska vjernost u svim uvjetima – barem oni tako kažu i očekuju. Moram li se stiskati u gomilu čim se krdo osjeti ugroženim? Mogu li biti vjeran onima koje ne volim? Zamislite da ste na tavanu pronašli pozlaćeni okvir za sliku – prazan, nepopunjen, fali mu sadržaj. Tol'ko vam se svidio da ste se maltene zaljubili u njega, Ipak, ne možete s praznim okvirom na zid. Ne želite valjda da vam se prijatelji, kad svrate, dive ofarbanom dijelu uokvirenog zida ili tapetama (unaprijed upozoravam, da zadržavam sva prava ne ovakvu umjetničku instalaciju)? Očekujete li da padnu na guzicu pred ljepotom rama koji oivičuje komad praznine? Doduše, ima različitih ljudi – neki obožavaju okvire pa ih praznina ne brine, drugi su u potrazi za suštinama bez obzira jesu li ili nisu uokvirene. Eto, meni je okvir tek limes koji razdvaja dva svijeta, unutrašnji - sadržinu okvira - od vanjskog, čiji dijelovi mogu činiti sadržaje drugih okvira. Okvir je ograda koja bi trebala oivičiti vaš posjed, vaše dvorište, ono što smatrate vrijednim, a ja vrijednima ne držim ni okvire, ni simbole koji bi ih posvećivali, čija je jedina

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” funkcija držati naš mozak u stanju blaženog pijanstva i oduševljenja prečesto – blago rečeno - sumnjivom sadržinom koju promoviraju. Ono zbilja vrijedno u ljudskom životu postaje samo još vrijednije, podijeli li se sa drugima. Samo mali duhovi razlikuju svoje i tuđe. Velikodušni čovjek vidi čitav svijet kao svoju porodicu, reče netko jednom prilikom. Država nije ništa drugo doli okvir unutar kojega ljudi svojom aktivnošću stvaraju sliku; svojom djelatnošću više ili manje popunjavaju prazninu. Kako je Hrvatski Sabor „kokošinjac“ a opoziciju čini „stoka sitnog zuba“, pa kad ubrojimo u to svekoliku krupnozubu stoku, govna od ratnih zločinaca, pljačkaša i kriminalaca svekolike vrste, te još dodamo mnoge koji već dvadesetak godina iz te gomile biraju svoje predstavnike, zamislite koliko se, s oproštenjem - dreka nakupilo u tom okviru. Uostalom, prema Diderot-u „Domovina je nalik na svog sina – čovjeka“, zar ne? Za mnoge „demokratske“ birače nije ni sigurno zaudaraju li sami po sebi ili su tek poprimili miris vlastite okoline. Kako je nitko baš i ne čisti, smrad svekoliki prostitre se do nebesa, a nije da baš svima to smeta. Što ćeš, navikli se – nije to srpski, već originalni domaći, hrvatski smrad koji neizmjerno godi nacionalističkoj duši. Nije li još Vrhovnik tražio hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu, pa valjda onda i hrvatsko govno na hrvatskom dvorištu. A govno, k'o govno – isti kemijski sastav, pa bilo hrvatsko, srpsko, bosansko ili neko deseto – rekli biste. Kako ga onda razlikovati? Ništa ne brinite, razradila usrana bratija svih provenijencija suptilne i osjetljive metode za detekciju vlastitog miomirisa među tuđim smradovima i obrnuto. Primjerice, ukipiš li se u stavu mirno na taktove izvjesne uspavanke, pa desnicom odmah provjeriš je li lisnica zaista u tvojem džepu (jer upravo dok si ti u transu tuđa govna ne spavaju, vršljaju uokolo motreći neoprezne spavače sveđ s namjerom da promijene vlasnika lisnice), stežući je grčevito čitavo vrijeme trajanja melodije a

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” pogleda ekstatično tupo usmjerena na krpetinu što leluja povrh poviše motke, odmah ti je jasno u koju kategoriju uvrstiti dotične. Možda s izuzetkom majmuna koji već po navici nastoje imitirati sebi slične, ali sve dok su to spremni činiti računaju se u naše. K'o što stihotvori manje poznati pjesnik iz jednog od regionalnih okvira: Himnospjevni krpoljubi mjere otkucaje srca. Kao jarbol ukrućena gomila u transu grca, dok plahta veselo vijori s motkina vrhunca hladeći se, što od užarene mase, što od sunca. Nije za sumnjati da slične metode protkane kojekakvim varijacijama, primjenjuju i posranci iz drugih dvorišta. Vjerojatno ste ih svjesni, pa ne bih o njima da me odmah ne doleti fetva i kletva ljuta za nacionalizam, vjersku nesnošljivost, i slične epitete kojima se međusobno obdaruju žitelji susjednih dvorišta, susjedi iliti komšije takoreći. Da se ne bi odmah na me nabacivali prijekorima kako ja nijedno nacionalno opredjeljene, najblaže rečeno, ne toleriram, pitat ću vas: ako za Franju, čovjeka i Hrvata usto, kažu da je kriminalac, znači li to kako su svi ljudi – specijalno svi Hrvati – kriminalci? A kriminalaca među ljudima ima ohoho – baš kao i govana među narodima regije (čak ohohohoho!) i svijeta. Svi koji postadoše profesionalni Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, etc., staviviši svoj etnički ispred ljudskog identiteta i integriteta, posve su bezvrijedna stvorenja, u prenesenom smislu - najobičniji brabonjci. A tom

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” konstatacijom uvrijeđeni bi trebali biti tek ovi poslijednji. Mora li „dobar Hrvat“ biti i dobar čovjek? Ne mora! Na kraju krajeva, uopće je nejasno što znači biti dobar etnik? Koji kriteriji stoje iza tog određenja? Ako dotična osoba ostatak života proživi u SAD, jeli time prestala biti „dobar Hrvat“? Mora li sad biti istovremeno i „dobar Amerikanac“ i što li mu to uopće znači? Što ako „Lijepa naša“ zarati sa „Lijepom njihovom“? Hoće li naše dvostruko valjano čeljade pasti u bezizlaznu psihičku dilemu izlaz iz koje će naći tek harakirijem? A što ako zadnjih dvadesetak godina života proživi u Indiji? Jesu li naši ministri – koji po „dobrom hrvatstvu“ premašuju sve žive i mrtve smrtnike – podjednako dobri državljani država dvojno državljanstvo kojih imaju? Ili će – u nekoj zapletenoj situaciji - biti prinuđeni jednu od njih izdati; pokazati se boljim „ovim“ nego „onim“? Hoće li se u odabiru vjernosti voditi genima kamenima ili dolarima papirnatima? Ili možda moralnim kriterijima razlikovanja dobra od zla? Već su stari, gotovo Diogenovi suvremenici, znali vječnu misao: „Domovina pametnog (a ja bih dodao – i dobrog) čovjeka je cijeli svijet!“. Dobar etnik može izdati koga mu se sprdne a dobri ljudi prvenstveno sebe sama, jer tim činom prestaju biti i dobri i Ljudi. A dobar čovjek je, međutim – dobar sin, dobar brat, dobar suprug, dobar otac, dobar radnik, dobar prijatelj, dobar…, a tek ako je sve to - onda konačno i dobar Hrvat, Srbin, Bošnjak i što god hoćete. Eh, sad mi se samo nemojte pozvati na patriotizam – „poslijednje utočište hulje“, po ironičnoj dosjetki Samuel Johnsona još iz osamnaestog stoljeća. Jer prvo, zadnje i jedino utočište pravog čovjeka je samo njegova savjest. Nije li Gandhi tvrdio: „Patriotizam – to je čovjekoljublje. Ja sam patriot zato što sam čovjek i što volim ljude. Ja nikoga ne isključujem.“, a Bernard Show u „O' Flaherty V.C.“, pamfletu iz 1915. godine:

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” „Nisam nikad bio dobar sin ili dobar brat ili dobar patriot u tom smislu da sam mislio da su moja majka, moja sestra i moja rodna gruda bolji od drugih samo zato što sam im slučajno pripadao“, dok će E.M.Foster - engleski pisac, esejist i libretist - s kojim se potpuno slažem, reći: „Kad bih morao birati između izdaje domovine i izdaje prijatelja, nadam se da bih imao hrabrosti izdati domovinu“. U etnički pročišćenim državama patriotizam se vrlo usko povezuje s nacionalizmom - svjetonazorom koji nacionalne vrijednosti nadređuje ostalim građanskim vrijednostima i vrlinama. Njegove manifestacije su narodi regije razvili upravo do savršenstva, na gotovo svim poljima kojih se dosjetite. Kultura, jezik, politika, obrazovanje,…, sve to pliva na visokom plimnom valu nacionalnih euforija kojima je zahvaćeno gotovo cjelokupno pučanstvo, sem rijetkih izuzetaka i onih čije je duše – uz izdašnu pomoć nacionalista – Haron već odavno prenio na drugu obalu Stiksa. U Had, dakako, iliti podzemni svijet poznatiji ljudima po imenu – groblje. Nije mi nekako jasno, za koju i kakvu vrst nacionalizma me mogu optužiti, kada mi je etnička pripadnost sasvim nevažna. Nisam ni bio svijestan neke „posebnosti“ pojedinih svojih susjeda, sve dok demonkracija nije zakucala i na moja vrata. Dapače, za sebe držim da nikome ni ne pripadam bez vlastite volje i pristanka, pa ne želim da me po nečijem nahođenju uguravaju bilo kuda. Je, al' hoćeš! Kada sam vadio prvu ličnu iliti osobnu kartu, nakon dekonstrukcije (lijepa riječ jelte – iz nje ne vire mrtvi, ranjeni, silovani, raselejeni i popljačkani) bivše lijepe naše – gdje zamjenica naše u sintagmi ima širi sadržaj negoli danas – na policijskoj stanici iliti postaji (sviđa li vam se izričaj: „metastaza je nekontrolirano bujanje postaja raka“?) deklarirao sam se kao neopredijeljen. Uostalom, to je bilo sasvim prihvatljivo u

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” onoj, znate već kojoj. Policijska službenica prtljala je desetak minuta po kompjuteru, duboko uzdahnula, okrenula se k meni i procijedila: „Ne prihvaća!“. „Kako ne prihvaća“ – rekoh – pa do sada sam se uvijek na taj način opredjeljvao i nije bilo nikavih problema?“. „Eto, ne prihvaća“ – reče – „Radimo s novim kompjuterskim programom koji ne omogućava takav izbor“. „A što prihvaća? Pa neću se valjda opredjeliti k'o Eskim, Mongol ili Arapin, kad vam lijepo kažem da sam neopredjeljen glede nacionalne pripadnosti!“. I tako, nakon još pet do deset minuta konsultiranja umjetne inteligencije od strane prirodne policijske inteligencije, uvrstili me među – ostale. Sad, spadaju li tu i barabe, silovatelji, kokošari, pedofili i vanzemaljci, nisam se posebno raspitivao. Tako sam, dočekavši, k'o žedan vodu ili gladan kruha, konačnu slobodu – nakon desetljeća mraka u kojem sam živio – slobodnom voljom kompjutera (vođenom rukom autora softvera kojom dirigiraše netko iznad njega, a njim valjda onaj još viši – vrhovnik, rekli bismo – čiji um biješe upravljan najvišom pozicijom u svemiru, Gospodinom samim) utrpan u jednu od dozvoljenih ladica Slobode. O lijepa, o slatka, o slobodo! Kakav to veleum mi te d'o? Nastojim se u životu, koliko mi to pamet i okolnosti dopuštaju, što više distancirati od primitivnih, animalističkih instiktivnih elemenata koji zahtijevaju neposredno zadovoljenje svojih impulsa. Prevazići, koliko to mogu, svoju neorganiziranu primitivnu razinu psihe stečenu rođenjem. Nije da to baš svakome uspijeva, pa neću tvrditi da sam i ja stopostotno uspješan u tome. Na razini vrste lijepo bi se to dalo opisati mojom složenicom GENOID (geno+id). Masa, gomila, puk, hrpa, svjetina (ali i pojedinac, njen pripadnik) koja to nije u stanju učiniti, učas se od genoidnog znade pretvoriti u genocidno mnoštvo ili jedinku. Treba mnogo samokontrole, nezavisnosti mišljenja, jakosti karaktera, kritičnosti ali usput i tolerancije spram inomislećih (ali ne genoidnih!) da se izbjegne ta

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” karakterizacija. Jel' to uopće moguće, upitat će se mnogi kojih um je već izdresiran prihvaćanjem putovanja kroz život linijom manjeg otpora? Na razini kolektiviteta i njihovih tvorevina (država), uzevši u obzir Gaussovu krivulju raspodjele kojekavih karakteristika pa i onih koje čine osnovu genoidnosti, sumnjam da je u dogledno vrijeme. Mada nemaju svi pripadnici naroda izrazito iskazanu tu crtu (a imamo je svi u nekoj mjeri), prosjek je ipak onaj koji utemeljuje iracionalnu i impulzivnu karakteristiku gomila, a onda i njihovih tvorevina – država. U tom smislu, svi su narodi manje ili više genoidni. Povijest svjedoči da ova crta kod svih naroda i „okvira“ koje ispunjavaju, povremeno – kad se ispune neki uslovi – zna planuti i prevelikom žestinom. Kako ne biti GENOID; jeli to ikada ikome uspjelo? Jednoga znam, a i vi ga poznajete – osobnost koja se svojim karakterom izdvojila iz gomile, ne dozvoljavajući joj da upravlja njenim mislima, postupcima i životom. Zvao se DIOGEN "građanin cijeloga svijeta!" po vlastitoj izjavi. Pa, iako čovjek nije otok već socijalno biće, u većoj ili manjoj mjeri ovisno od interakcije s masom u koju je uronjeno, svatko od nas pred hamletovskim je izborom: „Diogen ili genoid – pitanje je sad!“. Objašnjenje GENO - kao predmetak znači rod, vrstu; koji se odnosi na vrstu, rod, porod ID - primitivni, animalistički, instinktivni element, neorganizirana primitivna razina psihe dana rođenjem. Sadrži sve ono psihološko kod pojedinca, sve ono naslijeđeno - instinkte ili nagone, automatske reakcije. Središte svega animalnog, neograničenog, životinjskog. On ne priznaje nikakve zakone, ograničenja, pravila, ne želi biti sputan, ne poznaje nikakve zabrane. Djeluje po principu ugode kako bi

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” smanjio psihičku napetost. On je iracionalan, narcističan i impulzivan. U njemu je najprisutniji libido (nagon) koji zahtijeva neposredno zadovoljenje svojih impulsa.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Humanizam, ili ritualno ubijanje nade? Vjerojatno je ispravna konstatacija da se pojedine faze evolucije naprosto ne mogu preskočiti, a ako se to pokuša vraća se kao bumerang uzurpatorima postepenih promjena društva. U času pobjede jugoslavenske socijalističke revolucije Jugoslavija je praktički predstavljala predgrađansko društvo, sa prvim klicama formiranja građanske klase (oko 3/4 stanovništva Kraljevine Jugoslavije živjelo je na selu, blizu 50% nacionalnog dohotka je stvarano u poljoprivredi, a manje od 20% poticalo je iz industrije [1]). Kao da to nije bilo dovoljno, izašla je iz mješavine oslobodilačkog i građanskog rata te socijalne revolucije, kao jedna od najteže pogođenih evropskih zemalja, ne samo po broju žrtava već i uništenoj infrastrukturi. Na to je trebalo nakalemiti nasade marksizma za kojega se ionako predviđalo da će pobjedu prvo odnijeti u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, preuzimajući njihova dostignuća kako u materijalnom razvoju tako i u implementiranim ljudskim pravima, podižući ih na jedan viši nivo. I sam Marx priznaje da je kapitalizam u povijesnom smislu predstavljao napredak u razvoju društvenih odnosa, što bi suvremenom čovjeku trebalo biti evidentno. Prihvatimo stoga da svaki društvenopolitički sistem evoluira dok ne zapadne u nerazmrsivo klupko suprotnosti, prvenstveno u ekonomiji odnosno proizvodnim odnosima, koje uslijed suprotnih zahtjeva proizvođača i vladajuće ekonomske elite ne može otpetljati. Tada nastaje vrijeme koje zahtjeva suštinsku promjenu, zamjenu staroga i preživjelog učahurenog u klupko vlastitih parcijalnih interesa iz kojeg se ne može iskobeljati - nečim novim, otvorenim za zahtjeve većine članova društva. Nastupa čas za strukturalnu promjenu društvenih odnosa.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Građansko društvo je doživjelo i preživjelo dva teška degenerativna skretanja, degenerativna u sasvim suprotnim smislovima. Jedno regresivno – fašizam – kao izrođenje ideoloških premisa kapitalističkog građanstva dovedenih do ekstremnog nacionalšovinizma, ideje građanskog društva shvaćenog kao okupljanje oko nacionalne ideje na etničkim, čak i rasnim osnovama, uz istovremeno preziranje različitih ali i njima srodnih nacija. Drugo – boljševizam – predstavljalo je preuranjeni i to sasvim pogrešni pokušaj implementacije marksističkih ideja, u nerazvijeno građansko društvo koje još nije sazrelo za prevazilaženje premisa na kojima se tek uspostavljalo. Ideja klasne solidarnosti koja bi bi pobjedom revolucije ukinula klasnu podijeljenost društva na principima ekonomske, političke i socijalne ravnopravnosti. U svojoj osnovi, mogli bismo tvrditi kako su obje ideje izrođene uslijed istog razloga. Jer im je falila “sol”, začin ljudskosti – humanizam, empatija koju je nemoguće ugraditi u teoriju. Marksizam je sam po sebi teorijski nadmoćan kapitalizmu, a nadasve njegovoj ekstremnoj devijaciji – fašizmu. U teorijskom smislu je humaniji, ali je propao zbog nedostatka praktične empatije, humanističke povezanosti ljudske vrste u svakodnevici, bez čega predstavlja naprosto čistu mehaničku konstrukciju od koje se očekuje da joj se ljudi prilagode, umjesto obrnuto. Obje ideje su naprosto pokušaji mehanističke konstrukcije društva, gdje se unaprijed, neovisno o stvarnim karakteristikama njegovih atomarnih elementata – ljudskih bića – propisuje ovakav ili onakav okvir njihova djelovanja. Objema fali ono što je Isus propovjedao, da bi njihova teorija zaživjela – fašistička nikad, jer ni sasvim teorijski nije posjedovala taj humanistički začin - a socijalistička tek uz nju. Implementacija socijalističke ideje bez spomenutog začina moguća je samo tako dugo dok se ideje ne nađu u srazu sa konkretnim karakteristikama bića, koje uvijek povrh kruha traži i pogače, iscrpljujući tako svoj pokretački naboj i postajući sasvim jalove floskule i teorijski pamfleti, izvan korelacije sa

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” stvarnim stanjem društva. Upravo taj iracionalni zahtjev – realan po svojoj opstojnosti u karakteru čovjeka – doprinjeo je raspadu biše države, umjesto da se unapređuje sistem i sve više prilagođava čovjeku (valja napomenuti kako je to jugoslavenski samoupravni sustav pokušavao, u konačnici bezuspješno. Takvi pokušaji itekako ovise o rasporedu svjetskih političkih silnica, a ne samo o volji onih koji ga se poduhvaćaju.). Kapitalizam upravo i uspijeva prikačivši se na trenutni stupanj evolucijske nedovršenosti ljudske biti. Većina negdje duboko u sebi skriva malog Napoleona ili velikog pohlepnika, koji samo čekaju izbiti na površinu, a onda ih više brine vlastita od sudbine onih na kojoj grade svoju. Ne svjedoče li tome primjeri političara koji se vladaju poput malih bogova, ili stotine potkoženih intelektualaca kojima je u aferi Forex nekoliko besprizornih, ali tipova inteligentnijih od svih oštećenih zajedno, zorno i bolno pokazalo što su i tko su. Koje vrijednosti u životu su odabrali, za što su se odlučili između imati i biti. Tolerancija, empatija i solidarnost, više su izuzeci koji se iskazuju u posebnim prilikama (elementarne katastrofe, teške nesreće ili boleštine,…) negoli svakodnevna pojava, i kao takve se dobro uklapaju u bezosjećajnu bit kapitalizma, svojim povremenim izbijanjem naizgled ublažujući tu njegovu karakteristiku. A kada veliki tajkun pokloni u dobrotvorne svrhe ogromnu svotu, uglavnom možete biti sigurni da to ne čini zbog vlastite potresenosti stanjem sirotinje, već zbog odbitka od poreza. Stanje društva se ne rješava povremenim parcijalnim izljevima humanizma, što svakako može ponekom i pomoći, nego njegovim sistemskim, globalnim promjenama na korist svih njegovih članova. Ali! Realni čovjek je takav kakav jeste; kako onda njemu prilagoditi nešto što ga teorijski nadilazi, u smislu da on to u praksi nije sposoban (sem zanemarivog broja utopijskih etičkih idealista) apsorbirati? U ovom trenutku nikako, što ne znači da su vrata zanavijek zaključana.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Dva su puta kako izaći iz ovog naizgled socijalnog i psihološkog ćorsokaka. Jedan je, prihvatiti realni egoizam jedinki kao trenutno vladajuću evolucijsku karakteristiku njegovu, i u skladu s darvinističkom borbom za opstanak uzeti u njoj ućešće kojeg je rezultat penjanje po društvenoj i ekonomskoj hijerarhiji, ili pad u ponor. Grabi, grabi i još više grabi – u se, nase, podase, a nadasve za se – ili skončaj kao životinja nesposobna osigurati vlastiti opstanak a kamoli pride i onaj svoje obitelji. To je put liberalnog kapitalizma koji što više minorizira regulatornu funkciju države, svodeći je tek na toliko da ona ipak očuva od (iz)umiranja elitama ipak nasušno potrebnu radnu snagu. Koji teška srca pristaje na iznuđene reforme koje diraju njegovu bit – suštinsku ekonomsku nejednakost očitovanu u vlasništvu nad materijalnim dobrima, nekima nasušnim za puko preživljavanje a drugima za uživanjem u dobrobitima života kakvoga oni zamišljaju za se. Drugi je put onaj humanistički, koji ljude tretira kao jednakovrijedne “božje stvorove” (za vjeru u to nisu potrebni ni Bog ni religija), sa podjednakim pravom na očuvanje ljudskog dostojanstva, koje nije samo teorijska i metafizička konstrukcija već se realno mora očitovati u zadovoljavanju njihovih svakodnevnih potreba, više no dostatnim samo najobičnijeg biološkog preživljavanja. Kako izabrati između ova dva načina, na koji način birati između ova dva puta? Teorija, ma kako bila razvijena i puna uzvišenih obećanja, tu ne može pomoći. Osnovni kriterij izbora leži duboko u ljudskoj duši, i jedino ako se odatle uspije iskobeljati na svjetlo dana može nam jamčiti ispravan izbor. Stremiti biti čovjek, u čitavoj svojoj još nerealiziranoj zalihi potencijala skrivenih u njegovoj dubini, ili naprosto samo postojati kao biološko biće, to je suštinsko pitane na koje tek humanistička etika može dati odgovor. Rekao je Andrić u prigodnom govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost:

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” “Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke, svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek”: Samo, plivati se može na razne načine i svi nas oni mogu održati na površini uzburkanog mora života. Osnovna je dilema, odabir stila (etike) koji će biti usklađen sa onim što duboko u sebi – dok nastojimo ne potonuti zauvijek na samo dno – nose ti plivači kroz život. Čini se kako je jedini izlaz u humanističkoj evoluciji vrste kao cjeline, i svakog od nas kao njenog dijela. Ona može biti ubrzana obrazovanjem, ali ga ono – tu sol ljudskosti – ne može nadomjestiti (valja napomenuti da je obrazovanje u kapitalističkim društvima ustrojeno upravo u korist opsluživanja i održanja samog sistema). Može samo ubrzati put do njenog poimanja i inkorporiranja u psihološki, socijalni i biološki temelj ljudske duše. Umjesto da u srcu nosi zmaja, čovjek se mora transformirati u zmaja sa srcem – sa ljudskim, humanim, toplim, empatičkim srcem koje će svakoj teoriji biti upravo onaj kvasac koji će sterilne aksiome s papira implementirati u svakodnevicu, u ljudski život. U prenesenom smislu, mi još čekamo Spasitelja, mada je on jednom bio među nama i sve nam objasnio. Kad dođe, ako dođe – hoćemo li ga ponovno razapeti, a onda opet tisućljećima očekivati njegovo pojavljivanje kako bismo perpetuirali naše ritualno ubijanje nade? Najparadoksalnije je, što nećemo ni biti svijesni kako razapinjemo sami sebe. P.S.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Dakako da je i prije Isusa, kao i poslije njega - uključivo današnjicu - bilo osoba koje su propovjedale osnove stvarne humanističke etike. Lako je prosuditi s kolikim uspjehom. Jedno Zlatno tele samo je zamijenjeno drugim, kojega - zbog ljudskog obličja koje su mu pridali - većina vjernika ne percipira takvim. Oni svoja klanjanja svijesno ne doživljavaju kao idolopoklonstvo nerealiziranih molbi i zahtjeva, ali ga takvim nepogrešivo dijagnosticira svakodnevna praksa tijekom više od dva tisućljeća. Zašto molbe upućene objektu obožavanja nikako da se realiziraju? Iz jednostavnog razloga, što je sasvim krivo shvaćena poruka: „Ja sam put, istina i život!“. Ona nije obećanje da će Netko izvan nas rješavati i riješiti naše probleme. Nju treba shvatiti kao – „saopćio sam vam istinu i dao smjernice (pokazao put) kojih se trebate držati u životu“. Ako svijet ne sluša taj savjet i ne ide tim putem, onda oni koji ustrajno i bezuspješno ponavljaju poruku, poput prvačića koji bez razumijevanja verglaju napamet naučenu pjesmicu, moraju prvo preispitati sebe sama. A, sasvim je očito kako nekima odgovara da ovčice stoljećima bleje fraze bez njihove praktične realizacije u životu. Dok raja očekuje spas „odozgo“, žednih pogleda uprtih u nebesa, mnogo je lakše operirati prostranstvima zemaljskim u priskrbljivanju potrepština za slasti zemaljskog života. To bi barem bivši „Jugovići“ mogli lako shvatiti. Filozofe pak, sem drugih filozofa, malo tko ozbiljno uzima u obzir.

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Istina i interes – dva nepomirljiva žarišta? Dva su žarišta oko kojih se uobičajeno kreće osobni pogled na svijet i djelovanje pojedinaca. Situaciju možemo usporediti sa kretanjem Zemlje po eliptičnoj putanji. U jednom fokusu nalazi se Sunce – realni izvor sile koja pokreće planete. Drugo, simetrično žarište, s matematičke točke gledanja sasvim je ravnopravno onom prvom, ali – planeti slušaju fiziku a ne matematiku. Na donekle sličan način (makar i u prenesenom značenju) razlikuju se spomenuti fokusi u životu pojedinca. Kako je društvo skup interaktivnih jedinki, jasno je da i socijalna kretanja moraju voditi računa o tome. No, koje su to dvije značajne „točke“ što imaju implikacije, kako na ličnu povijest osobe, tako i na historiju društva kojega je jedinka član? To su interes i istina. I, upravo poput poslušnosti planeta spram neprikosnovenog gospodara vlastite sudbine, i ljudi – barem ogromna većina njih – svoje su živote podredili značajnijem „božanstvu“ po vlastitu svakodnevicu. Ovaj esej, sasvim subjektivno, bavi se – na svima znanim primjerima - upravo time. Većina ljudi ne živi u skladu niti s istinom, niti sa vjerom, niti sa bilo kojom vrijednošću u koju se zaklinju, već isključivo u skladu sa svojim, možda i nesvijesnim, licemjerjem. S vrha kojega javno dilaju etičke stavove čiju suštinu stvarno nikada nisu iskusili. Zato je i moguće da se „preko noći“ čak i najveći korifeji i „moralne vertikale“ gomile premetnu u obične propagatore netrpeljivosti, nasilja i zločina, a kamoli onda neće običan puk. Gomila se snalazi samo u tri dimenzije kontinuuma prostor-vrijeme. U četvrtoj, vremenskoj, ona je totalno bez kompasa – odatle i nije čudno da je Historia „najsilovanija učiteljica“ ljudskog roda. Stoga izgleda sasvim razumljivo da se službene nacionalne historije vrlo često ponašaju – histerično. Mislim da je to nesnalaženje djelomice posljedica neobrazovanosti ljudi, a možda većim dijelom činjenice

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” što im je u vremenskom rasponu (-beskonačno, +beskonačno), iz sebičnog egocentrizma vrste, bitan jedino trenutak u kojem žive, a u tom trenutku uglavnom tek njihova vlastita, pojedinačna sudbina. Tako da kojekakve mudrosti kojima se samozavaravaju (a to licemjeri izrazito vole), tipa: „Mi nismo vlasnici Zemlje, samo smo je naslijedili od svojih potomaka“ i slično, nisu u praksi nego li obične floskule. Oni pak koji te stvari ozbiljno shvaćaju, prije ili kasnije vjerojatno dođu do zaključka da su obične budale u društvu genijalnih idiota. Preci, potomci i slična „srceparajuća“ retorika, samo je kozmetika na licu njihove hipokrizije. A pojedine grupacije unutar gomile u tome izrazito prednjače. Čini se kako je cijeli sukob na području bivše Jugoslavije počeo zbog težnje zametaka nacionalnih buržoazija (eufemistički rečeno – elita) formiranih u socijalizmu, za prevlašću nad nacionalnim ekonomijama, a nikako zbog ugroženih nacionalnih prava (među inima i prava na vlastiti jezik) i osjećaja širokih slojeva. Što sada ovi – popljačkani, osiromašeni i nezaposleni - na najbolniji način spoznaju (možda sam preoptimističan?). Sve u svemu, mada imam primisli prema kapitalizmu kao „obećanom“ društveno ekonomskom sistemu (posebno u pogledu njegove humanosti) jedino mi preostaje uzdati se u korektivno djelovanje, kako se čini, zdravorazumskijeg Zapada. Nacionalisti uglavnom slijede devizu kako „cilj opravdava sredstvo“. Još su u sjećanju ponižavanja srpskih zastupnika u prvom („novom“) sazivu Sabora, ismijavanju srbizama, protjerivanju ćirilice, proskribiranju cajki, srpskih književnih djela, novokomponirane „narodne glazbe“, narodnih plesova (posebno kozaračkog kola), itd…, a da o otimačini, protjerivanjima, ratnim zločinima i općem nedostatku tolerancije prema različitostima ni ne govorim. Jasno, ništa od svega toga u svojoj suštini nije bilo u funkciji obrane navodno ugroženog hrvatstva, jezika i hrvatske kulture. Danas možemo čitati kako u haaškom pritvoru najgori šljam

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” eksjugoslavenskih naroda – oni koji su su se još koliko do jučer gledali (i ne samo gledali) preko nišana - prijateljski druguje „gradeći novo bratstvo i jedinstvo“. Mada su oni još gori od njih, oni koji su sve to zakuhali i natjerali narode na uzajamno klanje a usput „sačuvali čiste ruke i obraz“, nacionalistički političari, liječnici, intelektualci,… - ostali na slobodi, na vijeke-vjekova nekažnjeni, izigravajući nacionalne veličine i slobodni da svoje potomke odgajaju u duhu novostvorene nacionalne „elite“. Od svih pobrojanih, među najgori šljam spadaju (nacionalistički) intelektualci. Oni, uslijed svog, makar i formalnog obrazovanja, nemaju ni trunke isprike za počinjena zlodjela, za svoj moralni pad. Svakako nije nimalo slučajno da su se oko uvjeta za prijem Hrvatske u EU koplja najdugotrajnije lomila na poglavlju o pravosuđu i da će monitoring – a to jednostavno znači nadziranje iliti prismotra, termin koji se ovdje izbjegava koristiti – nad Hrvatskom biti u području pravosuđa i temeljnih prava, pravde, slobode i sigurnosti, prava i zapošljavanja manjina te (što je razumljivo za interese tržišnog, kapitalističkog Zapada) tržišnog natjecanja. Očito je kako RH uživa izrazito „povjerenje“ evropskih pregovarača upravo na tim područjima, te da su oni više nego dobro informirani o stanju naše „demokracije“. A zaključke evropske komisije o izrazitom napretku Hrvatske na tom području treba uzeti kao čisto formalne izjave, diktirane političkim interesom i trenutkom. To dobro znam iz vlastitog iskustva, svakodnevno doživljavajući odnos „mojih“ međimuraca prema ovdašnjim Romima (da ne spominjemo uvijek Srbe) – prema njima vlada, blago rečeno, latentna netrpeljivost. Notorna je činjenica kako između napisanog na papiru i zapisanog u stvarnosti vrlo često postoji disproporcija, posebno unutar izrazito konzervativnih društava kakva su ona balkanska, a koja se prema „van“ nastoje prikazati suvremenima. Hrvatska se svim silama nastoji predstaviti kao regionalni civilizacijski „lider“ što najbanalnije demantiraju učestala sramotna

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” događanja tipa onih na splitskom gay prideu (još jedna sličnost sa „njima“ – treba se samo prisjetiti događanja na beogradskoj istovrsnoj manifestaciji) - latencije o kojima sam govorio su jednostavno buknule. Kada pak bukne, sve se licemjerno ublažava pozivanjem na vjekovni hrvatski katolički identitet. Jadna ti takva vrsta katolicizma i identiteta! Zamislite, policija koja je uspješno štitila Papu (od ljubavi najkatoličkijeg naroda?) nije sposobna zaštiti učesnike parade!? Možete li zamisliti što bi joj se desilo, da je samo jedna jedina osoba (a ne na stotine ili tisuće njih, kao na gay paradi) javno vikala: „Ubij, ubij Papu! Ubij, ubij Papu!“ Možete li zamisliti, umjesto izgovora „Mi smo se trudili, ali kamenovali su pedere!“, slijedeće opravdanje: „Mi smo se trudili, ali kamenovali su Svetog Oca!“? Istovremeno u susjedstvu, usred Rima – u srcu katolicizma – parada sa milijun učesnika prolazi bez izgreda. Da se naprosto ne radi o prozirnoj demonstraciji moralno-intelektualnog jedinstva hrvatskih dresera i dresiranog naroda? Jasno, nikada nije dobro pretjerano uopćavati, no niti čovjek koji iz milijarde primjera nije u stanju izvući općeniti zaključak neće daleko stići u shvaćanju svijeta u kojem živi. U svakom slučaju, sve dok se ljudi daju podvrgavati dresuri uma, dreseri će moći bezbrižno uživati podršku svojih vlastitih kreacija. Moglo bi se reći kako „nema hrvatstva bez srpstva, niti srpstva bez hrvatstva“. Oni su poput (naizmjeničnog) pozitiva i negativa jedne te iste slike; međusobno se nadahnjuju i jačaju naročito isticanjem nebitnih razlika. Jedni ne mogu postojati bez da se referiraju na one druge, najčešće u najnegativnijem smislu, dok usput poput gomile majmuna ponavljaju postupke suprotne strane. Hrvatstvo se dokazuje pozivanjem na najgore (po njihovu mišljenju) strane srpstva i vice versa. Često mi pada ona pamet Krležina: „Sačuvaj nas bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“. Primjerice, kad su Hrvati svoj jezik počeli (službeno) nazivati hrvatskim i isticati navodne kozmološke razlike prema jeziku Srba,

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” ovi su to isto počeli raditi sa svojim – jedino su mu dali drugo ime (pa su se priključili Bošnjaci i Crnogorci). „Mi“ smo istjerali ćirilicu negiravši bilo kakvu njenu povezanost sa Hrvatima – „oni“ su je istovremeno proglasili službenim pismom što je, na neki način, blaži ekvivalent istjerivanja latinice (mada je, vjerujem iz povijesnocivilizacijskih razloga, latinica u Srbiji mnogo prisutnija no ćirilica kod nas). Kad je Šešelj otišao u Haag, odatle je upravljao svojim Radikalima - čim se Glavaš smjestio u Zenicu počeo je iz nje dirigirati svojom strankom; za Hrvate je Gotovina „heroj, a ne zločinac“, dok je za Srbe to isto Mladić; hrvatska vlast dugo vremena nije ništa činila da locira prvoga – isto to je srpska vlast činila u odnosu na drugoga; „mi“ smo „njih“ tužili za genocid – „oni“ su uzvratili protutužbom „nama“; i „mi“ i „oni“ počeli smo relativizirati antifašizam a istovremeno to isto činiti sa zločinima svojih „najdražih“ nacionalnih fašista (ustaša i četnika); kako god se Tuđman i Milošević razlikovali, pokazivali su podjednake aspiracije prema BiH; i jedni i drugi prednjače u sakrifikaciji, negiranju i skrivanju vlastitih a prokazivanju zločina druge strane (a bez pritiska civilnog društva i međunarodne zajednice ne bi po pitanju božice Pravde baš ništa učinili); svi su sve radili „isključivo u nacionalnom interesu“ (ništa od svega toga nije bio moj interes); podjednako su popljačkali vlastite sunarodnjake; itd, itd… Da ne spominjem kako se „logika“ i opravdanja (navodnici su stoga što to sa stvarnom logikom najčešće nema veze) koja se koriste u vlastitom slučaju, ne koriste u sasvim ekvivalentnom slučaju druge strane. Uvjeren sam, na žalost, da se kojim slučajem Gotovina i Mladić vrate u svoje zemlje oslobođeni svih optužbi – bili bi začas izabrani za njihove Predsjednike! Svi ti mitovi, laži, indoktrinacije, dresure umova, ratovi, represivna ili suptilna gušenja slobode jedinki i ostale „nepodopštine“, nalaze se samo u jednoj funkciji; očuvanju privilegija elite - „izabranih“ iliti „bogom danih“, a stvarno

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” samonametnutih slojeva društva. A njihova „samoizabranost“ je prirodna posljedica čovjekove nesavršenosti – njegova egoizma i prekomjerne želje za zadovoljavanjem vlastitih potreba, bez obaziranja na potrebe drugih. Marx govori o klasnoj borbi, gdje ni klase ne valja shvatiti kao nepromjenljive entitete, k tome još oštro izolirane od drugih klasa (evidentno je da se čovjek koji se uspio prekomjerno namiriti, vođen svojim egoizmom, može premještati iz niže u višu klasu, baš kao što je moguć i obrnut slučaj, recimo u slučaju bankrotiranog kapitaliste). A jedna od kočnica u prodiranju istine među ljude (bez obzira kojem sloju društva pripadali) definirana je i često citiranom rečenicom ranije spomenutog: „Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.“. Jer jednima društveni položaj (možda i sasvim nesvijesno) ne dopušta imati svijest koja bi ga ugrozila, dok je svijest drugih u skladu s potrebom promjene vlastitog društvenog položaja. U tom smislu možemo spomenutu misao, odnosno djelovanja koja stoje iza nje, smatrati ne samo kočnicom, već i generatorom društvenih promjena. Jasno, sve se ovo – kao ni marksizam - ne smije shvatiti u apsolutnom, purističkom ili čak preskriptivnom smislu, kao što su to nažalost njegovi najvatreniji vjernici činili. Uvijek ima ljudi čija svijest nije uslovljena društvenim položajem već težnjom da se istinski shvati svijet. Ja lično vjerujem da je potrebno obrazložiti težnju elita prema vlasti i njenom očuvanju, a najprirodniji je pokretački mehanizam (uz svu sekundarnu, psihološku komponentu koja ga prati) sasvim obični, prizemni - materijalni interes. Povijesnu nauku, povlačeći ograničenu analogiju sa fizikom, možemo zvati „termodinamikom ljudskog društva“. Kao što termodinamika opisuje vladanje i svojstva kolektivnih fizikalnih sustava koja proizlaze iz statističke interakcije njihovih elemenata (atoma), tako i povijesna znanost opisuje globalnu povijest društava koja se sastoje od pojedinaca (ljudi). I kao što se po vladanju samo

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” jednog atoma ne može zaključiti o svojstvima primjerice plina niti je taj pojedinačni atom sposoban ih promijeniti, tako ni lična povijest pojedinca nije isto što i povijest kolektiva kojemu on pripada. A ljudi ponajčešće povijesne sudove donose (izuzmemo li od elite nametnutu službenu povijest koja se uči u školama), a onda i svoj etički odnos do nje baziraju, na osnovi sudbine svoje najbliže obitelji. Nikako ne mogu priznati da su im djed ili otac bili na povijesno krivoj, ne daj bože još i zločinačkoj strani – mada to automatski ne znači da su i sami bili zločinci - ili da je čak i ona „prava“ strana vršila zločine (istina, kako povijest ne predstavlja linearno, pravolinijsko kretanje, teško je ponekad čak i za života jedinke razlučiti koja je to „prava“ a koja „kriva“ strana. Tu više pomaže istančani i pošteni etički sud negoli povijesno znanje)! Krdo inače voli slijediti slijepce – valjda se, i samo slijepo, lakše identificira s njima. Još su stari latini shvatili da „svatko voli više vjerovati nego prosuđivati“. A “Najžalosnije je to što su glupani toliko sigurni, a mudri toliko puni sumnji” (Russel). Zaista, tumor na mozgu je sasvim benigno oboljenje spram parazita nacionalizma kad ga ovaj obuzme. Trebalo bi gajiti pozitivni odnos prema povijesti tehnike, nauke, umjetnosti, kulture i sporta kao gotovo jedinim kreativnim komponentama cjelokupne historije ljudskog roda i – što se mene tiče – one bi se podučavale u školama namjesto beskrajnih „herojskih“ propovjedi o kraljevima, ratovima, osvajanjima, zakrabuljenim masovnim zločinima i inim nasiljima (sve po mjeri ucjepljene nacionalne „svijesti“ a ne jednostavne istine). Jasno, spomenute komponente se ne mogu tretirati izolirano od cjelokupne socijalne evolucije čovječanstva. Koju pokreće interes, na žalost – onaj za materijalnim bogaćenjem još uvijek jači od onoga za istinom, pravdom i humanizmom. Sada, nakon svega – kada je država učvrščena i kada smo na pragu EU, isti potkoženi i potajkunjeni nacionalistički banditi, koji

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” su zauzeli pozicije po privatiziranim firmama i parlamentima svojih država, vide kako mogu popustiti uzde. Pa sveđ propovjedaju nacionalnu, vjersku i inu toleranciju (a gore spomenuti primjer ilustrira kako se to odvija u praksi) – što pod pritiskom izvana, što iz svijesti da su svoje ciljeve ostvarili. Za to postoji jednostavni naziv – prvobitna akumulacija kapitala. Suprostavljene klase, svaka na svoj način, učestvuju bilo u (p)održavanju zajedničkih, bilo u konstrukciji novih mitova, nesposobne da pogledaju istini u oči. Pak svi skupa gaje još jedan mit, kojemu je cilj - u prvenstvenom interesu vladajućih slojeva društva - učvrstiti dojam čovjekove nemoći da se stvarno uhvati u koštac sa problemima vlastite vrste, kao nešto što je inherentni dio čovjekove biti. Mit o Spasitelju. Koliko toga bi se ljudima ukazalo u pravoj svjetlosti da su sposobni slijediti trag istine, a ne tek najobičnijeg interesa. Doduše, slijediti samo prvo lako odvede u neostvarivi idealizam, dok jagma za drugim utapa pojedince i društva u živi pijesak grabežljivosti i antihumanizma. Trebalo bi pomiriti ta dva stremljenja, približiti žarišta ljudskih života da se stope u jednu, neproturječnu točku oko koje bi se kretale njihove i sudbine njinih društava. U astronomiji, to bi značilo kretanje oko središta kružnice. Možda nije čudo da su stari Grci istu smatrali najsavršenijom krivuljom. Bi li društvo, ostvarivši takvu projekciju, napredovalo - ako ne bliže savršenosti, ono barem bliže humanističkim odnosima? I, je li to uopće moguće? Astronomija opet može biti putokaz (u metaforičkom obliku, dakako) – žarišta zemljine putanje vrlo su, vrlo blizu jedno drugome. Kao da nam je „Bog“ htio poručiti kako malo sile je potrebno da bismo dostigli savršenstvo. Naravno, pitanje je u kojem ćemo je smjeru upotrijebiti, e da bismo iz polutame u kojoj životarimo izbili na prisojne strane života. Samo, što će mi svjetlost, kad je tako lijepo vući konce iz tame (“da se Vlasi ne dosjete”)? A gomili je uglavnom svejedno što se oko

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” čega vrti – veći dio povijesnog vremena ona se uvijek vrti oko aktuelne vlasti!

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Da li je Hrvatska neoustaška država? Hrvatska je, to je barem pametnijima vidljivo, ušla u EU ne po kriterijima postavljenima pred nju, već “po babu i po stričevima”, odnosno političkom voljom krupnog kapitala koji zaokružuje svoje lovište. Iako je EU područje manje-više formalne, kapitalistički shvaćene demokracije – sam sam se zalagao za pristupanje RH u tu asocijaciju. Ne iz nekih razvojnih ili “uzvišenih” razloga kojima su domaće elite šopale narod da pridobiju njegove glasove na referendumu za pristupanje (koji je završio s bijednih 66.27% za), već s razloga što je hrvatska radnička klasa (kao i ona s područja regije) izgubila svoj identitet, političku i socijalnu svijest o svom statusu, te bila ekonomski popljačkana. Rezon je bio da će u okružju politički profiliranijeg zapadnoevropskog radništva - koje mic po mic tijekom povijesti pridobiva svoja radna i općeljudska prava i zna ih rezolutnije čuvati od exYu radništva - možda prije povratiti izgubljene osobine. Zanemarimo li ekonomske kriterije srozane najvećim dijelom pljačkaškim pohodom “branitelja” na svoj narod, a manjim dijelom svjetskom ekonomskom krizom, politički, pravni i duhovni profil novostvorene države nikako ne može izdržati usporedbu s većinom članica EU. Jeli slučajno što se već u prvih nekoliko dana nova članica unije spotakla o svoj pravni sistem, kada uzmemo u obzir niz neriješenih ili ad infinitum procesuiranih slučajeva ratnih zločina, likvidacija sindikalnih vođa ili političkih oponenata iz vlastitih redova, da ne spominjemo banalne slučajeve pravdašenja zbog “meje” i sličnih svakodnevnih razmirica “mejaša” koji se razvlače godinama pa i desetljećima? Možemo se u tom kontekstu prisjetiti i novčanih kazni koje je RH bila prinuđena podmiriti, kad je u očajničkom koraku traženja pravde bila od pojedinaca tužena pred Evropskim sudom u Strasbourgu. O moralnom i političkom profilu spodoba koje su zasjedale na čelu

100

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Ustavnog i Vrhovnog suda, nije potrebno razglabati. Sve je to Komisija EU zadužena za pristupne pregovore imala na umu odredivši monitoring Hrvatske, dok ne ispuni pred nju postavljene uslove (što je ona samo formalno učinila) glede slobodnog tržišta, korupcije, pravosuđa i manjinskih prava. Je li Hrvatska neoustaška država ili nije? Da je kapitalistička – jeste, da nije socijalna – nije, da je nacionalistička – je, i sve će joj to jednog dana doći na naplatu, no ostavimo to vjerovnicima koji će jednog dana na svoj način podnijeti račun kome bude potrebno. Pokazatelji koji ilustriraju aktualni položaj antifašizma i antifašista spram poražene ideologije u Drugom svjetskom ratu, čine pitanje smislenim. Nije moje dokazivati ili negirati ovu tvrdnju, već je na državi da svojim političkim i pravnim sustavom u praksi – vrhovnom kriteriju istinitosti - pokaže suprotno, pri čemu su bitne samo činjenice a ne sladunjave poslanice političke i vjerske vrhuške. Dok to ne učini – što joj baš pretjerano ne uspijeva – pitanje ostaje visiti u zraku, bez jasnog odgovora. Dakako da Jasenovac i slična stratišta bazirana na rasnim i etničkim osnovama više ne postoje (a nije da ih nije bilo tokom prošlog rata), no treba imati u vidu kako ni jedan neofašizam nije isti kao onaj koji mu je uzor. “Tempora mutantur”, a tome se i svijet i neofašizam prilagođavaju. Da budemo bliži odgovoru na dilemu o karakteru suvremene hrvatske države, razmotrimo neke činjenice u usporedbi sa ne toliko konzistentnom ali ipak ne manje postojećom ustaškom ideologijom, posebice realizacijama njenih premisa. Pođimo od osamostaljivanja hrvatske države, na koje pravo se elite neprestano pozivaju kao zapisano u Ustavu SFRJ iz 1974. godine – što je sasvim proizvoljno tumačenje. Naime, u preambuli spomenutog najopćenitijeg zakona bivše države piše ovo:

101

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” “Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakoga naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, na temelju svoje slobodno izražene volje u zajedničkoj borbi svih naroda i narodnosti u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji, a u skladu sa svojim povijesnim težnjama,…” (Ustav SFRJ iz 1974. godine, str. 3) Daklem, jasno je vidljivo da se pravo na otcjepljenje daje narodima a ne republikama! Ne bismo jahali na interpretacijama ovog stavka korištenima u svrhu legalizacije čina razdruživanja – eufemistički zvane secesije - kad se istovremeno ne bi negirao slijedeći stavak upisan u prateći Ustav SRH: „Socijalistička republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive.“ (Ustav SRH iz 1974, opće odredbe), poništen odlukom Hrvatskog Sabora godine 1990., kada su Srbi od „srpskog naroda u Hrvatskoj“ preko noći pretvoreni u nacionalnu manjinu – tako im na neki način oduzevši konstitutivnu ulogu (nigdje izraženu tim riječima) iz bivše države. Očito je prema tome da se elita, koja je milom i silom radila na „razdruženju od SFRJ“, nekih ustavnih načela – ovisno kako joj je odgovaralo – držala (sukladno svojoj interpretaciji), a onih koje joj nisu odgovarale, poništila. Da ne raspravljamo o člancima Ustava bivše države (definiravši je kao socijalističku, s društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju) koji čak nisu ni izrijekom poništeni, već je to učinjeno bezobzirnim procesom tranzicije bez da se ikoga išta pitalo. Prisjetimo se referendumskih pitanja: - Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava

102

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)? - Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)? Evidentno je da se narod nije pitao o promjeni društvenopolitičkog uređenja, da ne spominjemo izigrano obećanje o kulturnoj autonomiji hrvatskih Srba i svojevoljno određivanje što su to „sva građanska prava“ nacionalnih manjina. Naknadno je, doduše, u Ustav ubačena fraza o „povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi“, no o tome su već odlučivale netom instalirane elite, bez ikakve konzultacije naroda (što ne znači da bi se stvari drukčije odvijale, jer – ovce su ipak samo ovce. Zato ih „pastiri“ i vodaju kako im se prohtije). Potpitanje ovog odlomka bi bilo, zašto se recimo zadržao status konstitutivnosti triju bosanskohercegovačkih naroda? Očito je svatko, zavisno od vlastitih potreba i aktuelne situacije, uzimao ili odbacivao ono što mu je odgovaralo. Prema tome, pozivanje na Ustav SFRJ u cijelom procesu raspada Jugoslavije gubi svaku doslijednost, logičko opravdanje i legitimnost. Ipak, zaključak je nepobitan - ostvaren je najvažniji Pavelićev cilj. Ova konstatacija naprosto registrira činjenicu, bez obzira na njene interpretacije. No, zadržimo se ukratko na navodnom neupitnom pravu svakog naroda da formira svoju nacionalnu državu, zabludu koju podržavaju i mnogi ljevičarski teoretičari. Države se tijekom svekolike ljudske povijesti – bile one nacionalne ili višenacionalne - nikada nisu formirale vođene nekim „neupitnim

103

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” pravom“, već isključivo interesom ekonomskih i političkih elita svog vremena, koje su vlastite interese znale dobro upakirati u šarene omote da pridobiju narod za svoje ciljeve. Jer, čovjeku nitko ne daje neka „neupitna“ prava, on si ih sam uzima i proglašava takvima. Dakako da to ne vrijedi samo za Hrvatsku. Slijedeće je pitanje, kakva je to država ostvarena? Prema Ustavu RH – demokratska, socijalna i još štošta, ako je suditi prema preambuli: „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.“, pa dodamo li tome još pozivanje na odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske nasuprot bivše NDH te definirane sekularnosti novonastale države, čovjek može duboko uzdahnuvši razmišljati koliko je sve to u korespondenciji sa stvarnošću. Nepovredivošću privatnog vlasništva – u usporedbi sa provedenom pljačkom, prije koje baš i nekako nije vrijedila; deklariranim antifašizmom – u usporedbi za tolerirajućim fašističkim tendencijama i rušenjem preko polovine antifašističkih spomenika; socijalnom pravdom – naspram disproporcionalne raspodjele društvenog bogatstva; vladavinom prava – nasuprot već opisanoj karikaturi pravne države; nacionalnom ravnopravnošću – u poređenju sa lingvističkom segregacijom srpske manjine i latentno prisutnim odijem spram Roma; mijašanjem katoličke Crkve u politička pitanja - protivno deklariranoj sekularnosti, da ne nabrajamo dalje. Jedna od nakana ustaškog pokreta bila je

104

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” eliminacija ćirilice s teritorija hrvatske države, što je konačno uspješno provedeno 1990-te ukidanjem dvopismenih natpisa na svim društvenim institucijama – od državnih službi do kolodvora i putokaza, sve to praćeno negiranjem opstojnosti zajedničkog jezika i ustrajavanjem na jezičnom purizmu karakterističnom za NDH. Mada je Ustavnim zakonom propisano pravo manjinama da u mjestima gdje participiraju sa više od trećine stanovništva imaju pravo na dvojezične i dvopismene natpise (što se u slučaju talijanske manjine u Istri provodi više negoli uspješno), slučaj ćirilice u Vukovaru govori kako je – barem za sada – s uspjehom apsolvirano još jedno ustaško načelo. Eliminacija iz biblioteka oko 2 milijuna knjiga srpskih autora i onih sa – za novu elitu – nepoćudnim ideološkim sadržajem, bili su samo popratna manifestacija procvjetalog jezičnog revizionizma. Ustaše su nastojale na kapitalističkom društvenopolitičkom sustavu sukladnom nacističkim i fašističkim režimima tadašnje Njemačke i Italije, uz velikodušnu klerikalnu podršku „Crkve u Hrvata“. Tko uviđa reperkusije aktuelnih ugovora Hrvatske i „Svete stolice“ na privredni, politički i društveni život zemlje, povezanost Crkve sa desnicom te njeno uplitanje u politički život – ma bila država i formalno proglašena sekularnom – nije daleko od pomisli na klerikalizaciju zemlje. Gdje biskupi grme s oltara podržavajući najgore konzervativne stavove, dajući podršku organizaciji desničarskih manifestacija protiv formalno legalno izabrane aktuelne vlasti, ostaje nam samo da potegnemo paralelu sa – mislili smo – davno iživljenom prošlošću. Povijesni revizionizam snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu, podržavan s oltara i s najviših crkvenih položaja, postao je dominantna tendencija onih koji bi izgubljeni rat na bojnom polju naknadno htjeli dobiti u knjigama. Zločini fašista i domaćih izdajnika se minoriziraju ili relativiziraju, dok se „Križni put“ – partizanska osveta nad poraženom vojskom koja je još

105

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” desetak dana nakon završetka rata bojevala, ne htijući položiti oružje - tretira se kao „najveća tragedija u povijesti hrvatskog naroda“, umjesto da to bude ustaški genocid nad Srbima, Romima i Židovima, popraćen moralnim krahom velikog dijela tadašnje nacije - njezinom himbenom šutnjom. Kad jednom potoneš u blato, teško se odande izvući, dokazuju i intelektualni potomci negdanjih zločinaca. Ostaje, s humanističkog stajališta, najvažnije pitanje. Ustaški ideolog Mile Budak - ministar bogoštovlja i nastave, zatim ministar vanjskih poslova te poslanik u Berlinu - je nakon osnivanja NDH formulirao načelo rješavanja “srpskog pitanja” u državi, prema kojemu je trebalo “trećinu pokrstiti, trećinu protjerati i trećinu pobiti”. Daklem, morala je u NDH ostati tek trećina pokatoličenih Srba privedenih “superiornoj zapadnoj civilizaciji”. Prema predratnom popisu stanovništva, Srbi su činili 12.2% hrvatskog stanovništva, dok je po poslijednjem (iz 2011-te) njihov udio 4.36%. - u dlaku prema ustaškim planovima! A zato nije ni trebao Jasenovac, jer – zaboga – ipak smo se “civilizirali” (unatoč brojnih neprocesuiranih ili farsično procesuiranih zločina, čak i na Haaškom sudu). Zar ne drži konstatacija V.Ivančića iz jednog članka, kako Srbi ma i aposteriori mogu naći djelomičnog razloga za pravdanje svoje pobune iz ljeta 1990-te, u strahu da se ne ponovi prošlost sudbina koja ih je zaista zadesila u “humanijem” pakiranju? Unatoč Miloševićevoj politici, i baš usprkos njoj, domaća elita nije pridobila hrvatske Srbe za svoje planove – i to ne zbog svoje nesposobnosti, već upravo namjerno, jer je bila protkana ljudima ustašonostalgičarske orjentacije s dominantnim utjecajem na politiku i svjetonazor (Šušak, D.Crljen – bleiburški pregovarač, V.Nikolić, V.Vukojević, sudac Vuković i drugi, uz neizbježnog Tuđmana koji je pogazio mladalačke ideale, ako ih je ikada i imao), suludim idejama o pomirenju svjetonazora (fašizma i antifašizma) praktički realiziranima u potiskivanju antifašizma, te kompleksom manje

106

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” vrijednosti koji se ponajviše očituje u veličanju kulta bana Jelačića. Koji je svojom vojskom „radio čuda“ po Evropi, uz prešućivanje činjenice da su ogromnu većinu te vojske činili srpski Krajišnici. Ni jedna vlast – hadezeovska kojoj to nije odgovaralo jer je upravo na takvim idejama gradila utjecaj, a koalicijske jer su umirale od straha, što upozorene sudbinama pojedinaca koji su se javno suprotstavili, što vječitim sumnjičenjem svog domoljublja, a što uslijed vlastite kolaboracije u pljačkaškim poduhvatima – nije do danas učinila odlučni rez koji bi stanje stvari vratio u civilizacijsku normalu. Upravo zato Hrvatska ni nije drukčija nego što jeste, na sramotu svojih političkih elita nesposobnih da u dvadesetak godina stvore suvremenu demokratsku državu, i većine svojih građana koji to toleriraju. Gdje je u svemu tome hrvatska policija, pitamo se? Izgleda, na prvim branicima protudržavne djelatnosti, rekli bismo čak i puzajućeg državnog udara, u čemu ih podržava lažljivi fašistoidni lider netransformirane fašističke i kriminalne organizacije – HDZ-a. Umjesto da štiti – ne bismo rekli državni poredak, jer po našem mišljenju ona mora štititi sigurnost građana i njihova prava u skladu sa postojećim zakonima, ona i sama učestvuje u njihovu kršenju. Dok petorica saučesnički drže ljestve, mirno gledajući kako šesti skida zakonito postavljene dvopismene natpise koje bi po odluci vlade trebali štiti, dotle ih “Crni Marko” logistički podržava svojim lažima, a TV stanice se snebivaju “kako je to uopće bilo moguće uz policijsku zaštitu”, te intervjuiraju dotičnog “domoljuba” tretirajući ga poput najvećeg heroja a ne notornog kriminalca inkorporiranog u policijski sustav. Krasno, pod zaštitom smo drotova koji ne poštuju zakone koje moraju provoditi! Svojedobno objavljenoj kritici hrvatske policije možemo dodati – sasvim prirodno, sukladno njenom sastavu - samo nove, pridruživši im kritiku kolebljive vlasti koja u strahu podilazi ekstremistima umjesto da ih nemilosrdno

107

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” zakonski procesuira. Prisjetimo se samo plakata s početka rata koji su naveliko deklarirali kako se dragovoljci ne bore za privilegije već samo brane svoju zemlju, kad mnoge od njih već i ondašnji medijski prilozi denunciraju u pljačkaškim pohodima na tuđu imovinu. Pitate li se, kako je moguće da od realno procjenjenog viška oko 100-150 hiljada kvazibranitelja, nakon objave javnog registra biva prijavljeno svega tridesetak njih kao lažnih? Izuzimajući strah običnih građana, ni stvarnim učesnicima rata nije u interesu prijaviti ih (iako bi oni to ponajbolje mogli), kako bi sačuvali vlastite privilegije i pozadinski utjecaj na procese u zemlji, računajući na prećutnu (a ponekad i javnu, poput prijetnji vladi i podrške Specijalne policije svojim vukovarskim kolegama) potporu policije i vojske. Sve u svemu, podsjeća li suvremena hrvatska policija na modernu djelatnost u službi svih građana, ili organizaciju u kojoj se uhljebio dobar dio kriminalnog taloga društva? Jasno, uvijek je u rezervi već izlizano objašnjenje za maloumnike: sve su to samo pojedinačni slučajevi! Od zločina državnih službenika koji su u ratu u ime države vršili ratne zločine, nasilnog iseljenja iz vlastitih stanova, dinamitiranja antifašističkih spomenika, preko filmskih zapisa masovnog pustošenja napuštenih srpskih domova, privatizacijske pljačke etc. Jasno je kako je svaki delikt djelo konkretnih pojedinaca, i nije u tome začkoljica. Ona leži u činjenici da ih je država što poticala, što tolerirala, a ne može (ili ne želi!) već dvadeset godina izaći na kraj sa tim „pojedincima“! To je tek dio pitanja koja potiču razmišljanja o mogućem neoustaštvu RH. Ispada da je na ovaj ili onaj način – sredstvima limitiranim odnosom snaga u promijenjenim svjetskim odnosima – RH realizirala sve važnije ciljeve ustaškog pokreta sem aneksije (dijelova) BiH, samo uvjetno odustajući od Hercegovine do eventualnog raspada susjedne države, kada bi – nema nikakve sumnje - ponovno aktualizirala to pitanje. I dakako, napuštajući

108

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” tutorstvo nad Bošnjacima, Pavelićevom muslimanskom „cvijeću hrvatskog naroda“. Iskreno rečeno, ni jedna mi država nije draga (smatram je tek servisom koji građanima mora osigurati uslove za život bez suvišnih problema) – uključivo onu bivšu i sadašnju. Ne patim od sindroma domoljublja, zamagljivanja osjetila i pameti čim vidim crveno-bijele kockice, a još manje imam sluganske porive prema njoj. Niti sam je sanjao „od stoljeća sedmog“. “Domoljubnim” kritičarima koji unezvjereno vitlaju zastavama pjevajući himnu i prozivaju autora, dok istovremeno javno gaze ustavom propisana načela svoje države navlačeći odore nacionalnih junaka, da citiram odredbu iz članka 38, Ustava RH: “Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.” Dajući tumačenje članka kao slobodu izražavanja njima podobnih misli i stavova, ne slute kako time daju vlastiti odgovor na naslovno pitanje. Ponovimo; nije do autora da dokazuje jeli RH ili nije neoustaška država. To može dokazati samo ona svojim konkretnim i odlučnim potezima, koji za sada nisu baš pretjerano vidljivi, sem na uglavnom deklarativnoj razini. Malo je previše “koincidencija” da ne bismo smjeli gajiti skepsu. A dok to ne dokaže nek ostane zdravo, uz ove prostore desetljećima aktuelni pozdrav: “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”

109

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Kapitalizam O kapitalizmu se raspričali učeni i priučeni, doktori znanosti i oni bez ikakvog obrazovanja, uglavnom divaneći hrpu gluposti, dok se sistem lijepo – prepustivši svađu bedacima – u miru božjem razvija, temeljeći razvoj na način kao u doba ratova na ovom tlu. Uz časne izuzetke, bezočnom krađom i eksploatacijom. Reći ćemo par riječi o tzv. tranzicionom kapitalizmu, prvenstveno na svima nam dobro znanom području, pozivajući se na niz primjera koji evidentno ilustriraju kako se u njegovoj obrani (namjerno) koristi niz proizvoljnih tvrdnji, laži i gluposti. Baš kao i elita svakog sustava i kapitalisti imaju svoje lakaje – dobrovoljne, i oni koji to postaju iz neznanja ili gluposti. Jedan, inače vrsni analitičar političkih prilika Regije i neizlječivi zaljubljenik u kapitalizam, zamišlja ga kao „slobodno poprište stvaranja bogatstva i nove vrijednosti“, pa kritizirajući njegove protivnike ironizira: „Ukratko, treba spriječiti uspostavu kapitalizma i održavati zabunu da je svemu kriv – kapitalizam“. Jer po njemu, kapitalizam Regije (a konkretno govori o Hrvatskoj) ni nije neki „pravi“ kapitalizam, s obzirom da njegovu uspostavu blokiraju političke elite, odnosno u njihovo ime „svemoćna država koja..., na ovaj ili onaj način, terorizira ekonomiju“, a sve u cilju održanja postojeće redistribucije političke moći, odnosno vlasti. Jest' da se narod većinski ponaša kao stado ovaca, ali ponekad je teže naći veću ovcu od učene ovce. Bezbrojne traktate o kapitalizmu puk je već neposredno nakon kontrarevolucije maskirane nacionalističkim ratovima, jasno i jednostavno demistificirao: „Komunisti su nam lagali o socijalizmu, ali su govorili istinu o kapitalizmu!“. To reče puk koji je, što krvareći po frontama za tuđe interese, što očekujući da vidi kako će sve ispasti – ostao bez gaća. Nekako ostaje nejasno

110

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” na koji bi to način citirani autor uspostavio to, navodno „slobodno poprište stvaranja bogatstva i nove vrijednosti“, pa ćemo se poučiti na primjerima najrazvijenijh kapitalističkih zemalja današnjice – koje su njemu očito uzor, ali ne uspijeva dati primjenjljivi recept kako „presaditi“ njihov kapitalizam (grcajući u krizi, koja se u nas još dublje reflektira) na ovo tlo. Daklem, sasvim ukratko - kako je to išlo? Englesku svakako možemo smatrati prvom kapitalističkom zemljom u povijesti. Kao takva, nastala je prvobitnom akumulacijom kapitala – procesom koji se u nas još odvija - kojom prilikom su „ovce pojele ljude“ pretvorivši ih prijevarama, manipulacijama, zapljenama, izgonom sa vlastig zemljišta u ovce pod imenom radnička klasa, bez koje bi se kao radne snage za buduće gomilanje bogatstava ono pokradeno moglo samo topiti (trošiti). Na koji je to način novoformirana buržoazija činila, bolje se vidi čitajući Dickensa negoli udžbenike ekonomje. Iskrištavajući do krvi vlastiti, ali i druge narode svijeta. Engleska (Velika Britanija) bijaše naime kolonijalna velesila, a usporedba današnje razvijenosti nekadašnje matice i njenih kolonija nedvosmisleno pokazuje tko je koga iskorištavao. Bajke o gradnji cesta, pruga, luka i inrastrukture u kolonijama, razbijaju se kad se shvati da su one bile nasušna potreba za izvoz pokradenih sirovina, a ne dobrotvorni humanitarni prilog napaćenom narodu engleskih prekomorskih posjeda. Uostalom, jesu li „obojeni“ rasistički tretirali svoje bijele gospodare, ili je bilo obrnuto? Naravno da se, u takvom kolonijalnom okružju mogla razvijati znanost i umjetnost među obrazovanim stanovništvom, a postepeno – do današnjeg stupnja - povećavati i standard svih slojeva stanovništva metropole. Što privrženicima kapitalizma, a s očiglednim manjkom humanizma u duši, svjedoči o njegovoj neprijepornoj nadmoćnosti.

111

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” SAD, bivša britanska prekomorska kolonija, netom se oslobodila svojih gospodara kad je preuzela njihove manire. Od pobjedonosnog rata za nezavisnost 1776. godine, preko nasilnog preuzimanja Texasa od Mexica, i nasilnog ujedinjenja sa južnim državama za opravdanje čega se koristi ukidanje robovlasništva – samo sekundarni razlog, dok je primarni potreba razvijenog kapitalističkog Sjevera za radnom snagom - do dana današnjega ova se zemlja ponaša kao najveća svjetska kolonijalna velesila, modificirajući oblik kolonijalizma u vojno podržavanje prihvatljivih, a svrgavanje svojim interesima neprihvatljivih vlada (usput, tek da taknem živac najnervoznijima, povucite paralelu s hipotetskim, nasilnim održanjem jedinstvene Jugoslavije, naravno – ne na miloševićevskim principima). Ne treba posebno spominjati otimačinu zemlje od starosjedilaca i genocid koji su doseljenici izvršili nad njima, stvarajući krvavu materijalnu osnovicu za kasnije tirade o savršenosti kapitalizma kao sustava. Uzor „demokracije“ i bjelodana sramota državama koje se na njega pozivaju! Svojedobna aneksija Havaja, Puerto Rica i Filipina, te učvršćenje na Kubi, samo pokazuje koliko taj „bastion slobode i demokracije“ nije bio imun ni na teritorijalne aspiracije, i brinuo o demokratskim vrijednostima drugih naroda. Kaže se kako Balkanci vole međusobno ratovati no, njihove ratove u proteklih stotinjak godina mogli bismo izbrojati i na prste obje ruke. U usporedbi sa “Amerima” gotovo da izgledamo kao miroljubiva čeljad koja se tu i tamo zavadi (doduše, s popriličnim brojem leševa kao ishodom). Dr. Zoltan Grossman je nabrojao blizu 150 američkih – što prikrivenih, što onih pod plaštoma NATO pakta, do onih sasvim otvorenih vojnih intervecija širom svijeta (uključivo i one unutrašnje, protiv indijanskih starosjedilaca), počevši od 1890. sve do one u Libiji 2011. godine. Još potpuniji spisak može se naći na Wikipediji. S kojim razlozima, mislim da ne treba obrazlagati, a shvaćaju to i obožavatelji ove paradigme kapitalizma.

112

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Francuska je svoj pohod ka kapitalizmu započela srcedrapateljnom parolom o slobodi, bratsvu i jednakosti (Liberté, Égalité, Fraternité), da bi već Napoleonski ratovi pokazali u kojoj se to mjeri odnosilo na „druge“. Jedna od najvećih kolonijalnih velesila svih vremena koja i danas zna vojno intervenirati u bivšim posjedima koji su nezavisnost – od Indokine do Afrike – stjecali polovinom prošlog stoljeća u krvavim ratovima protiv kolonijalnih gospodara (opirali su se odlasku iz čiste brige za tamošnje stanovništvo?), tek je još jedan primjer najrazvijenije suvremene kapitalističke zemlje koja je tijekom povijesti besramno iskorištavala prirodne resurse pripadajuće drugim narodima. U toj beskompromosnoj borbi za kolonijalne posjede širom svijeta, uz Englesku i Francusku, među najjačim igrača bili su Španjolska i Portugal. Njihovo prerigidno katoličanstvo usporilo je industrijski razvoj u odnosu na one zemlje koje su – u svrhu boljeg iskorištavanja radne snage – razvile tzv. protestantsku radnu etiku. Ipak, neosporno je gomilanje njihova bogatstva na račun drugih naroda, još počev od Kolumbova otkrića Novog svijeta i potonje papinske podjele svijeta između ovih dviju zemalja (Sporazum iz Tordesillasa). Naravno, sve to praćeno krvlju i genocidom nad starosjediocima. Njemačka, jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta, osim spomenute radne etike započela je krajem 19. stoljeća uspostavu mnogo konkretnijeg kolonijalnog carstva, uglavnom u Africi ali i Dalekom istoku te Kini, da bi tijekom svjetske borbe za preraspodjelu kolonija (1.svjetski rat) ostala bez ičega. Osim radne etike koju im ipak valja priznati (uz izdašnu pomoć Marshallovog plana nakon 2.svjetskog rata; samo pogledajmo kojim zemljama se pomoglo!), ne u etičkom već u smislu marljivosti. Nakon dva svoja neuspjela vojna prodora u potrazi za kolonijama, koja su cijeli svijet

113

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” uvukla u rat, sada na mnogo perfidniji način osvaja tržišta kao najrazvijenija zemlja EU. U kojoj su svi u svemu „ravnopravni“ – Njemačka sa više no tri puta većim BDP-om po stanovniku od Rumunjske, primjerice! Ostavljam čitateljima razmisliti o modusima praktične ravnopravnosti bogatuna i siromaha, a mogu ih provjeriti proučavajući uslove njemačkih banaka na svom i na domaćem tržištu. „Potkraj XVI. i na početku XVII. st. kao kolonijalna sila nametnula se Nizozemska. Na polovici XVII. st. ona je prisvojila većinu portugalskih kolonija, među kojima Javu, Ceylon i druge otoke jugoistočne Azije, i time dosegnula vrhunac kolonijalne moći.“. Nizozemska i britanska Istočnoindijska te nizozemska i francuska Zapadnoindijska kompanija gospodarile su svjetskim trgovačkim putevima crpeći iz kolonija sirovine koje su postala osnova njihova ubrzanog razvoja, a na koji su mogle nakalemiti i svoju protestantsku radnu „etiku“ kao stimulans stanovništvu svojih metropola. Švedska, u 17. vijeku postaje jedna od vodećih evropskih sila, svojedobno u uniji sa Danskom i Norveškom, da bi ova poslijednja od 1814. bila primorana skoro cijelo stoljeće biti u uniji sa njom. Od sedamnaestog stoljeća počinje se formirati i švedsko kolonijalno carstvo, osnivanjem tzv. Nove Švedske u Sjevernoj Americi. Bavila se i trgovinom robljem, kao većina zapadnoevropskih zemalja. Japan, jedna od najrazvijenijih zemalja Zapada (kome pripada u društvenopolitičkom i ekonomskom smislu), zemlja siromašna sirovinama, još od 16. stoljeća pokazuje aspiracije prema Koreji i Kini, da bi – nakon skoro dva i pol vijeka izolacije – ušla u rat sa Rusijom rezultat čega je bila kontrola Sahalina, pripojila Koreju, u prošlom vijeku izvela invaziju na Mandžuriju, potom Koreju i Kinu

114

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” – jednom rječju, pokazujući karakteristični kolonijalni mentalitet iskorištavanja tuđih sirovina i eksploatacije naroda, uz kolonizatorima uobičajeno vršenje masovnih ratnih zločina. Ovo je tek najšturiji podsjetnik na povijest samo nekih najrazvijenijih kapitalističkih zemalja Zapada, s ciljem da se uvidi na koji način su – mačem i ognjem – stvarali materijalnu bazu za današnji stupanj razvijenosti, na što su onda kalemile takozvanu protestantsku radnu etiku, koja i danas mnogima služi kao opravdanje uspješnog razvoja ovih država. A metodu je većina kolonizatora pravdala širenjem civilizacije (točnije – kršćanstva) na „necivilizirane“ narode svijeta koje treba privesti „uljudbi“! Max Weber je ustvrdio da je upravo spomenuta etika odredila duh kapitalizma. Tvrdi u djelu „Protestantska etika i duh kapitalizma“ kako je: „U tom... sustavu želja za ostvarivanjem profita i stjecanjem bogatstva temeljni pokretač... korijene takvog vrijednosnog određenja pronašao je u protestantskim crkvama, prvenstveno kalvinizmu. Protestantska je etika za razliku od primjerice katoličke, koja naglašava onosvjetska bogatstva, naglašavala ovosvjetovne vrijednosti poput rada, odricanja, ali i stjecanja bogatstva radom i odricanjem od luksuza... Za razliku od ostalih društava u kojima se na stjecanje bogatstva gledalo s moralnom osudom, protestantizam je stjecanje profita pretvorio u etičku vrijednosti samu po sebi.“ Po njemu, takav odnos prema radu je odigrao bitnu ulogu u razvoju zapadnjačkog kapitalizma. Daklem, orobi prekomorske narode, vlastito eksploatirano radništvo snabdi „mrkvom na štapu“ koju će slijediti (spomenutu etiku) i eto ključa za zemlje Regije kako uspostaviti paradigmatski kapitalizam kojem se kao uzoru mnogi dive. S tim, što već osnovna, neizrečena premisa na kojoj počiva ta

115

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” „etika“ – porobljavanje i eksploatacija – pokazuje da se o nikavoj etici ne radi! Pogledajmo kako je sagledava jedan anonimus, njen pobornik: „Utemeljenost ove radne etike nalazi se u predanoj, iskrenoj i jednostavnoj pobožnosti koja je usmjerena poštovanju samo jednog, iskonskog boga, utjelovljenog u Isusu Kristu. Ona proizlazi iz kršćanskog nasljeđa, koje potiče pobožnoost u osobnom životu, te prakticiranju vjere unutar crkvene zajednice. Jedna bitna teološka postavka protestantske radne etike je "svako zanimanje može biti na slavu bogu ako se obavlja poštenim, predanim i upornim radom". Pojednostavljeno, takva pobožnost potiče štedljivost, a kao posljedica takvog predanog i poštenog rada i nastavno na to štednje i društvene odgovornosti, stvaraju se osnove i društveni uvjeti koje dovode do akumulacije kapitala. Taj kapital, ako se racionalno i odgovorno koristi, i dalje ulaže, vodi u blagostanje pojedinca i društva.“ „Pojednostavljeno“, kako on vidi u svojoj zaluđenosti: moli se bogu, uporno radi na njegovu slavu, štedi, budi odgovoran, i tako ćeš stvoriti „osnove i društvene uvjete koji dovode do akumulacije kapitala“! Ništa o ovcama koje su pojele ljude, o robovlasništvu, prekomorskim posjedima, eksploataciji svog radništva, vojnim intervencijama, svrgavanjima nepoćudnih režima, ništa o „iskrenom pobožnom odnosu“ prema pripadnicima naroda koji je stoljećima pljačkan,... Jednom riječju, notorna budalaština! Daklem, uvođenje kapitalizma bilo je posvuda brutalno vršeno na račun vlastitih i tuđih građana; prvobitna akumulacija kapitala provodila se u suštini na isti način kao u zemljama Regije – lopovlukom, otimačinom i silom. Jesu li bivši cvjećar i danas najbogatiji Hrvat, švercer jugoslavenskih dinara u BiH a potonji

116

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” „poduzetnik“, i hrvatski naftni magnat a bivši vodoinstalater, došli do svog bogatsva slijedeći miris radne etike ili njušeći plijen koji privlači grabljivce, to je poznato većini a napose njima. Na podjednak su se način iz virtualnog svijeta „Alicine zemlje čudesa“ kao ćarolijom ispilili bezbrojni tajkuni – bivši šoferi, instalateri, kriminalci i sirotinja – širom tranzicijskih zemalja, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. To je ta prvobitna lopovska akumulacija kapitala, o kojoj ne treba pitati autora s početka teksta, niti ekonomiste odgojene da opravdaju sustav kojemu služe, već Dickensa, Krležu, Thomasa Manna i slične nepristrane kroničare vremena i društvenih prilika. Očekuje li spomenuti autor, da sada – kada je narod pokraden, a oteta imovina će se vratiti na „sveto nigdarjevo“ – amenujemo osnovicu za razvoj kapitalizma kakav on, u svojoj neljudskosti i nepoznavanju zakonitosti povijesnog razvoja zaziva? Ili je možda očekivao da se čistim, kirurškim metodama, bez krvi i nanesenih krivica izvrši transplantacija njemu odličnih zapadnih modela na tlo Balkana? U kojoj je „zemlji nedođiji“ to uspjelo, teško da bi mogao argumentirati. Spomenuti analitičar boluje od još jedne predrasude koju nam naivno, u neznanju ili svrhovito podvaljuje: o kapitalizmu kao „slobodnom poprištu stvaranja bogatstva i nove vrijednosti“. Gdje on valjda zamišlja kako će se u skladu sa iluzijom, isključivo temeljem ponude i potražnje te sposobnosti pojedinaca, odvijati ekonomski život. Ovo, u osnovi nehumano, socijaldarvinističko gledište – „nevidljive ruke tržišta“ po ugledu na živi svijet darvinističke borbe za opstanak – posve suprotno i zahtjevima Biblije kojom se poput „opijuma za narod“ isti zavađa, u ljudskoj praksi nikada nije realizirano. I najrazvijenije kapitalističke zemlje tu slobodu modificiraju, ograničavaju i sputavaju u skladu sa vlastitim interesima ili situacijom na tržištu. Tako se pojedine privredne grane

117

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” čas privatiziraju da bi se drugi tren opet nacionalizirale, a pojedine se – kako bi lakše parirale konkurenciji – podupiru poticajima, potporama ili carinskim mjerama. Primjer poslijednjeg je nedavni spor EU i SAD oko američkih zaštitnih carina na čelik. Ekonomije država članica se zaštićuju uvoznim i izvoznim kvotama. Evropska unija, sasvim suprotno fantazmi o slobodnom tržištu, provodi politiku poticaja u poljoprivredi. Dok se nacionalizacije i agrarne reforme koje provode nerazvijene zemlje protiv monopolističkog položaja multinacionalnih kompanija koje ih bezdušno izrabljuju, prikazuju kao komunistički, protuprirodni blud prema „slobodnom“ tržištu (tako se danas gleda i na reforme iz 1946. godine, u bivšoj Jugoslaviji), dotle najrazvijenije kapitalističke zemlje to isto čine sa pojedinim privrednim granama u skladu sa prilikama i vlastitim potrebama. Tako se maštarija o „slobodnom poprištu stvaranja bogatstva i nove vrijednosti“ pokazuje kao floskula, svijesno ili nesvijesno upućena masama da bi se opravdao kapitalistički sustav. Zašto se ovako bezočne i drske laži lansiraju, i s kojih razloga nailaze na uspjeh kod masa? Temeljni razlog je onaj koji je uočio i Weber, razradio ga Marx i koji je toliko očit da ga ne treba posebno elaborirati: „želja za ostvarivanjem profita i stjecanjem bogatstva temeljni je pokretač kapitalizma“, čemu treba dodati i poznatu Machiavellijevu doktrinu – da „cilj opravdava sredstvo“! Ona je u prirodi većine ljudi koji nisu uspjeli evolutivno prevladati svoju biološku sebičnost (stoga i tolika potreba sa socijaldarvinističkim „objašnjenjima“); ona – sa prethodno obrazloženim temeljem – tvori aksiom kapitalističke ekonomije. Prigovor koji se čuje, kao „tko je toliko lud da bi poslovao bez profita“, samo je prozirno prikrivanje pomanjkanja humanizma i nerazumijevanja ekonomije. Ekonomija u svojoj suštini treba služiti ne profitu, već podizanju standarda cijele ljudske zajednice – cijelog ljudskog roda. Priđemo li joj na taj način, u današnjim društvenim uvjetima svakako još uvijek utopijski (ali,

118

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” „utopije su često samo prerano sazrele istine“!; Lamartine), onda možemo shvatiti da u cjelini te djelatnosti nema gubitnika – cjelokupna ljudska zajednica je na dobitku! Gubitak mogu iskazati samo pojedinci – pojedine grane djelatnosti – ali pravedno društvo bi ih nastojalo kompenzirati. Uostalom, zar kapitalizam ne šalje gubitnike u stečajeve, na burze rada, na ulicu pa i u smrt? Ne mora to biti klasična preraspodjela sredstava od dobitnika ka gubitniku, niti klasična uravnilovka koju zamišljamo krajnje negativno (a upravo se pokušava u hrvatskim društvenim djelatnostima uvesti ista plaća za isti posao!), no ni to ne može biti negativnije od hrpe egoističnih milijardera koji svoj novac ne žele preusmjeriti u takve svrhe, dok istovremeno milijuni ostaju bez posla ili umiru od gladi, bolesti i u ratovima za interese kapitala. Upravo tada profit zaista postaje odvratan, kao isključivo sredstvo zadovoljena vlastitih potreba i vladavine nad ljudima, a to nije samo karakteristika ekonomskih elita. Na toj točki lomi se sav humanizam zagovornika kapitalizma (o kojem oni, u skladu s Machiavellijem, niti ne razmišljaju) i iskazuje njihovo licemjerje kad vitlaju kojekakvim svetim spisima koji na njega upravo i pozivaju (čak i papa Francisko javno kritizira bezdušnost liberalnog kapitalizma!). Većina ljudi, onih izvan vladajućih ekonomskopolitičkih elita, podjednako socijalnoevolutivno nerazvijeni, ne posjeduju kolektivnu svijest (komunisti su to zvali „klasna svijest“) o vlastitom položaju unutar ekonomskog sistema, i svom zajedničkom interesu bez obzira na djelatnost kojom se bave. Stoga su i generalni štrajkovi vrlo rijetki (posebno u Regiji), a većina zaposlenih samo se pretvara u pasivne promatrače nemoćne borbe nezaposlenih, bez i najmanje namjere da ih praktično podrže, ni ne razmišljajući da su možda upravo oni slijedeći na redu. Mogli bismo parafrazirati pastora Niemöllera : Kada su "poduzetnici" otpustili susjeda, ja sam ćutao;

119

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” jer nisam radio u toj firmi. Kada su otpustili moju ženu, ja sam ćutao; jer nisam radio u toj firmi. Kada su mi otpustili sina, ja se nisam pobunio; jer nisam radio u toj firmi. Kada su otpustili mene, tek onda sam progledao no, bilo je prekasno. Licemjerno izigravanje vjerskih principa koje im dozvoljava da, u potpunoj koliziji sa svetim spisima, istovremeno „vjeruju“ i iskorištavaju bližnjega i daljnjega, s logičkog stajališta dopušta da i njih iskorištavaju – kako bližnji tako i daljnji. Stoga takvo licemjerje i rezultira borbom za svakodnevno preživljavanje, za opstanak u svijetu koji se diči razumom i humanizmom. Zato ih i autor s početka teksta, a posebice oni čije stavove zastupa, mogu prevoditi žedne preko vode, braneći sustav ironijom: „Ukratko, treba spriječiti uspostavu kapitalizma i održavati zabunu da je svemu kriv – kapitalizam“. Nije, nego Turci i mali Mujo koji ih poslušno slijedi! U čemu ima puno istine, samo ako pravilno identificiramo aktere ove dosjetke.

120

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Klasni sukob – beskrajna igra Činjenica je kako čovjek bez društva praktički ne može opstati a da se tokom vremena ne deformira kao socijalno biće. Tu istinu uvidio je i Aristotel, definiravši čovjeka kao „Zoon politikon“ – društvenu životinju. Postoje vjerodostojna svjedočanstva o ljudima koje su još u njihovoj dječjoj dobi prihvatile i odgojile životinje; te se jedinke nikada, nakon što su bile pronađene, nisu uspjele uklopiti u ljudsku zajednicu, kako u pogledu usvajanja ljudskog jezika tako i u prihvaćanju ponašanja uobičajenog za zajednicu iz koje su bile otete. Očito je da su ta bića uspjela preživjeti, baš kao i Robinzon na pustom otoku (ali i njemu je pisac bio prinuđen dodati Petka da bi priča imala iole humani sadržaj), no to je – biološko preživljavanje imanentno svim živim stvorovima. Dakako, poznato je niz životinjskih vrsta koje pokazuju znakove društvenog života. Primjerice, vukovi žive u čoporima, majmuni formiraju društvene zajednice, a mravi i pčele su tipične društvene životinje. U svim tim društvima postoji unutrašnja stratifikacija, neka vrsta društvenih klasa. Etologija (usporedna biologija ponašanja) poznaje čak šest hijerarhija struktura među životinjama. Primjerice, dok vukovi ravnopravno učestvuju u lovu (njihov način ostvarivanja „društvenog proizvoda“) čim uhvate žrtvu, pokazuje se hijerarhijska razlika među njima. Alfa mužjak - vođa čopora – ima neupitno pravo da se prvi posluži u mjeri kojoj mu to želudac dopušta, a tek potom se mogu na onome što ostane izredati pripadnici nižih struktura. Zar to ne podsjeća neodoljivo, i po strukturi i po načinu ponašanja na ljudsko društvo? Nismo li došli do primitivne osnove na kojoj počivaju međuljudski odnosi? Dakako da smo mi tu bazu još i „usavršili“ učinivši primjerice privatno vlasništvo neupitnom „svetom kravom“ (spomenuti alfa mužjak nema mentalnih sposobnosti da sve ono što

121

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” je iznad zadovoljenja njegove gladi odvuče i skloni od ostatka čopora, tretirajući to kao svoje nedodirljivo „privatno“ vlasništvo). U društvenih životinja jedinke neumitno stupaju u međusobne odnose, koji se uglavnom svode na područje preživljavanja i produljenja vrste, ali i ne samo njih. Uslijed tih odnosa struktura skupine nije stabilna, usred nje tinjaju neprestane napetosti. Instiktivno repoznajući svoju „elitu“, a naročito neprikosnovenog vođu čopora, mnogi mužjaci što uspješno, što bezuspješno - težeći za boljim životom (prvenstvo konzumiranja mesa i ženki to jeste, zar ne?) - nastoje promijeniti njegovu strukturu, posebice pak zasjesti na mjesto najprivilegiranijeg člana, alfa mužjaka. U čoporu postoji analogon ljudske klasne borbe; ustvari, mnogo je bolje reći obrnuto – klasna borba u ljudskom društvu na formalnoj razini je samo sofisticirani analogon životinjskog ponašanja. Naime, dok su članovi čopora tek instiktivno svijesni razlika koje ih tjeraju na akciju, u ljudskom društvu sve je to humanizirano uslijed najmanje dva faktora. Svijesti čovjeka koja ne uviđa samo da razlika postoji već i da je ona nepravedna, te ljudskog morala koji ne može dopustiti postojanje neopravdanih razlika postojećeg opsega u zajedničkoj izgradnji društva. Kako životinjska elita bezobzirno brani svoj položaj od jednako bezobzirnih ataka na njega, ne želeći odstupiti ni po cijenu smrti, tako i društvena elita (misli se prije svega na neopravdano obogaćenu, temeljem eksploatacije ostalih članova društva, financijsku elitu) brani svoje klasne privilegije i po cijenu krvavih društvenih prevrata – revolucija. Dok se kod životinja radi samo o zamjeni položaja unutar strukture zajednice, bez promjene odnosa samih po sebi, dotle je kod ljudi to drukčije upravo zbog djelovanja moralnih razloga. Nastupajuće klase ne žele samo perpetuirati – sa drugim pojedincima na privilegiranim položajima – prevladavajuću strukturu zajednice, one je nastoje suštinski promijeniti. Žele ukinuti privilegiranost položaja i ljudi koji ih

122

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” zauzimaju, a koja ne proizlazi iz poštenog rada i jednako poštene raspodjele njegova rezultata. Još točnije - ukinuti privilegiranost samu, ne dirajući u (pretjerane) financijske razlike među ljudima. Riječ „pretjerano“ dakako ima dogovorno značenje, što i izaziva najčešća trvenja među skupinama. Konsenzus naravno nije moguće postići, a dogovor unutar podređene klase ona vladajuća ne smatra za se obavezujućim. Daklem, u ljudskom društvu neprestano se vodi „igra“ između dva bitna igrača, dvije klase – vladajuće privilegirane, i podređene deprivilegirane. Matematičar von Neumann je svojevremeno osmislio matematičku teoriju poznatu pod nazivom „Teorija igara“. Zaključci te teorije nisu samo primjenljivi na zabavne igrice u kojima se nadmeću igrači tek toliko da prekrate vrijeme, već i na itekako važna područja matematike, fizike, sociologije, evolucijske biologije, ekonomije, vojnih i drugih znanosti. „Igru“ nazvanu „Klasna borba“ mogli bismo shvatiti kao igru sa takozvanom nultom sumom, u kojoj igrači – dvije međusobno suprotstavljene klase – imaju dijametralno suprotne interese: vladajuća da sačuva, a podređena da preuzme vlast u svoje ruke. Ulog je dakle vlast (osvajanje ili njen gubitak) a moneta kojom se plaćaju (ne)ostvareni ciljevi su ljudski životi. Teorija igara obuhvaća slučajeve u kojima igrači donose odluke koje pogađaju sve njih, no ne bavi se slučajevima kada je preveliki broj donosilaca odluka i onih koji su pogođeni njima. Stoga je očito da je naša pretpostavka o dva igrača – dvije klase koje igraju „igru“ klasne borbe – izvan domena analize te teorije. Klasa, naime, nije homogen pojam – nju čine raznovrsni ljudi sa relativno labavo definiranim zajedničkim interesima, ako shvatimo da se na njih još superponiraju i specifični interesi pojedinih jedinki. Odluke u „igri klasa“ očito ne donosi samo jedan igrač, a jednom donešene one pogađaju i one koji nisu učestvovali u njihovom donošenju. Ipak je zgodno izvući neke zaključke i iz ovako

123

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” postavljene situacije. Smatrat ćemo da u ime klase, strategiju „igre“ (klasne borbe) i odluke donose njeni vodeći ljudi, što baš i nije sasvim neuobičajeno u političkim strankama, državama, pa čak i klasama. Ljudi imaju neki iracionalni nagon da se u potpunosti podrede svome vođi, poput čopora alfa mužjaku. Primjera ima koliko nam srce želi: Marx, Lenin, Stalin, Mussolini, Hitler, Franco, Salazar, Mao Tse-tung, Kim Il Sung, Tito, Tuđman, Milošević, Izetbegović,…, ali i u suvremenom zapadnom svijetu vođe često neovisno od parlamenata nameću svoju politiku (posebno u zemljama sa izrazito naglašenim predsjedničkim sistemom, poput SAD ili Francuske). To slijepo slijeđenje često još slijepijih vođa, naročito je izražajno u situacijama ugroženosti skupina, kada se sudbina grupe prepušta u ruke samo jednom čovjeku – njenom Mesiji. U igri postoji interakcija između igrača; odluke koje oni donose ne pogađaju samo protivničku već se odražavaju i na stranu koja ih donosi. Cilj svake igre, pa i klasne borbe, je razraditi optimalnu strategiju koja igraču (klasi) donosi najveću moguću korist uz što manji gubitak. Postoji li odista takva strategija? Nekako se sama od sebe – u kontekstu očekivanja što većeg dobitka za sebe (Bog je prvo sebi bradu stvorio), ali i što manje izvrgnutosti riziku gubitka postavlja dilema pred igračima: surađivati sa protivnikom ili odbiti suradnju ulazeći u konfliktnu situaciju sa njim, sve u cilju ostvarenja spomenutog očekivanja. Pojednostavljeno se ovo može prikazati igrom zvanom „Zatvorenikova dilema“, koju ćemo ukratko opisati. Dva čovjeka koja su zajedno počinila zločin, uhapšena su temeljem indicija ali bez dokaza. U nastojanju da dođu do dokaza, istražitelji razdvajaju uhićenike svakom ponaosob dajući slijedeću ponudu:

124

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” - ako jedan pristaje na suradnju (prizna zločin i izda svog kolegu) a drugi je odbija, prvi je oslobođen dok drugome slijedi teška kazna - u slučaju da oba zatvorenika surađuju sa istražiteljima svaki od njih dobija neku kaznu srednje težine - ako pak oba zatvorenika odbijaju surađivati sa istražiteljima, u nedostatku dokaza bivaju kažnjena nekom sitnom, simboličkom kaznom Zatvorenici svijesni ovih mogućnosti, ali nemajući informacije i spriječeni da se međusobno dogovore, upadaju u dilemu. Kako postupiti? Svaki moj postupak izazvat će određenu posljedicu tek u sinergiji sa postupkom mog sudruga, za koji nisam siguran kakav će biti, čak iako smo se dogovorili da – budemo li uhapšeni – negiramo učešće u zločinu. Naime, unatoč početnom dogovoru, svatko od nas misli kako je za njega osobno najbolje priznati bez obzira kako njegov saučesnik učinio, iako je za obojicu najbolje da se držimo početnog dogovora – ustrajanju na odbacivanju krivnje. Daklem, ponajbolja je kooperacija, suradnja između dva igrača. No, kako imati apslolutno povjerenje u svog partnera da će se držati prvobitnog dogovora – najboljeg za obojicu – a ne podlijeći izdaji, spašavajući samo svoju kožu? Usavršeniji oblik ove igre, takozvana „Ponavljana zatvorenikova dilema“ (njen opis možete naći u Dawkinsovoj knjizi „Sebični gen“) svodi se na to da dva igrača naizmjence donose odluke, poznavajući poteze (odluke) svog protivnika – a sve u namjeri da za sebe ostvare ponajbolji rezultat u igri. Matematičar i politolog Robert Axelrod postavio je, koristeći modele iz teorije igara, osnove teorije suradnje među igračima. Shvaćajući da je svaki igrač imanetno sebičan, upitao se koje bi to strategije igre mogle

125

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” osigurati dugoročnu suradnju takvih učesnika, na njihovu obostranu korist. U tu je svrhu izvršio i kompjuterska testiranja u kojima je suprotstavio kompjuterske programe bazirane na različitim strategijama. Na njegovo iznenađenje, uvjerljivo je pobijedio najjednostavniji kompjuterski program, baziran na strategiji nazvanoj „milo za drago“. Osnova te strategije je slijedeća: „U stategiji »milo za drago« prvi je potez suradnja, a daljnji potezi jednostavno ponavljaju protivnikov izbor u prethodnoj rundi. Ukoliko se protivnik odluči za izdaju u npr. trećoj rundi, u četvrtoj ga zato kažnjavate izdajom.” Ta strategija omogućuje svakome od igrača, da nakon višestrukog ponavljanja poteza shvati kako je uvijek kad izvrši “izdaju” kažnjen, te mu se stoga bolje držati suradnje koja je uvijek uzvraćena daljnjom suradnjom. Rekli bi, “sve se može, kad se bratska srca slože”. No, vratimo se mi u realne vode klasne borbe. Iz navedenih primjera, koji se ne mogu primjeniti na borbu klasa, ali su neki rezultati indikativni, možemo zaključiti kako je u tinjajućem klasnom sukobu po obje klase bolji izbor međusobni dogovor (suradnja) negoli konfrontacija. Naravno, pod implicitnom pretpostavkom da klase u tom međusobnom nadmetanju ne nastupaju s iracionalnih pozicija, što je samo po sebi veoma diskutabilno. Već smo rekli kako one nisu homogene tvorevine, kako ne postoji jedan centar u kojem bi se donosile odluke o strategiji klasne borbe, odluke koje bi onda svi pripadnici klase bespogovorno poštivali. Ta, i niz drugih ograničenja onemogućuju obuhvatiti teorijom igara svu raznolikost klasnih sukoba. Ipak, shvaćanje da su suradnja i međusobni dogovor konstruktivniji od sukoba, u pretežitom periodu sukoegzistencije dviju klasa kao da prevladava, unatoč toga što se nad njima nadvila tamna sjena trajnog sukoba

126

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” interesa – (ne)pravednija raspodjela rezultata rada. Stoga se u periodima prigušenijeg klasnog sukoba osnivaju kojekakva vijeća za suradnju socijalnih partnera (tako sad nazivaju poslodavcekapitaliste i radnike) dok u intervalima između dvaju sporazuma i njihova uglavnom jednostranog raskida (od poslodavaca i države koja uglavnom drži njihovu stranu) tinjaju sukobi niskog intenziteta u vidu sindikalnih akcija, ograničenih ili generalnih štrajkova, upozoravajućih obustava rada i slično. To bi se i moglo shvatiti u obliku poteza koji kažnjavaju nesuradnju, pa time prisiljavaju kapital na neki ograničeni oblik suradnje do narednog njegovog poteza, kada je u svom interesu prekida na štetu radničke klase. Doduše, postavlja se smisleno pitanje shvaća li, primjerice, dominirajuća klasa zahtjeve za deset postotnim povećanjem plaća kao ponudu suradnje ili – prije bismo rekli – kao povod za konfrontaciju; povod koji odmah uzvraća odbijanjem, na što radnička klasa mora poduzeti oštrije akcije upozorenja. Ipak, sve donekle liči na model uspostavljen teorijom igara, model koji kako-tako funkcionira dok se kapital ne uzoholi smatrajući da s pozicije sile može nametati baš sva rješenje u svoju korist. Onda se, postoje takvi povijesni trenuci, cijela “igra” prekida i poteče krv. Baš kao kad šahista iznerviran svojim N-tim porazom, svojeg suigrača mlatne šahovskom tablom po glavi. Naravno, prispodoba nije baš umjesna, jer uslijed takve reakcije dotični nimalo bolje neće igrati šah, dok iznuđena reakcija radničke klase ima šanse da doprinese pravilnijoj raspodjeli radom (i eksploatacijom) stečenih bogatstava. Nažalost, kao što prosječni šahista ne vidi više od 1-2 poteza unaprijed, tako ni prosječni ljudi ne umiju sagledati povijesnu dinamiku situacije u kojoj se društvo, zajedno sa svojim klasama, nalazi. Stoga gotovo redovito zanemaruju pouke koje im šalje njihova “učiteljica života”. I nastavljaju poput običnih vezera igru, nesvijesni kuda ih sve ona može odvesti. Međutim, jedan se

127

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” zaključak neumitno nameće, zaključak koji je u skladu sa diskontinuiranošću procesa u prirodi a tako i u društvu. Kod određene količine nakupljanja sitnih, kontinuiranih promjena, svaki sistem naglim skokom mijenja svoje stanje u kvalitativno novi oblik. Gledajući društvene promjene, moralna i etička pitanja su u danom trenutku uvijek ispred ekonomskih. Zastupnici kapitalističkog načina proizvodnje i raspodjele proizvedenoga, zastupaju tezu ekonomske efikasnosti toga sustava nad ostalima (primjerice, socijalizmom), što im je osnovni argument u korist njegova zadržavanja. Zamislimo samo kako bi društvo izgledalo da se isti argument koristio (ustvari i jeste, ali ne u eksplicitnom obliku) u robovlasničkim i feudalnim društvima. Možete li zamisliti unapređenje robovlasničkog sistema, pozivanjem na efikasnost robovske radne snage koja osigurava prosperitet njenim vlasnicima? Moralni razlozi ponižene klase u rezonanciji sa razvojem proizvodnih sredstava bili su oni koji su izazvali kvantni skok – kvalitativnu promjenu proizvodnih odnosa – iz robovlasničkog u feudalno društvo. U novom društevnom ustroju, ekonomija je više služila svakom pojedincu (dakako, nekima više a drugima u manjem obimu), negoli u onom koji je u to ime napušten. Upravo taj zahtjev, da ekonomija služi svim ljudima a ne da većina robuje ekonomiji struktuiranoj na ostvarivanju enormne koristi manjine društva, učinit će kad-tad kraj danas vladajućem ekonomskom sustavu. Živi bili, pa vidjeli!

128

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Kontrarevolucija Šestog aprila 1941. godine, bombardiranjem Beograda od strane njemačke avijacije, za tadašnju Jugoslaviju započeo je Drugi svjetski rat, već dvije godine bukteći u velikom dijelu Evrope. Krvavi pir koji je trajao četiri godine, odnio je širom zemlje više od milijun života i teško ga je sasvim jednoznačno opisati. Bila je to kombinacija rata za obranu države od agresora, suprotstavljanja fašizmu, građanskog rata i socijalne revolucije. Na njegovom završetku, poslijednja komponenta se pokazala najznačajnijom; desila se promjena društveno političkog uređenja – socijalna revolucija. Prema Klaićevom „Rječniku stranih riječi“, revolucija (latinski obrtanje, prevrat) je: „svaki potres, kod koga staro propada i nastaje novo; temeljna promjena nekog društvenog poretka, osobito njegovih ekonomskih osnova i vlasničkog odnosa.“ Iz definicije je implicitno vidljivo da se pojam ne odnosi samo na ekonomsku sferu društvenih djelatnosti, te da rečeni prevrat može biti miran jednako kao i nasilan. Rezultat pobjede socijalističke revolucije bio je tranzicija privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju u društveno vlasništvo. Nekog, ne baš jasno definiranog dana 1991. godine (možemo kolokvijalno uzeti da je to dan intervencije JNA u Sloveniji) započeli su novi „balkanski ratovi“ na području bivše Jugoslavije. Ni oni se ne mogu posve jednoznačno definirati, no uglavnom su bili kombinacija građanskog rata i agresije, ali najznačajniju njihovu karakteristiku novostvorene elite po svaku cijenu izbjegavaju

129

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” spominjati – kontrarevoluciju ili restauraciju kapitalizma. Prema već spominjanom rječniku, kontrarevolucija je: „borba reakcionarnih klasa protiv revolucije u porastu, sa svrhom ugušenja revolucije, kao i protiv revolucije koja je pobijedila, sa svrhom da se unište njene tekovine i da se uspostavi predrevolucionarni poredak.“ Kako je značenje restauracije: „ponovno uspostavljanje poretka srušenog revolucijom“, u osnovi se radi o jednoj te istoj stvari. Socijalistička revolucija za NOB-e provedena je pod krinkom mobilizacije masa za obranu zemlje od agresije, što je komunistička partija koja je i povela ustanak iskoristila za realizaciju svojih ideoloških ciljeva. Kontrarevolucija u nedavnim ratovima na području regije izvedena je također na zaobilazni način, maskirana otporom miloševićevskoj agresiji i navodnom ugroženošću nacionalnih bića nesrpskih naroda Jugoslavije. Kada su ratovi završili, topovsko meso i ostalo stanovništvo našlo se – ni ne pitano za vlastito mišljenje – u novom društveno političkom sustavu. Sjetimo se samo da referendumska pitanja o osamostaljenju Hrvatske, ni jednom jedinom riječju ne spominju promjenu ekonomskog okvira države koja se nastojala izdvojiti iz federacije. Stanovništvo, uhvaćeno na prozirnu foru domoljublja koja uvijek tokom povijesti uspješno mobilizira girice u borbi za interese krupnih riba, pojurilo je u maskirne uniforme ni ne shvaćajući da su i njima neshvatljivi, pravi ciljevi za koje odlaze u smrt, također zakrinkani floskulama o navodnoj nacionalnoj, jezičnoj i srodnim ugroženostima. Možda i većina preživjelih, opljačkanih do gole kože – ne od srpskog agresora, već od vlastite etničke braće - to ni dandanas ne shvaća. Nisu samo Hrvatima poznata imena:

130

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” F.Tuđman – bivši predsjednik RH; G.Šušak – bivši ministar obrane; I.Sanader – bivši premijer; M.Granić – bivši ministar vanjskih poslova; D.Polančec – bivši potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva; B.Kalmeta - bivši ministar mora, prometa i infrastrukture; B.Rončević – bivši ministar obrane; P.Čobanković – bivši ministar poljoprivrede; D. Primorac – bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta; N.Vidošević – bivši ministar gospodarstva, predsjednik Gospodarske komore; V.Zagorec – bivši pomoćnik ministra obrane, umirovljeni general HV; J.Bobetko – bivši načelnik Glavnog stožera OS RH; M.Kruljac – general, bivši zapovjednik Hrvatske kopnene vojske; B.Glavaš – bivši general bojnik i saborski zastupnik; I.Korade – general HV; M.Norac – hrvatski general; Ž.Maglov – pukovnik HV; I.Andabak - general, zapovjednik Kažnjeničke bojne HVO, kasnije general Vojske Federacije BiH,… da spomenemo tek neka. Sve „vitez“ do „hrvatskog viteza”, cvijet hrvatstva iz najužeg vrha hrvatskih ratnih i poratnih vlada te zapovjedništva vojske – reći će “cijepljeni Hrvati”, za koje još nije pronađen antiserum i po svoj prilici niti neće u dogledno vrijeme. Ustvari, sam vrh hrvatskog kriminalnog miljea protiv kojih su vršene ili se vrše istrage, traju ili su završena suđenja, ili su prekinuta zbog “proceduralnih grešaka” – ratni zločinci koje je smrt spasila od izlaska pred Haaški ili domaće sudove, obične ubojice, šverceri droge i automobila, plagijatori, malverzanti, korupcionaši, lopovi najvišeg kalibra, primatelji mita, poticatelji na kriminalne radnje radi svoje ili tuđe koristi, itd… Svaki građanin zdravog razuma, kojega još nije pomutila najopasnija droga nacionalšovinizma, može provjeriti tvrdnje na internetu i dopuniti ovaj ilustrativni spisak imenima sličnog kalibra iz svojih bananistana u kojima žive. Ljudskom žgadijom koja sjedi u haaškim i domaćim zatvorima, ili je oslobođena uslijed “proceduralnih pogrešaka” na političkim procesima.

131

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Još je Stipe Šuvar, poslijednji socijalistički član Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske - u vrijeme kada je bio hrvatski ministar prosvjete - upozorio u svojoj “Bijeloj knjizi” na neka imena koja su potom postala korifeji intelektualnog nacionalšovinizma svih boja. U obranu su ih uzeli advokati, da se potom – kad je već bilo prekasno – nije našao nitko sposoban da obrani građane od nasilja u koje su ga dotični uvukli. Šuvara često optužuju kako navodno nije rekao “bobu – bob, a popu – pop”, odnosno javno osudio Miloševićevu politiku. Ta izreka pripada samom Šuvaru, u trenutku samokritičnog osvrta na vlastito djelovanje, te se potom neprestano upotrebljavala protiv njega. Građani zaboravljaju da mu ruke, za razliku od mnogih njegovih tužitelja i osporavatelja, nisu bile krvave, te da je u doba Tuđmanova samovlašća - uz “Feral” i malobrojne nezavisne, kritične listove - i njegova “Hrvatska ljevica” jasno osuđivala nacionalistička divljanja širom regije. Savršeno je točno dijagnosticirao stanje i uzroke koji su do njega doveli, nazivajući događanja – kontrarevolucijom. Nije u tome bio osamljen, no izdresirani narod nije, niti još ima sluha za takva razmišljanja. Hrvatski ekonomist Branko Horvat, u radu “Tranzicija i restauracija: dvije alternativne strategije”, piše: “Pojam "restauracija" uveli su povjesničari kako bi označili obnovu ancien regime (feudalizam) dvadeset i šest godina poslije Francuske revolucije. Poslije, revolucije su obično bile praćene restauracijama. Restauracija znači proces kretanja unatrag radi ponovnog uspostavljanja društvenog sustava koji je postojao prije (koji, međutim, nikada neće biti permanentno uspostavljen). U tom su smislu sve sadašnje tranzicije ustvari restauracije prethodno postojećeg kapitalizma…“,

132

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” daklem – kontrarevolucije! Kaže, nadalje: „Nitko ne zna koliko će dugo period restauracije trajati (ili kada će to početi u Kini), ali mala je vjerojatnost da će se etatizam vratiti. Vrlo su različite perspektive radničkog upravljanja… Vrlo različita vrsta tranzicije dogodila se u Jugoslaviji, gdje je kratko postojao etatizam koji je zamijenjen radničkim upravljanjem. Ova tranzicija također je završila u kapitalističkoj restauraciji četrdeset godina kasnije.” U ličnoj korespondenciji sa autorom, Horvat piše: “Shvatite ovo vrijeme kao tipičnu restauraciju, koja je to ekstremnija što je revolucija bila autentičnija. Pogledajte u povijest što se događa za vrijeme restauracije pa ćete lako prepoznati Hrvatsku…No dok restauracija traje, nikavi argumenti ne pomažu. To više što se radi o međunarodnom fenomenu.” Šuvarova upozorenja nisu zalegla, jer je bio “socijalistički kadar”. Najpoznatiji jugoslavenski ekonomist kome je zamalo - u preglasavanju - izmakla Nobelova nagrada za svoje kapitalno djelo „Politička ekonomija socijalizma“ (naslov sam govori zašto je bio preglasan) bio je preglup za raju koja je svoju pamet prosipala po bojištima, dok se preživjeli i danas busaju u svoja nacionalistička prsa a ne u pamet. Svjetski poznati etičar s ovih prostora, Milan Kangrga piše u knjizi “Nacionalizam ili demokracija”: “Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga. Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi jošne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i

133

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” egzistencija… Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta - zverinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove nacionalizam.” Odgovarajući na Šeksove optužbe da zastupa demokraciju”, etičar mu u “Novom listu” odgovara:

“tramvajsku

“Povijesna mogućnost hrvatskog naroda nazire se danas prvenstveno protiv i s onu stranu cjelokupne prakse hadezeovske vlasti i njezine profašističkoustaške ideologije, kojom trujete hrvatski narod, a naročito omladinu (posebice u školama)! Ta se - u ovom slučaju doista povijesna i dalekosežna - mogućnost za hrvatski narod može realizirati prije svega uspostavljanjem institucija građanskog društva i istinske parlamentarne demokracije. To će biti - a ja u to iskreno vjerujem - prvi korak u onakvu budućnost hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske, kakvu su ti ljudi zaslužili u svojoj mukotrpnoj historiji. I - da navedem naslov jednog mojeg napisa iz 1990. god. - Hrvatskoj nije potreban vođa, nego parlament! Jer, vođa je potreban plemenu, a ne narodu i građanima demokratske države.” S obzirom na kult vođe koji su prigrlili devedesetih godina prošlog vijeka, jasno je kako se artikulirao hrvatski (i ne samo on!) narod po tom pitanju – kao u „stoljeću sedmom“! Mada bi i prosječnom luđaku iz psihijatrijske ustanove trebalo biti jasno za što su se zaista borili vrli domoljubi, narod kojeg više ima po zavodima za zapošljavanje, zavodima za socijalnu skrb ili oko kontejnera po kojima upotpunjuje mizernu mirovinu negoli na radnim mjestima, i dan-danas u većini ne shvaća kakva ga je sudbina zadesila, što se zapravo zbivalo na prostoru bivše Jugoslavije. Postoji jednostavna,

134

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” logikom i poviješću potvrđena činjenica: sloboda naroda ne znači i slobodu svakog njegovog pripadnika, međutim obrnuto vrijedi. Ako je svaki pojedinac slobodan, onda je i narod kojem pripada, ili država u kojoj živi, slobodan. Jesu li maločas pobrojene jedinke zadovoljne stupnjem svoje individualne slobode, koju upražnjavaju po spomenutim mjestima, nemaju se razloga žaliti. A svoju možebitnu glad neka zadovolje konzumacijom “slobodne” Hrvatske, što jednako vrijedi za građane ostalih regionalnih bananistana. Doduše, ono najvrednije su već “konzumirale” daleko krupnije ribe, vođe kontrarevolucije koju su narodu uvalili u šareno pakiranje - kao boj do zadnje kapi krvi za opstanak etnije. U svakoj revoluciji ili kontrarevoluciji postoji uzak sloj ljudi koji iskoriste situaciju za namirivanje vlastite nezajažljivosti, iskorištavajući ideale gomile kojima su ih često prethodno “nahranili” da lakše poskrbe za sebe. Nesumnjivo je tako bilo i na kraju Drugog svjetskog rata, nakon pobjede socijalističke revolucije. No, ono što se desilo u suvremenoj Hrvatskoj daleko nadmašuje grabež komunističke elite. Nije badava narod, nakon što je vidio pretvorbu tranzicije u goli pljačkaški pohod protiv vlastitog naroda, skovao izreku: “Komunisti su jednom rukom krali, ali su drugom i nama dali. Ovi pak pljačkaju i rukama i nogama!”. Sjećate se možda i one: „Svaka država ima svoje lopove; naši lopovi imaju svoju državu!“. Da bi se pokradeno sačuvalo, uz status vladajućih koji im to u izvjesnoj mjeri jamči, elita se prikrpala NATO paktu, vojnom savezu kome je glavni cilj u zaštiti interesa kapitala širom svijeta. I dok se posprdno ismijava parola kojom je proletarijat pokušao objediniti svoju borbu za radnička prava - “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” - nastojeći je zgaditi radnom narodu, prikazujući je povijesno preživjelom i nepotrebnom, kako svjedočimo, kapital na svjetskoj razini radi upravo to da bi očuvao sistem u kojem pliva poput ribe u vodi. “Divide et impera!” – podijeli pa vladaj –

135

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” oduvijek je bilo načelo imperijalista i kolonijalista, koji tek nešto drukčijim metodama nastoje ostvarivati svoje nepromjenljive ciljeve. I dok se maloumni narod svakojakim metodama (obrazovanje, mediji, politička demagogija) dresira da glođe kosti koje u suštini dreserima ni ne znače puno (jezik, nacionalizam, vjera, idealizam, istospolne zajednice,…), građani zatrovani besmislenim idealističkim svjetonazorom hrpimice jure u šoping, praktično zasvojeni najvulgarnijom konzumacijom isključivo materijalnih dobara. Jasno, kad je mobitele, automobile ili hrenovke lakše prodati nego vjeru u boga i natprirodne događaje. Doduše, kao što primjer Međugorja pokazuje, i oni se mogu razmijeniti za nadasve opipljivu lovu! Svaka revolucija i kontrarevolucija ima svoje intelektualne prethodnike, ljude koji pripremaju teren za nju. Prve možemo – vodeći se moralnim, i kriterijima progresivnosti ili konzervativizma mirne duše svrstati u kritičnu inteligenciju, a potonje u obične inteligente, po konzervativnom svjetonazoru tek formalne pripadnike inteligencije. Koji objektivno i kritično sagledavanje globalne stvarnosti mijenjaju za puko očuvanje interesa sloja koji zastupaju, bez obzira kako se on reflektira na cjelinu društva. Za svaku od dviju spomenutih promjena društvenih odnosa mora sazrijeti vrijeme, stoga – ma kako pesimistično gledali na hranu navodne nemogućnosti dubokih strukturalnih društvenih promjena kojom nas šopaju zadovoljne elite – do njih će kad-tad doći u povijesnom vremenu. Za njih uvijek nastupi ora. Loši životni uvjeti i prosvjetiteljske ideje bili su pokretač Francuske revolucije. Srozavanje zemlje poslije neuspješnih napoleonskih ratova, kao i evropska politička situacija nakon njenog poraza, dovela je do buđenja reakcionarnih snaga i restauracije monarhije. Oktobarska revolucija iskoristila je beznađe ruskog mužika ubačenog u žrvanj svjetskog rata i carističke diktature, a jugoslavenska socijalistička

136

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” revolucija agresiju na zemlju i zauzetost svijeta obranom od fašizma. Kontrarevolucija u današnjim zemljama regije poslužila se raspadom Sovjetskog Saveza i ekonomskim nevoljama zemlje, uz rastući nabildani nacionalizam kao movens. Kako vidimo, uvijek sazriju prilike koje onda ove ili one snage iskoriste za dublje (socijalne) promjene negoli je to obična promjena državnih granica. Jasno je da i jedni i drugi – naprednjaci i konzervativci – ne mogu ostvariti svoje ciljeve bez „topovskog mesa“, unaprijed za žrtvu predodređenih nezadovoljnika svojim stanjem i onih koja ga žele sačuvati nepromijenjenim. Spomenuti prevrati bili su - na žalost – krvavi, ali je u svemu bitnije da je do njih došlo! Dakle, ništa nije vječno i stoga su zaludni pokušaji konzerviranja stanja, posebno ako je ono bremenito problemima. A neravnomjerna raspodjela svjetskog bogatstva, ekološki i klimatski problemi uz sve veći nedostatak sirovina i populacijsku eksploziju, neumitno nas približavaju času zrelosti. Preostaje nam čekati i vidjeti, hoće li prije sazrijeti vrijeme za nasilne promjene ili ljudska pamet. Referendumi koji slijede u jednoj od kapitalističkih tvrđava, zemlji neposredne demokracije, Švicarskoj, o univerzalnom dohotku za svakog punoljetnog državljana, kao i onaj o ograničavanju raspona plaća od 12:1, uz sve veću glasnost mladih širom svijeta koji uviđaju neodrživost stanja u vlastitom državama i na planeti – bude nadu. Povjerenje u sposobnost stranaka, naročito onih lijevih, poljuljano je njihovim odricanjem od doktrina u kontekstu kojih zaista mogu sagledati klasne antagonizme, njihove uzroke i mogućnosti rješavanja. Sve je prisutnija tendencija uzajamnoj konvergenciji ljevice i centra, tako da se u praksi više pažnje posvećuje borbi za vlast i izbornim rezultatima, negoli sistematskom rješavanju nagomilanih problema.

137

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” „…jedino marksizam u svim varijantama polazi od klasnog antagonizma kao pokretača društveno-ekonomske i povijesne dinamike i njegovo ukinuće postavlja kao osnovni preduvjet ostvarenja “pune”, dakle ne samo formalne, demokracije. Ostale doktrine odbacuju i antagonistički karakter kapitalističkih društvenih odnosa, nastoje svesti društveni antagonizam na formalno-demokratski agonizam i time promašuju zahvatiti njegovu univerzalnu društvenu dimenziju. Zbog toga one uvijek ostaju u svojoj partikularnosti prazne i podređene njegovoj nespoznatoj moći.“ „Nominalna politička ljevica i dalje zadržava patos sadržaja (solidarnost, pravednost, jednakost šansi itd.) – ali kao prazne riječi, a ne kao pojmove konzistentno izvedene u njihovom društveno-ekonomskom i povijesnom sadržaju. Takva “ispražnjena” politika znači da se u domeni političkog više ne traži istina, sa svim njezinim emancipatornim implikacijama, ali i prinudama, već se na pijedestal demokracije uzdiže sloboda mnijenja kao posveta relativizma i neodlučivosti. U tom smislu društveni proces na koji politika utječe također se uspostavlja kao arbitraran i teorijski unaprijed neodlučiv ishod borbe političkih mnijenja i njihove puko izborne demokratske rezultante.“ Dodatni pesimizam ulijevaju suvremeni oklopnici – policija – oboružana najsuvremenijim oružjima, od pendreka, sprejeva, suzavih bombi, elektrošokera, gumenih metaka, vodenih topova, dugih cijevi i oklopnih vozila, koji se najčešće stavljaju u ulogu zaštitnika svog poslodavca – države, odnosno njene vladajuće elite. I prečesto se ne skanjujući ih upotrijebiti protiv vlastitih sugrađana. Najdublju pak depresiju zdravorazumskih hrvatskih (i ne samo njih) građana izaziva onih nekoliko desetaka tisuća mladih – istih onih što su uobičajili na utakmicama skandirati „Ubij, ubij Srbina!“ - koji se na

138

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” fašistički pozdrav artista kožne mješine punjene istim sadržajem kao njegova glava: „Za dom!“ – jednoglasno odazivlju: „Spremni!“. Blago narodu koji ima takvu omladinu, za svoju budućnost ne mora brinuti; kad se po svemu pričinja da ona niti ne postoji. Valja na kraju spomenuti da, ma kako progresivne promjene se desile u bilo kojoj zemlji, one se zbivaju na račun manje privilegiranog ostatka svijeta, te su u tom smislu ograničene. Kao što je kapitalizam postao globalnim, svjetskim sistemom, tako je sasvim legitimno nastojati u poboljšanju stanja svih stanovnika naše planete. Jer, kao što to najljepše kažu šahisti: „Gens una sumus“ – svi smo jedno!

139

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Kvaliteta socijalizma krije se u njegovoj humanosti Njihove pričice obično započinju ovako: Po većini anketa, ljudi se smatraju popljačkanima, protive se mjerama uvođenja „elemenata slobodnog tržišta“ (što je u interpretaciji pripovjedača bajki tek obični eufemizam za učvršćenje kapitalizma), protiv su rasprodaje „obiteljskog srebra“, bili su zadojeni krivom idejom da će sve biti „naše“ o kojemu će živjeti bez po muke i prolivenoga znoja, pa ne razpoznajući gdje počinje njihova glupost ili zabuna niti ne vide da im kapitalizam „nudi priliku“. U metafori Kairosa, boga sretne prilike, to grubo rečeno znači: uhvati ga za pramen kad projuri pored tebe, a „jebi se“ ako nisi uspio - i crkni (Kairos je sprijeda imao čuperak, da bi ga mogli zgrabiti kad nam hita u susret, dok je odostraga bio ćelav, što je simboliziralo propuštenu priliku kad projuri mimo nas)! U sredini priče pojave se oni da „blesavoj rulji“ oslikaju mrski im smjer duginim bojama, uvjeravajući kako je to jedini put kojim valja krenuti! Oni, to su obrazovani (doduše, sasvim uskogrudno i jednosmjerno) intelektualci, glasnogovornici bankara i krupnog kapitala, kojima je dužnost putem medija uvjeriti nas u našu glupost i nedovoljnu obrazovanost da razumijemo stvari. Eto, upravo su oni kao predodređeni razložiti nam je u demokratskoj maniri i uputiti u smjeru koji nam je apriorno mrzak ali moramo njime, jer to od nas zahtijevaju njihovi intelektualni gazde! Kraj pričice obično začine navodno realističkim, ustvari najobičnijim socijaldarvinističkim začinom, kako je neizvjesnost koju nam nude možda surova, nepodnošljiva i nepravedna, no što se može – i život ti je bratac takav! Pa, pođimo i mi njihovim tragovima, prateći tu skasku od samoga začetka. Demokracija je „dama“ rođena za silovanje, upravo kao i učiteljica života. Kako se silovatelji nikada ne nađu, naše dame

140

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” su već stoljećima prinuđene trpjeti njihovu rabotu. Demokracija, još od antičkih vremena znači „vlast naroda“, u smislu u kojem njegovi predstavnici autentično tumače volju većine ne prilagođavajući je aposteriori očekivanju elita. Na žalost većine, stvarnost je takva da kad izabrani predstavnici naroda jednom zasjednu obnašati smjenjivu vlast, onda svim sredstvima - uključujući ona represivna kao i agitaciju dobrovoljnih plaćenika koji riječima moraju ublažiti prijetnju silom kojom elite neprestano drže Damoklov mač nad glavom svog izbornog tijela - nastoje služiti interesima elita s kojima su interesno povezaniji negoli s narodom i „budalaštinama“ koje su mu obećavali. Ako se priznaje da ankete pokazuju narodnu volju inkompatibilnu s viđenjem gospodara društva a ona se ne uvažava, to znači samo jedno – od demokracije nema u praksi niti prvog slova! Jer, ni jedna teorija demokracije ne zahtijeva narod prepun nobelovaca, visokoškolskog obrazovanja i natprosječne inteligencije (takvoga na cijelom svijetu nema), nego u zatečenim okvirima sprovoditi volju prisutnog biračkog tijela. Trebalo bi biti evidentno kako ni jedan pojam, definiciju, stvar, ili zbivanje u prirodi i društvu ne smijemo shvatiti u statičkom smislu. Isti Grci koji su svijetu podarili pojam demokracije, shvatili su da je sve u svemiru u stanju pokreta, promjene - „vatra živa“; suvremenim bismo rječnikom rekli kako sve evoluira. No, ako nas ta evolucija odvede predaleko, niječući suštinu onoga što se mijenja – onda više ne govorimo o istoj stvari. Imajući na umu ljudsku vrstu, mi ne govorimo o predatorima od kojih potičemo, već o suvremenom Homo sapiensu. Pričajući pak o demokraciji, dakako da se njene forme razlikuju od one atenskog tipa, osim u jednom – ona i dalje suštinski mora značiti provođenje narodne volje u političkom i društvenom životu, ili je naprosto nema! Vodeći računa o razvoju društva, može se pristati da pojedina pitanja koja se smatraju riješenima kao neupitno i trajno civilizacijsko dostignuće ljudskog

141

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” roda (poput najavljenog referenduma o braku kojim se nastoje derogirati prava nekih manjina) budu izuzeta od formalnog odlučivanja demokratskim mehanizmima, ali da se cjelokupni okvir privrednog i društvenog razvoja formira mimo volje većine - to je protivno svim tumačenjima suštine demokracije. U tom slučaju, ona to prestaje biti! Iznova se ponavlja čarobna mantra kojom nas uvjeravaju da smo protiv, jer ni ne znamo što je „pravi kapitalizam“. U našim prilikama stanje nam se prodaje kao devijantna tranzicija, mada cjelokupna povijest govori kako kapitalizam svugdje i u svim razdobljima upravo tako započinje: prvobitnom akumulacijom kapitala iliti, u prijevodu za „neobrazovani“ puk - pljačkom! Pa, kad smo već lijepo popljačkani, dozvolimo pljačkašima da svoju rabotu izvedu do kraja, ostvarujući društvo nepodnošljive i nepravedne neizvjesnosti, ali ni sam život, bože dragi, nije bitno drugačiji. Bez obaveze, dakako, da nam se prvo vrati popljačkana imovima - koju smo valjda ionako dobili na poklon upakiran u “iluzije” – da s njom eventualno ravnopravno krenemo u hvatanje preporučenog kapitalističkog Kairosa za čuperak. Dobro znaju profesinalni trkači na staze sticanja profita i ekstraprofita, da u samom startu moraju stvoriti koju svjetlosnu godinu prednosti! Predočavanje navodnih zabluda naroda kojemu se ciljano poturila formalna demokracija, kako bi u njeno ime isti bio proglašen nekompetentnim za odlučivanje i razmišljanje o svojoj sudbini, omalovažava njegove intelektualne potencijale svodeći ga na kapitalizmu najprihvatljiviji oblik – sitne girice koje su važne tek za zasićenje krupnih riba. U humaniziranijem obliku – 1600 mršićevog sitneža, pa marš u šoping centre da nam u par dana oduzmu ono za što smo cijeli mjesec prolijevali znoj. I budi zadovoljan, jer “dok su nacionalizam i socijalizam nudili iluzije, kapitalizam nudi priliku”,

142

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” upravo onakvu kakva se nudi u životninjskom svijetu – požderi, ili budi požderan! Ako se zagovaratelji kapitalizma ne slažu da ga njegovi kritičari prosuđuju po stanju koje u ovom času neosporno vlada društvom i tržištem – jer to kao nije liberalni kapitalizam već devijantna tranzicija (barem u našoj regiji) - onda se ne možemo složiti niti socijalističku ideju prosuđivati po propalom “realsocijalizmu”, kako se to neprestano tendenciozno podmeće. Krije li se u trajnoj neizvjesnosti koju nudi kapitalizam (a prevedeno, to znači neizvjesni posao, krediti, prehrana, školovanje djece, plaća,…, s ulogom cjeline života u nadu da nećeš propasti) njegova kvaliteta, kako nam tumače suvremeni mitolozi, onda se kvaliteta socijalizma krije u njegovoj humanosti. Humanizam ima obuhvatnije značenje od neizvjesnosti; dok potonji u svojoj osnovi uopće ne mora zadržavati humanističke naznake (sem čisto bioloških; predatorsko takmičarskih), dotle i humanizam u sebi nosi i neizvjesnost, ali svedenu s životinjske na ljudsku mjeru. Već u startu socijalizam pokazuje prednosti pred preporučenim nam sustavom koji je svoj kontrarevolucionarni dolazak na vlast i neviđenu pljačku ostvario u sprezi sa najgorim nacionalističkim ološem. Takva koalicija je nezamisliva za iskonsku socijalističku ideju. Ako je kapital iskoristio te “…primitivne, zaostale, nezrele, ljudski još-ne-oblikovane, u sebi još-ne-oplemenjene, neizgrađene, unutrašnje šuplja psihe i egzistencije” (Milan Kangrga) da bi se dočepao vlasti i najvećeg dijela društvenog bogatsva, može li on sam biti išta bolji, sem što mu još možemo dodati hrpu pridjeva kao što su gramziv, perfidan, licemjeran,..., nečovječan. No njega i njegove apologete ionako ne zanimaju moral i humanistička etika – on je sam sebi dovoljan u ispunjavanju svrhe ugrađene u vlastitu bit. Ne nužno bit pojedinca, poduzetnika koji u najboljoj namjeri,

143

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” pošteno i ljudski slijedi neku svoju ideju, već u suštinu cijelog sustava koji ekonomski podjarmljuje građane, prodajući im laži o prednosti neizvjesnosti koju mu nudi, s alibijem da je cijeli svijet takav. Ovo dakako da nije istina i može se odnositi tek na biološki svijet čije su već i “više” vrste počele izgrađivati elemente ponašanja iz kojih se kristalizira humanistički moral. Čovjek je socijalno biće koje svakodnevno prevazilazi sebe i svoja ograničenja; on se od bića biološke, razvio u biće socijalne evolucije i neprekidno izgrađuje i usavršava svoju suštinu. On izmiče konzervatorskoj tvrdnji kako je svijet “takav, a život na žalost, nije nimalo drukčiji”, koja leži u moralističkim pokušajima pravdanja kapitalizma kao čovjeku najprimjerenijeg sistema, s ciljem da se i on ovjekovječi poput tendenciozno krivotvorenih uvjeta ljudskog života. Vlastita koža “anketiranih” građana progovara nezadovoljstvom glede dvije suštinske stvari po kojima je socijalizam neprijeporno humanije društvo od kapitalizma, a čega su bili lišeni na najbezobzirniji način. To su društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (daklem, ne negacija privatnog vlasništva općenito, kako se nastoji imputirati) i radničko samoupravljanje kao pravo radnih ljudi da upravljaju svojim radom, njegovim rezultatima i raspodjelom dohodka. „Jedno je nesumnjivo: taj početak, s uvođenjem samoupravljanja kao principa jedne tzv. socijalističke realne demokracije, bio je bar nagovještaj mogućnosti nečega boljeg, ali je to od strane diluvijalaca bilo brutalno bačeno u smeće. U čitavoj ex-Jugoslaviji sad je na djelu smeće, a vjerojatno će to potrajati još koju stotinu godina. To bi se moglo nazvati »sudbinom« jedne historijske zaostalosti na svim područjima života.“, kaže Kangrga (1, 2).

144

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Revolucija (i to samo ona socijalistička) se nastoji inkriminirati da na nedemokratski način, silom nastoji promijeniti – prvenstveno ekonomske – odnose u društvu, što je apsolutno krivo poimanje revolucije. Međutim, istovremeno se zataškava kako prilikom referenduma o osamstaljenju Hrvatske (a isto je bilo sa Slovenijom i BiH) – koji se ističe kao vrhunac demokratskog načina izražavanja narodne volje - ni jednom jedinom riječju nije spomenuta promjena društveno političkog sistema. Ljudi su na večer zaspali u socijalizmu, i preko noći – još sneni od sna i krvavi od rata – se probudili u kapitalizmu, a da ih nitko nije ništa pitao. Kapital dobro zna kako nametnuto stanje obrazložiti kao navodno demokratski izbor građana! Kakve su to onda suštinske razlike između nasilnih promjena i onih koje su regionalni lopovi izveli nad ljudima zabavljenim spašavanjem ratom ugroženih života, ne obraćaju pažnju na unaprijed dogovorenu spregu kapitala i nacionalista? Ako „ljudi hoće ono za što su glasovali, a to svakako nije bila sloboda poduzetništva i slobodnog kretanja roba, kapitala i radne snage, nego nekakav hibridni poredak koji bi se u ime ‘našeg’ brinuo za ‘pravednu’ raspodjelu ‘našega’ i tako svima ‘našima’ zajamčio doživotnu egzistencijalnu sigurnost.“ (gdje je sasvim lažna tvrdnja da su oni o nečem takvom ma i neformalno upitani, a kamoli da su glasovali), kojim im se pravom to oduzelo i kojim se pravom to stanje još i nastoji zacementirati mimo njihove demokratske volje? Objedama da su glupi i/ili prevareni, pa kad smo to konstatirali ni dalje ih nećemo ništa pitati, ni dozvoliti da eventualno dođu pameti i vlastitom se kožom uvjere u svoju obmanu, kako bi demokratski mogli promijeniti mišljenje. Ne, već ćemo ih - poput blesavih ovčica - s pastirskim štapom u rukama kapitala i njegovih glasnogovornika i dalje tjerati u smjeru za koji su

145

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” se oni, kao što je jasno da to ne može jasnije bilo konstatirano – odlučili da im ne odgovara? Ako kapitalizam nudi neizvjesnu priliku ekonomskog bogaćenja zavisnu koliko od ljudske propulzivnosti toliko i od nepredvidivih faktora tržišta, onda socijalizam nudi priliku višeg reda; izbor svojevoljnu etičku odluku čovjeka lišenu svake neizvjesnosti izvan njegova vlastita duha - između svoje daljnje humanizacije ili vječnog koprcanja u blatu poživinčenja. Zagovaratelji kapitalizma svakako nisu toliko glupi da se na riječima eksplicitno odreknu etike, morala, humanizma i njihovih najblistavijih promicatelja poput Kangrge i drugih; daleko od toga. Javno omalovažavanje prejasno bi eksponiralo njihovu civilizacijsku sirovost. Stoga oni na riječima nerijetko stoje iza njih, financiraju njihove institute, istraživanja i izdavanje knjiga, uz jedan jedini uvjet – da nikada njihovim idejama ne daju šanse za ostvarenjem. Jer, realizacija takvih iluzija samo bi još više zatupila ionako „blesavi“ narod! Rekosmo da shvaćanje demokracije ovisi o povijesnom kontekstu, a podjednako se mijenjaju i formalni mehanizmi njezina provođenja. Svaki oblik demokracije ovisi o obliku klasnog društva i izražava prvenstveno interese njegovih elita. Ako manjina priznaje ono što joj je kao sasvim evidentno nemoguće pobijati (vidjeti početak članka), a istovremeno se trudi svim silama minorizirati, potisnuti ili silom spriječiti realizaciju takvih zahtjeva, ne govori li to dovoljno o obliku naše demokracije i o imenu njenih silovatelja? Davno je sveobuhvatnijim pronicateljima ljudskog društva, koji ga promatraju daleko šire od njegove ekonomske komponente (a i nju interpretiraju u smislu služenja svim ljudima, a ne obrnuto), postala jasna misao Rose Luxemburg da „Nema socijalizma bez demokracije, ali ni demokracije bez socijalizma“. Upravo zbog realne latentne prijetnje sličnih ideja za koje se zalagala, manje civilizirani ideološki preci današnjih neciviliziranih elita smaknuli su je bez milosti. Kažu da

146

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” vuk dlaku mijenja, ali ostaje vjeran svojoj ćudi. Stoga samo pokušajte zamisliti njihovu reakciju na najmanji znak realne opasnosti po njihovo bogatsvo. Istovremeno, neka i oni zamisle vlastitu sudbinu, kad ljudska djeca prohodavši iz kolijevke u kojoj su ih uspavljivali bajkama, shvate da niti svojega života drže u vlastitim rukama.

147

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Što natura Snježana Kordić? (kratki kurs za osporavatelje) Zadržimo li se na shvaćanjima koja Snježana Kordić u svojoj knjizi „Jezik i nacionalizam“ iznosi o jeziku ovih prostora – a to nisu njena lična, već shvaćanja svjetske ingvističke znanosti od koje se hrvatska lingvistika svojim purizmom implicitno distancira – ona su krajnje jednostavna: a) jezik je neutralno sredstvo sporazumijevanja b) jezici koje tretira knjiga bazirani su i standardizirani na štokavštini c) oni su uzajamno razumljivi, tj. – nije potreban prevodilac za uzajamnu komunikaciju d) to nisu četiri jezika već jedan policentrični jezik, što znači da unutar njega postoje varijante (hrvatska, srpska, bosanska, crnogorska) e) svaka varijanta razvija se nezavisno od druge, što međutim ne implicira njihovo jezičko udaljavanje - uslijed svakodnevne komunikacione povezanosti ljudi Regije f) kao jedan (policentrični) jezik, on u znanosti ište jedno ime g) to ime je „srpskohrvatski jezik“ i ni na koji način nije povezano sa Jugoslavijama, bratstvom i jedinstvom, komunizmom, međunacionalnim odnosima i ostalim smicalicama koje koriste protivnici tog naziva. Potječe od njemačkih lingvista (19. stoljeće) i obuhvaća krajnje granice njegove proširenosti

148

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

h) narodi i pojedinci mogu svoj jezik zvati kako mu drago, što ne može utjecati na njegovo znanstveno ime i) znanost se rukovodi objektivnim činjenicama, dok je laicima dozvoljen subjektivni pogled na jezik podržan kvaziargumentima koji nemaju znanstvenu težinu (politička korektnost, nacionalni osjećaji, nacionalistički šovinizam, kratkoća naziva,...) j) znanstveno imenovanje jednog, policentričnog jezika kojima se služe neki narodi regije, ni na koji način ne niječe njihovu etničku različitost, odnosno činjenicu da se radi o raznim narodima k) u svijetu je poznato „bezbroj“ primjera da se različiti narodi služe jednim jezikom, kojeg jednako imenuju Postavlja se pitanje oponentima Snježane Kordić, od kojih prevladavaju laici koji knjigu nisu ni vidjeli a kamoli pročitali, u čemu je problem? Što to gospođa Kordić navodno natura Hrvatima, a vidljivo je da i u drugim sredinama buja mišljenje kako se i njima nešto natura? Odriče li im pravo da imenuju jezik svojim nacionalnim imenom? Odriče li njihovu nacionalnu posebnost u odnosu na srodne narode Regije? Stotinama stranica argumenata, činjenica poduprtih citatima stranih i domaćih znanstvenika (koji su do nedavno tvrdili sasvim suprotno!), njeni osporavatelji suprotstavljaju ništa stvarnije, ništa objektivnije no – njihovo neprihvaćanje! Dva nivoa činjenica prevladavaju u postojećim jezičkim razmiricama. Onaj o povodljivosti većine nacionalnih korpusa za prihvaćanjem neznanstvenih tvrdnji, induciran prevladavajućim nacionalnim ludilima i potican od nacionalističkih elita, je jedan.

149

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Suprotstavljen mu je nivo hladnog, metodičkog, argumentiranog i racionalnog znanstvenog pristupa, toliko stran većini koja se još koliko jučer uzajamno klala „po šumama i gorama naše zemlje ponosne“. Koji će od njih prevladati? Eto, ni ja nekako ne prihvaćam zakon gravitacije, no - jeli moj lični stav dovoljan za dezavuiranje Newtonove knjige (dapače, znanstvenika lično, kao što se to čini sa osobnošću Snježane Kordić), u kojima su fizikalno ozakonjene činjenice kojima se protivim, ali im se svakodnevno pragmatično povinujem? Čisto je licemjerje na verbalnoj razini izražavati suprotne stavove no ih se koristi u praksi. Predlažem puristima, kako bi uravnotežili svoj poremećeni moralni habitus, da u javnoj - ličnoj ili medijskoj - komunikaciji sa svojim prekograničnim susjedima, to čine isključivo uz pomoć prevodioca. Zadnji pokušaj, preko titlovanja srpskih filmova, bio je ismijan od većine hrvatske javnosti. Život je jači od iluzije života, a ako oponenti Snježane Kordić ne uviđaju da u svakodnevnom uzajamnojm ophođenju sa susjedima u praksi potvrđuju načela koja ona znanstveno sistematizira u svojoj knjizi, red je da konačno otvore oči. A najuporniji među njima neka se točku po točku, sažeto kao što je učinjeno u tekstu, izjasne - što im to natura Snježana Kordić? Još točnije, svjetska lingvistička znanost

150

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Mit o kontinuitetu Iole inteligentnijem stvoru dođe za povraćati koliko se Hrvatska, Srbija i BiH trude učvrstiti svoju novonastalu državnost pozivanjem na neki povijesni (kvazi)kontinuitet. Naroda, jezika, država i državotvorstva. Da ih odmah razočaram, takvog kontinuiteta naprosto nema, ne postoji, piši kući „propala hipoteza, a kamoli činjenica“. O konstruiranju nacija temeljem zahtjeva elita za objedinjavanjem tržišta, počevši od ujedinjenja malih, lokalnih geografskih područja do nacionalnih država koje dan danas postadoše preuske za narasle zahtjeve i kapacitete liberalnog kapitalizma (dovodeći do globalizacije, sveopćeg miješanja stanovništva i u perspektivi do pretapanja naroda u prirodnu strukturu lišenu svih nacionalnih a posebice nacionalističkih ograničenja – jedinstvenu ljudsku vrstu), već je dovoljno argumentirano. Objektivna povijest, potvrđena tvrdnjama antropologije i genetike, ne poznaje nikave praiskonske hrvatske, srpske ili bošnjačke nacije – a posebice ne u nekim navodno čistim vidovima – temeljem čega bismo izvlačili dalekosežne zaključke koji obično rezultiraju morem krvi. Najteže je vršiti relevantna zaključivanja uronjen u aktualno zbivanje – no dovoljno je imati nešto dobre volje, istinoljubivosti, slobode od robovanja predrasudama i mitovima, da se shvati istina. Još uvijek smo u tijeku formiranja hrvatske i početka nastajanja bošnjačke nacije*, dok je ona srpska nešto starijeg datuma konstrukcije, ali vrlo daleko od iskona. Iako se u dokumentima mogu pronaći najstariji datumi spominjanja hrvatskog imena, ono do skorijih vremena nikada nije obuhvaćalo sve stanovnike suvremene države, a koje se elita na sve načine trudi umjesto građanima nazivati Hrvatima. U političkom smislu, to je dakako moguće, u etničkom pak – usred smo konstrukcije hrvatskog naroda kao jedinstvene etničke formacije. Tek krajem 1.svjetskog rata prestala je egzistirati

151

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” u okvirima raspadajuće A-U monarhije, tzv. „Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija“ zasnovana 1868. godine Hrvatskougarskom nagodbom. Daklem se hrvatsko ime nije prostiralo na teritorij današnjih sastavnica RH - Dalmaciju i Slavoniju i njihovo stanovništvo. Kao kuriozitet, i podsjetnik onima koji govore o nelegalnom ujedinjenju države SHS sa Srbijom, jer Hrvatski sabor nikada nije usvojio takav akt, zgodno je spomenuti da Dalmatinski sabor nikada nije razriješio državnopravne veze Dalmacije sa A-U, već je to učinio Hrvatski sabor koji nad njom nije imao nikakvu formalnu vlast! Genetička istraživanja, podržana ne samo činjenicama nego i s malo dobre volje da se shvati kako se ljudski rod od vajkada međusobno miješa, jasno ukazuju da hrvatskog naroda nikada ni nije bilo (kao i drugih naroda kugle zemaljske) do početaka njihove konstrukcije, kada se sve moguće raznolikosti ljudi prisutnih na jednom teritoriju nastoje izravnati, podvodeći ih naposlijetku pod jedno ime – narod. Hrvatski, srpski, bošnjački ili engleski – sasvim svejedno. To se čini svim mogućim, zamislivim i nezamislivim načinima koji omogućuju – prvenstveno eliti – lakši život na kontroliranom području. Podjarmljujući ratovima pobijeđene, uz kasniju njihovu asimilaciju, unificirajući jezične razlike normiranjem zajedničkog jezika, uvođenjem skupne valute i carina prema drugim teritorijima (dok ih se eventualno ne inkorporira u vlastitu državu; slučaj ukrajinskog Krima na primjer), itd. Pritom sve te promjene bivaju predstavljene kao garant, a u kasnijoj povijesti i dokaz etničkog i državotvornog kontinuiteta. Što stariji narod, što starija i veličanstvenija država koja sa ovom suvremenom uglavnom ima više negoli nategnute povezanosti, to je veće apsolutno pravo koje se polaže na narodno i državno ime, te pravne posljedice koje to nosi. Kojih se u danom trenutku, još lakše odriče no je bilo prihvaćeno, dakako – opet po diktatu elita.

152

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Usred perioda nacije u formiranju, javljaju se paradoksalne situacije. Kaže se da je jezik bitna odrednica naroda, dok istovremeno egzistiraju tri dijalekta kojih se govornici međusobno teško sporazumijevaju, ali se svi oni svrstavaju pod hrvatski jezik. Koji? Onu normiranu štokavsku ijekavštinu, kojoj odričemo varijetetnu povezanost sa okolnim, svima razumljivim različicama, istovremeno inkorporirajući pod zajedničko ime uzajamno teško razumljive dijalekte? Za koje, usput rečeno, postoje zahtjevi u nekih hrvatskih intelektualaca da se proglase zasebnim jezicima (1, 2, 3)! Kojim onda jezikom govore Hrvati? Kajkavskim, čakavskim, štokavskim ili – hrvatskim? Ako je zajednički jezik osnovni uslov postojanja nacije (neki autori navode više uslova), sasvim lijepo se uviđa logička zbrka u koju upadaju zastupnici postojanja čakavskog i kajkavskog jezika; zašto ne i čakavske te kajkavske nacije? Iz takvih paradoksa nastoje se izvući promicatelji zajedničkog „hrvatskog jezika“, što ni ne bi bilo loše da imaju u vidu bolje sporazumijevanje državljana, dakako – priznajući njegovu varijetetnost u odnosu na zajednički policentrični jezik. Upravo negiranje te činjenice ukazuje kako im je sporazumijevanje zadnja rupa na svirali, a prvenstveno okupljanje u jedinstvenu, hrvatsku naciju! Zaista, konstruktorski radovi još uvijek su u tijeku! Citat Gordane Uzelac: „Nacionalizam je jedan od procesa formiranja nacije, to jest pojava nacionalizma može biti znak odvijanja procesa /re/formiranja nacija.“, („Kad nastaje nacija? Konstitutivni elementi i procesi na primeru Hrvatske“), u posvemašnjem skladu sa aktualnim zbivanjima, to samo potvrđuje. Dakako da će, usred procesa formiranja hrvatske nacije preostati ono što eliti jedino i odgovara – varijetetna različica zajedničkog policentričnog jezika, jer jedino ona i podrazumijeva lakše sporazumijevanje, promet roba i usluga na teritoriju pod

153

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” kontrolom vlasti. Tijekom vremena izgubit će se averzija i prema razumljivim različicama srpskohrvatskog jezika, jer neizmjerna žudnja kapitala za širenjem jača je od ograničavajuće želje kratkovidih nacionalista za jezičnim, nacionalnim i inim ograničenjima. Kapital će prerasti ograničenja koja je sam uveo u prilog svoga rasta, jer će mu postati smetnjom. Istovremeno s rađanjem nacija u Regiji, prisustvujemo i začetku njihovog rastakanja u „kotlu za miješanje“ zvanom EU. Kao štu su SAD to uspješno izvele u kraćem, tako će se to desiti u Evropi (a potom i svijetu) u mnogo, mnogo dužem periodu. Regija uvijek kasni u fazi, te je interesantno vidjeti kako će izgledati rezulat kolizije dva paralelno odvijajuća antagonistička procesa – lokalnog formiranja nacija praćenog začetkom njihova izumiranja u širem okružju (da se to sagleda potreban je istančan osjećaj za povijesno vrijeme). Elite koje vode cijelu stvar, nalaze se u prilično škakljivom položaju istovremenog inzistiranja na lokalnim ograničenjima (kako bi učvrstile položaj unutar uzurpiranog unutrašnjeg tržišta) u okružju širih procesa kojima se moraju prilagođavati. Tako se odriču nacionalne valute, ukidaju carine, prihvaćaju neometan protok ljudi, roba i usluga, strancima se smiješe ograničena izborna i politička prava, a unatoč podizanja tenzija nacionalnog ponosa zbog prihvaćanja „hrvatskog jezika“ kao službenog unutar institucija EU, u međusobnoj komunikaciji s inostranstvom služe se suvremenim pandanom latinštine – engleskom jezikom. Kratkovidno, iz interesa inzistirajući na povijesnom kontinuitetu vlastite etnije i jezika kao njegove bitne komponente, nisu sposobni uvidjeti umiranje i jednog i drugog, kao tek privremenih etapa u socijalnoj evoluciji čovječanstva. Ništa nije besmrtno, kako nastane tako i (iz)umre kada mu napukne čas. Raznorazni narodi skupljeni širom svijeta na isti teritorij, slili su se u američku naciju, sa potomcima sve manje

154

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” osvrčućim na svoje „korijene“ koji, uostalom, također nisu odvajkada. Bezbrojni jezici izumiru svakodnevno širom svijeta, jer nestaju njihovi prirodni govornici – što nasiljem, što prirodnim izumiranjem, što prihvaćanjem suvremene lingua france i još niza razloga, a dugoročno gledano zbog onog najočitijeg (za nezamagljene umove) – potrebe za zajedničkim, svima razumljivim oblikom sporazumijevanja stanovnika globalnog sela, u koje se pretvorila naša planeta. Stoga i učimo strane jezike od najranijeg perioda vlastitog obrazovanja. Izumrli jezici vrlo teško će se revitalizirati u smislu obnavljanja aktualnih govorničkih grupa – svijet za to naprosto ne pokazuje potrebu – što ne znači da nije zainteresiran sačuvati kulturalno naslijeđe niklo na tim jezicima. Naravno da je u općem interesu sačuvati pisane, fonetske, gramatičke i pravopisne karakteristike nestajućih jezika, kako nam oni jednog dana ne bi postali sasvim nerazumljivi i zahtijevali novog Champolliona za dešifriranje. I, dakako, radi razumijevanja velike kulturalne ostavštine – baštine cijelog ljudskog roda - podignute na tim jezicima. Ako je jezik bitna karakteristika naroda, bez koje je nemoguće istoga zamisliti, kako to današnji Srbi ipak prepoznaju svoj nacionalni identitet, unatoč iz javne upotrebe potisnutog slavenosrpskog (zadržao se samo u pravoslavnoj liturgiji)? Jesu li stekli drugi identitet služeći se aktualnom inačicom srpskohrvatskog, zvanom „srpski jezik“ (kako to uopće uspijeva Amerikancima, bez opstojnosti „američkog jezika“?)? Jeli ga Vuk Karadžić ugrožavao „nametanjem“ raširenijeg načina sporazumijevanja među narodom; jeli time mijenjao ili ugrožavao srpski nacionalni identitet?; jeli ga svojom reformom učvršćivao ili je naprosto – sasvim jednostavno, bez ikakvih metafizičkih mistifikacija – omogućio većem broju ljudi da se bolje i efikasnije sporazumijevaju no do tada? Dali je u istom smislu bilo upereno i

155

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” novosadsko prihvaćanje pravopisa zajedničkog policentričnog jezika, uz uvažavanje regionalnih različitosti, ili je tendencija bila obično posrbljivanje? Osjećaju li se Srbi ugroženiji od minimalno različitih varijanti susjednih naroda, a ovi od srpske – negoli su se osjećali prihvaćanjem Vukove reforme? To nije pitanje niti za lingviste, niti za povjesničare, već prije za psihopatologiju politike i kolektivnog mentaliteta formiranog njome. Čini se paradoksalnim da svi jure na tečajeve angleštine – jer su za svijet, bez njenog znanja naprosto nepostojeći – dok istovremeno na regionalnom nivou postavljaju ograde uzajamnom razumijevanju međusobnim ekskomunikacijama jezika (u osnovi, jednog te istog!), izmišljajući čak i nova slova kako bi pokazali i dokazali svoju navodnu posebnost. Taj prividni paradoks ima sasvim jednostavno rješenje: u globaliziranom svijetu ne može se uključiti u participaciju moći, znanja i vještina bez poznavanja jedinstvenog načina komunikacije ljudi među kojima želiš uspjeti. To je tek preduvjet iza kojeg moraju slijediti talent, inteligencija, obrazovanje i borba za afirmaciju. U svome „selu“ sve se može neizmjerno olakšati smanjivanjem konkurencije, postavljajući (realno nepostojeće) psihološke barijere nerazumljivosti i drukčijosti između „nas“ i „njih“. Metodom sasvim razrađenom i uspješnom u lokalnim okvirima, no pokušajte – primjerice - na ovako smiješan, primitivan, neinteligentan i sulud način eliminirati konkurenciju u bilo kojem području ljudske djelatnosti između Amerikanaca i Engleza! Umjesto da se nacionalni književni bardovi bore za što širi prostor uzajamnog razumijevanja koji će im istovremeno omogućiti više čitatelja, veće naklade i prihode, oni se naguravaju o redu za participacije svojih ministarstava kulture. Jer nisu ni Andrići, ni Selimovići, ni Krleže, već najsitniji mogući andrićići, selimovićići i krležićići - s podsvijesnom slutnjom da su to veći „kraljevi“ što im je „selo“ manje.

156

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

No, ostavimo se jezika, cilj nam je razgolititi mit o kontinuitetu, navodno od životne važnosti za novostasale regionalne (u povijesnom vremenu svi su oni novostasali) ali i ostale narode svijeta. Fundamentalno otkriće prirodnih znanosti je, da – kontinuiteta nema. On je samo privid koji se javlja na određenom nivou egzistencije materije i prirodnih procesa, dok je u društvenoj sferi naprosto mit koristan elitama za sluđivanje masa radi njihove lakše kontrole. Priroda i njeni procesi, a društveni procesi su u širem kontekstu razmatranja također prirodni, su o osnovi – diskontinuirani. Kao što prijelaz između neutralnog u jonizirani atom nije neprekinut, već se zbiva na diskontinuirani način uslijed neke vanjske pobude, tako su i prijelazi između dviju društvenih struktura, sistema ili država, inicirani raznoraznim uzrocima: od razvoja proizvodnih snaga do interesa agresorske i domaće elite, ili uspjesima društvenih revolucija. Interes uvijek nađe put, ne zanimajući se za neproturječni logički kontinuitet. Svaka čast onome tko pronađe neprijepornu i neprekinutu logičku poveznicu između godine 626. kada je navodno Hrvatski narod „podložio rimske pokrajine Dalmaciju, Panoniju (bivši Ilirik) te osnovao dvije neovisne kneževine, koje je u Hrvatsko Kraljevstvo ujedinio njegov prvi kralj Tomislav, okrunjen 925. godine. Primorska Hrvatska je, pored Franačkoga Kraljevstva, prva trajna i uređena država u srednjoj Europi.“ i godine gospodnje 2014-te. Koji to hrvatski narod, u vremenima kada narodi kao profilirane etničke grupacije nisu bili ni formirani, a kamoli uključivali sve one komponente koje se danas žele u nju utrapiti?

157

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” „Nijedna nacija nije prirodno nastala. Usprkos povezanosti i bratstva, koje naizgled još uvijek postoji kod malobrojnih, nailazi se izvan uljepšavajuće — književne, povijesne, umjetničke — fikcije, u kojoj uobličavaju svoj identitet, na zastrašujuće povijesne činjenice. Te činjenice pokazuju da su sve nacije nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, golim ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja.“ (1) Daklem, od kontinuiteta – ako pod njime ne smatramo periode između političkih samovolja, pljački, intriga vladara, raznorodnih ekonomskih interesa, sirovog nasilja i slučaja – nema ni traga. Svaki navodni kontinuitet prepun je točaka prekida koji mogu promijeniti smjer političkog, društvenog, ekonomskog pa i kulturalnog razvoja ljudskih zajednica, uključivo i granice teritorija na koji one polažu neupitno pravo. Tvrde li Hrvati (a na sličan način i ostali narodi) kako postoji državotvorni i nacionalni kontinuitet između doseljenih nekršćanskih slavenskih (drugi tvrde, iranskih) plemena, Tomislavova kraljevstva, prihvaćanja kršćanstva u IX stoljeću, Habsburške monarhije, A-U monarhije, NDH, Jugoslavije i današnje RH u ičem drugom, sem što se ljudski život kontinualno odvijao pod različitim vladarima, u različitim državama i političkim sustavima i u različitim društveno ekonomskim formacijama – a vođen isključivo interesima aktualnih elita priklanjajućih se ne državotvornoj ili narodotvornoj, već isključivo interesotvornoj ideji zaista je krajnje vrijeme da se probude ili zauvijek zaspu. Koliko je rasprostranjeno bezočno manipuliranje mitom o kontinuitetu opstojnosti naroda i države, uz istovremeno bezočno izigravanje same ideje neprekidnosti – što zaluđeni narod ni ne primjećuje – pokazuju i slijedeći primjeri.

158

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” U navodnom kontinuitetu hrvatske državnosti, veliki „Hrvati“ sasvim izbacuju sedam desetljetnu zajedničku povijest naroda bivše države, što se praktično očituje u školskim udžbenicima, podsjećanjima na taj dio povijesti u medijima, mijenjanima nazivlja ulica i trgova, odnosno uništavanju spomenika NOB. Koja im se nikako ne uklapa u zamišljeni, konstruirani kontinuitet povijesti Hrvata; jedno stoga što se kao socijalna revolucija (element diskontinuiteta društvenog razvoja) nikako ne uklapa u njihovu bajku, i ono značajnije – jer njene tekovine ne odgovaraju interesima novoformirane kapitalističke elite. Paradoksalno je da ne znaju zauzeti zajednički stav spram NDH, koju bi neki najradije izbrisali iz „kontinuiteta“ hrvatske državnosti, dok se drugi upravo na nju pozivaju kao jedan od njenih elemenata. Srpski nacionalisti također nastoje u smetlište povijesti pobacati duhovna i materijalna sjećanja na ljude, događaje i dostignuća Jugoslavije (ili ih prisvojiti kao isključivo svoja), inzistirajući na njoj kao elementu diskontinuiteta pri svom pozivanju na „kontinuitet srpstva“, tako sami razarajući svoj mit. Svjedoči o tome sve veće uvažavanje dinastije Karađorđevića i njihovih nasljednika – uz primjereno iskazane počasti - kao jedinih pravih nositelja srpstva. Dok BiH državnost visi o tankom koncu koji tek trenutne garancije velikih igrača (prvenstveno SAD) sprečavaju od pucanja – u pokušaju konsolidiranja i učvršćenja nove države obnavljaju se mitovi o velikom srednjevjekovnom bosanskom kraljevstvu, kojega bi valjda suvremena BiH trebala biti nastavljač. Ingerencije i stabilnost ove bivše republike rasturene države više su ličile na onu nezavisnih država negoli njeni građani mogu i sanjati, ponoseći se njenom navodnom neovisnošću. Od razuma, valjda. Umjesto posvećenosti međusobnim kompromisima – a oni znače odustajanje od maksimalističkih zahtjeva sviju uključenih strana – mašta se o kraljevstvima izgubljenima u maglama prošlosti. Taj put vodi samo do provalije, kada će se – zar ne – učiniti odlučni korak naprijed u

159

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” rješavanju nagomilanih problema!? Nedavno smo evocirali stogodišnjicu jednog takovrsnog koraka. I dok se Rusija srami diskontinuiteta koji je u povijest (ne samo) tamošnjih naroda unijela Oktobarska revolucija, uz sve prisutnije veličanje slave velike Rusije nastoji maknuti sjećanja na sedamdesetak godina svoje povijesti. Novim promocijama dinastije Romanovih kao čuvateljima kontinuiteta ruske veličine, mnogo prihvatljivijih suvremenim elitama od Lenjina, Trockog, Staljina i ostalih revolucionara, gubeći iz fokusa razloge koji su ih i naveli na prevrat. Dakako, iz cjelokupnog dijela nepoćudne povijesti pažljivo se odabiru elementi koji govore u prilog mitu o kontinuitetu Мать Россия i njene slave; primjerice Domovinski rat i njegove vojskovođe koji se kao nisu borili za opstanak SSSR-a (daleko mu majka!) nego u slavu Rusije. Kao da se narodi stide revolucionarnih vrenja odričući im svaki legitimitet (posebno kad su završila neuspjehom) i prenebregavajući njihove uzroke, jer ih je teško uklopiti u mitove o beskonfliktnom kontinuiraniom razvoju nacija i navodnih njihovih država od „ab ovo“ vremena. Gdje se momenat izlegnuća iz jajeta pomiče što dublje u mračna, nedokaziva, mitska vremena. Što imaju zajedničko polumitski kralj Tomislav, kralj Držislav koji je u igri šaha navodno založio hrvatske otoke, Petar Zrinski i Krsto Frankopan koji boreći se za očuvanje svojih posjeda – sve u navodnom hrvatskom interesu - komplotiraju i s Turcima protiv domicilne Habsburške monarhije, ban Jelačić – gušitelj mađarske građanske revolucije, kvisling Ante Pavelić (koji je Italiji prepustio Dalmaciju s otocima) i Franjo Tuđman – sem kontinuiteta borbi za interese elita čiji bijahu eksponenti – sa kontinuitetom hrvatske državotvorne ideje, u najprikladnijem mogućem slučaju shvaćene samo kao zastor za prikrivanje stvarnih interesa svojih nositelja? Hrvatska, kao i povijesti drugih naroda, prepune su „idealista“ koji bi i „život dali za ostvarenje svetih nacionalnih ciljeva“, a od njih ni

160

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” trunčice danas vidjeti nije. Jer idealist će i volonterski raditi za ostvarenje svojih ideala za koje se zaklinje da su opći, a ne s prezrivim podsmijehom odbijati takvu mogućnost vadeći se svojom nadzemaljskom odgovornošću u odnosu na ostale sugrađane. Da, zaista – kod većine, a prvenstveno kod političara – ideali imaju svoju cijenu koju valja naplatiti od onih kojima se prodaju pod krinkom nacionalnih interesa, ojačanih u naivna puka mitovima o kontinuitetu narodnog imena, državotvornosti i državnosti. A to su svi – od Tomislava do Tuđmana i njegovih ovo i inonacionalnih nastavljača mitova – više nego dobro znali. Cijela ta bajka o navodnom kontinuitetu naroda, jezika, država i državotvorstva neobično naliči histeriji oko istraživanja vlastitog rodoslovnog stabla ili sloganima firmi koji se pozivaju na višestoljetnu tradiciju. Kao – bez korijena si nitko i ništa. Kao – kupujte kod nas, jer naša tradicija je garant kvalitete! Čovjek se naprosto nađe u nedoumici jeli bolje biti Hrvat – pripadnik najstarijeg naroda na svijetu, ili Srbin – pripadnik nebeskog naroda? Mi sami, svaki ponaosob, znamo jesmo li „nitko i ništa“ ili imamo vlastitu individualnost, poslovne i lične uspjehe u životu koje cijenimo, ne poznajući nikoga u krošnji rodoslovlja niže od bake i djeda, eventualno prabake i pradjeda. Niti nas uspjesi dalekih predaka oplemenjuju, niti nas njihova razbojništva prokazuju u negativnom svjetlu, što nikako ne znači da oni najbliži nisu na nas imali utjecaj. Tko je iole pri zdravom razumu, shvaća da tradicija nije apriorni garant kvalitete proizvoda, jer to jedino može biti umješnost njegove izrade – bilo firma stara dva stoljeća ili dva dana. Odatle nije daleko zaključak o irelevantnosti bilo kakvih povijesnih činjenica i mitova o državotvorstvu, na aktualnu kvalitetu usluga koje servis zvani država pruža svojim državljanima. Priupitajte bilo kojeg nekompromitiranog, još živućeg stanovnika Trećeg Reicha, koliko je koristi u svom životu imao od mješavine mitova i činjenica

161

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” kojima ga je dvanaestak godina hranila njegova država. Taj bi vam mogao razbiti sve iluzije. *O naciji govorim s etničkog stanovišta, kao o narodu, te su to istoznačnice. U perspektivi bi konglomerat bosanskohercegovačkih naroda, mogao prerasti u jednu – bosansku naciju. Trenutno to izgleda fantastičnije od naučne fantastike. No, nikad ne reci – nikad!

162

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Moje pravo Moje je pravo iznad prava kolektiviteta da odlučuje o mojim pravima! To znači, da nijedan ustav, nijedan zakon, nijedna državna institucija ili službenik, nijedna sudska opomena ili kazna, nijedna prisilna radnja nadamnom, ne može uskratiti to moje pravo – u ma kojoj situaciji, pod ma kojom izlikom. Ono je iznad svih zakona zemalja ove planete, iznad bilo kojih budućih zakona bilo koje svemirske civilizacije koja želi preuzeti na se da mi ga uskrati. Ponad svih pisanih dokumenata, tri su nepisana razloga – starija od svih državnih zakona ovoga i svih drugih svjetova – koji mi omogućuju ovaj stav, oduzimajući svima pravo oduzimanja mog prava na individualnost, osobnost i vlastitu prosudbu. Jedan je religijski, drugi je znanstveni, a treći opći metafizički – etički. Bog je stvorio čovjeka, a ne zajednicu. Daklem je svojoj jedinstvenoj kreaciji dao sva prava, između ostalih da se udružuje ili ne udružuje u zajednice, te prihvaća ili ne prihvaća njihove propise. Ja ih ne prihvaćam apriorno, bez vlastite prosudbe, posebno ne u paketu u kojem mi se nude na podvrgavanje, jer mi je - s religijskog stanovištva – moj Tvorac dao tu slobodu. Drugi je razlog striktno naučni. Ljudi – udruženi u zajednice, ili prisilno odnosno dobrovoljno izopćeni iz nje, odavno su uvidjeli da čovjek među svim za sada poznatim živim bićima raspolaže umom i razumom. Svaka individua zasebno, neovisno od svoje formalne pripadnosti prirodnom kolektivu zvanom ljudska vrsta, ili pripadnosti socijalnom skupu svojih istovrsnika. Otuda i njegovo znanstveno ime Homo sapiens (sapiens), što znači umni čovjek, a ne - umna zajednica! U mom prijevodu, koji daje težište na osobno značenje riječi homo – čovjek. Treći je razlog metafizičke, humanističko etičke prirode. Sve etičke spoznaje mudraca kojima ljudski rod baš i nije suviše

163

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” obilovao, dovode do moralnih standarda koji prvenstveno individualno i sasvim neformalno obavezuju svakog pojedinca, a tek posljedično, implicitno – i cijelu zajednicu koje je član. Kako su u etičkom pogledu oduvijek istaknuti pojedinci one zvijezde vodilje masama, koje tek trebaju u nekoj dalekoj, budućoj - za sada umu nevidljivoj – generaciji, dorasti do standarda njihova (o)ponašanja, oni svojim primjerom samo potvrđuju moje pravo da sve moje odluke, prihvaćanja ili odbijanja nametanih mi društvenih pravila koja se eksplicitno, bez utemeljenijih razloga smatraju obaveznima svim članovima društva, prvo prijeđu etičke filtere mog centralnog procesora, kojeg za razliku od svima pripadajuće sive organske tvari, zovem – mozak! Stoga, na sebe uzimam neotuđivo individualno pravo da prosuđujem, odbijam ili prihvaćam svaki zahtjev ili dokument koji na sebi umjesto žiga Tvorca, znanosti ili etike – nosi pečat svojevoljno nametnutog standarda vladajućh društvenih elita, koji podvrgavaju njihovoj vlasti cijelu zajednicu. Moj je stav iznad Sokratova, koji smatra da zakone treba poštovati čak iako su nepravedni, jer mu osiguravaju zaštitu i slobodu – takav sveobuhvatni stav za mene je u potpunosti neprihvatljiv. Da bih u ime pravednih zakona štovao i one koji su na prvi pogled nepravedni, ili usmjereni na korist elita koje upravljaju društvom promičući svoj parcijalni interes, nespojivo je s mojim ljudskim dignitetom. Čovjek kao biće nije stroj i ne funkcionira prema zakonima mehanike; stoga je ispod dostojanstva svakog pojedinca da prihvati uključivanje u društvenu mašineriju, u kojoj će funkcionirati pritiskom na taj i taj paragraf, toga i toga zakona, bez da zauzme vlastiti stav o istima, uključujući i slobodu izbora vlastitog djelovanja. Ljudi su nesavršena bića, stoga će konkretno djelovanje ovisiti o spletu okolnosti u kojima se nalaze; čas buntovničko, čas prihvaćanje evidentnih nepravilnosti zarad vlastitog interesa, čas u potpunosti licemjerno, a svakako i ono koje iz

164

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” vlastitog uvjerenja ili njegova privida, u potpunosti prihvaća diktat društva. Ono o čemu ja govorim je - po mom sudu – apsolut, kojeg će svaka jedinka više ili manje falsificirati kako bi opravdala vlastito ponašanje. Svijestan da usred gomile magaraca ne mogu ni očekivati da me osli ne smatraju eksplicitnim pripadnikom svog stada, primjenjujući na mene svoje kriterije ponašanja u krdu; znajući da je gomila tvrdih kopita još uvijek jača od svakog osamljenog, na ranije rečenim temeljima počivajućeg argumenta, ocjenjujem svaku osudu od strane stada kao odraz njegove nesposobnosti prevazilaženja trenutnog stanja prirodne i socijalne evolucije u kojem se nalazi. Iznad nje stavljajući svoje vlastito pravo da mu se podvrgnem ili to nastojim izbjeći. Krdu i magarcima usprkos! Stoga, ako se nakon bilo kojeg službeno upućenog zahtjeva njemu ne odazovem, možete poslati po mene svoje oboružane magareće jedinice ili mi „staviti soli na rep“. Uz moguće očekivanje otpora, mojega i mojih istomišljenika. Ili prihvaćanja, ovim ili onim razlozima samom sebi u ime opravdanja obrazlaganima. U svakom slučaju, odluka je moja! Jer, u sprezi ili sukobu svih mogućih interesa koji vladaju svijetom, čovjek još uvijek može pronaći svoj kutak slobode. Sokrat ju je pronašao u ispijanju otrova, a ja magarcima prepuštam jedino pravo koje im po prirodi vrste pripada – da mi je pokušaju oduzeti!

165

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Nema izabranih naroda Nakon egipatskog ropstva, Židovi – migranstski narod – došao je do područja poznatog pod imenom Kanaan - drevni termin koji se koristi za današnji Izrael, Zapadu Obalu i Pojas Gaze, kao i za obalna područja Libanona i Sirije. Unatoč mitologijama o miroljubivim narodima koji ni kap krvi nisu prolili tijekom svoje povijesti, koje prate sve suvremene narode, a posebno one migrantske koji su stigli do teritorija na kojem se danas prostiru njihove države, i Hebreji (staro ime ime za Židove, odaklem se i izvodi srpski naziv Jevreji) tamo su zatekli starosjedioce. Po principu: mi smo bacili oko na ovo tlo pa nam automatski pripada, nekoliko stotina godina su vodili ratove sa Kanaanitima dok ih konačno nisu pokorili i tako – oko 1200-te p.n.e. - postavili začetke svoje države. Stari zavjet o tome dosta piše. Povijest im bijaše burna, kao uostalom u svih naroda svijeta, dok im konačno Rimljani 70 godina poslije suvremenog računanja vremena ne srušiše hram u Jeruzalemu, i ovi se raspršiše širom svijeta kao „rakova djeca“. U kršćanskim su zemljama, unatoč pokušajima prilagodbe bez napuštanja vlastite vjere, bili stoljećima diskriminirani i ponižavani kao „krivci za Isusovu smrt“, koji je - paradoksalno – i sam bio Židov. Vrhunac tog odnosa doživjeli su tijekom Trećeg Reicha kada je apriorni antisemitizam baziran na nametanju krivnje cijelom narodu za jedan događaj koji – budimo iskreni – nema dokazanu znanstvenu potvrdu, doveo do pokušaja njihove eksterminacije. U tom sistematskom holokaustu (riječ označava „žrtvu paljenicu“) koji Židovi radije zovu sho'ah (nevolja, uništenje), likvidirano je oko 6 milijuna Židova. Na žalost, u „projektu“ su prilježno učestvovale i kvislinške vlade regije. U 19. Stoljeću, razvojem cionističkog pokreta koji je propagirao povratak Židova u „Svetu“ ili „Obećanu zemlju“ (a „obećao“ im ju je sam dragi Bog, kako oni tumače prema

166

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Tori, svojoj svetoj knjizi sadržanoj i u Starom zavjetu) počinje sve intenzivnije njihovo naseljavanje u područje pod britanskom okupacijom, koji su većinom nastavali pripadnici jednog drugog semitskog naroda – Arapi, odnosno Palestinci. Početkom 20. stoljeća Britanci su donijeli tzv. Balfourovu deklaraciju kojom Židovima garantiraju domovinu u Palestini, ali su nakon velikog arapskog ustanka i početka 2.svjetskog rata, zbog potrebite podrške većinskih Arapa promijenili plan u korist zajedničke arapsko-izraelske države. Nakon holokausta nad Židovima, odustalo se i od tog plana te im je zagarantirana zasebna država, današnji Izrael – nakon čega počinje masovni povratak raspršene „rakove djece“ u negdanju domovinu. Tako se bar tumači. Arapi su se tome suprotstavili, no odonda je u svakom njihovom ustanku i ratu protiv Izraela ovaj – potpomognut Zapadom, a prvenstveno od najvjernijeg i gotovo jedinog bezuvjetnog saveznika SAD - izlazio kao pobjednik. Danas zauzima teritorij mnogo veći od onog koji mu je dodijeljen planom UN o podjeli Palestine, jer se proširio za okupirana područja, što najbolje pokazuju karte. Sve su jače kritike izraelske politike na okupiranim područjima, neovisno od toga što se Palestinci pokušavaju na različite načine, uključivo i terorizam (definicija terorizma je vrlo rastegljiv pojam, koji ovisi o onome tko ga definira prvenstveno isključujući sebe sama, iako bi često morao zauzimati visoko mjesto na listi terorista, odnosno terorističkih država) dokopati svoje države koja im je, uostalom, dodijeljena planom UN od 1947. Godine. Nije to jedini plan ili deklaracija UN koji je u praksi doživio totalni krah. Na žalost, kritika izraelske politike obija se o dvije suštinske prepreke: bezuvjetnu podršku SAD-a Izraelu u svim okolnostima, te optužbi za antisemitizam i onih kritičara koji su vrlo daleko od toga. Šutnja većine vodećih židovskih intelektualaca, kako u zemlji tako i dijaspori (uz svijetle izuzetke poput N.Chomskog i manjine glasnih

167

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” istomišljenika, koje „pravovjerni“ nazivaju „samomrzećim Židovima“) kao i većine židovskog naroda, nije ništa novo niti posebno. Radi se naprosto o nacinalističkom zastiranju vlastitog mozga, koji uviđa grijehe drugih ne videći ni sjene vlastitih. Toliko puta i dan danas vidljivo u zemljama naše regije i širom svijeta.

Umjesto da izraelske vlasti, vodeći intelektualci i većina naroda sagleda neke vrlo neobične činjenice u pogledu načina formiranja svoje države, i vlastitog odnosa spram nje, te svojim susjedima i sugrađanima (Palestinci su jedno i drugo), neprekidno se njena – nerijetko u povijesti i sadašnjosti zločinačka - politika pravda neodrživim razlozima. Prvi je onaj o apsolutiziranju patnje židovskog naroda u holokaustu, uz obećanje da on to više nikada neće dozvoliti, pa čak i uz upotrebu nukelarnog oružja kojeg je posjednik (mada to javno ne priznaje) oštro se protiveći jednakom naoružanju svojih susjeda (iz straha i licemjerja, a ne zarad etičkog 168

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” protivljenja nuklearnom naoružanju). Ovaj strah od ponavljanja jednom preživljene tragedije poprima razmjere kompleksa. Kao što srpski nacionalisti sve promatraju kroz vizuru izgubljenog kosovskog boja, proglašavajući Srbe „nebeskim narodom“, kao što njihovi hrvatski pandani, precjenjujući svoja kulturna dostignućna, sebe smatraju jednim od najkulturnijih naroda svijeta, tako se u svijesti Židova ustalio sindrom jedinstvenog „naroda žrtve“ – ne samo u sho'ahu, već u cijeloj svojoj povijesti. Sve je to više no daleko od istine. Od, između 12-15 milijuna sjevernoameričkih indijanaca iz Coulombova doba, danas živi svega oko 2.5 milijuna. Sve ostalo ide na dušu bijelih doseljenika, koji su ih što pobili a što pokosili bolestima na koje starosjedioci nisu bili otporni, protjeravši preživjele u rezervate i otevši im zemlju. Istrebljenje cijelih naroda Latinske i Južne Amerike od strane španjolskih kolonizatora suvišno je spominjati. Turska je odgovorna za pokolj izmeđi 1 i 1.5 milijuna Armenaca u 20. stoljeću, dok su kambodžanski Crveni Kmeri na poljima smrti okrvarili ruke sa otprilike jednakim brojem svoji sunarodnjaka. Više od milijun ljudi ostavilo je svoje kosti u staljinističkim gulazima, itd... Daklem, genocid – usporediv po brojnosti žrtava sa holokaustom – je, na žalost, prateća pojava ljudskog roda i u najnovijim vremenima. Istina je da je onaj nad Židovima vršen najintenzivnije - na industrijski način - u vrlo kratkom vremenu, s namjerom da se konačno (Endlösung) riješi navodno „židovsko pitanje“, no to ne daje pravo ni jednom narodu ma kako propatio u izvjesnim dijelovima svoje povijesti - da ga koristi kao alibi za aktuelne „političke“ poteze, koji često jako asociraju upravo na ono što su sami proživjeli. Žal i tuga su jedno, podsjećanje s namjerom da se mlade generacije upoznaju sa zbivanjima kako se ona nikad više ne bi ponovila (ali ne samo

169

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” vlastitom narodu!) također, a djelovanje koje u osnovi ide protiv rečenoga je sramota koja nerijetko prerasta i u ratni zločin. Židovi bi trebali biti svijesni jedinstvenosti postanka svoje suvremene države, vjerojatno nezabilježene u historiji. Da se raseljeni narod nakon dva tisućljeća vrati na tlo tadašnje države, jer je ona kao „obećana“ upravo njima, graniči sa fantastikom, ako ne i s ludilom. Možete li zamisliti da potomci sjevernoameričkih indijanaca zatraže povrat teritorija koji su nastavali prije samo nekoliko stotina godina? Ili australski Aboridžini? U 17. Stoljeću, nakon što je ratna sreća protiv Turaka napustila Srbe, oni se pod vodstvom patrijarha Aleksandra Crnojevića iseljavaju, mahom s Kosova, a drugi put to čine u 18. vijeku, nakon čega se njihov broj na Kosovu smanjuje u korist Albanaca. Nije li upravo srpskim nacionalistima ovo pomjeranje etničkog centra s Kosova u Vojvodinu i Šumadiju jedan od razloga što svojataju ovu bivšu svoju i jugoslavensku pokrajinu, danas kad tamo čine svega oko 7% stanovništva. Ako može Izrael nakon dva tisućljeća reflektirati na biši teritorij, što ne bismo i mi!? Da se razumijemo, fakt postojanja države Izrael je činjenica koju priznaje oko 149 država (25 ga ne priznaje), što međutim ne mijenja neobičnost njegovog konstituiranja, a to bi sami njegovi stanovnici morali primiti s više smjernosti - shodno tome, njegove se vlade skromnije i umjerenije ponašati u međunarodnim odnosima. Posebno s obzirom na činjenicu da su se silom proširili na više teritorija no im je dodijeljeno i ne pokazuju suviše volje da se povuku s okupiranih područja. Pritom ne treba imati nikavih iluzija da je Izrael uspostavljen navodnim međunarodnim konsenzusom (posebno ne Arapa s teritorija Palestine), već je produkt odnosa političkih snaga i situacije koja je tome pogodovala. Nacionalisti vole bježati u najtamnija povijesna vremena (a oni „drugi“ uvijek su sposobni naći još starije „argumente“) kako bi pravdali svoje pretenzije i postupke koji bi

170

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” ostvarili njihove iluzije. Jasno je da čovjek mora pokazati zrno pragmatičnosti, i stvari rješavati u aktuelnom a ne okviru od prije „mande kukule“. U tom smislu je sasvim neopravdano dovoditi u pitanje opstojnost izraelske države, ali bi sami Židovi ipak trebali biti svjesni paradoksalnosti situacije u kojoj je ona nastala. Ponavljamo, na teritoriju mnogo manjem no ga danas svojataju. Ako se samoubilačke i ine akcije Palestinaca zovu terorizmom, onda je nasilno proširenje teritorija – ekspanzionizam! Nema nikakvog antisemitizma u sagledavanju i priznavanju činjenica, danas kad i UN konstatiraju prekomnjernu reakciju Izraela prema Hamasu, u kojoj ginu većinom nevini civili. A vrhunac licemjerja premijera Netanyahu-a je opravdanje kako su za to Palestinci sami krivi jer ih Hamas koristi kao živi štit, postavljajući svoje rakete kojima napada Izrael, u bolnicama, školama i džamijama. Daklem, mene Palestinca nitko živ ne pita želim li ili ne nekome biti živi štit – žrtvuju me moji – a njihovima (Izraelu) je to sasvim dovoljno za pravdanje tako podastrte egzekucije! Jadno, bijedno, zločinački – i sav sho'ah postaje nevažan u svijetlu takvog ponašanja! Preživjeli i potomci baš ništa nisu naučili, sem da se prema njima ne smije zločinački ponašati. Jer, eto – oni su „odabrani“, i mogu si dozvoliti spram drugih ono što ne dozvoljavaju prema sebi! Od ranijih napisa se ništa novoga ne može dodati, sem ponovljenih poziva regionalnim židovskim intelektualcima da se jasnije i glasnije postave spram izraelske politike, politike države koja je ostala moralno (na žalost, samo na taj način) izolirana u međunarodnoj javnosti, uz podršku gotovo jedinog tutora – svjetske vojne i ekonomske supersile. Lako je regionalnim Židovima o četnicima i ustašama – neka se oglase nedvosmislenom osudom aktualnih zločina židovske države, ne relativizirajući uvijek pozivanjem na holokaust i palestinske zločine. Prvo je žaljenja vrijedna prošlost, za drugo je već bezbroj puta nedvoumno

171

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” konstatirano kako se vlastita nedjela ne mogu pravdati onima protivničke strane. To treba u praksi jasno i glasno izreći, kao što odvažno čine već spomenuti ljudi, koji bi trebali biti uzori ne samo Židovima. Parafrazirao bih poznatu misao britanskog pisca E.M. Forster-a, uz napomenu da se to odnosi na pripadnike svih naroda: Ako bih morao birati između izdaje vlastite ljudskosti i izdaje sunarodnjaka, nadam se da bih imao hrabrosti izdati potonje. Tako bi se možda izložio njihovu gnjevu, odricanju i ekskomunikaciji iz zajednice, ali bih sačuvao jedinu pravu vrijednost ljudske opstojnosti, ostajući onakvim kakvim me Bog zamislio – Čovjekom! Sasvim neovisno od toga što glasno i jasno iznošenje činjenica može biti izdaja samo mentalno deficitarnima i lažovima iz interesa.

172

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Nitko nije prorok u „horvatskem cvetnjaku“ U vrijeme proteklog rata Međimurje i Istra bijahu u Hrvatskoj ponajmanje šovinistički raspoloženi krajevi. Nije tome razlog tek taj što ove županije ne bjehu obuhvaćene ratnim dejstvima. Međimurje i dan danas nazivaju „horvatski cvetnjak“, ne samo radi pitoreskne ljepote svojih krajolika no i zbog svoje izrazite etničke čistoće. Primjerice, prema najnovijem popisu stanovništva Hrvati čine 93.8% Međimuraca naspram 95.2% u godini 1991. Smanjeni udio istih ide na račun smanjenja ukupnog broja stanovnika županije i povećanja broja Roma. Prve ratne godine u ovoj najmanjoj hrvatskoj županiji ukupno se 419 ljudi ili 0.35% izjašnjavalo Srbima, što pametnijima sasvim dovoljno govori. Tako neznatna „neprijateljska“ populacija nije predstavljala nikakvu – ni realnu ni psihološku grožnju – domicilinom stanovništvu. Stoga je i posve razumljiv njihov tolerantni odnos spram srpskih sugrađana. Ipak, i tako mali njihov broj smanjen je, što pokazuje najnoviji - dvadeset godina nakon zadnjeg općejugoslavenskog - popis stanovništva. Ima ih 249, daklem 0.22% udjela međimurske populacije. Nedostatak otvorenog, doduše još i ne znači nepostojanje latentnog plamena u psihi čovjeka koji si je umislio da ga upravo hrvatstvo bilo kako uzdiže igdje drugdje, no u očima svojim i srodnih mu slijepaca. Iskre koje tu i tamo jače zafrcaju iz tog pritajenog ognja, sada su preusmjerene na „opasniji“ tip „zagađivača“ cvetnjaka – na Rome. Ne treba posebno podsjećati na dobivene tužbe ove nacionalne manjine protiv hrvatske države pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu, niti na događaje u školstvu gdje roditelji periodično ponajbolje javno podučavaju svoju dječicu oblicima „civiliziranog“ rasističkog i šovinističkog iživljavanja. Čovjek koji gleda otvorenih bioloških i očiju uma, susreće se s tom pojavom svakodnevno ne zavaravajući sebe niti

173

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” druge. Za razliku od izjava političara poteklih iz iste psihološke strukture – dakako, ne cjelokupnog - ali, usuđujem se reći, većinskog stanovništva. S Istrom se nećemo baviti, ona je poseban slučaj. Tamo etnička tolerancija ima dublje i čvršće civilizacijeske korjene, proistekle iz dugogodišnjeg suživota nacionalno miješanog stanovništva, daklem – ne proizlazi iz psihološkog straha od drukčijih. To je okvir. Prijeđimo sada na sliku. Moje prvo radno mjesto u prosvjeti bijaše na istoj srednjoj školi koju sam završio – gimnaziji „Josip Štolcer Slavenski“. Doduše, već tada – 1978. godine - ona se nije tako zvala, jer bijaše objedinjena sa drugim školama u „Srednjoškolski centar Čakovec“. Bilo je to u vrijeme kada su gimnazije - smatrane preekskluzivnim školama „ubijane“ osnivanjem srednjoškolskih centara; još jedna u nizu kontinuiranih reformi obrazovanja na ovim prostorima, bez znatnijeg efekta. Ipak, valja napomenuti da to nije činjeno tek tako, neke partijske prćije radi, već s namjerom da se svakom djetetu koje završi srednju školu pruže jednaki uslovi za upis na fakultete, u čemu su - uslijed specifičnosti nastavnih programa – gimnazijalci imali prednost. Prisjećam se svog prvog razočarenja kolegama s posla, profesorima koji su me još koju godinu ranije učili i odgajali u duhu bratstva i jedinstva, nastojeći od mene navodno stvoriti slobodnu i kritičku ličnost. Na jednoj sjednici nastavničkog vijeća prigovorio sam prijedlogu koji je išao za tim da se javno – na izvješenim listama – bodovanjem ocjenjuje rad profesora stvarajući neku rang listu njihove kvalitete. Tada je to bio trend koji je iniciralo ministarstvo prosvjete i kulture ili kakoli se već nazivalo. Moje argumente pratila je mrtvačka tišina i, dakako, nitko se nije ni osvrnuo na primjedbe mladog kolege. Sve do završetka sjednice, kad su mi pojedinci, razilazeći se, prilazili tapšući po leđima i tiho, osvrčući se oko sebe, govorili: „Tako, tako, jako dobro ste im rekli mladi kolega!“. Tad sam shvatio da nije Partija ona koja koči

174

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” samoupravljanje, već je to činila obična ljudska dvoličnost i licemjerje. Tim strašnija spoznaja, jer sam je upoznao na praktičnom farizejstvu vlastith učitelja. Ovo prisjećanje vraća me još više unazad, u završni razred spomenute škole. Bijahu opći izbori na kojima je sudjelovanje tada bilo obavezno, što se meni nikako nije sviđalo. U gimnaziji je zasjedala izborna komisija sastavljena od mojih profesora, kasnijih profesionalnih kolega. Dva sata nakon što su već svi odglasali, oni su me još tražili po cijelom krugu škole dok me konačno nisu pronašli skrivenog na sportskom igralištu, te me dovukli da glasam – sasvim formalno dakako, jer sam ubacio prazni listić (i to ne kao protivnik komunističkih načela, da odmah bude jasno). Eto, govorim o tim i takvim prosvjetarima (dakako ne svima, ali u većinskom broju) koji su kao jednu od prvih stvari naučili licemjerno prikrivanje sebe i vlastitih stavova – dok „ne pukne ora“, dakako, a često im se to pretvara i u doživotno načelo. Nisu badava (kvazi)intelektualci predstavljali ponajveću gamad i inspiratore zločina u proteklim tragičnim zbivanjima. U prilog labavoj kičmi većine prosvjetara (ograničavam se na taj podskup prozvanih) govori i moje zapažanje s jedne varaždinske srednje škole, na kojoj sam radio tijekom HDZ-ovog uspona na vlast. U to vrijeme, još nejasnih odnosa snaga u bivšoj državi, ali zato sve jače proustaške retorike na ovim prostorima, prisjećam se, okupljale su se po zbornici grupice profesora predvođenih tadašnjom pedagoginjom, komentirajući zbivanja riječima: „Ta, nećemo valjda opet morati u šume!?“. Da bi ubrzo, takve antifašističke floskule (to i bijahu, iz njihovih ustiju) zamijenili zajedljivi komentari o kafi, Jovankama i slično. A potom je od velike većine prosvjetnih radnika Tuđman kupio izborne glasove osjetnim povećanjem plaća, praktički jedinim do danas kad opet iz tih redova dopiru žalopojke na njihov profesionalni status. Josip Štolcer - umjetničkog nadimka Slavenski - po kojemu je moja škola imenovana, rođen je 1896. godine u Čakovcu i bijaše

175

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” jedan od istinskih cvjetova ovog „horvatskog cvetnjaka“. U svakom slučaju više za uzor ostalom „cveću“ negoli obrnuto, mada se u svom umjetničkom radu (bijaše i u inostranstvu poznati hrvatski i jugoslavenski kompozitor) upravo napajao „najprije melodijskim bogatstvom Međimurja, a onda i cijelog Balkana, pa i starih kultura istočnih naroda“, kako navodi leksikon „Cankarjeve založbe“ „Glazbenici“, u zajedničkom izdanju sa „Nakladnim zavodom Matice Hrvatske“ – nipošto nacionalizma lišene ustanove. Primjetimo da ga i u toj knjizi možemo naći, ne pod prezimenom, već po pseudonimu Slavenski s kojim i postade nadaleko poznat. U rodnom gradu postavljena mu je 1966. godine spomen ploča na rodnu kuću, pjevački zbor preuzeo je njegovo ime 1982. godine a od 1973. održava se i godišnji „Majski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski“. Umro je 1955. godine u Beogradu – nipošto beznačajno za nastavak priče – gdje je poslije Drugog svjetskog rata radio kao profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji, do kraja života aktivno surađujući sa folklornim Hrvatskim društvom Međimuraca. I osobno sam donekle povezan sa porodicom Štolcer – mada nikoga od njih nisam lično poznavao - s obzirom da su njegovi roditelji bili krsni kumovi mojoj pokojnoj baki. Godine 2004. u čakovečkom gradskom parku postavljena je bista ovog kompozitora – u budućoj „Aleji velikana“, gdje je do dan danas to jedina skulptura - sa natpisom: Josip Štolcer Slavenski 11.5.1896. – 30.11.1955. Skladatelj Primjetimo da nisu navedeni ni mjesto rođenja kao ni mjesto njegove smrti, po mom sudu ono prvo uvjetovano upravo ovim drugim – srbijanskim, a nekada i jugoslavenskim glavnim gradom (doduše, na malenoj pločici pokraj biste, sitnim slovima navedeni su i ti podaci). I onda mi je bilo jasno kako u stanju kad nacionalizam udara više u

176

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” glavu od maligana, netko ima nešto protiv ovog „izdajnika“ hrvatstva uhljebljenog u „četničkom“, umjesto skapavajućeg u „ustaškom“ gnijezdu. Da sve skupa baš i nije bez vraga, svjedoči usporedba broja redaka posvećenih Slavenskom na hrvatskoj, srpskoj i srpskohrvatskoj Wikipediji. Očito se njegov muzički doprinos više cijeni drugdje noli u njegovoj domovini, sem ako to nije iz „čisto jugonostalgičarskih pobuda“, do čega ćemo uskoro stići. Savršeno je jasno da nitko ne može dovesti u pitanje skladateljsku kompetenciju i uspjehe Josipa Slavenskog, stoga je izvan svake pameti da se pokuša diverzija s već tradicionalnim muzičkim memorijalom, ali – bezbroj je drugih opcija u igri. Einsteina je lako napadati kao Židova, štogod ta difamacija značila; za dovoditi u pitanje njegova znanstvena dostignuća već treba imati soli u glavi. Unatoč velikoj pažnji posvećenoj rečenom memorijalu, primjetio sam kako ama baš nitko ne vodi računa o grobu roditelja glazbenog velikana – tim uočljivije što se isti nalazi u centralnom dijelu groblja, do samog križa podno kojega branitelji svako malo postavljaju vijence paleći lampaše (koji valjda daju premalo svijetla da i oni to zamijete). U namjeri da upozorim na tu nebrigu, uputio sam 9.5.2006. godine županijskom listu „Međimurje“ slijedeći e-mail: „Povijest naroda ne nastaje iz vakuuma. Jednako tako se, niti pojedinac, s uključivo svojim životnim djelom, ne porađa iz ništavila. Povodom "Majskog muzičkog memorijala J. Š. Slavenski", posvećenog životu, radu i djelu našeg sugrađanina, nije na odmet spomenuti kako grobnica porodice Štolcer - desno od centralnog križa na čakovečkom groblju – godinama zjapi totalno neuređena. Bez velikih riječi zgražanja ili osude takvog odnosa spram obitelji slavljenika, samo upozoravam nadležne na tu tužnu činjenicu. Kako se ne bi pretvorila u "tradiciju".”

177

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Pogađate, niti je upozorenje objavljeno niti se išta sa spomenutim grobom učinilo do danas. Doduše, na neodržavane grobove u vlasništvu ostalih građana periodički se stavljaju opomene o izmještaju kostiju, ako se ne podmire obaveze prema komunalnom poduzeću, čega su nasljednici porodice Štolcer – postoje li, u što sumnjam jer bi inače sami održavali grob – izgleda ipak pošteđeni. Lijep način odavanja poštovanja slavnom sugrađaninu, zar ne? Svoje sumnje u odnos prema drzniku koji se usudio samoprozvati Slavenski, živjeti i umrijeti u Beogradu, i još k tome napisati „Balkanofoniju“, „Slavensku sonatu za violinu i klavir“, „Balkansku svitu“, simfonijsku svitu „Balkan“, „Jugoslavensku svitu“, svitu za klavir „Iz Srbije“ te niz drugih muzičkih i tekstualnih djela prononsiranog naziva i sadržaja, nosio sam u sebi sve do ovobožićnog piva koje sam ispijao čitajući već spomenuti županijski list. Kad tamo, u rubrici „Glas javnosti“ pažnju mi privuče reakcija grupe građana pod naslovom „O imenu gimnazije u Čakovcu“. Valja napomenuti da rasformiranjem srednjoškolskih centara i ponovnom uspostavom gimnazijskog obrazovanja nakon demonkratskih promjena, čakovečkoj gimnaziji nije službeno vraćeno prvobitno ime, mada njene internetske stranice imaju naslov „Gimnazija Josipa Slavenskog, Čakovec“. Ona se službeno vodi kao „Gimnazija Čakovec“, srednja škola koja je prošle godine slavila 50-godišnjicu djelovanja. U povodu tog jubileja napisana je knjiga te poslana pozivnica za njeno predstavljanje – pozivnica kojom je naša grupa građana, potpisana kao Bivši profesori Gimnazije Čakovec, ostala zatečena. Čime su to vrli, anonimni profesori okupljeni u bezimeno krdo građana – valjda u strahu od demokratskog predstavljanja kako ne bi bili izloženi šikaniranju (samo oni znaju koga) bili zatečeni i osupnuti? „Formulacijom na toj pozivnici da će se predstavljanje održati u Gimnaziji Josipa Slavenskog Čakovec.“ – kažu duboko povrijeđeni prosvjetari, koji jednako licemjerno i

178

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” strahopezdečki kriju svoju osobnost kao onomad, na onoj davnoj sjednici nastavničkog vijeća. Pa „argumentiraju“ stavovima sročenim u svojim glavurdama koje izuzetno nesretnim slučajem nađoše svojedobno uhljebljenje u prosvjeti: „…Nitko još do danas nije objasnio zašto baš to ime za Gimnaziju Čakovec „Josip Slavenski“. Koje su poveznice koje bi sugerirale logičnu vezu između toga skladatelja, njegovog opusa s Gimnazijom Čakovec? Zar samo to što je rođen u Čakovcu? U Čakovcu njegovo ime nosi jedna ulica i pjevački zbor. Primjereno je da konzervatoriji, glazbene škole i zborovi nose njegovo ime, ali za ovu našu čakovečku Gimnaziju primjerenije je jednostavno ime Gimnazija Čakovec, kako je to u kamenu upisano na njezinom pročelju i kako ime nose, primjerice, sve zagrebačke gimnazije i susjedna varaždinska. To ime ujedno sugerira otklon od politikantskih, ideoloških nadmetanja i zastranjivanja. Pritom se odmah postavlja pitanje a što je s opredjeljenjem Čakovec grad Zrinskih?...“ „...Iz pozivnice i logotipa otisnutog na omotnici nije jasno treba li ime „Gimnazija Josip Slavenski“ i „ Gimnazija Josipa Slavenskog“ od sada biti i službeno ili je to samo nostalgični pokušaj da ožive neke mantre iz vremena „bratstva i jedinstva“? Ako je u pitanju ovo prvo, onda moramo skrenuti pozornost favoritima da je rodno ime kompozitora Josip Štolcer, samoprozvani Slavenski, a ne Josip Slavenski, kako to oni proizvoljno navode. Zbog ovog od jugonostalgičara favoriziranog prezimena „Slavenski“ nekadašnji je partijski komitet naredio da se u svrhu jačanja „bratstva i jedinstva“ čakovečka Gimnazija po njemu tako prozove…“ „…Ovo danas, u odnosu na širu javnost, ispada kao svojevrsni inat ili podvala koja je svojstvena odavno prevladanom komunističkom i udbaškom sustavu. Valja ovdje još dodati da se kreatori te podvale

179

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” skrivaju braneći skladateljsku veličinu J. Štolcera, koju, dakako ne treba braniti, i poglavito su redom bez glazbene naobrazbe, da ne kažemo i bez glazbenog sluha...“ „Ova ugledna ustanova trebala bi nositi ime budućeg međimurskog velikana svjetskog značaja koga će, ako Bog da, roditi ovaj kraj i njegovo školstvo.“ I tako, dok iščekuju „budućeg međimurskog velikana svjetskog značaja, koga će blablabla…“ - bivši profesori Gimnazije Čakovec odlučili dići glas protiv već postojećeg velikana sa sasvim krivim genetskim i božjim preporukama - sem svog talenta, dakako – za tako uglednu posmrtnu počast kao što je ime jedne srednje škole. U međuvremenu, dok se dotični ne rodi, odškoluje vođen iskusnom rukom podjednako licemjernih prosvjetara, i dokaže svoju genijalnost svjetskog značaja, stado domoljubnih profesora – vođeno svojim istančanim domoljubnim sluhom - smišlja poveznice koje bi sugerirale logičnu vezu između toga genijalca i njegovog opusa s Gimnazijom Čakovec. Dakako da ih te poveznice s velikašima Zrinskih ili s još nerođenim „velikanom“ po njihovoj mjeri, pretjerano ne zabrinjavaju. Barem ne toliko koliko mene nepostojeća logička veza između ovog anonimnog stada i ljudskog roda. Što njih doduše ništa ne ometa da škrabaju gluposti po lokalnim časopisima, ne ustežući se pljuvati ni po zaslužnom pripadniku vlastitog naroda ukoliko isti nije usklađen s njihovim maloumnim kriterijima. Možda bih im mogao pripomoći kojom primjedbom da što lakše pronađu svoju (zauvijek) izgubljenu logičku poveznicu. Eto, recimo, da posmrtno preimenuju „Balkanofoniju“ u „Eurofoniju“ (poput zagrebačkog kina „Balkan“ u kino „Europa“), „Slavensku sonatu...“ u „Europsku sonatu...“, evropeiziraju svitu „Iz Srbije“ u „Iz Europe“, mrsku „Jugoslavensku svitu“ nek' nazovu „Hrvatskom svitom“ a pseudonim njena autora Slavenski promijene u - Iranski.

180

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Josip Štolcer Iranski mnogo bi više uljepšavalo cvetnjak od ovog slavenskog korova. Doduše, svakako bi upali u frustracije i dvojbu između valjda žuđenijeg iranskog noli slavenskog porijekla skladateljeva i današnje proameričke percepcije Irana kao „osovine zla“, no nimalo ne sumnjam kako su „bivši profesori“ i iz te dileme spremni neokaljani isplivati. Kao sa spominjane sjednice nastavničkog vijeća i općeg mraka u kojem je održana (u tom „mraku“ predavala su mi dva profesora – jedan pilot bivše ustaške avijacije i druga – profesorica – članica ženske ustaške organizacije. U prosvjeti, hej! Dobar primjer, bilo komunističkog „mrakobjesja“ bilo njihove lakovjernosti. Dakako da spomenuti nisu izražavali svoje političke poglede, već su se držali struke. Profesorica je umrla prije raspada zemlje, dok je „avijatičar“ kasnije dobivao dodatak mirovini kao pripadnik oružanih snaga NDH!). Kad tukani vrste koja se konsternirana oglasila pismom upućenim javnosti na bog te pitaj koji način pokupe diplomu, okitivši svoja zatajena imena prefiksom prof, smatrajući da su skinuli kajmak znanja, mudrosti i etike s božje brade, to samo znači da imamo posla sa do dna profaniranom – srozanom ljudskošću. Koja lupeta o politikanstvu, upravo se iživljavajući na njenim krilima trabunjajući besmislice o bratstvu i jedinstvu, mantrama, jugonostalgičarstvu, udbaštvu, partijskim komitetima, favoriziranim prezimenima koja se njima ne sviđaju i zastranjivanjima u koja su sami preko glave upali ni ne primjećujući. Kakve veze ima „glazbeni sluh“ branitelja međimurskog kompozitora od nemoralnog, nacionalistički obojenog nasrtaja budala, valjda jedino te budale i znaju. Zaudarajući po naftalinu iz kojega su izašli te sami potežući „problem“ imena škole, farizejski pitaju: „Čemu služi ova retardacija i za čije interese se ona javlja? Da nije možda s ciljem poboljšanja materijalnog položaja zaposlenih, ili, u

181

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” što sumnjamo, za snažniju znanstveno-obrazovnu afirmaciju ustanove?”, dovoljno glupi da ne primjete kako upravo odaju sami sebe i svoje interese. Jesu li profesori upali u klopku vlastite gluposti pametniji od glupana upalih na radno mjesto profesora? Prosudite sami po njihovu apelu javnosti. Konačno, s obzirom na anonimnost „hrabrih“ potpisnika teksta, moguće da su ga sročila tri pijanca, ili dva prosvjetna radnika ili neki nacionalizmom opijeni mladac, ili… Jeli to zaista mišljenje i sadašnjih nastavnika čakovečke gimnazije – kako u pogledu naziva škole, tako i glede opaski na račun Josipa Štolcera Slavenskog – moguće doznamo iz njihovih reakcija na spomenuti članak. Ili odsustva istih. „Ni med cvetjem ni pravice“ veli pjesnik, pak je onda valjda fali i u „horvatskem cvetnjaku“. Posebno kad sat bedastoće javnosti održavaju pravi ili falš prosvjetari, najbolje karakterizirani autorom gornjih stihova: "Ti si bedak, to je tak vola božja, pak ima biti tak"! Izražava li spomenuta “grupa građana” mišljenje većine, ili samo svoje nacionalističke frustracije, nije toliko ni bitno koliko spoznaja da svaki cvetnjak – uključivo i onaj “horvatski” – ljepše izgleda kad se iskorijeni korov iliti drač, po međimurski. Stvar je samo u ispravnoj identifikaciji istoga. I pažljivom održavanju vrta, za što je umjesto vrtlarske struke sasvim dovoljna i humanistička etika.

182

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

O krivici i odgovornosti branitelja Krivnja i odgovornost za počinjena (ne)djela imaju različito značenje. Ako si ubio čovjeka, snosiš krivicu. Ako si gledao kako ga ja ubijam a ništa nisi poduzeo da me spriječiš, onda si odgovoran. No, i nečinjenje se može – doduše, ne u svakom slučaju – tretirati kao kriminalno djelo. Pa za što su krivi i odgovorni hrvatski, i ne samo hrvatski branitelji (svi su uvjereni da su nešto samo branili. Indikativan je primjer BiH gdje smo u jednom trenutku imali rat sviju protiv svih; jeli onda čudna nemogućnost konsenzusa oko zajedničkog smisla borbe)? Zanemarimo ironične kvazidomoljubne floskule tipa "zato što su branili svoju zemlju", čiji je jedini cilj da se perfidno sa svih – en masse – skine krivnja i odgovornost za gadosti koje su činjenje u hvale vrijednoj obrambenoj namjeri, teorijski neopterećenoj floskulama. Nepobitno je da su se u proteklom ratu, na svim stranama i od svih učesnika "domoljubnih" klanja, dešavali zločini. Jasno, ne u istom intenzitetu (što i nije odveć bitno za pojedinačnu žrtvu) i ne od strane svih koji su u njemu učestvovali, ako već preko volje zanemarimo civilizacijski ignoriranu činenjicu da je rat i sam po sebi - legalizirani zločin. Zločin je vršen masakriranjem civila, ratnih zarobljenika, silovanjima, premlaćivanjima, „humanim“ preseljenjima, rušenjem infrastrukture izvan konteksta ratnih djelovanja, krađom imovine,..., a nastavljen je i nakon završetka rata izbacivanjem nepodobnih vlasnika stanova i useljavanjem u njihovu svojinu, banditskom pljenidbom njihove pokretne imovine, premlaćivanjem aktivista NVO koji su nastojali zaštiti zakonite posjednike, a da o pretvorbenom kriminalu koji je započet već u vrijeme borbenih dejstava ni ne govorimo. Tek su rijetki, poput pokojnog Milan Levara, likvidiranog od svojih suboraca kada ga je

183

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” savjest natjerala da progovori i o tamnoj strani braniteljstva, spremni svjedočiti o činima koji nikako ne spadaju pod tu sintagmu. Većina branitelja, dakako, nije lično učestvovala u pobrojanim zločinima, ali nije ni tako mali broj sudionika u njima. Logički je to sasvim jasno - dovoljno je spomenuti da pokolj 116 ahmičkih civila i paljevinu cijelog sela nije moglo izvršiti tek dvoje-troje ljudi. Vukovar, Srebrenicu, Trusinu, Bratunac, Pakračku Poljanu,... i ostala stratišta – kako drukčije nazvati mjesta neljudskih egzekucija nezaštićenih osoba koje, ili nisu učestvovala u ratnim djelovanjima ili su kao ratni zarobljenici bili zaštićeni Ženevskim konvencijama – da ni ne spominjemo. Oko direktne krivice ne bi trebalo puno raspravljati – kriv je onaj tko je vlastitim prstom povukao okidač, svojom rukom zapalio kuću, silovao ženu ili muškarca te pokrao njihovu imovinu, ili izdao zapovjed za činjenje tih zlodjela. Međutim, postoji više nivoa odgovornosti za počinjena nedjela. Prvi je ona zapovjedna – naravno, pod pretpostavkom da zapovjednik i sam nije učestvovao u njima - nedostatak namjere da se spriječi zločin, pohapse ili prijave direktni izvršioci, kao i zavjera šutnje koja prati svaku aposteriornu (u većini slučajeva beznadno zakašnjelu) istragu o zločinima. Drugi dio odgovornih čine potčinjeni - ratni drugovi počinitelja - koji možda nisu učestvovali u raboti, ali ni prstom nisu mrdnuli da je spriječe. Možda zbog straha za vlastiti život, iako su bili podjednako naoružani kao izvršitelji te su se zločinima svojih mogli direktno oduprijeti. No, kad je i neposredna opasnost po njih prošla – nakon završetka rata – oni i dalje ostaju nijemi, skrivajući svoju neljudskost domoljubnim floskulama, izgovorima o zločinima drugih, te ostalom prljavom vodom kojom misle oprati svoju zablaćenu dušu. Treći dio odgovornih čini cijeli narod, što treba donekle uvjetno shvatiti, možda bolje reći – njegova većina koja ne poteže pitanje

184

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” procesuiranja vlastitih zločinaca. Odavno viđeno, i u novijoj povijesti kontinuirano se proteže od svršetka II svjetskog rata do naših dana. Jad i bijeda nacionalističkog "domoljublja", koje metarskim naslagama prljavštine prekriva od Boga preferirano čovjekoljublje. Niti generacije koje nisu „ni luk jele, ni luk mirisale“, rođene nakon svih tih grozodejstava, ne mogu se tako olako oprati odgovornosti. Naizgled paradoksalna tvrdnja, no sasvim opravdana ukoliko negiraju neprijeporne činjenice koje se odnose na njihove pretke – roditelje, rođake i pripadnike njihova naroda. Nijemci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci ili bilo koji drugi narodi koji nisu spriječili nemile događaje – točnije, oni koji su ih šutke prevalili preko glave, nastavljajući i poslije njih svoju glasnu šutnju - snose svoj dio odgovornosti za njih. Njihovi potomci koji negiraju holokaust, ustaške, četničke i ostale zločine (i partizanske, ali bez ideološkog izjednačavanja sa fašizmom), također su odgovorni, napose u smislu da podržavanjem laži i revizijom povijesti pripremaju teren za revanšizam, za neke buduća zločinstva. Svi skupa, prikrivatelji istine – šutnjom ili lažju – snose odgovornost i prema budućim naraštajima, indoktriniranima ovako devijantnim ponašanjem da ih i sami nastave. Odgovornost je bezvremenska kategorija za poricatelje istine, ma koliko revizionisti povijesti to ustrajno negirali. Daklem, za koje ratne sramote su krivi i odgovorni hrvatski te ini branitelji? Oni, iznad svih ostalih građana, jer su bili neposredni sudionici događanja. Manji, ali značajan dio, za počinjene zločine u proteklom ratu i neposrednom poraću. Odgovorni su pak svi zajedno (čast izuzecima), skupa sa svojim braniteljskim udrugama, za ustrajnu šutnju kojom i dvadesetak godina nakon rata štite zločince iz vlastitih redova, pravdajući to kojekakvim budalaštinam tipa "domoljubnih osjećaja", dok u osnovi blate vlastitu domovinu i sebe

185

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” kao ljudska bića, u višem smislu od onog biološkog. Ako su nesposobni shvatiti tu činjenicu, treba podsjetiti devedesetak posto vjernika svih konfesija među njima, da "Bog sve vidi"! I svoj sud izražava preko manjine intelektualno, moralno i humano razvijenijih bića od onih koji učestvuju u zavjeri zločina, pravdanja, prikrivanja i šutnje. Ali, tko njih šljivi, zar ne? Postojanje savjesti izgleda kao stvar velike upitnosti! A kad „pravna država“ zakonskim aktima, smicalicama ili otezanjima pokušava regulirati žmirenje svojih građana, posebno na ono duhovno oko koje nas kvalificira kao ljudska bića u iskonskom etičkom smislu, a državu kao više potencijalni no aktualni konstrukt vrijedan upravo takvih, onda je sve jasno. Uostalom, ne kaže li se da narod ima vlast i državu kakvu zaslužuje? Braniteljska se, većma odgovornost negoli krivnja proteže do naših dana, reflektirajući se u jadnom stanju struktura ponosno nazivanim državama. Dok su u poraću sposobni bojkotirati gay parade, angažirati se oko referenduma o braku, braniti zakonski regulirano uvođenje ćirilice u Vukovar, okupiti se oko protivljenja umjetnoj oplodnji, dotle se njihovi glasovi gotovo ne čuju oko zahtjeva za preispitivanjem pretvorbe, rasprodajom društvene (državne!) imovine, prekomjernim zaduživanjima, lošim gospodarenjem, na stečajeve tek lokalizirano reagiraju, nisu u stanju oprijeti se fašizaciji društva imenovanjem ulica i postrojbi po ratnim zločincima te preko medija, miješanje crkve u nepripadajući joj dio javnog prostora više podržavaju negoli su ravnodušni, što sve dovodi u duboku sumnju temeljne motive njihove borbe. Postalo im je važnije tko će se s kime guziti negoli imaju li čime nahraniti porodicu; hoće li se veza zvati brakom ili neformalnom zajednicom, od (ne)mogućnosti školovanja svoje djece; dali ću svoje potomstvo ostvariti seksom ili umjetnom oplodnjom, od bezuspješnog dugogodišnjeg očekivanja posla. I previše je očito da su se borili za

186

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” puke kosture nacionalnih država, koje sada elita oblaže pokvarenim mesom svojih konzervativnih interesa. Fragmenti nekad kompaktne cjeline izrazito vuku u desno, kao da žele obnoviti tradicije iz „onoratnog“ kvislingovanja, i u tome imaju podršku većine braniteljske populacije. Čak i nedvojbena postignuća jugoslavenskog socijalizma prezrivo se – ako se uopće – spominju. Poput općeg prava glasa, ravnopravnosti žena (manje deklarativnoj negoli danas), otvaranja prema svijetu, slobodnog prijelaza granica u oba smjera, razvoja turizma, industrijalizacije zemlje, i slično. Svaka vlast gudi braniteljskoj populaciji, dajući joj povlastice koje potom strahuje srezati ili oduzeti, kad uvidi da su neprimjerene. Broj zdravih, radno sposobnih penzionera u najboljoj životnoj dobi, se enormno povećao. Niti umirovljenim braniteljima pada na pamet da se prijave zavodu za zapošljavanje, niti vlasti imaju hrabrosti makar samo srezati mirovine onima koji ih nisu zaslužili svojim radom, a nisu ratni invalidi. Ima nas koji se sjećamo velebnih floskula i plakata kojima su se prozivali kadrovi (naročito vojni) bivše države za „nezaslužene privilegije“, uz obaveznu primjedbu da Hrvati ne idu u rat zbog njih, već samo obrane svog doma radi. Pa, kad su ga obranili, dosjetili se da naplate svoj idealizam! Sad, možda i stoga što su uvidjeli kako su se ratom okoristili oni koji su ih uputili u njega. "Rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je izneo kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima", kaže Heraklit, misleći općenito na promjene izazavane vječitom borbom suprotnosti u prirodi i društvu. Čak i kad doslovno shvatimo navod – a što ćeš zaoštreniju borbu suprotnosti među ljudima noli je rat, i veće društvene promjene negoli je on izaziva – bilo je isuviše vremena za sagledavanje koga je iznio bogovima, a koga ljudima i

187

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” robovima. Kapitalističko tržište rada, kako se eufemistički zaobilazi spomenuti žive stvorove kojima se trguje, funkcionira poput antičkog tržišta robljem (a što je ono bilo doli „tržište rada“?). Nisam siguran jeli ih u tolikom postotku bilo prepušteno očekivanju „božje milosti“ i beznadnom klečeplazenju pred potencijalnim (robo)vlasnicima, kao što je danas slučaj sa njihovim suvremenim kolegama kojima „gazde“ ignoriraju zamolbe, ili ih drže na minimalcima u svakodnevnom strahu od otkaza. Pa dok branitelji koji se nisu uspjeli uhljebiti na račun općeg prolijevanja krvi tavore po zavodima za zapošljavanje – a i među njima je premnogo takvih lijepo bi bilo znati da makar mali dio njih podvlači crtu i pravi saldo svojih dobitaka i gubitaka. Što je, moguće, prvi korak prema dijalektičkom shvaćanju prethodnog citata i osmišljenom shvaćanju vlastite uloge u nekoj budućoj promjeni. Jer - „panta rhei“ – sve teče, sve prolazi, sve se mijenja, kako je konstatirao još jedan antički mislilac. Dali nabolje, preostaje nam vidjeti. Čini se da autor za sva zla ovoga svijeta krivi branitelje, reći će prvo oni a potom i njihovi advokati. Ne baš za sva (i, svakako ne sve njih), ali veliki dio onih koja su snašla građane novostvorenih državica, posebice stoga što su popunili formalne i neformalne strukture moći i čine oslonac vlastima. Oni su bili ti koji su izborili ono čiji izgled nisu znali ni zamisliti dalje od vitlanja barjacima, pjevušenja himni i rabljenja domoljubnih floskula u svakoj prilici, te potonjeg ritualnog klanjanja palim suborcima koji na podjednak način ništa nisu znali. Osim da žele „nešto“ što će zvati nacionalnom državom, ma kako to izgledalo. Sad svi vidimo kako izgleda, i... I, što? – pitate se. Pa, čekamo Godota! U sažetoj umjetničkoj formi pitanje krivice još je općenitije izrazio Đorđe Balašević: Nisu krivci depresivci, lude i psihopate, što su rušili pa sada nama nude lopate. Krivi smo mi.

188

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Nisu krivi sedativi što ih nisu sputali. Sorry matori, krivi smo mi koji smo ćutali., pa „prozivanje“ branitelja niukoliko nije aboliranje cjelokupne jučerašnje, današnje i sutrašnje generacije od propitivanja vlastitog udjela krivice i odgovornosti. Možda Godot ipak jednom naiđe!

189

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

O zastavama licemjerja Himnospjevni krpoljubi mjere otkucaje srca. Kao jarbol ukrućena gomila u transu grca, dok plahta veselo vijori s motkina vrhunca hladeći se, što od užarene mase, što od sunca. Vjerojatno nema obrazovanijeg čovjeka kome nije poznata čuvena slika Eugene Delacroixa „Sloboda predvodi narod“. Slika je inspirirana julskom revolucijom iz 1830. godine a sam Delacroix je pisao. „“Započeo sam prikaz moderne teme, scene na barikadama ... i iako se nisam borio za svoju zemlju, slikao sam za nju.” Slika prikazuje Slobodu, simboliziranu mladom, odlučnom ženom razdrljenih grudiju (upravo taj detalj upućuje na želju za prekidom sa zastarjelim društvenim sistemom i moralnim normama koje su sa njime bile povezane), kako s visoko uzdignutim barjakom – francuskom trobojnicom - u desnoj i puškom u lijevoj ruci, nezadrživo predvodi juriš naroda protiv okova tiranije. Ja bih o barjaku, zakletvama, licemjerju i ponečem što usput naiđe. Zastava je komad platna (kojemu fanatični pristaše ceremonijalnih formi pridaju nadzemaljske, svetačke karakteristike), koji se najčešće vijori sa motke ili koplja, generalno korištena za identifikaciju i signalizaciju. Barjak ili stijeg kako se još naziva, nije samo simbol nezavisnosti zemlje i državne pripadnosti. Nju koriste kao simbol i administrativne jedinice neke zemlje (primjerice, gradovi i županije), pojedine političke stranke i organizacije također

190

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” posjeduju svoje zastave, vojne postrojbe te raznorazne civilne organizacije – poput izviđača, vatrogasaca ali i multinacionalne kompanije. Malene zastavice u određenim bojama upotrebljavaju se u vojsci, pomorstvu (za signalizaciju, recimo), sportu itd. U današnjem svjetskom političkom poretku, primat nad svima njima ima državna zastava. Marširati pod zastavom, u simboličkom smislu predstavlja izražavanje vjernosti državi, organizaciji, firmi ili ideji koju ona simbolizira. Vjernost se najčešće izražava zakletvom, prisegom iliti svečanim obećanjem. Zakletve su same po sebi u suvremenim društvima arhaični čin koji sve više, nikoga na ništa – sem čisto formalno – ne obavezuje, mada se kršenje zakletve često tretira kao krivokletstvo što svakako može biti podvrgnuto kritičkoj analizi – kako s pravnog tako i s etičkog stajališta - s obzirom na (ne)dobrovoljnost njene izjave. Supružnici se međusobno zaklinju na vjernost, da bi već iza prvog ćoška prekršili obećanje. Doduše, danas je – barem kod sklapanja civilnog braka – to zamijenjeno pitanjem matičara dali nevjesta i ženik prihvaćaju „Zakon o bračnim pravima i dužnostima“, no u suštini se to svodi na isto. Postoji liječnička, tzv „Hipokratova zakletva“ koja se danas, u ova „bezbožna vremena“ polaže u suvremenijem obliku tzv. „Ženevske zakletve“. Ako pak nas, ne daj bože, ipak uhvate u kršenju svečanog obećanja koje vrijedi točno toliko koliko i lični moral pojedinca – bez brige – tu je i prisega branitelja prekršilaca svih mogućih normi o kojim brine duga ruka zakona; „Advokatska zakletva“. I sportaši polažu zakletve, primjerice na Olimpijskim igrama – ispod olimpijske zastave - što je praćeno i svečanim obećanjima njihovih sudija kako će suditi nepristrano i u poštenom, sportskom duhu. Interesantno je vidjeti kako se u duhu vremena, odnosno promjenjenih međunarodnih

191

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” prilika, mijenjao tekst olimpijske zakletve. Od prvobitne verzije iz 1920. godine zakletva se pretvotila u obećanje, a sportaši se više ne bore za „za slavu sporta i čast naših država“ već svojih momčadi. Država odumire, kako bi rekli marksisti, zar ne? Osvrnimo se na jednu, čijem smo sprovodu ne tako davno prisustvovali. Neki se još prisjećaju „časne Titove pionirske“, pa i one „Druže Tito mi ti se kunemo“, dok su se pod jugoslavenskim stijegom, generacije i generacije vojnika zaklinjale državi na njenu obranu, što je znamo kako završilo. Svojevremeno se, nekako u isto doba, tamo 1985. godine, predlagalo da svi sveučilišni nastavnici ubuduće polažu zakletvu u kojoj se kaže da će „pridonositi socijalističkom odgoju studenata“ i “u svojim postupcima rukovoditi se dobrom države i ustavnim načelima NR Poljske“ što je naišlo na veliki otpor spomenutih kadrova. Ipak, srećom, to je ostao samo zakonski prijedlog nadobudnog ministra za znanost i visoko školstvo. To donekle može podsjetiti one starije ili obrazovanije na Zakon o prisezi vjernosti Državi Hrvatskoj, potpisan od Slavka Kvaternika Poglavnikova zamjenika, ministra domobranstva, doglavnika, ustaškog krilnika i vojskovođe - donesen već 10. aprila 1941. godine - kojim su svi državni službenici morali prisegnuti na vjernost. Ne tako davno, u vrijeme onog F.T. zombija, vršio se pritisak na Srbe, posebno u tadašnjoj Miliciji i organima državne uprave, da potpišu izjavu lojalnosti Republici Hrvatskoj. Ako to nisu učinili, dobijali su otkaz. Istine radi, to su moralu činiti i Hrvati, što većini nacionalno zaluđenih slugu („ispravnih“ krvnih zrnaca) državnog aparata i nije bilo posebno teško. Nisu se baš pretrgli nad hamletovskom dilemom: služba ili moral, pitanje je sad! Amerikanci polažu „Zakletvu na vjernost domovini“ i za sada se ne moraju opterećivati licemjerjem pošto još nije izgledan raspad SAD. Ono što je karakteristično takvim oblicima prisega je da se licemjerno stvara uvjerenje kako ih prisežnik daje dobrovoljno, što niukoliko nije slučaj. Bez polaganja

192

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” zakletve vjernosti teško da možete kao imigrant postati državljaninom SAD. To još kako-tako ide; ne morate konačno živjeti u „najdemokratskijoj zemlji“ svijeta ili „svjetskom policajcu“, ali što ćemo ako ste rođeni Francuz pa bi dobrovoljno morali polagati prisegu, kao što predlaže Sarkozy-jeva stranka? U Saboru se parlamentarci zaklinju (prisežu!) kako će vjerno i predano vršiti svoju dužnost u korist svojih birača i države, a teško je zamisliti osim možda u Remetincu - veći skup lažova, lopova i licemjera (ispremiješanih sa pokojim ratnim zločincem – i toga je bilo) koji rade prvenstveno u korist vlastitog džepa, na jednom mjestu. Predsjednik Republike prilikom inauguracije polaže predsjedničku zakletvu koju završava Tuđmanovim dodatkom službenom tekstu „Tako mi Bog pomogao“, što skeptičnije dovodi u dilemu na što se taj aneks odnosi; dali na izvršavanje njegovih dužnosti i obaveza ili možda na snagu da ne prekrši svečano obećanje. Kao što je sve u životu relativno, tako je i sa zakletvama. „Drže vodu dok majstori ne odu“, odnosno – dok se ne promijene prilike što prisežnicima pruža sjajnu priliku da, naslućujući nove koristi po sebe, raskinu moralni ugovor sa samim sobom – što zakletva prvenstveno i predstavlja. Ne treba se zavaravati da je nešto drukčije u državama koje smo sanjali od stoljeća sedmog ili kojeg god drugog. Sažeto, to se može zaključiti po zastavama pod kojima smo nekada i pod kojima danas koračamo. Licemjerje pak je prikrivanje vlastitog karaktera, svoje prirode, lažno prikazivanje vrlina. Često se još koriste sinonimi, poput prijetvornost, hipokrizija ili farizejština. Licemjeran može biti kako pojedinac, tako i mase kada kompaktno istupaju „kao jedan“ u ostvarenju nekog svog cilja. Iz licemjerne mase pojedinac koji shvaća o čemu se radi, svaki trenutak može slobodnom voljom istupiti – skidajući na taj način ljagu licemjerja sa sebe - naravno ne glede na posljedice koje taj čin može učiniti po njegovu egzistenciju.

193

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Mase znaju biti velika zlopamtila. Licemjerje je izrazito negativna moralna karakteristika; tim ne manje ga ljudi upražnjavaju u svakodnevnim međusobnim - kako ličnim, tako i službenim kontaktima. Licemjerni su vjernici koji se ne pridržavaju pravila svojih svetih knjiga, ali podjednako i oni koji su se masovno zaklinjali na „bratsvo i jedinstvo“ , e da bi ovu parolu (koju bismo mogli shvatiti kao jedan od oblika mota „Francuske revolucije“ – „Liberté, égalité, fraternité” iliti: sloboda, jednakost, bratstvo) preko noći podjednako masovno iznevjerili. Hipokriti su i brojni moralisti koji se drvljem i kamenjem bacaju na prostituciju, da bi u potaji koristili usluge njenih djelatnica. Hipokrita (a vjerujem i nešto mnogo gore, u najmanju ruku beskrupulozna karijeristica) je i pomoćnica ministra te ravnateljica Porezne uprave koja se javno hrusti utjerivanjem neplaćenog poreza oko 1 700 000 građana i radnih organizacija, dok je istovremeno skrivala k’o zmija noge vlastita neplaćanja dugova i ovrhe koje su nad njom izvršene. Prijetvornost je vrlo raširena ljudska karakteristika koju jedinke ni u kom slučaju ne žele priznati. Tajeći svoju prijetvornost, na taj način je samo još jednom legitimiraju; doduše prvenstveno pred sobom što im baš i nije tako teško, a onda i pred Bogom ako taj na bilo koji način negdje postoji. O čemu također puno ne brinu, jer “Šef” će im dobrohotno oprostiti sve grijehe ako ih uopće – po njihovu mišljenju – imaju. Upravo je to jedna od vrhunskih manifestacija licemjerja – tvrdi se (prvenstveno vjernici, njihove crkve i svete knjige) da smo puni grijehova, a gle – njih nitko ne priznaje ili to čine potajice u ispovjedaonicama. No, ‘ajmo se vratiti u povijest, gotovo 25 godina unatrag. Demonstracije na Kosovu, Priština 1988. godine. Tko se ne sjeća (dakako, mislim na ljude dovoljno stare da mogu imati sjećanja, i dovoljno moralne te intelektualno čvrste da ih naknadne revizije

194

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” povjesnih događaja ne mogu izbrisati) gomile Kosovara – kosovskih Albanaca – kako marširaju ulicima držeći mitinge pod okriljem zastava SFRJ što lepršaju rame uz rame do slika pokojnog predsjednika Tita, protestirajući navodno (sada nas uzrok demonstracija pretjerano ne zanima, ali evo što kaže Raif Dizdarević, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ u intervjuu za Radio Slobodna Evropa: „…predstojalo je davanje saglasnosti Skupštine Kosova na amandmane na Ustav Jugoslavije. Naime, na Kosovu se stvorila jedna negativna atmosfera prema tim amandmanima, dominirale su tvrdnje kako se promjenama Ustava Jugoslavije krnji autonomija Kosova. To je bila propaganda albanskih nacionalista i propaganda iz Albanije i ona je imala efekta. Ustvari, amandmani na Ustav Jugoslavije nisu ničim dirali autonomiju Kosova, ili direktnu zastupljenost u Federaciji kosovskih predstavnika. Dakle, demonstracije su, kada je riječ o ovom povodu, više bile izraz odlučnosti da se ne prihvate nikakve promjene u Ustavu Srbije, koje bi krnjile autonomiju Kosova“) protiv izmjena Ustava SFRJ koje bi trebale ograničiti ili čak ukinutu njihovu autonomiju? Ali, sa Jugoslavijom u srcu kako bi se, vjerujem, svatko od njih zakleo pred TV kamerama. Ponajbolje bismo prisustvo nacionalnih barjaka mogli objasniti u svijetlu jedne ranije, Miloševićeve izjave, dane u okolnostima kada su se upravo antipodi opisanih demonstranata – kosovski Srbi – okupili na vlastite demonstracije. “Niko ne sme da vas bije!”, poručio im je tadašnji predsjednik Saveza komunista Srbije, kada je policija počela pendrecima “privoditi pameti” srpske prosvjednike. Narod brzo uči, a kako Kosovari nisu imali tako visoko rangiranu ličnost da ih zaštiti, kišobran su potražili pod državnim barjacima; hoće li se bilo koji policjot usuditi pendrecirati demonstranta ako nezadovoljstvo izražava pod lepršajućim državnim simbolom? Zastava je bila alibi njihove “odanosti” državi –

195

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” istovremeno i zaštita od represivnog aparata iste. Kad čovjek bira između odanosti ideji i odanosti integritetu vlastitih leđa, izbor je jasan – zar ne? Daklem, mogli bismo zaključiti kako i (ne)prilike često prisiljavaju čovjeka na hipokrizijsko ponašanje. A što ćeš veće neprilike od države, koja budnim okom svekolikog represivnog stroja motri građanina kako isti ne bi ugrozio – državu, mislite? Ne, već vladajuću oligarhijsku elitu koja svoje interese izjednačava sa interesima države, a time izravno i sa interesom svakog državljanina. Zastavama vitlaju i učesnici gay parada; onima dugine boje, koje bi trebale simbolizirati toleranciju prema različitostima (u ovom slučaju, seksualne orjentacije), ali i njihovi protivnici homofobi, samo što ovi svoje netolerantno nasilje izražavaju pod državnom trobojnicom, praćeno „domoljubnim“ napjevima „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi...“ ili uzvicima „Ne damo Hrvatsku! Ne damo Hrvatsku!...“ - naravno, sve garnirano šaketanjem ili još gorim izrazima netrpeljivosti, kao što pokazuju primjeri Splita i Beograda. Prve je moguće i razumijeti, jer iskreno, simbolički izražavaju pravo na svoju različitost, no – što li ovi drugi žele istaknuti krijući se ispod nacionalnog stijega? Žele li oni time istaknuti kako su „pravi“ Hrvati isključivo heteroseksualna stvorenja, ili bi to barem – prema njihovim zamislima - trebali biti? Pozivaju li na taj način državu da intervenira zabranjujući javne manifestacije „nepoćudnih“ ili čak kriminalizirajući njihove intimne aktivnosti? Ili, naprosto – kukavički, iza „svetog“ simbola državnosti i nacionalne pripadnosti, izražavaju svoje osobne averzije koje nisu sposobni iskreno i direktno javno iskazati u jednoj jedinoj rečenici? Gay momak ili djevojka iskreno, hrabro, jasno i javno izražavaju svoju orjentaciju, dok se homofob boji javno izjaviti – „ja ih mrzim, ne trpim i sposoban sam sve – čak i nasilje – učiniti protiv njih“.

196

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Umjesto toga, on stijegom poziva državu da mjesto njega obavi prljavi posao (doduše, on bi joj se isti čas pridružio kad bi ona pokrenula svoje mehanizme), priskrbljujući tako alibi i opravdanje za svoj manjkavi moral. Jer, zaista – nisu nemoralni oni što marširaju pod neformalnim duginim bojama, već oni koji se kriju iza službenih državnih simbola. Čak i oni koji su dosanjali (“od stoljeća sedmog”) svoju državu, posežu za istim sredstvima. Na svim demonstracijama, protestima, prosvjedima ili kako vam drago, obespravljenih, iscijeđenih, iskorištenih i izdriblanih hrvatskih građana – bilo da se radi o radnicima koji traže da im se isplate plaće za njihov rad, bilo onima kojima je stečaj stavio ključ na vrata njihovih firmi, studenata koji izlaze na cestu radi uvođenja školarina, ribara koji protestiraju zbog cijena plavog dizela, poljoprivrednika nezadovoljnih otkupnom cijenom pšenice ili mljekara – što je najnoviji slučaj – koji traktorima blokiraju prometnice zbog jednostranog smanjenja otkupnih cijena mlijeka, vijore se na čelu kolona prosvjednika hrvatski barjaci. Jer, što ćeš – pendreci hrvatske policije podjednako bole kao oni jugoslavenske milicije! A kad se uzmu u obzir elektrošokeri i najavljeno uvođenje konjice kao sredstva obuzdavanja nezadovoljstva vlastitih državljana, zastava je – barem za sada – jedina obrana. Pitate li se međutim, kakve veze imaju barjaci sa opravdanim zahtjevima demonstranata, odgovor je jednostavan – nikakve! Strah i licemjerje diktiraju njegovu upotrebu u svrhe koje nisu niti prigodne niti svečane. Zar je potrebno posebno naglašavati da su radnici “Dalmatinke”, “Uzora”, “Kamenskog”, „Diokija“, „DINA-Petrokemije“, ili mljekari koji se valjaju cestama, hrvatski a ne marsijanski državljani? Ili možda radnici izražavaju ljubav prema državi koja ih je istovarila na ulicu kao hrpu šljunka, ne odveć zaintereirana za njihovu sudbinu? Možda bi mogli pomisliti kako oni ustvari zastavama signaliziraju “urbi et orbi” – gledajte državu koja nas je upropastila? Ne bih rekao. Više je faktora koji utječu na opisano vladanje:

197

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

-strah od djelovanja represivnog aparata, od kojega se preventivno brane zastavama -licemjerje kombinirano sa strahom, koje im ne dozvoljava da jasno izraze bit svojih zahtjeva bez sasvim suvišne domoljubne patetike -nesposobnost rangiranja svojih traženja, koja su suštinskija od bilo kakvog državotvorstva i domoljublja, jer su životna – tiču se egzistencije svake jedinke, osnovnije i bitnije stvari po njihovo preživljavanje i ljudsko dostojanstvo od svakog simbolizma iskazanog vijorećim krpetinama. Upravo stoga oni i učestvuju u opisanim povorkama, a ne zbog slavljenja ne znam koje godišnjice ostvarenja svog “stoljetnog sna”. Stoga su neizmjerno smiješne, u cijeloj tuzi situacije koja ih je snašla, zastavničarske parade ljudi koje je život bacio na samo dno. Kad pred kamerama plaču i zdvojno na glas upućuju pitanja (kome?) “jeli to pravedno?”, “što ću sa 55 godina na cesti?”, “kako ću prehranjivati obitelj?” i slična, meni dođe do gorkog smijeha i najradije bih im poručio: “Pa imate državu, žderite je!”. Jer ti jadni ljudi, na samom su početku krivo birali – između ljudskog života i zastave kojoj je cilj tek da im rasprši maglu pred očima i otupi ionako otupjeli organ za razmišljanje, oni su odabrali potonje. Umjesto da su se borili za vlastito dostojanstvo, sigurnu egzistenciju, očuvanje radnih mjesta, učestvovanje u upravljanju fabrikama i organizacijama u kojima rade, za pravedniju raspodjelu dohotka, protiv eksploatacije i za demokratsku slobodu izražavanja, oni su se međusobno zakrvili (pod „barjacima nacionalne slobode“) za restle od država u kojima dreseri njihova uma žive k’o bogovi – nakon što su ih popljačkali - dok su njima ostale tek krpetine ispod kojih isplakuju po cestama svoj jad.

198

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Što je za savjetovati takvim ljudima, nažalost većini populacije ove regije, kad im na riječi revolucija, socijalizam ili samoupravljanje padne mrak na oči, a još nisu – čak ni sa dna svoje egzistencije - iživjeli svoj nacionalizam koji ih je u suštini i doveo u situaciju u kojoj se nalaze. Možda ponajbolje primjenljivi savjet za ljude ovakvog duhovnog stanja dali su “pobunjeni” mljekari: “Danas u podne odlazimo kolektivno na svetu misu u zagrebačku katedralu. To su naši preci radili stoljećima i mi samo održavamo tu tradiciju”. Vjerojatno su se tamo pomolili Svevišnjem (Gospodinu Bogu ili direktorima “Dukata”?) da im usliši njihove pravedne molbe. Što će ovaj svakako i učiniti na ovako lijepo sročeni zahtjev. Ta, svjedoci smo kako se u proteklih nekoliko hiljada godina sav pretrgao od udovoljavanja molbama svojih poklonika. Zato, pustite vi zastarjele ideološke parole tipa “Proleteri svih zemlaja ujedinite se” i preuzmite onu tradicionalnu, seljačku: “Vjera u Boga i seljačka sloga!”. No, kao što su najnovija događanja u pregovorima oko otkupne cijene mlijeka pokazala, i ta sloga nije no “drek na šibici”! Ili zastava na jarbolu – kako vam drago.

199

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Oj lektori, jadna li vam majka! Ne volim pravovjernu isključivost, ma o kojoj se vrsti radilo. No, to ne znači kako odbacujem svako dosljedno i racionalno zastupanje ideja i stavova, ma na kojem se području vrši; samo mi se gadi automatsko izopćenje onih koji ih se ne drže poput „bezgriješnog“ Svetog pisma. „Neka cvjeta tisuću cvjetova, neka se natječe hiljadu škola mišljenja“ - reče svojevremeno Mao Tse-ung za mene sasvim prihvatljivu misao, doduše tumačenu na bezbroj načina. Znanost, nakon završetka „takmičenja“ – sporenja – oko nekog neriješenog problema, mora konačno dovesti do opće prihvatljivih i dokazivih stavova, opovrgavanje kojih bi bio izraziti čin ludosti. Posebno u prirodnim naukama, natura je poslijednji kriterij istinitosti – ona provjerava kompatibilnost naših zamisli o njoj, sa njenim vlastitim svojstvima. Ali... Nije sve u životu znanost. Primjerice, prešli ste cestu gdje se ne smije, pa vam policajac počne pisati kaznenu prijavu. Na sve se moguće načine vadite; te ste na socijalnoj pomoći, beskućnik, u dugovima, švorc,..., a on vam hladnokrvno – kao što to samo murija umije – odvrati: „Ne mislite valjda da zakoni za vas ne vrijede?“. Naizgled je jasno da su zakoni obavezni za sve, jer kud bi nas odvelo njihovo nepoštivanje? Ipak, to je istina samo na formalnoj (pravno normativnoj), ali ne i suštinskoj (etičkoj) razini. Jer, iznad svakog pravnog propisa postoji još vrhovniji zakon – moralni zakon u nama. Zakoni su ljudske tvorevine koje, ovisno o vladajućem sistemu i društvenim elitama, propisuje sam čovjek; mogu biti svakojaki, a sama činjenica da su dio pravnog sustava neke zemlje apriorno nas ne može prinuditi da ih moramo uvažavati (to čine sankcije, koje su upravo stoga i uvedene). Ako ste poštivali „Zakonsku odredbu o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda“ (1, 2), bili ste lojalni državljanin koji poštuje zakone svoje zemlje, ali totalna gnjida od čovjeka! Daklem,

200

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” ono što želim reći je, da štovanje zakona u svojoj suštini isključivo ovisi o tome jesu li kompatibilni sa humanističkom etikom, a ne zato jer su proglašeni obaveznima; ne jedan prekršitelj koji ih je zanemario u korist čovječnosti leži između rešetaka ili je podvrgnut progonu „pravne države“ (Snowden, Assange, Ankica Lepej itd.). No, pustimo se politike. Ustvari, želim o jeziku, točnije o lektorima kao vrhunskim jezičnim sudijama koji si uzimaju pravo masakrirati svaki tekst koji se ne uklapa u njihovu zamisao o jezičnoj podobnosti i pravopisnim pravilima. Lektori se istovremeno igraju i jezične policije i sudija koji ne propuštaju tekst u javnost (naravno, mislim na ozbiljne tekstove, od novinskih članaka do doktorskih disertacija i literarnih djela) ukoliko ne zadovoljavaju pravila koja oni sasvim restriktivno tumače. Podvrgavajući životnu rasprostranjenost lingvističkih termina vlastitoj prosudbi, nastoje život ukalupiti u svoje sheme, propise i pravila koja se ne jednom – najčešće ovisno o novim pravovjernim politikama – preko noći znaju promijeniti, podjednako srčano braneći ono što su do jučer napadali. Ako su Honduras i El Salvador svojevremeno vodili „nogometni rat“ (nogomet je bio tek povod u sukobu interesa velikih međunarodnih korporacija), moglo bi se reći da u području regije vodimo tihe „jezične ratove“ (također tek kao sekundarnu manifestaciju primarnijih razloga), a još ne tako davno nije samo jedan život izgubljen zbog tuđe jezične ortodoksije u koju se nije uklapao. Povod tekstu je svojevremeno objavljeni članak u čijem se naslovu našla riječca „jeli“, nakon nekoliko dana promijenjena u „je li“ – jer je navodno tako pravilno, pa su čitaoci kao opravdano reagirali (ne na suštinu teksta već na pustu formu, vođeni svojom isključivošću, da ih poštedim poslijednjih desetljeća pogodnijeg izraza). Ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na „dali – da li“ prepirke inicirane od kroatista purista, što je (barem za sada) završilo

201

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” davanjem dozvole korisnicima (zamislite – netko mi je dozvolio!) da se opredijele po vlastitom nahođenju. U „hrvatskom“ jeziku uobičajeno je korišćenje oblika „je li“, međutim termin uobičajeno ne implicira da me se može bilo kako – sem lektorskim nasiljem – obavezati na korišćenje prevladavajućeg oblika. Pretražimo li pomoću Googleove tražilice internet, doći ćemo do podatka da se oblik jeli javlja 8 560 000 puta, dok na verziju je li otpada 138 000 000 rezultata. Daklem, odnos je oko 16:1 u korist raširenije inačice, što niukoliko ne dozvoljava da korisnike sastavljenog oblika pisanja – bez obzira što internet vrvi nepismenjacima – proglasimo nepismenima, te im u „kaznenoj ekspediciji“ idemo ispravljati tesktove. Ma koliko lektori mahali diplomama i titulama koje im, navodno, na to daju neporecivo pravo. Pretražimo li malo tzv. Hrvatsku jezičnu riznicu „Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“ (organizaciju koja je izdala najnoviji, kompromisni hrvatski pravopis, a uz podršku ministarstva radi na Zakonu o hrvatskom jeziku – što je kod naprednih lingvista baš ne čini suviše omiljenom) koja daje učestalost određenih jezičnih oblika u tekstovima hrvatskih pisaca, odmah ćemo zamijetiti da većina njih koristi oblik je li, ali ima i suprotnih primjera i to ne kod internetskih polupismenjaka, već uvaženih autora. Primjerice: - „Jeli dakle čudo, što me je ovo slavje ljudskog duha na toliko zanimalo, da sam od neuzterpljivosti teran, bez obzira na bon ton, kroz pukotine tarabah povirio?“ - „Jeli dakle čudo, što terpljivost moju dulje jošte dražiti nisam imo volje.“ (Antun Nemčić, „Putositnice“) - „A kako ste, jeli bolje?“ (Mirko Bogović. „Matija Gubec: kralj seljački“) - „Jeli bi se nakukala; 202

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Mala ptica, moja duša” (August Šenoa, „Izabrane pjesne“) - “Jeli pobjednikom Muhamed ili Sulejman?” (Velimir Deželić, “U službi kalifa: historijski roman iz dobe hrvatske straže u Španiji”) - “"Bože, Bože! jeli li je zbilja uzeo!"- bijedno i očajno otimahu mu se usklici, te bi lamao rukama i sklapao ih nad glavom.” (Ksaver Šandor, “U noći – svagdašnja povijest iz hrvatskog života”) - “O žviri! Jeli, a? Ja se prenuh.” (Vladimir Nazor, “ Priče s ostrva, iz grada i sa planine“) - “Jeli babi treba dati da se nacugla?“ (Ivan Dončević, „Mirotvorci“) - „Vjerujem da ni sve zdravstvene komisije ne kušaju od toga, jeli Petre?“, (Vladan Desnica, „Proljeće Ivana Galeba“) - „Jeli umire ili se preporađa?” (Jaroslav Šidak, “Ivan Mažuranić kao političar”) Da ne duljimo dalje, ovo bi trebalo biti dovoljno napasnim pravovjernim lektorima, da se osim ispravljanja suvremenijih tekstova napopaste i na trančiranje djela velikana hrvatske književnosti, jer – čini se - neizmjerno uživaju u svom mesarskom poslu. Daklem, što se mene tiče, nasuprot njihovoj hvale vrijednoj stručnoj spremi, moj je laicizam nizanjem spomenutih primjera obračunao sa njima. Dame i gospodo lektori, okanite se mojih tekstova i prihvatite se pametnija posla! Kako ne bi pomislili da se tu neki laički nevježa iz povrijeđenosti i sujete latio kritike časnog zanimanja jezičkih usmjeritelja (i prema najegzotičnijim smjerovima), da vidimo što o

203

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” lektorstvu i njegovim poslenicima misle neki suvremeni stručnjaci koji zastupaju ideju slobodnog, neprisiljenog razvoja jezika. Razvoju jezika više doprinosi svakodnevica i djela književnih velikana, negoli svi ujedinjeni napori lingvista koji su promašili bit svojega zanata: ne propisivati, već opisivati jezična obilježja. No, kao da mnogi vole sebe radije zamišljati na zapovjednim linijama, negoli da skromno i znanstveno stručno rade svoj posao. Evo što kaže ugledna jezikoslovka Snježana Kordić: “…Pisci bi mogli zahtijevati da im se knjige ne lektoriraju, a novinari za svaku promjenu zatražiti objašnjenje i pozvati se na Povelju Ujedinjenih naroda. Postoje, primjerice, točni datumi kad su na HRT-u pojedine riječi proglašavane nepoželjnima, kada je "šamar" zamijenila "pljuska". U medijima je situacija toliko apsurdna da su pokušavali lektorirati tekstove jezikoslovca Dubravka Škiljana. Meni su '95., '96. još pristajali objaviti nelektorirane tekstove, uz napomenu da nisu lektorirani. Dvije godine kasnije to više nije bilo moguće… …Treba ukinuti lektorske službe, i reformirati ili rasformirati Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Oni nemaju legitimitet ni od građana ni od znanosti. Na tome bi se moglo dovoljno uštedjeti da se studentima omogući besplatno studiranje. Osim toga, nikom ne preporučujem da kupuje rječnike, gramatike i pravopise koji se objavljuju kao na tekućoj traci. Većinu je ljudi, doduše, ta euforija već odavno napustila, ali kupuju ih knjižnice, i razne druge institucije. Jednako kao što djeca moraju kupovati udžbenike koji se neprekidno mijenjaju… …U doba današnje kompjutorske tehnologije za takve je intervencije dovoljan kompjutorski program koji provjerava pogreške. Osim toga, postoji i sustav samoregulacije: ako ne govorite dobro, ljudi vas neće slušati. Ako pak ne pišete dobro, neće vas čitati. U 204

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Njemačkoj nema lektora, nego postoje redaktori teksta, što je vrlo korisna stvar: oni savjetuju autoru kako da tekst učini jasnijim, nude bolja stilska rješenja…” Tome bih dodao, da unatoč kompjuterskoj provjeri teksta, na autoru ostaje da između ponuđenih varijanti izabere koja mu lično odgovara - pa čak i onu koja nije uključena u spelling checker – jer kreativnost autora ima prvenstvo kako nad mašinskim, tako i nad ljudksim lektorima. Prevoditeljica Giga Gračan, također je vrlo odlučna: “Lektor može, i treba, pomoći izvornom autoru i prevodiocu samo i eventualno što se tiče interpunkcije. Pa valjda upuštanje u pisalačku ili prevodilačku rabotu osnovnu razinu znanja gramatike podrazumijeva, štoviše nalaže. I dakako, može pomoći slijedom one izreke “čovjek i magarac više znaju nego magarac", pa su tu još jedne oči” Ja bih išao i dalje; lektor eventualno može pomoći autoru u vezi interpunkcija, tek savjetujući se s njim, a nikako na vlastitu ruku. Sam imam ponajviše teškoća upravo sa zarezima; naime oni na nekin način određuju psihološke modalitete autorova izražavanja. Način na koji doživljava ono što želi prenijeti čitaocu kao i tempo kojim putuje rečenicom, i tu je naprosto zločin da originalni autorov pristup svome tekstu bude modificiran suhim pravopisnim pravilima. Autor je onaj koji stavljanjem interpunkcije upućuje štioce gdje trebaju predahnuti; točka zarez određuje neku drukčiju cezuru u čitanju, spojnica nešto sasvim treće, itd. Ritam rečenice ovisi (među ostalim) o postavljanju interpunkcija, i svojevoljnim lektoriranjem utječe se na promjenu autorova doživljaja koji nam on želi prenijeti. One reguliraju „disanje“ rečenice, kao odraz disanja autorove psihe; tko se to usuđuje nametati mu ritam njegova kreativnog daha? Sasvim jednostavna, malo osuvremenjena ilustracija čestog lingvističkog primjera kako je interpunkcija neobično važna, s tim 205

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” što mnogi ovdje ne prepoznaju njenu važnost za autora i čitatelja već isključivo za formalnu strukturu rečenice podređenu njima propisanim pravilima. Pogledajmo jednu te istu rečenicu (inače, aforizam), napisanu trima različitim autorima: Izgubljeni zarez ili – žderite se momci: Tuđmana za zločine suditi ne treba, Miloševića osuditi! Izgubljeni zarez ili – žderite se momci: Tuđmana za zločine suditi, ne treba Miloševića osuditi! Izgubljeni zarez ili – žderite se momci: Tuđmana za zločine suditi ne treba Miloševića osuditi! S obzirom na položaj zareza, mogli bismo zaključiti kako je prvu pisao hrvatski a drugu srbijanski šovinist, dok je treća originalna aforističareva, namjerno ostavljena bez zareza kako bi se podvukla njena paradoksalna ironija. I sad, što se ovdje ima petljati bilo koji dotjerivač originalnog rukopisa, premještajući zarez kako mu se, da prostite – sprdne! Autor ja pravi gazda svog izražajnog sredstva – rečenice - i za pretpostaviti je da on s razlogom stavlja interpunkciju tamo gdje njemu odgovara, pa cijeneći tu njegovu slobodu moramo dopustiti da ispravno (po smislu, formi i psihološkom dojmu) prenese svoju poruku čitaocima. Dakako, reći će mogi kako su lektori potrebni zbog totalno nepismenih autora, no vjerujem da među ozbiljnim stvarateljima takvih niti nema; uostalom to sasvim lako može otkriti i urednik edicije u kojoj autor želi objavljivati. Kao prilog stavu da su lektori uglavnom bespotrebni i glede premještanja interpunkcija (po vlastitom nahođenju) je i trend uveliko prisutan u suvremenoj poeziji. Pišu se pjesme bez bilo kakvih interpunkcija, što ostavlja čitaocu na volju da ih sam postavlja, prema vlastitom psihičkom doživljaju pjesme. Ipak, meni se taj „stil“ ne sviđa previše, iz razloga što poeziju doživljavam kao udarac malja koji 206

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” mora neposredno djelovati na čitatelja. Ukoliko on kod čitanja – umjesto da je primarno šokiran doživljajem - mora voditi računa o vlastitom postavljanju točaka, zareza, dvotočki ili točk-zareza, samo se umanjuje djelovanje stihova na njega. Imam dojam da autor ipak ne smije dopustiti toliku slobodu interpretacije, ukoliko zaista želi prenijeti svoj doživljaj, a ne prepustiti ga tumačenju čitatelja. Niz drugih suvremenih lingvista ima slične stavove o lektorima (primjerice Mate Kapović ih naziva „cenzorskom pješadijom“), to svatko može istražiti, pa nećemo više o tome. Lektori su, posebno leteći na krilima nacionalšovinističkih raspoloženja i podržani podjednakim vladama zemalja regije (posebno Hrvatske), preuzeli više prava no im pripada, jer kreativnost je kao suština ponad formalnog načina njenog izražavanja. Na jednog, jedinog, jedinstvenog i neponovljivog Dostojevskog dolazi hiljade kritičara koji, kiteći se svojim doktoratima i inim titulama zasnivaju svoju egzistenciju na prežvakavanju djela genija kome nisu ni do gležnjeva (što ćemo tek reći o slučajevima kad autori, nasuprot diplomama nakrcanim tumačima i kritičarima njihova djela, nisu imali nikakvo formalno obrazovanje?). Ma koliko ih se skupilo s druge strane vage, Dostojevski će ih uvijek prevagnuti. Time ne želim umanjiti stručnost spomenutih na suprotnom tasu tezulje; samo želim upozoriti da bi i oni morali shvatiti svoje mjesto i sukladno tome se postaviti. Mislite li da djela ruskog pisca nisu obilovala izrazima na koje su se kod tiskanja žustri lektori napopastili poput termita? Ili čak i najbanalnijih pravopisnih pogrešaka? Pažljiviji čitaci zamijetili su da u svojim tekstovima ne koristim ni jednu „pravovjernu“ standardnu verziju zajedničkog jezika, već miješam izraze kako mi odgovara. I da mi tu sad lektori počnu soliti pamet? Kaže mi poznata jezikoslovka: „Ne obaziri se ti ništa na lektore. Tko drugoga ispravlja, taj samo pokazuje da ne zna da je varijacija u jeziku

207

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” najnormalnija stvar.“. Nađe se i slučajnih pravopisnih pogrešaka u brzini načinjenih, zadesi se koji „če“ umjesto „će“ na što će oni kojima je važnija takva formalna egzotika ustati na stražnje noge. Neki pak će shvatiti, znajući da Slovenci ni nemaju „ć“, kako je sve tako relativno da se nema smisla uzbuđivati oko banalnosti. Zamislite da sam napisao „Teoriju relativnost“, jezikom koji vrvi od pravopisnih i gramatičkih nepravilnosti – bi li to promijenilo njenu revolucionarnu suštinu? Bi li se izgubili u traženju izražajnih nepravilnosti, ne shvaćajući njenu bit? Na žalost, i premnogi – da. Kao što rekoh, u principu ne volim ljude koji mi nalažu što i kako činiti (političare, popove, lektore i ine preuzetno dogmatične tipove). Iznad esencijalnog humanističkog morala i vlastitih prosudbi osoba baziranih na njemu, ne postoje ni Bog, ni Sabor, ni predsjednici republika, ni zakoni, a kamoli lektori i slični „mali Napoleoni“. Konačna odluka je uvijek na pojedincu, za što – naravno – on može snositi i vrlo neugodne, pa i smrtonosne posljedice. Ipak, povijest je prepuna primjera (doduše, minorno zastupljenih u odnosu na ukupno stanovništvo) kad se ljudi – obično nazivani hereticima - vođeni upravo takvom etikom nisu pokorili zakonima ili pritiscima većine, pokazujući da je izbor uvijek i jedino na pravom čovjeku - Čovjeku. Bruno je izabrao lomaču, More obezglavljivanje, Platon otrov, Maksimilijan Kolbe svoju smrt za život logoraša, prije uvođenja prigovora savjesti mnoštvo Jehovinih svjedoka je radije biralo zatvor noli obaveznu vojnu sužbu, itd. Ljudi stamenog moralnog integriteta i kreativni stvaratelji bi trebali biti na ogled pučanstvu, a ne oni jadni prebiratelji pokvarenog graška u izvrsnom varivu, da se slikovito izrazim. Pitate li se, kako sam od lektora završio na moralu, odgovor je jednostavan. Humanistički moral nije dio pritiska sredine, nije prisilno inkorporiran u čovjeka – on je sastavnica njegove biti usvojena bez dekreta, zakonskih prisila ili društvenih pritisaka, i kao takav dio njegove slobode odlučivanja i

208

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” proturječenja svim prinudama. Pa i onim oholih lingvističkih i lektorskih sveznadara, koji svojim uplitanjima vrše atak na izražajnu slobodu autora. A sad, prepuštam svoj tekst na čitanje, shvaćanje, ignoriranje ili čerečenje – kako vam volja!

209

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Okvir u kojem živimo Nedavno, u razgovoru sa netom diplomiranim novinarem dotakosmo se poezije. Izrecitirah mu stih ili dva poznate pjesnikinje, našto je on samo blijedo pogledavao. Dakako, ne mora svatko biti „poetski vudren“ ali me ipak začudilo, s obzirom da se radilo o vrlo poznatoj pjesmi. „Jesi li čuo za Desanku Maksimović“ – upitah, očekujući potvrdan odgovor – čovjek neke stvari i ličnosti mora poznavati makar i površno, čak ako im nije čitao djela. Bilo stoga što ga nisu zanimala, ili naprosto zato jer ne možeš baš sve pročitati, ma radilo se i o Desinoj poeziji. Slegnuo je ramenima uz niječni odgovor. „Ne znaš za najpoznatiju pjesnikinju bivše države?“ zaprepastih se, ne shvaćajući da mu je nepoznata ova dobitnica Vukove, Njegoševe, AVNOJ-eve, Sedmojulske, Zmajeve, nagrade „Mlado pokoljenje“ i niz drugih priznanja za svoj književni rad, našto me je odmah ohladio nelagodno se pravdajući, uvidjevši moje zaprepaštenje: „Mi o njoj u srednjoj školi nismo ništa ni čuli ni učili“. Krivo bismo prema tome prosudili inače inteligentnog mladića, dapače – literarno vrlo talentiranoga – kad bismo ga optužili za svjesnu pogrešku sistema koji ga je obrazovao. Od riječi Srbin, preko ćirilice, jezika, srpske kulture, umjetnosti i znanosti, sve je bilo prokazano kao antihrvatsko, a u funkciji hrvatskog nacionalizma zakrinkanog lažnom maskom domoljublja. Gledate li kojim slučajem emisiju „TV kalendar“, Kosovčevog baštinika na uredničkoj poziciji kome ni Jure Francetić nije sporan - „jer mu se još uvijek u središtu Slunja pale svijeće i lampaši“ - mogli ste zamijetiti da se sem Nikole Tesle praktički uopće ne spominju srpski velikani. Njih za urednika emisije – a kako ta emisija godinama biva uređivana u istom stilu, jasno je da ne samo za njega – uopće nema. Oni kao da ne postoje! Eto, primjerice, o Desanki postoje na Wikipediji prikazi na „srpskom“, „srpskohrvatskom“, slovenskom, makedonskom – čak i na nekim stranim jezicima - ali ni riječi nema

210

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” na „hrvatskom“! Valjda je to osveta ovostranih nacionalista zbog njenog potonuća u onostrane nacionalističke vode potkraj svoga života, tako da ste čak i obavijest o njenoj smrti morali tražiti mikroskopom po hrvatskim medijima. Vrijeme će pokazati – većini dakako, s obzirom da je manjini to odavno jasno – da su upravo ovakvi stavovi, bivajući u svom kvazidomoljubulju ponajviše antihrvatski, nanijeli najveću štetu Hrvatima i njihovoj kulturi. No, već više od dvadeset godina hrvatske elite prosperiraju na ovakvim stavovima stvarajući iskrivljenu sliku i o srpskom i o vlastitom narodu. Hoće li ponovno doći vrijeme kada ćemo pjesmu Nemoj mi prići Ne! Nemoj mi prići. Hoću izdaleka da volim Tvoja oka dva Sreća je lijepa samo dok se čeka Dok od sebe samo nagovještaj da. Ne, nemoj mi prići Ima više draži ova slatka strepnja Čekanje i strah Sve je ljepše dok se traži O čemu se tek po slutnji zna. Ne, nemoj mi prići! Čemu? Izdaleka samo sve kao zvijezda sja Izdaleka samo divim se svemu Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva!

211

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” moći generaciji mojeg sugovornika i njegove djece podvaliti kao genijalno djelo „hrvatske“ „pjesnikinje“ Silverije Prodan? Knjigoljupcima je odmah jasno kako je to sramni plagijat - objavljen još 2007. godine u panorami suvremenog buzetskog pjesništva „Buzeštice“ - poznate pjesme Desanke Maksimović „Strepnja“, napisane još 1922 (25?). godine: Strepnja Ne, nemoj mi prići!Hoću izdaleka Da volim i želim oka tvoja dva. Jer sreća je lepa samo dok se čeka, Dok od sebe samo nagoveštaj da. Ne,nemoj mi prići!Ima više draži Ova slatka strepnja,čekanje i stra`. Sve je mnogo lepše donde dok se traži O čemu se samo tek po slutnji zna. Ne,nemoj mi prići!Našto to, i čemu? Iz daleka samo sve k`o zvezda sja; Iz daleka samo divimo se svemu. Ne,neka mi ne priđu oka tvoja dva. Besprizorna prijestupnica – jer plagijat je kazneno djelo, za koje nisam čuo da je odgovarala – prisvojila je Desankinu pjesmu uz „sitne“ izmjene (ijekavizacija uz preraspodjelu strofa i neke sitne promjene te izbacivanje „srbizama“) bez da je trepnula, pravdajući se nakon otkrivenog zločina kako je moguće da je tu pjesmu nekoć pročitala te joj se toliko urezala u pamćenje da ju je kasnije zapisala u bilježnicu kao svoju! Ni izdavač, ni recenzenti, ni urednik navodno nisu u svom kroatističkom zanosu prepoznali drsku krađu. Jasno da

212

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” jesu, no bi li je prepoznao moj sugovornik s početka teksta, zajedno sa tisuće njemu slično obrazovanih dječaka i djevojčica koji nikada nisu čuli za poznatu poetesu? Vrijednosti u hrvatskom društvu, ali i ne samo u njemu, izvrnute su naglavačke. Prije je pravilo negoli rijetkost da se u ostvarenju svojih ciljeva – a oni su među ljudima koji preziru materijalističku filozofiju prvenstveno materijalni – dozvoljeno služiti svim, za moralnog čovjeka neprihvatljivim sredstvima. Prevladala je filozofija pragme upotpunjena makijavelizmom i poznatom američkom maksimom - „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“. Ljudi se pri uspinjanju po društvenoj ljestvici stupnjevanoj uglavnom pridobijenim bogatstvom kojemu izvor nije niti bitan, služe svim mogućim trikovima, prijevarama, preobrazbama, zakrinkavanjima i ne rijetko zločinima najgore vrste, odbacujući što dalje od sebe - kao nepotrebni, ograničavajući teret - sve humanističke vrijednosti. Mijenjati stavove preko noći, postalo je – ne dokaz da je čovjek sposoban mijenjati se u pozitivnom smislu, pod utjecajem argumenata, učeći na vlastitim greškama – već dokaz beskrajne lakoće njegovih transformeskih sposobnosti vođenih samoljubivim egoizmom. Ne samo da vlastita (ne)djela ne doživljavaju pogrešnima, već i pojmovi u takvim pragmatičnim, makijavelističkim postupcima, gube svoje uobičajeno značenje i vrijednost. Preobrazba ljudi praćena je i promjenom njihova rječnika, tako da mnogi, odgojeni u takvom okružju, zaista ni ne zamjećuju da čine pogrešne stvari. U tome svakako prednjači politika uz asistenciju sluganskih medija, dok temelje moramo tražiti u degeneriranom obrazovnom sistemu koji je izgubio svoju odgojnu funkciju. Prvenstveno onu humanističku, jer „odgajanje“ djece za vitlanje zastavama i ćurlikanje himni baš i nije neki poduhvat višeg etičkog značaja.

213

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Mnogima je još u sjećanju presuda Predragu Matvejeviću zbog teksta „Naši talibani“ radi kojega je osuđen na zatvorsku kaznu od pet mjeseci, s rokom kušnje od dvije godine. Osjetio se oklevetanim jedan moralno minorni tip kome je Matvejević zbog njegovih ratnohuškačkih i šovinističkih stavova pridjelio atribuciju iz naslova članka. Doduše, ne tako direktno, ali ga spominje po njegovim (ne)djelima. Nije toliko zabrinjavajuće ako se mamlaz osjeti uvrijeđenim kad mu u lice sasujete istinu (a prije tog članka je dotični više puta prozivao tuženoga kao odnarođenog tipa, spominjao „njegove jugoovisničke mrakobjesove“ i slične gluposti), koliko to da je pravosuđe države koja se od svog osamostaljenja neprekidno nabacivala atribucijom „pravne“, stalo na njegovu stranu. Tek golemi pritisak domaće i svjetske kulturne javnosti, uz Matvejevićevo odbijanje da napiše žalbu na tako apsurdnu presudu, doprinjelo je odluci Vrhovnog suda RH kojom ovaj – mislite ukida kaznu? Ne, već se iz veće nedaće koja je snašla hrvatsko pravosuđe negoli Predraga Matvejevića izvlači saopćenjem kako se, zbog isteka zakonskih rokova "Uvjetna osuda… Predragu Matvejviću više ne može opozvati, a bez njezina opoziva nema mogućnosti izvršenja zatvorske kazne". Tako su, barem prema Vrhovnom sudu i vuk (P.M.) sit i ovce (hrvatsko pravosuđe u čijim arhivima se Matvejević vodi kao osuđivana osoba) cijele! Jedan od novijih slučajeva javnog tonuća svih moralnih vrijednosti je slučaj „Finih mrtvih djevojaka“ (samo na kazališnim daskama, dakako), kazališnog komada koji je trebao biti postavljen na pozornici teatra „Gavela“ iz Zagreba u režiji Olivera Frljića. Zbog plakata kojim se najavljuje predstava koja tematizira lezbijske odnose (među ženama, dakako) pobunili su se pravovjerni kršćani i muslimani – točnije, vjerske zajednice koje si uzimaju pravo govoriti u njihovo ime. Plakat naime vrijeđa njihove vjerske osjećaje, štogod oni bili i kako god se u praksi zaista provodili. Njih je zasmetao

214

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” prikaz Djevice Marije (po svim znanstvenim spoznajama nikako nije mogla biti djevica, barem ne po Kristovu rođenju) koju odostrag grli njena partnerica prebacujući joj jednu ruku preko grudi. Možemo samo zamisliti kako li ih tek „vrijeđa“ konkretna lezbijska veza, kad su se već digli na zadnje noge zbog komada oslikanog papira. Pošto se Hrvati gotovo smatraju izabranim katoličkim narodom, a žive s ove strane predziđa kršćanstva i ostali blablabla, jelte, odmah su se političari na čelu sa zagrebačkim gradonačelnikom pobojali za glasove svoje izborne baze. I izvršili pritsak da se plakat povuče, što je samo drugo ime za cenzuru. Cenzuru, na koju su se toliko ostrvljivali osuđujući je kao veliko zlo bivše države i jedan od ključnih dokaza njene nedemokratičnosti. Svi ti veliki Hrvati – uključivo direktora „Gavele“ i cijeli glumački ansambl - plašljivo su podvukli rep bez i riječi protesta ili negodovonja a kamoli odlučnosti da pokažu kičmu koju, kako se pokazalo, niti nemaju. Osim Frljića, dakako, koji je demonstrativno odbio daljnu suradnju sa ovakvim ansamblom. Kad smo već kod hrvatskog „pravovjernog“ katoličanstva i njegovog odnosa prema spolnim pitanjima, nije na odmet sjetiti se „duboko moralnog“ postupka bivšeg ministra turizma Bajsa koji je svojevremeno podržao restriktivni HDZ-ov zakon o umjetnoj oplodnji. „Ništa u tome ne bi bilo sporno da se nekoliko mjeseci prije njegova tada nevjenčana supruga nije podvrgnula tom zahvatu. Ministar Bajs podigao je ruku da zabrani ono što je sam napravio.“. Kad su novinari od njega zahtijevali obrazloženje ove paradigme dvoličnost (ili stranačke poslušnosti?) oštro im je zaprijetio sudom objave li bilo što o tom slučaju. Jer on kao zna svoja prava – misleći valjda o pravima na dvoličnost – koja će svaki sudija uzeti u obranu. Eto, kakvi licemjerni dvoličnjaci - da o drugim njihovim karakteristikama ne govorim jer, eto, oni znaju svoja prava, pa bih mogao nadrapati – donose zakone ove države.

215

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Čovjek se naprosto snebiva nad moralnim kaosom u glavama nekih ljudi. Slučaj Mamić i njegovo grubo vrijeđanje ministra Jovanovića, ali i svih Srba, na nacionalnoj osnovi, je svima poznat. Njegovo puštanje iz pritvora - uz svu ostalu kamarilu, možete lako pretpostaviti kakvog svjetonazora - dočekao je Tofko Dedić Toti, selektor Romske reprezentacije Hrvatske, ali i – o apsurda predsjednik Svjetske organizacije Roma za borbu protiv nasilja i netolerancije! Njegovi roditelji su navodno preživjeli logoraši Jasenovca, pa je strašnija od činjenice da im sin slaveći dočekujeće oslobođenje jednog šovena, samo ona da isti može vršiti bilo kakvu funkciju usmjerenu na borbu protiv netolerancije i nasilja (po kojem je Dinamov izvršni predsjednik također bio poznat). Čovjek je prisiljen upitati se jesu li mu njegovi roditelji zaboravili pričati s kojih su to razloga završili u ustaškom logoru, iz kojeg su valjda samo „božjom voljom“ spasili glavu. Eto, ruku pod ruku koračaju neuspjesi državnog obrazovnog sustava s onima sasvim familijarne prirode. Bezbroj je takvih devalvacija moralnih vrijednosti, najočitijih u politici, od kojih tek ilustracije radi spomenusmo nekoliko slučajeva, danas prisutnih kako u javnom tako i u zasebnom, privatnom životu. A „demokratska“ publika (sasvim nezrela za bilo kakve stvarne demokratske procese, jer oni podrazumijevaju i određenu dozu humanizma, kritičnosti i samopoštovanja koja istoj fali) se uglavnom zabavlja, istovremeno na farsičnim izborima kojima je cilj tek formalno ovjeriti kvazidemokratski poredak, birajući objekte svoje zabave na najviše državne funkcije. Nakon čega, poslije izvjesnog vremena, ponajčešće jadikuju. Možda sve to i nije toliko čudno, shvatimo li da ustvari izabiru sebi slične. Nije samo nacionalizam zatrovao duše ljudi (ne jednom se upitah – retorički, dakako, jer je ishod sasvim izvjestan - bi li zakleti

216

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” šovinisti odbili transplantaciju organa ili transfuziju krvi od čovjeka „drukčijih krvnih zrnaca“, ako bi im o tome ovisio život?). Nedostatku kriterija kumuju mnogi faktori koje bismo mogli sintetizirati riječju – okvir. Naravno da nije riječ o okviru neke slike, već o okviru u kojem živimo. Život na neki način također možemo shvatiti dinamičkom slikom koja se neprestano mijenja, ostajući kroz duge povijesne periode ograničena društvenim okvirom kojega su najčvršća okosnica ekonomski odnosi. Svi drugi međuljudski odnosi i dozvoljene slobode njihovih manifestacija uvjetovani su jednom konstantom – očuvanjem postojeće raspodjele ekonomske moći vladajućih elita. Unutar tog okvira, vodeći računa o spomenutom ograničenju, razvija se živa interakcija na društvenom, kulturnom, umjetničkom, znanstvenom, sportskom, vjerskom i inim poljima ljudske djelatnosti. Naravno da postoji i povratna reakcija rezultata tih odnosa na strukturu rama; on pokazuje izvjesnu elastičnost prilagođavajući se tako dugo dok nije bitno ugroženo spomenuto ekonomsko ograničenje, kad naprosto puca. Okvir u kojem većina društava na Zemlji danas obitava je liberalno kapitalistički i on dozvoljava masu sloboda – formalnih i stvarnih – tako dugo dok ne postanu opasnost po njegovo očuvanje. Često se one upravo ciljano dozvoljavaju kako bi se skrenula pažnja pučanstva s najbitnijh egzistencijalnih problema, a to su – osim onog „poda se“, na koje se uslijed prevladavajućeg biološkog nagona održanja vrste baš ne može previše utjecati – još „u se“ i „na se“. Čovjek je prinuđen svoje vlastito djelovanje prilagoditi gabaritima koje mu okvir pruža, a u spomenutom slučaju prevladava najobičnija darvinistička borba za opstanak. Nju potiču ne samo konkretni životni problemi sa kojima se ljudi susreću, već se ona i teorijski obrazlaže kao najpoželnija jer – navodno – održava vitalnost društva. Moćni vladaju, slabiji se saginju a najslabiji propadaju. Cijela intelektualna mašinerija vladajuće elite nastoji na raznorazne načine ucijepiti ljudima tu „istinu“ u glavu. Od sporta, preko kulture do znanosti, bitni su samo

217

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” uspjesi koji vas bacaju na vrh, u krug pobjednika, koji onda dobivaju dobrohotnu pažnju i novčanu stimulaciju vladajućih. O manje uspješnima se rijetko čuje – bitna su samo mjesta na pobjedničkom postolju života – dok onim neuspješnima plijene imovinu, blokiraju račune, nude mizernu socijalnu pomoć ili ih naprosto bacaju na ulicu. U takvim „takmičarskim“ uvjetima mnogi su spremni prekršiti najosnovnije moralne norme samo da bi se održali, da ne bi propali, ali bome i da bi se popeli iznad položaja koji zaista svojim kvalitetima (intelektualnim, radnim i etičkim) zavrijeđuju. Kako ipak ne živimo baš u barbarstvu, čovjek smišlja premnoge načine da postigne svoj cilj. Od služenja lažima, mijenjanja značenja pojmovima, licemjerja, dvoličnosti, nepotizama, korupcije, šovinizama, rasizama, vjerskih i spolnih netrpeljivosti, lažnog moralizma pa i agresivnog odnosa prema sugrađanima, a sve to zamotano prikrivanja radi, u tanki, prozirni celofan civiliziranosti. Jer, negdje u dubini duše i mangupi znaju da čine krive i društveno neprihvatljive stvari. Ovo poslijednje dakako u odnosu na neki teorijski društveni moral kojim se društva zaogrću kao alibijem, da bi se često prikrilo što se ustvari stvarno zbiva pod ovim štitom. Stoga je i moguće da, uz sve progresivne zakone, zajednica u praksi funkcionira kao trulo društvo čiji članovi se samoobrazuju kako što efikasnije i bezbolnije pronaći rupe u njima, a tek manji dio društva upozorava na degradaciju morala i ljudskosti. Primjer stvarne prilagodbe truleži društva, mada posjeduje elemente koji rade na njegovoj razgradnji te je s tog gledišta pozitivnog karaktera, je i feministički pokret koji unatoč naprednim stavovima za koje se zalaže, nije u stanju shvatiti da se ne bori za stvarnu već samo kontekstualnu ravnopravnost žena i muškaraca. Upravo toliku koliku im to sustav dopušta. Čak je mnogima nedostupno zapažanje da su prisiljene u novonastalim uvjetima ponovno ostvarivati svoja prava odavno izborena u omrznutom

218

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” „mraku“. Njihova borba u suštini je tek prilagođavnje sustavu koji im je oduzeo već izborene slobode. Mnoge feministkinje ne shvaćaju da tek promjena okvira može sve ljude – pa samim time i žene – učiniti zaista ravnopravnima u realizaciji svojih ličnosti. Dojam je da bi se u robovlasničkom okviru one zalagale da ravnopravno robuju sa svojim muževima i sinovima, ne dirajući u sam sustav. Stoga tek cjelokupni uvid u strukturu, ograničenja i pokretačke snage društva može inicirati promjenu koja će stvarnu slobodu (ekonomsku, socijalnu, političku, umjetničku, ličnu…) donijeti svim članovima društva, nezavisno od njihova spola. Ovako, liberalne feministkinje samo traže ograničenu slobodu, ne usuđujući se dirati – straha radi ili stoga što naprosto ne vide – u prave okove koji ih sputavaju. Naravno, najefikasniji lijek je promjena okvira, ali ona dolazi u obzir tek kad većina shvati da su bolesnici u jednom bolesnom društvu, kome je – individualnog i kolektivnog zdravlja radi - nužno ne samo provjetravane već temeljita rekonstrukcija. Promjena koja će počivati na temeljima ljudskosti u čijoj će službi biti svi, pa i ekonomski odnosi, čemu naučavaju sve velike filozofije i religije čiji nauk prihvaćamo tek na formalnoj razini. Bilo kako bilo, mnogo smo se manje negoli mislimo udaljili od primitivnog hominida, kojemu je prvenstveni životni cilj bio prije svojih takmaca napuniti želudac, a potom objahati partnera u cilju stvaranja potomstva koje će raditi savršeno istu stvar. Uzevši u obzir navedeno, a prvenstveno poticaj upravljača sustava da se bavimo nevinijim vlastitim problemima negoli suštinskima koji dovode u opasnost njihov položaj, shvatljivije su (ali ne i opravdane) moralne mimikrije i jednih i drugih. Prvih da se izbore za što stabilniji društveni status, a drugih da očuvaju svoje vodeće društvene pozicije. Tek oni koji shvaćaju da čovjek nije samo oruđe koje govori, upotrebno biće na raspolaganju moćnicima, već subjekt koji nadaleko nadilazi tako pojednostavljene pristupe sebi - da je u svojoj osnovi božanski entitet prema kojemu

219

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” onda tako i moramo postupati - pozivat će se na moral i etiku tamo gdje drugi vide samo uspjeh, vlastitu promociju i zaradu na račun svojih bližnjih. Njih će zasmetati i plagijatori, i cenzori, i dvoličnjaci, i licemjeri, i pseudomoralisti, i korupcionaši, i lažljivci, i prijetvornici, i ograničeni umovi,…, te će nastaviti svoju donkihotsku borbu u njihovu prokazivanju, s nadom da će kad-tad ipak uspjeti pobijediti vjetrenjače.

220

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Oprez, embriji nadiru! U RH upravo traje saborska rasprava (po redovnom postupku, u dva čitanja) povodom prijedloga novog „Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji“ (MPO). Posebno su za rezultate rasprave – mada će zakon, s obzirom na ogromnu parlamentarnu većinu vladinih stranaka biti sigurno prihvaćen – zainteresirani neplodni parovi kojih u Hrvatskoj ima oko 18%, ali i zastupnici različitih svjetonazorskih pogleda. Ljevica, desnica, različite vjerske konfesije, struka, ali i nezavisni intelektualci, sve do prosječnog građanina imaju svoje mišljenje bazirano bilo na stručnim spoznajama, etičkim uvjerenjima, vjerskim dogmama i ideološkim opredjeljenjima. Suvremena znanost je sposobna liječiti neplodnost, bolje rečeno – pomoći parovima (ali i ženama bez partnera, uz donaciju muških spolnih stanica od anonimnog donatora) koji ne mogu na prirodan način (žena+muškarac+seks=dijete), uslijed neplodnosti bilo kojeg od partnera, dobiti djecu. Radi se o izvantjelesnoj umjetnoj oplodnji (postoje i metode unutartjelesne umjetne oplodnje) pa odatle i naziv za djecu rođenu tim postupkom – „djeca iz epruvete“, nakon čega se oplođena jajna stanica prenosi u ženinu maternicu gdje se nadalje sve odvija „uobičajenim“ načinom, patentiranim od Prirode. Postupaka ima više vrsta, međutim se koplja najviše lome oko tzv. krioprezervacije ili zamrzavanja embrija u tekućem dušiku, na temperaturi od -196C. Naime, katkad je broj dobivenih embrija u postupku izvantjelesne oplodnje prevelik da bi ih se sve prenijelo u maternicu, pa se zamrzavanjem čuvaju za neke buduće pokušaje. Uspješnost postupka je neovisna o tome kako dugo su embriji bili zamrznuti. Prema prijedlogu novog zakona, maksimalno bi se moglo oploditi 12 jajnih stanica, od čega bi se svega 2-3 prenijele u maternicu, dok bi se ostatak zamrznuo, kao rezerva u slučaju neuspjeha postupka ili ako par/žena odluči imati još djece. Po

221

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” važećem zakonu o MPO nije dozvoljeno oploditi više od 3 jajne stanice po postupku, niti je dozvoljeno zamrzavanje embrija, već samo spolnih stanica (jajašaca i spermija) i tkiva jajnika/testisa. (embrij ili zametak: oplođena jajna stanica u najranijoj fazi razvoja – od trenutka implantiranja oplođene jajne stanice u maternicu do kraja 8. tjedna trudnoće. Kasnije se naziva plodom ili fetusom. Često se krivo interpretiraju pojedine brojke s obzirom na razlikovanje tzv. embrionalnog i gestacijskog perioda – perioda trudnoće. Naime, budući da se trudnoća računa od prvog dana zadnje menstruacije, žena se u prvom i drugom tjednu trudnoće ne smatra trudnom) Sve to uz velike administrativne komplikacije, te ostavljanja mogućnosti priziva liječnika (odbijanja učestvovanja u postupku) na prigovor savjesti uslijed svjetonazorskih i/ili religijskih ubjeđenja. Ni jedna evropska država nema tako rigorozna ograničenja poput važećeg hrvatskog zakona. Prijedlog novog zakona nije nimalo restriktivan prema onima koji ga ne prihvaćaju, za razliku od staroga, koji je postavljao velika ograničenja parovima koji na svaki način žele imati djecu. Za detaljno upoznavanje sa problematikom, korisno je posjetiti slijedeću internetsku stranicu. Nas će ovdje interesirati neki od najuobičajenijih prigovora (nikako ne svi, jer ih je jako mnogo) protivnika zamrzavanja embrija pri postupku medicinski potpomognute oplodnje. Obično se počne s pitanjem „Kada nastaje život?“ – naravno, misli se na ljudski život. Protivnici zamrzavanja embrija polaze od stajališta da život nastaje u trenutku začeća, pa ako je tako – a ljudski život za njih je svetinja (oko koje baš i nisu previše galamili tokom proteklih ratova, osim ako je pripadao članu vlastita naroda, a i onda više zbog svojih računica negoli humanih stavova) – podrazumijeva se da je neljudski postupati sa njime na način kako to predlaže

222

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” prijedlog novog zakona o MPO. Naime, zamrzavati ga, skladištiti ga, donirati prema potrebi, a nakon uspješno izvršene oplodnje ne znati što učiniti sa preostalih 9-10 embrija (novi zakon predviđa njihovo čuvanje tokom 5+5 godina, no ne kaže što kasnije). Spomenuto pitanje možemo preformulirati u jednakovrijedan ali mnogo sugestivniji oblik: Kada nastaje čovjek? Nastojeći objasniti kako um čovjeka treba staviti na prvo mjesto Platon je rekao kako je čovjek je biće bez krila i perja..., našto je Diogen donio očerupanog pijetla otkinutih krila, podrugljivo govoreći: "Evo Platonovog čovjeka.". Daklem, od davnina se ljudi nisu slagali oko definicije ljudskog bića jer je ono toliko kompleksno da izmiče svakoj definicij čak i danas. Kako li ćemo se onda tek dogovoriti u kojem trenutku nakupina stanica postaje ljudsko biće. Smijemo li tvrditi da oplođena jajna stanica predstavlja čovjeka? Imamo li dva ljudska društva – jedno vanmaterično i drugo smješteno unutar ženskog spolnog sustava? Funkcioniranje ljudskog društva regulirano je određenim zakonima koji propisuju prava i dužnosti pojedinaca uzimajući ih, kad zatreba, u zaštitu. Imaju li i embriji svoja ljudska prava, baš kao i svako ljudsko biće? Naučne spoznaje zaista su dovele do toga da plod – plod, a ne embrij – bude zaštićen. Pobačaj je dozvoljen, po zakonu još iz bivše SFRJ koji je na snazi u većini država nasljednica, do isteka 10 tjedana trudnoće, a nakon toga – sve do 28-og tjedna – moguće ga je izvršiti tek uz dozvolu komisije koja propituje njegovu opravdanost. Tada se naime mozak ploda počine intenzivno razvijati, nervni sistem može već kontrolirati neke tjelesne funkcije, dok je dišni sustav - mada još nedovoljno razvijen - već sposoban za izmjenu plinova. Mogli bismo – po nekoj neformalnoj definiciji – prihvatitit da tada nastaje ljudsko biće, te mu pripadaju određena prava, među ostalim i zaštita njegova života. Po tradicionalnim shvaćanjima, čovjek postaje čovjekom tek prilikom rođenja. Daklem, imamo za sada tri različite tvrdnje o trenutku očovječenja ljudskog bića:

223

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

1) trenutak njegova začeća 2) 28. tjedan majčine trudnoće 3) čas njegova rođenja Zastupnici prvog stava, da bi mu dali što veću težinu, često se služe tvrdnjom: „i ti si nekada bio embrij!“ ciljajući njome na naše emocije. Jer zaista, ako sam „onda“ to bio „ja“, zar bih htio da me zamrzavaju u tekućem dušiku? Danas uopće ne bih postojao da su „me“ nekoć abortirali, tvrde također na istoj liniji stojeći protivnici pobačaja. Zar nije sve drugo neljudski, negoli prihvatiti kako sam od trenutka intimnog susreta mog spermija sa ženinom jajnom stanicom – ljudsko biće? Zigota, oplođena jajna stanica, prvih će nekoliko sati potpuno mirovati u tekućini jajovoda da bi se potom počela dijeliti – prvo u dvije stanice, pa četiri,... da bi nakon oko 7 dana dospjela u maternicu i tamo se „usidrila“ kao morula, u stadiju od oko 30-tak stanica. Možemo li tu, u početku još nepodjeljenu jajnu stanicu a kasnije u obliku od nekoliko desetaka stanica, već tretirati kao čovjeka? Spomenimo samo da oko 25% embrija tijelo žene samo odbacuje prije šestog tjedna razvoja, čak vrlo često i bez da žena primijeti da je došlo do začeća, a još 8 % embrija propada do fetalnog stadija. Daklem, oko jedne trećine embrija u prvih nekoliko tjedana trudnoće propada, a da se nitko previše ne uzbuđuje dižući paniku oko toga da „umiru ljudska bića“. Na taj način otpada i primjedba kako, zbog toga što liječnici pri postupku izabiru bolje a bacaju lošije embrije odlučujući tako koji će živjeti a koji biti uništeni, milijuni embrija pogibaju bez znanja roditelja – to se prirodnim procesima svakodnevno dešava. Uostalom, može li se jednostanična, dvostanična ili višestanična tvorevina – nešto slično primitivnim organizmima amebi ili papučici – bez obzira na svoj genetski sadržaj koji nosi, smatrati čovjekom? Najviše što smijemo smatrati je da te stanice sadrže potencijal ili mogućnost da se razviju

224

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” u ljudsko biće. Potencijalno se od aktuelnog razlikuje po tome što je potonje realno postojeće, dok se ono prvo može ali ne mora ostvariti. Potencijalno, Jugoslavija nije trebala propasti – mi smo odabrali suprotno. Potencijalno, raspad se mogao dogoditi mirnim putem – mi smo odabrali rat. Potencijalno, mogli smo upisati bilo koju školu – realno, odabrali smo onu koju smo završili. Potencijalno, mogao sam postati alkoholičar ili narkoman – realno sam u oba slučaja, apstinent. Od milijuna spermija koji nose pola genetskog materijala, svaki je potencijalno sposoban oploditi jajnu stanicu, pa ipak se nitko ne uzrujava što milijarde njih svakodnevno – svjesnim ili nesvjesnim ejakulacijama – završava u kanalizaciji. Vidimo da se mnoge potencijalnosti pretvaraju u ovakvu ili onakvu realnost, upravo ljudskim izborom. Na sličan način, izborom odraslog mislećeg stvora, još neformiranoj nakupini stanica stvaramo uvjete za razvoj u budućeg čovjeka ili mu te uvjete ukidamo, te ona propada. Kao što reće sofist Protagora: "Čovjek je mjerilo svih stvari; onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu". U kontinuumu zbivanja uvijek je potrebno negdje povući granicu, napravitit rez. Taj rez nikada ne pravi neko božanstvo, već čovjek sam. A gdje će ga načiniti ovisi o mnoštvo faktora od kojih je najznačajniji - ali ne i uvijek odlučujući (naime, dogmatizmi, mitološko poimanje stvari, vjerska zastranjenost, neobrazovanost i slično, mogu igrati značajnu, pokatkad i bitnu ulogu u tome) - stupanj njegove spoznaje. Primjerice, pogledajmo tabelu kako se mijenjala, u zavisnosti od uznapredovale spoznaje o biološkim efektima zračenja, granica maksimalne godišnje dozvoljene doze zračenja (uz sigurnosti faktor 10) za pojedince i stanovništvo, preporučena od strane Međunarodne komisije za radiološku zaštitu (ICRP):

225

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

(Izvor:„Radioaktivnost i jonizujuća zračenja, detekcija, dozimetrija i zaštita od jonizujućih zračenja“, Marko Nikčević, Tomislav Anđelić)

Vidimo daklem da bi radnik iz 1934. godine, oboružan spoznajama iz 1991. godine, mogao dreknuti kako ga ubijaju jer prima 26 puta veće doze zračenja od „tolerantne doze“ svog kolege s kraja 20. stoljeća. Dan-danas odgovor na osnovno pitanje zaštite od zračenja „koliki iznos doze je štetan“, odnosno: „koliki iznos doze je bezopasan“, ostaje otvoren. Nikako ne smijemo zaključiti da se rezovi prave proizvoljno, baš kao ni da su oni apsolutni. Jer k'o što reče Protagorin daleki potomak Einstein – sve je relativno! Kad bi zastupnici teze kako je već oplođena jajna stanica praktički ekvivalentna čovjeku te je prema tome treba zakonski zaštiti kao svakoga od nas, zaista posjedovali toliku dozu humanizma koju promoviraju svojim stavom, tada bi se vjerojatno prvo zauzeli za miroljubivo razrješavanje sporova oko raspadle države (radije bi 100 godina pregovarali nego jedan dan ratovali), efikasnije bi rješavali pitanja ratnih zločina, silovanja i svih ostalih „vanmateričnih problema“ ukljućujući i pravo neplodnih parova da imaju djecu, noli se toliko zauzimali za pravdu unutar ženinih spolnih organa. Sve to ima još veću težinu kad se zna da oni podređuju želju i pravo neplodnih roditelja da imaju djecu, navodnom pravu opstanka nakupine od nekoliko desetaka stanica

226

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” koje oni smatraju ljudskim bićem. Budućnost embrija pretpostavljaju budućnosti njegovih tvoraca (još ih ne možemo zvati roditeljima) ograničavajući tako i njihovo pravo izbora. Tu se često pozivaju na liječničku, tzv. Hipokratovu zakletvu – danas moderniziranu u obliku Ženevske zakletve – posebno na njen dio koji govori: „Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti.“ (iz Ženevske zakletve) Osnovni nedostatak ove zakletve, koji samim time obezvrijeđuje pozivanje na nju u kontekstu u kojem to čine „zaštitnici embrija“, sastoji se u tome da ne kaže nedvosmisleno što je to „ljudski život od samog začetka“ – ne određuje njegovo ishodište. Da ne govorimo o tome kako bi se zakoni humanosti prvenstveno trebali ticati zaista formiranih ljudskih bića i njihovih međusobnih odnosa. Antička pak zakletva spominje samo zabranu davanja abortivnih sredstava trudnicama. Nitko ne može tvrditi da će metode i kriteriji kojih se drže liječnici pri današnjim postupcima MPO ostati isti i u budućnosti. Međutim, oni će uvijek počivati na tekućim znanstvenim spoznajama, za razliku od protivnika tih metoda koji se zauzeto pozivaju na „svetost ljudskog života“ oslanjajući se uglavnom na vjerske tekstove, usput proizvoljno definirajući trenutak aktualizacije jedinke, dok s mnogo manje zauzetosti osuđuju istovremeno stradavanje milijuna ljudskih bića u ratovima, od gladi, siromaštva i sličnih ljudima uzrokovanim katastrofama. Jedna od čestih primjedbi protivnika zakona o MPO, odnosi se na pravo neplodnih žena bez partnera (koje su neplodnost ustanovile u svojim neuspjelim vezama, te odustale od njih) na medicinski potpomognuti oplodnju. Jer, kažu oni „smijemo li tako rođenoj djeci priuštiti život bez oba roditelja?“ (pritom misleći prvenstveno na

227

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” oca). Postoje mnoga, na „prirodan način“ (mada kod MPO ništa nije neprirodno, sem što postupak vodi čovjek) rođena djeca koja su iz ovog ili onog razloga bez jednog ili oba roditelja. Ne smijemo apriorno tvrditi da su ona nesretnija ili sretnija od djece koja ih imaju, ali podjednako ne smijemo dovoditi u pitanje njihovo pravo na život u tim okolnostima. Uostalom, i „djeca iz epruvete“ dakako da imaju oca (zakon predviđa da se do 18-te djetetove godine, ono mora upoznati sa načinom na koji je došlo na svijet i s imenom svojeg biološkog oca) s kojim doduše ne žive, ne igraju se, ovaj ne brine o njima, no – jeli to dovoljan razlog da se spriječi njihovo rođenje? S tim u vezi, prisjećam se poruke dr Jovanke Miličević svom novorođenom sinu, pred njeno strijeljanje na Banjici 1941.: „Nazovi ocem onoga ko ti bude hleb sekao.“ Jer, zaista – dijete naslijeđuje neke fizičke karakteristike svog biološkog oca prilikom transfera genetskog materijala kod oplodnje, međutim – ljudski „softver“ koji uključuje karakterne i moralne osobine, interese, stremljenja, želje, navike, spoznaje, znanja,… ono stiče odgojem, među ostalim i u krugu svoje obitelji. Koja na njega prenosi ili ne prenosi svu svoju ljubav, bez obzira jel' to biološka obitelj ili nije. DNA analizom može se nedvosmisleno utvrditi očinstvo. Od 750 analiza koje su u protekle četiri godine izvršene nad supruzima – na njihov zahtjev - u forenzičkom laboratoriju Genos, 50-tak je potvrdilo svoje sumnje u očinstvo. U Hrvatskoj čak oko 50000 muškaraca nisu biološki očevi svoje djece, a da o tome ni pojma nemaju. U Srbiji, testiranja su pokazala da svaki treći, dok u BiH svaki peti muškarac nije biološki otac djeteta koje odgaja. U zemljama regije taj postotak se kreće oko 5%, što je u skladu sa istraživanjim engleskih naučnika koji su došli do zaključka da oko 4% muškaraca u cijeloj populaciji odgaja dijete koje nije biološki povezano sa njim. Pa, dižu li ti silni zaštitnici „prava djeteta na

228

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” biološkog oca“ veliku dreku oko tih činjenica? Prije bi se reklo da, u skladu sa svojim licemjerjem, nastoje takve podatke strpati pod tepih i ne puno talasati oko njih, podjednako kao što lažni, prevladavajući farizejski moral - podržavan najvećma od vjerskih zajednica sprečava ljude da priznaju kako su, barem tokom dobrog dijela svog života, promiskuitetna i nemonogamna bića. Dakako da stid i strah od odbacivanja (kako partnerovog, tako i društvenog) tjera dosta žena na zatajivanje pravog oca svog djeteta. S jedne strane protivnici MPO prigovaraju zamrzavanju embrija (i abortusima, s obzirom da je to uglavnom ista čeljad), pozivajući se na tezu o nastanku života već kod začeća. S druge strane, kad bismo čak usvojili njihov prigovor te radili po njihovim kriterijima, već bi nas iza ugla dočekali s prethodno spominjanim prigovorom. To samo svjedoči o korijenu njihove averzije prema umjetnoj oplodnji; radi se o religijski induciranom stavu da je kreacija čovjeka isključivo božanski pravo, u kojem činu On koristi ljude kao sredstvo. Svako posezanje čovjeka u taj postupak oni naprosto smatraju grijehom kušanja voća s drva spoznaje dobra i zla, uslijed čega je, uostalom, čovjek i istjeran iz Raja. U toj svojoj nesigurnosti i neodlučnosti da u relativističkom svijetu naprave razliku između dobra i zla, oni posežu za apsolutnim kriterijem od prije par tisuća godina, primjenjujući ga u trećem tisućljeću. Pritom ni ne zamjećuju paradoks vlastite ukomponiranosti u suvremenost sa posljedicama koje bi odbijanje konzumacije sa spomenutog drveta (odbijanje spoznaje, traženja istine, znanosti, ljudskog prosuđivanja) imalo na vlastitu egzistenciju. Njih jednostavno ne bi ni bilo, odnosno – bitisali bi u nekom sasvim drukčijem svijetu od postojećega. Ipak, njihova primjedba ima zaista realnu težinu, ali sa sasvim drugog aspekta. Aspekta prevladavajuće ljudske prirode i morala. Danas u svijetu živi oko 4 milijuna djece rođene izvantjelenom oplodnjom, od čega u Hrvatskoj oko 20000. Prva osoba rođena na taj način od

229

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” strane roditelja Lesley and John Brown-a je Engleskinja Louise Brown, danas stara već 34 godine. Prebacimo se malo misaono iz Engleske u bilo koju zemlju ove regije, recimo Hrvatsku. Zamislimo kako bi se mnogi građani, kad se već poveliki broj intelektualaca sa tolikom zadrškom odnosi spram ovakve djece, odnosili prema djetetu za koje bi znali da je: 1) „iz epruvete“, 2) od majke bez partnera, 3) s ocem, nepoznatim donatorom sperme. Građani koji su šovinistički nacionalisti, koji ne žele Rome u Škabrnji, koji se ne mogu riješiti rasističkih stavova, koji masovno izražavaju homofobna raspoloženja, građani čiji političari tek prigodničarski izražavaju antifašističke stavove i za koje se domaći fašisti razlikuju od stranih ("Da se još radi o hrvatskim strankama ajde de...“, premijer Milanović), … Očekujemo li od njih, ako već ne ravnopravni tretman takve djece, a ono barem prećutnu toleranciju? Mislim da bi bila iluzija očekivati takvo što. No, u svakom slučaju, s time bi se morala nositi djeca uz našu pomoć, podjednako kao što se mi moramo nositi sa homofobnim, fašistoidnim, nacionalističkim, šovinističkim, a nerijetko i rasističkim ispadima prevelikog broja pojedinaca. Prigovara se često i mogućnosti (koju novi zakon predviđa) doniranja neupotrebljenih embrija kako bi se omogućilo drugim neplodnim parovima da imaju djecu. Govori se o trgovini embrijima iako je poklanjanje humanistički čin. Ovaj prigovor možemo promatrati u kontekstu prethodnog razmatranja i poruke doktorice Miličević. No, prigovaratelji idu i dalje te osuđuju i donaciju sperme u svrhu umjetne oplodnje. Kažu, „teorijski je moguće da jedan donator bude biološki otac na stotine djece“; zamislite samo situaciju da se sva ta djeca jednog dana pojave kod njega (jer bi imala zakonsko pravo doznati identitet biološkog oca)! Također, kažu oni, postojala bi vjerojatnost različita od nulte da jednog dana otac-donator i dijete ostvare incestuozni odnos (u principu, to se

230

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” može izbjeći vođenjem registra donatora i objelodanjenjem njegova identitea punoljetnom djetetu, no – ne stupa li sve veći broj djece u spolne odnose i prije svoje 18-te godine?). Nedavno je omanski sultan Quaboos bin Said al Said, sa sa svojih 20-tak žena i konkubina, posjetio Dubrovnik. Jesu li se svi ti moralizatori i dušobrižnici raspjevali oko toga koliko djece ima dotični vladar sa svim tim ljubavnicama, ili su do nebesa blagoglagoljili o veličini njegove jahte, te ogromnim napojnicama koje je udjelio konobarima i lokalnim političarima? Zaista, licemjerje je prijetvorno do neprepoznatljivosti. U 17. stoljeću je Ibn Sharif u svom haremu imao preko 500 žena i čak rekordnih 1042 djece i – nikome ništa. Danas tu činjenicu ističemo kao egzotiku, dok potomci potomaka njegovih kćeri i sinova žive punovrijedni život širom planete, ničim se ne razlikujući od svojih suvremenika - ni biološki, ni psihološki. Kritiku na mogućnost incesta pak možemo sagledati u slijedećem svijetlu: u nekim evropskim zemljama incest je dozvoljen! Ukoliko su punoljetni srodnici na spolni odnos pristali uz obostranu privolu, u Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu nisu podložni kaznenom procesuiranju. I Rumunjska razmišlja o promjeni zakona u tom smislu. Naravno, u „predziđu kršćanstva“ za dugo vremena nije na to moguće pomišljati jer smo, izgleda, veći katolici i od Španjolaca. Sa čisto preventivne strane – glede malformacija ploda incestuoznog odnosa – uz današnje metode zaštite i genske pretrage embrija u ranoj fazi svog razvoja kad su još podložni abortiranju, otpali bi prigovori prošlosti koji i iz spomenutog razloga nisu dozvoljavali incest. Ima još mnogo prigovora novom zakonu o MPO no, prostor nam ne dozvoljava baviti se njima. Treba spomenuti da negativne reakcije najčešće dolase s desnice, i one su više nego dobrodošle. Naime, omogućuju racionalno sagledati moguće posljedice predloženog zakona i stoga preventivno odgovoriti na njih, bilo

231

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” izmjenama, bilo ukidanjem pojedinih članova, bilo racionalnim kontraargumentiranjem. Živimo u eri senzacionalnih znanstvenih prodora koji nemaju puno praktičnog smisla ako ih ne implementiramo u svakodnevicu. Jasno je da to ne treba raditi na prečac, bezglavo srljati bez promišljanja mogućih posljedica. No, jednako tako je posve kontraproduktivno ušančiti se iza nedokazanih - a često i nedokazivih – tvrdnji, dva i više tisućljeća starih tekstova koji uopće ne korespondiraju sa suvremenošću. Za one koji to svejedno čine, mogli bismo dopuniti njihovu rečenicu: „Svi smo mi bili embriji“ dodatkom: Na žalost, neki su to i ostali!“. U intelektualnom pogledu, dakako.

232

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Povijest - termodinamika gordijskog čvora Ljudska povijest je stara koliko i ljudski rod. Tumačenja povijesti, u smislu odakle dolazimo, gdje smo i kuda idemo (čemu više doprinosi antropologija no povijest) – ipak vjerojatno nešto manje. Pokušaji otkrivanja zakonitosti povijesnog razvoja društva, dakle – znanstveno tumačenje povijesti s intencijom predviđanja daljnjeg razvoja, još je mlađe. Ovdje ćemo, čisto laički, terminom povijest (ona je „učiteljica života“, zar ne?) objediniti historiju, antropologiju i sociologiju, s obzirom da su sve te međusobno povezane znanosti okrenute i ljudskoj povijesti. I sasvim slobodno, bez ikakvih ograda („bez viza i pasoša“) i najava, prelaziti međusobne granice ovih triju znanstvenih disciplina. Zadržat ćemo se, ne toliko na povijesti samoj - kao „objektu“ izučavanja – koliko na nauci koja se time bavi: povijesnoj znanosti u smislu kako smo je objedinili svojim terminom. Još točnije, na pokušajima – češće laika negoli znanstvenika - da daju neutemeljena „tumačenja“ historije ljudskog društva. Iz konteksta će se moći razlučiti kad govorimo o znanosti a kada o objektu njenog istraživanja. Počnimo definicijom koja pomalo liči na dogmu, ali je bliže značenju matematičkog aksioma: Povijest je termodinamika ljudskog roda! E sad, tko zna što je termodinamika i ima nešto malo pojma o fizici, shvatit će. Za ostale, kratko objašnjenje. Kao što se neki plin sastoji iz atoma, tako ljudsko društvo tvore njegove jedinke – ljudi. Fizičara koji proučava svojstva plina kao cjeline uopće ne zanima kako se ponašaju pojedinačni atomi. To je bez značaja za cjelokupno vladanje plina. Neki atomi su „desničari“ (kreću se udesno), drugi –

233

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” „ljevičari“, treći - „gornjičari“, četvrti - „donjičari“, peti – „brzičari“, šesti – „sporičari“, sedmi… Sve to nema nikakvog značaja poznavati da bi se vidjelo i predvidjelo vladanje cjeline. Hoće li neki atom gore, dolje, lijevo, desno,… fizičar ne može niti mu je potrebno predvidjeti, ali – on može savršeno predvidjeti vladanje cjeline! Slično je i sa ljudskim društvom. Od 7 milijardi stanovnika neki su desničari, neki ljevičari, ima ubojica, bijelaca, crnaca, kapitalista, socijalista, humanista, jedni vole škampe, drugi čevapćiće, neki jedu svoje kolege (čitajte malo novine!), ima žena, djece, staraca, vjernika i nevjernika svakovrsnih fela, stručnjaka za ovo ili ono područje, laika, beskućnika, bogatuna,…. – svatko od njih ima svoju individualnu „povijest“. Koja je praktički totalno irelevantna za povijest ljudskog roda. Povjesničara (osim onoga tko baš namjerno ulazi u proučavanje detalja, ali onda on ne proučava ljudsko društvo u cjelini već samo jedan izdvojeni segment), a posebice sociologa i antropologa, uopće ne zanimaju pojedinačni slučajevi, incidenti ili ekscesi. Primjerice, da je pred Staljingradom jedan pavelićevac prebjegao Rusima kako ne bi na -30 celsuisa umro od metka ili gladi, ili jesu li partizani dana toga i toga strijeljali nevine ili krive žrtve. Povjesničara ljudskog društva zanima pogled na cjelinu. Zanima ga šuma, a ne pojedina stabla. Zanima ga što je sa cjelinom proizašlo uslijed interakcije njezinih dijelova. A pritom uopće ne mora u detalje poznavati kako pojedini dijelovi međusobno djeluju. Što, dakako, nikako ne znači kako pojedinci nemaju manji ili veći utjecaj na povijesna kretanja. Ali ne odlučujući. Jer, ono što mi smatramo utjecajem jedinke ustvari je rezonancija ideja i djelovanja jedinke sa pripremljenošću društva da te ideje i djelovanja prihvati. Kao što je biologija dugo stvarala određenu jedinku, tako je i put do sazrijevanja društva da prihvati nove ideje bio dug i trnovit. Ustvari, postoji uzajamna interakcija između jedinke i društva, na način da

234

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” društvo osobu praktički nesvijesno „educira“ i „preparira“, neprimjetno ugrađujući u nju svoju potencijalnu spremnost za promjene. Koje joj onda, prikladno pripremljena, dovoljno inteligentna, aktivna i sposobna jedinka konačno i servira. Jasno je da možeš servirati hranu na stol, a da je nitko ni ne takne ako mu ne odgovara. Tako je i sa idejama koje mijenjaju društvene paradigme ili makar i nešto manje od toga. Znači, ostaje na praksi da se testira stvarna spremnost društva na promjene. Kvantna fizika svakako ne bi imala uspjeha u antičkim društvima, čak i da ju je neki genije uspio formulirati. Daklem, hoću reći – za povijesne procese je recimo, mnogo značajnija otvorenost društva spram rješavanja problema vlasništva sredstava za proizvodnju i odnosa koji se iz toga rađaju – što zahvaća cijelo društvo, sve njegove „atome“ – negoli ovoliko ili onoliko bogatsvo jedne ili par jedinki što može imati tek ograničeni utjecaj. Ovo je namjerno donekle marksistička konstatacija, jer upravo želim razmotriti pristup samozvanih (i onih koji se osjećaju pozvanima) povjesničara, spram dviju polariziranih vizija budućeg razvoja ljudskog društva. Onog u kontinuitetu razvoja kapitalizma, i onog u smjeru pravednijeg društva za sve njegove članove. Zvat ću ga socijalizam, mada ime nije važno, već - suština. Barem meni je lako shvatljivo da se nalazim – nakon kriza koje je grabežljivi neoliberalistički kapitalizam izazvao širom svijeta, nakon grabežljive „prvobitne akumulacije kapitala“ na tlu obuhvaćenom bivšom državom, a posebice zbog etike koja je u mene ugrađena odgojem i životom – na strani socijalizma. Mislim da svi povijesni procesi – procesi koji se mjere tisućljećima, ali koji dobijaju na ubrzanju – govore da se u prosjeku krećemo u smjeru sve pravednijeg i pravednijeg društva, mada ekstremi postaju sve izraženiji. Stoga nema nikakvog realnog i logičkog razloga da se zaustavimo na današnjem stanju stvari. Tome u prilog govori ne samo povijesno iskustvo ljudskog roda, već i nesumnjive činjenice djelovanju kojih je izložen današnji svijet:

235

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

-sve veći raskorak u ekonomskoj razvijenosti država -porast broja stanovništva koji doprinosi (u apsolutnim brojkama) izloženosti bijedi sve većeg broja ljudi -bezočna eksploatacija zemalja koje rapolažu sirovinama a koja samo mijenja svoje moduse, umjesto da se prekine -pomanjkanje sirovina koje u perspektivi uopće ne omogućava nerazvijenima da iole dostignu stupanj razvoja danas najrazvijenijih -nevoljkost najrazvijenijih da uopće shvate tu situaciju što bi, slijedom humanističkog morala, zahtijevalo odricanja upravo od njih a ne od sirotinje -ekološki problemi koji se ne rješavaju ili se rješavaju na tipično kapitalistički

način

(recimo,

kupnjom

prava

ispuštanje

stakleničkih plinova!) -preveliko pouzdanje u tehnologiju kao „deus ex machina“ rješenje koje će nas, navodno, riješiti svih problema Sve je to tek dio globalnih problema o kojima sociolozi, antropolozi, ekonomisti i povjesničari moraju voditi računa žele li naći prihvatljivo rješenje za cjelokupnu populaciju ove planete. A, u praksi je očito da ne žele. Točnije, ne žele svi jer su podijeljeni po „ideološkim“ taborima. Navodnici su ovdje stoga jer se uopće ne radi o ideologiji, mada se konzervativci nastoje što češće pokrivati tom sintagmom. Jer, ideologija je denuncirana kao najveći neprijatelj ljudske vrste, ona je „kriva“ za sve – od siromaštva, ratnih žrtava, do 236

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” ekoloških problema. A ne radi se o njoj, već naprosto o - interesu! Stoga se u denunciranju zastupnika i promicatelja društvenih promjena, promjena u smjeru socijalizma, koriste svi mogući kvaziznanstveni argumenti nastojeći pomoću njih pokazati i dokazati kako ljevica (a upravo ona promiče te ideje) gura cijeli ljudski rod u kaos, ratove, gulage, bijedu, siromaštvo,… Pojednostavnimo načas stvari, svodeći problem na bajkovitu sliku, pa nemojte odmah protestirati: U čemu bi bio problem kada bi se cjelokupno ljudsko materijalno bogatstvo (ne znam koliko milijardi milijardi dolara) kojemu su doprinjele sve sadašnje i prošle generacije doduše, ne podjednako (to treba priznati) - spletom različitih, najčešće nepravednih povijesnih okolnosti - jednoliko raspodjelilo među zemljane? S moralne strane – u ničemu! Kad bi sad netko želio ideologizirati ovu bajkovitu pretpostavku – mislim da bismo mu odmah u lice mogli sasuti kako je nemoralna gnjida. Daklem, ovakvo bajkovito rješenje bi, skoro kao čarobnim štapićem, spasilo milijune ljudi bijede, gladi bolesti, umiranja,… Jasno, sada ćete dati niz primjedbi, od kojih ću zanemariti onu prvu na koju se vade svi zainteresirani za status quo – da to ne bi bilo pravedno, a zadržat ću se na drugoj: A što poslije toga? Na žalost, rekao sam od početka – ovo je samo bajka kojoj nije cilj naći rješenja, već samo ilustrirati kako se najčešće primjedbe protivnika promjena uopće ne tiču ideologije (mada se na nju vade) već morala i etike. Ako vam umire majka, otac, brat ili sestra – vi ste spremni otkinuti od vlastitih ustiju kako bi ih pokušali spasiti muka, izliječiti, rehabilitirati,… Bez obzira što vam je otac pijandura, brat lezilebović, sestra prostitutka, a majka nikad nije zaradila ni jedan dolar vlastitim rukama. Ali kada je riječ o „bratu“ s druge strane globusa (jer svi ljudi su braća, a tu tvrdnju desetljećima uporno i licemjerno ponavljaju po crkvama, džamijama, pravoslavnim i inim bogomoljama širom svijeta, a

237

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” dakako da se kite njome i nevjernici) odjednom stvar postaje pitanje – ideologije! Kaj god, cure i dečki! Nije stvar u ideologiji, suština je sadržana u vama, u vašoj nespremnosti da prihvatite proširenje valjanosti moralnih načela na sve pripadnike vrste. A da zaštitite vlastiti intelektualni i moralni integritet, počinjete se služiti kojekavim neznanstvenim, iracionalnim i nemoralnim opravdanjima. Jedno je u stilu: „Zar protivnike kapitalizma ne vodi njihov interes? Što nam oni imaju predbacivati! Legitimna je svaka borba za vlastiti interes!“. Dakako da je legitimna – jer čovjek sam definira što je legitmitet – tako da se i istrebljenje indijanaca moglo definirati legitimnim. Daklem je već definicija legitimiteta u funkciji interesa onih koji su je smislili, što samim time znači da joj fali objektivnost. A da ljevicu vodi interes, pa to je jasno! Samo, interes vođen moralnim načelima razlikuje se od interesa koji slijedi profit! Mora li ateist tumačiti kršćanima – najzastupljenijim pripadnicima zapadne civilizacije, koji će i život dati u obranu profitnog interesa – koga je (i zašto je) Isus istjerao iz hrama? I što bi to trebalo značiti? Jedno je u bogomolji lupati pesnicama o prsa „okajavajući“ svoj grijeh, a sasvim nešto drugo okajati ga tako da se ni ne čini. Naslušao sam se licemjernih primjedbi o bogatstvu Crkve, od mnogih među 89% hrvatskih katolika. Kao, apostoli su bili siromašni, neka i Crkva slijedi njihov primjer. Kaj god, Crkva neka se vrati siromaštvu, a oni grabe i grčevito brane svoje bogatstvo! Takvo što se može čuti samo od onih koji su svoje trgovine i industrijske pogone pretvorili u hramove, u kojima služe sasvim drugom idealu (bogu) negoli ga pokrivaju nazivom – kršćani. Zar ih ponovno ateisti moraju podjsećati na riječi njihovih poglavara: „Crkva to ste svi vi!“. Crkva je ogledalo njih samih, točnije njihove elite. Jasno, slične primjedbe idu na vjernike ali i nevjernike svih fela, koji širom planete „griješe“ ne snoseći nikave praktične posljedice. Sve je ovo spomenuto tek kao ilustracija stanja u kojem se većina pripadnika ljudskog roda ponaša poput „malog kapitaliste“. Što je tako dugo shvatljivo dok

238

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” takav moral ostaju u okviru granica genetski ugrađene sebičnosti u svaku jedinku vrste. Jasno da netko ima uže, netko šire granice koje treba tolerirati, ali neshvatljivo i netolerabilno postaje kad odstupanja postaju totalno neproporcionalna i usmjerena isključivo na sebe i svoj uži, najčešće rođački ili interesni krug. Cijelim spektrom objektivnih i povijesno utemeljenih - ali iz konteksta prilika i cjeline izdvojenih - objeda progresivnih snaga, nastoji se sačuvati status quo. Pa, budemo li slijedili tradicije antifašizma, zastupali marksistička učenja, zalagali se za promjene koje zahtijevamo - sve će nas to odvesti natrag u kaos, iz kojega su nas, jelte, oni na jedvite jade izvukli. Dakako da su i antifašisti vršili zločine, neusporedive sa fašističkima – od SSSR-a preko Jugoslavije do Francuske i SAD-a. Dakako da je raelsocijalizam propao i malo tko lije suze za njim. Ali, kritičari zanemaruju činjenicu da je ljevica to vidjela, analizirala i nešto naučila. Nisu zločini antifašista ubili našu težnju za slobodom i pravdom. Nije realsocijalizam zatro našu želju za pravednijim svijetom. A to je trend, stremljenje većine čovječanstva kroz cjelokupnu povijest, dok ono što oni predbacuju predstavlja slučajeve koji na taj trend utiču samo u smislu njegove korekcije na ispravniji i humaniji put. Kad statističar predviđa zakonitost neke pojave, na papiru mu se pojavi gomila naizgled nepravilno razbacanih točkica. Ali on, uočavajući trend, povlači jasnu liniju – zakon koji treba slijediti, jer mu se sve te točkice uz veća ili manja odstupanja (posljedica slobode njihova „odlučivanja“ – što bismo mogli povezati sa Heisenbergovim relacijama neodređenosti) pokoravaju istom zakonu. Za koji onda shvaća da ga treba slijediti! Drugim riječima (zanemarimo li načas desničarske zločine, eksploatacije, rasizme, genocide, ratove, istrebljenja, a posebice činjenicu da realsocijalizam predstavlja tek 70-tak godina svekolike

239

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” ljudske historije, te nikako ne može biti odgovoran za prethodna i naknadno izvršena zločinstva) sve pobrojane kritičke opaske spram ljevice ne utječu na neumitno buduće formiranje, nove, humanije paradigme međuljudskih odnosa. Možda je usporavaju ali ne mogu je zaustaviti. Kritičari (bolje rečeno – kritizeri) su se bavili proučavanjem vladanja izoliranih „atoma“ ili „skupina atoma“, vladanjem koje ne utječe na konačno stanje „plina“. I u svom slijepilu oni neće ni primjetiti da su se našli usred novog stanja cjeline kojega su – koncentrirani na ma koliko tragična, važna ali marginalna, po razvoj cjeline nebitna zbivanja – sasvim zaboravili predvidjeti. Ustvari, nisu ni zaboravili – nastojali su zakočiti neumitno, baveći se detaljima. Nisu ni primijetili kako šuma buja mladicama, a kad najzad to shvate, nastoje sačuvati stara, oronula i natrula stabla sječom obećavajućih mladica. Mladost se nikada ne da, a kamoli sjeći u svojim nadama i stremljenima. Starost osjeća veću opasnost od mladosti noli obrnuto. Staro u svom izumiranju nastoji spriječiti razvoj mladosti koja je spremna na razgovore i kompromise, isprva ne shvaćajući kako je to bezuspješni napor. Vladari šume se ne daju pa sve obično završava krvlju. Revolucija se i sastoji u tome da se sva trućanja, bezuspješna uvjeravanja, molbe, žalbe, kuknjava, klečanja,... presjeku metodom gordijskog čvora. Aleksandra slave zbog takve metodologije, revolucionare osuđuju (naravno, ideološki protivnici). Ni jedni ni drugi nisu krivi za svoje rješenje. Da pred njih nisu stavili neraspetljivi čvor, ne bi ga ni primjenili! Vratimo se načas početnoj, dakako nepotpunoj, analogiji između plina i ljudskog društva. Ma i pojedni atomi (ljudi) ne imali odlučujući utjecaj na vladanje plina (društva) njihovo zajedničko djelovanje dovodi do promjene stanja sistema. Dakako, ljudi bi tu trebali biti u prednosti pred atomima, raspolažu - sviješću, voljom, razumom, sjećanjem, inteligencijom, interesima, nadama,

240

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” stremljenjima,… - sa „parametrima“ koji bi mu trebali olakšati kako vlastito preživljavanje u okruženju tako i prilagodbu okruženja vlastitim interesima. I upravo tu se rađaju konflikti, ne između atoma već među ljudima, razumije se. Unatoč bogatstvu parametara naslijeđenih evolucijom ili darivanih bogom, fali im jedna jedina, bitna sposobnost – sposobnost uravnotežavanja svih tih parametara u optimalnu korist; vlastitu i cjeline kojoj pripadaju. Tu leže i uzroci nebrojenih ljudskih tragedija. Kako je interakcija cjeline i jedinke obostrana, čak i moguće optimalno uređenje sustava ne garantira sreću i zadovoljstvo svih njegovih članova. Promijeni li se vanjsko stanje plina, i njegovi atomi mijenjaju svoje vladanje – na krajnje nepredvidivi pojedinačni način. Pa, kao što je za plin sasvim nebitno što neki atomi ne uspijevaju pratiti prosječnu brzinu svih čestica, dok drugi brzaju u odnosu na nju, tako – na žalost – i tragedije pojedinaca, obitelji, čak i naroda, gotovo da su irelevantne po vladanje cjeline. Nema „nesretnih atoma“, ali ima nesretnih ljudi i ljudskih skupina. Kako god sustav naizgled funkcionirao „poput urice“, oni svijesni svog zakinutog položaja usred cjeline nastoje ga promijeniti. Kako se – po nekom „zakonu očuvanja“, rekao bih – promjene u jednih članova mogu dešavati samo na račun promjena kod drugih (kao što pri sudaru sporog i brzog atoma prvi ubrza a onaj drugi uspori), to oni koji se nalaze u povoljnijem položaju nastoje inercijom sačuvati svoje stanje. Govorimo o inerciji jedinke, ali i o inerciji društvenih skupina (klasa, rodnih skupina, udruženja,…) kao i društva u cjelini. Zakinute jedinke i skupine smeta ta tromost, s obzirom da se protivi i usporava promjenu njihova položaja (što često za života niti ne uspiju postići). Stoga se ona u teoretičara društvenih odnosa vjerojatno smatra negativnim elementom društvenog razvoja. No, inercija – ovakve ili onakve vrste - leži u prirodi svijeta i treba biti pažljiv u odnosu spram nje. Ona znači da se nikakve promjene ne dešavaju, niti se u principu mogu desiti, trenutno. Za sve treba vrijeme; kažemo „stvari moraju

241

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” sazrijeti“. Kada su svi pojedinačni članovi nekog kolektiva sretni, slobodni i zadovoljni, onda je i kolektiv sretan, slobodan i zadovoljan. Obrnuto ne vrijedi. Sloboda naroda ne podrazumijeva slobodu svake jedinke – o tome treba voditi računa. Koliko li će vremena, tragedija, patnji, žalosti, očekivanja, nada, umiranja… morati preživjeti poimenični ljudi, dok ne dočekaju ostvarenje ideala – sreću i zadovoljstvo za sve članove društva? „E, tu smo te čekali!“ – uzvikujete. „Pa tip nam prodaje totalni idealizam, društvenu utopiju, neostvarivi san, još više – glupu fantazmu! Razvoj društva kao cjeline bio bi zaustavljen, napredak doveden u pitanje i sve bi stalo kao u nekoj ustajaloj bari!“ Ne znam, možda. No, vratimo se po zadnji puta analogiji društva sa plinom. Stanje plina (volumen, tlak, temperatura) uglavnom je određeno prosječnom brzinom njegovih čestica. Već smo rekli, njihovo kretanje je sasvim kaotično, sa cijelim mogućim raspoloživim spektrom brzina i smjerova. Ali, kad bismo zamislili isti plin, sastavljen od istih atoma koji se svi kreću jednom te istom – prosječnom brzinom – njegovo stanje se ne bi nimalo promijenilo! Može li nas ovaj zaključak barem na hip – makar samo trenutačnog humanističkog impulsa radi - natjerati na razmišljanje?

242

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Samoupravljanje - stremljenje epohe ili san? Moguće je pretpostaviti kako je u biti svakog čovjeka – bio on toga svijestan ili ne - da želi biti faktor odlučivanja vlastitom sudbinom, ma što radio. Pa, makar i radio, tj. – bio zaposlen. Oduzme li mu se to pravo, srozava se u svom ljudskom dostojanstvu, opet – bio on toga svijestan ili ne. Svi ljudi, ma kako stručni ili nestručni bili, nose u sebi socijalne odjeke biološkog egoizma, koji je u potonjem smislu pozitivan jer nastoji očuvati cjelovitost organizma. U socijalnom smislu, njega (egoizam) treba staviti pod kontrolu, a to se tijekom povijesti, od robovlasništva do danas, neprestano nastoji. Griješe oni koji smatraju komunizam – kako najčešće nazivaju realsocijalističku varijantu - zauvijek propalom stvari, povijesnim ekscesom, slijepim crijevom historije. Fašizam u svakom slučaju to jeste, jer se ta dva sistema razlikuju već na moralnom planu svojih pretpostavki. Oba su se međutim poskliznula u praksi, s tim što je skliznuće fašizma višestruko – teorijsko, moralno i praktično. Od socijalizma (komunizma) je međutim preživjela ideja, i kao što ista ta povijest govori, nju je već tisućljećima nemoguće zatrti – san o boljem društvu. Egoizam kapitala prešao je svaku razumnu mjeru, to govore svakodnevni pojedinačni slučajevi ekonomskog iskorištavanja radnika, ali se ogledaju i na globalnom, objektivnom nivou – iscrpljivanje sirovina, globalno zagađenje, promjena klime, itd. Kapital pred tim upozorenjima koja nas vode u propast ne zna stati, jer ga vodi motiv usporediv po jačini sa nagonom održanja vrste (a kapitalistička, buržoaska klasa sama po sebi i jeste socijalna vrsta) – profit. U tom sistemu, profit je ispred čovjeka i njegovog pojedinačnog i općeg boljitka – o čemu svjedoče i spomenuti slučajevi – a razvoj koji je čovječanstvo doživjelo više je posljedica

243

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” težnje za vlastitim, a ne koliko za općim dobrom. Dakako da i kapitalist, poduzetnik – kako ga ovdje eufemistički nazivaju da zatru negativnu percepciju koju ima u okviru klasnog sukoba (a radnike zovu djelatnicima) – također ima pravo odlučivati o vlastitoj sudbini, s obzirom da ulaže svoja sredstva (a od rockefellerovskih do suvremenih regionalnih baraba jako je upitno jesu li to zaista njihova, pošteno stečena sredstva) i to je naizgled nepremostiva tenzija između rada i kapitala. No, samo na prvi pogled. Opišimo to krajnje pojednostavljeno. Ako netko uloži u posao 1000 dolara te mu se nakon 4-5 godina vrati u džep 5000$, onda je on duboko namirio svoju potrebu za zaradom, a sve što dodatno zaradi nije više plod njegovih, već napora radnika. Daklem, u redu bi bilo nakon toga ograničiti mu zaradu na prihvatljivi nivo. Mnoge će ljude riječi ograničiti i prihvatljivi odmah asocirati na prinudu, te će namah početi (a posebno kapitalisti) lamentirati o značenju termina prihvatljivi: te što je to, te tko će to odrediti, te ima li pravo odrediti,…itd., sve u osnovnoj namjeri skretanja sa suštine da bi nesmetano nastavili po starom. Odgovor je jednostavan. Sve što čovjek radi potiče od njega, a ne od Boga. Kao što čovjek odmjerava koliki mora biti porez na dobit ili dohodak, istim pravom može odrediti i značenje riječi prihvatljivi. Bogati Amerikanci su za Roosevelta imali porez od 70%, a danas - kad im je oko 30% jadikuju ako se pokuša povećati. No, i među bogatima, kao posljedica uvida ili straha od socijalnih posljedica drmajuće ekonomske krize, javili su se oni (na žalost, tek pojedinci) koji zahtijevaju mnogo veći porez bogatima. U strahu su velike oči; bolje ostati bez dijela imetka negoli – ne daj bože – od cijeloga, zar ne? Bogatstvo je nepravedno razdijeljeno i to niukoliko nije posljedica prirodnih i moralno prihvatljivih faktora, već naprosto legalizirane pljačke radno zavisnog stanovništva, što se raznim eufemizmima nastoji prikriti. I sami američki građani – a USA je paradigma nezajažljivog kapitalizma koji sve više prihvaća i socijalno

244

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” osjetljivija Evropa - su uvidjeli kolika je neravnomjerna raspodjela bogatstva među njima, a da ne govorimo o cijelom svijetu. U skandinavskim zemljama je omjer između najviše i najniže plaće mnogo pristojnije riješen no u ostatku svijeta, da ne spominjemo ova eksjugoslavenska razbojnička gnijezda. Još za Jugoslavije su mnogi žudili za socijalizmom skandinavskog tipa (tako su percipirali njihov kapitalizam), jer je tamošnji socijalni status stanovništva bio na tragu Marxovih očekivanja o ostvarivanju socijalizma u najrazvijenijim kapitalističkim državama, što se stjecajem žalosnih povijesnih okolnosti nije desilo. Maria Curie je odbila patentirati postupak dobivanja radija, jer je smatrala da pripada cijelom čovječanstvu. Einstein je bio socijalist, o čemu svjedoči i njegov članak iz davnih pedesetih godina prošlog vijeka. Očito bi oni s daleko većim pravom imali raspolagati s toliko bogatsva negoli kojekavi rokfelerići koji samo koriste njihova dostignuća, ali su i sami shvatili da to nije moralno. Pojedinac ima odgovornost prema sebi, svojoj obitelji, prijateljima, ali i cijeloj zajednici. Neodrživa raspodjela materijalnog bogatstva je temeljni pokretač budućih promjena, koje su naprosto nužne. Često se raspravlja o stručnosti i nestručnosti radnika, odnosno poslodavaca (kapitalista), i neprelaznim ograničenjima koje bi to navodno uvelo u pokušaje realizacije samoupravljanja. Neki znanstvenik je svojedobno izjavio kako se i najzakučastija teorija može popularno objasniti; ukoliko je netko to nesposoban, pitanje je koliko ju i sam razumije. Razmatraju li se stvari teorijski, ne smije se poći od toga da je radnik navodno lijen, i da želi sa što manje rada ušićariti što više para, mada je odabir „linije manjeg otpora“ karakteristika svih ljudi. Sa što manje energije (zalaganja) ostvariti što veći korisni učinak (dobit). Radnik samo želi biti pošteno plaćen, o čemu svjedoče i mnoge “jugošvabe” koje su bile izuzetno cijenjene u Njemačkoj, gdje su i bile bolje (ne i pravedno) plaćene no u

245

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” domovini. Ja se ne želim miješati u naučne i tehničke detalje oko izgradnje nuklearne elektrane, jer sam u tom smislu vezer, nisam školovan za to, nedostaje mi stručnosti. Ali! Svakako mogu, nakon što mi se pošteno, iskreno i popularno stručno objasne sve posljedice njezine gradnje (po cijenu struje, okoliš, potencijalne opasnosti za stanovništvo i slično), odlučivati o tome treba li je graditi, gdje je treba graditi i pratiti provode li se sve zaštitne mjere prema propisima, po odobrenom planu od strane stručnjaka, ekoloških organizacija i države. A napose mogu, smijem i moram pratiti i odlučivati o raspodjeli dohotka koji centrala donosi, ukoliko sam njen zaposlenik. Spomenuti primjer ukazuje na to da se samoupravljač neće nužno miješati u stručnu problematiku, ali ima pravo odlučivati (i to mu je općeljudska dužnost) o tome za koje se potrebe proizvodi, kome se roba isporučuje, kakve će posljedice to izazvati po stanovništvo tih zemalja itd. – jednom riječju: staviti dobrobit čovjeka (vlastitu i ostatka svijeta) ispred profita. I prečesto se krivo (namjerno) procjenjuje malog čovjeka da, osim o vlastitoj financijskoj situaciji, ne vodi računa o ostalim, naročito globalnim problemima. Itekako on brine o zagađenju, promjenama klime, ratovima i sličnim stvarima; na žalost, tek kad mu dođu pred vrata, što je dakako prekasno, ali - zar je elita koja mu ih je istovarila pred pragom vodila o tome računa? Nije li nuklearka u Austriji zatvorena i prije no je počela raditi, radi ojačale svijesti malog čovjeka koju je izrazio demonstracijama? Ne bune li se mali ljudi kad im elita odluči smjestiti smetlište ispod prozora? Obrazovani i kritički raspoloženi intelektualci te stvari uviđaju daleko prije masa, dok potonjima treba povijesnog vremena i udaraca po vlastitom standardu i životnim navikama da im spoznaja preseli u guzičin antipod. Zar ne odlaze na ulice tek kad sami ostanu bez posla, ne vodeći u međuvremenu pretjeranu brigu o položaju ostalih klasnih drugova? Upravljati vlastitom sudbinom znači

246

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” preuzeti i odgovornost, kako za sebe tako i za ostatak zajednice. Mnogi, ne shvaćajući ili nesposobni preuzeti tu obavezu, prebacuju je na druge koje onda – kad stvari pođu zlo i naopako – osuđuju, skidajući sa sebe svaku odgovornost. Zato radovi humanističke intelektualne elite nisu budzašto, prelijevanje iz šupljega u prazno – oni razvijaju društvenu svijest, pripremajući promjene za čas kad vrijeme sazrije. Radovi engleskih filozofa i francuskih enciklopedista pripremili su teren za društvene promjene u SAD i Francuskoj, koje se potom poput požara proširiše svijetom. A, jesu li oni krivi što ljudi – i elita i oni koji su pod njenom kontrolom – imaju kasno paljenje? Društvena evolucija, stjecanje spoznaja i iskustava iz međudjelovanja ljudi sa društvenom realnošću, koja poput potresa tu i tamo - ali u povijesti vrlo često – mijenja društvene odnose, nakuplja potrebnu energiju za promjene. Elite ih se toliko pribojavaju da nastoje revolucije zgaditi masama, uvjeravajući ih u njihovu krvoločnost (što svako nasilje jeste) i besperspektivnost, tvrdeći kako nemaju nikakvog opravdanja niti izgleda na uspjeh. Jesu li toliko slatkorječivi i blagoglagoljivi kada govore o ratovima koje odvajkada vode u svom interesu, uvlačeći u njih mase kao nužno potrebno topovsko meso? Gavrilo Princip je bio „terorist“; što li je bila „bogom dana“ Austro-Ugarska kad je bespravno anektirala BiH? Imaju li pravo institucionalizirani teroristi (bespilotne letjelice, protuzakonite metode ispitivanja, dugogodišnje zatvaranje ljudi bez optužnice i suđenja, odbijanje potpisivanja međunarodnih sporazuma, polustoljetna blokada Kube,…) docirati o terorizmu i nasilju nad drugima? Na takve lijepke hvataju se neobrazovani, na radost svojih zavodnika. Analiza stanja ukazuje kako je zaista nužno izvršiti kopernikanski preokret na socijalnom području, baš kao što je to bilo na znanstvenom – pomaknuti centar interesa od profita prema čovjeku! Dakako, sve to je historijski proces koji se, zbog inercije

247

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” pogođenih ali i klasne i političke nedozrelosti radništva, proteže kroz stoljeća - da ne idemo dalje od prvih protesta i borbi engleske radničke klase za bolje uvjete rada, kraće radno vrijeme, neiskorištavanje djece, naknade za noćni i prekovremeni rad, pravo na neradnu nedjelju,…. Sve pitanja usko vezana uz moral i etiku, a razriješila ih nije dobra volja kapitala već borba potlačenih u kojoj su padale i glave. U Americi (a otprilike je tako i drugdje na Zapadu) u poslijednjih 30-40 godina realna plaća radnika nije rasla; dapače – podaci čak govore da se smanjila. Nakon propasti sovjetskog realsocijalističkog lagera, koji je u socijalnom smislu bio makar samo potencijalna prijetna zapadnom kapitalizmu, pritisak kapitala na radnika postaje sve jači, u cilju smanjenja njegovih dostignutih prava. I na Zapadu priznaju kako je kraj “države blagostanja”, samo je retoričko pitanje: kraj za koji dio populacije? Da radnici ne raspolažu znanjem za organizaciju pravednog društva, je samo još jedna floskula kapitala (poput one da će u komunizmu žene biti zajedničke; a onda se upravo na Zapadu jako razvio promiskuitet, slobodni seks i slične “zajedničke“ stvari), u obuzdavanju vlastite radne snage. Pitanje treba postaviti ovako: tko uopće raspolaže tim znanjem? Odgovor je – nitko! Jer se tokom socijalne evolucije čovječanstva svi tome učimo, često na najneprimjereniji način. Takvo tretiranje radnika (koji je često vrlo stručan, gradi svemirske brodove i nebodere, razvija kompjutore i softver,…) je direktno ponižavanje radničke klase. Nisam zastupnik platonističke hijerarhije, prema kojoj bi samo odabrani morali voditi odgovarajući resor poslova. Stručnost je bitna, ali u pitanjima relevantnima za sve nas (neka sam već spominjao) ni ona nije najvažnija. Svatko zna želi li piti zatrovanu vodu, udisati zagađeni zrak, svi možemo uvidjeti da nečije bogatstvo nije moglo doći temeljem rada (ma i ne razumjeli finese kojima se koristi izigravanje sustava za pljačku; zato i postoje kontrolni mehanizmi kojima stručnjaci mogu ući u trag tokovima novca). Samoupravljači, ne zalazeći u stručne strane proizvodnje -

248

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” uostalom i stručnjaci bi imali samoupravno pravo – mogu, znaju i umiju donositi odluke u cijelom nizu pitanja, a napose onih koji se tiču njihovog džepa. Teško je naći čovjeka toliko blesavog da makar ne vidi (ako ga je već strah pobuniti se) nesrazmjer primanja koji ne potječe od radnog doprinosa, kako mu ne isplaćuju prekovremene sate, zakidaju na satnici itd. – odnosno, sofisticirano pljačkaju! Mnogi se prisjećaju floskula iz početnih stadija kompjuterizacije i informatizacije društva, kako će taj proces neizmjerno olakšati život radnika i da se nitko ne mora bojati otpuštanja! Slijepcima je i to demantirala stvarnost. Svakako da je produktivnost neizmjerno porasla, što nije pratio adekvatni položaj radnika (prisjetimo se pada realne nadnice). Ne može se toliko radnika prekvalificirati koliko ih je otpušteno uslijed toga što jedan stroj zamjenjuje njih 20, 50, 100,..., a ono što je najbitnije – mnogostruko porasla dobit nije išla za razvijanem novih radnih mjesta, niti se dijelila u bazu, što i je jedan od uzroka spomenute neravnomjerne raspodjele bogatstva. Očito je bilo nešto istine u podsvijesnom strahovanju ludista, rad kojeg su uništavali strojeve. Nisu se oni toliko bojali mašina koliko ljudskog karaktera i prirode, koja ih je nastojala tim mašinama zamijeniti, izbaciti iz proizvodnog ciklusa i raspodjele dobiti. Socijaldarvinistička objašnjenja društvenih pojava, često popraćena raznim prirodoznanstvenim analogijama, idu samo u smjeru nametanja svijesti o nužnosti procesa kojima „jači“, spretniji, prilagodljiviji, imaju neupitno pravo nametnuti ostaku populacije osobni interes kao opći. No, u analogijama valja znati doklem se smije ići – društvo je emergentni sustav sa sasvim novim zakonitostima koje nadilaze one prirodne. Često se sustavu koji promovira samoupravljanje (socijalizmu) spočitava tzv. institucionalno nasilje nad dijelovima populacije. Nije li kapitalizam u većini razvijenih zapadnih zemalja uspostavljen revolucijama – vaninstitucionalnim nasiljem? Nije li u kolonijama

249

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” koristio legalizirano (daklem institucionalizirano) fizičko nasilje? Ne vrši li danas onih par postotaka kapitalističke elite institucionalizirano nasilje (ustavom i zakonima) nad većinom stanovništva? Uostalom, je li prihvatljivije „nasilje“ par postotaka nad većinom, ili obrnuti slučaj - od čega ta „ugrožena“ elita toliko strahuje (svakako bi savršeno bilo da nikakvog nasilja nema)? Tko prihvaća nasilni dolazak kapitala na vlast, nema ni najmanjeg logičkog i moralnog prava to isto spočitavati socijalistima, komunistima, anarhistima i ostalima. Naravno da su daleko prihvatljivije mirne promjene; na žalost, one fundamentalnog karaktera još uvijek se često uvode nasilno. Ne brane li Amerikanci širom svijeta svoja navodna „prava“ (podržani od Zapada i pozapadnjenih istočnajčkih konvertita) koja ne priznaju drugima, nasiljem? Tenzije među ljudima – ne samo što se tiče klasnih odnosa – neprekidno rastu, baš kao i između zemljinih tektonskih ploča. Poznato je kako se nakupljena energija oslobađa katastrofalnim potresima, nakon smirivanja kojih ponovno dolazi do stvaranja novih napetosti, i tako ab ovo ili „Jovo na novo“. Prednost čovjeka je u njegovom razumu, koji bi – da ga primjenjuje – mogao upotrijebiti za preveniranje socijalnih pojava sličnog intenziteta. No, on još uvijek radije koristi policiju i vojsku, pendrek i pušku, negoli vlastitu glavu. Što samo svjedoči da vladajuće elite na sve moguće, pa i nemoralne načine, nastoje očuvati svoje privilegije. Svaki prigovor da socijalisti i ostali napredni dijelovi ljudskog roda navodno nastoje instalirati sustav koji bi opstajao vječno, prvo se mora zaustaviti na pitanju smatra li se kapitalizam ovjekovječenim sistemom? Ako je odgovor potvrdan, s takvim ljudima koji zanemaruju dinamiku ljudskog roda i njegovu evoluciju, nema se što raspravljati. Čak ni sa onima koji trabunjaju o “kapitalizmu sa ljudskim licem” (uostalom, ti bi promovirali i robovlasništvo ili feudalizam sa “ljudskim licem”). Ako je odgovor negativan, onda se trebaju uvidjeti bezbrojne manjakvosti sustava i odlučiti može li se on spasiti

250

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” krpanjem (što elita i pokušava), ili je potrebna totalna rekonstrukcija – revolucija, mirna ili nasilna. Na žalost, povijesno iskustvo optira za drugu opciju. NATO „kišobran“ i postoji, ne zbog sigurnosnih razloga svojih članica, već radi osiguranja vladajućih elita (sustava); stog razloga mu se žude pridružiti i zemlje kapitalističke tranzicije. Jer, budimo realni: tko bi to napao SAD, Englesku, Njemačku, Francusku, Kanadu, Australiju i ostale visokorazvijene zapadne zemlje, da ne guraju prste tamo gdje im ne treba – pa onda dobe po njima. A i to “samo” kao terorističku odmazdu. Relativno mali dio čovječanstva još gaji optimizam, vjeruje u humanost (mada podsvijesno žudi za njome) – naravno, više njen platonistički oblik doli realnu karakteristiku ljudskih stvorova – nastojeći se izboriti za nju. U danim okolnostima uglavnom se priklanja svom sitnijem interesu, ne uočavajući onaj viši i trajniji. Ljudi se mnogo bolje snalaze u prostoru, ali im je vremenska dimenzija dulja od njihovog životnog vijeka "tabula rasa". Stoga manje-više prosuđuju povijest izvan njenog temporalnog konteksta, sa aktuelne vremenske koordinate, prilagođavajući se svjetonazoru vladajućih elita, u širenju kojega im pomažu školstvo i veliki dio društvenih znanosti koje kontroliraju. Evolucija, kako biološka tako i socijalna, nije demokratski proces – ne zahvaća sve odjednom i ne daje svima podjednako. Manjina stanovnika ove planete su zaista Homo sapiensi, a uzme li se u obzir i etika onda još i manje. Upravo tu i leži problem. Razumni ljudi visoke inteligencije ali bez morala nekako uvijek prednjače u djelotvornosti, imaju inicijativu i preuzimaju stvari u svoje ruke. Zar nije antifašizam tek reakcija na fašističku zločinačku ideologiju, stigla toliko kasno da su deseci milijuna stradali? Mase se uglavnom vladaju poput obezglavljenog stada koje traži predvodnika – prečesto gada nad gadovima – dok je ljudski karakter toliko labilan da preko noći zamijene svog vođu i svjetonazor, čim shvate što je bolje za vlastitu kožu. Naprosto,

251

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” darvinistički refleks prilagodbe u borbi za opstanak. Zato je samoupravljanje, kao praktično, humanističko dostignuće upravljanja svojom radnom sredinom, tek stvar socijalne evolucije. U povijesnom smislu nesumnjivo postoji neki humanistički napredak (nema više roblja ni gladijatora; no neki će posumnjati nije li bolji gladijator koji pobije par desetaka ljudi, negoli bomba koja to učini sa njih dvjesto tisuća?). Mnogi velikani, deprimirani ovakvim spoznajama ipak ne odustaju od intelektualne pripreme terena za buduća pokoljenja i zbivanja. Poput Krleže, koji u trenutku pesimističkog očajanja, u samopropitivanju i sagledavanju naizgled bezizlazne sadašnjosti (a za konkretno ljudsko biće može se prilog naizgled i izbaciti!) što samo u nešto drukčijem vidu perpetuira prošlost, piše: "..., i tako, što nam preostaje? Kutija olovnih slova, a to nije mnogo..., ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa." Za ljude koji drže do svog dostojanstva, to je više od svih dobara ovoga svijeta. A društvene promjene revolucionarnog karaktera (mirnog ili nasilnog, to pojedinac ne može odrediti) prepustimo vremenu koje sazrijeva zajedno sa nama. Naravno, ni kopernikanski preokret nikada neće ostvariti ideale humanista. To je kao limes, ili asimptota u matematici - sve se više tome bližimo, a da nikada ne dostignemo. Najveći dio ove generacije svakako neće, dok će neke buduće (nadajmo se) ipak doći bliže cilju, i - opet biti nezadovoljne poput nas! Šteta je samo cijene, izražene ljudskim životima, koju za to plaćamo. Jedino nam preostaje da to "dragom bogu" ostavimo na savjest, što vjernici i čine u svom bogobojaznom a praktički bogohulnom licemjerju. Nekima pak ostaje tek spoznaja i nada s dna pandorine kutije, koja ih nikada neće obasjati. Valjda!?

252

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Jezikoslovci otuđeni od jezika Razgovarao: Ladislav Babić Snježana Kordić, međunarodno poznata hrvatska lingvistica, široku „popularnost“ – može li se nazvati tako koloplet strasti koji se ispleo oko njezina djela – stekla je knjigom „Jezik i nacionalizam“. Knjigu je objavio zagrebački izdavač Durieux, a uzburkala je i stručnu i laičku javnost s područja bivše države. Jedni su je u Hrvatskoj proglasili knjigom godine, drugi i najčitanijom lingvističkom knjigom otkako postoji hrvatska država, a treći su zahtijevali da kad uđemo u neku knjižaru ni slučajno ne kupimo tu knjigu. Zamolili smo povodom svega toga gospođu Kordić da za čitaoce elektroničkog portala Tačno.net odgovori na neka pitanja. Određeni krugovi su se jako uzrujali zbog Vaše knjige. Na Hrvatskoj televiziji smo imali priliku vidjeti kako je zet akademika Stjepana Babića organizirao u prostorijama tjednika „Hrvatsko slovo“ tribinu protiv knjige, a u publici su sjedili bivši hrvatski generali. Govore s tribine prenosila je emisija Branke Kamenski „Pola ure kulture“ dajući im podršku, i time pokrenula lov na vješticu. Ne čudi me reakcija HRT-a i krugova oko „Hrvatskog slova“ jer u knjizi sam izložila rezultate istraživanja koji pokazuju da je u Hrvatskoj najveći nacionalizam i najradikalnija jezična cenzura baš na HRT-u i u „Hrvatskom slovu“. Tendenciozno napravljenom TVemisijom naveli su nekoliko pravaša da iziđu na ulicu s transparentima protiv knjige, a akademikov zet je podnio i krivičnu

253

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” prijavu protiv tadašnjeg Ministarstva kulture zbog novčane potpore tiskanju djela. Ta prijava je masovno ismijana po novinama u Hrvatskoj, a i DORH ju je odbacio kao neosnovanu. Nasuprot velikoj podršci na koju je „Jezik i nacionalizam“ naišao u novinama, javili su se jezikoslovci Sanda Ham, Josip Silić i Midhat Riđanović i osporavali su knjigu a da ju prethodno uopće nisu imali u ruci. Da, to je i inače izrazit problem u našoj sredini, a posebno u kroatistici, da se rado iznosi mišljenje o nečemu što se uopće nije pročitalo. Sad hrvatska Wikipedija prenosi neistinitu tvrdnju Sande Ham da se u mojoj knjizi zastupaju teze njemačke slavistike iz 19. stoljeća o romantičarskim pogledima na jezike i narode, kada se poistovjećivao jezik i narod. Time se podmeće da ja poistovjećujem jezik i narod, pa s obzirom da tvrdim da je riječ o istom jeziku, ispalo bi da negiram postojanje Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca kao zasebnih naroda. Međutim, suprotno je istina. U knjizi na brojnim mjestima baš ističem da se jezik ne smije poistovjećivati s narodom, i da narodi postoje neovisno o tome govore li isti jezik kao i neki drugi narod. I jako kritiziram romantičarski pogled iz 19. stoljeća, njegovu proširenost upravo u domaćoj sredini, i pokazujem da je takav pogled odavno napušten u Njemačkoj, što dokazuju i citati brojnih njemačkih znanstvenika u knjizi. I pokoji strani umirovljeni slavist je lijen da pročita djelo o kojem govori. Tako je bliski suradnik naših filologa Svein Mønnesland u „Slobodnoj Dalmaciji“ izjavio da „ne dijeli mišljenje Snježane Kordić da su hrvatski i srpski jedinstven jezik“.

254

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Mislim da se u ovom slučaju radi o namjernom podmetanju da ja tvrdim kako je riječ o jedinstvenom jeziku. Koliko puta je Ljudevit Jonke ponavljao da se radi o jednom ali ne i jedinstvenom jeziku. Koliko puta sam ja to ponavljala, ali neki se prave gluhi. Kad pogledam, u jednu ruku je čak kompliment za knjigu kad kritičari tako falsificirano predočavaju njen sadržaj jer to znači da ništa od onoga što piše u knjizi nije osporivo pa su prisiljeni izmišljati. Srpski nacionalistički krugovi dočekali su Vašu knjigu na nož. Dragoljubić Zbiljić svoj napad u jednom srpskom tjedniku završava riječima da je ta knjiga neusporedivo opasnija za srpsku lingvistiku nego za hrvatsku. A Nenad Nikolić u drugom srpskom tjedniku tvrdi da je knjiga za Srbe pogubna jer uskraćuje Srbima autorefleksiju i „jezik oslobađa obeleženosti srpskom tradicijom, svodi ga na simbolički neutralno sredstvo komunikacije i podstiče na ravnodušnost prema njegovom imenovanju i broju raznoraznih imena koja se srpskom jeziku daju“. Znate, kad već govorimo toliko o napadima, potrebno je reći da je neusporedivo više bilo javne podrške i da sam zahvaljujući knjizi upoznala toliko divnih ljudi da nemam vremena ni misliti na ove koje smo sada spominjali. Podrška je svakako i što je izdavač Nenad Popović u najtiražnijem njemačkom političkom dnevnom listu „Sueddeutsche Zeitung“ proglašen najzaslužnijim mirotvorcem na evropskom kontinentu za godinu 2010., a u obrazloženju je navedeno da je te godine objavio Vašu knjigu. Nenada Popovića sam prvi puta uživo upoznala prošlog mjeseca na sajmu knjiga u Puli. Njegova izdavačka kuća Durieux je

255

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” međunarodno zapažena po brojnim i značajnim naslovima koji su doprinosili miru u čitavoj regiji. Sigurno je čitav Popovićev izdavački rad uzet u obzir prilikom odlučivanja da mu se dodijeli tako veliko priznanje. Moja knjiga je bila samo točka na „i“. U prvoj od jednosatnih radio-emisija posvećenih Vašoj monografiji jedan hrvatski urednik je rekao kako je Vaša knjiga interno uzburkala duhove dok još nije bila ni objavljena. Ispričao je kako je bio uvrstio Vaš rukopis u program jedne velike hrvatske izdavačke kuće, ali rukopis je skinut s liste za objavljivanje. Na prosvjedni upit rekli su mu da se plaše da bi mogli biti na indirektan način financijski kažnjeni od strane ministarstva, a vezano za prodaju brojnih udžbenika od čega taj izdavač živi. Autocenzura u kulturološkim krugovima je veliki problem hrvatskog društva. Ali mislim da ta vremena sada polako prolaze. Kroatisti su protiv Vas. Ljetos smo u tjedniku „Aktual” mogli pročitati da to ide čak toliko daleko, kako je napisao Velimir Visković, da „Jedan mi se naš kroatist čak pohvalio kako su prije dvije-tri godine kolektivnom akcijom hrvatskih kroatista iznudili da Snježana Kordić ne prođe na natječaju za prestižno profesorsko mjesto na jednoj njemačkoj slavističkoj katedri.” Radi se o Berlinskoj slavistici koju je osnovao slavist svjetskog glasa Vatroslav Jagić još davne 1874. godine. Upravo ta činjenica je navela tamošnje njemačke slaviste da se bore da barem u glavnom gradu preživi katedra za južnoslavensku lingvistiku. Iako im je rektorat zbog mjera štednje naredio da ukinu tri profesorska mjesta, oni su žrtvovali par mjesta na svojoj istočnoj i zapadnoj slavistici da bi zadržali barem jedno mjesto i za južnu. Pozvali su me da jedan

256

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” semestar tamo predajem i raspisali su za mene odmah natječaj za stalno. Kad su to dočuli kroatisti, HAZU je odmah izišla pred hrvatsku javnost s pismenim zahtjevom da treba učiniti pritisak na glavne evropske gradove, poimence na Berlin. Odmah potom su u hrvatsku ambasadu dolazili i agitirali protiv onoga što ja pišem ne samo kroatisti i članovi HAZU, nego i tadašnji ministar znanosti Dragan Primorac, i pozvali su Nijemce u ambasadu koji su bili članove izborne komisije raspisanog radnog mjesta. Ambasadorica je čak ponudila da hrvatska vlada preuzme financirati jedno sveučilišno profesorsko mjesto u Berlinu. Kad su moji zemljaci pokazali toliku uzrujanost, Nijemci su na to mjesto uzeli osobu koja proučava makedonski jezik i koja nije imala nijednu publikaciju o našem jeziku, i s kojom je smislenije komunicirati ne na našem jeziku nego na njemačkom ili engleskom. Ja sam prešla na Sveučilište u Frankfurtu. Kakvo sjećanje nosite na bankovnu metropolu Frankfurt i na tamošnju slavistiku na kojoj ste nekoliko godina predavali? Imala sam sreće da sam živjela u najljepšim gradovima Njemačke. Frankfurt je jedan od takvih gradova. A što se tiče moje profesije u Frankfurtu, na tamošnjem Sveučilištu je nedavno ukinuta kompletna slavistika, afrikanistika i turkologija, a fakultetsku zgradu je rektorat prodao nekim investitorima koji će ju srušiti i sagraditi neku banku. Sudbinu naše Slavističke knjižnice od preko sto tisuća knjiga možete i zamisliti. Konzervativna vlada u pokrajini Hessen koja je donijeli odluku o ukidanju misli da će tako ubrzati asimilaciju stranaca. Imali smo puno studenata, par stotina. Nedavno ste se nakon gotovo dva desetljeća predavačkog rada na raznoraznim njemačkim sveučilištima vratili u Zagreb.

257

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Profesiji kojom se ja bavim u središtu izučavanja stoji jezik koji se govori ovdje kod nas. Prirodno je da naš jezik svakom izvornom govorniku neprocjenjivo mnogo znači: bez njega je svatko invalid, sjetimo se nijemih. Ali u svjetskim mjerilima to je jedan mali i nevažan jezik. Dok sam predavala u Münsteru, zaposlila sam na mojoj katedri Alidu Bremer na lektorsko radno mjesto i vidjela koliki je ogroman trud ulagala da studenti za drugu godinu studija koju su nastavljali kod mene barem donekle nauče naš jezik. Kad na kraju nakon mnogo, mnogo rada neki rijetki stranci i odlično nauče naš jezik, govore ga ipak daleko lošije od bilo kojeg izvornog govornika odraslog na primjer u Srbiji. Znači, s jedne strane ulažemo puno energije i novaca da ponekog rijetkog stranca naučimo naš jezik, a s druge strane domaći kroatisti isključuju milijune ljudi kao govornike svog jezika samo zato što oni nisu hrvatske nacionalnosti. Taj nelogični rezon se mora ispraviti, i on se treba ispravljati upravo ovdje gdje mu je i izvor, u našoj sredini a ne negdje dalje. Kako je izgledao Vaš prvi susret sa Zagrebom nakon dugo vremena? Usred najžešće hajke na mene došla sam na jedan dan u Zagreb na premijeru Šnajderove kazališne predstave „Draga Tilla Durieux“. Nakon nje odjurila sam da u noćnom programu slušam u kazalištu „Kerempuh“ Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Kad sam na ulici pitala nasumce dvojicu mladića za najkraći put do kazališta, oni su u isti glas rekli: „Vi ste gospođa Kordić!“. Meni se sledila krv u žilama, a oni su nastavili: „Čitali smo Vašu knjigu! Upravo tako nešto smo čekali! Pišem prikaz za tjednik Zarez. Čitajte to u Zarezu!“ I doista, u „Zarezu“ se pojavio prikaz pod naslovom „Dvadeset godina laži“. Tako sam saznala i ime mladića kojem sam se obratila na ulici. To iskustvo je utjecalo da se vratim u Zagreb. Mladi, nove generacije, oni imaju pravo na znanje.

258

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Kako biste saželi u par riječi Vašu knjigu i objasnili katarzu i povratak samopouzdanja kod mnogih koji su pročitali „Jezik i nacionalizam“? Domaći lingvisti su stavili omču oko grla svojim sugrađanima. Pozivali su se da su oni navodno znanost, i tako ušutkavali pobunu govornika našeg jezika i prisiljavali na poslušnost. Nemoć mase ljudi i frustriranost jezičnim nasiljem i zahtjevom da odbace vlastiti razum, sve to je prekinuto ovom knjigom jer u njoj se lingvističkim argumentima razotkriva da su naši kroatisti grupa neobrazovanih i ideološki zadojenih jedinki. Preko noći ostali su bez aureole nedodirljivih bogova, ogoljeni su kao običan jad ljudskih bića. Zašto ste u naslovu knjige povezali jezik i nacionalizam? Zato što se nacionalizam na našim prostorima pravi, širi i pojačava kroz odnos prema jeziku. I to na nekoliko načina. Jedan je kad se tvrdi da ona druga nacija nama ugrožava jezik. Drugi je kad se kaže da je sve to jezik samo moje nacije i da zato oni drugi ustvari i nisu prave nacije. Treći je kad se traži da pazimo da ne bismo upotrijebili riječ iz one druge nacije jer ona ne valja. U knjizi prozivate jezikoslovce zbog nacionalizma? Da, jer ove tvrdnje koje sam upravo navela ne dolaze spontano iz naroda, nego dolaze od hrvatskih, srpski, bošnjačkih i crnogorskih jezikoslovaca koji kroz medije, škole i udžbenike te tvrdnje usađuju u vlastiti narod. Općenito su na našim prostorima ljudi iz kulture nosioci nacionalizma. Odmak od nacionalizma moguć je ako se učine promjene u medijima, školama i udžbenicima.

259

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” S obzirom da ste radili na centralnoj nacionalnoj katedri za jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1991. do 1995., kako objašnjavate što ona sada u svom nazivu sadrži riječ „standardni“? U tom forsiranom korištenju izraza „standardni“ očituje se ključni problem današnje kroatistike. Nigdje u svijetu se u nazivu neke jezične katedre ne pojavljuje izraz „standardni“, one se zovu na primjer katedra za francuski jezik, za njemački jezik. Stoga je taj izraz suvišan i kod nas. Kroatisti njegovim forsiranjem ne samo da nepotrebno kompliciraju naziv studijskog predmeta, kao iz vremena socijalizma kada smo bili preplavljeni nekakvim dugačkim nazivima, nego time žele izgledati kao da su nekako posebno učeni, a u stvari su neobrazovani jer uopće ne znaju što znači taj izraz. Za njih je to neki njihov izmišljeni oblik jezika koji oni utjeruju u ljude, i iz kojeg isključuju one koji su druge nacionalnosti. Takvo stajalište je u suvremenoj lingvistici u svijetu neodrživo. Taj forsirani izraz je u Hrvatskoj postao čarobna formula protiv onih koji se bune zbog jezičnog nasilja. Bivša hrvatska premijerka kad govori o ulasku Hrvatske u EU navodi često kao jedinu dobit da je EU priznala hrvatski jezik time što je naveden na listi službenih jezika. Vi ste jedini lingvist u Hrvatskoj koji osim doktorata ima i iznaddoktorski stupanj, habilitaciju stečenu u Njemačkoj, pa ste stoga i formalno gledano najprimjerenija osoba da ovo prokomentirate. Čovjek se mora nasmijati kad vidi kakvu maglu jedna političarka prodaje svojim sugrađanima kao epohalno važan postupak prema Hrvatskoj. Kao da EU ima nekakvu komisiju koja procjenjuje neku jezičnu situaciju i određuje radi li se o različitom jeziku ili ne. A već unazad pola stoljeća, iz vremena dok je postojala Evropska

260

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” zajednica, postoji pravilo koje se nije mijenjalo do dana današnjeg da svaka nova članica sama navodi pod kojim imenom će se jezik njenih građana dodati među službene jezike. Sredinom 20. stoljeća nisu mogli znati da će kod nas nastati niz maleckih državica koje će tvrditi da govore međusobno različite jezike pod različitim imenima. A što se tiče radnih jezika, formalno su u EU tri radna jezika, engleski, francuski i njemački, ali s izrazitom tendencijom da se u praksi koristi samo jedan radni jezik: engleski. U hrvatskim medijima se lažno predstavljalo da navodno EU zahtijeva od Hrvata da ujednače jezik sa Srbima, da mijenjamo svoje jezične navike, kako bi na kraju izostanak takvog zahtjeva iz EU predočili kao veliku hrvatsku pobjedu jer što je veći bio protivnik, veća je i pobjeda. Ali takvih zahtjeva pa čak ni diskusija u EU nikada nije bilo. Ja bih sav taj cirkus u Hrvatskoj ovako predočila: zamislimo dvije susjede, jedna ima crveni auto, a druga je upravo kupila auto koji je slučajno iste boje. Kad je u policiji popunjavala formular o tehničkim podacima auta, upisala je da je njen auto narančast kako ne bi pisala ista boja kao kod njene susjede. Kad je ta susjeda poslije vidjela pred kućom parkirana dva auta, dobacila je vlasnici novog auta kako mora sada paziti da se ne zabuni i krene otvarati tuđi auto zbog iste boje, a ova joj odgovori: ne, moj auto je narančast – evo to piše u prometnoj dozvoli! Naši kroatisti rado kažu da je ovdašnja jezična situacija podudarna s jezičnom situacijom u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj. Da bi osoba koja tako nešto tvrdi bila kompetentna za temu o kojoj govori potrebno je da je upoznata s jezičnom situacijom u obje sredine. Idealna osoba za to bio bi neki skandinavski slavist koji tečno govori naš jezik. Upravo takav stručnjak, Per Jacobsen, prije par dana na jednoj konferenciji na Sveučilištu u Bruxellesu poručio

261

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” je našim kroatistima da „ta tvrdnja o skandinavskoj situaciji je pogrešna, ponavljana mnogo puta čak i od strane lingvista, ali ipak pogrešna. Istina je da tri skandinavska jezika danski, norveški i švedski su više-manje međusobno razumljivi, ali oni su tri zasebna jezika s različitom jezičnom strukturom i razvili su se od različitih dijalekata“. To je kao kad usporedimo naš jezik i na primjer slovenski: također su se razvili od različitih dijalekata i dobrim dijelom su razumljivi. Kad već spominjemo Norvešku, treba reći da se u njoj govore dva jezika. Jedan je Nynorsk („novonorveški“) koji ima različitu dijalektalnu osnovicu naspram danskog, a drugi je Bokmal („knjiški“) koji se razvio iz iste osnovice kao i danski ali su veće razlike nego u našem slučaju. Ljetos ste u dva navrata predavali u Sarajevu u Goethe-Institutu i na Mirovnoj akademiji, a nedavno su mediji prenosili i da ste imali zapažen nastup na Sajmu knjiga i autora u Puli. Što planirate kao sljedeće? Spremam se za jednu kraću turneju gostujućih predavanja na švicarskim sveučilištima, u Zürichu, Bernu i Baselu.

262

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Socijalna pravda – kako to ekstremno zvuči! U suvremenim zapadnim demokracijama ideološki spektar političkih stranaka i vaninstitucionalnih snaga u grubo možemo podijeliti na desnicu, centar i ljevicu. Ta podjela vuče korijene iz doba Francuske revolucije – a odnosila se na raspored sjedenja u Skupštini kada su republikanci, suprotstavljeni monarhistima, sjedili na lijevoj strani skupštine. „Lijevosjedeći“ su općenito podupirali radikalne promjene iz revolucije, uključujući uspostavu republike, te sekularizaciju – razdvajanje crkve od države. U kasnijim vremenima izraz ljevica uobičajilo se upotrebljavati za pristaše revolucionarnih pokreta, socijalizma, komunizma, anarhizma kao i reformski raspoloženih snaga – socijalne demokracije i socijalnog liberalizma. Američki profesor Roderick Long sažeto je opisao program političke ljevice: "briga o pravima radnika, protivljenje plutokraciji, zabrinutost oko feminizma i socijalna jednakost". Naravno, desnica predstavlja ideološki antipod, a sam naziv se primjenjuje na raznorodne konzervativne snage, poput monarhista, aristokrata, teokrata, reakciju i kontrarevolucionarne snage, dok fašisti i nacionalsocijalisti (nacisti) tvore tzv. ekstremnu desnicu. Danas uglavnom pod desnicom podrazumijevamo snage koje zastupaju interese kapitala, razne nacionalšovinističke, klerikalne, homofobne i antifeminističke pokrete. Politički, odnosno ideološki centar obuhvaća pokrete, stranke i ideologije koje promoviraju stavove između ljevice i desnice, pokušavajući pronaći srednji put između tih dviju ideologija. Narodski pojednostavljeno „ni v rit, ni mimo“ pozicija, koja u stabilnim vremenima okuplja najveći dio srednje klase zainteresirane za očuvanje svog ekonomskog statusa. Zavisno o prilikama, pomiču se njihovi interesi ljevije ili desnije od centra pa govorimo o lijevom ili desnom centru. Desnica i centar u suštini predstavljaju više ili manje konzervativne snage odlučne u očuvanju 263

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” status quo pozicije, te joj stoga naginju najbogatiji i srednje situirani slojevi stanovništva skloni tek minimumu iznuđenih reformi. Ekonomski deprivilegirani slojevi koji nemaju što čuvati, zahtijevaju suštinske promjene i oni predstavljaju bazu iz koje se popunjava ljevica. Kad nastupe nestabilna vremena praćena ekonomskom krizom ili ratovima, srednji sloj se, nalazeći zajednički interes sa oligarhijom - očuvanje vlastite klasne pozicije – priklanja u desno, za razliku od ljevici okrenutog proletarijata. Jasno, sve te podjele ne treba shvatiti u apsolutnom vidu i uvijek su moguće manje ili veće iznimke. Primjerice, Marx je pripadao srednjem sloju njemačkog društva, Engels pak je bio izraziti pripadnik engleske buržoazije (otac tvorničar), pa ipak su završili kao internacionalne vođe ljevice. Noam Chomsky, ugledni američki lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač, profesor lingvistike na čuvenom MIT-u, jedan od najznačajnijih svjetskih intelektaualaca po mnogim anketama, guru je moderne ljevice, uključujući i onu anarhističku. Daklem, ni ona Marxova, kako „ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest“ nije obvezujuća za objektivnog, mudrog, inteligentnog, moralnog i humanog čovjeka sa osjećajem empatije prema poniženima. No, kako se ono kaže – „izuzeci potvrđuju paravilo“. Kada pak se zaigra na kartu nacionalizama - kao što je bio slučaj u „regiji“ prije dvadesetak godina – tada zlokobni virus inficira praktički svu populaciju sem relativno rijetkih, imunih na njega. Mada, treba napomenuti – „oboljeli“ nisu ni bili svijesni kako su samo pioni u igri snaga koje su povlačile konce, vodeći u pozadini sasvim drukčiju igru no što su je prikazivali topovskom mesu. Otrežnjenje od te bolesti traje i dan danas kad su vrli fajteri ostali, što bez života, što bez ruku i nogu, što bez radnih mjesta, što bez imovine,… - upravo stoga jer su na samom početku balade ostali bez pameti. Podjednako jak može biti i virus kvazipatriotizma koji se javno prikazuje bez predmetka kvazi, a najčešće je tek najobičniji

264

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” nacionalizam u službi ekonomskih interesa oligarhije. Lijepo tome svjedoči ponašanje evropske pacifisističke ljevice uoči i za vrijeme 1. svjetskog rata. Kada su zasvirale nacionalne fanfare pozvavši na obranu domovine – a u stvari se rat vodio zbog preraspodjele kolonijalnog carstva – njihovo mirotvorstvo se urušilo kao kula od karata. Rijetki su, poput Einsteina, Romain Rollanda, Bertrand Russella i drugih, sačuvali svoje ljudsko dostojanstvo i moralni dignitet odbivši učešće u krvoproliću i javno ga osuđujući. Za određenje što je lijevo, desno ili centar, važan je kontekst vremena, te ekonomska i socijalna situacija društva. Vladajuća i ekonomska elita (koje su u „demokratskim“ društvima najčešće u sprezi; vlast je samo transmisija interesa ekonomske oligarhije, prikladno serviranih narodu) u strahu od znatnijih društvenih promjene koje bi ugrozile njihove bezobzirne interese, služe se metodama diskvalifikacije i prokazivanja one prave ljevice kao ekstremne ljevice. Vlastiti strah nastoje suzbiti senzibiliziranjem masa, kako bi stranke prokazane ekstremno lijevima bile asocirane u njihovoj podsvijesti poput potencijalno terorističkih organizacija, tipa nekih latinoameričkih, talijanskih Crvenih brigada ili njemačkog RAF-a. Kao pljačkaše, otmičare i ucjenjivače, neodgovorne spram ljudskih života, povezanih sa narkomafijom i sličnim kriminalnim organizacijama od kojih prosječnog čovjeka podilazi jeza. Upravo ta, nazovi „ekstremna“ ljevica, generator je zbiljskih i naprednih društvenih promjena tijekom povijesti. No, kao grijeh joj se može pripisati konformizam vlasti; kad jednom zauzme etabliranu društvenu poziciju, njen revolucionarni naboj polako opada, često s tendencijom da poprimi suprotni predznak. Ima dosta takvih povijesnih primjera. Kršćani su sa svojim zahtjevima baziranim na Kristovom učenju predstavljali istinsku društvenu ljevicu u vrijeme antičkog Rima, dok

265

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” su još bili samo sekta. S obzirom da su u svojim počecima bili proganjani, prisiljeni skrivati se po katakombama, jasno je da su ih vladajući doživljavali i tretirali kao ekstremnu, neprihvatljivu ljevicu, ma i taj pojam nije bio u upotrebi. Njihovi iskonski stavovi zanemarimo li čisto vjersku komponentu - glede morala, kreposti, osobne odgovornosti, načelo ljubavi prema bližnjem, socijalne pravednosti i slično, bili su bliski i suvremenim komunistima koji su uvijek iskonske kršćane, uz prvobitnu zajednicu, isticali kao prakomunistički uzor. Kasnije, Konstantinovim legaliziranjem kršćanstva i njegovim etabliranjem kao državne religije, došlo je do sprege vlasti i vjerskih vođa. Sve jača hijerarhizacija katoličke Crkve sa Papom kao doživotnim, nepogrešivim vrhunskim autoritetom, slizavanje sa vladajućim krugovima tokom povijesti, ratovima koje su što poticali što i sami u njima učestvovali, učešćem u konkvistadorskim misionarskim pohodima i sličnim poduhvatima, klerikalizacijom i gomilanjem bogatstava, pretvorili su Crkvu u izrazito reakcionarnu snagu koja se protivi praktički svim promjenama neusklađenim sa njenim dogmama. Ona to vrlo vješto prikriva moralizatorskim stavovima i humanitarnim akcijama spram sirotinje. Sa lijevog ideološkog krila kršćanstvo se kao ideologija našla na sasvim suprotnoj strani. Religija – kao oblik iskrivljene ljudske svijesti – je podjednako ideologija, kao što su to primjerice marksizam i neoliberalizam. Dok su neke ideologije zatvorene u krugove svojih dogmi, druge mogu biti otvorene spram spoznaja i društvenih promjena i samim tim se u hodu prilagođavati. Kapitalizam, shvaćen u ideološkom smislu, u tom je pogledu veoma elastičan, što mu je i osiguralo takvu dugovječnost. Nije da se crkva ne mijenja, ali to traje stoljećima, sasvim neprihvatljivo za tempo života suvremenog čovjeka. Netko je dobro primjetio da „crkveni mlinovi melju sporo, ali temeljito“ - jer im trebaju eoni za prihvaćanje istine i prilagodbe duhu vremena, što Crkva svakodnevno iznova potvrđuje.

266

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Još od vremena Pariške komune, preko početaka Oktobarske reolucije do jugoslavenske socijalističke revolucije, kineske i kubanske revolucije,…, komunisti su, slijedom svojih zahtjeva u korist potlačenih radnih masa, predstavljali istinsku ljevicu. Ni ne čudi stoga što bijahu proganjani (sjetimo se povješanih na pariškim ulicama, strane intervencije protiv boljševika, Obznane, Zakona o zaštiti države, američkog „makartizma“,…). Ne počinje zaludu „Komunistički manifest“ rečenicom: „Bauk kruži Evropom - bauk komunizma. Sve sile stare Evrope sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Meternih i Gizo, francuski radikali i nemački policajci.” Na žalost, i ovdje je došlo do retrogradnih kretanja. Iskoristivši radničku klasu za osvajanje vlasti, elita je – umjesto da joj prepusti dizgine u ruke – zavladala u ime te klase, što je dovelo do staljinističkih deformacija, etatiziranja privrede, pomanjkanja ličnih sloboda, autoritarne vlasti i sličnih pojava koje su doprinjele krahu sustava (mada baš i ne tako općem kao što se to tendenciozno prikazuje). Dan danas se u našim krajevima komunisti stigmatiziraju od strane nove ideološke platforme kao ekstremni ljevičari iako im se, s druge strane, pripisuju karakteristike svojstvene desnici. Takav koktel često proturječnih stavova karakterističan je za establišment koji širenjem omraze nastoji unaprijed diskvalificirati klasnog neprijatelja. Svjetonazor vladajućih, ponajbolje odražavajući narav sustava, nastoji se više ili manje prikriveno proširiti u sve pore društva – od ekonomije, preko politike, kulture i školstva, sve do „osnovne ćelije društva“. Mediji, kinematografija, TV – sve što je u rukama kapitala – zdušno radi na bezbolnom indoktriniranju stanovništva kako bi ono prihvatilo dane vrijednosti kao normalne, neupitne i samorazumljive. Svi drukčiji stavovi koji se pojavljuju u

267

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” javnosti nastoje se marginalizirati i prikazati kao najobičnija egzotika, bez ikakvih šansi za uspjeh u međusobnom takmičenju ideja. A osjeti li se opasnost od njihova pretjeranog jačanja koje ugrožava nametnuti društveni poredak, još uvijek se može računati na represivni aparat sistema. Čak i nakon propasti komunizma u globalnim okvirima (bio je to krah tzv. realsocijalizma a ne komunističke i socijalističke ideje same po sebi), u mnogim državama postoje i dalje legalne komunističke stranke/partije od kojih neke imaju i svoje predstavnike u parlamentima. Simptomatično je da u komentarima nedavnih grčkih izbora hrvatski mediji stranku SYRIZA (radikalnu koalicija više stranaka, u koju ulaze i neke stranke komunističke provenijencije. I na ranijim izborima imala zastupnike u parlamentu.) svrstavaju u ekstremnu ljevicu, dapače – izjednačuju je u naslovima sa ekstremnom desnicom. Jest da je zemlja okrugla pa ako se krećeš neprestano u lijevo a tvoj neprijatelj u desno, sastat ćete se jednom u istoj točki, no ipak je ovo previše prozirna medijska manipulacija! Prema pristupu socijalističkoj/komunističkoj ideji u praksi nikako ne treba suditi samu ideju, već praksu kako takvu. Daleko je od stvarnosti posprdna tvrdnja koja se može čuti: „Komunizam je kuhan, prožvakan i ispljunut“. Optužbama za ekstremizam nastoji se inkriminirane, pred javnošću prikazati kao nasilne rušitelje demokratskog poretka, koji na taj način ustaju protiv svete krave liberalnog kapitalizma – privatnog vlasništva. Od toga je djelomično ispravan tek drugi dio tvrdnje. Radi se o namjeri podruštvljavanja sredstava za proizvodnju i prirodnih resursa. Istinska ljevica smatra kako prirodna bogatstva pripadaju cijeloj zajednici, dok radni ljudi moraju imati glavne ovlasti – shodno tome i odgovornosti – u procesu upravljanja velikim firmama. Prvi dio, inkriminacija ljevice za namjere podizanja revolucije, točan je samo ukoliko ona na to bude prisiljena

268

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” postupcima oligarhije. Znamo li da radnici naših firmi štrajkaju i izlaze na ulice tražeći svoja prava, ne vlastitom voljom već krivicom vlasnika svojih poduzeća, lako ćemo shvatiti i uslove nastanka revolucionarnih gibanja. Nije se optuživalo američku Vladu kada je, u suradnji sa CIA-om i desnim elementima društva, išla rušiti demokratski izabranu Allendeovu socijalističku vladu. Nitko, od vrlih zapadnih demokrata nije vrištao protiv pokušaja rušenja kubanske vlade od strane istih snaga. Libijska epizoda, lažiranje razloga za iračku intervenciju, prijetnje Iranu vojnom intervencijom,… Mnogo primjera pokazuje licemjerje navodno demokratskih zapadnih vlada koje se na jedan način odnose spram nasilnih načina ostvarenja interesa svojih elita, a sasvim drukčije prema eventualnom buntu vlastitih radnika koji same izazivaju. Revolucija - nasuprot evoluciji, čiji su konačni efekti trajniji ali čekati na njih se može stoljećima - predstavlja korjenitu promjenu u političkim, društvenim i ekonomskim odnosima, a tumači nam se kako se ona može izvesti jedino nasilnim putem. To naprosto nije istina, a na tome nisu inzistirali niti komunisti. Evo što kaže Engels u članku „Principi komunizma“: “Da li će biti moguće ukidanje privatne svojine mirnim putem? Bilo bi poželjno da se tako desi, i komunisti su sigurno poslednji koji bi se tome protivili. Komunisti samo isuviše dobro znaju da su zavere ne samo beskorisne, već i štetne. Isuviše dobro znaju da se revolucije ne prave s namerom i arbitrarno, već da su, svuda i oduvek, bile nužna posledica uslova koji su bili potpuno nezavisni od volje i pravca individualnih partija i celih klasa. Ali takođe vide da je razvoj proletarijata u skoro svim civilizovanim zemljama nasilno potiskivan, i da ga na ovaj način protivnici komunizma svim svojim postupcima guraju ka revoluciji. Ako ugnjeteni proletarijat na posletku bude primoran da pribegne revoluciji, onda ćemo mi

269

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” komunisti braniti interese proletera delima, kao što ih sada branimo rečima.” No, ljudi uplašeni za vlastite živote i vlasništvo, kojima je prenaporno baviti se proučavanjem teorijskih osnova – ne samo komunizma već bilo koje lijeve doktrine – lako nasjedaju na demagogiju kapitala. Istovremeno, preko noći ostaju bez vlastite imovine uslijed njene konfiskacije zbog dugova na koje ih je vladajući sustav natjerao, ili pak – mirno, k'o ovce na klanje - odlaze u ratove pravdane navodno upravo njihovim interesima. Komunizam, kao društveno politički sistem još nigdje nikada nije postojao. Daklem je pogrešno osuđivati njega, dok je to moguće s putevima ka njemu. Klasni neprijatelj - danas vrlo nepopularna sintagma koja međutim odgovara stvarnosti - zamjenom teza, nastoji pogrešne puteve k ostvarenju cilja radnih ljudi prikazati kao pogreške komunizma samog po sebi. Liberalni kapitalizam, koji nam se urušava pred očima, pokušava(o) se prikazati kao bogom dani, savršeni sustav – zadnji korak društvene evolucije, „kraj povijesti“ (Fukuyama). Danas je čak i zastupnicima te koncepcije jasno da tome nije tako, ali oni nemaju nikakvu drukčiju viziju budućnosti – za razliku od ljevice (za koju treba priznati da je dezorganizirana i bez jasne ideje u pogledu ostvarenja svojih stremljenja) - sem da nam uvale floskulu o „kapitalizmu sa ljudskim licem“ ka kojem treba težiti. Prirodni saveznici komunista u ostvarenju ideala pravednog društva su socijalisti. Socijalizam je smatran prijelaznim oblikom prema komunističkom društvu. Sve države tzv. realsocijalizma, pa i bivša Jugoslavija koju moramo izuzeti od te karakterizacije – mada su njima upravljali komunisti (bolje rečeno, komunistička birokracija) - deklarirale su se i svojim imenima kao socijalističke (SSSR, ČSSR, SFRJ,…). Nakon pada „komunizma“, socijalistička ideja ostala je i dalje živjeti kao legalni i trenutno

270

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” najorganiziraniji pogled unaprijed. I u mnogim zapadnim zemljama socijalisti se izmjenjuju sa ostalim građanskim strankama na vlasti. No, treba biti oprezan. U spomenutom članku, Engels razlikuje tri vrste socijalista: -reakcionarne socijaliste -buržoaske socijaliste -socijal-demokrate Prvi su danas uglavnom nestala kategorija, dok se “druga kategorija sastoji od prirepaka današnjeg društva koji su se uplašili za svoju budućnost zbog zala koje ono nužno proizvodi. Ono što žele, je stoga, da očuvaju ovo društvo i da se oslobode zala koja su mu inherentna. U tom cilju, neki predlažu neke mere blagostanja - dok drugi istupaju sa grandioznim reformama sistema koje su, pod maskom re-organizacije društva, u stvari usmerene u cilju očuvanja njegovih temelja, i stoga života postojećeg društva.” (Engels) U treću skupinu spadaju socijaldemokrati, kojima se neke mjere zagovarane komunistima sviđaju, i nastoje ih ograničenim reformama provesti u život, u okviru buržoaskog parlamentarnog sistema. “Ove socijal-demokrate su ili proleteri kojima još uvek nisu dovoljno jasni uslovi oslobođenja njihove klase, ili su predstavnici sitne buržoazije, klase koja, pre postizanja demokratije i socijalističkih mera kojima daje podsticaj, ima mnogo zajedničkih interesa sa proletarijatom. Sledi da će, u trenucima akcije, komunisti morati da dođu do sporazuma sa ovim socijaldemokratama, i uopšte, koliko je

271

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” to moguće, vode istu politiku - uz uslov da ovi socijalisti ne ponude svoje usluge vladajućoj bružoaziji i napadnu komuniste.” (Engels) Na žalost, u današnjim uvjetima većina socijaldemokratskih partija, u nas i u svijetu, ne razlikuje se bitno od ostalih građanskih stranaka, te praktički podjednako participira - na štetu bitnih interesa radnika u očuvanju sustava. U Hrvatskoj se sve stranke ljevije od SDP-a i Hrvatskih laburista prezentiraju javnosti kao ultralijeve, daklem ekstremno lijeve stranke. Iste su, istinabog, toliko beznačajne po broju članova i značaju kao da ih i nema. Pritom, objektivno gledajući, SDP može zauzimati samo poziciju lijevog centra, jer je odavno prestao zastupati probitke radno zavisnog stanovništva. Izrazito desni HDZ (mnogi se ne bi složili sa tom kvalifikacijom, no – kamo svrstati stranku koja je, uz jaku šovinističku agitaciju, bila jedan od krivaca proteklog rata, dok je u pretvorbi opsluživala interese krupnog kapitala učestvujući i sama sa svojim kadrovima u pljački naroda) pak se percipira kao centristička stranka. Vladajuće interesne grupe prilagođavaju sebi i školske programe. Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi (CDRSEE) – nevladina organizacija – organizirao je međunarodnu grupu povjesničara s prostora Balkana pod čijim vodstvom su izrađena 4 povijesne čitanke, s namjerom da se prevlada isključiva i nacionalistička prezentacija povijesti učenicima. Preporučeno je da se te čitanke uvedu kao dodatni materijal u školama, kako bi djeca stekla uravnoteženiji odnos spram povijesnih događaja. U Hrvatskoj je taj prijedlog glatko odbijen, a koliko mi je poznato nije prošao ni u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Nacionalnim elitama nikako ne odgovara objektivno izučavanje povijesti jer bi im to smanjilo mogućnost manipulacije javnošću. Donekle sličan slučaj je i sa veoma hvaljenom knjigom američkog povjesničara Howard-a Zinn-a: "Narodna povijest SAD-a", koja – za razliku od „neupitne“

272

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” povijesti koju djeca uče u školama - izlaže povijest Sjedinjenih Država od Kolumbova otkrića Amerike do dolaska Georga W. Busha na vlast - iz perspektive Indijanaca, Afroamerikanaca, imigranata, žena, djece, radnika i anarhista. Svakako je suvišno napomenuti da američka djeca ne uče povijest iz spomenute knjige. Obavezni školski udžbenici povijesti preferiraju izrazito evrocentrični (zapadnjački) pogled na historiju, uz napomenu da su prepuni ratova, prekrajanja teritorija, politike i državotvorstva na račun izučavanja povijesti kulture, umjetnosti i znanosti. Jeli onda čudno da iz škola izlazi bulumenta nekritičkih, dobro udresiranih kvazipatriota koji imaju izrazitu upotrebnu vrijednost u služenju interesima elite. Između preživjelih ideja i njihovih slijednica, gotovo uvijek veću perspektivu imaju one koje traže radikalni raskid sa prošlošću. Naravno, pod tim se ne misli kako sve dobre strane do kojih je društvo došlo evolucijom treba odstraniti; dapače – treba ih inkorporirati u novo, porađajuće se društveno tkivo. Ostvarene lične slobode, ravnopravnost manjinskih zajednica (nacionalnih, vjerskih, rodnih, spolnih i inih) svakako treba sačuvati, nekima dajući i nove interpretacije. Primjerice, što znače lične slobode bez slobode da se učestvuje u upravljanju proizvodnim procesima? Lijepo je to izrazio radikalni svećenik, jedan od aktera Francuske revolucije, Jacques Roux: “Sloboda je šuplja iluzija dokle god jedna klasa ljudi može nekažnjeno izgladnjivati drugu. Jednakost je šuplja iluzija dokle god bogati koriste pravo da odlučuju o životu i smrti drugih.“ Ne treba ponavljati katastrofalne greške prošlosti, kako navodno „sve počinje od nas“. Medijalne ideje često nastoje zadržati najkompromitirajuće elemente prošlosti, usvajajući dijelove novog pogleda, smatrajući da će tako pomiriti staro sa novim. Očigledni

273

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” primjer možemo naći u znanosti, astronomiji konkretno. Gotovo tisućljeće i pol funkcionirao je Ptolemejev geocentrični sustav svijeta sasvim zadovoljavajuće za znanstvene potrebe. Sve dok, uslijed razvoja nauke – posebno znanstvenih instrumenata – razilaženja između opažanja i teorijskih predviđanja nisu postala suviše očigledna. Revolucionarni preokret – zvan kopernikanski obrat – donio je poljski astronom svojim heliocentričnim sustavom. Tipični sukob starog shvaćanja i novih revolucionarnih (daklem, ekstremnih – sa gledišta pristalica starog sustava) ideja, pokušao je ublažiti najveći astronom praktičar u povijesti, Danac Tycho Brahe. Uveo je intermedijarni sustav, baziran na kombinaciji preživjelih i novih elemenata. Po njemu, oko Sunca se kreće pet planeta, a oni svi zajedno oko Zemlje – tipični „ni vrit ni mimo“ sistem, izrazito odgovarajući konzervativnim kršćanskim astronomima koji su, više negoli opažanjima povjerenje iskazivali biblijskim tvrdnjama, na taj način možda i sasvim nesvijesno dajući podršku klerikalizmu srednjevjekovnog društva. Kako se stvar nadalje razvijala, poznato je. Kad su čuvenog fizičara Nielsa Bohra, također Danca, priupitali za sud o jednoj fizikalnoj teorij, odgovorio je: „Vaša je teorija luda, ali vjerovatno ne i dovoljno luda da bi bila istinita.” A što ćeš luđe ideje od one o socijalnoj pravdi za sve ljude! Grčki slučaj koji nam se odvija pred očima mnogo čemu nas može podučiti. Prosječni Grk izgubio je povjerenje u sustav koji ga je doveo do prosjačkog štapa – mnoge pojedince i cijelu državu. Pokušaji spašavanja države nametanjem joj pravila štednje i nuđenjem financijske pomoći pod striktno određenim uvjetima, ne provodi se iz altruističkih i humanih razloga. To je naprostojo pokušaj spašavanja sustava kako bi se zaštitili ugroženi interesi kapitala koji i uzrokovao dužničku krizu. Grci su to prozreli i odlučili se usprotiviti; nikako se ne može reći da su se plebiscitarno opredjelili za ljevicu – posebno ne za komuniste. Spektar njihovih reakcija širi se od podrške radikalnim lijevim strankama do prihvaćanja ideja ekstremne desnice, ali prvi korak je

274

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” učinjen već i prihvaćanjem spoznaje da je sustav u kojem žive nepravedan i kao takav - nepoželjan. Kako će se stvar dalje razvijati ne znamo, možemo tek slutiti. Na raskršću treba krenuti jednim od puteva, a kuda će nas on odvesti saznat će naši potomci. Ipak, čak i oni koji nisu čitali Preradovića znaju kako „stalna na tom svijetu samo mijena jest“.

275

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Srž ekonomske krize Mediji širom svijeta prepuni su analiza stručnjaka i laika o ekonomskoj, odnosno financijskoj krizi koja je zahvatila kapitalizam Zapada. Traže se uzroci, lijekovi, poduzimaju se vatrogasne mjere za spašavanjem najzaduženijh zemalja, prave se projekcije, predviđa se slom kapitalizma, zagovornici sustava se uzdaju u njegovu dokazanu prilagodljivost i elastičnost, traga se za „kapitalizmom sa ljudskim licem“. Vjerujem kako sve te analize i članci promašuju samu srž stvari i svaki od njih promašuje centar mete – uzrok ekonomske krize. Ne nalazi se on niti u prekomjernom zaduživanju, niti u sprezi rejting agencija sa bankama, niti i podmetanju prepravljenih bilansi država kako bi izvukli što više novca iz EU fondova, niti u pohlepi menadžera –ooops… tu smo već nešto bliže odgovoru. A on je vrlo jednostavan i pokušat ću ga obrazložiti. Uzrok krizi kapitalizma je kriza koju neumitno, ugrađenu u same svoje temelje, generira taj sustav. Radi se o krizi morala! Demokratska društva (društva formalne, zapadne demokracije) koja su - barem do sada kada nisu počela poduzimati antidemokratske mjere na svim područjima, posebno onima koja se tiču temeljnih ljudskih prava – bila eksplicitno smatrana kao inherentna kapitalizmu, odnijela su pobjedu u prvoj rundi rata protiv socijalizma. Marx i marksizam bačeni su teorijskim analizama na koljena, a konačnom porazu – kako se činilo antimarksistima – doprinjela je propast realsocijalističkih sustava širom svijeta. Ipak, u naporu da se sačuva demokratska fasada kapitalizma, Marxova djela kao i ona njegovih sljedbenika, možete naći na policama zapadnih knjižara i knjižnica, dostupna „proučavateljima povijesno propale stvari“, pa se proučavaju i na univerzitetima jer se „otkačeni“ profesori i studenti koji eventualno upišu takve kolegije

276

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” ne smatraju iole važnima i opasnima u mainstreamu sustava. Interesantno je spomenuti da Bertrand Russell priznaje Marxu u svojoj „Povijesti zapadne filozofije“, da je prvi ukazivao na organsku povezanost društvenih odnosa i ideja s materijalnom proizvodnjom, a čuven je i Einsteinov članak „Zašto socijalizam“, objavljen 1949. godine u američkom socijalističkom glasilu Monthly Review. U zemljama bivšeg socijalističkog lagera kao i onima koje su nastale raspadom Jugoslavije, godinama je vladao odijum prema svemu što je povezano sa Marxom i socijalizmom pa ste, primjerice u Hrvatskoj, morali povećalom tražiti knjige tog profila (osim ako se nisu bavile kritikom i dokusuravanjem „mrtvaca“), dok su se istovremeno knjižnice praznile od nepoćudne literature. No, vratimo se mi uzroku „uzroka“ ekonomske krize kapitalizma. Kaže se da Marx smatra klasnu borbu pokretačem društva odnosno; ona dovodi do promjene društvenih odnosa, u konačnici – revolucionarnog tipa. Ova konstatacija se ponajviše zlorabi, jer se tendenciozno (s predumišljajem da se što dulje sačuvaju vlastite pozicije) tumači kao nasilna promjena, iako revolucija ustvari znači „korjenit preobražaj, preokret na nekom polju života i rada“, što se u politici uobičajilo tumačiti kao nasilni preobražaj. No, i toj klasnoj borbi ima uzroka. To su proturječnosti između razvoja proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa koje se generiraju u procesu proizvodnje. Daklem smo ustvari opet na području ekonomije. Zamjera se Marxu da je na suviše jednostavan način objasnio razvoj ljudskog društva, čemu doprinose ne samo odnosi u sferi ekonmije već i znanosti, kulture etc., koji u uzajamnoj složenoj interakciji vuku društvo prema naprijed. Marx nigdje nije rekao da je konstatirao jedini pokretač društva, ali se ograničio na onaj najbitniji. Pojednostavljeno – ekonomiju, događanja u čijoj sferi generiraju klasnu borbu. Unatoč marginaliziranju njegove konstatacije od strane buržoaskih teoretičara, uočljiva je gotovo

277

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” isključiva tendencija da se analitičari društvenih odnosa uglavnom bave upravo time. Ekonomijom. Daklem, pozabavimo se njome. Možemo razlikovati dva dijametralno suprotna pristupa ekonomiji, koja se uobičajilo nazivati kapitalistički odnosno socijalističkim. Još je Protagora konstatirao: "Čovjek je mjerilo svih stvari: onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu", gdje bi pod terminom „čovjek“ trebalo shvatiti generičkog a ne pojedinačnog pripadnika ljudske vrste. Daklem, osnovno je – kojom će mjerom čovjek procjenjivati svrhu ekonomije. Mjerom korisnosti za pojedince ma bili oni i relativno mnogobrojni (Primjerice, prema istraživanjima WOC-a – Međunarodne organizacije kreditora - “u svetu 61 milion imućnih ima iste prihode kao i 3,5 milijardi ljudi sa najnižim prihodima, odnosno na svaki dolar bogatih najsiromašniji dobijaju 1,7 centi.”), ili mjerom korisnosti po cijelu zajednicu. Mi ćemo to kraće preoblikovati: je li ekonomija u službi profita ili čovjeka? Ovako jednostavno postavljene stvari sklone su izvrdavanju na hiljade načina. Recimo: što je veći profit firme – a time i dividende dioničara (malobrojnih u odnosu na cjelokupno radno stanovništvo, još malobrojnije u odnosu na svjetsku populaciju) – to veći porez ide državi koja ga troši na korist cijele zajednice (interesantno, i na korist onih koji su ga platili!). Jasno kako se time jednostavno žele zamagliti stvari; da mali broj ljudi dijeli ono što su zaradili iskorištavanjem rada radnika i burzovnim mešetarenjima, a društvo dobija tek mrvice kojima bi – poput ptičica – trebalo biti zadovoljno. A to već uopće nije ekonomski, već isključivo moralni problem! Hrpa nobelovaca ubire godišnje po milijun dolara nobelove nagrade za, navodno, fundamentalna dostignuća na polju ekonomske

278

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” znanosti. Iskreno rečeno, ja kao laik ne vidim u praksi bilo kakve koristi od tih otkrića. Kako su ona promijenila svijet na bolje? Zašto je svijet u recesiji (s ekonomijom blizu kolapsa) ako su to toliko fundamentalna otkrića? Zašto jaz među siromašnima i bogatima ubrzano raste, i zašto se disproporcija između bogatih i siromašnih ubrzano povećava („Populacija najsiromašnijih zemalja sveta raste gotovo četiri puta brže od stanovništva bogatih država.”) Čemu ona služe? Možda je na poslijednje pitanje najlakše odgovoriti. Služe razvoju ekonomije koja je u cijeloj svojoj suštini, aksiomatski – orjentirana na profit. Međutim, kako aktualni događaji pokazuju, ni u toj ulozi ne postiže vidljive uspjehe. Lijeka ima, ali je osnovni preduvjet za njegovu primjenu – potpuni kopernikanski preokret u shvaćanju svrhe ekonomije. Kažu da postoje tri osnovna pitanja u ekonomiji: „To su što, zašto i za koga. Odnosno svako društvo mora izabrati koje će robe proizvoditi, na koji način (više ili manje efikasno) i kako će dobra biti raspodijeljena.“ Po mom sudu, osnova cijelog problema a onda i njegovo razriješenje, nalazi se u trećem pitanju – za koga? Prva dva pitanja su u suštini tehnička, dok je treće – isključivo moralno pitanje. Kopernikanski preokreti u znanosti počivaju na promjeni temelja – aksioma, na kojima određena nauka počiva. Kopernik je napustio ideju o izuzetnosti Zemlje koja je stoljećima (tisućljeće i pol) vladala umovima – posljedice toga vidljive su danas svima, u rezultatima astronomije i astronautike. Darwin se odrekao biblijske dogme o nepromjenljivosti vrsta, posljedice čega su vidljive ne samo u biologiji. Opat Mendel je, odbacujući do tada važeće teorije nasljeđivanja naslijednih osobina, postavio temelje razvoju suvremene genetike. U našoj suvremenoj spoznaji o kosmosu Lobačevski i Bolyai, napustivši euklidski postulat o paralelama,

279

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” otvorili su pred matematikom, fizikom i kozmologijom savim nove, neslućene svjetove. Einstein je, uočivši neslaganje klasične elektrodinamike sa Galilejevim principom relativnosti došao do specijalne teorije relativnosti. Tvorci kvantne mehanike su, napustivši princip kontinuiteta koji je stotinama godina vladao u znanosti i opredjelivši se za diskontinuiranost (kvantiziranost) osnovnih fizikalnih veličina, stvorili danas vladajuću fiziku. Daklem, na neki način postoji obrazac koji bi trebalo slijediti i u ekonomiji; promijeniti njen osnovni, izvitopereni „aksiom“ kako se tumači u kapitalističkoj ekonomiji i privredi – služenje profitu – u humanističko shvaćanje koje bi trebalo biti osnova svekolike ljudske djelatnosti, a ne samo ekonomije: štogod čovjek poduzima mora služiti isključivo njemu! Jasno je zašto su revolucije u znanosti bile lakše ostvarive negoli na takvom području koje se eksplicitno tiče položaja svih ljudi ove planete. Znastvena otkrića prigrlio je i (dan-danas ih prihvaćajući) kapitalizam jer su direktno išla na ruku njegova razvoja koji je u konačnici, kako vidimo – doveo do ekonomske krize (ne prve) i neprihvatljive socijalne stratifikacije ljudskog društva. Humanistički pozivi krase povijest ljudskog društva od antike, preko Isusa, Erazma, Marxa i Russella do današnjih humanista, nasuprot njegove ispunjenosti dinastijskim borbama, ratovima i eksploatacijama, koji bi morali izazvati stid svakog pravog čovjeka. Njihova najčešća sudbina je, veliki odjek u javnosti i mizerno djelovanje na stvarnu promjenu društva. Međutim to ne znači da oni nisu – svaki u kontekstu svoga vremena – bili potrebni i ispravni. Vjerujem da je danas potrebno uputiti poziv na promjenu ekonomske paradigme, ne kao spas posrnulim ekonomijama (koje se mogu trenutno izvući da bi opet u budućnosti posrnule), već za spas cijelog čovječanstva. Od bijede koja, slijedimo li trendove, nužno vodi u neizbježnu katastrofu. A katastrofe, kao što je poznato iz povijesti,

280

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” najčeće kulminiraju ratovima i međusobnim istrebljenijma. Budimo jasni – treba učiniti sve što je moguće da se ekonomija od sluškinje profita i malobrojne elite koja na toj paradigmi gradi svoju egzistenciju, pretvori u sluškinju čovjeka. Svakog čovjeka. Jasno je da to nije jednostavno, a posebno ako se to shvati na način Isusovog idealističkog, pasivnog humanizma, možda najeksponiranijeg u izreci: „Caru carevo, a Bogu božje!“, nedjelatnog humanizma koji već dva tisućljeća vladajućima služi kao alibi za vlastite postupke, a podanike sprečava da poduzmu bilo što relevantno u promjeni vlastitog položaja. Prečesto se čuje argument, kako su nas široki društveni eksperimenti skupo koštali, i kako treba prestati eksperimentirati sa društvenom zajednicom, pri čemu se misli na revolucionarne promjene (socijalističkih, ali ne i buržoaskih revolucija!) koje su se pokazale neuspješnima. Uz prisjećanje da elite kroz cijelu povijest eksperimentiraju sa svojim narodima preko zakona koje ima nameću (čak i u demokraciji, na posredan način) i ratova u koje ih uvlače, treba podsjetiti na jedno. U znanosti su svi eksperimenti dobro isplanirani i u njih se ne upušta prije negoli su razrađeni svi detalji, procjenjene sve mogućnosti i očekivanja ishoda. Društvo je, dakako, presloženi sistem e da bi se doslovno mogle prepisati naučne metode na „eksperiment“ sa njime. Konačno, zahtjev da se od služenja profitu prijeđe služenju čovjeku, nije nikakav pokus već pretpostavka koja leži u osnovi svakog humanizma. Ne bismo li prije morali proglasitit neuspjelim eksperimentom kapitalistički sustav koji generira rastuću disproporciju između bogatih i siromašnih, a time i rastuće nezadovoljstvo većine svjetskog stanovništva? Ne želi li se pričekati da maltuzijanskim metodama društvo ponovno uspostavi kakvu takvu ravnotežu:

281

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” „Sva djeca koja se rode iznad broja potrebnog za održavanje broja stanovnika na željenoj razini, neizbježno bi morala nestati, osim ako se za njih napravi mjesta smrću odraslih osoba...To mora biti aktivna politika vlasti...Trebamo potaknuti djelovanje prirode u stvaranju tog mortaliteta umjesto da ga glupo i uzaludno sprječavamo. A ako se bojimo prečestih posjeta strašnog oblika gladi, trebamo pobunama potaknuti druge oblike prisilnog i prirodnog uništenja. Umjesto preporučivanja čistoće siromašnima potaknuti suprotne navike. U našim gradovima trebamo praviti uže ulice, nagomilavati više ljudi u kuće i izazivati povratak kuge. Na selu trebamo graditi naselja blizu stajaćih voda i osobito poticati u svim močvarnim i nezdravim uvjetima. Ali iznad svega trebamo strogo osuđivati specifične lijekove protiv harajućih bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su pak u zabludi, a koji misle da su čovječanstvu učinili uslugu time što su osmislili projekte za potpuno istrebljenje neke određene bolesti“. („An Essay on the Principle of Population…“, T.R.Malthus) treba na vrijeme djelovati na razini cijelog čovječanstva. Inače će se zaista potvrditi značenje koje političari pridaju riječi revolucija. Naravno da naši suvremenici odbacuju metode koje je u 18-tom stoljeću preporučivao demograf i politički ekonomist Thomas Robert Malthus, no nije stvar samo u tome da se one mogu svijesno prihvatiti ili odbaciti. Svaki kompleksni sustav (a ljudsko društvo to svakako jeste) pokazuje i svojstva tzv. determinističkog kaosa. To znači da se neke pojave javljaju posve nepredvidivo, u ekonomiji primjerice, promjene u BDP-u, zapošljavanju, kamatama, deviznim tečajevima ili burzovnim indeksima, što je općenito bilo pripisivano nasumičnim šokovima. Time se bavi teorija kaosa. Tko kaže da unatoč našim verbalnim zaklinjanjima u antimaltuzijanizam i pacifističko vođenje politike, neće – ako se ne potrudimo – doći katastrofe koja će zahvatitit cijelo čovječanstvo? Ako, prema efektu

282

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” leptirovih krila svaka i mala promjena burzovnih indeksa na tokijskoj burzi gotovo istodobno izaziva promjene na burzi u New Yorku, tko kaže da naoko beznačajni događaj negdje u svijetu ne može cijeli planet uvući u krvavi rat? Sjetimo se samo atentata na Austro-Ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinadna i posljedice koje je izazvao. Stoga nam je, za razliku od biblijskog pasivnog, potreban aktivni humanizam – djelovanje u skladu sa Marxovim zahtjevom da se svijet promijeni. Na bolje, dakako. Naravno u svemu tome treba razlikovati socijalistički od socijalnog pristupa. Potonji je pokazao svoju neuspješnost u trajnom poboljšanju socijalnog statusa većine građana jer konačno, nije niti upereni prema njima već spram onih najtežih slučajeva sa dna društvene ljestvice. Uglavnom se svodi na palijativne metode efekti kojih su privremeni i beznačajni u širem kontekstu, ali upravo na takvim metodama kapitalistička demokracija inzistira, dokazujući time svoj „humanizam“. U državnom budžetu je uvijek lakše odvojiti manje-više beznačajnu svotu za pomoć najpogođenijima, negoli se primiti rješavanja cjeline problema. A takve metode – na kojima inzistira socijalistički pristup – očiti nisu po volji oligarhiji koja preko poluga vlasti štiti sustav. Elita se, kao pijan plota, drži sedamnaestog člana „Deklaracije o pravim čovjeka i građanina“, donešene u zoru uspostavljanja buržoaskog sustava: Čl. 17. Vlasništvo je nepovredivo i sveto pravo i nitko ga ne može biti lišen osim u slučaju zakonom predviđene i očite javne nužde, uz uslov pravedne i predviđene odštete. ali prvenstveno njenog početnog dijela. Može se postaviti pitanje, nije li primjer „očite javne nužde” stanje u koje je najveći dio stanovništva svijeta doveden? Interesantno je primjetiti, da na spomenutoj deklaraciji počiva i “Opća deklaracija o pravima

283

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” čovjeka”, usvojena i proklamirana rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 1948. godine, koja u svojem sedamnaestom članu, govori nešto slično: Član 17. (1) Svako ima pravo da sam posjeduje imovinu, a isto tako da je posjeduje u zajednici s drugima. (2) Nitko ne smije samovoljno biti lišen svoje imovine. Usporede li se ova dva člana, jasno je vidljivo kako je onaj, pisan u zoru kapitalističkog sustava – kada su ideali još vjerojatno prevladavali nad interesom kapitala – socijalno osjetljiviji (daklem, progresivniji) od člana pisanog polovinom dvadesetog stoljeća – zrelog doba svjetskog kapitalizma. Licemjerje vladajućih elita koje su samo eksponenti ekonomske oligrahije, čije interese uglavnom zastupaju u parlamentima svojih zemalja, lijepo je izrazio V.Šeks primijenivši genijalni način da se osigura od ukidanja privilegirane mirovine – zakonskim aktom koji je donijela trenutno vladajuća „kukuriku koalicija“: „Što je nemoralno ako sam iskoristio postojeći zakon, odnosno zakonsko pravo i ako sam želio osigurati mirovinu postojećim zakonom, pravdao se Vladimir Šeks” Ponajbolje se na to osvrnuo jedan čitalac na istom linku: “Ja sam poštenim radom zaradio privilegiranu mirovinu , kaže Šeks. Samo je u međuvremenu kreirao zakone po kojima je opljačkana

284

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Hrvatska i godinama podržavao kriminalce koji su "legalno" pljačkali Hrvatsku.” Svoju hipokriziju još je potencirao naknadnim zahtjevom, nakon što si je osigurao privilegiranu mirovinu, da se ona ukine Predsjedniku vlastite države (zahtjev sasvim u redu, ali ne iz dvoličnih Šeksovih ustiju). A ti kriminalci – veći od najvećih mafijaških kumova - koji legalno pljačkaju ne samo Hrvatsku, već cjelokupno svjetsko stanovništvo koje živi od vlastita rada, dobro su se osigurali zakonima kako ih se ne bi moglo tretirati kako priliči toj vrsti ljudi. Pa je sve što rade formalno legalno, iako je istovremeno neformalno, ali na mnogo suštinskiji način – krajnje nemoralno! Nije stoga ni čudno da se zahtjevi za postavljanjem morala u centar ljudskog vidokruga, od tih krugova pejorativno dikvalificiraju kao moraliziranje. Tako dugo dok oni ne budu praćeni praktičnim potezima koji će osigurati prioritet morala nad (nepravednim) zakonima, to bi moglo držati vodu. A dali će poduzeti korake od teorije ka praksi, ipak ostaje na ljudskoj svijesti. Ivan Supek, pokojni poznati hrvatski fizičar, filozof, pisac i humanista (među inim i član Stalnog komiteta međunarodnog Pagvaškog pokreta - svjetske organizacije protiv nuklearnog naoružanja, jedan od sazivača i predsjednika svjetske organizacije Svijet bez bombe), u svom djelu “Na prekretnici milenijuma”, nabrajajući devet načela suvremenog humanizma (uvažavati prošlost i očuvati život, afirmirati jednakost među ljudima, afirmirati slobodu, proširiti solidarnost na sve ljude, tražiti istinu i uvažavati načelo tolerantnosti, gajiti ljepotu i umjetnost, dići pravo na pravdu, promicati svjetsko jedinstvo, biti dobar), piše: “Ako je država uvela poreze ponajprije zato da bi izdržavala vladara, elitu, administraciju, vojsku i policiju, suvremena

285

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” demokracija nastoji poreznim sistemom i drugim mjerama ublažitit razlike između bogatih, srednje imućnih i siromašnih obitelji. Načelo jednakosti mora voditi društveni napredak. Taj princip ne vrijedi samo za pojedinu državu već i za cijeli svijet. Budući da se industrijski imperiji najviše bogate na tobožnjme slobodnom tržištu, moraju se postaviti protumjere u korist tehnički zaostalih regija. Autarhija države i zaštitne carine ne bi jamačno u silini globalizacije bile uspješne. Međutim, mogao bi se uvesti globalni porez koji bi prije svega u tehnički nerazvijenim zemljama promicao prosvjetu, znanost i zaštitu okoliša, a također održavao i autohtonu proizvodnju. Naš planet nema toliko izvora energije i sirovina da bi svi ljudi mogli imati sadašnju američku masovnu proizvodnju i standard, a niti bi to bilo poželjno. Kad će se odatle povući nužne konzekvencije? Humanitarna pomoć, krediti i djelomični oprost dugova nisu rješenje. Treba stvoriti novi ekonomski poredak koji će uvažavati raznolikost civilizacija, a neće ‘slobodnim svjetskim tržištem’ tjerati sve zemlje na put bankrota. Očito da neoliberalni kapitalizam nije budućnost svijeta.” (str. 237) Cijela svjetska povijest, uključivo i današnje bezuspješne, poluuspješne ili kratkoročno uspješne, u suštini ograničene napore u svladavanju financijske krize (upumpavanjem stotina milijardi eura i dolara za spas njenih neposrednih uzročnika i prebacivanjem tereta na cijelo stanovništvo), u borbi protiv gladi, siromaštva i bolesti u svijetu, daju nam pravo na takvo razmišljanje. Autor spomenutih načela, kao i plejada svjetskih humanista više nisu među nama. Uglavnom ih se prisjećamo prigodice povodom obljetnica rođenja ili smrti, kada djelomice isplivaju u javnost načela za bolji svijet koja su ih vodila. A potom, svijet opet nastavlja svojim putem prema rubu ponora, kako nam se barem čini.

286

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Da zaključimo. Nikakva „nevidljiva ruka“ Adama Smitha ne upravlja ekonomskim zakonitostima i posljedicama koje iz toga slijede. Ta je ruka itekako vidljva – ruka kapitala. Njemu odgovara da se vidljivo prebaci u sferu nevidljivoga, kako bi sa sebe skinuli halo odgovornosti koji ih obavija, te tako skrenuli odijum javnosti sa sebe, na vlasnika nevidljive ruke. Ako se ta „ruka“ i pojavljuje u ekonomskoj sferi, to je prvenstveno zato što je ona postavljena na sasvim krive osnove. Stoga nije pogrešno postaviti zahtjev da se ekonomski procesi vrate u pravo korito – služenje čovjeku. To će se ionako – jer je povijesna nužnost – desiti, na ovaj ili onaj način. Razumno, shvaćajući kuda nas je iracionalni egoistični odnos u sferi proizvodnje i raspodjele dobara odnio, ili intervencijom itekako vidljivih ruku Robespierreove „pravde naroda“. Na nama je da izaberemo.

287

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Čekajući Spasitelja Već tisućljećima vjernici svih fela (vole se predstavljati kao Čovječanstvo, mada je jasno da ne predstavljaju cjelinu ljudske raznolikosti (ne)vjerovanja) željno očekuju gosta koji nikako da dođe. Pardon; navodno je – barem u kršćanskoj interpretaciji jednom došao i odmah odmaglio, praćen svim odgovarajućim počastima (trnova kruna, raspelo i ini rekviziti + masa oduševljenih gledatelja), natrag na „onaj svijet“ sa kojega nam se i ukazao. Pogađate, riječ je o Spasitelju. Spasitelju koga i radi čega? Strpljenja molim. Samo polako. Ideja o navodnom Spasitelju mnogo je starija je od samog kršćanstva. Možemo je pratiti unatrag, od kršćanstva, židovstva i antike do starog Egipta i Perzije (Babilona) daleko u tamu prošlosti. Tamu? Kao da je danas sinula svjetlost! Od čega nas (i zašto) to Spasitelj želi (ili mi barem tako vjerujemo) izbaviti? Navodno, od grijehova kojih smo puni „k'o šipak koštica“. Odmah se potom postavlja nekoliko jednostavnih pitanja: -

288

zar nas nije već jednom spasio?

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” -

jeli to bilo uzalud?

očekujemo li da će netko ispraćen tolikim „počastima“ biti toliko blesav (ili mazohist) te svako malo dolaziti na vlastito raspeće?

odakle nam genijalna ideja da bi nas drugi trebali vaditi iz „dreka“ u koji neprestance neodgovorno upadamo?

ako to znamo (da smo puni grijehova i da sami upadamo u kal i blato), zašto se sami ne „spasimo“? Kao što su pitanja jednostavna, takvi su i odgovori.

Komplicirana je samo ljudska priroda, nesposobna da ih shvati i sama se pohrve sa problemima koje je sama i stvorila: -

nije baš očito da je itko ikoga spasio

ako i jeste, očito je to bio sasvim jalov posao

očito je da savršenstvo – čija je On inkarnacija – ne može biti toliko glupo (inače ne bi bio savršen već samo savršeni glupan), stoga je jasno da niti ne postoji

očito je da smo nesposobni i nemoćni ponijeti se sa vlastitom naravi (na kratki rok; evolucija inače ublažava stvar), ali imamo golemi potencijal uobrazilje i „brigo moja, pređi na drugoga“ rješenja. 289

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” -

očito je da se nismo sposobni sami spasiti, zarad straha koji je u nas duboko usađen. Straha, koji ni najhrabriji među nama ni za živu glavu ne bi priznali: - straha za vlastitu egzistenciju - straha za obitelj - straha za radno mjesto - straha od nosilaca moći u društvu - straha od boli Evoluciji je sve jasno. Kao što nižerangirani članovi čopora

(krda, jata,…) gledaju, straha i podređenosti radi, pod svaku cijenu izbjeći sukobe i održavati dobre odnose sa alfa-mužjacima, tako je i u ljudskom društvu. Dobro, dobro – čujem vaše proteste – mi imamo alfa-jedinke. Praćene svitom ulizičkih prijatelja (vojska, policija, državne službe,…) koji, rad mrvica što im padaju sa stolova, održavaju red (hm, „štite društveni poredak“: prvo alfe, pa oni, pa rođaci im, a onda svi ostali). Dokaz? Primjeri? Koliko vam srce želi! - službenica prijavi kriminalne radnje u poduzeću. Ostali, koji to isto vide, uskraćuju joj podršku. Strah!

290

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” - svjedok ste ratnih zločina (k tome još, ne daj bože, vlastita čopora) Desetljećima čkomite dok se ne „ohrabrite“ zinuti. Ali ni onda o zločinima tekućeg, vladajućeg režima. Strah! - ako pak zločinci pripadaju „vašima“, pitanje hoćete li ikada zinuti. Sem da udahnete zrak. Strah! - uvjeravaju vas kako vam je bolje imamo li 200 superbogatih obitelji koji će brinuti o „bogatsvu nacije“ (a za koje ćete nadničariti). Čak vam se to „čini“ dobrom idejom; dok ne izletite na cestu i ostanete bez ičega. Zbog straha! - ipak ste se ohrabrili i izašli na prosvjede. Sa hrvatskom (a prije toga – jugoslavenskom) zastavom na čelu. Kakve veze ima zastava sa vašim zahtjevima? Baš nikakve! Ali, strah ima! - pljačkaju trgovinu ispod vas, razbijaju izlog prodavaonice, siluju ženu, tuku prolaznika,… A vas, sasvim slučajno, ni za lijek. Niste vidjeli. Bili ste zauzeti. Strahom! Ali kad čitate ili pričate o tome, čudom se čudite: zar nitko nije vidio?, zar nitko ništa nije poduzeo?, zar nitko ne želi svjedočiti na sudu?,… - ne izlazite na proteste protiv članstva u NATO. Štoviše, „uvjereni“ ste – za razliku od alfi koje su vas uvukle, jer bi u protivnom raspisali referendum – da je većina za članstvo. Sem toga, pajkani pendreciraju a mogli bi vas proglasiti i državnim neprijateljem. Strah! 291

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” - a kad dođe poziv za mobilizaciju, krotko k'o janjad iz knjige kojom zazivate Spasitelja, odlazite kao topovsko meso na klaonicu izvršiti domoljubnu „dužnost“ ma bili i hiljadu postotni pacifisti. Dapače, usvajate, tumačite i proširujete ponuđene razloge za klanje. Ta oni alfe, valjda to bolje znaju od vas. Strah! Nije vam dosta? Ta zar ste, osim što se bojite, još i licemjerni glupani? Očito vam je potreban Spasitelj! Kao svakom slabiću. Kao svakoj kukavici. Kao svakom licemjeru. Kao svakom tko se boji. Kao svakom kime vlada strah! I zato ste ga izmislili. I zato su ga (od vas pametnije alfe) izmislili, i zato vas podržavaju u vašoj iluziji – jer znaju kako obvladavati kukavice. I zato čkomite. I zato klečeplazite. I zato čekate. I zato se molite. Iskreno? Kaj god! Dokazi? Također nebrojeni: - s obzirom da su u golemoj većini, vjernici su i najbrojniji sudionici klanja raznih vrsta. Širom planete. I „širom“ povijesti. - najbrojniji su i među narkomanima - i ubojicama - i silovateljima - i pljačkašima 292

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” - i prevarantima - i krivokletnicima - i ogovarateljima - i šovinistima - i… Oko 90% vas (vjernika) ima u RH (prema popisu stanovništva za koji ste sami dali podatke). Ma nemojte? A u nedavnoj anketi na jednom forumu, čitam: - 40% anketirani vjeruje (misli?) da Boga nema i da je to dobro - 25% ih misli da ga nema i da je to loše - 20% vjeruje da ga ima i da je to dobro - 15% vjeruje da ga ima i da je to loše Dakle, 65% vjeruje (misli?) da Boga nema! 90% i 65% - nešto sam pobrkao? Ah, da: ateistički forum, ateistička anketa, ateistička diverzija, agresivni ateizam,…Ili samo obično ljudsko licemjerje? Kakvi su to onda vjernici koji lažu, tuku se siluju, ratuju, ubijaju, licemjerni su, prenemažu se, koji preskaču k'o dresirani konji iz SK u HDZ, koji… Očito im zaista treba Spasitelj. Zato ga (valjda) i čekaju. A paradoks svih paradoksa je da, dok ga oni strpljivo 293

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” tisućljećima traže i nadaju mu se, On je odavno među njima. Ma ljudi, jel' to moguće? Zar su toliko slijepi? Zar ga ne bi prepoznali? - moguće je! - slijepi su! - ni prvi put ga nisu prepoznali! Mada im je nedvosmisleno dao do znanja gdje ga treba tražiti. Zato se i pojavio u obličju u kojem se i dan-danas nalazi među nama. Ljudskom. Da, to ste upravo vi - Spasitelj! Ne vjerujete? Ne prepoznajete se? Čudno, jer jedino vi – ljudska jedinka, svaka ponaosob – ste jedini sposobni preuzeti vlastite grijehe na sebe (a ne tovariti ih na tuđa pleća), pročistiti se, stubokom se promijeniti i zaista se spasiti. Od zabluda, nemorala, jada, licemjerja, zala svih vrsta,… Jedino u vašim rukama je spas vlastite vrste! Što ovaj govori? Glupan! Baljezga! Vrijeđa! U ludnicu s njime! Pa upravo vam odatle i progovaram, iz ludnice zvane Zemlja u kojoj ste vi najbrojniji pacijenti. Zato samo čekajte. Nadajte se, dok vrijeme prolazi a grijesi se gomilaju. I čitajte, prekraćujući vrijeme iščekivanja, „U očekivanju Godoa“ („Waiting for Godot”) od Samuel Beckett-a. Ah , gotovo zaboravih: na engleskom se Bog piše kao – God. 294

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Staviti pod kontrolu „nevidljivu ruku“ Još je Adam Smith tvrdio kako tržištem upravlja tzv „nevidljiva ruka“, koja u slobodno djelujućim – ničim ograničenim - idealnim uslovima, dovodi do najpravičnije tržišne utakmice i raspodjele bogatstva naroda. Pod time je on smtarao kako postoje samoregulirajući mehanizmi između ponude i potražnje robe na tržištu, koji uvode ravnotežu u tržišnu utakmicu. Naravno, on je smatrao da mora djelovati i tzv „vidljiva ruka“, ruka države koja nameće poreze i ostala fiskalna davanja. Smith je inače bio izrazito religiozan i konzervativni čovjek. „Išao je toliko daleko u svojim izjavama da je govorio da je svrha vlasti da štiti bogate od siromašnih.“ (1) Danas, tzv „ekonofizika“ na neki način potvrđuje predviđanje A.Smitha. „Danas se podrazumeva da je to proces u kome se rezultati dobijaju na osnovu dejstva agenata prilikom čega oni deluju nezavisno jedan od drugog. Proces se dešava čak i kad agenti ne znaju za njega. Zato se i zove nevidljiv.“ (1) (1) "Nevidljiva ruka Adama Smita" http://www.svetnauke.org/nevidljiva-ruka-adama-smita „Istraživač sa Purdue Univerziteta koristeći ekonofiziku pokazao je pod idealnim uslovima i tržištem slobodne konkurencije može da se ostvari pravilna raspodela bogatstva (prihodi, renta i profit) i da takav sistem ne podržava bonuse koje top menadžmenti širom sveta sebi obezbeđuju. On je u svom radu prikazao nov pogled na Adama Smita i njegovu „nevidljivu ruku“ koja upravlja tržištem. Taj istraživač je Venkat Venkatasubramanian, profesor hemijskog

295

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” inženjerstva. On kaže da u stvarnom svetu samoorganizujući mehanizam tržišta nefunkcioniše za top menadžemnt, ali za zaposlene koji čine čak 95% ukupne radne snage odlično funkcioniše.“ (2) (2) "Adam Smit je ipak upravu" http://www.svetnauke.org/adam-smit-je-ipak-upravu

U praksi, liberalne Smithove zamisli ne funkcioniraju (jedan od razloga je što nisu ostvareni idealni uvjeti). Kako je raspodjela bogatstva nar „hirovima“; kako top menadžmentu ni na pamet ne pada da se odrekne kojekakvih „bonusa“ za svoj eksploatatorski rad; i kako sve što je rečeno djeluje u idealnim uvjetima koji nikada nisu ostvareni na tržištu, jasno je da se – čak i uz daljnja istraživanja koja će razjasniti mnoge nepoznanice – ne možemo osloniti na neku „nevidljivu ruku“ bilo ona božja ili naprosto samoregulirajući mehanizam. Jer, samoregulirajući mehanizmi drukčije djeluju među objektima noli među razumnim subjektima koji slijede vlastiti interes, često na račun i štetu drugih subjekata. Jasno je da pravednije društvo – zvali ga socijalizmom ili kako već hoćemo – ne može niti smije zanemariti znanstvene spoznaje ni na polju ekonomije i sociologije. Ipak, razmislimo li zrelo, čemu može koristiti (eventualno) potpuno objašnjnje djelovanja tržišta (mada neka suvremena istraživanja na tragu teorije kaosa, govore o nepredvidivosti globalnih ekonomskih kriza, recimo)? Čemu služi znanstveno objašnjnje rada nekog mehanizma – bio on čisto mehaničke prirode ili se radilo o interaktivnim efektima učesnika interakcije?

296

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Svako objašnjenje ima za cilj da se shvati mehanizam pojave, temeljem čega se onda nastoji izvući najveća korist za korisnika. Kako je „korisnik“ u spletu ekonomskih odnosa čovjek pojedinac, ali – globalno gledajući cijelo čovječanstvo – to će se i tako razjašnjeni mehanizam morati upotrebljavati na njihovu korist. No, to više nije znanstveno, već moralno pitanje: Kome dati prednost? Jedinki ili kolektivu? Poslužit ću se jednostavnom metaforom čovječanstva u obliku jedne-jedine jedinke – čovjeka. Čovjek je cjelina (organizam) koja se sastoji od mnoštva međusobno kompatibilnih i savršeno funkcionirajućih djelova (organa). Zahvati li gangrena neki njegov ud – nogu, recimo – savršeno je jasno da će se većina radije odreći tog jednog uda negoli dozvoliti širenje bolesti na cijeli organizam, što bi u konačnici uzrokovalo njegovu smrt. Otprilike takav je odnos između cjeline zvane čovječanstvo i njegovih udova – ljudi. Jasno da je najbolja situacija, kada postoji ravnoteža zadovoljavanja potreba i interesa obje strane. Socijalizam nastoji upravo to postići!

297

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Teror verbalne masturbacije Crkva voli grešnike koji se kaju. (E.M.Remarque)

Zbiva se to u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, masturbira cijelo stado i noću i danju! Da odmah bude jasno, ovoj parafrazi Desankinih stihova nije cilj ismijati njenu poemu, a još manje tragične događaje iz naše prošlosti. Kažem, naše – jer jednom to zaista bijaše zajednička prošlost ljudi ove regije. A držeći se one pokojnog Maršala - „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“ - zašto bih ikome prepustio ono što bijaše i jest moje? Ne, parafraza početnih stihova tragičnog spjeva posvećena je fragmentu raspukle cjeline, mada nije nimalo neočekivano što su se i ostali ugledali na nju. Odnosi se na takozvano predziđe ovčarstva – razumijete odmah o kojoj se zemlji radi, zar ne? – u kojoj ovčice pod dirigentskom palicom svojih pastira sasvim javno danonoćno bestidno drkaju, kako u svojim torovima, tako i preko svih mogućih dostupnih im medija. A od onih etabliranih to su gotovo svi, skoro ni nema izuzetaka. Da mi moguće ne bi nabili porez na širenje pornografije, odmah se ograđujem kako spomenuta masturbacija nema veze sa fizičkim užicima – ona je prvenstveno verbalnog tipa – ali je itekako povezana sa onom prvom. Drage i premile ovce i ovnovi, nakon što su kradom, daleko od očiju svojih janjaca, obavili tu nadasve „perverznu“ radnju, zadovoljivši tako „životinjski“ dio svojih osobnosti, izašli su - predvođeni svojim pastirima od kojih je ne mali broj istu stvar radio u svojim posvećenim torovima (da sad ne spominjem prevrtanje mlade janjetine – dakako, ne na ražnju već preko vlastitih ruku) - pod svjetla reflektora. Shvativši kako su u potaji svojih ložnica činili bogu neugodno djelo, nakon polsatnog okajavajućeg lupkanja pestima u prsa: „Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh…!“, odlučili su od svoje 298

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” dječice – ali i od svih ostalih članova društva koji se ne smatraju ovcama – učiniti savršenstvo. A savršenstvo, po njihovom mišljenju jest: „Nikad nemoj javno pričati o onome što u potaji radiš , jer bi te mogla stići kazna našeg Nadpastira!“. Na stranu to što spomenuti (ne, nije to njegov zemaljski namjesnik, papa Štrumpf) ni jednom riječju nije osuđivao ono što je u biološkoj prirodi rečenih ovaca i cijelog čovječanstva. Dapače, negdje među prvim redovima svoje poruke on im izričito naređuje: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“ Na koji individualni način će to, već dobrano namnožene njegove tvorevine, činiti – ostavio je svakom pojedincu na slobodni izbor rukovođen njegovom fantazijom. A mašta ljudska, pa i ona spominjanih ovčica i njihovih pastira, nenadmašna je u smišljanju načina odigravanja te najmilije igre ljudi. Igraju je na sve moguće načine: kako u mješovitim ili istospolnim parovima te grupama, sami sa sobom ili sa partner(om/ima), mladi sa mladima, stari sa starima i mješovito, da zaobiđem one najperverznije načine (zbog ranije spominjanog poreza i tek toliko da poštedim pokoju ovčicu koja se nesmotrenošću provukla među čitatelje). Da, da – namah uskaču pastiri uzvišene čistoće – no naš nam Nadpastir izričito kaže: "Plodite se, i množite“, a ne; „igrajte se sa tako ozbiljnim stvarima k'o što je rasplod!“. Donekle ih svaćam, jer zaista – na radnom mjestu nije ni prostor ni vrijeme za igru, a oni su naredbu svog Vrhovnog komandanta shvatili kao radnu obavezu uz koju nikako ne valja zabušavati masturbirajući partnera ili, ne daj bože – sebe sama! Doduše, cijelo čovječansvo, otkada zna za sebe,

299

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” radi te stvari danonoćno i nije za primjetiti da se Nadpastir nešto naljutio. Dapače! Dozvolio mu je da se namnoži preko svih granica. Gotovo 7 milijardi učesnika igre ljudi, što u potaji – okajavajući potom svoje postupke u posvećenim torovima – što besramno uživajući u privilegiji koju im je priroda dodijelila, ne znajući za ikakvo samookrivljavanje, uživaju u spomenutim aktivnostima. I u masturbaciji! Ipak, jedinstvena populacija konzumenata s vrela tjelesnih užitaka nakon izvršenog čina oštro se dijeli u dvije grane. Prva, na sav glas i nadasve javno, osuđuje ma i sam spomen aktivnosti od kojih još ni ruke nisu oprali. Oni sad samo riječima nastavljaju prethodnu djelatnost - verbalno masturbirajući smatrajući to ovaj put nadasve bogougodnim djelom. Drugi pak, đavlovi sljedbenici, vide grijeh upravo u poltronstvu prvih, a ne u daru prirode koji koriste zajedno sa ostalim živim bićima – barem sisavcima. Dakako, vragovi učenici spadaju tamo kuda i njihov gospodar – u pakao – a pastiri, predvođeni spomenutim Štrumpfom i njegovim nižerangiranim generalima moralnog odgoja, nastoje im ga stvoriti već na Zemlji, u predziđu ovčarstva napose. Nastojeći homogenizirati svoje stado, potaknuli su osnivanje takozvane „udruge GROZD“ koja se – za razliku od „udruge RODA“ , čiji članovi žive na ovom a ne nekom izmaštanom svijetu – protivi uvođenju Zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole, kao i sadržaja kurikuluma koji je donijelo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. A što njih smeta? Ne znaš što li više – spominjanje masturbacije, homoseksualnosti, zaštite od trudnoće, prekida trudnoće, potpomognute oplodnje,…, jednom riječju – sve što se dotiče prirodnog pristupa spolnosti kao posve naravnoj biološkoj činjenici. Jer, članovi dotične udruge čim izađu iz svojih ložnica, gube svoju spolnost i postaju bogobojazne bespolne sluge svoga Vrhovnog Gospodara, tumačeći - prema vlastitom nahođenju

300

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” – njegove spise, riječi i naloge svome vlastitom stadu. Tako, jedan od pastira izvan predziđa ovčarstva (no s obzirom da se ovčice smatraju pripadnicima općeg stada, onda je to i njihov čuvar) kaže: „Kršćanstvo nije protiv znanosti, kao što neki tvrde, ono je za znanost, ali i za dosljednu obranu ljudskog života od njegovih najranijih faza.“ Kršćanstvo, pa to je bar svima jasno, zar ne - nikada ni nije bilo protiv znanosti! Ni kada je uspaljena kršćanska rulja masakrirala jednog od najvećih antičkih naučnika 5. stoljeća, upravnicu Aleksandrijske biblioteke, astronomkinju, matematičarku i filozofkinju Hipatiju: „Ćiril, aleksandrijski patrijarh, mrzeo ju je zbog njenog prisnog prijateljstva sa rimskim namesnikom, kao i zato što je predstavljala znamenje učenosti i nauke, koje je rana crkva poglavito poistovećivala sa paganstvom. Nalazeći se u velikoj ličnoj opasnosti, ona je ipak nastavila da predaje i objavljuje, sve dok, 415. godine, kada je jednom prilikom odlazila u Biblioteku, nije naišla na razjarenu gomilu Ćirilovih parohista. Oni su je svukli sa kočije, strgli joj odeću i, naoružani oštrim školjkama zvanim petrovo uho, živu odrali do kostiju. Posmrtni ostaci su joj spaljeni, dela su joj uništena, a ime zaboravljeno. Ćiril je, međutim, postao svetac.” (Carl Sagan, “Kozmos”) Ni kada su sudili Galileju, natjeravši ga da javno demantira svoje učenje i ode u doživotni kućni pritvor, što je – doduše – bila bolja sudbina od one kojoj su podvrgnuli Giordana Bruna, zbog širenja znanstvenih istina koje je kršćanstvo „oduvijek podržavalo“. U današnjoj oštroj ideološkoj podjeli svijeta na, uvjetno rečeno, konzervativce i naprednjake, mnoge učene ovce (čak i s akademskim

301

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” stupnjevima) nastoje aposteriorno opravdati postupak Crkve, ribajući njene grijehe prošlosti a nastojeći zataškati one suvremene (pedofilija, transfer nacističkih ratnih zločinaca u Južnu Ameriku, pranje novaca,…), kako bi je učinili što privlačnijom čak i onima koji razočarano napuštaju njezino stado. Pa, kaže jedan od akademskih ovnova, naše gore list (koji, usput rečeno, navješćuje ledeno doba kad svi govore o klimatskom zatopljenju, sumnja u teoriju evolucije, zastupa unošenje kontroverzne teorije o novom genetskom porijeklu Hrvata u školske udžbenike, itd.), pravdajući postupke Crkve protiv osnivača moderne znanosti: „Galileo nije imao znanstvenog dokaza, i u tome je cijela priča, nego je pribjegao teološkim dokazima, jer, mora se reći da je bio i vrlo jak teolog. Tu se, naravno, upleo u različite teološke svađe, u međuvremenu umiješali su se i protestanti koji su napadali crkveno učiteljstvo zbog revizionizma, i razni drugi čimbenici koji sa znanošću nisu imali puno veze. Osim toga, malo je poznato da je Galileo bio osobni prijatelj ondašnjega pape Pavla V, kojemu je često dolazio, s kojim je cijela poslijepodneva šetao u vrtu i dugo raspravljao s njime, jer su papu također jako zanimala znanstvena pitanja. Prema tome, sve što je o »slučaju Galilei« u svijesti prosječnih ljudi, što se godinama o tome pisalo po knjigama i učilo iz udžbenika, to je povijesni falsifikat.“ Neovisno o stavovima uvaženog ovna glede činjenica i njegovog zauzimanja stava o komplementarnost vjere i nauke tokom cijele ljudske povijesti, iznesenih u intervjuu „Glasu Koncila“, ispada gotovo pohvalno što Galileo Galilei nije bio osuđen zbog znanstvenih, već rad svojih teoloških stavova! Da ne povjeruješ! Skoro 130 godina poslije Darwinove smrti, Sveta Stolica – u svom ustrajnom podržavanju znanosti i njenih rezultata, eto - konačno priznaje kako je "teorija evolucije u skladu s Biblijom", ali iz

302

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Vatikana su poručili da se ne namjeravaju posthumno ispričati njezinom tvorcu Charlesu Darwinu! Zarad šikaniranja i napadaja, a sve zbog obrane istine – crkvene, dakako. Netko reče da crkveni mlinovi melju sporo, ali zato – temeljito! Otpor istraživanju matičnih stanica, negiranje učinkovitosti kondoma za zaštitu od AIDS-a, protivljenje medicinski potpomognutoj oplodnji i zamrzavanju zametaka, samo se neki od novijih dokaza kako se Crkva ne protiv nauci, dapače – koči je u njenu razvoju. Jer, povijesno gledano, znanost je dokazana snaga koja mijenja svijet slijedom prirodnih i društvenih zakonitosti. Religija mijenja svijet “nasilno” – snagom autoriteta a ne dokaza – i neprestano se prilagođava (neke sporije, poput kršćanstva, točnije – katoličanstva – a druge brže) najnovijim naučnim spoznajama. I sad, pastirska aristokracija okupljena oko Hrvatske Biskupske Konferencije sazvala u jednom od svojih svetih torova konferenciju za novinare, željne da čuju što vrhovni čuvari stada imaju poručiti – Urbi et Orbi – svojim ovčicama. Iznoseći pastirske stavove o svemu i svačemu, pa i o tome kako su svećenici „zbog ispovjedne tajne do sad davali svoje živote, a to su spremni i sada“ (!), osvrnuli su se i na uvođenje Zdravstvenog odgoja u škole. Potom je u zagrebačkoj župi Dobrog pastira održana, uz prisustvo roditelja, tribina pod nazivom "Što je sporno katolicima u navedenom zdravstvenom odgoju u školi?", na kojoj je istaknuto isto što i pred medijskim poslenicima: „…da uvedeni zdravstveni odgoj uključuje četiri modula, od kojih prva tri modula za ljude kršćanskog svjetonazora nisu sporni (higijena, prevencija ovisnosti, prevencija nasilja), ali da je sporan četvrti modul koji se odnosi na spolni odgoj, odnosno na rodnu ravnopravnost. Roditeljima je pojašnjeno da će se nastava spolnog odgoja izvoditi već od trećega razreda osnovne škole do trećega

303

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” razreda srednje škole, i točno je objašnjeno što će se konkretno u kojem razredu o spolnosti učiti. Kao ključne probleme u sadržaju toga spolnog odgoja predavači su istaknuli prikazivanje rodne ideologije prema kojoj je sasvim prihvatljivo da si djevojčica zamišlja da je dječak i obratno. Naglasili su da se seksualnost u nametnutom spolnom odgoju tretira isključivo kao fizički čin, bez uključivanja emocija, što je za katolike neprihvatljivo. K tome će se djecu učiti, istaknuto je, kako će masturbirati, kako će si postavljati kondom, kako će se s partnerom dogovarati oko zaštite pri spolnom odnosu, i zbog zaštite od neželjene trudnoće, i zbog zaštite od spolno prenosivih bolesti, te kako će se ponašati ako se dogodi neželjena trudnoća. Kao dodatni je problem istaknuto to što se sva ta problematika djeci nameće prerano, u njihovoj gotovo dječjoj dobi te ih se tako na neizravan prerano upućuje u svijet spolnosti.“ A u četvrtom, za njih spornom dijeli kurikuluma, učenicima se mastrubacija predočuje kako sasvim prirodna radnja ljudskih bića, neškodljiva po fizičko i psihičko zdravlje, zbog koje ne bi trebali u životu imati mentalnih problema niti je ispovijedati kao grijeh (pred svojim pastirima koji, čini se, s velikim užitkom slučaju takve ispovjedi). Da će se djecu učiti kako masturbirati je naprosto dio prljave propagande (od promicatelja „duhovnosti“!), poput svojevremene kako će u komunizmu sve žene biti zajedničke. Tumači im se kako ni homoseksualnost nije nastranost ili bolest već naprosto prirodna seksualna orijentacija (po nekim procjenama, do 10% ljudi ispoljava eksplicitnu ili latentnu homoseksualnost), što je još 1973. godine shvatila Američka psihijatrijska asocijacija, a 1990. usvojila kao znanstveni stav i Svjetska zdravstvena organizacija ukonivši je sa svoje liste bolesti i poremećaja. To je znanstvena istina koju „pastiri božji“ podmeću kao širenje homoseksualne propagande, a vjerojatno sličnim smatraju podučavanje o rodnoj i spolnoj ravnopravnosti! Pa će opet uskočiti sa bilijskim pričama o

304

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” grešnim i poročnim gradovima Sodomi i Gomori, koji bijahu kažnjeni božjim gnjevom radi ispoljavanja raznih (seksualnih) nastranosti; bludničenja, spolnog odnosa sa životinjama odnosno – sodomije, kako naši nadasve moralni i istinoljubivi duhovnici, širitelji božje riječi i zakona, vole falsificirano nazivati homoseksualnost, u očajničkoj obrani svojih shvaćanja. Mada nigdje izričito ne stoji da su gradovi uništeni upravo zbog nje. Katolička Crkva u Hrvata, nazovimo konačno pravim imenom tu vrhovnu pastirsku udrugu zaduženu za čuvanje svojih ovaca, izgleda je u paničnom strahu kako njeni janjci ne bi shvatili da je upravo ona bolesna, a ne homoseksualci, i time se preko noći premetnuli iz ovčje u ljudsku vrstu. A, nad ljudima ništa ne pomaže njihov pastirski štap! No, eto, ponovit će oni neznano koji put – Crkva se nipošto ne protivi znanosti. Nije li nadasve ironično da antičku Grčku (sa svojim shvaćanjem homoseksualne ljubavi kao njenog višeg oblika), a ne kršćanstvo, smatramo kolijevkom zapadne civilizacije? Je li odnos prema homoseksualnosti uzrok tome, ili možda činjenica da su stari Grci odavali veće poštovanje slobodnom ljudskom izboru negoli potonji obožavatelji dogmatskih spisa? I tako, odlučili pastiri poduzeti široku društvenu akciju u kojoj angažiraju roditelje, učitelje, ravnatelje školskih i predškolskih ustanova, političku desnicu, poakademčene ovce i ovnove, svoj vjerski časopis koji neslužbeno iznosi njihove službene stavove, te sve živo što diše ovčjim dahom – podržani od svog vrhovnika, pape Štrumfa i svom silom konzervativnih dogmi kojima vitlaju oko sebe (sjetimo se samo dogme o nepogrešivosto pape, kojoj se svojevremeno čak i biskup Strossmayer suprostavio) - kako bi sabotirali namjeru vlade da uvede u osnovne i srednje škole Zdravstveni odgoj kao obavezni predmet. U tome ih je podržao čak i Predsjednik Udruge ravnatelja srednjih škola, čini se u iskrenom

305

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” uvjerenju kako te ustanove moraju širiti odgojne oblike u skladu s hrvatskom tradicijom, a ne znanstvenu istinu i moral usklađen sa vremenom u kojem živimo. Aktivisti, takozvani „Nepomireni“ (sa vremenom u kojem žive?), organizirali su takozvane „Prosvjede igračaka“ – sasvim nesvijesni u čijim rukama upravo oni predstavljaju igračke - koji su doživjeli pravi debakl, s porukom: „Ne dirajte im djetinjstvo“, što u prijevodu na jezik normalnih ljudi znači - „ostavite ih doživotnim, zatucanim infantilnim janjcima, kakvi smo i mi prosvjednici“. Uračuna li se kao potpora i sramotni međudržavni ugovor RH sa Vatikanom, po kojem vrla pastirska braća bezočno cecaju novac, kako od isto tako i od raznomišljenika, ne hajući za negodovanje poslijednjih, dok istovremeno ustraju u tvrdnji kako „u odgoju ključnu riječ imaju obitelj i roditelji, koji moraju imati pravo na slobodan izbor odgoja svoje djece“. Na slobodan izbor glede upotrebe svog poreza, dakako, nemaju pravo – sve dok ovaj curi u čobansku škrabicu. Razmotrimo pobliže tu floskulu kako roditelji „moraju imati pravo na slobodan izbor odgoja svoje djece“. Može se čovjek odgajati, ali i uzgajati. Na žalost, nije da se ovo potonje danas itekako ne radi na svim stranama – i nedemokratskim, jednako kao i demokratskim. Stvar je jednostavnu u modusu kojim se tome pristupa. Za odgajanje mladih generacija svakako ne bi trebali biti zaduženi duhovni pastiri koji stoljećima dokazano ne mogu izaći na kraj kako sa svijetom tako ni sa samim sobom, a posebno sa vlastitom seksualnošću, ni političari, niti oni koji formalno jesu zaduženi za taj čin ali se daju manipulirati i od jednih i od drugih. To bi trebali raditi pedagozi, dobro potkovani psihologijom, filozofijom i humanističkom etikom – ljudi koji rezoniraju sa svojom epohom, a istinom prvenstveno – u sprezi sa obrazovanim roditeljima. Ljudi nepotkupljivi, koji nisu poltroni i ne vješaju po zidovina svojih stanova dokaze tek svog formalnog obrazovanja. Oni, koji su davno

306

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” shvatili da forma ne sadrži u sebi i suštinu, ali je suština istovremeno i forma bitka. Na ogromnu žalost populacije ove regije – a predziđa ovčarstva još i više – takvi ljudi kao da ne raspolažu dovoljnom moći za promjene. Zato sam veoma sumnjičav u uspjeh uvođenja ovog predmeta u škole, bez naknadnog „rebalansa“ - revidiranja njegova sadržaja. Pod pritiskom svih ranije spomenutih snaga, baš kao što se pod pritiskom realnosti prave rebalansi državnog proračuna. Uostalom, reći će netko – dječica, mladići, odrasli ljudi i starci će, bez obzira na javno nadrkavanje Katoličke Crkve i nadalje masturbirati između svoja četiri zida i birati partnere prema seksualnim preferencijama. To je možda i najlakše učiniti; teže se riješiti vlastita licemjerja, a još teže konačno odrubiti glavu sedmo ili sedamstoglavoj aždaji koja vjekovima sprečava istinsku ljudsku slobodu. Možda bismo mogli riječi kojima prikrivaju svoje unutrašnje siromaštvo, istovremeno ga prodajući kao duhovno pastirstvo: „u odgoju ključnu riječ imaju obitelj i roditelji, koji moraju imati pravo na slobodan izbor odgoja svoje djece“, shvatiti i na slijedeći način. Ja sam jugounitarističkih, ti si kroatocentričnih, on je antifašističkih, netko četvrti fašističkih, peti liberalnih a šesti pak socijalističkih svjetonazora. Nekako ne mogu izbjeći sumnji kako dotična pastirska braća u tom pogledu više ne bi inzistirala da svi mi imamo „pravo na slobodan izbor odgoja svoje djece“, a još manje zahtijevala da se u škole uvedu posebni programi u skladu sa ovako različitim pogledima na svijet i društvo. Dakako, to čak ni za ljude - a ne samo ovce - nije prihvatljivo, iz jednostavnog razloga. Postoji sito koje prosijavaja raznorazne stavove i svjetonazore, a naziva se etikom. Humanističkom a ne božanskom, relativnom (no ne i relativističkom) a ne apsolutnom, ovisnom o stupnju razvoja društva a ne jednakom za sva vremena. Dok ustaju protiv suvremenog pogleda na ljudsku spolnost, seksualne i rodne odnose među ljudima,

307

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” ti samozvani čuvari duha bez duše nekako su, zabavljeni svojim frustracijama, zaboravili kritički osvrnuti se (u skladu sa vremenom koje zajednički dijelimo) na vlastiti odnos prema ženama, celibat u svojim redovima, negativni odnos spram međukonfesionalnih brakova - jer bi to kao loše utjecalo na odgoj djece - i slične pojave u vlastitim redovima. Vjerujem da ćete zaludu na školskim ili crkvenim satovima vjeronauka (gdje su prvi nametnuti u školski odgoj sekularne države, a drugi su uvjetovani zaplašivanjem slabijim ocjenama na onim prvima) slušati istine o inkviziciji, prisilnom pokrštavanju domorodaca ili o najgorim papama crkvene povijesti. Možda o niz silovanja, bludničenja i incestuoznih veza kojih je prepun Stari zavjet? O „pravedniku“ Lotu koji s ženom i kćerima bje pošteđen prilikom zatiranja Sodome i Gomore, jer namjesto da dopusti njihovim stanovnicima „da se namiluju“ njegovih gostiju (božjih anđela), on im u zamjenu nudi svoje dvije netaknute kćeri: „njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite“. Ili o tim kćerima koje kasnije zatrudnješe (prethodno ga opivši) sa vlastitim ocem? Valjda sam smetnuo iz vida kritički odnos Katoličke Crkve spram analiza oblika netrpeljivosti - koji obuhvaćaju etničku, spolnu, rodnu, rasnu, i inu vrst odnosa prema drugima i drukčijima – a sadržani su u hrvatskim školskim udžbenicima za osmoškolce i srednjoškolce (1, 2, 3, 4, itd.). Na kojima se odgajaju i obrazuju nove generacije. Izmaklo mi je i očitovanje Crkve kao cjeline i pozivanje na odgovornost svojih pastira poslije nerijetkih ustašonostalgičarskih eskapada, određenje prema povezanosti vlastite organizacije s nacizmom i poslijeratnim spašavanjem ratnih zločinaca, bulažnjenju nadbiskupa Srakića kako „Sloboda može samo odmoći čovjeku”, odnos prema otkrivanju i procesuiranju hrvatskih ratnih zločinaca iz proteklog rata,… Gdje li se zaturiše crkvene kritike ili opoziv, ako već ne zahtjevi za hospitalizacijom povjesničara i svećenika pročelnika odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu - dr. Stjepan Razuma koji ostade bez istoga (razuma), tvrdeći kako je „Jasenovac

308

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” velikosrpski mit, a ne logor u kojem su tokom II svjetskog rata ubijani Srbi, Židovi i Romi…". I dok Crkva u Hrvata ostaje bez riječi, teksta ili makar pantomimskog određenja prema ovakvim pojavama koje truju mlade generacije, ona neumorno verbalno masturbira nad stvarima o kojima pojma nema, prakticirajući ih samo u ilegali iza debelih crkvenih zidova. Kad bi mnogi roditelji, de facto ovčice koje slijede upute svojih pastira a ne vlastiti razum, češće pogledavali u unutrašnje zrcalo negoli u vanjskom provjeravali svoju fizičku ljepotu, možda bi shvatili da farizeji nisu živjeli samo u Kristovo vrijeme, već se nalaze i s ove strane ogledala. Bi li ih, barem napola istinit satirični tekst (kao što satira uglavnom jeste) „Zašto Bog ne bi dobio profesorsku poziciju”, mogao uvjeriti da preispitaju sebe i kvalifikacije vlastitih pastira koji su diplomirali kod nekompetentnog profesora? Ili će naprosto, nakon zatajene, zajednički nastaviti onu javnu – verbalnu masturbaciju?

309

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Tko s đavolom tikve sadi… Protiv mnogih „izvornih“ HDZ-ovaca, tzv. „barakaša“, tokom proteklih godina provođene su istrage od međunarodnih, pa i domaćih službi - po svom negativnom renomeu svima poznatog hrvatskog pravosuđa. Tako i protiv Franje Tuđmana i Gojka Šuška, prema izjavama najviših predstavnika Haaškog suda bijaše pokrenuta istraga, što je potvrdila i tadašnja „Glavna tužiteljica ICTY-ja“ Carla del Ponte (http://www.bhdani.com/arhiva/202/t20202.shtml). Samo je smrt spasila bivšeg Predsjednika od podizanja optužnice, sadržaj koje bi najvjerojatnije sadržavao optužbe koje je sudac Orie na suđenju hrvatskim generalima ponovio, apostrofirajući ga (uz druge najviše hrvatske dužnosnike) kao najodgovornijeg učesnika „udruženog zločinačkog pothvata“ koji se odvijao pod njegovom komandom. Poput spomenutog dvojca, tako se i Bobetko, Brodarac, Boban i još pokoji, spasiše smrću od tapšanja ruke Slijepe Boginje po ramenu, pa kao „neosuđeni“ (što njihovi fanovi i jataci brže bolje falsificiraju u – nevini, smetnuvši s uma da ni Hitler, Milošević, Pavelić, i srodna žgadija nikada nisu bili osuđeni) ostaju „svjetlo u tami“ – privrženičkih mozgova, naravno. Boljkovac, Manolić, Mesić, Degoricia i slična „lijeva“ potpora HDZ-u u rušenju Jugoslavije (Mesić, „Kako smo rušili Jugoslaviju“) ili stvaranju RH – s koje se već strane posmatraju stvari - za razliku od desnog Šuška i tzv. Nervalske skupine, te dugogodišnjih udbinih doušnika koje je Tuđman postavio za protektore bosanskih Hrvata - s „vragom su zajedno tikve sadili“, pak sada mnoge od njih sustiže zaslužena sudbina (Nerval je mjesto u Kanadi gde su bili koncentrirani ustaški usmjereni zapadno hercegovacki franjevci). Čovjek baš i nije daleko od pomisli da je Hrvatska nažalost takava kakva jest, jer su je stvarali (i) ustaše, komunistički i suvremeni ratni

310

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” zločinci te kriminalci, posebno kad se prisjeti čuvene Tuđmanove izjave kako je “NDH predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda”. Spomenuti „lijevi desničari“ na vrijeme su se opametili vidjevši prvenstveno zločinačku Tuđmanovu (HDZ-ovu) politiku prema Bosni te šovinistički odnos spram hrvatskih Srba, pa su se relativno na vrijeme distancirali odvajanjem od ove – prema SDP-ovcu Željku Jovanoviću, ali ne samo prema njemu - zločinačke stranke. Isti čas sustigao ih je gnjev vrha stranke – praćen podrškom ostatka, inače dresiranog i konzervativnog, intelektualno deficitarnog članstva ove stranke – osuda za izdaju hrvatstva, domovine, stranke, čega li sve ne. Još je Račan početkom devedesetih anticipirao - ne previše odlučno i suviše bojažljivo, kakav je već bio, “stranku opasnih namjera”, a ista je u međuvremenu dokazala svima - urbi et orbi – svoje prave namjere. Nažalost, još danas nejasne velikom dijelu građana. Vrh stranke nije baš mogao mnogo više negoli strpljivo čekati dobrodošle trenutke za osvetu svojim bivšim liderima i suborcima (doduše, Mesić je ekspresno smijenjen s položaja Predsjednika Sabora), s obzirom da narod – inače ogrezao u tzv. „hrvatsku šutnju“ – nije bio baš na sasvim istoj valnoj duljina sa njima. Pokazao je to uzastopno birajući Mesića za Predsjednika RH, kao i davanjem ogromne prednosti Josipoviću (lijevocentrumašu) na proteklim izborima, pred previsoko uzlepršalom Kosoricom. U svakom slučaju, dovoljno govori o moralnom i etičkom kredibilitetu te stranke i odnos prema svojim bivšim, najviđenijim članovima, da ne kažem drugovima, s obzirom da im neizmjerno smrdi inače lijepa riječ – drug. Čak se i uzajamni odnos „posrnulih istomišljenika“ aretiranog „lučonoše“, bivšeg Premijera Sanadera te njegova zamjenika Polančeca - i posade kojom su nekada zapovijedali a sad se ista distancira od svojih kapetana, odvija prema „glođu se psi“ scenariju.

311

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

No, vratimo se mi radije odnosu stranke prema svojim bivšim „lijevim“ kompanjonima. Recimo, Mesić i Manolić bili su bivši Premijeri prvog, odnosno drugog sastava Vlade iz redova HDZ-a, a trenutačni osumnjičenik za „komunističke ratne zločine“ Boljkovac, bijaše prvi ministar unutrašnjih poslova RH! Mesića je Sabor RH izabrao za hrvatskog člana predsjedništva SFRJ, te napuštajući premijersku dužnost postaje potpredsjednik, a zatim 1991. i posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ. Do svoje smjene nakon razlaza s Tuđmanon, vršio je dužnost predsjednika drugog saziva Sabora. Josip Manolić – jedan od osnivača HDZ-a - bio je predsjednik prvog saziva Županijskog doma Sabora, dok je ovaj još postojao. Prije toga, godine 1990. postaje potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske, dok od 1991. biva šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka (tijela koje je koordiniralo svim tajnim službama). Podjednako od strane HDZ-ovaca proskribirani general pukovnik Martin Špegelj, zauzimao je fotelju ministra za narodnu obranu u vrijeme druge hrvatske Vlade, dok je Boljkovac i dalje čvrsto držao šefovsko mjesto Ministrasva unutarnjih poslova. I, vidi bolan, u trećoj hrvatskoj Vladi (tzv „nacionalnog jedinstva“) evo i četvrtog mušketira - Slavka Degoricije – kao ministra bez portfelja, a kasnije u stolici ministra obnove. Daklem, u „danima najsudbonosnijima za Hrvatsku“ kako patetično vole izricati vrli „domoljubi“, ovi „prokletnici, izdajnici, gnjide, antifašistički zločinci, komunjare, gadovi,…“ (što onda sudruzima, članovima „zna se“ stranke, u njihovu blaženom „neznanju“ nije nimalo smetalo) – među njima i trenutno proskribirani Josip Boljkovac - bili su ljudi od najvišeg povjerenja, na najvišim pozicijama kako u stranci tako i u državi, uzdanice u „borbi za hrvatsku stvar“, snabdjevali su HDZ-ovce (danas kažu Hrvate, mada su to uglavnom bili organizirani članovi stranke)

312

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” švercanim oružjem, vodili tajne službe i stvarali planove za otpor Miloševićevu režimu, a onda preko noći… Ne kažu ljudi badava „čuvaj se ako 'izdaš' svoje istomišljenike osveta će te kad-tad stići!“. Vidljivo je to u njihovu odnosu spram Mesića, Boljkovca, Manolića, Polančeca, Sanadera, Glavaša,… s kojima su skupa tikve sadili, ali se sada od njih distanciraju kao da ih prvi puta vide, natječući se tko će više vlastite krivice prevaliti na njihova leđa. Kojekakvi moralno i intelektualno minorni trabanti stranke „u dobru i u zlu“, kao papagaji, potaknuti Boljkovčevim hapšenjem, pjevuše svima znanu istinu, kako „ratni zločin ne zastarjeva“ no, vidi vraga – kao po komandi utihnu čim se progovori o ratnim zločinima ove generacije (pojedinih) Hrvata! Što rječito svjedoči o njihovu svjetonazoru i intelektualnoj komplementarnosti sa zločincima i njihovom maticom – zločinačkom strankom „zna se“ kojom! No, sasvim je besplodno moralizirati tipovima bez morala koji su „okupili djecu (i očeve i djedove – nažalost) partizana i ustaša“ u borbi za Hrvatsku, a kojima je u toj borbi dirigirao komunistički odrod Tuđman uz svesrdnu asistenciju svoje sive eminencije, ustaše Šuška. Svoj su moral dokazali proteklih dvadesetak godina, kako u upravljanju zemljom (http://www.index.hr/images2/hdzizboriobecanjarezultat.jpg), tako i u odnosu na svoje bivše suborce. Uz neviđenu pljačku „One za koju bi sve dali, a Nju ne bi nizašta“ - što se u realističkom prijevodu čita kao „imovine za koju bi sve dali, a nju ne bi nizašta“ - kao i laganog ali neumitnog isplivavanja na svjetlo dana ratnih zločina (za koje smatrahu da su ih uspjeli pokopati skupa sa žrtvama), stvari polako ali sigurno stižu na naplatu.

313

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Jeli pak, trenutačno u predizborne svrhe eksponirani čamac za spašavanje vladajuće stranke, Josip Boljkovac zaista lično odgovoran za ratne zločine ili nije – teško da je poznato masi dresiranih pajaca koji u svom nadresiranom antikomunističkom ushitu "vješaju" prvoga koga im dreserska vlast uvali. Jer, dreserska "zna se" stranka sve zna, jelte – posebno kako spašavati vlastite guzice kad zagusti. Osim što dvadesetak godina "nije znala" da je zločinačka organizacija, što sve više i više izlazi na vidjelo. Ako pak se kao spasitelj javlja, kao rođen za tu ulogu svježe prigrljeni stranački kompa ministar Karamarko, antikomunist po vlastitom priznanju – kojeg „vrijeđa antifašizam“ (jer je on ustvari moguće i uvjereni antefašist, jelte), onda…Može se samo, po ne znam koji puta ponoviti ovoj žalosnoj, moralno i etički posrnuloj generaciji hrvatske mladosti, da nije za ovu zemlju presudno suđenje starcu od devedesetak godina – ono neće, niti može, zemlju izvući iz moralne krize u kojoj gnjili već dva desetljeća. Prvenstveni interes ove aktuelne generacije na planu vlastitog moralnog pročišćenja je, da raščisti sa vlastitim ratnim zločincima iz rata koji su nedavno vodili. Da ne bi za 65 i nešto godina morali i njih hapsiti i lupetati kako se sada - kada su maltene svi svjedoci već pokojni - navodno „sve zna“. I da ih se ne bi potomci, nadajmo se ipak moralniji i pametniji od njih, morali stidjeti.

314

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Tri žene protiv ludila U ne tako davna vremena 8. mart s kojim se poklapa Međunarodni dan žena iliti Majčin dan, kako su ga djeca uobičavala nazivati, kada su muškarci buketima ruža potkupljivali žene kako bi im dozvolile cjelodnevno ispijanje zdravica – u muškom društvu razrijeđenom tek s pokojom samosvjesnijom feministkinjom, pohotnim ili prijekim okom (ovisno o spola njegova vlasnika) promatranom - u čast svojih majki, supruga i prijateljica, dok su ih one do kasno u noć očekivale podgrijavajući večeru, ovaj ženama posvećeni praznik imao je veće društveno uvažavanje negoli danas kad je “nepoznat netko” upalio „svjetlo slobode”. Dapače, neko vrijeme čak ga se prestalo spominjati u gotovo paničnom strahu od utjecaja tog relikta “komunizma”, kakvu percepciju su društvu nametnule kleronacionalističke elite, na vlastiti društveni položaj. Tko zna, rojilo se u glavama, koga bi sve mogla nikad provedena lustracija (o kojoj se dosta pričalo) zahvatiti, naprtivši mu simpatije prema nekada bezazlenom prazniku kao ključni dokaz njegova antidomoljubnog kriptokomunizma. O ravnopravnosti pripadnica više od polovice čovječanstva, ne treba suviše daviti povijesnim detaljima. Dovoljno se prisjetiti mita prema kojem je Tvorac, nezadovoljan realizacijom svoje samoljubive “slike i prilike” – nastojeći tim remekdjelom ostaviti u svemiru svevremenski trag - istu raspolutio mačem na dvije polovice, kojom se prilikom svo troje (Tvorac i obeznanjene polovice) razjuriše na sve strane svijeta. On u mit i legendu, a one danas poznate kao žensko i muško – u vječnu potragu za svojim parom, tek s kojim iznova spojene čine kompletno ljudsko biće. Treba li pametnijima veći dokaz o ravnopravnosti žena i muškaraca? Dakako, jednako kako su naše “bolje i ljepše polovice”

315

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” jednakopravne u svim aspektima ljudskog djelovanja, tako su ravnopravne i u ludilu koje povremeno zahvati manje ili znatnije dijelove čovječanstva. U tom času, sve dok se pamet ne povrati iz stražnjih u vršne dijelove ljudske anatomije, što može trajati i desetljećima, ističu se kao zvijezde vodilje na koje većina jedva da obraća pažnju, muškarci i žene ravnopravniji od drugih, mada nikada ne bi ni pomislili da tu svoju prednost iskoriste za uzdizanje pred duhovno srozanom gomilom. O tri takve žene, želim vam ukratko pričati, redom kojim sam ih upoznavao i spoznavao. U vrijeme prošlog rata, povremeno sam objavljivao u nekim tiskovinama tekstove kojima sam bezuspješno prizivao pameti svoju razularenu, zaraćenu ljudsku braću. Dakako, niti sam u tome bio jedini, niti uspješniji od talentiranijih za tu vrstu angažmana od mene. Poslije majčine smrti, na nagovor sina, odlučio sam u obliku knjige objaviti na komadićima papira arhiviranu poeziju, kako ne bi sve otišlo sa mnom u crnu zemljicu. Oduvijek sam se služio jezikom kojim to i danas činim, pa me jezična fragmentacija poduzeta od istih luđaka koji su fragmentirali bivšu državu ne libeći se i fragmentacije njenih stanovnika na sastavne anatomske djelove, nije mogla doli iznervirati, ne izazivajući nikakvu promjenu u mojim ličnim lingvističkim navadama. Tol’ko još nisam lud da slijedim slijepe luđake na put kojim me žele skrenuti, pa sam u jednom dahu – poput najuzbudljivijeg krimića – pročitao Snježaninu knjigu kojom je javno, jasno i glasno rekla “popu – pop, a bobu – bob”. Kako sam upravo u to vrijeme izdao svoju zbirku pjesama, pronašavši na internetu njenu adresu poslao sam joj nekoliko primjeraka svoje umotvorine. Tako je započelo naše poznanstvo, koje se tijekom vremena pretvorilo u internetsko prijateljstvo. Razmjenjivali smo majlove i poruke, uglavnom vezane uz jezičnu problematiku, o čemu sam ja kao totalni lingvistički laik mnogo naučio od habilitirane doktorice jezikoslovlja. Nakon jednog opširnijeg pisma, uputila me

316

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” da ga prerađenog pokušam objaviti na nekom portalu. I sin me već dugo bezuspješno nagovarao na objavljivanja u elektronskom mediju, ali je Snježana u tome bila djelotvornija. To je bio moj prvi korak u upoznavanju druge prijateljice, no o tome kasnije. Komunicirajući sa Snježanom uvidio sam kako čitamo iste članke, cijenimo iste ljude, stojimo iza istih ideja, dakako, uz sve raznolikosti normalne za dva različita ljudska bića. Uvidjevši ludilo kojim su zahvaćena još do jučer zakleta braća, pretvorivši se u braću neprijatelje; ludilo isporučivano konzumentima (a to smo po pretpostavci bili svi mi) preko političkih, vjerskih, svjetonazorskih ili etničkih objeda, preko revizija prošlosti, jezičnih purizama ili u nedvosmislenom vidu, naprosto preko metaka, a u pozadini čega se vršila neviđena pljačka prvenstveno vlastitih naroda, ova je žena hrabro, ustrajno, intelektualno pošteno i etički moralno ustala u obranu istina o jeziku kojim smo se oduvijek sporazumijevali i razumijevali, kako nekada u dobru tako i sada u zlu. Ma hvalili uzajamno bratstvo i jedinstvo, ili si proklinjali matere i etničku pripadnost. Ta je žena stručno, na znanstvenim osnovama ustala protiv jezičnog ludila koje je poput vihora zahvatilo njegove korisnike, ne dajući se potkupiti i plaćajući za svoje intelektualno poštenje veliku cijenu. Mada najstručnija i napoznatija naša jezikoslovka, ne može u svome “selu” dobiti posao, dok se ne prikloni nižima od sebe. Što joj ni na kraj pameti ne pada! I dok svijet priznaje njeno djelo, prepuno pohvalnih recenzija svjetskih stručnjaka, dok joj upravo izlazi knjiga prevedena na španjolski (a kako izgleda, spremaju se i prijevodi na druge jezike), ta hrabra žena izlažući se porugama i prijetnjama, omalovažavanjima i pokušajima zatajivanja, čak i javnim demonstracijama protiv svoje osobe i djela, brani – ne svoju, već našu – istinu od slijepaca (iskreno, oni su više perfidno inteligentni negoli slijepi) koji svojim slijepilom zaraziše cijele narode.

317

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Kako je moj poduhvat, poduzet na Snježanin nagovor, uspio, počeo sam objavljivati članke po internetskim portalima nabasavši tom prilikom na ovaj u kojem čitate najnoviji. Otprve mi se – vidjevši tekstove i suradnike koji na njemu objavljuju - svidio portal koji njeguje humanističke, lijeve, proradničke, tolerantne, antinacionalističke i internacionalističke stavove, te ne pljuje po bivšoj državi kao inkarnaciji sveopćeg zla po njene narode, radi čega ju je trebalo razoriti. Preko prilježnog Amera (ne, nije Amerikanac!) došao sam u kontakt i sa njegovom urednicom Šteficom. Što reći o ženi koja usprkos i unatoč okolini u kojoj djeluje, sredini spremnoj da se i fizički obračuna sa njom kao što je nedavno fizički razračunavala sa svojim susjedima Bošnjacima, negoli samo skinuti kapu pred njom. U još teža vremena, kad je homogenizacija krda koje je i u drugim homogeniziranim krdima vidjela isto što i samo jeste – krdo - a u njegovim pripadnicima samo životinje a ne ljudska bića, Štefica je sa svojim suprugom ustala u obranu ljudskosti onih koji su zbog svoje “drugosti” i “drukčijosti” postali metom odstrela. Zar će ta žena i majka hrabrost, ustuknuti danas, kad ipak nisu više vremena u kojima se život gubio i za manje stvari od pomoći apriorno apostrofiranom neprijatelju? Pod njenim umješnim vodstvom, uz sličnomisleće suradnike, portal se pretvorio u jednog od najcjenjenijih u BiH, sa tekstovima prenošenim širom Regije, kao što eufemistički neutralno nazivaju prostore bivše Jugoslavije. Najdosljednija i najveća novinarska pera bivše države, dokazana svojom neprevrtljivošću i nepotkupljivošću tijekom olovnijih vremena od ovih današnjih, svojim prilozima usmjerenim prokazivanju pravih uzroka i uzročnika međunacionalnih trijebljenja i rasturanja države, samo odaju počast ženi od sarajevskog magazina “Dani” s pravom svrstanom u jednu od deset ličnosti koje su obilježile 2012-tu godinu. Ženomrsci često govore kako je ženama – a Štefica neka se ne uvrijedi, za nju to zaista vrijedi – nemoguće začepiti usta. Usta žene koja u sredini koja ne zna cijeniti što ima,

318

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” promiče humanizam i istinu, istinu i humanizam, iz dana u dan putem portala koji znalački uređuje. I dok su se Snježana i Štefica, svaka na svoj način borile – ni dan danas ne posustajući - protiv zlokobnog virusa nacionalizma koji je zarazio milijune na ovim prostorima, slijedeći svoje spisateljske puteve upoznao sam Olgu, jednu od bezbroj žrtava hrvatskog nacionalizma. Hrvatska Srpkinja, diplomirana slavistica, rasna pjesnikinja i spisateljica sa mnoštvom domaćih i međunarodnih nagrada, početkom rata curičak od svega dvanaestak godina, proživjela je kalvariju koja je ostavila dubokih tragova na njenoj psihi, no to su već suviše lični detalji da bi se javno iznosili. Prošavši “olujno” etničko čišćenje šibenskog zaleđa, skrenuta je od srbijanskih vlasti prema Kosovu (s istim ciljem promjene etničke strukture stanovništva kojim su Hrvati na područje Krajine naseljavali Hrvate) da bi kasnije završila u inostranstvu, donekle našavši mir uz svog muža u novoj domovini koju ne zanimaju banalnosti njenog etničkog porijekla. U svojim pjesmama često se dotiče proživjelih trauma ratom prekinutog djetinjstva, što je vjerojatno donekle oslobađa svakodnevnih suočenja sa sjećanjima na njih i ublažava ožiljke od rana na duši. Kršćanka, za ove krajeve vrlo krive provenijencije – daklem, pravoslavka! – pokušava iznalaziti odgovore na patnje i boli koje ljudska braća namjerno nanose jedni drugima, shvaćajući da se iza vjerskih, političkih, etničkih i inih u suštini beznačajnih atribucija krije ona jedina vrijedna koja tijekom stoljeća i tisućljeća prerijetko ispliva na površinu – jel’ stoga što je prerijetka ili je prejake sile sprečavaju da se ispolji – istinski humanizam ljudske jedinke. Svojom literarnom ispovjedi, ona je podjednak borac protiv snaga ludosti poput ranije spomenutih svojih drugarica. Poslijednja riječ nije tek stilska figura, jer – stjecajem sudbine kojoj sam poslužio kao sredstvo – one se međusobno znaju na isti način kao i ja njih. Preko interneta.

319

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Da, nikada nisam lično upoznao te hrabre žene, ali kao da ih poznajem cijeli život. Eto, preko globalne mreže ne šire se samo opasnosti od kojih morate strijepiti, ne atakiraju na vas samo pedofili, nimfomani i nifomanke, manipulatori koji bi da izvuku zadnju paru od vas ili vrbovatelji terorista samoubojica, već možete steći i iskrena i trajna prijateljstva koja uzajamno upotpunjuju i pozitivno mijenjaju njihove sudionike. Nisam od onih koji misle kako bi svijet bio bolji kad bi žene vladale njime. Previše primjera me uvjerava u suprotno. U “Lizistrati”, antičkog komediografa Aristofana, udružuju se supruge građana grčkih polisa i uskraćivanjem seksualnih odnosa primoravaju svoje muževe da sklope mir. Bio bi to vrlo djelotvoran i miroljubiv način kroćenja navodno samo muške krvoločnosti, da čisto biološki i žene nisu jednako željne seksa kao i muškarci. Nije stvar u tome da evolucija još nije sputala naše seksualne nagone (ne dao bog da se to desi, jer bi to značilo kraj ljudske vrste), već prije u tome što je neravnomjerno raspodjelila umne i empatijske sposobnosti među svima nama. Opisanim ženama ona ih je dodijelila šakom i kapom što ih i izdvaja iz cjelokupne, kako ženske tako i muške populacije. Ne znači da ih druge žene ne posjeduju, ponekad i same nesvijesne tih kvaliteta, pa je možda samo pitanje kada će se na specifični način manifestirati u javnosti, kao – primjerice – kod mnogih sudionica bosanskohercegovačkih demonstracija. Ljudi vole imati svoje ideale i idole, u glazbi, na filmu, u sportu, znanosti ili nekoj djelatnosti koja okupira njihovo zanimanje. U pogledu humane etike i hrabrosti njenog javnog ispoljavanja u uvjetima koji tome ne pogoduju, spomenute tri žene svima nam mogu biti primjer. Svojim prijateljicama - u nadi da će vlastitim primjerom potaknuti što veći broj žena i muškaraca na puteve istine, morala, ljubavi i pravde - kao i svim ženama bivše Jugoslavije i svijeta, čestitam 8. mart, Međunarodni dan žena.

320

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

P.S. Ne svojom krivnjom, ponešto zakašnjelo, no optimisti s pogledom na iduću godinu, dobronamjerno će to shvatiti preuranjenim! Neizlječivi optimisti znat će da se želje odnose na sve dane dolazećih godina.

321

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Ubijajmo nježno, civilizirano! Vjerujem da će, prepuni sreće, zadovoljstva i sigurnosti koje im pruža život u njihovim državicama, čitatelji ozbiljno razmisliti o pitanju koje postavljam. Da mogu birati, kakvu bi vrstu smrti odabrali za sebe? Naravno, kad za to dođe vrijeme, jer uglavnom ne biramo mi taj trenutak. Daklem, bi li radije umrli u eksploziji nuklearne bombe, od rakete ispaljene iz bespilotne letjelice, možda one lansirane sa stacionarnih platformi ili podmornice, u raketom raznesenom putničkom avionu ili bi radije da ga teroristi navedu na neki neboder, možda od nagazne mine, bojnih otrova, takozvanih „zvončića“ ili nepogrešivog snajperskog metka? Bi li radije bili zaklani, da im se odrubi glava, preferiraju li smrtonosnu injekciju u nekom američkom zatvoru, a možda bi odabrali davljenje žicom od specijalno uvježbanih komandosa ili da ih raznese bombaš samoubojica, ili... Što se autora teksta tiče, on bi najradije izabrao prirodnu smrt od starosti, u snu – tako da ni ne osjeti kad mu duša napušta ovaj svijet. Za vas, dragi čitatelji, zaista ne znam. U ovom času ljudske povijesti, samo tri oblika smrti možemo smatrati prirodnim: onaj što je dosuđen božjom voljom ili biološkim zakonom upisanim u sva smrtna bića, daklem – od starosti, kad otkažu funkcije svih vitalnih organa i „mašina“ se nepopravljivo pokvari; zatim onaj od nenadane bolesti koja nas mimo volje, uslijed slabosti organizma ili neuredna života uputi na nepovratni put preko rijeke boli; a tu je i pogibija uslijed neočekivanih nesreća (koje nikad ne spavaju!) ili prirodnih katastrofa. Dakako, možemo dodati i četvrti, ne toliko rasprostranjeni način, manje-više voljno izabran suicid iliti samoubojstvo. Koliko je to zaista vlastita volja ili nesretni stjecaj sviju okolnosti, uključujući i nerazumijevanje sredine, ovdje je nebitno.

322

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

„Ne ubij!“ je peta božja zapovjed, izrečena u apsolutnom smislu, koju po potrebi, ljudi – napose vjernici, kojih je uvjerljivo najviše među nama – tumače kako im odgovara. Ako je božjoj riječi potrebno tumačenje, onda je to krajnje nejasan i smotan Bog, daklem – nebog. Trebamo li tumačenje zbog njenog prenositelja koji ju je krivo isporučio primateljima - tada se moglo naći pouzdanijeg glasnika za prijenos Gospodinovih uputa. U slučaju pak da krivica leži do zapisničara preko čijeg teksta je stigla do nas – teško da uopće možemo zamisliti kako zaista bijaše izrečena. Bilo kako bilo, kraj tolikih ljubitelja tumačenja, da i jedan nevjernik priloži svoje. Bog, sem svih drugih osobina koje ga čine upravo takvim, božanskim - svakako posjeduje i razum koji se između ostaloga odlikuje i nerazdvojnom, neproturječnom sintezom riječi i prakse. Pretpostavimo li da je peta zapovjed zaista izašla iz božjih ustiju, ona je direktna, iskazana bez ikakvih ograda i izuzetaka. Što znači da bismo je („mi“, jer je upućena vjerujućima i nevjerujućima) trebali primijeniti i na ubijanje životinja, jer – „i konje ubijaju, zar ne?“. Pripadnici indijske sekte Jainista (Džainizam) - sljedbenik njenih načela bijaše nenasilni hindus Mahatma Gandhi – ne obrađuju zemlju da ne ubiju crve, hodajući metu put ispred sebe kako ih ne bi nagazili, mole se pokrivenih ustiju da im ne uleti neki insekt, ne kuhaju, pijući procijeđenu vode ovijaju usta kako ne bi progutali kakav mikroorganizam, ne iz straha od bolesti već golemog poštovanja prema životu koji je u osnovi njihove religije. Neka istraživanja pokazuju uvećanu agresivnost uživalaca mesa u odnosu na vegetarijance, što govori u prilog apsolutno shvaćene božje zapovjedi o zabrani ubijanja, ako nas je isti zamišljao kao svoje miroljubivo stado. No, kako ne bi pomislili da autor propagira ekstremistička moralna načela ili vegetarijansku ishranu, zamislit ćemo da je Svevišnji imao u vidu samo odnose među bićima kojima

323

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” je prenio obvezujuća pravila ponašanja. Daklem, ljudi – ne ubijajte se međusobno, u ma kojoj se prilici našli, bez ikakvih izuzetaka (Kur'an, mada zasnovan na božjoj objavi, dozvoljava ubijanje: „I ne ubijajte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva...“, čime je u proizvoljnom tumačenju otišao dalje od Novog zavjeta i još starije židovske Tore, ali se mora priznati da je mnogo bliži banalnoj svakodnevici. Nezgoda je, međutim, u osobnom poimanju pravde)! Potom se javljaju vjeroučitelji koji nas uvjeravaju kako to svakako nema važenja u slučaju samoobrane, a oni još „pametniji“ praktično proširuju izuzetak braneći se ne samo od noža pod grlom, već i tisućama kilometara udaljeni od bilo koje neposredne prijetnje. Jer, napad je najbolja (samo)obrana, uvjeravaju nas. Tome se, kroz cijelu Bibliju, Bog protivi i riječju i djelom. Ako nakon „Ne ubij!“, svojim Sinom - ustvari lično, uzmemo li u obzir jedinstveno Sveto Trojstvo - pri Besjedi na gori poručuje: „...koji te udari po obrazu, okreni mu i drugi...“ – sasvim očito se suprotstavlja nasilnom uzvraćanju na nasilje, što konkretno potvrđuje u slučaju vlastite samoobrane kad se, unatoč beskrajnim raspoloživim moćima, bez protivljenja predaje raspeću na križ! Daklem, ako vjernicima još nije jasno, ukratko ponovimo logičko, neproturječno i nelicemjerno jedinstvo božje upute i vladanja po njoj, kojim lično demonstrira očekivanja od svoje pastve: „Ne ubij!“ → apsolutni smisao → okreni i drugi obraz → neprotivljenje raspeću Ovdje im je predočena neproturječna, logička konzistentnost božjih riječi i čina, a naknadna tumačenja si mogu zataknuti za šešir, barem što se autora tiče. Svako drugo tumačenje ili praktično protivljenje ovome, samo govori o ništavnosti vlastitog vjerovanja kojim se kite,

324

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” za što nije potvrda moje „nepogrešivo“ tumačenje (na koje kao nevjernik imam pravo) već svakodnevni život s milijunima žrtava, koje većma uzrokuju „zna se tko“ među „zna se kim“! Ovako morbidna razmatranja posljedica su ubojstva dvojice američkih novinara koje je, odsijecanjem glave pred video kamerama, izveo ISIS, ISIL, IS ili kako li se sve ne naziva ova od Zapada tako i pojedinih arapskih režima financirana skupina luđaka izmaklih kontroli (luđaci finacirani od drugih luđaka). Mediji vrve od zgražanja nad tim činom, a posebno se naglašavaju izjave svjetskih lidera koji su i sami svojom politikom i tajnim financiranjima, u konačnici doveli do gubit(a)ka ljudskih života. Užas, strava, barbarstvo, necivilizirani čin i slične prigodne osude kuljaju poput lave iz grotla – pardon, ustiju zaista zgroženih i onih koji tek riječima prikrivaju zbiljsku indiferentnost prema bilo kojem životu osim vlastitog. I obezglavljenih Amerikanaca, raketiranih Palestinaca, raznesenih Izraelaca, kolateralnih žrtava osvetničkih napada u Pakistanu, Afganistanu ili bilo gdje na svijetu uključivo i žrtve ne tako davne „slavne“ prošlosti naših naroda. Kad mediji puno laju i pritom moraliziraju uvjerljivošću etike psa kojega je gazda na nekoga nahuškao, vrijeme je da se upitamo: koliko zaista njihov lavež, sinhroniziran sa kevtanjem vođa ovoga svijeta, zaista odražava brigu za nasilno prekinuti život ljudskog bića? Jednostavno likvidiranog, bez obzira na opravdanje i način na koji je to izvedeno. Što to ima barbarskije u rezanju grkljana, od smrti u eksploziji navođene bespilotne letjelice? Obje su prouzrokovane ljudskom rukom; oba dželata – onaj neposredni, s nožem u krvavoj desnici, kao i onaj udaljen tisuću kilometara koji nakon pritiska na gumb nastavlja žvakati sendvič bez potrebe za pranjem ruku, uzimaju jednako brutalno, jednako stravično, podjednako barbarski hladnokrvno, jedan ili nebrojeno ljudskih života. I tako,

325

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” svakodnevno. Prali ili ne prali ruke, svoju savjest ne mogu oprati svim deterdžantima svijeta – ne stoga što je Bog na nju udario žig koji se ne da skinuti, već zato što je nepostojeće nemoguće oprati. Zašto tu licemjernu ljudsku vrstu, a mislim na sve nas a ne samo izvršitelje čina koji se, u zavisnosti od strane kojoj pripadaju naziva zločinom ili pravdom, više kosne video gdje čovjek čovjeku vlastitom rukom reže vrat (a toga u Mexicu ima koliko hoćete - samo pretražite internet - dok se svijet nekako baš i ne uzbuđuje previše), od onoga gdje raketa pod neboderom pokapa stotine kilograma razbacana mesa koje je nekad tvorilo cjelovita, živa ljudska bića? Jeli smrt koja dolazi od ubojice čiji dah osjećaš dok ti približava sječivo vratu drukčije vrste od one koju donosi stotine kilograma sterilne tehnologije? Jeli smrt od neposredne ljudske ruke barbarskija od smrti nanesene tehnologijom? Razmišljaju li bića ljudskog obličja a ispražnjena od ljudskosti, uspješno izdresirana u bezosjećajne „profesionalce“, o „mravima“ što pužu ulicama i žive u svojim „mravinjacima“, kad s nekoliko kilometara visine ili tisuće kilometara udaljenosti ispaljuju rakete na njih? Zašto se uspio održati termin „piloti samoubojice“ (kamikaze) a ne i „piloti ubojice“? Svi oni, uključivo i „rezače grkljana“, nešto kao brane, totalno nesposobni u obrani jedine prave vrijednosti – vlastite ljudskosti? Jeli strava koja nas obuzima i empatija sa žrtvom jača gledamo li likvidaciju ljudskom umjesto mehaničkom „rukom“? Može biti, iz podsvjesnog osjećaja srama da unatoč nazovicivilizaciji koja u osnovi (nažalost) nije do obični tehnološki napredak, osjećamo stid nad plitko potisnutim, potkožnim atavizmima. Što gledajući Ahila, Conana ili uvježbane komandose kako na filmskom ekranu rade nešto nad čime se u realnosti zgražamo - neizmjerno uživamo! Izvire li tada iz nas spoznanje našeg barbarstva, ma koliko ga svakodnevno zaodjevali krinkom

326

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” civilizacije? Stide li se preživjeli, paleći svijeće pobijenima (koje svakako nije pobilo svega desetak luđaka), jer nisu spriječili izvršitelje kad je još bilo moguće? Jeli sram prisutan pred saznanjem koliko smo ih priveli na sudove? Stidimo li se vlastite šutnje nastavljajući život sa zločincima i/ili prikrivajući krvnike iz svog plemena? Ili naprosto, neprijatelj na vratima sluti na neizbježnost smrti, dok nas neizvjesnost udara „civilizirano“ upakiranog eksploziva predaje fatumu, s nadom da će nas zlo zaobići. Najosjetljivijim i najglasnijim dušama u zgražanju nad smrću američkih novinara, preporučujem pogledati par videa. Prvi, o američkoj egzekuciji (1, 2) novinara Reutersa u Bagdadu, Saeed Chmagha i Namir Noor-Eldeena (uz, „kolateralne žrtve“), iz helikoptera Apache, a potom – imaju li želuca – i one objavljene od IS-a na YouTube, o dekapitiranju (UPOZORENJE – slike s ovog linka ne gledati, niste li sposobni suočiti se s realnošću. Svijestan da će u većine vjerojatno izazvati neshvaćanje suštine teksta, autor se izlaže toj opasnosti) američkih žurnalista James Foleya i Steven Sotloffa. Ako poslijednje nađu u originalu, jer su brže bolje maknuti s interneta – kao, da zaštite naše psihičko zdravlje - dok je onaj o ubojstvu iz helikoptera vjerojatno preporučljiv za večernje uspavljivanje dječice ili usavršavanje taktike budućih pilota i bezstresnih ubojica. Mada maskiran, ekstremistički islamistički dželat američkih novinara javno je identificiran u „roku keks“, što nije slučaj sa ubojicama iz helikoptera, uredno registriranih u redu letenja svoje sofisticirane mašine. Pa kad se ispovraćaju, naspavaju, prošeću i promisle, neka sami sebi kažu ima li suštinske razlike. Teško provjerljivo, jer samo u filmovima o James Bondu se dvaputa živi!

327

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” P.S. Da ne bude „zabune“, koju vještu podmeću najžešći branitelji svoje hipokrizije: autor ne gaji nikakve simpatije prema IS-ovim, američkim ili ma čijim ubilačkim akcijama. Kao i ubijanje, mrska su mu i licemjerna tumačenja nužnosti tog čina, uz istovremeno ponizno zaklinjanje na konstatacije svetih knjiga. Poanta teksta je u himbenosti koju iskazujemo spram petog božjeg zakona, ali i prema likvidacijama bližnjih – s obzirom na način njihove egzekucije. U neraspletivom kolopletu uzajamnih povezanosti interesa, djelovanja i njihova pravdanja, čak i Bogu je postalo preteško razlučiti prave od krivih. Zato je i nestao u vidu lastinrepka. Mada mi se čini da smo za Njega nekako podjednako krivi, jer – sve nas je istjerao iz Raja, zar ne?

328

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Zidanje mitova Nacionalisti neobično vole uživati u mitološkom pristupu povijesti vlastita naroda, prikazujući je – u svrhu dokazivanja njegove izuzetnosti i navodne božanske biti – obojenu svim mogućim, zaslijepljujućim duginim bojama. Koga ima ta blještava fasada na „zgradi“ prepunoj nitkovluka, lopovluka, zločina, otimačine, korupcije, borbe za vlast, urota, izdajstava, ratova vjerskih, građanskih, osvajačkih i obrambenih, genocidnih postupaka, …- jasno uz one normalne, svakodnevne i kreativne aktivnosti stanovništva, napose na područjima kulture, znanosti i umjetnosti – zaslijepiti? Prije svega, vlastiti narod, kako bi mu tako pomračena vida i uma uslijed izloženosti prejakom svjetlu, mogli pred očima provoditi vlastite planove koji i prečesto veliki dio naroda gurnu u pobrojane zločinačke aktivnosti. Tom farbanju, lakiranju i šminkanju povijesti kojemu je prvenstveni cilj skrivanje nepoćudnih detalja koji kvare idealnu sliku kako je oni prezentiraju javnosti, naravno da ne mogu izbjeći ni zaslužni pojedinci državnici, političari, „očevi domovine“ – koji ne rijetko i sami doprionose tome. Ipak, pamet nije ostavila baš sve njihove suvremenike, te oni mogu razlučiti zrno od kukolja, zapaziti ispod namaza šminke pravo, realno lice gotovo obogotvorenih osoba. Međutim, kako vrijeme prolazi novi naraštaji stvaraju svoj sud o povijesti, povijesnim događajima i ličnostima upletenima u njih, uglavnom temeljem školskih programa i prikazivanja medija. S obzirom da su u vremenima nalik sadašnjim i na prostorima poput ovih naših poluge vlasti u rukama nacionalističke elite, jasno je kako mladi iz školskih klupa izlaze dobrano našopani gradivom po mjeri onih koji im ga serviraju. Naravno da pritom ne mislim na profesore, uglavnom najobičnije posrednike naturajuće paradimge u lancu: elita – školski programi – obrazovni proces. Ogromna većina nas, a

329

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” praktički svi kada se radi o starijoj povijesti, o njoj zna samo iz knjiga te temeljem toga izgrađuje svoj svjetonazor. Tek manjina poštenih intelektualaca (kategorija stvarno postojeća mada ismijavana kao perfidno socijalističko podmetanje) ima karaktera, morala, objektivnog pristupa i mogućnosti da uđe u preispitavanje i dublje proučavanje povijesnog materijala. Pritom, ako javno eksponiraju istinu koja proturječi udresiranom javnom mnijenju, nailaze na protivljenje, prozivke i diskvalifikacije nacionalističkih kolega (samo nazivno kolega, jer ne raspolažu dovoljnim stručnim ni ljudskim potencijalima da to zaista budu), kojima se najčešće pridružuje većina laičke javnosti. Evo nekih primjera koji zorno pokazuju neke detalje iz života istaknutih pojedinaca, koji se uglavnom nastoje sakriti od javnosti. Braća Radić, a posebice Stjepan, se u hrvatskoj javnosti tretiraju gotovo kao ideali političara - zauzeti za dobrobit hrvatskog naroda, osobe bez ikakve mrlje u svom životopisu. Jasno, što je to životopisna mrlja podložno je različitim kriterijima, no najjednostavniji je onaj koji kaže da je to sve ono što se nastoji po svaku cijenu sakriti. To jeste mrlja, barem po shvaćanju onih koji prilježno rade na njenom zataškavanju. U javnosti je malo poznat članak Stjepana Radića, iz 1906. godine - „Židovstvo kao negativni element kulture“. Čini se da ga je na pisanje potaknuo susret sa poljskim naučnikom, profesorom Dr. Marijan Zdiechowski-m, koji se upravo vratio iz Rusije pa prenio Stjepanu svoja zapažanja o revolucionarnim kretanjima u toj zemlji. Kaže Zdiechowski (po Radiću): “Devet desetina tih revolucionaraca, kao u opće ruskih socijalista „čina“, sami su Židovi. Ne da se vjerovati, kakove su strahote ti ljudi pripravni učiniti posvema mirne duše…Obilježje situacije u kratko je ovo: Židovstvo se je zaklelo, da mora raztvoriti i uništiti rusku

330

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” državu, kojoj su čudnom ironijom sudbine danas najbolji čuvari Poljaci, jer su jedini ustavno i politički dovoljno zreli...”. Već iz ovoga se vidi kako uvaženi znanstvenik iznosi antiesmitske stavove sadržane u “Protokolima Sionskih mudraca“, krivotvorini te antisemitskom pamfletu izrađenom i poturenom u javnost od strane ruske tajne policije. Zdiechowski-jeva zapažanja potakla su Stjepana da se udubi u čitanje knjige Otto Weininger-a - „Geschlecht und Charakter - O spolu i o značaju“. Piše Radić, pun oduševljenja: “Mene je ovaj čas i kao Hrvata i kao Slavena najviše zanimalo 13. poglavlje pod naslovom: Das Judentum (Judaizam) - str. 409-452. Ne mogu drukčije prikazati snažnoga dojma, kojim je na mene djelovao ovaj objektivni i oštroumni sud o Židovstvu, nego da što vjernije podam barem glavne misli autorove u samostalnoj podjeli na takve odsjeke, koji će samu stvar učiniti lakšom i preglednijom.” Mada se vadi kako djelo navodno nije antisemitskog karaktera te da mu je autor i sam pokršteni Židov, naslovi poglavlja Radićeva članka dovoljno svjedoče sami za sebe: (I. Pojam i važnost Židovstva - II. Židovstvo nema smisla ni za nepokretno vlasništvo ni za državu - III. Židovstvo je bez morala - IV. Židovstvo ne pozna individualiteta - V. Židovstvo i materijalizam - VI. Židovstvo i religija - VII. Zaključak. Svrha Židovstva). Mjesto oduševljenog Radićeva prihvaćanja i komentiranja izrazitih antisemitskih stavova Weiningerovih (čitalac koga zanima sam će se potruditi pročitati članak) navest ćemo samo zaključak u kojem se on prividno i nevješto, kao distancira od antisemitizma: “Što dakle valja nama Slavenima učiniti sa Židovima, ili točnije, kako nam se valja prema njima vladati? Kao pravi kršćani ne

331

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” možemo nikako biti antisemiti po njemačkom uzoru; ali kao narod, kojemu i zapadna Evropa priznaje najveću snagu i dubljinu u moralu, ne možemo i ne smijemo nikako dozvoliti, da ikoji član židovstva bilo semitskoga, bilo arijskoga, bude našim narodnim predstavnikom i vođom. Mjesto antisemitizma imali bismo dakle najstrože provesti asemitizam: mjesto nedostojne borbe protiv Židova najuztrajniji rad bez Židova.” Najvećem dijelu javnosti, vjerujem, nisu poznati ovi antisemitski stavovi omiljene nacionalne ikone, jer se iz cjelovitog životopisnog mozaika odstranjuju neke nepoćudne kockice. Naravno, netko će reći kako su to bile samo Stjepanove zablude kojih se potom odrekao pa – zašto onda inzistirati na njima? Nije nikakvo inzistiranje zahtjev da se čovjekov život prikaže u potpunosti i u pravoj svjetlosti. To, između ostaloga, sprečava obogotvorenje smrtnika kojem su mnogi skloni. Sem toga, zašto onda inzistirati na negdanjim stavovima Tome Nikolića, novog srpskog Predsjednika, kad on kaže da ih se odrekao? Međutim, Tomislav Vučić u knjizi „Židovstvo i hrvatstvo“ tvrdi: „Kako vidimo, suprotno objedama, ovdje kod Radića nema nikakva antisemitizma. On se jednostavno zalagao za samoodređenje hrvatskoga naroda, bio je protiv da bilo tko, bio semitske ili arijske provenijencije, prigrabi vlast u Hrvatskoj i određuje političku sudbinu hrvatskoga naroda. Nema tu nikakva isključivanja nijednog naroda, nema tu nikakva antisemitizma.“, ne smatrajući da se radi o antisemitizmu kad se državljaninu jedne države ne dozvoljava biti nacionalnim predstavnikom ili vođom, ako je krive etničke pripadnosti – Židov! Slični diskriminirajući stavovi prevladavaju danas u gotovo svim zemljama regije, što lijepo ilustrira i bosanski slučaj Sejdić-Finci.

332

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” Ikona hrvatstva – u percepciji nacionalista i velikog dijela naroda koji pleše kako oni sviraju – piše 1918. godine u časopisu “Dom”, vodeći polemiku sa glasilom čistih pravaša “Hrvatska”, među inim i ovo: “…Ali umjesto toga “Hrvatska” sve to više ruši i hrvatski narodni program državnopravni, jer državno pravo samo je ljuska, a narodni program jezgra. Ruši ga upravo time, što sve češće piše proti tomu da su Slovenci (ne samo Srbi, što također nije dobro) posve različan narod od nas Hrvata… “Hrvatska” je u svojoj stranputici zastranila tako, da je ovih dana upravo napadno pohvalila jednog bečkog Niemca, koji je u glavnoj bečkoj novini “Neue Freie Presse” “vrlo uspješno dokazao” da Slovenci, Hrvati i Srbi nisu jedan narod.” (Josip Horvat, “Politička povijest Hrvatske 2”) U intervjuu beogradskoj “Tribuni” Radić kaže da su “Južni Slaveni sa etnografskog, geografskog i socijalnog gledišat jedan narod, ali sa kulturnog i historijskog gledišta a i po subjektivnim osjećajima u stvari četiri naroda: Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari” (ibid), a dolazak kraljevskog para u Zagreb na proslavu hiljadu godišnjice hrvatskog kraljevstva S.Radić pozdravlja slijedećom pjesmom, vrijednom citiranja: Hrvatski sokol sad k Tebi leti Zvijezdo Krarđorđeva doma Iznad oblaka, munja i zvona Pozdrav će tebi donijet Pozdrav od roda Hrvata Roda seljaka, ribara, Koji nauk povijesti shvata

333

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” I seljačku državu stvara. Stvara ju sa srpskim džinom Slavenskog uma dubinom, Slavenskog srca širinom, Sokolskog lijeta visinom. Na tisućljetne duvanjske dveri Tomislava, kralja seljaka Krađorđeva zvijezda treperi Snagom sunčanih zraka. Novi su dani, novo je doba, Tirana nema, nema ni roba. Pjesme se poju, pletu se vijenci Složni Hrvati, Srbi, Slovenci. Do zvijezda kruže ko sokolovi Novo je doba, dani su novi Pravice, mira i rada. A Ti nas Bože sve blagoslovi Sporazum vječno da vlada. (ibid) Gotovo bismo rekli – vrlo lijep manifest predtitovskog bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda! Možemo ga tek dopuniti izjavom njegova nećaka Pavle Radića, danom u ime stranke i svog strica, u kojoj između ostaloga tvrdi: “Ja sam Jugoslaven i bio sam to onda kada je to bilo opasno. A danas se svaki ćifut smatra većim Jugoslavenom, nego ja.” (ibid). Ima sličnih stvari o Radićima još dosta, a zašto je opasno da dopru do što većeg broj ljudi nemojte mene pitati. Ostavimo se sada srodnih izjava Vijeća Starčevićeve stranke prava o “troimenom SHS narodu”, zagrebačkog gradskog

334

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” zastupništva o “tri plemena jednog naroda” ili parole s glavne skupštine “Društva hrvatskih književnika” – “Jedan narod treba i jednu književnost da ima!” i posvetimo se biskupu J.J.Strossmayeru. Jedan od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca 19. stoljeća, veliki mecena kulture i umjetnosti, među najzapaženijim protivnicima neograničene papske vlasti, koji je na „Prvom vatikanskom koncilu“ održao čuveni govor protiv dogme o papinskoj nepogrešivosti, osnivač JAZU (današnje HAZU) i rodonačelnik ideje jugoslavenstva u Hrvatskoj čije se jugoslavenstvo u široj javnosti baš i ne spominje, upravo kao ni njegov antijudaizam. Tek se u stručnim krugovima vode o njemu rasprave, s prevladavajućom namjerom da se kao “razumije ali ne i opravda”, na sličan način kao što se Matošev antijudaizam pravda njegovim „polemičkim stilom“, jer - „govoreći o hrvatskim manama, govori još ružnije o Hrvatima“! Kaže Petar Vučić o Strossmayeru u već spominjanom djelu: “Njegove izjave nije moguće ispravno shvatiti ako se ne uzmu u obzir vladajuće političke ideje i pokreti njegova doba. S jedne strane, to je vrijeme radikalnog sekularizma koji se očitovao naročito u laiciziranju bračnog prava i školskog sustava, tradicionalnih institucija pod pokroviteljstvom crkve. U tom procesu, koji je dakle ugrožavao interese crkve, čelnu su ulogu često imali upravo Židovi. S druge strane, na konzervativnog biskupa djelovala je kršćanska predrasuda, koja je nažalost postala tradicija, o Židovima bogoubojicama. Strossmayer je također branio Katoličku crkvu od prodiranja protestantizma iz Mađarske, a Židovi su se s Mađarima srodili više nego i s jednim narodom Europe pa je tako otpor Mađarima bio dijelom razlogom Strossmayerova negativnog odnosa prema Židovima. Prema tome, svi razlozi takva njegova

335

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” odnosa prema Židovima vezani su za obranu interesa Katoličke crkve kao takve, a tek podredno za hrvatske interese.“ Treba li imalo sumnjati u antižidovske stavove čovjeka koji jasno piše: “Od nekog vremena k nama iz Ugarske, i to osobito iz Pešte, doseljavaju Židi, najgora pljeva, s namjerom da izdaju javne listove uglavnom na njemačkom jeziku”. (J.J. Strossmayer, Korespodencija Strossmayer-Vannutelli) Ili, kojekakvi vučići i vukovi ne bi prepoznali ni antiromsko, šovinističko stajalište žitelja Škabrnje, eksponirano u izjavama njihovih mještana: „Od pamtivijeka u Škabrnji nema ni Srba ni Roma, a neće ih biti ni ubuduće. Nemam ništa protiv nikoga, ali moja djeca i unuci neće ići u vrtić i školu s njima, napišite da vam je to rekao Bandit iz Škabrnje… Ovo je hrvatski kraj, nemaju tu što tražiti. Neka se vrate u svoje Našice odakle su došli i tamo rade što ih je volja“ Vjerojatno bi sve završilo na shvaćanjima reakcije ovih sramota ljudskog roda, u kontekstu nacionalšovinističke situacije koja već godinama vlada u regiji. Pa, zašto se onda, pitamo se, primjerice Lincoln - u okruženju u kojem je živio - nije priklonio interesima robovlasnika? Mi bismo to, uzevši „u obzir vladajuće političke ideje i pokrete njegova doba“ svakako shvatili i ispravno procijenili, ako već ne i opravdali - zar ne? Često se iza licemjernih, prividno objektivnih opservacija i tumačenja nastoje promovirati najgore ljudske slabosti i djela, čineći ih tako mladim generacijama prihvatljivima. Strossmayer je bio kakav je bio – njegov se životopis ne može promijeniti, ali se zato nepoćudni detalji mogu po volji prilagođavati nacionalističkim mitovima. Jedini ispravni stav je da se

336

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” generacijama učenika jasno ukaže kako na pozitivne tako i na negativne karakteristike i djelovanja povijesnih ličnosti. Samo tako je moguć ispravan etički i humanistički odgoj novih naraštaja. Interesantna je činjenica da kojekakvi „branitelji hrvatstva“ (kao da se ono napada ako se iznesu neugodne činjenice o pojedinim Hrvatima), ne raspoznajući antisemitske elemente u djelima uglednika koje oni tretiraju idolima hrvatskog domoljublja, državotvornosti i nedodirljivim svetinjama, njih odmah nalaze u „manje“ značajnih ličnosti, primjerice – književnice Vedrane Rudan. Čak i mnogi Židovi osjetljivi i kritični na manifestacije „genetskog hrvatstva“, gube kritičnost čim se radi o vlastitom narodu, upravo kao i spomenuti Hrvati. Rečena spisateljica bila je pred više godina podvrgnuta hajci zbog antisemitizma koji je – navodno – pokazala prilikom nastupa na „Nova TV“ i u članku „Ana i njezini sinovi“, objavljenom u tjedniku „Nacional“. Jako daleko od toga da Rudanica gaji antižidovske stavove, u što se svatko može uvjeriti ako s razumijevanjem pročita spomenuti članak i još k tome je upoznat sa njenim djelom. Posebno su se kritičari napopastili na rečenicu: „Ana Frank je napisala: ‘Jednom ćemo ponovno biti ljudska bića, a ne samo Židovi.’ Bilo bi krasno kad bi Židovi danas bili ljudska bića, a ne samo Židovi” - moguće nespretno formuliranu, ali inteligentnom stvoru sasvim jasnog značenja. Ona se ne odnosi na Židove kao etničku zajednicu, niti na bilo kojeg pojedinačnog njenog pripadnika, izuzev onih koji podržavaju neprihvatljivu politiku države Izrael. Tko bi nipodoštavao i manje vrijednim smatrao narod koji je dao Einsteina, Annu Frank, Mahlera, Marxa, Freuda, Kafku, Heinea, Gershwina, Chagalla, Asimova, Chomsky-a, Spinozu, Maimonidesa, Derridu, Samokovliju, Danona, Daviča i druge velikane čovječanstva, bio bi samo prijezira vrijedan, tek nominalni pripadnika ljudske vrste. Međutim, Vedranini kritičari, bez obzira na etničku pripadnost, zajednički

337

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” učestvuju u podržavanju i učvršćivanju jednog mita baziranog na holokaustu jevrejskog naroda u drugom svjetskom ratu. Zbog osjećaja krivnje zapadne civilizacije koja je što učestvovala a što dobar dio vremena nijemo promatrala taj zločin, sada se svaka kritika neprihvatljive izraelske politike prema Muslimanima, a posebno Palestincima, tretira kao antisemitizam. Najnovija istraživanja ukazuju na porast antižidovskih stavova u svijetu a sve se to sasvim pogrešno svrstava u antisemitizam. Jedan dio svakako spada u tu kategoriju, a drugi dio izazvan je politikom židovske države (i znači naprosto njenu osudu) koja se na Bliskom istoku ponaša kao mali hegemon, usput provodeći često i zločinačku politiku prema civilnom arapskom stanovništvu. Politiku koja se ne može braniti ni na koji način, a ponajmanje skrivajući se iza dužne i opravdane osude holokausta nad Židovima. Ako su osude zločina u izbjegličkim logorima Sabri i Šatili do onih najnovijih, ubistva iranskih nuklearnih fizičara, prijetnji mogućim „…snažnim izraelskim udarom na Libanon da bi uništenim naseljima trebala desetljeća da se ponovno izgrade'“ a Iranu vojnim napadom, antisemitizam; ako je podrška Günteru Grassu koji je svojom pjesmom rekao „ono što se mora reći“ antisemitizam; ako je kritika tajenja postojanja nuklearnog arsenala i neprihvatljive izraelske vojne doktrine koja može rezultirati novim Dresdenima i Hirošimama antisemitizam, onda sam i ja antisemit. O državnom terorizmu koji Izrael provodi u dosluhu i sa podrškom SAD pisao je Noam Chomsky u članku „Lista najtraženijih osoba”, kao i u knjizi “Kobno trojstvo” gdje analizira odnose Izraela, SAD i Palestinaca. Valja napomenuti da je Chomsky , mada židovskog porijekla, podjednako optuživan za antisemitizam što bjelodano svjedoči kako etničko porijeklo ne može ograničiti poštena i moralna čovjeka da sagleda i iznosi istinu. Izraelski vlastodršci uz dobar dio prepariranog naroda, prisjećajući se holokausta, opsjednuti su

338

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” mogućnošću propasti svoje države, i kao takvi sumanuto ustraju na ideji kako cilj (očuvanje Izraela) opravdava sredstvo, umjesto da se posvete traženju mirnog rješenja sa svojim susjedima. Mnogi Hrvati, podjednako dresirana uma, podržavaju taj stav – sve protivnike prokazujući antisemitima – vođeni sličnom Vukovićevom glupošću kako se „u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin“. O djelima suvremene izraelske politike, ne smije se suditi temeljem patnji judejskog naroda od prije sedamdesetak godina. Licemjerno je skrivati se iza njih koristeći ih kao alibi za sadašnje poteze. To bi naši kvazidomoljubi jako dobro trebali znati, kad već prokazuju strah hrvatskih Srba pred ponavljanjem iskustava iz NDH kao neprihvatljiv motiv njihove pobune! Zašto mnogobrojna domaća čeljad „prepoznaje“ antisemitizam u kritičara cionističke politike istovremeno ga skrivajući i/ili ne videći u vlastitom dvorištu, čak ni u prošlosti? Ako su tamne mrlje – bez obzira koje vrste prevaziđene, nema ih smisla skrivati, jer ljudi (jedinke, grupe, narodi) su tada postali samo bolji što bi im trebalo biti na ponos. Na okruglom stolu posvećenom 20. godišnjici hrvatskog članstva u UN, bivši hrvatski predsjednik Mesić je rekao: „Bilo bi neodgovorno da to ne kažem, sviđalo se to nekome ili ne. Danas slavimo, ali danas i uvijek treba slaviti istinu i zato prihvatimo često bolnu istinu o nama i svijetu, a ne lakiranu i uljepšanu sliku koja odgovara nečijim željama, a ne korespondira sa stvarnošću” dok je, upitan o srbijanskom Predsjedniku Nikoliću izjavio da nema čovjeka bez mrlje u biografiji, a da posebno nema političara bez mrlje u biografiji. Mrlja može biti ovakva ili onakva, veća ili manja, ali za razliku od mrlje na odjeći ona se ne može izbrisati u kemijskoj čistionici. Graditelji mitova upravo to nastoje sa poviješću i njenim akterima, nastojeći svaki jadac pretvoriti u gladac umjesto da realno

339

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” sagledavaju ljude i događaje, i takve ih predoče javnosti. No, taj im trud dođe kao zidanje Skadra na Bojani: „Grad gradili Skadar na Bojani, Grad gradili tri godine dana, Tri godine sa trista majstora, Ne mogaše temelj podignuti, A kamo li sagraditi grada:; Što majstori za dan ga sagrade, To sve vila za noć obaljuje.“ Jedina je razlika što mitomani svoju monumentalnu nacionalističku zgradu to uspješnije podižu što su mračnija vremena, da bi je već prvom najavom svitanja nepodmitljiva vila Istine srušila poput kule od karata.

340

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Zovite me Stavros Ime mi je Stavropulos. Zovite me Stavros. Ja sam Grk. Grci su bilili i Thales, Platon, Aristotel, Pitagora, Herodot, Leonida, Euklid, Eshil, Sofoklo, Ptolemej, Hipatija, Alekasandar Veliki, Theodorakis, Melina Mercouri, Kojak, Anthony Quinn, Irene Papas,… Mi smo izmislili demokraciju. Bez Grka svijet ne bi bio svijet kakvoga poznajemo. Vi to znate. Prije nego je vaša zemlja propala, bili smo susjedi. Ne želim pričati o propasti vaše, već o propadanju moje domovine. Uzroci su isti, iako se prema vani pokazuju drukčijima. Doći ću i do toga. Kažu nam da smo sami krivi za svoju sudbinu. Ja sam učitelj, predajem fiziku. U ekonomiju se gotovo ništa ne razumijem, ali mogu reći da se ne osjećam krivim. Pravi krivci uvijek nastoje krivicu prebaciti na svoje žrtve. Židovi su razapeli Krista pa su krivi za sve što im se potom dešavalo. Vijetnamci su krivi za američku agresiju, Sadamovo nikad nađeno „oružje masovnog uništenja“ za sudbinu Iračana, Afganistanci za Bin Ladenov terorizam, Vukovarci i Sarajlije za tragedije svojih gradova, srpske obitelji zato jer su Srbi,… Shvaćate što želim reći; manjina vas. Eto, tako smo i mi Grci sami krivi za sve što nam se dešava. Grčki javni dug iznosi 350 milijardi eura, što je 162 posto njezina BDP-a. Kada bismo svake godine vraćali samo 10% toga duga, trebalo bi nam više od 16 godina da ga svedemo na nulu. Ne vodeći računa o kamatama i inflaciji. Kažu nam da je do toga došlo zato što smo živjeli iznad svojih mogućnosti. Da je to stoga jer je potrošnja uvelike prevazilazila naše mogućnosti. Država je ulazila u projekte oko kojih se zaduživala, ja sam primao trinaestu, ponekad i četrnaestu plaću, božićnicu,… I sve nas je to dovelo, kažu, tu gdje jesmo – na ulice, s transparentima u rukama nasuprot suvremim oklopnicima s palicam, štitovima, maskama i suzavcem. Jer žele na nama naplatiti svoja potraživanja, a mi mislimo da to nije ispravno. Ne osjećamo se krivima, pa ako treba nešto naplatiti – neka to plate

341

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” pravi krivci. Rekoh, vam – ja sam učitelj fizike. Učim djecu o zakonu akcije i reakcije. Da svaki postupak izaziva i odgovarajući protupostupak, pa se uvijek o tome mora voditi računa. Ne razumijem se u ekonomiju niti u upravne poslove. Da shvaćam te stvari, vjerojatno bih radio u banci ili bio političar. Međutim, uvjeren sam da ni oni ne shvaćaju stvari zbog kojih sjede na svojim položajima. Inače nas ne bi doveli tu gdje jesmo. Konačno smo kod pravih krivaca. Zamislite da svakodnevno dajete prosjaku 5 eura. Iz dana u dan, godinama prosjak od vas prima tu „božićnicu“. Zašto i ne bi? Ako vi dajete, valjda i imate. Mora li prosjak razmišljati o tome jeste li solventni, zadužujete li se ogromnim kamatama kod njemačkih i francuskih banaka kako biste njemu svakodnevno mogli davati 5 eura? On ne zna ekonomiju. On je prosjak. On samo želi živjeti svoj život, a vaš dar mu omogućava da to čini ponešto dostojanstvenije. Jednoga dana on više ne dobija vaš milodar. Ni drugoga, ni trećega, ni… Nemate više para – bankrotirali ste. „Banka“ koja je financirala prosjakov način života je propala. Prosjak se osjeća (neopravdano) zakinutim, ali – što je tu je – morat će se pomiriti sa skromnijim načinom života. No, nije nego! . Kad su utjerivači dugova zakucali na vaša vrata, sjetili ste se tko je tome krivac. Prosjak! I on nenadano shvaća da vi želite od njega povrat onoga što ste mu svakodnevno davali. Želite da namiri vaša „ulaganja“ u njegov dostojanstveniji život! Ulaganja u koji ste svjesno, svojom voljom, ulazili ne promislivši da će vas odvesti u bankrot! Zašto bi prosjak o tome morao razmišljati? Zašto bi učitelj, čistačica, student, inženjer ili znanstvenik morali razmišljati ima li država pokriće za ulaganja u njihov posao, plaće ili božićnice? Kada ste na izborima birali svoje predstavnike, mislili ste da birate stručna i odgovorna lica koja znaju svoj posao. Lica koja će zemlju sa svojim stanovnicima voditi u boljitak, a ne u provaliju. Lica koja se neće prekomjerno zaduživati

342

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” kod lihvarskih stranih banaka jer će shvaćati da se to mora vratiti. Od bankara se očekuje da zna procijeniti jeste li ili niste u mogućnosti vraćati kredit. Očekujete da će on to raditi trijezno, poslovno i pošteno. To od njega zahtijeva i poslovna i ljudska etika. Ne očekujete da će mu pohlepa zamračiti prosuđivanje, da će mu profit biti ispred čovjeka i – na kraju krajeva – i ispred sudbine vlastita poduzeća. A sad vidite da ste se stubokom prevarili! Da ste birali „vezere“ – ljude bez znanja, bez odgovornosti, bez morala. Ljude koji su jako dobro živjeli na račun zaduživanja cijele zemlje. Ljude koji su izgradili svoju budućnost, dovodeći u pitanje budućnost milijuna onih što su im iskazali povjerenje. Ljude koji su stvorili veze sa menadžerima, ovi sa agencijama za izdavanje kreditnih rejtinga, one sa bankama,… i svi su mnogostruko bolje živjeli negoli su to stvarne mogućnosti dozvoljavale. Kao i vi, uostalom, ali… Oni su znali! Oni su bili stručnjaci koji su to morali znati! A tko zna a svoje znanje ne koristi, ili ga koristi na uštrb zajednice je pravi krivac. Pravi krivci sjede na čelu države, u upravama korporacija, u menadžmentima banaka. Pravi krivac je onaj tko se nije na vrijeme sustegnuo, onaj tko nije alarmirao putnike da brod tone. Imenom; kapitalistička elita i oligarhija, koja od sveg svog „znanja“ zaista zna samo – kako ubrati profit na vaš račun i kao se nastojati izvući na vaš račun kad dara prevrši mjeru! Zato se, baš kao ni milijuni mojih sunarodnjaka i milijuni ljudi širom svijeta koji su shvatili kako profit i lakomost dirigiraju njihovim životima, ne osjećam krivim. I ne želim snositi teret krize kojoj ja nisam uzrok. I zato, sad uzimam transparent i izlazim sa stotinama tisuća svojih sugrađana na atenske ulice. Ja sam Grk. Sa 300 spartanaca Leonida je zaustavio cijelu perzijsku vojsku. Sada nas je miljune, mada je i neprijatelj jači. Ime mu je Kapital! Sve će učiniti da nas zaustavi, da svoje propuste na nama naplati, da se održi i ojača vlast nad nama. Ali rekoh vam – mi smo Grci. Mi smo

343

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” izmislili demokraciju koja je kroz tisućljeća zašla u krive vode. Kad pobijedimo neprijatelja, znat ćemo je vratiti u prave, ljudske tokove. Rekoh vam, ja sam Stavros. Čovjek, prije svega!

344

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Kratka biografija Rođen 1950. godine u Čakovcu, Hrvatska – tadašnja Jugoslavija. Studirao eksperimentalnu fiziku. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovjetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije: „Pjesme (za iščezle krijesnice)“, „Odlazak“ – istu je satirički (elektronski) časopis „MaxMinus“ proglasio najboljom satiričnom knjigom 2011. godine - i epistolarnu knjigu ratne prepiske „Ja i njihov rat“ izašloj i u elektronskom obliku. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje sa internetskim portalima. Zastupljen u dvadesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u „Antologiji ex Yu aforizama“. Prevođen na poljski jezik. Nagrađivan (najbolji aforizam, najbolja satirička zbirka poezije, najbolji esej na konkursu "Samir Tahirović-DIOGEN 2012").

345

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE” U zbirci eseja „Lik stvari koje prolaze“ skupljeno je četrdesetak, od više stotina eseja originalno objavljivanih na stranicama elektronskih portala i časopisa: ZaMirZINE, e-novine, Magazin Plus, Autograf.hr, Tacno.net i Diogen pro kultura magazin. Ponajviše u dva poslijednja.

346

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Sadržaj Aksiomi ljudskosti

Sarajevo 1914-2014: nismo naučili ništa

Amerika – rasanjivanje

Antikapitalizam ili Antin kapitalizam – pitanje je sad

Čovjek, kako to zvuči?

Bauk Karl Marxa širi se svijetom

Ciljevi pojedinaca i društvo

Fosilizirani „stup kulture“

Fragment Alterrine povijesti

Genoidna narav naroda i država

Humanizam, ili ritualno ubijanje nade?

Istina ili interes – dva nepomirljiva žarišta?

Da li je Hrvatska neoustaška država?

100

347

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Kapitalizam

110

Klasni sukob – beskrajna igra

121

Kontrarevolucija Kvaliteta socijalizma krije se u njegovoj humanosti

129

140

Što natura Snježana Kordić? (kratki kurs za osporavatelje)

148

Mit o kontinuitetu

151

Moje pravo

163

Nema izabranih naroda

166

Nitko nije prorok u „horvatskom cvjetnjaku“

173

O krivici i odgovornosti branitelja

183

O zastavama liceemjerja

190

Oj lektori, jadna li vam majka!

200

Okvir u kojem živimo

210

Oprez, embriji nadiru

221

348

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

Povijest - termodinamika gordijskog čvo

233

Samoupravljanje – stremljenje epohe ili san?

243

Jezikoslovci otuđeni od jezika

253

Socijalna pravda – kako to ekstremno zvuči!

263

Srž ekonomske krize

276

Čekajući spasitelja

288

Staviti pod kontrolu „nevidljivu ruku“

295

Teror verbalne masturbacije

298

Tko s đavolom tikve sadi....

310

Tri žene protiv ludila

315

Ubijajmo nježno, civilizirano!

332

Zidanje mitova

329

Zovite me Stavros

341

Kratka biografija autora

345

Sadržaj

347

349

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

LIK STVARI KOJE PROLAZE Ladislav Babić DIOGEN pro culture magazine http://www.diogenpro.com ISSN: 2296-0937, 2014.g.

350

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

351

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”

352

Ladislav Babić “LIK STVARI KOJE PROLAZE”