Šeher Banja Luka 17

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 17 - JANUAR - FEBRUAR - GODINA III - MOTALA

Uvodnik

Poštovani čitaoci, Pred vama je novi broj našeg i vašeg magazina, koji se, na zajedničku radost, uvukao polako i sigurno u mnoge domove širom svijeta. Lijepa je to spoznaja, što nas u redakciji obavezuje da radimo još bolje, kako bi «Šeher» opravdao svoju ulogu među brojnim banjalučkim prognanicima i u samom gradu Banjaluci.

U ovom broju se nameće jedna vrlo važna tema, tačnije - popis stanovništva koji će se održati iduće godine. Način na koji će se popis sprovesti, brisanjem člana br. 48 iz zakona o popisu stanovništva, uzburkao je bh. političku scenu, doveo u nedoumicu njene građane, a ponajviše mnogobrojne prognanike. Ovaj politički čin (dogovor) šest vladajućih političkih stranaka, brisanjem famoznog člana, aminuje etničko čišćenje izvršeno nad nedužnim stanovnicima ove napaćene zemlje i izazvao je burne reakcije kod članova svih saveza i institucija koje djeluju u Švedskoj, a naravno i u SSD-Svjetskom savezu dijaspore. O dilemama, reakcijama i mogućim scenarijima upoznaje nas, iz Londona, bivši predsjednik i sadašnji član GO SSD gospodin Namik Alimajstorović.

Ove godine su i lokalni izbori u BiH, pa apelujemo da se prijavite i glasate, te na taj demokratski način pokušate promijeniti ono što je loše i time pomoći domovini da napokon krene ka prosperitetu i demokraciji. A da situacija u našem gradu nije nimalo ružičasta, upozorava naš redovni saradnik, Mišo Vidović. Ismet, Kemal, Azra, Ozren nostalgično nas vode u naš grad, onakav kakvim ga pamtimo i kakvog volimo. Naša hrabra Radmila piše o ljudima kojima vlast pomućuje razum, i taj tekst neće nikoga ostaviti ravnodušnim. U Banjaluci premijerno izvedena «Safikada», prva banjalučka opera.

Rabija nas vodi u daleki Katar, zemlju blagostanja i fantastičnih kontrasta. Goran se potrudio da naše stranice posvećene poštovaocima bosanskohercegovačke umjetnosti, kulturne i historijske baštine, oplemene ovaj magazin i učine ga sadržajnijim i interesantnijim. Nedžad nam oslikava kako se druže i zabavljaju Bosanci i Hercegovci na prekrasnim švedskim skijalištima. Posebno je zanimljiv prilog iz Londona o našem sugrađaninu, mom bivšem komšiji iz Borika, Suletu Arnautoviću.

Naša mala redakcija je, od ovog broja, bogatija dolaskom mladog Banjalučanina iz Štokholma, Harisa Grabovca, književnika koji piše na maternjem jeziku, završava svjetsku književnost na Univerzitetu u Štokholmu i govori perfektno bosanski, švedski i engleski jezik. A samo mu je 25 godina. Od idućeg broja obećavamo vam još novih saradnika, a sve vas, koji imate afiniteta i želju da pišete, pozivamo da slobodno pošaljete vaše priloge ili sugestije. I na kraju koristim priliku da Vam čestitam Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Dominik Bertotti (BiH) Aida Bašić (Švedska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Alija Arnautović

Sadržaj

Reportaža: Banjaluka zametena snijegom i problemima.............4 Smijeh mog pradjeda.......................................................................7 Reagovanja: Popis je završetak etničkog čišćenja u BiH............8 Priča o Gebelsu, jednom taxisti i malom Rajku...........................10 Reportaža: S Bosnom u srcu.........................................................13 Reportaža: Podsjetnik na pravu ljubav.........................................14 Žubori: Od Palasa do Bosne..........................................................16 Reportaža: U svijetu paralela.........................................................18 Bošnjački institut: Fondacija Adila Zulfikarpašića.....................20 Reportaža: BHFemale brigada......................................................24 Reportaža: Sule from Portobello Road.........................................26 Slikar sa naslovnice: Alija Arnautović..........................................28 Priča: Izlet u Šeher..........................................................................30 Sjećanja: Muhadžer........................................................................32 Jer volim BiH...................................................................................35 Poezija..............................................................................................36 Pao šapatom...................................................................................38

str.14

Safifikkada: str.4

Podsjetnik na pravu ljubav

Banjaluka zametena snijegom i problemima

s t r: 2 4 Že n e i f u d b a l :

str.26

Repor taža:

BHFemale b ri g a d a

Sule from Portobello Road ŠEHER 3 BANJA LUKA

Banjaluka zam snijegom i prob Z

ima je bila sa puno snijega, ali gradske komunalne službe nije iznenadio snijeg u februaru.To je i gradjanima, ali i novinarima poručio i gradonačelnik Banja Luke Dragoljub Davidović, u pauzi dok je obrazlagao projekat “obnove i revitalizacije tvrdjave Kastel”, o čemu će svakako, na stranicama ovog magazina biti riječi.

Elem, dok su novinari pomno slušali gradonačelnika (tek rijetki pokazali volju da nešto pitaju), čini se da su se tog februarskog sniježnog dana manje brinuli za sudbinu Kastela, a više kako brzo, a sigurno od Administrativne uprave Grada, zatrpanim (da ne kažemo, zametenim) ulicama i trotoarima stići EHER 4 Š BANJA LUKA

do relativno toplih redakcija.

Vjerovatno se mnogi Banjalučani sjećaju legendarnih “provala” iz osamdesetih godina predstavnika komunalnih službi “kako ih je snijeg iznenadio u januaru”. Kao što se može primjetiti iz navedenog aktulenog gradonačelnika i komunalce snijeg nije iznenadio ni u februaru, pa su tih dana tvrdili “da se snijeg u gradu redovno čisti uz osiguranu prohodnost ulica i saobraćajnica”.

Inače, za automobile prohodnost je bila relativna-ko je želio da se voza, morao je i da ga “vadi” ispod snijega, ali su “gradski oci” i komunalci ,(ne) svjesno zaboravili da ima i onih

Reportaža

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

metena blemima koji noge koriste kao “prevozno sredstvo”: Ne tako daleko, a opet blizu centra grada trotoari nisu bili očišćeni, problem su bile i veće naslage snijega, koje su komunalci “zaboravili”, valjda čekajući da sunce obavi “posao” i otopi ih. Za gradjane, problem broj dva bila su i nedovoljno očišćena autobuska stajališta. Čišćenje snijega izvazvalo je i politički problem!?Aktivisti i odbornici Partije demokratskog progresa u Gradskoj skupštini , krenuli su u akciju čišćenja snijega ispred javnih ustanova, dječijih vrtića. I taman kada se prihvatiše lopata, Nataša Radulović, direktorica JU Centra za predškolsko vaspitanje i

obrazovanje nije dozvolila da se opozicija “razmaše” i pokaže umijeće u “lopatanju”. Dotična direktorica, vrli i “uspješni “ kadar vladajućeg SNSD-a, tvrdila je da nema potrebe da “neko drugi čisti snijeg ispred vrtića jer su angažovani radnici Centra na takvim aktivnostima”. Nakon ovog incidenta PDP pozvao je predsjednika SNSD-a Milorada Dodika, da zaustavi nedolično ponašanje jedne rukovodeće osobe koja je imenovana na prijedlog njegove političke opcije “jer je u potpunoj suprotnosti sa sveopštim društvenim aktivnostima, koje se sprovode na otklanjanju posljedica vremenskih nepogoda”. A u gradu, pojaviše se natpisi: ”Ne diraj snijeg-i on pripada SNSD-u”…

I dok se pozicija i opozicija prepucavala “čiji” je snijeg, pomalo (ne) zapaženo prošao je sastanak predstavnika nekoliko opozicionih političkih partija oko zajedničkog nastupa na predstojećim lokalnim izborima. Osim predstavnika PDP-a i SDS-a, mini samitu opozicije prisustovali su i predstavnici Narodne demokratske stranke, Nove socijalističke partije, Srpske napredne stranke, Srpske radikalne stranke i Demokratske partije. Iako je “sastanak bio konsultativne prirode i nastavićemo naše razgovore”, prema tvrdnjama pojedinih učesnika, ipak se “postigao visok nivo saglasnosti da se na predstojećim lokalnim izborima predloži zajednički kandidat opozicije za gradonačelnika Banja Luke, ali se o imenima nije licitiralo”.

A dok se opozicija dogovori oko mogućeg zajedničkog kandidata za gradonačelnika, do tada je veliko pitanje da li Banjalučani uskoro mogu računati na ozbiljnije zdravstvene usluge u Univerzitetsko-kliničkom centru Banja Luka, konkretno Hirurškoj kinici.

Odavno alarmatno i katastrofalno stanje na Hirurgiji, dodatno je zabrinulo gradjane zbog činjenice da je u proteklom periodu, pri izuzetno niskim, temperaturama ova klinika ostajala bez grijanja, voda se u slavinama smrzavala, a pacijenti cvokotali od hladnoće. U pitanje je došlo funkcionisanje ove zdravstvene ustanove, izvodjenje operacionih zahvata, što su priznali i čelni ljudi UKC-a Banja Luka. Onda su konačno priznali ono što nisu mogli demantovati, još jedna havarija: Došlo je do pucanja kanalizacione cijevi i hirurgija je, bukvalno bila potopljenja fekalijama!!!

“Privremeni” objekat banjalučke Hirurgije, a to je već preko četrdeset godina, nakon zemljotresa 1969.godine, a upućeniji tvrde, da se počeo raspadati još 1981,godine, kada je stiglo prvo upozorenje da “privremenom” objektu ističe rok trajanja.

Od 2006, godine kada je izabrana Vlada RS sa većinskim SNSD-ovim ministrima, vlast obećava da će riješiti problem banjalučke Hirurgije. Šest punih godina obećanja da će se podići kredit kako bi se dislocirala klinika i smjestila na Paprikovac. Podsjećanja radi, prvo je u igri bio “belgijski kredit”, pa je na red došao “povoljan kredit iz Koreje”, ali ništa konkretno se ne dešava. Navodno, dislociranje Hirurgije trebalo bi da počne u martu ove godine, a vrijednost radova procjenjena je na 70 miliona maraka. Sada već bivši direktor UKC-a Banja Luka, prije nego što će biti smijenjen, izjavljivao je “da ne postoji ni jedna prepreka za nastavak rekonstrukcije UKC-a Banja Luka na proljeće”. Naravno, nije rekao “koje proljeće”,dok njegov nasljednik na funkciji, kao v.d., Brano Topić, čini se, nema namjeru da se previše mješa u svoj posao, jer kako je poručio “tek treba sa sagleda stanje “.

Zanimljivo da se u obrazloženju Stanetićeve smjene od Upravnog odbora navedeno da “nije ostvarena dobra saradnja sa generalnim direktorom u vezi sa iznalaženjem najboljih poslovnih rješenja, te da je značajan broj poznatih stručnjaka ŠEHER 5 BANJA LUKA

Reportaža doktora medicine napustio Klinički centar zbog ovakve poslovne politike, samovolje, arogancije i poniženja, a loša radna atmosfera odražava se i na funkcionisanje ustanove u kvalitetu pružanja usluga”. Takodje, u Upravnom odboru UKCa Banja Luka priznaju da je “došlo do zastoja u pripremnim aktivnostima oko rekonstrukcije Kliničkog centra, a određeni negativni natpisi u sredstvima javnog informisanja, negativno utiču na afirmaciju i promociju Kliničkog centra Banja Luka “.

Priznanje čelništva UKC-Banja Luka da “nešto nije u redu oko rekonstrukcije”, neće puno pomoći gradjanima koji zatraže pomoć u u ovoj zdravstvenoj ustanovi. Do daljnjeg će ležati u hladnim sobama, u strahu da li će pući još koja vodovodna ili kanalizaciona cijev, dok će ljekari i medicinsko osbolje u skoro pa nemogućim uslovima, pokušavati da im pruže adekvatnu medicinsku njegu.

Do daljnjeg će vjerovatno vlast u RS prosipati demagoške fraze o “što skorijoj rekonstrukciji UKC-a Banja Luka i izmještanju Hirurgije”, te “stvaranju uslova za pružanje medicinskih usluga u skladu sa najboljim evropskim standardima”. S druge strane, opozicija će kritikovati vlast, pa i zbog stanja u UKC-a Banja Luka, tvrdeći da bi, kako nedavno reče jedan od njenih predstavnika, “mogli za godinu dana riješiti ovo pitanje”. A kada se čuju obe strane, s pravom se treba zapitati da li je to već počela predizborna kampanja za lokalne izbore? Ili vlast konačno hoće da riješi neke od gorućih problema ili to opozicija smatra da ima nekakav čarobni štapić? Čini se da vlast teško može riješiti probleme koji su se nagomilali proteklih godina, a još manje je izvjesno da u ovom trenutku opozicija ima nekakav čarobni štapić. A i u ovom slučaju, kao i u većini, ispaštaju gradjani, Banjalučani, koji bi trebali imati pravo na normalan život, pa i na liječenje.

Foto: Džemil Vajrača Tekst: Kemal Coco (Muftiji Edhemu Ćamdžiću, koji je odbio Dodikov orden izjavljujući da na taj način želi upozoriti medjunarodnu javnost o neravnopravnom položaju Bošnjaka u manjem entitetu. Moje iskrene čestitke na hrabrosti i istinskoj ljubavi prema sunarodnjacima.

Muftija, kakvi bi svi ostali trebali biti.)

SMIJEH MOG PRADJEDA Uramljena slika mog pradjeda Jedini je dio namještaja Kojeg izbjeglice nisu odnijele.

Bio je na zidu u hodniku Kako za sebe znam, nasmijan Sa čibukom u ruci i turbanom na glavi.

Ko je, kada, i zašto Uramio pradjedov portret Nikada nisam doznao Kuda god smo odlazili Ili se odnekud vraćali On bi nas dočekivao ili ispraćao Svojim blagim osmijehom.

I kada smo odlazili Onog ružnog septembarskog dana Njega ostavljali on se smijao On se nije bojao ničega i nikada Možda ga zato nisu ni ponijeli

Nije mi rekao kada sam tražio Oproštaj za odlazak onog septembra Od kojeg nikada više svi u rodnu kuću nismo stigli.

Moj pradjed i sada se smije Svemu što se dogodilo Sada on uramljen stoji na zidu U hodniku moje kuće.

Koja je kao i ja u tudjoj zemlji To je jedino što imam Od svoje rodne grude A moja djeca mog pradjeda Zovu djedom jer mog oca Nikada nisu vidjeli.

Neljudi su ga ubili Kada su oni bili u majčinom stomaku. .

Moj pradjed se i sada smije..

ŠEHER 7 BANJA LUKA

Reagovanja

Popis je završetak etn Dijaspora je revoltirana i predlaže omogućavanje online popisa putem interneta, kao svugdje u EU. Popis u skladu sa dogovorom šestorice političkih lidera Piše: Namik ALIMAJSTOROVIĆ

Usvajanje Zakona o popisu stanovništva i provođenje popisa u Bosni i Hercegovini izazvalo je niz reakcija u domovini i dijaspori. Kamen spoticanja je famozni član 48 koji je izbačen iz Zakona.

U skladu sa dogovorom šestorice političkih lidera i odlukom Doma naroda, iz zakona je brisan član 48, kojim je bilo predviđeno da se rezultati o etničkoj strukturi stanovništva popisa iz 1991. godine primjenjuju pri formiranju vlasti sve do potpune primjene Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno do završetka povratka izbjeglih i raseljenih lica.

Po tumačenju političara iz RS-a, od 2014. godine oni više neće uvažavati rezultate popisa stanovništva iz 1991. Godine. S druge strane političari iz SDP i SDA kažu da entiteski ustavi garantuju primjenu popisa stanovništva iz 1991. i da će sa vlast na entitetskim i nižim nivoima i dalje formirati na osnovu predratnog popisa.

Veliki revolt Jedino što je sigurno i u čemu su se svi složili je da će i etnička struktura narednog popisa biti korištena za formiranje vlasti na državnom nivou od 2014.

Ovo je izazvalo veliki revolt kod ljudi u dijaspori jer smatraju da je ovo završetak etničkog čišćenja. Mnoge organizacije u dijaspori pozivaju na bojkot.

Eurosat, zakon po kojem se vrši popis, kaže da građani koji ne žive duže od 12 mjeseci na toj adresi, neće biti popisani, jer se oni onda popisuju u zemljama gdje žive.

Konkretno moja porodica je popisana ovdje u Engleskoj.

Kako onda mogu biti na dva mjesta?

Popis je političko pitanje. Pravno nije, jer je sve jasno.

Ako bi se pridržavali Eurosata, niko iz diajspore ne bi bio popisan.

Drugi kažu da je usvajanje Zakona o popisu stanovništva i provođenje popisa u BiH, jedan od uslova za nastavak puta Bosne i Hercegovine ka EU.

EHER 8 Š BANJA LUKA

Onda se postavlja pitanje: da li smo za EU? Treći kažu: članom 2. ovog Zakona bosanskohercegovačka dijaspora stiče uslove da bude popisana. Taj član zakona predviđa da budu popisani svi građani koji imaju važeću CIPS kartu i koji se u vrijeme popisa nalaze na svojoj adresu u Bosni i Hercegovini.

Ovdje je omogućeno da se popišemo: u Federaciji će to ići, u RS neće jer popisivači će znati ko je vani, a ko nije...

Od proteklog kongresa, Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine (SSDBiH) se zalagao da bosankohercegovačka dijaspora bude popisana.

Izbor građana Naravno da kao i mnogi nismo zadovoljni nejasnim tumačenjem oko izbacivanja člana 48. i u budućnosti ga vidimo kao novi politički kamen smutnje u našoj domovini. S druge strane uvažavamo i argumente drugih koji su za to da se konačno krene sa mrtve tačke. Šta dalje uraditi, izbor je svakog građanina BiH. Oni koji žele da se odazovu na bojkot popisa, to je njihovo građansko pravo. Oni koji žele da uzmu učešće moraju stvoriti određene preduslove koji proističu iz člana 2. Zakon o popisu stanovništva.

Kako vlasti, ako hoće, mogu pomoći u ovoj situaciji?

Mogu pomjeriti popis za ljeto 2013. kako bi se što vise ljudi popisalo skladu sa članom 2, te mogu omogućiti online popis putem interneta, kao svugdje u EU.

(Autor je član Glavnog odbora Svjetskog saveza dijaspore BiH) Izvor: Al Jazeera Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Reagovanja

ničkog čišćenja u BiH

Birmingham, 6. februar 2012 Predmet: Usvajanje Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u BiH Predsjedništvo Bosne i Hercegovine Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine

Poštovani, Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine od 5. Kongresa se zalaže da bosankohercegovačka dijaspore bude popisana. Želimo da izrazimo nezadovoljstvo usvajanjem ovog Zakona, a da pri tome nije uzet u obzir stav dijaspore, a što se, između ostalog, očituje neispnjavanjem ni jednog od zahtjeva koje je SSDBiH uputio još u julu 2010. g. privremenoj Komisiji za izradu nacrta zakona o popisu stanovništa, domaćinstva i stanova u BiH. Stavovi SSDBiH su bili sljedeći: SSDBiH odbacuje prijedlog Parlamentarne radne grupe za izradu nacrta zakona o popisu stanovništva iz razloga što ne obuhvata popis BiH državljana u dijaspori, SSDBiH insistira na popisu BiH državljana u dijaspori, SSDBiH predlaže da se u radne grupe za pripremu novog prijed-

loga zakona o popisu stanovništva uključe najmanje dva člana iz dijaspore, Da se u samom zakonu o popisu stanovništva ugradi odredba da najmanje jedan predstavnik BiH dijaspore bude uključen u centralni popisni biro, Da se građani u dijaspori temeljito informišu o predstojećem popisu stanovništva i njegovom značaju uopšte.

SSDBiH smatra da, provođenjem usvojenog Zakona o popisu, bh dijaspora u najvećoj mjeri neće iz objektivnih razloga biti popisana. Nerealno je očekivati da će 1.5 miliona naših građana širom svijeta biti u mogućnosti u vrijeme ekonomske krize da uzmu godišnje odmore i budu u BiH u vrijeme popisa.

SSSDBiH još jednom poziva nadležne insitucije BiH da preispitaju donošenje ovog zakona a u cilju da isti obuhvate popis državljana BiH u dijaspori.

S poštovanjem,

G.O. SSDBiH Zaim Pašić Predsjednik

ŠEHER 9 BANJA LUKA

G

oebbels je bio malen, usukan i vidno je hramao. Ponešto je i pisao, uglavnom literarno smeće. Ko zna gdje bi zalječio svoje frustracije, u nekoj kafani, propalom braku ili iživljavajući se na uličnim životinjama da nije sreo Hitlera. Koji je baš poput njega bio kivan na cijeli svijet. I na Jevreje, na njih posebno, nije im mogao zaboraviti što je od njihovog novca preživljavao početkom XX vijeka dok su mu kupovali crteže, koje je on smatrao produktom svog slikarskog genija. Tu su mu bile dodirne tačke s Goebbelsom.

Joseph Goebbels (1897-1945) je silno i histerično plakao kada 1914. nije primljen u njemačku vojsku zbog svoje ćopavosti. Da bi se sljedećih 10 godina tješio pišući romane, pjesme i poeme. Bar je on mislio da piše baš to. No, nijedan pokušaj da bilo šta od napisanog bude objavljeno nije uspio. Na cijelom svijetu jedino je on bio zainteresovan da čita svoje umotvorine. Prethodno odricanje svake muškosti od strane armije koja ga je odbacila kao smeće, da bi ponovno doživio krah kroz kako je tvrdio bezvrijedne izdavače pojačalo je i tako prisutan gnjev koji je u njemu počeo da ključa. I, vjerovatno je da bi invalidni i netalentovani Goebbels, baš kao i mahniti psihopata Hitler ostali na marginama istorije i daveći se u svom gnjevu kao dva luđaka da im okolnosti nisu išle na ruku. Velika ekonomska kriza. Razrješenje u ratnoj industriji. Zajednički neprijatelj. Antisemitizam! Ostalo je istorija.

Ali, redom. Njihov prvi susret desio se 1926. i kako će Goebbels zapisati u svoj dnevnik na granici erotske ekstaze i u svom „literarnom“ zanosu, Hitler mu je protresao ruku kao starom prijatelju, a njegove oči su bile kao zvijezde. Goebbels dalje nastavlja da je Hitler pokazivao nesumnjivu sreću što ga vidi i da se on zato osjećao kao u raju. Da misli da će taj čovjek postati pravi kralj. Iako je bio neartikulisan kao pisac, Hitler mu je oslanjajući se na svoje oratorstvo (koje je danonoćno uvježbavao uz arije i geste iz opera svog idola, rigoroznog antisemite, komEHER 10 Š BANJA LUKA

PRIČ A JE IM pozitora Richarda Wagnera) javno uzvratio simpatije. Impresioniran je njegovom energijom, genijem i organizovanošću, objelodanio je. Ljubav je dobila krila, a januara 1933. kada postaje kancelar, njegov dragi Goebells postaje neprikosnoveni ministar informisanja. Sličan se sličnom raduje!

Reklo bi se preko noći, Goebells kroz zube sikće, potom sve više povisuje ton, jer sada, htjeli ili ne htjeli, moraće ga čuti svi koji su ga ponižavali, jer se on uspeo na Olimp u obličju tribine Nacionalsocijalističke stranke Njemačke. Vrijeme je da se Jevrejima kako kaže mali Goebells zapuše ta njihova prljava usta i da oni ne misle da će tek tako lako... ostaje neizvjesno šta, ali Goebells grmi i dalje u težnji da se Jevrejima, koje je negdje u navalama ludila proglasio glavnim krivcima što njegov literarni genij nikad nije uobličen kroz odštampane knjige, zametne svaki trag. Mnogi ga još ne smatraju nekom naročitom opasnošću, visoki plavi Njemci se smiju, kupaju, sunčaju razdragano, antisemitizam je još upakovan u celofan. Hitler se smješka nadmoćno.

A onda počinju da eskaliraju sve brutalnije mjere nacističke vlasti i njihovih pomagača prema Jevrejima, te samo mjesec dana od Hitlerovog dolaska na vlast bojkotuju se jevrejska preduzeća i trgovine, Jevreji se

Tekst: Radmila Karlaš

A O GOEBELLSU, EDNOM TAXISTI MALOM RAJKU, otpuštaju iz institucija lokalnih vlasti, sudova i sa univerziteta. Nizom protivjevrejskih zakona i drugih diskriminirajućih mjera donesenih do 1938. godine, Hitler i njegovi saradnici s Goebllsom na čelu uništili su ekonomsku egzistenciju, te pravni i državni status njemačkih Jevreja.

Vrhunac je bio Endlosung, tzv., konačno rješenje, što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje čitavog evropskog jevrejstva. Malo pomalo, dešava se i Kristalna noć 9. Novembra 1938. (Kristallnacht, poznata i po nazivu Reichskristallnacht), ali i Pogromnacht kada i zvanično počinje pogrom Jevreja. Te su noći divljački razbijani izlozi, stakla je bilo na sve strane, o ljudskim žrtvama i odvođenjima Jevreja u koncentracione logore da se ne govori... Neuspjeli lirerat Goebells, sada kreator najmonstruoznije propagandne mašinerije u istoriji, dugo je pripremao teren za Kristallnacht. Bilans, 6 miliona ubijenih.

Goebells likuje, nadomještajući i to što ni iz aviona ne sliči „nadljudskoj“ arijevskoj rasi kakvu on i njegov špahtni kancelar promovišu na sva usta. Nije visok, nije plav, nije umjetnički nadaren i baš zato će sve što vrijedi, sve što mu neki obrnuti bumerang vraća odraz njega jad-

nog i usukanog zatrijeti. Neće ogledala izuzev onih koja mu pružaju odraz moći i straha koji sije. Zato cijelo vrijeme javno plasira teoriju da su semiti, a posebno Jevreji rasno niži i štetočinski dio ljudskog roda kojom zagađuju arijevsku čistoću. A Arijevci su zapravo po temi rasizma kod njemačkog nacizma Indoevropljani, jer na sanskrtu Arijevci predstavljaju „pripadnike vladajuće kaste“, narod superioran svim drugim rasama. Teorija nastala između ostalog i zbog jednog propalog, nenadarenog ubogog lieterate.

Koji će se ubiti 1. Maja 1945. u Hitlerovom bunkeru kada više ne bude u mogućnosti da ovakve i slične teorije sprovodi jedino kako je znao, ubijanjem. Prije toga, on i njegova žena usmrtiće svojih rođenih šestoro djece.

Ovdje bi priča o Goebellsu imala kraj da je ovo neka drugačija planeta. Ali, nije. Malih, sebi ružnih, ćopavih, frustriranih psihopata se svake godine rodi previše za nježnu zemljinu koru. A ljudi stvaraju okolnosti koje naprosto vape za vođama tog tipa. Ne doguraju svi doduše do „sjaja“ jednog Goebellsa, ali svako malo neki od njih biva nadahnut njegovim još uvijek kužnim tragom. U planeti je utisnut kalup, samo ga Š E H E R 11 BANJA LUKA

Priča treba popuniti.

Kasno je i taxista vozi ubrzano prema Mire Cikote. Ona objašnjava gdje je ulica i kao za sebe dodaje da je to jedna od rijetkih džada starog naziva. Pri tom još i partizanskog, Mira je narodni heroj, partizanka iz onog rata, živjela je u Prijedoru. Uhvaćena tokom ofanzive na Kozari, mučena, ubijena. Narodni je heroj... A oni njoj stalno, nema partizana... „Partizana ima taman koliko treba u nazivima ulica, škola, i to onih zaslužnih. Svi ostali su bili lažni. Pogotovo Muslimani i Hrvati. Sve što je bilo partizansko bilo je srpsko.“ Ne zna da li to verglaju loši ispušni gasovi u automobilu ili koji je đavo. „Molim!!!!!!!“ mada zna da budale uvijek dokusure iskustvom, urlik se oteo. „Ma molim!!!!“ I jope, k’o gluho Glamočko.

“Srbi nikad nisu živjeli bolje. Bogati su, niču velelepne kuće, zgrade, kupuju stanove, ljepota. Nekada su se samo kriminalci vozili taxijem, a sad svako ko poželi. Dobra primanja....”

Goebelles se nije ubio, jasno k’o dan, u ovom slučaju noć, izviruje mu eho s tornja Milorada Dodika, koji je odavno isti prisvojio kao ćaćevinu. Sad se zove Rajko, a preziva Vasić, prije je bio Božanić, ima li veze.

Svako vrijeme ima svog Goebellsa. Ja l ‘ Mujo, ja’ l Haso ili Stipe.

Nebitno. Ovdje je Rajkan, mali Rajko. On isto piše. I njemu su smetali ranije, nisu shvatali njegov genij. Ti prokleti multietničari. Sada je shvaćen napokon, niko ga više ne gleda kroz unjkavi ruralni glas i neuglednu spoljaštinu, ili ne daj Bože kroz onu mozak-ljelja, a knjige mu se nalaze rame uz rame sa mnogobrojnim naslovima koji odreda počinju sa “Dodik-čuvar nečega”, tačnije rezervata, samo što to nigdje ne piše. Ali se podrazumjeva i tako se pomoli iz štampe tom I narečenog čuvara, a bogami ubrzo će i tom II ispasti od tog silnog čuvanja. I ne lezi vraže, ako može Mile, što ne bi mogao i Rajko. Rajkan je mnogo ljutit u posljednje vrijeme, oni misle njemu da njega nema dovoljno. Ako nije u pamet, red, rad, mir, ekonomski prosperitete gdje je svima, a ne samo njemu, vala može u glupost, pakost, pohlepu i mržnju. Evolucija malog Rajka je nužno krenula s pljuvanjem, upućeni su primjetili da se prilikom govorancija živ ispljuje, pa cjelo krdo pljucobranaca mora da obezbjeđuje iole čist prostor. Svako malo ga neko džogerom mlatne po reveru, al’ ne vrijedi. Maho ti ne maho, on i dalje pljuje. Zadnji put po Angelini Jolie. Popljuvao je lik i djelo lijepe glumice i režiserke posredstvom TV-a i toliko je kažu slinio po ekranu na kojem je titrao Angelinin lik tako da najsavremenija plazma made in RS još zadugo neće moći da se popravi. Ušla vlaga. Sve bi bilo u redu da taj isti TV ne gleda cijela RS. Uključujući i sve bioskopske dvorane. Ona je meni mislila da ima zemlje krvi i meda prostenjao je Rajko, prije no što se uputio na težak zadatak potpisivanja primjeraka svoje knjige po seoskim odborima SNSD-a.

Ali šta ću ja sa osim usranim Goebellsovim, pardon, Rajkanovim ehom u taxiju.

“Možda se ljudi nisu vozili taxijem zato što su svi ili gotovo svi imali automobile.”

“Ma nema pojma, to je bila fukara gola, niko nije imao ništa. » «Aha, a sad imaju sve, la card s pet zvjezdica u kontejneru...”

“Znate što sad kopaju po kontejnerima, zato što ljudi bacaju svašta, možete ručak da sastavite. Prije su nam kontejneri bili prazni... » «Vi to iz iskustva... » « Meni nikad nije bilo bolje... » “Pa sad , sa takvim asortimanom kontejnera, vjerujem...”

“Znate šta, ti Muslimani i Hrvati, to vam je bio siromašni ološ...”

EHER 12 Š BANJA LUKA

“Hm, vjerovatno su osiromašili nakon što su ih dušebrižnici slični vama opljačkali kada je počeo rat...” “Šta je tu imalo da se pljačka. Šta. Ništa. Bijeda gola. » « Znači, vi ste probavali la paloma... » « Nisam ja tu ništa probavao, ali meni nikad nije bilo bolje. Nikad!”

“Znate kako kažu, budalama more do koljena...”

“Kakvog koljena, svi znaju da je more duboko...”

Nekada sam imala sreće sa taxistima i konobarima. Ne znam kako i zašto, u kafani valjda zato što ne zanovjetam, a u taxiju nemam pojma i ne znam kog đavola je sad ovo. U Sarajevu sam nedavno smirivala taxiste koji su se isfuravali na Foču, Višegrad, Trebinje... mislim na izbjeglice. Bili su očajni što u gradu više nema Sarajlija. Tako je i šta sad, idemo dalje, obično bih mrmoljila dok bi oni smirivali volan na moje olakšanje, a neki izbjegli nesretnik koji je do tad hodao posred ceste bježao na trotoar. U Beogradu sam zadnji put htjela da izađem kroz šajbu kada je taxista, oslušnuvši moj govor počeo da govori o nekom političaru koji je upropastio Srbiju, jer je Bosanac. Toliko sam počela da se derem ko je koga zapravo upropastio, bila je to elaboracija mojih “Meleza” na prilično gromoglasan način, tako da je unezvjereni taxista počeo da se izvinjava i da me moli da se smirim, a ja sam imala nepresušan monolog koji evo traje već 20 godina od kada je sve i počelo. Pune dvije decenije nikako da izađem iz svoje bitke na Sutjesci gdje se pokušavam probiti iz tjesnaca i taman pomislim, e sad ću, a obruč postane još žešći. A obruču su se sad pridružili i taksisti.

Te noći, ne mogu da dočekam da taxista Goebelles Mali zaustavi automoil da izletim van.

Na moje iznenađenje zaustavlja nas policija na raskrsnici uoči skretanja za moj šor. I ovo je presedan. Isprave, baterijska lampa, krug oko vozila.

Uniforma lagano kucka na prozor. Spuštam staklo. « Nemojte da brinete, odvešćemo vas gdje ste krenuli čim pristignu kolege. » Ništa mi nije jasno. Dolazi drugi policijski automobil, čujem povišene glasove, vidim taksistu kako mlatara rukama, potom ga odvode. “Sad bar čovjek ima šta da ukrade, ranije je to bilo nemoguće.

Niko nije imao ništa”, čujem urlanje taksiste koje se gubi u policijskom autu. U zadnji tren se sjetim da zatvorim usta koja su se valjda otvorila sama od sebe od šoka. Primjećujem prve simptome postratnog sindroma. “Vozilo je ukradeno”, kaže mi policajac uljudno, okrećući glavu prema meni. Upitno ga gledam. “Taksista ga je ukrao,” kaže.

A tako, mislim. Sad su svi bogati, pa se taksi vozilo umjesto da se kupi, ukrade. Ranije su svi bili siromašni, pa se umalo avion mogao kupiti bez problema. Baš kao što su i kontejneri sad puni, pa ovakvi poput taksiste i malih Goebellsića mogu na miru da ručaju.

“Oprostite na neprijatnosti, znate sa svakakvom fukarom imamo posla”, policajac je zabrinut za mene. « Ko zna šta je s tim smutljivcem još moglo da vam se desi. » Što se desilo, desilo se, mislim u sebi. Falio je još samo djelić Mein Kampfa, čisto da toksikacija bude do kraja sprovedena. Večeras ću sigurno imati noćne more.

Hrabro se osmjehujem i gledam u policajca. « Vi ste nešto najprijatnije što je večaras moglo da mi se desi. U tom taxiju nije bilo vazduha”, kažem gorljivo.

“Kako pobogu...”

“Bilo mi je kao u gasnoj komori”, kažem, a osmijeh mi se širi licem poput cunamija.

Izgleda iznenađeno, ali svejedno se i on osmjehuje. Dok policijski automobil zavija prema partizanskoj ulici, ne prestajem da se osmjehujem. Ponekad u probijanju obruča može da pomogne i obični policajac.

Ako se kockice slože. Ko bi rekao. Čudni su putevi partizanski, što bi rekao jedan od vilajetskih Meleza.

Reportaža

S Bosnom u srcu Tekst: Nedžad Talović Pred kraj 2011. godine, ponovo su se sreli i pijatno družili članovi skijaškog udruženja IF Sarajevo 84. Ovoga puta to je bilo u Norveškoj, Lilehammer - Skeikampen od 23.12. do 28.12.2011.

Potrudili su se, kao i uvijek do sada, na čelu sa predsjednikom udruženja Enesom Kunovcem, da sve bude po volji članova, kako po pitanju smještaja, sadržaja tokom druženja tako i samih skijaških aktivnosti, koje su uspješno vodili Irfan Rizvanović i Senad Filipović-Kajzer. Odziv je, naravno bio velik, što se i očekivalo, jer su ponuđena mjesta bila popunjena u kratkom roku.

Bilo je vrlo zabavno, uz našu bosansku muziku i lojalnog zabavljača Nadira Garčevića, kao i prikladne aktivnosti za sve uzraste, kako na stazama tako i u sportskoj sali. Nivo skijaškog obrazovanja, obim i kvalitet koji su marljivi instruktori leverirali svih ovih godina, od ovih susreta podignut je na još viši nivo! Naime, instruktor Jonas Bringhamar završio je prestižnu instruktorsku školu skijanja, koja za napomenu, daje godišnje samo deset takvih insruktora.Ta činjenica ovo Udruženje čini specifičnim, te rukovodstvo uistinu veseli, jer zasigurno imaju vrhunsko, stručno skijaško znanje,koje mladi instruktori Amer Kadić,Dino Bojadžić,Dejan Ninčetović,Nerma Ramić, Mia Pilipović,Ensar Kadić, Mile Pilipović i Damir Kadić nesebično prenose prvenstveno na mladje. Puno pažnje se posvećuje i na starije Lokice , koje imaju svog omiljenog instruktora Šukriju Saitovića.

Uz prikladno vrijeme, kvalitetan odmor i zabavu, sve je prošlo kao i uvijek, u znaku prijateljstva, ideje i želje o očuvanju zdravog bosanskohercegovačkog duha naše omladine, koja je svih ovih godina osjećala, prihvatila i ljubomorno čuva ovu olimpijsku ideju vodilju, na radost sviju koji našu domovinu nose u srcu.

Rukovodstvo Udruženja svim čitaocima želi uspješnu 2012. godinu, te vas poziva da im se pridružite i na taj način naredne susrete učinite još bogatijim.

2012-01-12

Š E H E R 13 BANJA LUKA

Premijerno izvedena prva banjalučka opera Safikada

Podsjetnik na pravu ljubav P

rva banjalučka opera "Safikada", reditelja Nenada Bojića i kompozitora Muharema Insanića, koja je premijerno izvedena u četvrtak naveče, na Velikoj sceni Narodnog pozorišta RS (NP RS), naišla je na izvanredan prijem kod publike.

Oko 80 vrhunskih umjetnika, koliko ih je bilo uključeno u postavku opere, koja je nastala po legendi o banjalučkoj Safikadi, svojom odličnom izvedbom opravdalo je povjerenje banjalučke publike, koja je željno iščekivala izvođenje ovog djela.

Publiku je posebno oduševila prvakinja Franfurktske opere, Banjalučanka Dunja Simić, koja je fascinantno dočarala svu tragediju lika Safikade.

Radnja prve banjalučke opere smještena je na kraj 19. vijeka, u vrijeme Austrougarske monarhije. Opera je rađena prema legendi o djevojci Safikadi, koja je bila zaljubljena u austrougarskog vojnika, a koji je pripadao drugom nacionalnom, vjerskom, kulturnom i civilizacijskom krugu.

Ljubav je bila obostrana, ali za ono vrijeme, na kraju 19. vijeka, nije bila moguća i unaprijed je osuđena.

Odlučna da sačuva ljubav, Safikada, odjevena u svadbeno ruho, sačekala je da se upali fitilj topa, koji je ispred banjalučke tvrđave Kastel svakog dana pucnjem označavao podne. Pritrčala je topu, grudi priljubila uz otvor cijevi te položila život.

EHER 14 Š BANJA LUKA

Preneseno iz “Nezavisnih Novina” Prema reakcijama publike, koja je izvedbu opere pozdravila gromoglasnim aplauzom, prva opera u gradu na Vrbasu u potpunosti je opravdala očekivanja reprezentativnog umjetničkog djela, jer se radi o klasičnoj operi, koja sublimira sve elemente umjetnosti.

Premijeri "Safikade" prisustvovale su brojne ličnosti iz političkog i javnog života RS. Nada Tešanović, ministar omladine, porodice i sporta RS, nakon premijere opere istakla je da je oduševljena njenom izvedbom.

"Zaista se radi o jednoj krasnoj ljubavnoj priči, koju mi Banjalučani već godinama znamo, i mogu reći da sam oduševljena izvedbom. Sve čestitke cjelokupnom ansamblu, a posebno Muharemu Insaniću i Slavku Podgorelcu, koji su godinama radili na ovom djelu", poručila je Tešanovićeva.

I Jasmin Komić, ministar nauke i tehnologije RS, istakao je da je kao gledalac u operi iskreno uživao.

"Mislim da je performans bio izvanredan. Nadam se da je opera 'Safikada' samo još jedan novi kulturni iskorak u našoj, inače bogatoj tradiciji, koja će poslije ovoga biti još bogatija", poručio je Komić.

Banjalučki biskup Franjo Komarica istakao je da mu je

Reportaža bilo veliko zadovoljstvo prisustvovati prvoj izvedbi opere "Safikada".

"Raduje me da mi ovdje u Banjaluci, kao jedna urbana cjelina, njegujemo neke stvari koje su sastavni dio cijelog urbanog svijeta i da se Banjaluka sve više profilira u one sredine. Nadam se da će 'Safikada' i ubuduće naići na odličan prijem kod publike izvan ovog područja, jer je to zaslužila i po svojoj tematici, ali i po svojoj izvedbi, i da će sigurno izvan ovog područja imati snažnu poruku o jednoj drami ljudskog srca", kazao je biskup Komarica.

realizaciju pomogli su predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, grad Banjaluka, Ministarstvo prosvjete i kulture RS, Vlada Federacije BiH, te intelektualci u BiH i inostranstvu.

Prva repriza opere "Safikada" trebalo je da bude održana u petak naveče, na Velikoj sceni NP RS. U Banjaluci postoji grob djevojke Safikade, na kojem duže od 100 godina mladi i zaljubljeni svih nacija i vjera pale svijeće u nadi da će tim činom osigurati trajnost vlastite ljubavi.

Režiser Nenad Bojić, nakon premijere, rekao je da je veoma zadovoljan rekacijom publike, istakavši da je bilo komplikovano postaviti "Safikadu" na pozorišnu scenu.

"Ovo je poetska stvar. Sam libreto je nastao po poemi Slavka Podgoreleca, koji je posljednjih godina mnogo radio na njemu. Bilo je zaista teško pretvoriti poemu u operski libreto", naveo je Bojić.

Režiser "Safikade" je istakao da se radi o priči koja treba da nas sve podsjeti šta je to u stvari ljubav.

"Danas se fenomen zvani ljubav, nažalost, negdje izgubio, svet se otuđio. Upravo 'Safikadom' želimo da podsetimo na pravo značenje te reči i nadam se da se to izvođenjem opere i desilo", kazao je Bojić.

Slavko Podgorelac, pisac libreta, takođe je impresioniran reakcijom banjalučke publike.

"Impresioniran sam reagovanjem publike, koja je izvođenje opere primila sa srcem. Da budem iskren, čak sam i iznenađen. Čini mi se da smo napravili nešto dobro", prokomentarisao je kratko Podgorelac nakon premijernog izvođenja "Safikade".

Muharem Insanić, kompozitor i direktor muzičko-scenske agencije "Arion", koja je izvršni producent opere, istakao je da je "Safikada" plod višegodišnjeg timskog rada, te da su svi umjetnici koji su uključeni u postavku opere vrlo uspješno odradili svoj posao.

"Premijernim izvođenjem 'Safikade' Banjaluka je stasala u pravi kulturni centar. Hor, kao i solisti su vrlo uspješno i predano radili na tom projektu, kako bi imali jedno reprezentativno umjetničko djelo, koje će na pravi način prezentovati kulturu ovih prostora. Ipak, publika je ta koja će odlučiti o nastavku održavanja ove opere", poručio je Insanić, pojašnjavajući da je riječ o klasičnoj operi, koja sublimira sve elemente umjetnosti, muziku, glumu, književnost...

Operska diva Dunja Simić, nakon premijere, kazala je da je dirnuta toplim prijemom kojim je izvedba opere dočekana kod banjalučke publike.

"Izuzetna mi je čast igrati ulogu Safikade. To je legenda vezana za naš grad, za moje djetinjstvo i mladalačke dane.

Iako, moram priznati, ne volim premijere, radujem se reprizi s obzirom na topao prijem publike, koja je prepoznala vrijednost opere", izjavila je Simićeva.

Pripreme za operu su trajale gotovo šest godina, a njenu Š E H E R 15 BANJA LUKA

Žubori

NOVA KNJIGA »BANJALUČKIH ŽUBORA«

»OD PALASA Foto: Mirsad FILIPOVIĆ

Piše: Ismet BEKRIĆ Iz štampe je upravo izašla nova, već 14., knjiga »Banjalučkih žubora«, o kojoj će biti više riječi i u narednim brojevima našeg magazina, a sada objavljujemo predgovor iz pera urednika i priređivača Ismeta Bekrića, kao poziv na zajedničko druženje na stranicama izdanja i budućim susretima Banjalučana.

Palas je uvijek bio neka ishodišna tačka/točka Banjaluke; tu su se preplitali trenuci i trajanja, radosti i sjete, prošlost i sadašnjost, susreti i rastanci, viđenja i snoviđenja... Od Palasa je počinjalo i naše čuveno Banjalučko korzo, ta mladalačka rijeka ljubavi i čežnje, taj čudesni krug.

Od Palasa do Bosne, od Bosne do

Palasa! To korzo je onda, zbog neljudi, okrutno prekinuto, a hiljade i hiljade pravih žitelja ovog grada na Vrbasu, u srcu Evrope, morali su, ako su još imali sreće da ne budu ubijeni ili gurnuti na prve linije fronta, napustiti svoj zavičaj, svoje obale, aleje i odsjaje u vodi. Banjalučko korzo se, nažalost, onda pružilo svijetom, od Bosne do Skandinavije, od Amerike do Australije, pa čak i do Novog Zelanda. Na tom korzu nismo se više mogli susretati, vidjeti; mogli smo se samo sjećati i priželjkivati neka bolja vremena.

Od Palasa do Bosne, od Bosne do Palasa! Zato nije ni čudo što danas, skoro dva desetljeća od godina progona, kad god tokom ljeta dođemo u svoj grad (nažalost, više kao »turisti« nego kao nekadašnji uvaženi stanovnici), prvo dođemo baš pred Palas, da

Podpredsjednik našeg saveza Suada Đelić u društvu Šefike i Amile Nezirević

EHER 16 Š BANJA LUKA

vidimo koga to sve ima, ko je stigao i koga možemo još očekivati. A onda, uz kafu, poteku priče, ožive sjećanja, jer su ona najčešće ljepša od svakodnevice. Ipak, treba živjeti sa gradom!

Kad smo pokretali ove knjige posvećene Banjaluci, i kad još nismo imali naslov edicije, jedan od inicijatora, kulturni pregalac i pisac Fuad Balić, koji se tada nalazio u Njemačkoj, predlagao je da se zovu Banjalučko korzo. Jer, naše Korzo je sada postalo najduži splet svjetskih »putova«. Tim putima se Fuad i vratio u svoj grad, o kojem je redovno pisao na stranicama Banjalučkih žubora. Prošlog ljeta je, nažalost, i otišao za svojim snovima: »On je samo prešao / na drugu obalu, / tamo gdje je voda / prozirna i pjevna. / On je samo prešao / na drugi kestenov list / koji i kada pada / ostavlja trag života.« Ostali su njegovi vidni tragovi, ostali su i rečenice u brojnim publikacijama i tekstovima, a i izuzetan roman/hronika »Blaupunkt«, iz kojega u ovoj knjizi donosimo odlomak o Banjaluci u godinama Drugog svjetskog rata.

Ostali smo još bez dvojice stvaralaca od pera, od banjalučke, bosanske duše – pjesnika Mehe Barakovića i hroničara Zlatka Divića-Diva. Baraković je rođen u Banjaluci, u Gornjem Šeheru, 1945. godine, gdje je rat i muhadžirluk doveo njegove roditelje iz Hercegovine, a umro je sredinom prošle godine u drugom muhadžirluku, u Švedskoj, u Geteborgu. U Banjalučkim žuborima je objavljivao i stihove, od kojih se posebno prisjećamo onih posvećenih Banjaluci, napisanih uz 12. susret Banjalučana u Švedskoj: »Sva Mjesta / samo jedno Mjesto zvjezdanim čine / i nema nikakve razdaljine / i nikako To da jednom mine / Sine / Jedna je Banja Luka // Do kada će samo Nebeska luka / nama biti Banja Luka«.

I iza Zlatka Divića-Diva ostale su njegove rečenice zapisivane u najtežim

Žubori

A DO BOSNE« minutama, danima, mjesecima, godinama našeg grada, a objavljene i među koricama »Crne kronike Banjaluke«. U predgovoru knjige »Bosna na pragu rata« pjesnik Enes Kišević je Zlatka vidio kao »jednog od živih bosanskh stećaka koji hodaju po svijetu«, a njegove stihove posvećene Bosni »udahnuo poput zraka«: Mjesto srca, u grudima, osta Bosna. I tu traje: da me onda, kada klonem – digne. Da mi snagu daje.

Od Palasa do Bosne. A malo dalje, do Pozorišta, pa onda opet nazad, do Palasa, do Žubora. I tog Palasa, i te Bosne, bilo je krajem prošle godine u Banjaluci možda kao nikad u ovim zadnjim godinama. Na sceni Narodnog pozorišta premijerno je izvedena opera »Safikada«, čiji je kompozitor, Muharem Insanić, tim kapitalnim djelom želio, kako je rekao, »da predstavi Banjaluku i oslika muzičku tradiciju ovog grada i njegove okoline«, dok je pisac libreta Slavko Podgorelec izrazio zajedničko zadovoljstvo što je »Safikada ušla na velika vrata banjalučke, bosanskohecegovačke, regionalne i evropske muzičke baštine«. I naše bar malo ljepše svakodnevice. Safikadu, o kojoj pišemo i u ovoj knjizi, izuzetno je svojim glasom oživjela primadona Dunja Simić, uz isto tako veliki doprinos Ivana Šarića i Jasmina Bašića, dok je orkestrom Arion, koji je udružio muzičke snage Zagreba, Beograda, Novog Sada, Sarajeva i Banjaluke, dirigovao Ognjen Bomoštar.

Na kraju ovog uvoda u još jednu knjigu Banjalučkih žubora, već 14., podsjetimo se i riječi vrsnog banjalučkog pjevača Enesa Bašića, koji sa sadašnje adrese u Beču često dolazi i na svoju adresu u Banjaluci, i koji je u razgovoru sa našim saradnikom Bedrudinom Gušićem lijepo rekao: »Banjaluci fali duša, nama Banjaluka, i ne zna se kome je gore!« Vjerujemo, da ćemo svi pronaći bar malo banjalučke duše i u žuboru riječi, sjećanja, susreta među akvarel-koricama 14. knjige Banjalučkih žubora, koju simbolično nazvasmo »Od Palasa do Bosne«.

Banjalučani iz Osla: Edhem Trako i Dževad Hajdarević

Ismet Bekrić u odabranom društvu

Svi zainteresirani mogu se javiti i na emaile: ismetbekric@yahoo.com mirsad.filipovic@hotmail.com Š E H E R 17 BANJA LUKA

Reportaža

Susret u Kataru

U svijetu paralela U

z tihu instrumentalnu tursku muziku, koja je dopirala do mene, još dugo sam, naslonjena na okvir avioprozora, putovala ne samo fizički već i mislima, a da u tome nije bilo ničega čudnog, niti grješnog. Uzvišeno je makar i u ovoj mojoj zanesenosti, povezivati svijet i meridijane, a ne razdvajati ih. Svijet je usavršen i proći će mnogo vremena prije negoli sazrije ljudska misao, dotle da je težnja ka savršenstvu zapravo put božjoj istini. Nema ničega sramnog u tome ako kroz život idemo raširenih ruku, otvorenih očiju i razdragana srca, kadri u svakom živom stvoru tražiti dobrotu. Ako je takav svijet dalek, ne smiju biti daleki snovi o njemu, jer sav napredak ljudskog roda počiva u njima i samo zahvaljujući sanjarima, ljudi su gradili svijet bolji od onog što su im ga ostavljali njihovi preci. Zagledah se u nebesko prostranstvo, koje me okruživalo svojom beskonačnošću i vječnošću. U tom beskraju osjetih svu svoju sićušnost, ne

od mrava veću. Eto, sva ta moja razmišljanja bila su u jednoj noći, i čudno kako čovjek može da donese odluku u jednom trenu, a da se potom ne upita šta mu je to trebalo.

Možda se ovakva odluka odnosi samo na mene (sticaj mnogih okolnosti ili da kažem razloga sprečavao je takvu odluku). Poslužiću se izrekom «čovjek snuje a bog određuje». No kako bilo da bilo, evo mene u avio-letu, za daleki Istok sa krajnjom destinacijom Katar - Doha, gdje trenutno boravi moj brat Abaz kojega se mnogi s radošću sjećaju sa rukometnih terena. Tek sada vidim, da je postojala sasvim neopravdana bojazan od te moje putešestije.

Iz Geteborga, krenula sam kao za inat po jednom vrlo,vrlo ružnom kišovitom danu, a jak vjetar i kiša gospodarili su nebom. U jednom momentu ponadala sam se otkazivanju leta, ali sve je bilo kako treba, pa čak ni pet minuta zakašnjenja na desetak sati putovanja nije ništa značilo. U samom putovanju,

na koje sam se odlučila, bilo je još mnogo bojazni i nekakve zebnje od nepoznatog. Da li je razlog bio u mom zdravstvenom stanju, ili nepoznavanje jezika, kao osnovne komunikacije, te daljina krajnje destinacije, ko zna. Međutim, let je bio savršeno organiziran, pogotovu pomoć starijim i hendikepiranim osobama. Sada sam se lično uvjerila zašto Turkiš Airlans kotira kao jedna od najboljih avio kompanija. Eto, pa tako sam se odjednom našla u sasvim drugom svijetu, svijetu različitosti, a do mene su u takvom ambijentu dopirali glasovi različitih jezika.

Kako su petak i subota, vikend dani u Kataru, put od aerodroma do hotela je prošao bez uobičajenih gužvi, pa sam mogla uživati u gradskoj ljepoti. Kako je bila noć, moja fasciniranost je bila veća. Cijeli grad i brojne aleje palmi bili su okićeni božićnim svjetlima i ukrasima. Iskreno rečeno, bila sam ugodno iznenađena na ponašanje jedne izričito islamske zemlje. Kada sam malo bolje

Tekst i foto: Rabija Arslanagić

Reportaža

Nisu se dugo vidjeli: Abaz i Rabija Arslanagić

razmislila, bila mi je ta gesta sasvim normalna, jer kad poštuješ svoju vjeru onda je normalno da respektuješ i uvažavaš i tuđu.

Dani provedeni u Dohi bili su prepuni novih spoznaja i iznenađenja. Hotel, u kojem moj brat boravi, u sklopu je vrlo modernih građevinskih zdanja, može se slobodno reći kopije Njujorka. Hotel od 35 katova, sa svim pratećim objektima, otvorenim i zatvorenim bazenima, sa slatkom i morskom vodom je tipičan hotelski kompleks u gradu. Doha, i sam Katar, nema ništa antičko, ništa povijesno, staro, jer sam grad nije star. Unazad 70 - 80 godina Katar nije imao el. Energiju, a sad vam u glavu udara sva svjetlost i sjaj svijeta. Dijelovi grada se ne dijele po bogastvu, jer je sve tu novo. Doha je trenutno najveće gradilište u svijetu. Mnoge hrvatske firme i njihovi radnici su zastupljeni na njihovom tržištu rada. Bogatstvo i sjaj se vidi na svakom koraku, sve odiše šarmom i luksuzom. Nacionalna boja je bordo crvena i bijela. Fasade zgrada blješte fantastičnim odsjajem pijeska, a ulazi i drveni dijelovi zgrada su boje trešnje. Domicilno stanovništvo i drugi narodi arapskog svijeta su veoma nostalgični za beduinskim životom. To se odražava čestim odlascima u pustinju i boravkom pod šatorima. Mještanima nije nepoznata ni Venecija, jer im je Šeik od Dohe poklonio – izgradio sličnu sa Grande kanalom, gondolama, Rialto mostom i šoping centrima, te tako stvorio pravi venecijanski ugođaj. Ta famozna kopija bogate Amerike nastavlja se u dijelovima grada izgrađenim u arapskom stilu gdje se izdvajaju građevinska zdanja, pojedinačni ekskluzivni kreativni eksponati. Izdvaja se najveći svjetski islamski centar koji se duboko uranja u more, zlatna džamija koja svojom zlatnom fasadom i komadićima zlata u njoj blješti na kilometre. I ptice imaju svoje

hotele, koji svojim smještajem i interesantnošću plijene pogled. Koliko im je visok životni standard, da se vidjeti na svakom koraku. Velike zelene površine, bazeni, klima uređaji, dominira bijeli mramor, a posebno ljepota žena u crnom. Žene u Dohi su imale sreću da im je njihovu emancipaciju i pravo na dostojan život omogućila treća Šeikova žena,veoma obrazovana, savremena i moderna žena.

Zadnjeg dana mog boravka imala sam priliku gledati grandioznu smotru njihove vojske, te njihova dostignuća. Bio je to njihov Dan državnosti (Katar je bio engleska kolonija). To je bilo moje viđenje jedne veoma bogate arapske zemlje. Ali moja radost i zadovoljstvo je imalo i drugi jači prizvuk.

Dugo nisam provela toliko vremena sa

mojim bratom jer svi naši susreti u zadnje vrijeme su bili dijeljenje sa drugima. Tako je bilo u Bosni, pa i ovdje u Švedskoj, prijatelja na sve strane, koji su uvijek u želji da se sretnu i budu sa njim. Tu socijalnost i ljubav prema ljudima smo valjda naslijedili od kuće gdje su nas roditelji odgojili sa puno ljubavi.

Ovom posjetom mogu biti jako zadovoljna.

Drago mi je da svoje prijateljstvo moj brat Abaz nastavlja i u dalekom svijetu. Zajedno sa njim u Dohi je i druga banjalučka rukometna legenda Nebojša Popović, koji radi kao ljekar-ortoped. Ne bavi se više sportom, ali i on i Abaz su na neki način u svijetu sporta. Naime, Doha je stjecište vrhunskih sportaša iz mnogobrojnih grana sporta. Bosanskohercegovačkih državljana je malo i uglavnom se međusobno druže. Dosta sportaša ima s prostora bivše Jugoslavije, meni je izuzetno drago da su svi spoznali dobre ljudske osobine i niko se od njih ne bavi ljudskim glupostima. Prijateljstvo mog brata sa Nebojšom traje već decenijama, a sigurna sam da će tako i ostati. Lijepo je kada se u razgovoru sa njima vratite u mladanačke dane, kada su sunce i zvijezde bile na dohvat ruke. Nebojša kao čovjek uvijek isti, onakav kakvim ga pamtimo, tih, skroman i fino vaspitan. To isto važi i za njegovu vrlo korektnu i zanimljivu suprugu, vjernog pratioca, osobu bez ikakvih kompleksa. Provodeći vrijeme sa njima i ostalim sportašima-zemljacima, mogu samo reći kako dobri, pametni i vaspitani ljudi nemaju barijera ni po kakvom osnovu ponašanja. Veže ih isti jezik, običaji, ljudska toplina i podneblje iz kojeg su došli. Tu ljudsku toplinu sam prepoznala u njihovim pogledima, osmjesima i stisku ruke, a osjećam je i sada. Veoma sam zadovoljna tom spoznajom, koja mi je uljepšala ovo putovanje.

Proslavili naš grad: Rukometne legende Nebojša Popović i Abaz Arslanagić

Š E H E R 19 BANJA LUKA

Bošnjački institut -Fondacija Adila Zulfikarpašića Adil-beg Zulfikarpašić političar, publicista, kulturni mecena, ispisao je novu stranicu u povijesti bosansko-hercegovačkih vakifa, utemeljivši 1988. godine Bošnjački institut u Cirihu, sa željom da ga jednoga dana izmjesti u Bosnu i Hercegovinu. Početkom 2001.godine, nakon što je završena izgradnja nove i savremeno opremljene zgrade, te preneseni glavni fondovi iz Instituta u Cirihu (biblioteka, arhiv, zbirka umjetničkih djela), u Sarajevu je počeo sa radom Bošnjački institut - Fondacija Adila Zulfikarpašića.

Bošnjački institut je smješten u samom srcu Sarajeva, u ulici Mula Mustafe Bašeskije, 21. Kompleks Instituta sačinjavaju zgrada biblioteke u kojoj su smještene knjige, arhiv dokumenata, video i audio arhiv, zbirka likovnih djela, kabineti za naučno-istraživački rad, čitaonice, sala za konferencije, te drugi popratni sadržaji, i Gazi Husrev-begov hamam, u kojem su smješteni neki od eksponata iz zbirki Instituta, i koji je u funkciji kulturnog centra.

Bošnjački institut nastao je kao rezultat 50-to godišnjeg rada Adil-bega i njegove supruge Tatjane Zulfikarpašić na sakupljanju, klasificiranju i sistematiziranju različite građe o Bosni i Hercegovini, tačnije historijskog, književnog, novinskopublicističkog, rukopisnog, arhivsko-dokumentacijskog i folklornog blaga.

Temeljni zadaci su mu promoviranje kulturne baštine, povijesne istine i kulture Bošnjaka, kao i drugih naroda sa kojima Bošnjaci stoljećima žive.

Bošnjački institut je otvoren za sve koji se bave naučnim radom na temu kulturne i političke historije Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, kao i geopolitičkog i kulturnog konteksta ove zemlje i naroda, historičarima, političarima, studentima i žurnalistima.

Tekst preuzet sa portala : www.bosnjackiinstitut.ba Pripremio: Goran MULAHUSIĆ Foto: Goran MULAHUSIĆ

Sjećanja

Nasiha, mali Nafiz i emajlirana kanta

Foto: Mirsad Filipović

Napisala: Azra Dedić

B

anjalučku mejdansku čaršiju krasile su mnoge mahale išarane uskim sokacima, lijepim bosanskim kućicama u zagrljaju zelenih bašči sa cvijećem i voćnjacima koji dopiru sve do obala Vrbasa. Pored Potoka, Kulmahale, Male čaršije i dr., tu se nalazi i poznata stupnička mahala. S lijeve strane, prema Šeheru, cijelom dužinom mahale postoje mnoga mezarja, među kojima i ono, udomaćenog banjalučkog naziva “Harem Stupnica“, u kojem počivaju, u miru Božijem, ukopani u zemlji banjalučkoj, mnogobrojni znani i neznani Banjalučani.

Još u davna vremena - priča se - Vrbas je bio okićen stupama po kojima je i mahala dobila ime Stupnica. Stupe su uglavnom pravljene pored rijeke ili na adama, a obično tamo gdje je bilo mlinova. Tu su bile stupe i badnji, pravljeni od drvene građe. To su bili, može se kazati, primitivni uređaji za valjanje i stupanje sukna. Ovi jednostavni drveni strojevi obavljali su ogroman i koristan posao za čovjeka.

S desne strane, uzvodno, uz Vrbas, nizao se red lijepih kuća od kojih su danas samo dvije zadržale zidanu kapiju. Jedna od njih bila je rodna kuća pjesnikinje Nasihe Kapidžić. Duž mahale prostire se duboki, dugački sokak, i u njemu se širi drvored debele hladovine. Saznala sam da je, po našem starom adetu, koji nas obavezuje, kada se ide mahalom preko dana, sevap bilo hoditi pokraj mezarja, u pomen rahmetli dušama, a uveče bi valjalo hoditi drugom stranom, do kuća, da se koracima ne remeti mir umrlih duša. Nisam sigurna da se danas ti običaji poštuju, a bilo bi mi drago da je tako.

Velike zidane ograde oduvijek su postavljale u meni pitanje: Zašto su bile zidane tako visoko i tako debele, da su skrivale znatiželjne poglede sa ulice i na ulicu? Dugo razmišljajući, pronađoh odgovor u sebi, koji mi se učinio i logičan i razuman; da se je jednostavno u ta vremena zidanja svijet obližnjih kuća u blizini harema štitio od prašine i buke konjskih kola i kočija, te i zbog samog poštovanja prema đenazama koje su često tuda prolazile i bile obavljane u krugu najbliže rodbine, komšiluka i prijatelja. Možda se tako održavala privatnost tužnog čina i na taj način odavala počast onima koji su napustili ovaj naš dunjaluk.

Nasihu Kapidžić, našu poznatu pjesnikinju, srela sam nekoliko puta; jednom u dvorani “Mladost” u Prijedoru, sa Skenderom Kulenovićem, gdje je recitovala svoje stihove na pjesničkim danima na Kozari, te ponekad u obližnjoj prodavnici. Sjećam se i danas, dok je Nasiha recitovala svoje pjesme, ja sam bila ponosna što sam komšinica ovoj dragoj ženi koja je, uz to, još i pjesnikinja.

Kako i danas prođem kraj Nasihine kuće, onim gustim drvoredom hlada u ljetne banjalučke dane, jednog dana nenadano svratim u susjedno dvorište gdje me je toplo primio, sad već rahmetli, Nafiz Gušić, sa sestrom Baisom koja je stigla iz daleke Austalije, da bi bila u blizini bolesnog brata. Njih dvoje su me upoznali sa Nasihinom sestrom, Bebom Kapidžić, profesoricom, i ja sam u oko fotoaparata utisnula njihovu kuću, današnj muzej pod zaštitom. Na jednoj od slika vidjela se i susjedna kuća Gušića. U divanjenju na privatnoj plaži kraj Vrbasa, uz kahvu, zapitah gospodina Nafiza kakva je Nasiha bila kao komšinica, jer je većini mještana i ljudi poznata kao pjesnikinja.

Nafiz

Sjećanja me pogledao, blago se nasmiješio, više tužno, jer mu zbog bolesti nije baš bilo do smijeha. U njegovom tužnom pogledu vidjela sam sjetan povratak prošlosti, djetinjstvu i komšiluku u kojem smo rasli.

- Sad ću ti ispričati jedan događaj, kad sam bio dijete, a iz kojeg ćeš se i sama moći uvjeriti kakva je to žena bila - rekao je Nafiz tihim glasom, a ja sam opazila da mu se pogled naglo razvedrio vraćanjem u ta prošla vremena i sjećanje na Nasihu.

- Pošto smo bili prve komšije, mi smo se dobro pazili i često smo razgovarali- nastavio je Nafiz a ja netremice slušala. - Ti treba da znaš da je Nasiha vavik volila da sjedi u bašči, - i on podiže ruku te prstom upre na jednu klupu - tu je ona vazda sjedila i onde nešto pisala, bila je vrlo zamišljena, odsutna, ja sam bio dječačić, a ona djevojka u najljepšoj dobi, ‘nako zdrava, mlada i lijepa žena kako bi’ ti kaz’o. Ja sam ‘nako mog’o imati 12-tak godina il’ manje, nisam više siguran.

Zašuti Nafiz i duboko uzdahnu, kao da treba have da nastavi svoju priču. Napolju je toplo i lijepo, pomalo sparina udarila, ljeto je i vrućina ko nekad.

-I ti znaš da mi nismo imali vode u kući, ni pipe pred kućom, pa se voda donos’la sa Vrbasa. I jednog dana, sjećam se dobro, mati je kup’la novu emajliranu kantu, bijelu i lijepu, sva se blistala, a onda me i zovnu i kaže mi strogim i ozbiljnim glasom: «Slušaj dobro, sine Nafize što ti mati kaže, haj’ sine Nafize na Vrbas i ponesi ovu kantu, evo je novu majka kup’la, a evo ti i ovaj lončić i dobro me slušaj što mati govori, znaš, ‘vako ćeš da staneš na ‘nu stijenu i da zagrabiš lončićem vodu, pa onda u kantu, pa onda opet lončićem zagrabiš Vrbasa, pa u kantu i onda mi donesi kantu kad je napuniš vodom, da majka opere sude... jes il’ Nafize sve razumio što sam ti pripovid’la», ozbiljno će meni mati. Tu on zastade u kazivanju, malo uzdahnu pa nastavi. Lice mu se ozarilo k’o da sve nanovo preživljava i ono o čemu kazuje.

-Jesam majko!-odgovorio sam joj al‘ ona me ope’ upita.

-Kako ide sine Nafize? gleda me ona u oči a ja, ko svako dobro dijete, velim joj: -Vako mati: Lončićem zagrabim, pa u kantu, pa lončićem, pa u kantu i sve dok se kanta ne napuni vodom.

-Siđem ja dole do Vrbasa, uzmem ti onaj lončić, a meni izgled’o nekako pomalešan, a kanta pogolema, pa sam ga ope’ uz’o u ruke i pomisli’: ko će tu kanturinu napunit’ vodom a vid’ kol’ko je Vrbasa, a ja ga grabim ovim malešnim lončićem, trebaće mi cijeli dan da se kanta napuni, te ja potopim onu kantu u Vrbas da odjednom zagrabim vode. A Vrbas golem i jak, i Boga mi dragog, povuče on i mene i onu kantu sa mnom i potonem ti ja ko i moja kanta, direkt na dno. Pomislim da je gotovo, odniće nas voda oboje, Vrbas jak i nosi i mene i kantu, ja je stisno pa ne pušćam jer znam da je nova i da bi me mati istukla ako je Vrbas odnese. U tom me momentu nešto povuče van’ iz Vrbasa i ja udahnu malo have, a onda čujem nečiji zvonki glas kako viče...

-Nafizeeee, puštaj bolan kantu...Kanta je preteška i ne mogu vas oboje izvući... odnijeće vas voda...obojeee!

-Ne !!!- ja dreknem kol’ko me grlo nos’lo i to je bilo sve što sam sa uspio da kažem jer nas Vrbas ponovo povuče, i mene i onu kantu, te ope’ potonušmo ko i kamen bačen s obale.

Ali, osjetim ja da ope’ mene vuče ona ruka što me zgrabila i izvlači na obalu i ponovo ja čujem glas, paničan ženski glas...Bila je to naša draga komšinica Nasiha, Bog joj dao...vuče me ona i galami...

-Nafize!!! Bolan, puštaj kantu kad ti kažem, ne mogu vas oboje izvući, preteški ste, al’ ja i dalje ne pušćam kante jer znam šta će bit’ ako je pustim...ode kanta, a onda dolazi šipka il’ papuče po zadnjici...!

-Vid’la draga Nasiha da nejma kud’ pa vuče i mene i onu kantu, a

kanta puna vode te jadna s teškom mukom, samo ona zna, izvuče nas na obalu, pa ‘nako sažaljivo, al’ uplašena, sva mokra, gleda u me i kaza mi.

-Nafize, bolan Nafize, što ne pusti tu kantu... umalo da te voda odnese...

-Nova je!!! Ubila bi me mati da je izgubim...

-Nafize...Nafize... ,samo je tiho rekla Nasiha i pomilovala me po glavi...

Utom doleti mati na obalu, kroz bašču, u dimijama i gleda u mene, pa u Nasihu, pa ope’ u mene pa veli drhtavim glasom...

-Dragi Nafize, vidi šta s’ uradio, đavli te ne odnili, pa žena se sva umokrila, vidi je bolan kako se jadna napat’la... što me nisi posluš’o što sam ti kazla...lončić pa...

Idem ja ispred majke i nosim onu kantu s vodom a ispod oka gledim kako ona kraj kapije uzbra šipku, prut, i to ‘nako usput, a ja odma’ znao šta će bit’... što ne pusti’ kantu niz Vrbas ka’ ću i ‘nako fasovat batina, mislim se u sebi, i koračam ispred matere. I Nasiha ode u svoju bašču a mati mi reče da spustim kantu te ja posluša’ i spustim kantu na travu.

-Pruži ruku!- veli mi mati što ja i učinim a ona tres onim prutem po još mokrom i ledenom dlanu...šutim ja, ništ’ ne govorim a dlan bruji od bola jer je šipka tanka i bolna.

-Šta sam ja tebi rekla, Nafize... lončićem pa u kantu, a ti zagrabio cijelu kantu...znam ja što sam ti dala lončić i što sam ti kaz’la da sa njim grabiš...

-Majko, vid’ kol’ko Vrbasa ima, kažem joj ja, a lončić malešan...

-Ima Vrbasa...ima... kol’ko ho’š, al’ izgleda teb’ se žuri na sokak jer te tvoji prijatelji čekaju da se poigraš, pa hitiš, a mog’o si glavu izgubit, kako te samo nije sramota. Žena pjesnikinja da te čupa iz Vrbasa... što bar nisi pustio kantu da žena ne tegli i tebe i kantu!- srdi se na me moja mati -Pa nova je, majko!!!- kažem ja sav zbunjen i u bolu, i ljut što ne ispusti’ kantu. Mati me pusti i sad već radosna što sam živ i što me Vrbas nije odnio pa mi veli: -Sine, zapamti... uvijek se treba žrtvovat’ brada, da bi se spasla glava.

S osmjehom na usnama, rumenih obraza, pomilova me mati i uze kantu te ode u kuću i donese suhu odjeću da se presvučem, što sam i uradio. Zatim mati ode prat suđe a meni reče da pričekam još malo. Nisam se iznenadio kad je viđa’ sa kantom u ruci. Vratila se i dade mi ponovo onu novu, bijelu, emajliranu kantu. Pogleda me i blago reče vrteći prstom.

-Nafize kao ono ide...ono, što sam ti kazla...

-Ide majko ‘vako...lončićem zagrabim vodu, pa u kantu!!!

-Hajd sad sine ponovo na Vrbas, treba majci još vode da opere veš.

Nafiz Gušić, moj drag komšija i zemljak, koji mi je ispripovijedao ovu isitnitu priču, nije više među nama i ja sam osjetila odgovornost prema ovom njegovu kazivanju i napisala ovu priču da ostane mali doprinos mnogim trajnim svjedočanstvima o našoj dragoj Nasihi.

I sad zamišljam kako Nafizova majka odlazi u kuću, mali Nafiz k Vrbasu žuri, a vidim i kako se Nasiha sušila sjedajući na klupu na vrućem banjalučkom suncu.

Slikajući rodnu kuću Nasihe Kapidžić pogled mi je zastajao na onoj sećiji, na terasi i na basamacima kojima je prolazila Nasiha nekad. Pjesnikinja, žena, profesorica, sve u jednom liku, a poslije ovog Nafizova kazivanja, ja sam je još više poštivala kao hrabrog čovjeka, hrabru ženu koja nije mislila na sebe, koja se žrtvovala i koja se odvažila da izvuče iz Vrbasa malog, preplašenog Nafiza i onu njegovu kantu koju on nikako nije htio da pusti.

Š E H E R 23 BANJA LUKA

Reportaža

Žene i fudbal

BHFemale Brigada Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Aida Bašić Fudbal je sport koji je osvojio našu planetu, a fudbalske arene su se pretvorile u medij masovnog komuniciranja. Ovaj sport danas privlači milione gledalaca širom svijeta, samim tim stadioni su postali fantastična mjesta za javnu i masmedijalnu komunikaciju te prezentaciju bilo koje vrste. To je idealno mjesto za prezentiranje sporta, zemlje, kluba, sponzora, navijačkih skupina, te da se iznesu određene ideologije i slično. Jednostavno cijeli svijet je poludio za igrom zvanom fudbal, koji je zbog tolike popularnosti i dobio epitet ”najvažnije sporedne stvari na svijetu”. Navijački svijet i sva ta navijačka subkultura je veoma kompleksna, te su je mnogi naučnici sa mnogo aspekata istraživali i pisali o njoj ali ja bih

se osvrnula na trend koji je od skoro zavladao kako u svijetu tako i kod nas, a to je trend zvan ”žene na fudbalskim arenama”. Da se razumijemo fudbal se kod nas a i u svijetu do skoro smatrao muškom stvari, to je bio isključivo muški sport i sport prema kojem je bilo koncentrirano samo muško zanimanje. Naprosto je bilo nezamislivo da jedna djevojka stoji rame uz rame sa muškim rodom u kop-u (dio tribine gdje su najvatreniji navijači) i sudjeluje podjednako u podizanju atmosfere te bodrenju favoriziranog tima. Još jučer je većina žena za vrijeme nekog od nogometnih takmičenja gunđala kako ne mogu da razumiju šta je to toliko spektakularno u igri gdje hrpa momaka ganja loptu i trči gore dole te pritom dobi-

Reportaža jaju milione za taj poduhvat, grozile su se što njihovi muževi, momci i očevi u stanju su da zanemare sve pa i njih kada je na malim ekranima utakmica. Ta većina o kojoj pričam danas se znatno istopila i pretvorila u manjinu. Danas su žene sve više prisutne na fudbalskim tribinama. E sad naravno sve te žene nemaju isti motiv zbog čega su tu. Neke su tu radi vlastite promocije jer kako navedoh gore stadioni su postali mjesta sa kojih se odvija masmedijalna komunikacija, neke imaju određene afinitete prema fudbalerima a neke su jednostavno zavoljele taj sport ali ne na način da ga igraju već da učestvuju kao dio navijačke skupine, te bodre tim koji je osvojio njihova srca.

Iako primjećujemo da muška populacija još uveliko dominira na betonskim tribinama ipak primjetno je da su i žene zauzele svoje mjesto na istim te da postaju sve organizovanije.

Kako rekoh ovaj trend ”žene fudbalskog navijača” nije mimoišao ni nasu zemlju. BH Female Brigada je skupina od oko 50-tak žena koja sačinjava žensku navijačku skupinu koja je nastala 2001. godine kao podgrupa naše najveće navijačke skupine BH Fanaticosi. Ove mlade žene izborile su se za svoje mjesto na tribini, te posjeduju svoj vlastiti forum na oficijelnom sajtu BHF-a, na kojem se i dogovaraju za aktivnosti oko slijedećih gostovanja. Imaju i svoja obilježja, transparente, majice, duxeve, šalove i sve ono sto pravi navijač treba da ima. One bodre Reprezentaciju BIH jer vole našu zemlju, fudbal i sve ono što se podrazumijeva pod navijačkom furkom. Često su i organizatorice određenih gostovanja ili sudjeluju u pravljenju transparenata. Putuju na skoro sva gostovanja i pjevaju navijačke pjesme te plješću podjednako glasno kao i muški članovi. One su ustvari ravnopravne sa

svojim muškim kolegama sa tribina, ali ne samo da su ravnopravne sa njima već su i poštovane od strane njih. Do jučer zabava za muškarce postala je i opsesija žena. Žene se već godinama bore za ravnopravnost među polovima u svim oblicima života. U mnogim oblastima smo još uvijek marginalizirane ali činjenica da smo uspjele zakoračiti u najsvetiji muški kutak zvan tribine fudbalskog stadiona daje nam nadu da ćemo jednoga dana izboriti recimo za mjesto predsjednika države. Žena u KOP-u je nevjerojatna stvar a žena predsjednica države u našem patrijarhalnom društvu ravno je čudu.

Ali čuda su ipak moguća!

Lo n d o n

S u l e f ro m Portobello Road Foto: Lorena Martinez

U

co-produkciji filmskih kompanija Theatre With Accent – Perfectsplice, proteklog mjeseca u gradu na Temzi završeno je snimanje dokumentarno-igranog filma radnog naslova “Ili Ili” autora Zlatka Pranjića, Zeničanina sa Londonskom adresom, vlasnika produkciske kompanije “Theatre With Accent” koja je osnovana u Londonu 2004. godine i Aleksandra Saše Nikolića iz Beograda, montažera na Britanskom BBC, vlasnika kompanije Prefectplice iz Beograda. Film govori o Banjalučaninu Suadu Arnautovću slikaru-pjesniku-boemu- klošaru-kockaru-pijancutrezvenjaku porijeklom iz Banjaluke, koji je uz sve to islam zamjenio sa budizmom i koji je u London stigao prije 40 godina, te postao zaštitni znak poznate Londonske četvrti Noting Hill. Naravno detaljnu informaci o ovom filmskom projektu dao nam je Zlatko Pranjić predratni student Filozofije u Sarajevu i tada novinar kultnog lista Walter: “Naš film o Suadu Arnautoviću Suletu (62), slikaru i pjesniku iz Banja Luke koji živi u Londonu skoro 40 godina, priča je o umjetniku i njegovom pokušaju da demistifikuje svijet i značenja u njemu. Film je svojevrsna rekonstrukcija njegove ličnosti, filmska psihoanaliza koja traje već godinu dana. Dok pratimo Suada (Suleta) kroz svakodnevnicu, mi iz nje izvlačimo njegov odnos prema svom okruženju, a ono je notinghilska ulica antikviteta Portobello Road. U ovoj se ulici govore svi jezici svijeta. Kozmopolitskog karaktera, ovo je EHER 26 Š BANJA LUKA

Tekst: Namik ALIMAJSTOROVIĆ

ulica u kojoj Sule boravi od početka, od 70-tih godina prošlog vijeka. Taj ga je prostor odredio, ali je i Sule, poznato notinghilsko lice, svojim vidljivim prisustvom, i sam postao neka vrsta antikviteta, neko, nešto, što nas podsjeća na daleku prošlost.

Iako trenunto živi u predivnom stanu na mjestu o kakvom mnogi sanjaju, on je melanholična riznica prošlosti. I u toj proslošti i Suletovom čežnjom za istom, mi tražimo “uzroke” konflikta umjetnika, kako sa onim što ga okružuje tako i onim što nosi u sebi, a to su djetinjstvo obojeno bojama ljubavi prema majci, i straha od očuha. To su i promašeni brak ovdje u Londonu, sa ženom koja mu je ipak rodila dva sina, sad uspješni poslovni ljudi koji jedva da znaju nešto o bosanskoj duši našeg junaka.

U Londonu je Sule otkrio budizam. U djetinjstvu ga je majka vaspitavala kao muslimana i Sule govori o bliskostima i značajnim razlikama između ove dvije životne filozofije, dva načina življenja. Sklon kocki i alkoholu, ali svjestan pogubnosti ovih poroka, Sule pokušava uspostaviti balans svog života i izaći iz začaranog kruga ovog svijeta, ponovnog rađanja i umiranja.

Trenutno Sule radi četiri slike, već godinama ih radi, pod nazivom Vodič Kroz Crnu Rupu. Ako ih konačno završi,

Reportaža izložiće ih ovog februara u prostorijama ambasade BiH u Londonu i na taj način zatvoriti još jedan krug uzaludnog postojanja i djelovanja, nadajući se da će na platnu pronaći svjetlo i na taj način i izlaz iz ovog svijeta. “ U filmu će biti prikazani i mnogi Bosanci koji žive u Londonu, jedni od glavnih sporednih kraktera u filmu su i Jadranka Negodić, ambasadorica Bosne I Hercegovine Velikoj Britaniji, kao i Dado Džihan kompozitor, nekadašnji član Zabranjenog Pušenja. Inače autori su veoma ponosni što su otkrili Suleta i što im je on dao šansu da naprave jedan izuzetan film, koji će kada bude smontiran trajati nekih 80 minuta. Garancija za to je 100 sati snimljenog materijala, a sada sljedi onaj drugi nevidljivi dio posla, montaža I postprodukcija. Ako bude sve išlo svojim tokom autori se nadaju da će i gledaoci u Bosni I Hercegovini imati priliku da ovo djelo vide na sljedećem Sarajevo Film Festivalu.

Alija Arnautović

SLIK AR SA NASLOVNICE

Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ Alija Arnautović je rođen u Bosanskom Petrovcu i danas je nastanjen u švedskom gradu Västerås-u. Umjetničko obrazovanje je stekao u Sloveniji i umjetničkoj školi u Västerås-u.

Izlagao je u priznatim galerijama širom Švedske i Europe. On slika podjednako figurativno i apstraktno. Svojim naglašenim osjećajem za boje, senzualnost i mirnoću, privukao je pažnju likovne kritike i posjetilaca u mnogim galerijama. Alija slika sa zadovoljstvom, sa puno osjećaja i ljubavi.

Nedavno smo imali priliku da ga sretnemo prilikom otvaranja njegove izložbe u galeriji “Vättern” u Motali. Bila je to vrlo uspješna izložba i jedan broj radova je odmah našao kupce.

-Ja slikam obično noću kad je mirno, priča nam Alija i nastavlja. Nikakav telefon ili nešto drugo što smeta nije poželjno. Malo muzike i čaša vina i to je to. Ja dolazim iz Bosne i Hercegovine i nosim sa sobom snažne doživljaje.

Ja slikam iz srca, ja slikam emocijama.

Pored slikarstva Alija pjeva u muzičkoj grupi koja svira muziku sa Balkana.

Možda je po tome više zapažen kod Bosanaca i Hercegovaca u Švedskoj?

-Muzika i slikarstvo su u neku ruku ista stvar. Kompozicija, ritam i boje...kaže Alija.

Tako je prošao naš kratki razgovor o slikarstvu, muzici, domovini, planovima i budućim susretima.

Redakcija “Šehera” želi mu puno uspjeha u radu, mnogo svirki i novih slika .

Strängnäs 03 februar 2012. god.

Poštovani skijaški prijatelji !

Obaviještavamo Vas da je rukovodstvo IF Sarajevo 84 donijelo odluku da se slijedeüa škola skijanja održi u Idre Fjällu u Švedskoj, od 05. do 09. aprila 2012 god (þetvrtak-ponedeljak) sa moguünošüu produženog boravka za one koji to žele. Funkcioneri i aktivisti IF Sarajevo 84 pripremaju za Vas najbogatiji program do sada, sve se odvija po planu i zvaniþne pripreme su u završnoj fazi. Smještaj i lift karte veü možete rezervisati kroz saradnju sa turistiþkom agencijom Nord Resor na tel (+46) 031 27 00 50 (+46) 031 27 00 50 ili email info@nordresor.se ili na email udruženja ifsarajevo84@hotmail.com .

Ujedno želimo da Vas obavijestimo da üe se godišnja skupština IF Sarajevo 84 održati 05.04.2012. god u konferencijskoj sali sa poþetkom u 20.00. Sve informacije o školi skijanja i godišnjoj skupštini možete dobiti na našoj web-stranici www.ifsarajevo84.se Dobro došli

Rukovodstvo IF Sarajevo 84 www.ifsarajevo84.se

B

ila je nedjelja, išli smo u običajnu popodnevnu šetnju. Kada smo krenuli kraj male debele medreske džamije značilo je da idemo uz Vrbas prema Gornjem Šeheru. Svi smo bili uparađeni za proljetnu šetnju. Radost je bila uvećana jer je s nama išao i amidža E. koji je bio na proputovanju.

Išli smo dugom alejom lipa. Iz probeharalog voća virili su crni šiljati krovovi, a prozori džamluka radoznalo su gledali na bijeli tek uvaljani makadam, drugi na zeleni Vrbas. Drvene munare džamija i kameni nišani, obrasli mahovinom, bili su pješačke stanice predaha.

Mali sokaci spuštali su se na Vrbas kao bijeli potoci. Pili smo vodu sa uličnih česama – subotica. Voda je bila ledena i tekla je u debelom mlazu na pritisak jedne ručke. Padala je kao slap u željezno korito oko kojega su iz barica golubovi i pčele gasili žeđ.

Kod bijelog turbeta Halil-paše, admirala, i nišana Malkočpaše i njegovog sina spustili smo se s glavne ceste na sokak koji nas je vodio na ušće Suturlije u vrbas. Bijela džamijica na jednoj stijeni nadvila se nad Vrbasom kao izrezbareni bijeli labud. Naš putić bio je u sjeni, dok je druga desna obala prštala u svjetlu i bjelini behara i tek okrečenih kuća. Stakla prozora i bijelih vezenih zarića bljeskala su kao ogledala. Velika brana ovdje je utišala i umirila Vrbas po kojem su plutali veliki splavovi balvana pred Nanutovom pilanom, koja se na maloj adi crvenila kao procvali cvijet. Baba je sa balvana čitao utisnute muhurove lugarskih čekića i pričao nam priču o njihovom putu od Vakufa do Šehera. Čitav život radio je na uzgoju šuma rasadnika i nije volio sjekire, žage i pilane. »Svaki ovaj balvan znači jedno gnijezdo manje, jedan oblak, jedan izvor, jedan lahor!« govorio je sjetno dok smo se mi odmarali sjedeći na jednom već izvađenom balvanu koji je mirisao po smolama, brzacima i limanima. U tom tamno zelenom tihaku začuo EHER 30 Š BANJA LUKA

se glas koji je dolazio od ušća Suturlije. Povremeno se čula i drvena prakljača koja je udarala po bijelom platnu na crnom kamenom perilu.

Vidio sam tetka kako mlad u bijeloj košulji i bijelim hlačama vodi bijelo jagnje kroz behar na vodu. Djevojke u svilenim dimijama i sa šarenim šamijama stajale su na kapijama. Jedino se tetka nije vidjela iza demirli pendžera. Jata golubova preletjela su nisko iznad tihaka i gubila se u plavetnilu pramaljeća. Ispod behar čadora ostalo je samo bijelo janje na zeleni iznad zelenca. U liman je potonuo glas djevojke i prasak prakljače. Šarena serdžada sušila se prostrta i razapeta između obala i bijelih munara Hunčarije i Jama džamije.

Na toiplim slapovima, koji su se, pušeći, spuštali u hladan Vrbas, brali smo vilinu vlas. Baba je objašnjavao da je to najstarija biljka i da se na latinskom zove »Adiantum veneris kapilus«. U stijeni obale pušilo se udubljeno kameno korito banje Dereklije. Dva rimska miljokaza, kao dva kamena direka, podupirali su svod i debela vrata.

U bašti kafanice Golbaher odrasli su pili kafu sa rahat lokumom, a ja sam iz male zemljane čaše pio kiselo mlijeko i jeo slane kifle. Kafanica je lebdjela iznad Vrbasa kao veliko gnijezdo na stijeni, a ispod nas je Vrbas kipio, prštao i hučio, udarajući u jednu veliku sedru obraslu mahovinom, da bi zelen i mrk prošao ispod željeznog mosta i razlio se u duboki i široki kazan bez dna. Na njemu, kao na ogledalu, ogledali su se izvrnuti krovovi i bašte. Šetali smo pored banja – hausa Hadžinog, Ebinog, Šugavice i Vojničkog, i malim prosječenim putom počeli se penjati uz brdo koje je, gledano iz Donjeg Šehera – Banjaluke izgledalo kao velika glava tahan halve u Destanovom izlogu ili brdo sa vulkanskim ždrijelom. Penjali smo se serpentinama cik-cak. Na krajevima svakog uspona otkrivali smo nove vidike: Grab sa drvenom munarom i

Priča

IZLET U ŠEHER Napisao: Fuad BALIĆ česmama, Novoseliju sa Behramovom džamijom i Vrbasom presječenim velikim drvenim branama kao velikim crnim češljevima sa Tulekovim mlinom. Baba je s ponosom pokazivao mladice zasađenih borića i omorika, koje su se stidljivo pojavljivale između grmlja, žbunja i paprati. Na jednoj okuci ugledasmo Sitare, a ispod njih Tekiju, Mejdan i Gazanferiju. Gledali smo ushićeno kako se Vrbas iz Tijesna sad razlijeva kao lijevak u Banjalučko polje i teče prema ravnom Lijevču. Na lijevoj strani nazirali su se Šibovi, Pećine, Pobrđe, Lauš i petričevačka katedrala. Vrbas, kao da se preplašio ravnice i svjetla, držao se desne strane obronka Starčevice, da bi se zatim pružio do Studenca, Kastela, Zelenca, Halilovca, Ciganluka, Rebrovca, Kumsala, Madžira i Trapista.

Brojali smo munare, one drvene i kamene, tornjeve crkava, a sinagoge se nisu vidjele od krošnji kestenova. Šute bijele trapiske mantije na jednoj obali, a preko puta toranj Nazareta sa crnim sestrama. Iz šljivika u odorama staroga zlata stršila su dva tornja Petričevca. Gledali su kao u čudu Trapiste, komšije na drugoj obali Vrbasa, kako od rane jutarnje molitve kopaju, oru, krče, pregrađuju Vrbas, plijeve, kuju, tešu, sire, cijede, slikaju, klešu, skupljaju kamenje po Vrbanji i Jošavci i misle kakva ih je golema muka i nevolja dovela u ove naše krajeve.

Serpentine su bile sve kraće i strmije. Grab je ležao ispod nas, kao kad se raspu jagluci po zelenoj meraji. Lugarska kuća i jedan kameni biljeg izronili su ispred nas iznenada. »Šehitluci! Sad smo četiri stotine metara viši od mora«, govorio je otac, jedini nezadihan, koji se penjao istim korakom i ritmom, dok smo ja i amidža već htjeli poravniti na jednoj livadi.

Ugledali smo grad kao na velikom dlanu kako se prosuo u ravnine i sinje more. U daljini se plavila Kozara kao dugi vrbaski čamac koji je mirovao u zelencu. Lisina i Mrakovica mahale su kao dvije djevojke koje čekaju na čamdžiju dajakaša.

Lugar A. Z. , domaćin lugarnice, počastio nas je mladim sirom i kuruzom i led ledenom izvor vodom sa Rajnerovog vrela. Tu smo zatekli i starog banjalučkog travara Kerića kako bere ljekovito bilje i trave po obroncima Šehitluka i Starčevice. Mirisao je na glogov cvijet i procvalu zohvu, i po tetkinoj sobi u Kozarcu.

Pričao nam je svoju priču kako u neko davno doba dođoše na ovo brdo neki vojnici koji su držali svoje glave u rukama. Popeli su se ovim istim putom i ovdje za sva vremena ostali. Kada se sva brda u jesen pozlate, i ko se dobro zagleda, može da vidi rujni – krvavi trag od Banjalučkog polja do ovog vrha. Po njima je ovo brdo narod prozvao Šehitlucima. Bilo je tu i nekoliko starih nišana.

Mahovina i lišaj, kiše i snjegovi, izbrisali su brojeve. Jedni su govorili da su se mogli iščitati brojevi na Banjalučkom polju 1688., drugi su govorili 1739., treći 1851., a četvrti 1878. Šehitluci su stoljećima gledali odlazak generala Badenskog, Hilburghauzena, Filipovića i Omer-paše Latasa.

Poslije odmora u lugarnici baba nam je sa lugarom

pokazivao njihov zajednički ponos, mladi rasadnik u Trešnjiku. Na nekoliko terasa raznih visina zelenile su se mlade sadnice različitih godina, kao postrojeni đaci po uzrastu pri ulasku u školu, od prvog do četvrtog razreda. Po rubovima procvale su trešnje kao bijeli čadori.

Na potoku Zmajevcu umismo se i lagano, poprečnim stazama, spustismo se u svijet bašči, baščedžika i malih toplih potoka koji su mirisali po sumporu.

Amidži više nije bilo do šetnje. Zaustavio je prvi fijaker.

Gledajući iz fijakera, vidio sam na Šehitlucima jedan bijeli oblak koji je imao oblik janjeta koje jre išlo plavetnilom za nama. Čuo sam još uvijek glas djevojke koja je pjevala na ušću Suturlije u Vrbas...

Odlomak iz romana-hronike »Blaunpunkt«

ON JE SAMO PREŠAO NA DRUGU STRANICU KNJIGE...

Neimaru Banjalučaninu Fuadu

On je samo prešao na drugu stranicu knjige, tamo gdje su riječi svjetlije i veće.

On je samo prešao na drugu stranu krova, tamo gdje više je sunca i pjesme u gnijezdima ptica.

On je samo prešao na drugu obalu, tamo gdje je voda prozirna i pjevna.

On je prešao samo na drugi kestenov list koji i kada pada ostavlja krug života.

Ismet Bekrić

Š E H E R 31 BANJA LUKA

Foto: Goran MULAHUSIĆ 22. april 1945.

put...”

Banja Luka postaje slobodarski grad. Dok je narod ushićeno pozdravljao oslobodioce, u jednom trošnom kućerku umrla je ...Mejra... moja nena koju nikad nisam vidio. Već 1942. nena Mejra je ostala udovica, njenog muža a mog takodje neviđenog dedu četnici su bacili u jamu. Četvero sitne djece na plećima moje nene, vrijeme ratno i gladna Hercegovina, potjeraše je da spas i utočište potraži u Banjoj Luci. Krajišnici, časni, srdačni ljudi, prepoznaše svu muku napaćene žene i gladne djece i dadoše joj krov više glave. Tih su godina mnogi Hercegovci poput moje nene postali MUHADŽERI.

Mejra, rođena kao Hercegovka, u smrti počiva kao Krajišnikinja. Babo je ustao sa avlijske sećije, bez riječi. Ušao je u svoju sobu, a za njim je majka utrčala dok se vrata nisu još zatvorila. Onda strašan očev jauk, težak i turoban, majčin umirujući glas koji ga je tješio i milovao. Ujutro, kada se babo pojavio u okviru vrata, opet je bio onaj stari.

Otac je poslije završetka rata odlazio u Banju Luku da nađe majčin mezar, pa da joj kao sin ”«komunista” prouči bar fatihu. Na najmanju vijest, odlazio bi zabrinut i nekako već tužan, a isto tako sretan, valjda da i on nađe svoj smiraj. Po povratku majka bi ga već sa vrata bez riječi pitala: ” Nađe li šta?” - a on bi samo zatresao glavom, dok bi mu oči još više dobijale staklenast izgled.

Godine su šezdesete. Otac mi pruža tek pristiglo pismo, plavo, u vrhu muhur pošte iz koje je spremljeno. Banja Luka.

Počeo sam da sričem nevješto ispisana slova. «Poštovani Ševko, ja sam poznavao vašu rahmetli majku Mejru. Prijatelji su mi rekli da često dolazite ovdje i da tražite mezar vaše majke. Želim da vam preporučim, da nema potrebe da to više radite. Vrijeme je bilo ratno i nije se vodilo puno računa gdje će se neko zakopati. Mezari su bile i privatne avlije. U jednoj takvoj svoj mir je našla i tvoja majka. Nekih desetak godina kasnije preko te iste bašte prošao je prvi poslijeratni asfaltni EHER 32 Š BANJA LUKA

« Jesi li se naspavao?” upita. ” Jesam, babo, jašta sam!” ” Znaš, hoću nešto da ti kažem.” ” De, babo, slušam.” ” Sine, želim ti da nikad ama baš nikad ne budeš MUHADŽER !” ” Dobro, babo,odoh ja sad.” Moram priznati da sam istog trenutka zaboravio šta mi je babo poželio.

GODINA JE 1969, Babo došao sa posla. Nijem i tih. Ušao je u kuhinju, nešto prošaputa sa majkom. Kad izađe, meni u ruku tutnu kantu džema od šljiva, pet kila, a on pod mišku stavio veliku – tek zarađenu štrucu hljeba. Dugo smo hodali do tadašnje vojne kasarne koja se zvala «Sjeverni logor ». Kasarna puna ljudi izgubljenog pogleda, žena i djece najviše. Pitanja koliko želiš, a nigdje odgovora. Babo skamenjen, zamucao na svako postavljeno pitanje, želi pomoć, a ne zna kako. Na

Sjećanja

MUHADŽER Napisao: Mirsad BEGOVIĆ moje pitanje, šta se ovdje događa, uspio je prevaliti preko stvrdnutih usana: «OVO SU MUHADŽERI IZ BANJE LUKE...

Moramo im pomoći!» Mene za onu kantu džema povuče nečija ruka kao da želi da mi je otme. Djevojčica sa zelenim krupnim okicama.

Alma! Ja volim džem od šljiva. Ista taka, baš taka kanta džema je ostala u našoj srušenoj kući. Otac me je slao svakog dana do vojne kasarne ” Sjeverni logor”. Ja sam te godine postao dobrovoljni davalac krvi jer je bila jako potrebna tamo nekom u Banjoj Luci. Alma se vratila u svoj novoizgrađeni slobodarski grad, u svoju ” Malu čarsiju” . Ja sam stajao na prašnjavoj cesti i dugo mahao za svojim muhadžerima.

GODINE SU DEVEDESETE ”Muhadžeri, jeste li kući?» Tako bi nas moj adžo Ćamil pozdravljao kad bi nam dolazio u goste sa jednog kraja grada, gdje je on živio, do drugog dijela grada gdje smo mi živjeli.

Babo bi se uvijek stresao i odmah bi prekorio brata. «Ćamile!! Mora li baš uvijek tako!? Ima valjda i neki drugi pozdrav! Ne sluti, zar ti nije bilo dosta?” I tu bi moj otac prestajao da kori svoga brata i kao da nije želio da pred nama djecom otkriva misterioznu tajnu glavnog junaka nekakvog crtanog romana ”MUHADžERA”. Kad bi se popila koja čašica domaće, adžo bi počinjao da pjevuši, a babo bi prihvatio... ”Banja Luko i ta tvoja sela.....”

Godina je 1992, Ponovo rat. Progoni. Ja, sa svojom porodicom, potražio utočište u kraljevini Švedskoj. Kolone mojih sunarodnjaka oko mene. Zemljaci, a nikad se prije vidjeli nismo. Govorimo istim jezikom, ali kao da se ne razumijemo. Kad govorimo, šapćemo. Pitamo jedni druge:“ Ko si? Odakle si? Gdje su tvoji? I tebe protjeralo?» Šta ćeš. Sila boga ne moli. Grad Ystad na jugu Švedske. Vojni šatori puni željeznih kreveta na sprat. Odvajaju žene i djecu u zasebne šatore. Zabrinut pogled moje žene, kao da me pita: «Jesmo li ovdje sigurni?»

mom šatoru. Hajrudin, zimomoran i šutljiv. Stalno je pitao Mejru i sve nas okolo: “Od čega ćemo živjeti? Hoće li moja penzija doći za mnom, da ja ovu hranu pošteno platim?»

«Ne treba, čika Hajrudine, ne treba, imaju oni, pa zato nam i daju”, dodaje neko. On bi kolačio oči na mene i još se više podvlačio pod debelu vojnu deku, tako da su mu samo virile oči i sijeda kosa. Kroz onu deku do mene doprije težak uzdah i Hajrudinov glas. «Hajrudine, kukala ti majka, šta dočeka, kraj onolike Titove penzije ti muhadžer. « Meni u ušima odzvoni samo ono: MUHADŽER, MUHADŽER... Mislim da sam tad po prvi put shvatio da riječ MUHADŽER ne znači nešto dobro i da to nije ime junaka iz crtanog romana.

Onako ošamućen uspjedoh da upitam. «Čika Hajrudine, šta znači MUHADžER?» Hajrudin odskoči od kreveta, izdrljavi one svoje gorštačke oči i podvrisnu: «To ti mene... Ne ,ne ne daj bože, stvarno ne znam...» Kad se uvjeri da se ne šalim, Hajrudin živnu i preko ramena dobaci Mejri: «Ču li ti ovo, Mejro. Ja cijeli život mislio da su ovi Hercegovci pametni ljudi. Ti si ono iz Trebinja, a nisi naučio šta znači turska riječ MUHADžER. Vi ste Hercegovci cijeli život bili muhadžeri, čak i u TITOVINI.» ” De sjedi!” nastavi. «Ja sam ko mali išao u mejtef pa sam onda postao partizan-borac protiv fašizma. U moju Banju luku sam ušao na bjelanu , a onda se nekako nage bliže meni, skoro da njegova usta dodirnuše moje uho. Nije dobro da Ja - Titov borac koristim te strane izraze, mogao bi neko, ko me pozna, da pomisli da sam okrenuo crveno u zeleno...

Vidiš kakva su vremena!

Muhadžer znači GOST. Prije bi moj komšija Lutvo, kad bi išao u Višegrad kod svog rođenog brata, meni dovikivao: Hajrudine, pripazi mi na kuću, odo’ ja u muhadžerluk. Tako se rodila i ona poslovica ” Svakog muhadžera tridan dosta !” A, moj Hercegovac... Koliko smo mi već pod ovim šatorima?» «Biće dvije hefte”, odgovorih.

«Puno, brate..., puno... Ko zna kad će moja penzija?»

DOBRO JE – SAMO NEKA NE PUCA. U mom šatoru prepunom ljudskih silueta i ljudi koji govore istim jezikom, a ne razumuju se baš dobro, nekako mi odmah za oko zape jedan stariji bračni par. On se zvao Hajrudin, a ona Mejra, isto k`o moja rahmetli nena. Dolaze iz Banje Luke. Mejru ni sve švedske vlasti ni vojna sila nije mogla da rastavi od Hajrudina, tako da je ona jedina ženska glava u

«Stići će, ne brini...» I htjedoh ustat sa kreveta, kad začuh Hajrudinovu zapovjed: «Sjedi dole, nisam još završio. Muhadžer u našem Bosanskom vilajetu ne znači to što normalno treba da znači, već ima stotinu ružnih prevoda:

Š E H E R 33 BANJA LUKA

Sjećanja DOŠLJO. PARAZIT. ONAJ ŠTO SE NE VOLI. BIJEDNIK. FUKARA. NEKO KO NIJE SVOJ NA SVOM. Eto ti sad, moj Hercegovac.»

Podigoh se sa Hajrudinova kreveta i ona dva metra razmaka do svog kreveta pređoh ko u transu. Tu sam noć sanjao kolone MUHADžERA kako obilaze oko zemaljske kugle i traže utočište. U koloni Banjalučani, Trebinjci, Prjedorčani, Mostarci, Sarajlije, Tuzlaci, Zeničani... Neka me ruka povuče i prenuh se iz tog ružnog sna. Podigoh se onako bunovan i nesta muhadžera ... Začuh Hajrudinov piskavi glas, kraj mog dvokrevetnog željeznog kreveta. «Izvini što te ovako rano budim, ali moram da te pitam.»

«Ništa, ništa, čika Hajrudine”, procijedih bunovno,» i onako je već vrijeme za ustajanje.»

«Bogati, koji je danas datum?“ „Juče je bio dvadeset prvi, danas je dvadeset drugi april.“ Hajrudin podskoči i udari šakom u svoj drugi rašireni dlan... „ZNAO SAM... ZNAO!“ Mejro vadi kofer. ! izdaje svoju zapovjed drug Hajrudin.

Mejra, sva odvažna, izvlači prašnjavi koferčić, Polaže ga na krevet i svečano otvara malim ključićem koga je spretno izvukla iz nekog svog rukava. Brzim pogledom provjerava sadržaj i mirno izusti: „ Sve je tu.“ ” Dodaj!” viče Hajrudin, dok mu oči gore čudnim sjajom. Za tili

čas Hajrudin se nađe u lijepoj svečanoj uniformi koja je već bila preširoka za staračka ramena. Sa revera su sijale razne lente u svili i kadifi. Potom Hajrudin pritegnu stari vojnički opasač koji ga presiječe. Baška truplo - baška noge. Hajrudin vojničkim korakom prilazi mom krevetu, vojnički salutira svojim bosim nogama. Piskavim glasom izgovara slogan: ” SMRT FAŠIZMU- SLOBODA NARODU. ŽIVJELA SLOBODNA BANJA LUKA! Moj Hercegovac, danas je dan oslobodjenja mog grada, moje kraijške ljepotice...”

U oku me zasvijetli suza, a onaj glas posta jos piskaviji.

Postiđen, brecnu se, pa dade novu zapovjed: ”Mejro, imamo jutros muhadžera... , je l gotova?” Mislio je na jutarnju kahvu i mene, da im pravim društvo. Tako sam po prvi put proslavio dan oslobodjenja Banje Luke. Trebinje – Banja Luka, dva grada vezana za mene pupčanom vrpcom.

U meni sjever Banje Luke, zelenilo Vrbasa i jug mog Trebinja, plavetnilo Trebišnjice. Moja nena muhadžer u Banjoj Luci. Alma, moje zelene okice, muhadžer u Trebinju. Hajrudin i ja zajedno muhadžeri u Kraljevini. Tako u meni teku raskršća sa oznakama smjera: BL-TB....TB-BL...

POSTHUMNO HAJRUDIN NIKAD NIJE DOČEKAO DA PRIMI TITOVU PENZIJU. Do kraja života, sa svoja četiri preostala, klimava zuba, grickao je tuđi, kako je on znao govoriti - kapitalistički krajac hljeba. Kad je umro sve mu je uz učenje fatihe... OPROŠTENO.

Jer volim BiH Napisao: Haris GRABOVAC

D rugu godinu zaredom u organizaciji APU - mreže, proslavljen je u Štokholmu dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Kao i prošle godine, proslava je održana u prostorijama Wijnjasa, vrhunskog restorana, inače poznatog po fantastičnoj ponudi svjetskih kvalitetnih sirova i odlične vinoteke, smještenom u samom centru Stokholma.

Tokom prigodne večere, mnogobrojnim gostima se obratilo nekoliko govornika, među njima, švedski parlamentarac bosanskohercegovačkog i banjalučkog porijekla,Jasenko Omanović, predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Filipović i Larisa Aganović, koja je govorila o svojoj ljubavi prema Bosni i Hercegovini kroz sport.

U kulturnom dijelu programa goste su sevdahom, starogradskim pjesmama i šansonama zabavljali Mostarci, Enes Žiga i Suad Golić, uz poetski nastup potpisnika ovog članka Harisa Grabovca. Bila je to noć kada se Bosna i Hercegovina

volila, kada je ponos na put koji smo svi prošli od 1 marta 1992 do danas, bio prisutan.

Bosanskohercegovačka dijaspora je poslala jasan signal svojim sugrađanima u domovini, da je Bosna i Hercegovina i ovdje u Švedskoj. Da bosanskohercegovačka dijaspora ne želi biti samo dio prošlosti svoje zemlje, nego i dio njene budućnosti.

Posebne pohvale upućujemo Jasminu Malkiću i Vernisi Rejhan, domaćinima ovog prekrasnog druženja, koji su na vrhunskom nivou, organizovali tu proslavu. Naravno u tom kontekstu moram spomenuti i pohvaliti APU-mrežu koja je prepoznala vrijednost i značaj ovog povijesnog datuma, 1.marta i koja je imala hrabrosti da ga svečano obilježi.

U svoje ime kao inicijator obilježavanja Dana nezavisnisti uz prigodnu večeru, u ime organizatora, čestitam svim Bosancima i Hercegovcima sretan Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

35

Poezija

Vrbaski dajak čamci

KAO LIST NA VODI

Napisao: Ismet BEKRIĆ

»Šta je još u nekadašnjoj Banjaluci bilo interesantno, a bilo je vezano za Vrbas? To su vožnje čamcem. Banjalučki čamci su jedinstveni po svojoj građi. Ja nigdje nisam, u drugim gradovima i na drugim rijekama, vidio slične čamce. Prvo, po svojoj ljepoti, po izvedbi, po linijama, po plovnosti prilagođenoj toku Vrbasa i njegovim bukovima.« Ovako se vrbaskih dajak čamaca prisjeća akademik Muhamed Filipović, u svojoj knjizi »Tunjina nezavršena priča«.

Priča o vrbaskim čamcima, koje su zvali i lađama, uvijek je živa, i traje, kao što traje i ljubav prema rijeci djetinjstva i mladosti, i prema njenim najljepšim ukrasima – vitkim dajacima. Još je čuveni graditelj dajaka, Hakija Ljubović, znao kazati da je svaki ovaj čamac »kao vrbin list na vodi«. »Čovjek htio ne htio, u čamcu postaje pjesnik«, zapisao je znani dajaklija Joco Bojović, koji je u dajaku i – propjesmio. »Čamac!

Djetlić, šarentica u atletskoj ruci.

Jedri Vilinski konjic na listu.« MOJ PRVI ČAMAC: Niko ne zaboravlja svoj prvi čamac, svoje prve vožnje, borbe sa bukovima, okretanja, ali i pobjede kad uzguraš uz Halil, pa uz Studenac, mlinove, brzake, sve do Gornjeg Šehera. »Nikada neću zaboraviti moj prvi čamac, napravljen vrijednim rukama rahmetlije Hakije Ljubovića«, prisjeća se Bilko Kačar, pobjednik mnogih bukova i utrka, osjećajući čvrsti stisak Hakijine ruke kada su tog dana spuštali čamac u hladne vode Vrbasa. »To je EHER 36 Š BANJA LUKA

bio poseban doživljaj za svakog čamdžiju.

Hakija je rekao: Neka ti je hairli, i daj Bože da te ovaj čamac oženi!« Tako je i bilo. Dajačeći tog ljeta, od Ade do Novoselje, Bilko se zaustavljao u Šeheru, i tu upoznao svoju buduću suprugu Nasihu. »Nakon dva mjeseca smo se i vjenčali i u sljedeće dvije godine rodila mi je dvije prekrasne kćerke, Nidžaru i Dženanu.

Obadvije kćeri otišla je roditi sa Vrbasa, i sva raja sa plaže bila je s njom...« I Bilka je, kao i mnoge njegove sugrađane, vjetar progonstva odgurao čak na sjever, u Švedsku. Svi oni danas, kada razmišljaju o vremenu na obalama i bukovima Vrbasa, znaju da ih ne mogu zamijeniti nikakve druge vode na zemaljskoj kugli.

PRIČA BEZ KRAJA: »Priča o dajak čamcu je jedna gradska i isključivo banjalučka priča, koja dugo, dugo traje«, zapisao je u predgovoru svoje fotomonografije o dajak čamcu još jedan Vrbaslija i čuvar tradicije dajačenja, Vojislav Alvir (vojislav.alvir@gmail.com), takođe jedan od inicijatora osnivanja Dajak kluba, početkom marta 2010. godine.

Svoju »priču o dajaku i Vrbasu« Alvir je nazvao »Dajak čamac - simbol Vrbasa i Banjaluke«, a njome se želi sačuvati ta banjalučka vještina, »dajačenje«, koja ovdje živi već punih 150 godina. »Namjera mi je, takođe, da sačuvam od zaborava imena svih onih koji su ugradili sebe i dio svoje mladosti u tu priču koja i danas traje«, piše dalje Alvir u fotomonografiji koja čeka izlazak iz štampe.

Sa stranica ove knjige kao da nas zapljuskuju kapi Vrbasa, rasprsnute špicom dajak čamca, kao da nam se još uvijek smiješe draga lica mnogih Banjalučana, i – posebno – Banjalučanki. A, kako Slobodan Boco Bajić u pjesmu pretoči zajedničko osjećanje – »Klizi ljepota Vrbasom, / u kamen udara štica, / momci sa obale gledaju /

djevojku iz špica«.

DAJAK – VRBASKA LAĐA: Još jedan Vrbaslija, doktor Mirza Bišćević, sada priznat ortoped u Sarajevu, ne može bez Vrbasa i dajaka, pa kad god mu se za to ukaže prilika, a posebno ljeti, dođe na obale rijeke svoga djetinjstva. »Vozeći dajak čamac, dajaklije prkose snazi vrbaskih bukova i brzaka, ali istovremeno i uživaju u ljepoti i plahovitog i dobroćudnog Vrbasa«, piše Bišćević u predgovoru monografije koju priprema i koja će, s naslovom »Dajak – vrbaska lađa«, pokušati i da objasni »zašto Vrbas nije obična rijeka, zašto ni na jednoj drugoj rijeci svaka stijena nema svoje ime, zašto ga je tako lako voljeti, zašto se je baš Vrbasom provozala prva dajak lađa, zašto Vrbaslije mogu »hodati i po vodi«, i zašto se sve priče o Banjaluci dešavaju baš na Vrbasu, ili nose u sebi njegov odsjaj.« Monografija će opisati nastanak dajak čamca i njegov razvoj, njegove karakteristike i načine vožnje, a sadržavat će i oko 350 fotografija, slika i crteža. Tu su i posebna poglavlja »Dajakom od Halilovca do Novoselije, fotosafari kroz prirodu i historiju« i »Zaboravljeni Vrbas«. »Ova knjiga će prezentirati dajak u njegovoj cjelini svima onima koji nisu imali priliku provozati se ovim čamcem ili makar vidjeti njegovu plovidbu, faktografski navodeći sve relevantne pisane i slikovne dokumente o dajaku i Vrbasu«, napominje Mirza Bišćević, koji ujedno moli sve čitaoce magazina ŠEHER Banja Luka, i sve Vrbaslije da, ukoliko posjeduju neke stare slike dajaka ili tekstovbe o njemu, proslijede ih autoru na email: mirzabiscevic@hotmail.com Dolazi ljeto, i vrbaski bukovi željno očekuju svoje dajaklije i sve druge zaljubljenike, ma gdje sad bili. Da nastave svoju vrbasku priču.

Poezija ZELENI SAN BANJALUČKE LJETNE NOĆI

Vrbas smaragdni pjeni i svojom bojom plijeni, obale pružaju ruke – zelene slavoluke.

Poslušaj, rijeka zbori, njene su riječi žubori.

Vrbas sa čamcima hrli, starina Kastel ga grli, šapću mu vrbe snene, slapovi – uspomene.

Vrbas, taj vragolan, biserli dživdžan, skaće od sedre do sedre i pjeva pjesme vedre.

A kada mine dan, tone u zelen san.

Migdat Hodžić Noći Ljetne Banjalučke Mi Lebdimo Iznad Tiho Promičućeg Svjetlucavog Vrbasa

Sadeta SOKOL

Prepuštamo Se Njegovoj Čarobnoj Stoljećnoj Moći

BANJA LUKO, SLIKO NA ZIDU Banja Luko, sliko na zidu. Oblače bijeli, što se, tiho, kao život, odmičeš od mene. Daleko sam od tebe, ne poznaješ me, a ja tebe ne prepoznajem. Svaki put kada te vidim, i ja i ti smo drugačiji, a malo je slika po kojima te pamtim.

Zeleno svježe zelje na pijaci. Prvo kinderjaje. Vreli bijeli kamen na Šehitlucima, bose noge i jedna ruža u malom vrtu pred Banskim dvorom. Šta još?

Golo tijelo, mlaka voda iz kanistera.

Na stolu mali tanjir pečenih jaja i prve olovkom povučene crte, umišljena slova. Navečer, čovječe, ne ljuti se i nebo išarano crvenom bojom, metaka ili vatrometa?

Da bih te volio, sjećanja i priče o tebi, moram imati. Pa ih kradem, vješto i neprimjetno. U tišini sobe i mraka iz tuđih sjećanja cijedim svaku kap osmijeha i ljubavi prema tebi. Pa, kao prokleti šejtan, prstima stvaram slike, cijeli ovaj zeleđeni svijet njima kitim, a znam da na to nemam pravo. Al´ bez njih, ni ti, Banja Luko, preživjela ne bi. Znam da se i ti pitaš, pod mjesecom svetim, šta će biti kada sjećanja i priča o tebi nestane.

Bez Vremenskoj Mudrosti Toka Vremenskog Spojeni Kao Kapi Čiste Vode Tekući U Zajedničkom Vremenu I Življenju

SJEĆANJE NA VRBAS (Ljeto je doba kad se slabiji đaci spremaju za popravne ispite. Nina i ja spremali smo se zajedno, na Vrbasu, na jednoj adi, 1942. godine.)

Volio sam tada Ninu.

Gdje su sada dani davni kad smo, čamcem vozeći se, spremali se za popravni?

Pun je čamac školskih knjiga: teoreme, tu su, teke, zabilješke i rječnici i ostale karefeke.

Nina sprema istoriju.

Mene druge brigu brinu, lijevim okom tobož’ čitam, desnim okom gledam Ninu.

Poluglasno nešto mrmljam: »Be na kvadrat, minus sedam, tangensova teorema«, a ovamo... Ninu gledam.

Ona nešto o Atili, pa spominje cara Franju.

Ja bih cijelo rimsko carstvo onog časa dao za nju!

A Vrbas je brza voda.

Moraš biti pažljiv dosta.

Ninu gledam netremice, čamac tresnu o rub mosta.

Izvrnu se čamac s nama.

Zaplivaše posred rijeke Atila i Napoleon, zabilješke, skripte, teke.

Držeči se za rub čamca, da je volim, zbunjen velim, dovraga i teoreme, car Fanjo i sultan Selim.

A ona se divno smije.

Briga nas za cara Franju!

Ja bih cijelo rimsko carstvo onog časa dao za nju.

Vlado DIJAK

Haris Grabovac Š E H E R 37 BANJA LUKA

Pao šapatom B

anjalučka privreda i njena preduzeća ne postoje:”Rudi Čajavec” je pao šapatom, “Incel” postoji na papiru, iako je “Celex”, kao jedini njegov segment nastavio sa proizvodnjom nakon privatizacije.”Mljekara” je takodje nestala, a nema ni “Fruktone”- nakon što je izgubila licencu za proizvodju “pepsicole”. U toku je stečajni postupak, pojedini dijelovi “Jelšingrada”, pokušavaju opstati, a niko više ne spominje Tvornicu obuće “Bosna”. Vjerovatno se još neki sjećaju da je u Banja Luci nekada postojao i “Blik”, pa i mnoga druga preduzeća. Ne treba zaboraviti da više ne postoje ni brojna zanatska i uslužno-trgovačka preduzeća, koja su sa nekadašnjim gigantima banjalučke privrede, zapošljavala na hiljade radnika, i shodno tome osiguravala egzistenciju za desetine hiljada članova njihovih porodica .

Tužnom spisku nestalih banjalučkih preduzeća mogla bi se pridružiti i Tvornica duvana. Tri stotine radnika ovog preduzeća nedavno se vratilo sa prinudnog godišnjeg odmora, ali manjka im optimizma da će sačuvati svoja radna mjesta i nastaviti proizvodnju.

Ali, ako je suditi prema onome čime “raspolažu” mediji (a što je odavno javna tajna), novim regulacionim planom Banja Luke na mjestu gdje se nalazi Fabrika duvana, predvidjena je gradnja poslovnih i smještajnih objekata!?

Nestanku banjalučkih preduzeća “kumovao” je process privatizacije: Omogućeno je privatizacijsko-tajkunskoj mafiji da jeftino pokupuje preduzeća, dokopa se vrijedne imovine i poslovnih prostora, od kojih je većina u centru grada, bez jasne i konkretne namjere da investira u proizvodnju. Gasi se proizvodnja, radnici ostaju bez posla, a maltene, svim preduzećima glave je EHER 38 Š BANJA LUKA

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

došlo ono što je najvrednije, atraktivno gradsko gradjevinsko zemljište. Prozvodni pogoni, hale i fabrički poslovni prostori pretvoreni su u privatne fakultete i univerzitete, skladišne i kancelarijske prostore, svadbene salone, salone namještaja i kućnih potrepština, a “privrednici” i “biznismeni” u nekadašnjim fabričkim halama razmišljaju i o otvaranju diskoteka i folkoteka!!!

“Kada Čajavčevi radnici dobiju platu, to se osjeti u cijelom gradu. Kompletan trgovački i ugostiteljski sektor u tih nekoliko dana ostvarivao je dvostruko ili trostruko veće prihode od uoubičajenih.Čajavec je hranio svaku četvrtu porodicu u Banja Luci”, ostalo je zapisano u listu “Pravda”, razvojne organizacije sindikata “ROS-Čajavec”, iz juna 2004. godine.

Nekada bilo, sa sada se spominjalo. Kao i više desetina hiljada banjalučkih radnika koji su zaradjivali platu u banjalučkim preduzećima. Neki od njih i danas prodju pored svojih nekadašnjih fabrika i proizvodnih pogona, gdje se umjesto zvuka mašina, prodaju gaće, čarape, farmerke i sl…

A vlast, kao vlast-donosi tzv. “programe socijalnog zbrinjavanja radnika koji su u procesu stečaja preduzeća ostali bez posla”. I umjesto umjesto da situaciji kada su ugašene brojna preduzeća, ne samo u Banja Luci, nego i u RS, entitetska vlada razmišlja kako raditi na otvaranju novih radnih mjesta, ona donosi nove odluke o zaduženjima-najnovijih 100 miliona maraka za potrošnju i krpljenje budžetskih rupa. I ukoliko se nastavi ovaj trend “domaćinskog poslovanja” , RS ulazi u fazu grčkog sindroma – jednoglasno poručje politička opozicija u ovome entitetu.

Š E H E R 25 BANJA LUKA