Barsunasto obecanje

Page 1

Jude Deveraux • Baršunasto obećanje



JUDE DEVERAUX

BARŠUNASTO OBEĆANJE Prevela s engleskoga

Marija Perišić


Naslov izvornika Jude Deveraux The Velvet Promise Copyright Š 1981 by Jude Gilliam White


Za Jennifer za topljenje voska i duple petke



Prolog

J

udith Revedoune pogledala je preko knjige s računima u svojega oca. Njezina majka Helen stajala je pokraj nje. Judith nije osjeća­ la strah prema tom čovjeku unatoč svemu što je godinama činio da bi ga se bojala. Oči su mu bile crvene s dubokim krugovima ispod njih. Znala je da je njegovo oronulo lice posljedica tuge zbog gubitka voljenih sinova; dvojica ignorantnih i okrutnih muškarca koji su bili identične kopije svoga oca. Judith je proučavala Roberta Revedounea s neodređenim osje­ ćajem znatiželje. Obično se nije zamarao svojom jedinom kćeri. Nije podnosio žene otkad mu je prva supruga umrla, a druga, vrlo prepla­ šena žena, rodila mu samo djevojčicu. »Što želiš?« pitala je Judith mirno. Robert je pogledao kćer kao da je prvi put vidi. Zapravo, dje­ vojčica je većinu života provela skrivena, zakopana zajedno s majkom u zasebnim odajama gdje su živjele okružene svojim knjigama i raču­ nima. Sa zadovoljstvom je primijetio da je izgledala kao i Helen u toj dobi. Judith je imala neobične zlatne oči koje su neki muškarci obožavali, ali on ih je smatrao uznemirujućima. Kosa joj je bila bogate kestenjaste boje. Čelo joj je bilo široko i snažno, kao i brada, nos ravan, a usne pune. Da, poslužit će, pomislio je. Iskoristit će njezinu ljepotu u svoju korist. 1


Jude Deveraux

»Jedino si mi ti ostala«, rekao je Robert, glasa teškog od gađe­ nja. »Udat ćeš se i podariti mi unuke.« Judith je šokirano zurila u njega. Helen ju je cijeli život pripre­ mala za život u ženskom samostanu. I nije bila riječ o pobožnom obra­ zovanju sastavljenom od molitvi i pjevanja nego obrazovanju velike praktičnosti koje vodi jedinoj karijeri otvorenoj ženi plemenita roda. Mogla je postati priorica samostana prije nego što bude imala trideset godina. Priorica se razlikovala od prosječne žene kao kralj od kmeta. Upravljala je zemljištima, imanjima, naseljima, vitezovima; kupovala je i prodavala prema vlastitoj procjeni; i muškarci i žene dolazili su čuti njezinu mudrost. Priorica je vladala i nitko nije vladao njome. Judith je znala voditi knjige za veliko imanje, mogla je donositi pravedne presude u parnicama i znala je koliko pšenice posijati da bi se nahranio bilo koji broj ljudi. Znala je čitati i pisati, organizirati doček za kralja, voditi bolnicu; poučili su je svim znanjima koja će joj trebati. A sad bi trebala sve to odbaciti i postati sluškinja nekom muš­ karcu? »Neću.« Glas joj je bio tih, ali tih nekoliko riječi ne bi bile gla­ snije ni da su povikane s najvišeg krova. Robert Revedoune na trenutak je ostao zbunjen. Nijedna mu žena nikad prije nije prkosila tako odlučnim pogledom. Zapravo, da nije znao da je žena, njezin izraz lica bio je kao kod muškarca. Kad se oporavio od šoka, udario je Judith odbacivši je do polovice male prostorije. Čak i dok je ležala na tlu, a iz kuta usana curila joj krv, podignula je pogled prema njemu bez imalo straha u očima, samo s gađenjem i natruhom mržnje. Na trenutak mu je zastao dah od onoga što je vidio. Djevojka ga je, na neki način, gotovo uplašila. Helen se za nekoliko trenutaka stvorila pokraj kćeri i dok je sta­ jala pognuta nad njom, izvukla je bodež za jelo s boka. Gledajući taj primitivni prizor, Robertova je kratkotrajna nervoza nestala. Njegova je supruga bila žena koju je mogao razumjeti. Premda je izvana izgledala kao ljutita životinja, duboko u njezinim očima vidio je slabost. Odmah ju je zgrabio za ruku, a nož je odletio preko sobe. Nasmijao se kćeri dok je snažnim rukama držao ženinu podlakticu i lomio joj kosti kao da lomi tanku grančicu. Helen nije rekla ni riječi, samo se srušila pod njegova stopala. 2


Baršunasto obećanje

Robert je vratio pogled na kćer koja je i dalje ležala na istome mjestu, još nemoćna pojmiti njegovu okrutnost. »Koji je tvoj odgovor sad, djevojko? Udat ćeš se ili ne?« Judith je kratko kimnula prije nego što se okrenula pomoći one­ sviještenoj majci.

3


Prvo poglavlje

M

jesec je bacao duge sjene po staroj kamenoj kuli koja se dizala u visinu od tri kata i izgledala kao da umorno i namrgođeno gleda na porušeni i raspadajući zid koji je okružuje. Kula je izgrađena dvjesto godina prije ove kišovite travanjske noći 1501. godine. Sad je bilo vrijeme mira, vrijeme kad kamene utvrde nisu više bile potrebne; ali ovo nije bio dom radišna čovjeka. Njegov je pradjed živio u kuli kad su takve utvrde bile potrebne i Nicolas Valence je mislio, ako bi se dovoljno otrijeznio da može misliti, da je kula dovoljno dobra za njega i buduće naraštaje. Masivna ulazna zgrada gledala je na zidine koje se raspadaju i staru kulu. Tu je spavao osamljeni čuvar s rukom oko poluprazne mješine s vinom. U unutrašnjosti kule, u prizemlju su na podu spavali psi i vitezovi. Oklopi su im bili naslagani uza zidove na neurednu, zahrđalu hrpu izmiješani s prljavim šašom koji je prekrivao pod od hrastovih daski. Ovo je bilo imanje obitelji Valence; siromašan, necijenjeni, sta­ romodni dvorac na čiji se račun cijela Engleska šalila. Govorilo se da, ako su utvrde jake kao vino, Nicolas Valence mogao bi se obraniti od cijele Engleske. Ali nitko ga nije napadao. Nije bilo razloga za napad. Prije mnogo godina većinu Nicolasove zemlje oduzeli su mu mladi, pohlepni, siromašni vitezovi koji su se tek dokazali. Sve što je ostalo 4


Baršunasto obećanje

bila je prastara kula, za koju su se svi slagali da ju je trebalo srušiti, i nekoliko udaljenih farmi koje su uzdržavale obitelj Valence. Na prozoru najvišeg kata gorjelo je svjetlo. Soba je bila hladna i vlažna — čak i tijekom najsušeg ljeta, vlaga nikad nije izlazila iz zidova. Među pukotinama u kamenju rasla je mahovina, a male gmizave živo­ tinje stalno su jurile po podu. Ali u ovoj je sobi pred zrcalom sjedilo cijelo bogatstvo dvorca. Alice Valence nagnula se prema zrcalu i nanosila crnu boju na kratke i blijede trepavice. Kozmetika se uvozila iz Francuske. Alice se povukla natrag i kritičnim pogledom proučavala svoj odraz. Bila je objektivna u vezi sa svojim izgledom, znala je što ima i kako to najbolje iskoristiti. Vidjela je sitno ovalno lice nježnih crta, mala pupoljasta usta, tanki, ravni nos. Na njoj su najljepše bile duge bademaste oči blistavo plave boje. Kosa joj je bila plava i stalno ju je ispirala u limunovu soku i octu. Njezina je služavka, Ela, pomaknula blijedožuti pramen s gos­ podaričina čela, a onda stavila francusku kapuljaču na Aliceinu glavu. Kapuljača je bila od teškog brokata i obrubljena širokim porubom od narančastog baršuna. Alice je otvorila svoja mala usta kako bi još jedanput pogledala zube. Bili su joj najgora osobina, iskrivljeni i malo gurnuti naprijed. S godinama ih je naučila skrivati, smijati se zatvorenih usta, govoriti nježno i blago pognute glave. Takvo je ponašanje bilo prednost jer je intrigiralo muškarce. Ostavljalo je dojam kao da ona ne zna koliko je lijepa. Zamišljali su kako bi bilo probuditi taj stidljivi cvijet za sve naslade svijeta. Alice je ustala i poravnala haljinu na vitkom tijelu. Nije imala mnogo oblina. Mala su joj prsa počivala na ravnom tijelu bez bokova, bez suženja u struku. Sviđalo joj se takvo tijelo. Izgledalo je pravilno i skladno u usporedbi s tijelima drugih žena. Odjeća joj je bila bogata, naizgled neusklađena s prljavom sobom. Uz tijelo je nosila laneni negliže, tako fin da je bio gotovo poput gaze. Preko toga nosila je zavodljivu haljinu od istog teškog brokata kao i kapuljača. Haljina je imala dubok, četvrtasti izrez oko vrata i gornji je dio bio čvrsto pripijen uz njezino mršavo tijelo. Suknja je imala oblik blagog, elegantnog zvona. Plavi je brokat bio obrubljen bijelim zeč­ 5


Jude Deveraux

jim krznom; široki obrub uz dno haljine i široke manšete oko visećih rukava. Oko struka je stegnula plavi kožnati pojas ukrašen velikim garnetima, smaragdima i rubinima. Alice se nastavila proučavati dok je Ela prebacila brokatni ogrtač s obrubom od zečjeg krzna preko gospodaričinih ramena. »Gospo, ne možete ići k njemu. Ne kad se…« »Udajem za drugoga?« pitala je Alice vezujući teški ogrtač oko ramena. Okrenula se i pogledala u zrcalu, zadovoljna rezultatom. Kom­ binacija narančaste i plave bila je upadljiva. U takvoj odjeći neće proći nezamijećeno. »A kakve veze moj brak ima s onim što sada činim?« »Znate da je to grijeh. Ne možete se sastajati s muškarcem koji vam nije muž.« Alice se kratko nasmijala namještajući nabore teškog plašta. »Želiš li da odjašem u susret svom namijenjenom? Dragom Edmun­ du?« pitala je sarkastično. Prije nego što je Ela uspjela odgovoriti, Alice je nastavila. »Ne trebaš ići sa mnom. Znam put, a za ono što Gavin i ja radimo ne treba nam nitko drugi.« Ela je predugo bila s Alice da bi je njezine riječi šokirale. Alice je činila što je htjela i kad je htjela. »Ne, ići ću. Ali samo da se pobrinem da vam se ne dogodi neko zlo.« Alice je ignorirala stariju ženu kao što je to činila cijeli život. Uzela je svijeću iz teškog metalnog držača pokraj svojeg kreveta i krenula prema hrastovim vratima sa željeznim okvirom. »Onda budi tiho«, rekla je preko ramena polako vraćajući vrata natrag na dobro nauljene šarke. Skupila je brokatnu haljinu prstima i prebacila je preko ruke. Nije mogla pobjeći od pomisli da će već za nekoliko tjedana napustiti ovu oronulu kulu i živjeti u kući — u palači obitelji Chatwor­ th, građevini od kamena i drva okruženoj visokim, zaštitnim zidinama. »Tiho!« naredila je Eli hitro stavivši ruku na njezin meki trbuh i pritisnuvši ih obje uz vlažni zid tamnog stubišta. Jedan od očevih čuvara nespretno je hodao uz podnožje stuba, vezao hlače i vraćao se na svoj slamnati ležaj. Alice je brzo ugasila svijeću i nadala se da muškarac nije čuo Elin uzdah dok ih je okruživala čista crna tišina starog dvorca. »Hajde«, šapnula je Alice. Nije imala ni vremena ni volje slušati Eline prigovore. 6


Baršunasto obećanje

Noć je bila vedra i hladna i, kao što je Alice znala, dva su konja čekala nju i njezinu sluškinju. Alice se smiješila bacivši se na sedlo tamnog pastuha. Poslije će nagraditi konjušara koji se tako dobro i prikladno brinuo za svoju gospu. »Gospo!« zavapila je Ela u očaju. Ali Alice se nije okrenula jer je znala da je Ela predebela da bi se sama popela na konja. Alice nije željela protratiti nijednu dragocjenu minutu na tu ostarjelu i beskorisnu ženu — ne dok je Gavin čeka. Riječna vrata u zidinama bila su ostavljena otvorena za nju. Prije tog dana je kišilo pa je tlo bilo mokro no u zraku se osjećao dašak proljeća. A s njim je došao i osjećaj nade — i strasti. Kad je bila sigurna da se konjska kopita neće čuti, nagnula se naprijed i šapnula konju na uho. »Juri, crni vraže. Vodi me mojemu ljubljenom.« Pastuh se propeo pokazujući da je razumio, a zatim ispružio prednje noge i pojurio. Znao je put i silovitom brzinom gutao tlo ispred sebe. Alice je protresla glavom puštajući zrak da joj puše u lice i pre­ pustila se snazi i moći veličanstvene životinje. Gavin. Gavin. Gavin, činilo se da kopita govore dok su grmjela tvrdo utabanim putom. Mišić konja između njezinih bedara na mnogo ju je načina podsjećao na Gavina. Njegove snažne ruke na njezinu tijelu, njegova snaga koja ju je činila slabom od žudnje. Njegovo lice, bljeskanje mjesečine na njegovim jagodicama, oči svijetle čak i u najtamnijoj noći. »Ah, dragi moj, pažljivo sad«, rekla je Alice blago povlačeći uzde. Sad kad se bližila mjestu sastanka, počela se prisjećati onoga što je tako pažljivo pokušavala zaboraviti. Ovog je puta Gavin čuo za njezino skoro vjenčanje i bit će ljut na nju. Okrenula je lice kako bi vjetar puhao izravno u njega. Brzo je treptala dok se nisu počele stvarati suze. Suze će pomoći. Gavin je uvijek mrzio suze i zato ih je tijekom posljednje dvije godine vrlo pažljivo koristila. Tom bi lukavstvu pribjegla samo kad bi očajnički nešto željela; i tako se nije potrošilo zbog prečeste uporabe. Alice je uzdahnula. Zašto ne bi mogla otvoreno razgovarati s Gavinom? Zašto se s muškarcima uvijek treba postupati tako nježno? Volio ju je, znači da bi trebao voljeti ono što je učinila, koliko god se ne slagao s tim. Bilo je to uzaludno nadanje i ona je to znala. Ako 7


Jude Deveraux

kaže Gavinu istinu, izgubit će ga. A gdje bi onda pronašla novog lju­ bavnika? Sjećanje na njegovo tijelo, tvrdo i zahtjevno, potaknulo je Ali­ ce da gurne potpetice svojih mekanih cipela u bokove životinje. O da, iskoristit će suze ili što god bude potrebno da bi zadržala Gavina Montgomeryja, slavnog viteza, borca bez premca… koji je njezin, samo njezin! Iznenada je gotovo mogla čuti Elina dosadna pitanja. Ako je Alice željela Gavina, zašto se onda obećala Edmundu Chatworthu, muškarcu kože boje ribljeg trbuha, masnih, mekanih šaka i ružnih malih usta oblikovanih u savršeni krug? Zato što je Edmund bio grof. Posjedovao je zemlju od jednog do drugog kraja Engleske, imanja u Irskoj, Walesu, Škotskoj i, govorilo se, u Francuskoj također. Naravno, Alice nije mogla znati točnu veličinu njegova bogatstva, ali saznat će. O da, kad mu bude žena, onda će znati. Edmundov je um bio slab poput njegova tijela i neće joj trebati dugo da počne kontrolirati njega, a onda i njegov imetak. S nekoli­ ko će se kurvi pobrinuti da bude sretan i sama se brinuti za posjede, neometana suvišnim zahtjevima i zapovijedima bilo kojeg muškarca. Alice je osjećala strast prema privlačnome Gavinu, ali to joj nije pomutilo razum. Tko je bio Gavin Montogomery? Manji barun — ne bogat nego siromašan. Briljantan borac, snažan i lijep muškarac, ali nije imao bogatstvo — ne u usporedbi s Edmundom. I kakav bi joj bio život s Gavinom? Noći bi bile pune strasti i zanosa, ali Alice je dobro znala da nijedna žena nikad neće moći kontrolirati Gavina. Ako se uda za njega, očekivat će od nje da stoji kod kuće i obavlja ženske poslove. Ne, nijedna žena nikad neće kontrolirati Gavina Montgomeryja. Bio bi jednako zahtjevan muž kao što je ljubavnik. Pogurala je konja naprijed. Htjela je sve — Edmundovo bogatstvo i položaj te Gavinovu strast. Nasmiješila se dok je namještala zlatne broševe, po jedan na svakom ramenu, koji su na mjestu držali raskoš­ ni ogrtač. Volio ju je — Alice je bila sigurna u to — i neće izgubiti njegovu ljubav. Kako bi mogla? Koja joj je žena mogla konkurirati ljepotom? Alice je počela brzo treptati. Nekoliko suza i on će shvatiti da je ona prisiljena udati se za Edmunda. Gavin je bio častan muškarac. 8


Baršunasto obećanje

Shvatit će da ona mora održati očev dogovor s Edmundom. Da, ako bude oprezna, imat će ih obojicu; Gavina noću, a Edmundovo bogat­ stvo danju. Gavin je stajao u tišini — i čekao. Jedini dio njegova tijela koji se micao bio je mišić u čeljusti koji se istezao i otpuštao. Srebrna je mjesečina bljeskala o njegove jagodice sve dok nisu izgledale poput oštrica noža. Njegova su ravna i stisnuta usta oblikovala strogu crtu iznad brade s rascijepom. Sive su mu oči bile crne od bijesa, crne gotovo kao kosa koja se kovrčala oko ovratnika vunene jakne. Samo su mu duge godine naporne vježbe za viteza omogućile tako strogu kontrolu vidljivu izvana. No iznutra je kipio. Tog je jutra čuo da se žena koju voli udaje za drugoga; da će lijegati s drugim muš­ karcem, imati djecu koja će pripadati njemu. Prvi mu je nagon bio da odjaše ravno do kule Valence i traži od nje da mu porekne što je čuo. No zadržao ga je ponos. Ovaj sastanak s njom dogovoren je još prije nekoliko tjedana pa se prisilio da pričeka dok je ne bude opet vidio, opet držao i čuo da mu sama kaže, svojim slatkim usnama, ono što je želio čuti. Neće se udati ni za koga osim za njega. U to je bio siguran. Gledao je u prazninu noći osluškujući zvuk udaraca kopita; no krajolik oko njega bio je sasvim tih, a tama razbijena samo još tamni­ jim sjenama. Pas se šuljao od jednog do drugog stabla, gledao Gavina, sumnjičav prema tihom, nepomičnom čovjeku. Noć ga je podsjetila na njegov i Alicein prvi susret na ovoj čistini, mjestu koje je zaštićeno od vjetra i otvoreno prema nebu. Danju je čovjek mogao projahati pokraj njega i ne primijetiti ga, ali noću su ga sjene pretvarale u crnu baršunastu kutiju, taman dovoljno veliku da u nju stane dragulj. Gavin je upoznao Alice na vjenčanju jedne od njezinih sesta­ ra. Premda su obitelji Montgomery i Valence bile susjedi, rijetko su se viđali. Alicein je otac bio pijanac. Nije se mnogo brinuo za svoje posjede; živio je — i prisilio svoju ženu i pet kćeri da žive — siro­ mašno poput kmetova. Gavin je na to vjenčanje došao zbog osjećaja dužnosti, zapravo kao predstavnik svoje obitelji nakon što su njegova trojica braće odbila ići. Izdvojenu iz odvratne hrpe prljavštine i zapuštenosti, Gavin je ugledao Alice — njegovu prelijepu, nevinu Alice. Isprva nije mogao 9


Jude Deveraux

vjerovati da je ona član obitelji debelih, neuglednih kćeri. Odjeća joj je bila od najbogatijih materijala, ponašanje profinjeno i uglađeno, a njezina ljepota… Sjedio je i zurio u nju, kao i nekoliko drugih mladića. Bila je savr­ šena; plava kosa, plave oči, male usne koje je žudio nasmijati. Odmah ondje, prije nego što je uopće razgovarao s njom, postao je očaran njome. Poslije je sebi morao probiti put između drugih muškaraca da bi došao do nje. Činilo se da je njegova agresivnost šokirala Alice, a njezin spušteni pogled i meki glas dodatno su ga zaludjeli. Bila je tako stidljiva, tako povučena da je jedva odgovarala na njegova pitanja. Alice je bila sve i više od onoga čemu se mogao nadati — djevičanska, a ipak ženstvena. Te ju je noći zaprosio. Iznenađeno ga je pogledala, očiju na trenu­ tak poput safira. Zatim je pognula glavu i promrmljala nešto o tome da mora pitati oca. Idućeg je dana Gavin pošao pijancu i tražio Aliceinu ruku no čovjek mu je ispričao neku besmislicu o tome da djevojku treba majka. Riječi su mu bile neobično kolebljive, kao da ga je netko poučavao da recitira napamet naučeni govor. Ništa što je Gavin rekao nije moglo promijeniti Valenceovo stajalište. Gavin je otišao ljutit i bijesan jer nije mogao dobiti ženu koju je htio. No nije odjahao daleko kad ju je ugledao. Kosa joj je bila nepo­ krivena i sjajna od zalazećeg sunca, a bogati plavi baršun njezine haljine odražavao joj oči. Nestrpljivo je htjela čuti što je njezin otac odgovorio. Gavin joj je ljutito ispričao, a onda je vidio njene suze. Alice ih je pokušala skriti no on ih je mogao osjetiti i vidjeti. Skočio je sa svojeg konja i povukao nju s njezina. Nije se sjećao kako se to dogodilo. Jed­ nog ju je trenutka tješio, a u idućem su bili ovdje, na ovome tajnom mjestu, bez odjeće i prepušteni strasti. Nije znao treba li se ispričati ili radovati. Slatka Alice nije bila seljanka koja se valja u sijenu; bila je dama, jednog dana njegova dama. I bila je djevica. U to je bio siguran kad je vidio dvije kapljice krvi na njezinim vitkim bedrima. Dvije godine! Od tada su prošle dvije godine. Da nije proveo većinu vremena u Škotskoj u ophodnji granica, zahtijevao bi od Alice­ ina oca da je dâ njemu. Sad kad se vratio, planirao je učiniti upravo to. Zapravo, ako bude trebalo, sa svojom će molbom otići i kralju. Valence je bio nerazuman. Alice je govorila Gavinu o svojim razgovorima s 10


Baršunasto obećanje

ocem, kako ga je molila i preklinjala, ali sve uzalud. Jednom mu je pokazala modricu koju je dobila jer je inzistirala na vjenčanju s Gavi­ nom. Gavin je bio izvan sebe. Zgrabio je mač i napao bi tog čovjeka da se Alice nije prilijepila za njega, sa suzama u očima, i preklinjala ga da ne naudi njezinu ocu. Njezinim suzama ništa nije mogao odbiti i tako je vratio mač u korice i obećao joj da će čekati. Alice ga je uvjeravala da će se njezin otac naposljetku urazumiti. Nastavili su se nalaziti u tajnosti, poput neposlušne djece — i Gavinu se takvo stanje gadilo. Ipak, Alice ga je molila da ne ide njezi­ nu ocu i da joj omogući da ga sama nagovori. Gavin je promijenio položaj tijela i ponovno osluškivao. I dalje se čula samo tišina. Tog je jutra saznao da se Alice udaje za onog ljigavca, Edmunda Chatwortha. Chatworth je kralju plaćao veliku naknadu kako ga ne bi pozivao da sudjeluje u bilo kojem ratu. Nije bio muškarac, smatrao je Gavin. Chatworth nije zaslužio titulu grofa. Sama pomisao na Alice udanu za nekog takvog bila mu je nezamisliva. Iznenada su sva Gavinova čula živnula jer je čuo prigušene zvu­ kove konjskih kopita na vlažnom tlu. Odmah se našao pokraj Alice i ona mu je pala u zagrljaj. »Gavine«, prošaptala je, »dragi moj Gavine.« Stisnula se uz njega, gotovo kao u strahu. Pokušao ju je odmaknuti kako bi joj vidio lice, ali držala ga je s takvim očajem da se to nije usudio učiniti. Osjetio je vlažnost njezinih suza na svom vratu i napustio ga je sav bijes koji je osjećao tog dana. Držao ju je uza se šapćući joj slatke riječi u maleno uho i milujući joj kosu. »Reci mi, što je bilo? Što te tako povrijedilo?« Odmaknula se da bi ga pogledala, osjećajući se sigurno jer je znala da noć ne može odati činjenicu da joj oči nisu bile crvene. »To je prestrašno«, prošaptala je Alice promuklo. »Previše za podnijeti.« Gavin se ukočio sjetivši se onoga što je čuo za njezino vječanje. »Znači, istina je?« Nježno je šmrcala, prstom dotaknula kut oka i podignula pogled prema njemu kroz trepavice. »Mog se oca ne može nagovoriti. Čak sam odbijala jesti da bih ga natjerala da se predomisli, ali jedna od žena… Ne, neću ti reći što su mi učinile. Rekao je da će… O, Gavine, ne mogu izgovoriti stvari koje mi je rekao.« Osjetila je kako se Gavin ukočio. 11


Jude Deveraux

»Otići ću k njemu i…« »Ne!« rekla je Alice gotovo mahnito i prstima uhvatila njegove mišićave ruke. »Ne smiješ! Hoću reći…« Spustila je ruke i trepavice. »Hoću reći, već je gotovo. Zaruke su potpisane i posvjedočene. Sad nitko više ne može učiniti ništa. Da me otac povuče iz pogodbe i dalje bi morao Chatworthu platiti moj miraz.« »Ja ću ga platiti«, rekao je Gavin hladno. Alice ga je iznenađeno pogledala; zatim joj se u očima nakupilo još suza. »Ne bi ništa značilo. Otac mi neće dopustiti da se udam za tebe. Znaš to. O, Gavine, što da učinim? Prisiljena sam udati se za čovjeka kojega ne volim.« Pogledala ga je s takvim očajem da ju je Gavin povukao bliže k sebi. »Kako ću podnijeti da te izgubim, ljubavi?« šaptala mu je u vrat. »Ti si mi hrana i piće, sunce i noć. Ja… umrijet ću ako te izgubim.« »Ne govori to! Kako bi me izgubila? Znaš da osjećam isto prema tebi.« Odmaknula se i pogledala ga, iznenada sretnija. »Znači, voliš me? Doista me voliš, pa ako naša ljubav bude na iskušenju, i dalje ću biti sigurna u tebe?« Gavin se namrštio. »Iskušenju?« Alice se nasmiješila kroz suze. »Čak i ako se udam za Edmunda, i dalje ćeš me voljeti?« »Udaš!« Gotovo je povikao dok ju je odgurivao od sebe. »Pla­ niraš se udati za tog čovjeka?« »Imam li izbora?« Stajali su u tišini. Gavin je ljutito gledao u nju, a Alice je plaho spustila pogled. »Onda idem. Otići ću ti s očiju. Ne moraš me više gledati.« Došla je već gotovo do svog konja kad je on reagirao. Grubo ju je zgrabio, povlačeći njezine usne prema svojima dok je nije ozlijedio. Nisu rekli ni riječi; riječi nisu bile potrebne. Njihova su se tijela razum­ jela čak i ako se nisu mogla složiti. Stidljiva mlada dama je nestala. Zamijenila ju je strastvena Alice koju je Gavin s vremenom tako dobro upoznao. Rukama je mahnito trgala njegovu odjeću sve dok nije brzo ležala na hrpi. Grleno se nasmijala dok je gol stajao ispred nje. Tijelo mu je bilo 12


Baršunasto obećanje

čvrsto i mišićavo od mnogo godina vježbanja. Bio je za glavu viši od Alice koja je nadvisivala mnoge muškarce. Ramena su mu bila širo­ ka, prsa moćno razvijena. Ipak, bokovi su mu bili uski, trbuh ravan s mišićima razdvojenima u grebene. Bedra i listovi bili su nabreknuti od mišića, snažni od nošenja teškog oklopa godinama. Alice se odmaknula od njega i uvlačila dah kroz zube dok je gutala prizor njegova tijela. Posegnula je prema njemu rukama kao da su kandže. Gavin ju je povukao prema sebi, poljubio male usne koje su se širom otvorile pod njegovima i njezin je jezik zaronio u njegova usta. Povukao ju je blizu, dodir njezine haljine bio je uzbudljiv uz njegovu golu kožu. Usnama je prešao do njezina obraza pa do vrata. Imali su cijelu noć i želio je provesti to vrijeme vodeći ljubav s njom. »Ne!« rekla je Alice nestrpljivo i brzo se povukla. Bacila je ogr­ tač s ramena, nemarna prema skupoj tkanini. Gurnula je Gavinove ruke s kopče svog pojasa. »Prespor si«, hladno mu je rekla. Gavin se na trenutak namrštio, ali kako je sloj po sloj Aliceine odjeće padao na tlo, svladala su ga osjetila. Žudjela je za njim koliko i on za njom. Pa što ako nije željela čekati predugo da njihova gola tijela budu jedno na drugom? Gavin bi volio neko vrijeme sladiti se Aliceinim vitkim tijelom, ali ona ga je brzo povukla na tlo i rukom ga bez odgode usmjerila u sebe. Više nije mislio na polaganu ljubavnu igru ili poljupce. Alice je bila pod njim i poticala ga. Glas joj je bio grub dok je usmjeravala njegovo tijelo, njezine čvrste ruke na njegovim bokovima dok ga je gurala, sve jače i jače. Gavin se u jednom trenutku zabrinuo da će je ozlijediti no izgledalo je kao da uživa u njegovoj snazi. »Sad! Sad!« tražila je ležeći pod njim i ispustila duboki, grleni zvuk pobjede kad joj se pokorio. Odmah nakon toga izvukla se ispod njega i odmaknula. Mno­ go puta mu je rekla da su razlog tome njezine sukobljene misli dok pokušava pomiriti status neudane žene sa svojom strašću. No on bi je ipak volio držati dulje, još više uživati u njezinu tijelu, možda čak ponovno voditi ljubav s njom. Ovog su puta sporo vodili ljubav, nakon što su potrošili prvu strast. Gavin je pokušao ignorirati prazninu koju je osjećao, kao da je upravo nešto okusio, ali još mu nije dosta. 13


Jude Deveraux

»Moram ići«, rekla je ustajući i počela zamršeni postupak odi­ jevanja. Volio je gledati njezine vitke noge dok je navlačila svijetle lanene čarape. Kad bi je gledao kako se odijeva, ona bi se praznina barem malo ublažila. No tada se neočekivano sjetio da će uskoro drugi muš­ karac imati pravo dirati je. Iznenada ju je želio povrijediti kao što je ona povrijedila njega. »I ja imam ponudu za brak.« Alice je odmah stala, zaustavila ruku na čarapama i gledala ga, čekajući još. »Kći Roberta Revedounea.« »On nema kćeri, nego samo sinove i obojica su oženjeni«, rekla je bez oklijevanja. Revedoune je bio jedan od kraljevih grofova, čovjek prema čijim su imanjima Edmundova izgledala poput kmetove farme. Alice je trebalo dosta vremena, one godine dok je Gavin bio u Škot­ skoj, ali otkrila je povijest svih grofova — svih najbogatijih muškaraca Engleske — prije nego što je zaključila da je Edmund najvjerojatniji plijen. »Zar nisi čula da su mu obojica sinova umrla prije dva mjeseca od bijele kuge?« Zurila je u njega. »Ali nikad nisam čula da se spominje kćer.« »Mlada djevojka koja se zove Judith, mlađa od svoje braće. Čuo sam da ju je majka pripremala za crkvu. Drže je zatvorenu u očevoj kući.« »I ponudili su ti da oženiš tu Judith? Ali ona će biti očeva nasljednica, bogata žena. Zašto bi je ponudio…?« Zastala je jer se sjetila da mora skriti misli od Gavina. Okrenuo je lice od nje i mogla je vidjeti kako mu se mišići u čeljusti pomiču, mjesečina mu je svjetlucala na golim prsima još lagano prekrivenima znojem od njihova vođenja ljubavi. »Zašto bi ponudio takvu premiju jednom Montgomeryju?« Gavin je hladna glasa dovršio njezinu rečenicu. Obitelj Montgomery nekoć je bila dovoljno bogata da potakne zavist kralja Henrika IV. Henrik je cijelu obitelj proglasio izdajnicima i odlučio razoriti moćni klan. Toliko je bio uspješan u tome da je tek sad, stotinu godina posli­ je, obitelj počela vraćati nešto od onoga što je izgubila. Ali sjećanja 14


Baršunasto obećanje

obitelji Montgomery bila su duga i nitko od njih nije želio da ga se podsjeća na ono što su nekoć bili. »Za desne ruke moje braće i mene«, rekao je Gavin nakon nekog vremena. »Revedouneove zemlje na sjeveru graniče s našima, a on se boji Škota. Jasno mu je da će njegove zemlje biti zaštićene ako se ujedini s mojom obitelji. Jedan od dvorskih pjevača čuo ga je kad je rekao da su Montgomeryji, čak i ako nisu stvorili ništa drugo, barem stvorili sinove koji su preživjeli. Čini se da mi je ponudio svoju kćer zato da joj dam sinove.« Alice je sad bila već gotovo sasvim odjevena. Zurila je u njega. »Titula će se prenijeti preko kćeri, zar ne? Tvoj će najstariji sin biti grof, kao i ti kad joj otac umre.« Gavin se naglo okrenuo. To mu nije uopće palo na pamet, niti mu je bilo važno. Čudno je da je Alice, koju je tako malo bila briga za svjetovne stvari, prva pomislila na to. »Znači, oženit ćeš se njome?« pitala je Alice stojeći iznad njega i gledajući ga kako se užurbano odijeva. »Nisam još donio odluku. Ponuda je došla tek prije dva dana, a onda sam mislio…« »Jesi li je vidio?« prekinula ga je Alice. »Vidio nju? Misliš na nasljednicu?« Alice je stisnula zube. Muškarci katkad znaju biti tako glupi. Ponovno se pribrala. »Znam da je lijepa«, rekla je Alice plačnim glasom. »I kad je oženiš, nećeš me se uopće sjećati.« Gavin je brzo ustao. Nije znao treba li biti ljut ili ne. Ona je govorila o njihovim vjenčanjima s drugim osobama kao da nemaju nikakve veze s njihovom vezom. »Nisam je vidio«, rekao je tiho. Iznenada se počeo osjećati kao da ga noć pritišće. Želio je čuti Alice kako negira priče o svojemu vjenčanju, ali umjesto toga se našao u situaciji da govori o mogućnosti svog braka. Želio je pobjeći — po­bjeći od kompliciranosti žena i natrag trezvenosti i logičnosti svoje braće. »Ne znam što će se dogoditi.« Alice se mrštila dok ju je uzimao za ruku i vodio je do njezina konja. »Volim te, Gavine«, rekla je brzo. »Što god da se dogodi, uvi­ jek ću te voljeti, uvijek ću te željeti.« 15


Jude Deveraux

Brzo ju je podignuo u sedlo. »Moraš se vratiti prije nego što netko otkrije da te nema. Ne želimo da takva priča dođe do hrabrog i plemenitog Chatwortha, je li tako?« »Okrutan si, Gavine«, rekla je, ali nije bilo zvuka suza u njezinu glasu. »Bit ću kažnjena za nešto što je izvan moje moći, nešto što ne mogu kontrolirati?« Nije imao odgovora. Alice se nagnula naprijed i poljubila ga, ali znala je da su mu misli negdje drugdje i to ju je plašilo. Snažno je povukla uzde i odju­ rila.

16


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.