PRIČE PATULJKA ZLATIBORA

Uvijek se sjećamo prvih knjiga koje smo čitali, prije svega onih iz školske lektire, koje su nam otvarale beskrajne i čudesne svjetove književnosti. U našoj novoj rubrici »Lektira«, u kojoj će o svojim knjigama, i knjigama drugih pisaca, pisati sami tvorci tih nezaboravnih priča, bajki, romana, pjesama… I, počet ćemo s velikim bosanskohercegovačkim bajkarom, Ahmetom Hromadžićem, koji nam je ostavio više knjiga bajki i priča iz djetinjstva: »Zlatorun«, »Patuljak vam priča«, »Patuljak iz zaboravljene zemlje«, »Zlatorun«, »Dječak jaše konja« i dr.

Da li zaista postoje patuljci? Ili su oni samo sićušna nevidljiva bića rođena u dječijoj i propovjedačevoj mašti? I pisci su, ponekad, kao pa- tuljci. Uvuku se u svoje priče i pjesme, da bi se i sami uvjerili da to o čemu pišu nije samo izmišljanka, maštovanka, nego i istina. I izvana, i iznutra.

Knjige o patuljciuma, uopće – o neobičnim likovima, uvijek kriju neku tajnu. Tako je i iz tajne jednog neobičnog jezera, do kojeg put vodi kroz guste šume i uske prolaze između visokih stijena, nastala i jedna od najljepših knjiga za djecu u BiH. To je čudesna knjiga bajki »Patuljak vam priča«. Ali, vratimo se u jedno djetinjstvo na petrovačkoj visoravni, tamo gdje polja i blage uzbrdice prvo zalaze u šume, a onda se penju uz ledene gore i skrivaju izneđu visokih, oštrih stijena.

-Naša je šuma puna tajni i čudnih stanovnika koje nikad niko neće uspjeti skupiti na jedno mjesto i izbrojati.

Tako je Ljiljanov otac počinjao svoje priče o planini koja se prostirala iza sela, u nedogled prema moru. Pričao ih je često, naročito zimi, pored toplog ognjišta dok je napolju padao snijeg i gladna zvijer tražila sklonište. Ljiljan je pažljivo slušao očeve priče, a poslije toga kovao smione planove kako će obići čitavu planinu i zaviriti tamo gdje niko nije zavirio. Ako još uspije da pronađe patuljka Zlatibora (o kome je otac često govorio) i da se sprijatelji s njim, onda će mu sva vrata biti otvorena. Često i znatiželjno posmatrao je visoke planinske vrhove na kojima su se odmarali oblaci i pitao se:

-Gdje li se zapravo nalazi taj Zlatibor? I ko ga uopšte može pronaći u tolikoj planini?

To su bila pitanja na koja mu niko nije mogao dati pouzdan odgovor, čak ni otac koji je znao da Zlatibor živi u planini i ništa više. Nikad ga nije sreo i kad se Ljiljan jednom zapitao kako zapravo izgleda taj Zlatibor, on se malo zamislio i odgovorio neodređeno:

-Pa tako – malen i uvijek nasmijan. Može se bez muke popeti na svako drvo, često jaše na jelenima, vukovima i starim lisicama.

-A kako je odjeven? – pitao je dalje Ljiljan.

-Kažu da nosi odijelo napravljeno od šumskog cvijeća. Naoružan je lukom i strijelom, a vjerovatno nosi i kakav mač.

Tako je Ljiljan stekao neodređenu predstavu o Zlatiboru, ali je još uvijek glavno pitanje – kako pronaći patuljka – ostalo bez odgovora…

Ako nešto silno želiš, u to ponajprije moraš vjerovati. A onda biti uporan. Dječak Ljiljan je često sa dječacima iz sela išao u šumu, lutali su po sunčanim poljanama, penjali su se u najviše krošnje, zavirivali u grmlje i visoku travu, ne bi li ugledali patuljka Zlatibora ili nekoga iz njegove družine. A onda im se sreća osmjehnula – susreli su zaista patuljka Zlatibora i s njim se sprijateljili. A Zlatibor ih je odveo skrivenim stazama i do Ptičjeg jezera, u dubini šume. Tamo ih je dočakao pravi ptičji skup. A dječaci?

Zar su mogli i u snu da zamisle takvo šumsko jezero i takav ptičji skup? Nisu, razumije se. A to nije bilo sve. Zlatibor ih je proveo obalom jezera ispod slapova, ptice su se skupljale oko njih, padale im na ruke, na ramena. Kad su sjeli u hlad crnog bora, Zlatibor je rekao:

-Znam mnogo priča o pticama. Ako želite, mogu da vam ih ispričam.

-Kako da ne želimo. Pričaj odmah – spremno su se odazvali dječaci…

Tako je na obali malog, neobičnog jezera počeo da priča patuljak Zlatibor. Dječaci su ga slušali pažljivo…

A Zlatibor im je pričao o zlatokljunoj ptici, bijelom slavuju, svirali, golubovom krilu, o plamenoj ptici, vodenim cvjetovima, uspavanoj planini, pa onda i o tvrđavi, mrtvom gradu, dječacima i planini, ranjenom orlu, jabuci petrovači… U tim pričama bilo je i radosti i tuge, i neobičnih zbivanja.

Sve ove Zlatiborove priče dječak Ljiljan je kasnije, mnogo kasnije, ispričao piscu. A taj pisac je, zapravo, u godinam svoga djetinjstva bio sam Ljiljan koji je rastao na obroncima polja oko Bosanskog Petrovca, na samom ulazu u veliku šumu iznad koje su se dizale neprehodne, tajnovite planine.

Taj pisac i taj vječiti dječak je poznati bajkar Ahmet Hromadžić, koji nam je poklonio, ostavio, mnogo knjiga o patuljcima i dječacima, o jednom djetinjstvu koje traje… (Iz knjige o knjigama »Palčić Čitalčić«, Izdavač »Bosanska riječ« / »Lijepa riječ«, Tuzla)

Zaboravljena zemlja

Možda je Zaboravljena zemlja bila zaista neobična. Možda je bila samo nedovoljno poznata pa je sve što se o njoj govorilo ličilo na bajku. Možda će zato i moja priča o Sunčanu i Pahuljici ličiti na bajku, ali ja unaprijed obećavamda ću ispričati samo ono što sam čuo.

Vi sad pitate:

-Ko su bili Sunčan i Pahuljica?

Da vas ne bi mučila znatiželja, kazaću vam odmah, bili su patuljci. Živjeli su u Zaboravljenoj zemlji, imali kućicu, napravljenu od cvrvenih koralja, na visokoj i bijeloj morskoj hridini.Šumom su ih uspavljivali i budili talasi, sa galebovima i ribama bili su veliki priajtelji.

I još ću vam nešto kazati: Sunčan i Pahuljica su bili brat i sestra i nisu znali da, osim njihove, postoje na svijetu i druge zemlje, da postoji išta ljepše od njihove obale, od planina s vrhovima uklesanim u nebo… Nakon ovih poetičnih opisa pisac Ahmet Hromadžić uvodi nas u bajkoviti svijet romana »Patuljak iz Zaboravljene zemlje«, satkanog od niza zanimljivih i maštovitih događaja. Uzmite ovu knjigu, kao i ostale o patuljkukoji vam priča, i koji vas poziva na zajedničko putovanje kroz Zabporavljenu zemlju, i ovu nezaboravnu knjigu.

Sjećanja na Abaciju, Studenac i dajak čamce...