Moje su suze zov svijetu

Tragom jedne knjige koju su ispisala djeca u izbjegličkom centru.

Piše:Ismet BEKRIĆ Ilustracije: Omer BERBER

Slovenija je u teškim, ratnim godinama na početku zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća, iako je i sama osjećala breme te krize i agresivnosti, otvorena srca i raširenih ruku primila i brojne porodice iz Bosne i Hercegovine. Za djecu su organizovane i posebne osnovne škole, dok su srednjoškolci i studenti bili uključeni u već postojeći obrazovni sistem. U tom periodu postojale su i kulturne radionice koje je podsticao i pomagao Zavod za otvoreno društvo. Mladi su pisali, plesali, slikali, svirali, tražeći utjehe za svoje tuge u stihu, boji, notama, igri. Nastajale su i knjige s dječijim literarnim radovima, kao što je i jedna knjiga objavljena u kulturnoj radionici u Zbirnom centru za izbjeglice u Ilirskoj Bistrici. Dječije pjesme objavljene su, osim na bosanskom jeziku, i u prevodima na slovenski i italijanski jezik, a u saradnji sa Centrom za mir u Sieni, Uredom za izbjeglice Vlade Republike Slovenije i Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbjeglice – misija u Ljubljani.

Ova knjiga, iz koje objavljujemo kraći izbor, zove se Zov svijetu - Klic svetu – Grido al mondo. Djeca su pisala ove pjesme, kao svoj poziv da se zaustavi tadašnji rat u BiH, i da se svijet ogleda u njihovim suzama. Nažalost, oni koji nisu htjeli da osluškuju i čuju odjek dječijih srca i riječi, i koji iz jednog nevremena nisu izvukli nikakve pouke, i danas ne misle upravo na najmlađe, na one koji žele da imaju lijepu sadašnjost i još bolju budućnost.

ZOV SVIJETU Sanela Bešić

Prijatelji, ako me vidite uplakanu, ne pitajte zašto. Moje su suze zov svijetu. Želim, samo želim, da ih neko vidi i zaustavi rat. (1993.)

POTOK SREĆE Josip Kovačević Teče, teče potok sreće, a ja mislim na dom svoj. Oj, potoče moje sreće, nosi mene u dom moj.

Da razgledam selo svoje i da vidim rodni kraj, oj, potoče moje sreće, nosi me u zavičaj. (1997.)

MOJA TUGA Edina Šljivić Moja je tuga veća od planine. Moje je srce veće od tuge. U mome srcu duboko je more. U moru je skrivena školjka. U školjci je najsjaniji biser. U biseru je očev osmijeh. (1994.)

MOJI TUŽNI DANI Indira Tešnjak Prvi tužni dan bio je rastanak s mojim ocem.

Drugi tužni dan bio je odlazak od moje kuće.

Trećí tužni dan bio je odlazak od moga djetinjstva.

A četvrti tužni dan bio je onaj koji nikad nisam sanjala. (1995.)

MRZIM SVOJE MISLI Stana Marijanović Mrzim svoje misli jer su uvijek iste. Mrzim svoje misli jer su žalosne. Obično se pitam zašto sam morala napustiti svoj dom? Zašto moraju da ginu nevina djeca? Zašto moraju da pate? Oh, kad bih mogla da dođem u svoju kuću, pa da vidim onu ljepotu, da mogu u miru zaspati… (1993.)