Šeher Banja Luka 88

Š E H E R BANJA LUKA

Kada su vremena teška...

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Listajući. ovih dana, zadnje brojeve našeg i vašeg magazina, iskreno sam se ponadao da ćemo ovaj novi broj početi u vedrijem duhu, ali vijesti koje nam dolaze to ne dozvoljavaju. Samo u zadnje dvije godine napustili su nas naši dobri Banjalučani, nesebični pregaoci, volonteri i suradnici u našem magazinu. Palada, Mišo, Adem, Enko, Cober, Ale, Muhamed. Ode nam i Sabaheta, divna osoba, kreativna i nadasve skromna. I, pred sam završetak ovog broja, još jedna tužna vijest. Preminula je Emina Smailagić, rođena Đuzel, banjalučka kraljica ćevapa. Njen otac Mujo bio je sinonim ne samo za banjalučke ćevape, nego i za ono banjalučko ozračje. Rahmetli Mina je nastavila dobru tradiciju. O dragoj Mini više u narednom broju.

Puno loših vijesti nam dolazi iz cijelog svijeta, posebno iz Palestine i Ukrajine, gdje stradavaju nedužni civili a njihovi domovi se pretvaraju u stravične ruševine. U Bosni i Hercegovini je uzavrela politička situacija, jer se približavaju lokalni izbori, a ogromne vrućine bile su i uzroci mnogobrojnih požara. Ti su se požari sporo gasili i ugrožavali su, osim šuma i ostalog rastinja, i naseljena mjesta. Nažalost, mi u domovini nemamo Kanadera, požare gase vojni helikopteri i to je nedovoljno.

Na olimpijadi smo pratili naše sportaše, posebno Lanu Pudar i potajno očekivali prvu medalju. Nažalost, mi nemamo adekvatne uslove za vrijedne sportiste i iskreno se nadam da će Olimpijski savez BiH izvući pouke i uložiti mnogo više sredstava za napredak našeg sporta. Ipak, stigle su nam i lijepe vijesti iz Pariza, jer su naši paraolimpijci osvojili dvije srebrene medalje. Dječak heroj, Ismail Barlov, i muška odbojkaška reprezentacija obradovali su cijelu sportsku javnost i poželimo im u budućnosti još vrijednih medalja.

A sada malo i o veselijim događajima koji su obilježili banjalučku kulturnu scenu. Naravno, radi se o tradicionalnom „Vezenom mostu“, koji je ove godine trajao nešto kraće, u skromnijem duhu i, kao i do sada, ipak opravdao naša očekivanja. Vrijedni organizatori, na čelu sa Slobodanom, Elvirom, Rasimom, Uglješom, Atifom i Zlatanom, potrudili su se da pripreme sadržajan program u skladu sa ekonomskim i materijalnim mogućnostima. O tome imate opširan izvještaj u ovom broju magazina. Naš Savez i naša udruženja u Švedskoj nisu mogla pomoći kao u prethodnim godinama i to se osjetilo na Vezenom mostu. Nažalost, ove godine nije mogao doći doajen ove tradicionalne kulturne manifestacije, Ismet Bekrić, i stvarno nam je nedostajao. Savez je u teškoj ekonomskoj situaciji i ne nazire se kada bi moglo krenuti na bolje. Takva neprijatna situacija uslovljava i izlaženje ovog magazina. Naši apeli za ekonomsku pomoć nisu, nažalost, urodili plodom pa se bojim za budućnost i Saveza i magazina.

Ali, teška vremena znaju biti i neki novi, i pojedinačni i zajednički, podsticaj da tražimo i nalazimo i nove izlaze, i da ostanemo što više povezani i oko „Vezenog mosta“, i oko našeg magazina, i svugdje gdje možemo da se susrećemo, družimo, i da nas ozare novi zraci optimizma. Jer, da i naslov ovog uvodnika „Kada su vremena teška...“, nastavimo u duhu prijateljstva i banjalučkih druženja, „lakše je uz pomoć smiješka“.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl

Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare

SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete

Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion

Goran Mulahusić

Enisa Bajrić

Fatima Mahmutović

Nedžad Talović

Dopisnici/Korrespondenter

Ismet Bekrić (Slovenija)

Radmila Karlaš (BiH)

Mersad Rajić (Kanada)

Ljubica Perkman (Njemačka)

Reuf Jakupović (Švedska)

Dr Severin D. Rakić (Australija)

Dinko Osmančević (BiH)

Džana Mujadžić (Francuska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Internet: www.blsavez.se

E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno

Godišnja pretplata: 6 brojeva

Vaš urednik

Mirsad Filipović

Vrbas voda nosila cvjetove, stihove i čamce... Vrbas voda nosila cvjetove, stihove i čamce...

Foto: Zlatan Gunić, Mirsad Filipović

Ovogodišnji, po mnogo čemu osiromašeni, „Vezeni most“ počeo je u petak 19. jula sa već tradicionalnim cvijećem u Vrbasu, uz poruke: “Ne ponovilo se. Gradimo mir zajedno”. Nakon pozdravne riječi Elmira Mujčića, nastupila je Atifa Duna sa nekoliko prekrasnih sevdalinki, a spontano su joj se pridružile banjalučke sevdalije. Svoje stihove su kazivali:Uglješa Kesić i Siba Halimić dok je pjesme Mustafe Bajagilovića čitao Slobodan Marić. Uglješa je pročitao i nekoliko pjesma svoga uzora, Ismeta Bekrića. Poslije kraćeg programa u zeleni Vrbas poletjeli su mnogobrojni cvjetovi, za sve nevine civilne žrtve rata.

Isto veče u KC Banski dvor otvorena je izložba crteža i slika „Kastel“ u različitim tehnikama iz višedecenijskog opusa slikara Branka Babića, a dan kasnije bašta pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić ponovo je procvjetala stihovima.

Nekoliko dana kasnije, u utorak 23. jula, za goste i zaljubljenike Vrbasa organizovana je vožnja dajak čamcima, od Abacije do kafane ”Alibaba”, gdje je na skromnom teferiču, uz lijepo druženje, poručeno: Doviđenja, do idućeg Vezenog mosta uz vožnju dajakom.

Ovogodišnji „Vezeni most“ počeo je na obalama Vrbasa, u Gornjem Šeheru, a na Vrbasu je i završio u subotu 27. jularaftingom niz vrbaske brzake i bukove, u kanjonima među najljepšim u svijetu. Rafting na Vrbasu je, inače, postao prava turistička atrakcija i ugodna rekreacija, po čemu je Banjaluka postala prepoznatljiva, naročito poslije održanog Svjetskog prvenstva u raftingu na Vrbasu.

I, na kraju, recimo još, uprkos smanjenom programu i ekonomskim poteškoćama, treba pohvaliti organizatore koji ovaj volonterski posao godinama uspješno odrađuju: Slobodana Marića,

Cvjetovi sjećanja – Stihovi kraj Vrbasa – Izložba slika i crteža Branka Babića – Vožnja dajak čamcima – Rafting kao atrakcija

predsjednika Organizacionog odbora, Elmira Mujčića, Zlatana Gunića, Bebu Kapidžić, Rasima Dizdarevića, Branka Babića, Andreja Zamolu.

Značajnom dijelu programa „Vezenog mosta“, u ambijentu stare bosanske kuće porodice Kapidžić, uz ovaj sažeti izvještaj posvećujemo posebne stranice.

Marić

Kesić

Slobodan

Uglješa

Branko Babić otvara izložbu

Zanimljivi radovi su predstavljeni posjetiocima

Uglješa i Muhidin su položili cvijeće na spomen ploču

Krenulo se sa Abacije

Poseban ugođaj su Vrbas i Dajak

Ovogodišnja manifestacija se završila raftingom na Zelenoj rijeci

Pjesma koja traje Pjesma koja traje

Promocija Izabranih djela za djecu Muhidina Šarića – Nove lijepe riječi iz izdavačke kuće »Lijepa riječ« - Ovogodišnji dobitnik nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«pjesnik sa Une Husein Dervišević

I lijepo, i pomalo tužno, bilo je ovog ljeta, 19, jula, u bašti pjesnikinje Nasihe Kapidžić u Banjaluci, na još jednom »Vezenom mostu« - lijepo, što ipak, uprkos svim preprekama i teškoćama, nije prekinuta tradicija druženja uz stihove, a tužno, što je ovaj susret, koji traje već 25 godina, ovog puta imao samo ovo književno predvečerje, i to uz dosad najmanji broj pjesnika i isto tako onih koji su došli da korakom lakim pređu vitki, vezeni most. Zbog nedostatka sredstava, odnosno sve slabije podrške grada, otpali su programi u Banskom dvoru, koncert i promocija novih knjiga u vijećnici. Čemu graditi staze kraj Vrbasa, kad tim stazama neće prolaziti poezija…

Ipak – pjesnička riječ nije prestala, iako je malo utihnula, Već tradicionalni voditelj ovog literarnog programa, pjesnik Ismet Bekrić, nije zbog velikih vrućina i teških prometnih veza mogao doputovati, ali je ipak poslao svoj poetski tekst, da bude uvod u još jedan zajednički prelazak »Vezenog mosta«, uz žubor Vrbasa i odsjaj stihova.

Ono što vezuje i naša sjećanja…

»I evo nas, dragi ljubitelji i tvorci lijepih riječi, ponovo u čudesnom svijetu poezije, u bašti pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, da bismo još jednom, a želimo još više i ubuduće, sa sjajem u očima i radošću u duši, korakom lakim – zajedno – prešli preko Vezenog mosta. Onog ukerenog u stihove, onog što vezuje obale naše najdraže i najljepše rijeke, i još više onog što nas spaja i vezuje za naš zavičaj, onog što je beskrajan u nama, i u našim daljinama i u našim blizinama. Onog što vezuje i naša sjećanja, i naše jave i snove, i naše radosti i sjete. Onog, što je pjesma koja traje, i koja se stalno stvara novim sjajem, jer »preko kaljuža, ponora svih, pjesma se pruža, most – prvi stih«. Da, taj naš most uvijek je prvi stih, pjesma koja nastaje u nama i zajedno sa nama.

U ovo pjesničko, žuborno predvečerje, ponovo ćemo svi, korakom lakim, preći taj vezeni most… Da mu dodamo nove šare i nove odsjaje…«

Domaću, banjalučku pjesničku riječ ovog puta je predstavljao Uglješa Kesić, koji je prije pet-šest godina svoje prve pjesme upravo čitao na »Vezenom most«, da bi već objavio i tri knjige poezije. Ovog puta imao je i ulogu povezovalca, A taj vez počeo je na najljepši način – predstavljanjem jednog sjajnog pisca iz našeg zavičaja, koji je i

stalni učesnik naših književnih programa, i dobitnik nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, i tvorac izuzetnih knjiga za djecu u kojima se prepliću, i spliću, i poezija, i romaneskna proza, i bajke… To je – kako pišu i poznati pisci i kritičari o njegovom djelu – autor koji nalazi prave riječi za radost i tugu, za djetinjstvo i odrastanje, čije djelo oslikava tankoćunost duše i jasnost misli. To je bio naš prvi komšija – pjesnik i bajkar sa Kozare – Muhidin Šarić. Ova godina je u pravom značenju i njegova godina – u izdanju »Lijepe riječi« iz Tuzle objavio je svoja Izabrana djela za djecu, u šest knjiga – pjesničke zbirke »Pođi kući«, »Cvrkutanka«, »Ponekad na času« i »Sunce ispod kišobrana«, romane za mlade »Benko« i »Prva ljubav - prvi put« i bajkovitu poetsku prozu »Bajka o gavranu Gaku«. Muhidin je za svoj književni opus dobitnik i prve značajne nagrade Instituta za dječju književnost BiH – Zlatni ključić Liliputa, te glavne nagrade ovogodišnjeg Sajma knjiga u Sarajevu za najbolji izdavački poduhvat.

Tako je naš i gost domaćin, Muhidin Šarić, koji je već imao taj čarobni ključ najljepše zemlje dječijeg stvaralaštva i bajki – Liliputa, imao tu radost i čast, da otključa i vrata ovogodišnjeg književnog »Vezenog mosta«. I da nam uz svoju poruku podari i vez svojih stihova.

»Knjiga za uživanje«

Ovo poetsko druženje uz žubor Vrbasa i stihova nastavilo se uz još jednu izuzetnu pjesničku knjigu, antologiju, pružajući nam »uživanje« uz ljepotu i unutrašnje odsjaje jednog novog izdanja: To je »Knjiga za uživanje«, koju je, na osnovu izbora najdražih pjesama najpoznatijih pjesnika iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine sačinio takođe pjesnik – naš Jovo Čulić, takođe jedan od autora koji se okitio i nagradom »Nasiha Kapidžić Hadžić - Vezeni most«.

U ovom izboru zastupljeno je više pjesnika iz Banjaluke i šireg područja, među kojima su i oni autori s kojima smo se družili i na ranijim »Vezenim mostovima« i koji su obogatili i našu i balkansku, pa i evropsku literaturu za djecu: Ranko Pavlović, Ranko Risojević, Enes Kišević, Ismet Bekrić, Muhidin Šarić, Stevka Kozić Preradović, Predrag Bjelošević, Mirsad Bećirbašić, Šimo Ešić, Jovo Čulić, Boro

Kapetanović, Vid Vukelić, Aleksandra Čvorović, Jelena Glišić,,, Iz izdavačke kuće »Lijepa riječ«, koja je objavila niz novih naslova naših najpoznatijih autora, među kojima su, uz izabrana djela Nasihe Kapidžić Hadžić, Muhidina Šarića, Irfana Horozovića, i značajna knjige poezije i proze, i lektirska izdanja, Ranka Pavlovića, Ranka Risojevića, Muhidina Šarića, Enise Osmančević Ćurić, Ismeta Bekrića i dr. Na ovogodišnjem »Vezenom mostu« imali smo priliku vidjeti i novu knjigu poezije Ismeta Bekrića – »Svako svoju bajku ima«, te mlađe autorice koja nam se javila iz Amerike, s najljepšim pozdravima njenom i našem gradu. To je Nataša Križanić, koja je u zadnje dvije godine objavila i dvije nove knjige: »Spomenar«, pjesme posvećene djetinjstvu i zavičaju, te također nostalgična knjiga »Djevojčica u meni«. Kao svoj pozdrav »Vezenom mostu« i zavičaju, Nataša nas je zamolila da pročitamo i njenu pjsmu »Proljeće u mome gradu«, a stihovanje naše dijaspore predstavila je i Banjalučanka Siba Halimić, koja je objavila i knjigu pjesama »Tamo sam sretna«.

O knjigama naših pisaca, među kojima i onih koji su prisutni i na »Vezenom most«, čitamo u svakom broju našega magazina »Šeher Banja Luka«, koji se priprema i štampa na relaciji Švedska – Banja Luka, i koji je i neko »živo izdanje« knjiženog stvaralaštva. Sa nama je i ovog puta u bašti poezije bio i Mirsad Filipović, glavni urednik ove revije i predsjednik Saveza Banjalučana Švedske, koji od prvog dana pomaže i susret »Vezeni most«. On je spomenuo da, zbog prestanka sufinansiranja, teškoće prate i ovaj magazin, koji ipak nastavlja da izlazi, prije svega zahvaljujući entuzijazmu, kao internetsko izdanje.

Situacija, u kojoj se nalaze i susreti i magazin, sve je teža, neizvjesnija, javlja se sve veća nezainteresovanost, i sve manja podrška, tako da smo, u stvari, najviše upućeni sami na sebe, jedni na druge. Mnogo toga, tako, sve više zavisi od nas samih, od naše organiziranosti i spremnosti da se družimo i na našem »Vezenom mostu«.

Pjesnik sa obala Une

Na kraju ove večeri lijepih riječi i prisjećanja, došlo je i vrijeme za proglaćšenje ovogodišnjeg dobitnika tradicionalne nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«. Žiri u sastavu: Ranko Pavlović, Šimo Ešić i Ismet Bekrić odlučio je da ovogodišnji laureat ovog priznanja za cjeloviti opus u književnosti za djecu bude književnik iz Bihaća – Husein Dervišević, koji je ove godine, zajedno sa Jagodom Iličić i Ismetom Bekrićem, nominiran i za najveću svjetsku nagradu u literaturi za djecu – nagradu »Astrid Lindgren«.

Bogata je bibliografija ovog pisca sa obala Une, čija poetska riječ nosi i ljepotu i žubor slapova ove čudesne rijeke. To je riječ koja u sebi prepliće i čari djetinjstva i sveukupnog života kojemu baš to djetinjstvo daje i posebnu draž - dobrotu, vedrinu i ljubav. Potvrđuju to već i sami naslovi njegovih brojnih knjiga – »Prodavač osmijeha«, «Medvjed ima dječije srce«, »Ćuti i plivaj«, »Nezgodne zgode Malca i Bleska«, »Napasne basne«, »Zebra u gradu nije životinja« i dr. - , zastupljenih i u programima školske lektire.

Prošlo je tako još jedno druženje u pjesničkoj bašti koja je tada i jedan od najljepših kutaka ne samo Banjaluke, nego i čitavog svijeta, i svemira. Onog svemira o kojem je pjevala i naša draga pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić, ostavljajući nam najljepšu poruku: da se volimo, da se ljubimo i u svemiru da se ne izgubimo…

Priredila: Redakcija magazina

U pjesničkoj bašti lijepo nas je, i ovog puta, dočekala pjesnikinja boje, likovna umjetnica i pedagoginja Beba Kapidžić, koja će dosta stranica svoje monografije, koju priprema, posvetiti i svojoj sestri Nasihi, kojoj je uredila i spomen-sobu.

Nataša Križanić:

Proljeće u mome gradu

Čekam da proljeće ponovo dođe i moje aleje behar okiti.

Kad lišće k’o rijeka zašumori, sretna ću tada i ja biti.

Čekam da proljeće ponovo dođe, pa da potražim staru klupu, Čini mi se, bit ću k’o cvijet, rođen u nekom prvom pupu.

Kada proljeće ponovo dođe, nemam tu više ništa kriti, bit ću dio proljeća i ja, a i grad moj tada još ljepši biti.

Siba Halimić:

Ne diraj mi uspomene

Ne diraj mi uspomene što ostadoše u ulicama moga grada na obalama moje rijeke u krošnjama mojih lipa

Neka ih tamo Često im se vraćam

Samo zavirim u dušu

Kongres Svjetskog saveza dijaspore BiH

Za evropsku Bosnu i Hercegovinu

Pripremio: Mirsad FILIPOVIĆ

Foto: Goran Mulahusić

Dijaspora i Domovina, EU i BiH, Identitet i Jezik – samo su neke od tema značajnog julskog skupa u Sarajevu

Sarajevo je 6. jula ove, 2024., godine bilo domaćin 12. kongresa Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, na kojem je i Savez Banjalučana Švedske, kao i na svim svim prethodnim, imao svoje predstavnike, kao redovni član. Ovog puta bili su to Mirsad Filipović i Goran Mulahusić, koji su učestvovali u glavnom dijelu skupa, te imali i niz neposrednih susreta i razgovora, što je takođe osvjetljavalo dosadašnje saradnje i prijateljske kontakte, otvarajući i nove puteve našeg djelovanja.

Pokrovitelj ovogodišnjeg Kongresa, koji je počeo intoniranjem državne himne, bilo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, a zatim se moderatorka Aleksandra Tolj odabranim riječima prva obratila prisutnim delegatima, posmatračima i gostima. Lista govornika na ovom skupu bila je podugačka i svako je uglavnom polazio od vlastitih iskustava i zajedničkih želja i očekivanja, ali i prijedloga, predstavljajući jedan mozaik iz kojega bismo ovog puta odabrali neke najinteresantnije detalje.

Pitanja dvojnog državljanstva

Denis Zvizdić, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, u svom je obraćanju istakao značaj bh. dijaspore u ekonomiji, obrazovanju, politici i zdravstvu, i koliko je važno djelovati još više na povezivanju dijaspore sa svojom maticom. Veoma je interesantno bilo njegovo izlaganje o dvojnom državljanstvu, jer se - prema procjenama - oko 100 hiljada ljudi u protekle dvije i po decenije odreklo bosanskohercegovačkog državljanstva. On je naglasio koliki je paradoks, da u domaćem zakonodavstvu onemogućavamo našim ljudima da zadrže državljanstvo, pa je zbog toga pokrenuo inicijativu u Vijeću ministara, da se pripremi i usvoji sporazum sa Njemačkom koji bi omogućio našim ljudima da zadrže i vrate državljanstvo. A takvih je više desetina hiljada.

Predsjednik SSD-e Hasan Šehović naglasio je kako je dijaspora Bosne i Hercegovine snažna podrška domovini, jer „oko dva miliona građana koji žive u oko 60 zemalja svijeta godišnje unese nekoliko milijardi km u svoju domovinu“. Ove godine prioritet je dat i pitanjima mladih, osnivanjem unutar Saveza organizacije mladih i „već smo organizovali radionice i susrete sa mladima iz dijaspore u Švedskoj, Danskoj, Austriji, Njemačkoj“. Cilj je, da se približi naša omladina u dijaspori svojim vršnjacima iz BiH - rekao je Šehović i napomenuo da je moto

kongresa “Zajedno za evropsku Bosnu i Hercegovinu” i najbolji put naše zemlje u Evropsku uniju.

Aplauzi za patriotizam

Lijepo je bilo slušati i izlaganje prof. dr. Mirka Pejanovića, potpredsjednika Akademije nauka i umjetnosti BiH. Ovaj dokazani bh. patriota govorio je o sadašnjim turbulentnim političkim događanjima i nastojanjima pojedinaca, da se naša domovina rasturi. Pobrao je veliki aplauz svih prisutnih, kojima se obratio i Mehmet Pargan, savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirevića, koji je ujedno i bio visoki pokrovitelj kongresa.

Skupu se u ime ministra inostranih poslova Elmedina Konakovića obratio njegov savjetnik Dino Selimović, a kratko obraćanje imao je i profesor i akademik Ejup Ganić, nekadašnji član Predsjedništva BiH. O predstojećim lokalnim izborima govorio je član CIK-a Željko Bakalar, a o privrednim tokovima Mirsad Jašarspahić. Na kongresu se u ime Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH obratila njegova sekretarica Nina Mišković, a Visoki predstavnik Kristijan Šmit uputio je pismo podrške Svjetskom savezu dijaspore i podržao održavanje Kongresa i put Bosne i Hercegovine ka Evropskoj Uniji.

Željko Bakalar, član CIK-a

Delegati i posmatrači kongresa

Sugestivna i konkretna izlaganja: Ejup Ganić i Mirko Pejanović

Predsjednik SSD-a: Hasan Šehović

Dvije aktuelne panel diskusije

Savjetnik Predsjedavajućeg predsjedništva, Mehmet Pargan

Poslije poprilično mnogo protokolarnih govornika i zajedničkog ručka, u okviru Kongresa održana su i dva panela. Prvi je imao naziv “BiH i EU”, a drugi “Identitet i Maternji jezik”. Moderatori panela su bili Edin Hajder i Haris Halilović, i oba su bila veoma zanimljiva i poučna. Učesnici prvog panela su bili mladi akademičari, a tema je bila - kako tražiti sredstva i fondova EU kroz projekte. Anur Delić, Jovana Musić, Ismail Šehić i moderator Edin Hajder su se dotakli mnogih važnih pitanja u ovoj oblasti. Druga panel diskusija se odnosila na važna pitanja u oblasti maternjeg jezika, identiteta, integracije i asimilacije naše djece i omladine, koja su se rodila van domovine njihovih roditelja. Učesnici panela su bili profesori Azra Hadžić-Kadić, koja inače govori osam jezika i uči deveti, profesor engleske književnosti, Adnan Mahmutović, Muhamed Aganović i moderator Haris Halilović. Haris i Muhamed su iz Saveza dopunskih škola u Njemačkoj, Adnan predaje u Švedskoj a Azra radi i istražuje u Austriji.

Učesnicima oba panela postavljana su brojna pitanja, među ostalim i predstavnika Saveza Banjalučana, ali vrijeme nije dozvoljavalo da se dobiju svi odgovori. Poprilično se kasnilo, a dobili smo obav-

Na ovogodišnjem Kongresu je donesena odluka da će novo rukovodstvo Saveza biti u sastavu:

Hasan Šehović – predsjednik

Željka Šećerbegović – potpredsjednik

Amir Grabić – 2. potpredsjednik

Vasvija Safić – sekretar

ještenje da se do pola pet napuste prostorije, tako da je ostalo samo dvadesetak minuta za najvažniji dio kongresa, izvještaja o radu i izborima. Prisutni posmatrači su morali napustiti salu prije radnog dijela kongresa, prvi put od osnivanja SSD-e, tako da smo šture informacije o tom dijelu rada kongresa dobili iz medija.

Na kongresu su sudjelovali delegati iz oko dvadesetak zemalja u kojima živi bh. dijaspora, a bilo je lijepo sresti stare prijatelje i saradnike.

Uspješne panel diskusije

Kratka pauza

Nina Mišković, sekretar U Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice

Foaje u ParlamentuVeoma sadržajno izlaganje: Denis Zvizdić

Izraelu se mora suditi za genocid – trenutno i bezuvjetno!

Specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija (UN) za Palestinu Francesca Albanese optužila je Izrael da je izvršio genocid u Gazi. Albanese je u objavi na društvenoj mreži X nazvala Gazu najvećim i najsramotnijim koncentracionim logorom 21. stoljeća. Njeni komentari uslijedili su nakon napada u kojem je izraelska vojska bombardirala školu Al-Taba’een u četvrti Al-Daraj u Gazi. Palestinske vlasti su javile da je u tom napadu ubijeno najmanje stotinu Palestinaca.

Ovaj genocid ide na sramotu svih onih koji su ga štitili i omogućili da se narod Palestine nemilosrdno uništava!

U potpunosti dijelim mišljenje specijalne izvjestiteljice Ujedinjenih nacija i smatram da država Izrael mora biti osudena za genocid, terorizam i grubo narušavanje Povelje UN o ljudskim pravima . Licemjernost međunarodne zajednice kroz dozvolu nastupa izraelskim sportistima na proteklim Olimpijskim igrama u Parizu ostaće crna mrlja savremene civilizacije jer su igre trebale biti manifestacija mira i osude genocida u Gazi isto kao što je to osuđen napad Rusije na Ukrajinu .

Dvostruki aršini i servilnost međunaroodne zajednice gledanja

kroz prste cionističkim zločinima ostaviti će velikog traga na međunarodne političke prilike i odnose u svijetu a samim time i na naše živote! Cionizam se po svojoj prirodi nimalo ne razlikuje od fašizma i aparthejda. Zagovornici cionizma u odbrani barbarizma i počinjenih zločina prišivaju epitet atisemitizma kritičarima njihove politike što je naravno nonsens. Ja hoću da vjerujem da genocid počinjen u ime cionizma nad palestinskim narodom neće ostati nekažnjen! Isto onako kako svijet nije oprostio nacistima , antisemistima i počiniocima holokausta nakon 1945!

Politika mešetarenja -i pare, i jare i kusur?

Namjenska industrija Bosne i Hercegovine jedna je od rijetkih grana privrede koja je sve jača, a izvoz oružja je u prvom kvartalu ove godine veći za skoro tri puta u odnosu na isti period prošle godine.Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH, u prva tri mjeseca ove godine izvoz oružja iznosio je 92.410.727 KM, dok je u tri mjeseca 2023. godine iznosio 35.116.034 KM. Tokom prošle godine izvoz oružja iz BiH iznosio je 241.144.400 KM, godinu ranije 196.023.892 KM, a 2021. godine 192.875.889 KM. Ovo pokazuje da su proizvodnja i izvoz oružja iz Bosne i Hercegovine iz godine u godinu sve unosniji biznis. Sramotna je činjenica da se transfer tehnologija i zajednička proizvodnja nekih naših proizvoda odvija i sa Saudijskom Arabijom zemljom odgovornom za ubistvo novinara Džamala Kašogija 2018. godine.

Bosanski čovjek svjedoči mnogim genocidima i klanjima na prostoru Balkana u posljednjih sto godina. Na svojoj koži osjetio je licemjernost politike međunarodne zajednice kada mu je uveden embargo na uvoz oružja 1991 godine te oduzeto pravo na samodbranu. Ako je jedno zrno metka koje se proizvodi u

Piše: Edin OSMANČEVIĆ

namjenskoj industriji BiH završilo na tržištu Izraela onda smo pokazali neviđenu licemjernost i postali saučesnici u genocidu u Gazi. I “ naše” oružje ubija ! Nikakvi miliona profita ne opravdavaju patnju čovjeka koji ostane bez svojih najmilijih i porodica čiji se korijen zatre!

Da li je Izrael svojim izvozom oružja u Srbiju odgovoran za počinjeni genocid u BiH?

U jesen 1991. Srbija je zaključila tajni ugovor o oružju sa Izraelom – uprkos embargu Vijeća sigurnosti UN! Advokat Itay Mack i profesor Yair Oron, su Vrhovnom sudu Izraela 2016 godine predočili konkretne dokaze o izvozu izraelske odbrane srpskim snagama u vrijeme rata u BiH , uključujući obuku, kao i municiju i puške. Između ostalog, predstavili su lični dnevnik generala Ratka Mladića, zločinca osuđenog pred Međunarodnim sudom pravde za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Mladićev dnevnik eksplicitno pominje odlične oružane veze Srbije sa Izraelom u to vrijeme. Ratko Mladić je napisao u svom dnevniku da su „iz Izraela — predložili zajedničku borbu protiv islamističkih ekstremista. Ponudili su obuku naših ljudi u Grčkoj i besplatnu nabavku snajperskih pušaka.” Izvještaj pripremljen na zahtjev holandske vlade o istrazi događaja u Srebrenici takođe sadrži sljedeće: „Beograd je Izrael, Rusiju i Grčku smatrao svojim najboljim prijateljima.“

U novembru 2016 godine Izraelski Vrhovni sud odbio je zahtjev za objelodanivanje detalja o izvozu izraelskog oružja u bivšu Jugoslaviju tokom genocida u Bosni 1990-ih. Sud je ocijenio kako bi „razotkrivanje izraelske umiješanosti u genocid naštetilo vanjskim odnosima zemlje u tolikoj mjeri da bi naštetilo javnom interesu Izraela i moguće krivično gonjenje umiješanih.“ Sjednica Vrhovnog suda o odgovoru države na apelaciju održana je ex parte, odnosno apelantima nije bilo dozvoljeno da je saslušaju. Sudije Danziger, Mazouz i Fogelman odbili su apelaciju i prihvatili stav države da bi otkrivanje detalja o izvozu izraelskog oružja u Srbiju tokom rata i genocida u BiH naštetilo vanjskim odnosima i sigurnosti Izraela, te

da ova potencijalna šteta prevazilazi interes javnosti da se razotkrije ono što se dogodilo.

Ovakav odgovor Vrhovnog suda je de facto priznanje Izraela da je sarađivao sa počiniocima genocida u Bosni i Hercegovini.

Često srećem Alu poput preostalih sugrađana ili sugrađanki. Ja doduše mislim pomalo pristrasno da se to meni dešava češće nego drugima, pa ga tako trefim osim na banjalučkim ulicama, valjda na svim mostovima, dženazama, bome i u ćevabdžinicama, kafićima, restoranima, parkovima, uz Vrbas, niz Vrbas, ukratko - svuda.

I onda ga odjednom nije bilo nigdje. Čujem, u bolnici je. Taman naumim da ga posjetim, kažu, izašao je. I trčim tako neki dan kao mahnita, ko će znati šta me spopalo, biće da sam jurila da pazarim cigarete na rijetkim preostalim kioscima u gradu, kad eto ti Ale. Sva sretna promjenih putanju i sjurih mu se u naručje. Tačno ispod onog sata na autobuskoj stanici u Boriku, blizu zgrade Titanika. Zdravili se, izljubili, popričali. Da, biće sve dobro Ale, ponovila sam i ja u sebi nakon što smo se rastali. Ali, nije u pitanju Ale i njegovo zdravlje. On je meni rekao da će meni biti dobro. Da bi se bolje razumjeli, nisam ja od onih kojima treba govoriti da će bilo šta biti dobro, jer ja znam da hoće, budući da sam šampionka u saopštavanju pozitivnih stvari, prvenstveno samoj sebi. Ali, Ale je nekako proniknuo u moju nutrinu brzinom i sposobnošću rendgenskih zraka, pa je razlika između mog mantranja i njegove više puta ponovljene misli bila značajna. Jer ja sam se čim je to izgovorio, osjećala dobro. Kao što nisam od kada je na krajnje misteriozan način nestao moj pas Toto Vuk, avgusta ove godine. Nakon nestanka mog psa, ništa mi više nije bilo dobro. Eto, Ale je i to znao bez da mu kažem.

Kao što je oduvijek sve znao. Recimo onomad dok smo sjedili sto do stola Kod Muje. U onoj manjoj uščupernijoj ćevabdžinici, na Haništu. Brbljam ja, brblja on, riječi nam se prepliću i priči nikad kraja. Iznikoše odnekud fragmenti sjećanja na zemljotres 69., pa se onda vratismo još unazad i strovalismo u Alino djetinjstvo. Lijepo me pozvao u goste. Slušam kako je znao da će se desiti potres u Japanu, jednako kao i onaj oktobra 69. u Banjaluci. Nije to meni čudno, ma jok, sjećam se i svojih čula. Otvaranja očiju u mraku i iščekivanja, nakon čega bi obavezno zatreslo.

Kažu mi da je Ale umro, a ja ne vjerujem!

Tekst: Radmila KARLAŠ

Nama dvoma misli se prosto sudaraju, ali nema povrijeđenih. Nisam ni izgovorila, a Ale već odgovara. Ne, ne odgovara, nadovezuje se i to ne na moju riječ, već na misao. Nekom magijom, on se uvijek nađe u blizini kako bi mi pomogao da izbacim sav višak iz onog što roji moje misli. U nekoj dimenziji, Ale jednostavno nabasa na moje misli i onda mi u nekoj drugoj pomogne da ih sredim. I tako sam ja žvakala svoje krpice i taman posegnula za lukom, puno luka, kada sam u djeliću sekunde prepoznala Alin pogled koji gotovo da nije imao ništa s opštim utiskom koji njegova mala figurica ostavlja, dok je i on naizgled zaokupljen jeo ćevape. Ja taj pogled i izraz poznajem. To su stare oči. Sveznajuće i bezvremene, smještene kao slučajno u to krhko tijelo. Tu sam, govore oči koje gledaju u vas, a zapravo su odijeljene od svijeta nekim svojim čudnovatijim bivstvovanjem. Čisto da se ne zaboravi.

Zagledana u izraz u njegovim očima, potkačujem čašu s pivom koja se razbija, a žućkasta pjenušava tečnost razlijeva po stolnjaku. Ale nudi da plati štetu razbijene čaše. Ponavlja to kao mala papiga. Nema potrebe, ponavljam sad i ja, ne, ne i ne. I osoblje ne želi da čuje za to, a odbijaju i da ja platim štetu. Osim što je dobri duh, Ale je i pravi džentlmen.

Taj dan je sjećam se, okupan suncem, proljetni, taman kako treba, ni pretoplo, a ni prehladno. Očekujem da mi ljubičice i visibabe niknu iz krpica. Uto Ale kaže, zna me od malena, pa pokaza rukom do ispod stola, kad sam bila malecna, e ovolicna curica. Meni se to nešto jako dopada. To mi nekako dođe kao da sam od kada sam bila tolicna bila pod nekom velikom zaštitom. Kažem mu, Ale, ti si moj melek. Meni to melek baš nešto liježe na jezik i onako ga spremno prevalih preko usana. On me za tren duže gleda i pita me za roditelje. Kada sretne mog oca, hoće da ga poljubi u ruku. Tatu to uvijek toliko gane i gotovo da ga rasplače, ne dozvoljava mu i onda ga Ale ljubi u rame. Ale me rijetko sreće s roditeljima, valjda što sam sad velika cura. Ali

on zna čija sam. I još mnogo toga od kada sam bila ovolicna. Tako da sam ja pouzdano odrastala pod njegovom zaštitom, podjednako kao i pod roditeljskom. Ne bih sad da to previše objašnjavam, uzmimo da je jednostavno tako.

Ipak, evo jedan primjer, ono kad me Ale zasuo kestenjem. Nisam ih se mogla nagledati, mada su to bili oni isti što su nam se odvajkada drobili pod nogama, dok smo šetali po raskošnim banjalučkim alejama. Dobro, bar su

nekada bile raskošne. I tada bih ponekad, kao i toliki drugi zastala, podigla poneki kesten i ćušnula ga u džep ili torbu. Isto je to kestenje, a ipak nije. Jer, ovi Alini izgledaju ljepše, boje su sjajnije, sve u vezi njih nekako je drugačije. Imaju brate neku magiju. Stojim tako posred aleje, držim kestenje na dlanu i sretna sam. Imam svoje prirodne dragulje i moj je cijeli svijet. Nije se naravno radilo o kestenju, Ale bi sve što bi taknuo prožimao aurom čudesnosti. Kestenje je usljed njegovog dodira dobilo svetačke moći. Stavila sam ih u torbu, potom u jedan, pa u drugi ruksak. Bile su to burne godine, trčalo se s aerodroma na aerodrom, prevaljivale se razdaljine, a kestenje sa mnom. I tamo gdje je nešto ranije tle podrhtavalo u razornim zemljotresima ili gdje će koju minutu poslije odjeknuti bombe ili se raznijeti ljudi-samoubice. Tragedije me nisu sustizala, zahvatale su tek trag mojih stopa. Na tim putevima, pogubila sam i kestenje. Ali mi je Ale ubrzo dao kamenčiće. Opet ruksaci, putovanja i Alina svetačka moć koja štiti.

Kada prošetam svojim životom unazad, Ale je uvijek tu. Od kad sam bila ovolicna. Nedavno gledam, na tografijama s mature jasno se vidi, u svom bezvremenom obliku. Koliko on uopšte ima godina, kada uvijek izgleda isto. Evo je, sljedeća fotografija, nekoliko godina nakon mature ponovo smo se okupili u Kazamatu, ma nije moguće!, uporedo s našim pogledima, objektiv je uhvatio i Alino lice. Kako je to moguće kad sam sigurna da ga tad nisam vidjela. Nađe Ale načina. Uostalom, pogledajte vaše fotografije, mislim da i vas prati ta magija. Sad već vjerujem da je Ale u stanju da se multiplicira i istovremeno nađe na bezbroj mjesta. Ako neki grad ima svog dobrog duha zaštitnika, onda Banjaluka svakako ima Alu. Zamislite grad koji ima

živog duha zaštitnika, možete s njim čak i da pričate.

Ale onomad Kod Muje, kao što rekoh, jede ćevape, ja krpice. Svako malo hrani golubove koji slijeću. Golubovi naginju glave usljed frekvencije Alinog glasa, a potom guču. Sporazumjevaju se, tu pred mojim očima, čovjek i ptice.

U frekvenciju se mješaju glasovi, ljudi koji prolaze pozdravljaju Alu, mašu rukom, osmjehuju se. Dan je i dalje osunčan, golubovi odlijeću, a ja napokon jasno vidim da i Ale leti s njima i posmatra svijet iz tih visokih, udaljenih perspektiva, premda se čini kao da i dalje sjedi za istim stolom. Da, za stolom sjedi čovjek, brižno odvaja komade hrane za neke druge golubove koji ga čekaju, dok mu ljudi, u svom zamišljenom samarićanstvu prilaze, doturajući mu novčanice ili neke druge sitnice. Premda svi znaju da Ale ništa ne ostavlja za sebe i „da mu desna ne vidi šta radi lijeva“, te da je njegov životni stil da je davanje primanje, nikom se ne dodvoravajući, nikog ne želeći fascinirati, ni hodžu, ni popa (hodže i popovi često ne prepoznaju čin ljubavi kroz koji Ale usred dženaze ili sahrane zafrljaci bombone na njih,

ali to je već njihov problem), malo ih i sluti koliko je Ale zapravo iznad svih nas. Šetajući gradom taj naš dobri duh ukazuje, saopštava, pokazuje. Nije riječ o regulisanju saobraćaja, pravljenju ostrva na Vrbasu, niti o njegovom legendarnom pogađanju životinja i brojeva iz čokoladica naše mladosti. Niti o hodanju ogradom Gradskog mosta, čime se upisao u Knjigu legendi nekih banjalučkih Ćorkana. Ne. Ale je mnogo više i mnogo dalje, poput onih golubova na nebu, za koje mi u našoj ljudskoj gluposti i oholosti mislimo da zoblju milostinju koju im mi dajemo, što bi rekao moj brat Dado.

Često razmišljam o Ali koji ide banjalučkim ulicama i komunicira s mnogo suštastvenijim svijetom, do što je onaj što ga ljudi u svojoj ograničenosti doživljavaju stvarnim. Tad budem sretna što hodam tragovima njegovih stopa. I znam da sam ja, a ne on, ta koja zoblje milostinju. Njegovu milostinju. Samo što Ale to ne bi nazvao tako. U njegovom poretku stvari, milostinja je drugo ime za ljubav.

ATENTAT NA DONALDA TRUMPA

MOĆ FOTOGRAFIJE

Detalji i simboli koji čine fotografiju kultnom

Tekst je prethodno objavljen u beogradskom listu Danas, a potom u sarajevskom listu Oslobođenje

Fotografija bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, nastala samo koji trenutak nakon neuspješnog atentata na njega, vrtoglavom brzinom zapljusnula je cijeli svijet. I na prečac se nametnula kao još jedna kultna fotografija, posebno u SAD. Za njen kultni status zaslužna je ne samo stvarna dramatična situacija u kojoj se našao jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu. Detalji i simboli koji su na fotografiji su, prevashodno, to što tu fotografiju čini kultnom: podignuta ruka sa stisnutom pesnicom, okrvavljeno lice, vijoreća američka zastava i, svemu tome, vedro plavo nebo kao pozadina. Pozabavimo su u najkraćim crtama tim detaljima i simbolima. Trumpovi tjelohranitelji, obučeni u tamna odijela, svojim tijelom u sagnutom položaju štite Trumpa i potpuno su fokusirani na izvršenje tog zadatka. Dok oni izvode Trumpa s bine, on je isključivo fokusiran na publiku, onu koja je neposredni svjedok događaja i onu koja događaj prati putem malih ekrana. On zastaje i prkosno podiže ruku sa stisnutom pesnicom, uzvikujući: „Borba, borba, borba“. Iako je samo koji trenutak ranije moga biti ubijen, iako je ranjen, on se na fotografiji doima moćno. Obzirom da je fotografisanje izvršeno odozdo, Trump na fotografiji djeluje još moćnije.

Sam Trump je objasnio zašto je podigao ruku sa stisnutom pesni-

com: „Teško je opisati taj osjećaj, ali sam znao da to gleda cijeli svijet i da će to biti istorijski događaj i morao sam pokazati da je sve ok“.

Inače, podizanje ruke sa stisnutom pesnicom, posebno praćeno adekvatnim pokličom, izražava naboj i tenziju kod osobe koja to čini i klasičan je simbol borbe svojstvene, prvenstveno, ljevičarskoj političkoj orijentaciji. Nerijetko je to i simbol prijetnje i koristi se u političke svrhe. U ovom, Trumpovom slučaju, gest s podignutom rukom i stisnutom pesnicom je duboko kontradiktoran, jer Trump nije nikakav ljevičar, nego izraženo desničarski populista. On se ne bori niti za kolektiv niti za mase, nego za sebe.

Krv na Trumpovom licu prikazuje ga kao ranjivog i kao nevinu žrtvu u borbi za slobodu, koju mu „obećavaju“ vijoreća američka zastava iza njega i vedro plavo nebo u pozadini. Crvena boja krvi na svijetlom Trumpovom licu, na koje savršeno pada svjetlost dana, je u kontrastu s plavom bojom neba, što krv čini jasno vidljivom. A sve to, crvena krv i plavo nebo, u skladu je s bojama američke zastave.

Kada je u pitanju američka zastava, ona je za Amerikance izuzetno važna i oni imaju vrlo tijesnu vezu s njom. Kao malo koja druga nacija u svijetu, reklo bi se. Zato je zastava na pomenutoj fotografiji vrlo važan detalj, koji joj podiže rejting. I još nešto: podignuta ruka sa stisnutom pesnicom tik uz zastavu povezuje se s nacionalizmom. A ko je autor fotografije, ko je to uspio da u jednom djeliću sekunde fotografiše dramatičan pokušaj atentata na bivšeg predsjednika SAD, odnosno da fotografijom obuhvati sve detalje i simbole koji će fotografiju učiniti kultnom? To je Evan Vucci, koji radi za

Piše: Reuf JAKUPOVIĆ

Associated Press (AT). On već osam godina fotografiše Trumpa i ima mnogo drugih takođe zapaženih fotografija. Ali, ova mu je, kažu, najbolja. Vucci je dobitnik Pulitzerove nagrade 2021. za fotografije s protesta nakon smrti Georgea Floyda. A kada je u pitanju fotografija o kojoj je riječ u ovom tekstu, Vucci kao da je u jednom trenu shvatio da se nalazi na mjestu s kojeg može načiniti fotografiju za sva vremena. I, kao što vidimo, ni časa nije časio.

Detalji i simboli na fotografiji neuspješnog atentata na Donalda Trumpa, o kojima je bilo riječi, nisu nepoznati u SAD. Posebno se to odnosi na podignutu ruku sa stisnutom pesnicom i američku zastavu.

Kada je u pitanju podignuta ruka sa stisnutom pesnicom, kultna fotografija je ona iz oktobra 1968. godine sa olimpijskih igara koje su održane u Mexico Cityju. Dvojica američkih sprintera Tommie Smith (zlatna medalja) i John Carlos (bronzana medalja) su na pobjedničkom postolju stajali bez obuće, pognute glave, s uzdignu-

tom rukom i stisnutom pesnicom u crnoj rukavici (Smith još i s crnim šalom oko vrata). Bio je to njihov protest protiv rasne diskriminacije u SAD.

A kada je je u pitanju američka zastava, kultna fotografija je, prije svih drugih, ona iz februara 1945. godine. Na fotografiji je grupa američkih marinaca koja postavlja zastavu na najvišem planinskom vrhu japanskog ostra Iwo Jima, nakon što su Amerikanci stekli kontrolu na ostrvu. Ovoj fotografiji može se pridodati i fotografija na kojoj grupa vatrogasaca postavlja zastavu na ruševinama samo nekoliko dana nakon što je 11. septembra 2001. godine srušen World Trade Center u New Yorku.

I za kraj, jedno hipotetičko pitanje: da li bi fotografija neuspješnog atentata na Donalda Trumpa bila kultna, da nije bilo uzdignute ruke sa stisnutom pesnicom, krvi na licu, zastave i neba kao pozadine? Ne bi, naravno. Zato, kapa dole fotografu Elvinu Vucciju.

Diplomate i lideri zajednica okupili su se na nacionalnom obilježavanju 29. godišnjicu genocida u Srebrenici. Komemoracija je odžana u Locarno apartmanu u Uredu za vanjske poslove, Commonwealth i razvoj u Londonu. Događaj je u znak sjećanja na ubijene u najgorem zločinu na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata. Novoizabrani državni ministar za Evropu Vlade laburista, poslanik Stephen Doughty, bio je domaćin nacionalne komemoracije u Ministarstvu vanjskih poslova, a glavni govornik je bio predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predsjednik Denis Bećirović.

Bećirović je izrazio zahvalnost Vladi i Parlamentu Velike Britanije na afirmaciji istine o počinjenom genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici. Posebnu zahvalnost uputio je predsjedavajućem fondacije “Remembering Srebrenica” dr. Waqaru Azmiju i prijateljima iz ove fondacije. “Građani Bosne i Hercegovine veoma cijene angažman Velike Britanije koje je 2015. predložilo Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) Rezoluciju o Srebrenici. Nažalost, usvajanje teksta rezolucije zaustavila je Ruska Federacija. Ipak, nisu nas zaustavili u borbi za pravdu. Rezolucija je u maju ove godine usvojena u Generalnoj skupštini UN-a. Hvala Velikoj Britaniji i brojnim drugim državama koje su glasale za ovu Rezoluciju. Usvajanje Rezolucije o međunarodnom danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici predstavlja visoko moralni i civilizacijski čin Generalne skupštine UN-a”, istakao je Bećirović. Naglasio je da Evropa i svijet moraju izvući pouke iz Srebrenice i Bosne i Hercegovine. “Svako zlo koje ne zaustavimo na početku postaje kasnije veće i opasnije. Zajedno zaustavimo novo zlo u Bosni i Hercegovini. Agresija na Ukrajinu treba biti opomena šta se događa kada se ignorira opasna politika. U Evropi i svijetu trebamo izgraditi kulturu sjećanja na genocid u Srebrenici. Kulturom sjećanja borimo se za demokratiju i ljudska prava. Sjećanjem se borimo za sigurnu budućnost novih generacija. Hvala Velikoj Britaniji zato što čuva istinu o genocidu u Srebrenici. Hvala Velikoj Britaniji za cjelokupnu pomoć Bosni i Hercegovini. Mi smo država koja pamti i cijeni svoje prijatelje i saveznike”, zaključio je Bećiro-

Preživjeli genocid

Piše: Lejla SOLAKOVIĆ

vić.

Velika Britanija je jedina zemlja izvan Bosne i Hercegovine koja obilježava genocid u Srebrenici na nacionalnom nivou. Ovaj događaj je bio jedan od preko hiljadu događaja i aktivnosti koje su se ove sedmice održavale širom Britanije. Različite zajednice širom Ujedinjenog Kraljevstva održavaju memorijalne događaje i aktivnosti u školama, gradskim vijećnicama, društvenim centrima i bogomoljama u čast više od 8.000 muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana ubijenih u samo nekoliko dana u julu 1995. godine.

Predsjedavajući Sjećanje na Srebrenicu UK, dr. Waqar Azmi OBE, rekao je: „Ogromna je privilegija što nam se na ovogodišnjem obilježavanju Dana sjećanja na Srebrenicu u Ujedinjenom Kraljevstvu pridružio i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predsjednik Denis Bećirović. Zahvalan sam novoizabranoj laburističkoj vladi što je podržala ovu važnu priliku. Ovogodišnja tema Dana sjećanja na Srebrenicu u Ujedinjenom Kraljevstvu, ‘Ja sam zato što si ti’, služi kao podsjetnik da su zajedničke veze koje imamo kao lju ska bića daleko važnije od onoga što nas dijeli. Nikada nam nije bilo važnije da učimo od Srebrenice. Ne samo da moramo učiti, već moramo i djelovati kako bismo uklonili korijene negiranja genocida u Srebrenici, mržnje i straha: okupljanjem zajednica, omogućavanjem otvorenog i poštenog dijaloga i transformacijom našeg narativa iz priče o podjelama u naraciju jedinstva.”

Muzičke nastupe održali su Elvir Solak i Lejla Jusić. Sara Hukić, preživjela, podijelila je svoju priču. Ovom prilikom, Rt Hon Bar ness Warsi, bivši viši državni ministar vanjskih i Commonwealth poslova; Sir Matthew Rycroft CBE, stalni podsekretar, Ministarstvo unutra njih poslova; Peter Osborne, predsjednik Odbora Sjeverne Irske za sjećanje na Srebrenicu; i drugi lideri odali su počast više od 8.000 muslimana koji su stradali u Srebrenici.

Na kraju ceremonije, imena žrtava pokopanih 11. jula 2024. godine na bini je pročitao Sedin Sahman, glavni imam Zajednice bošnjaka u Velikoj Britaniji. Posebnu molitvu za šehide klanjala su i bosanska djeca Amar Zulić i Ajla Vukalić.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Denis Bećirević

Sara Hukić je podijelila svoju tragičnu srebreničku priču

Denis Bećirević, Lord Bourne i Stephen DoughtyDostojanstveno obilježavanje genocida u Srebrenici

Stephen Doughty je novi državni ministar za Evropu

Veličanstvena komemoracija

Piše: Lejla SOLAKOVIĆ

Više od 300 regionalnih lidera prisustvovalo je veličanstvenoj komemoraciji povodom obilježavanja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici tokom 1990-ih. Komemoracija je održana u Gradskoj vijećnici u Birminghamu, drugom po veličini gradu u Velikoj Britaniji.

Događaj pod temom "Ja jesam jer ti jesi" organizirao je Bosnia UK Network u saradnji sa “Remembering Srebrenica” i Gradskom upravom Birminghama. Moderirao ga je Richard Burden, predsjedavajući Odbora “Remembering Srebrenica” za regiju West Midlands.

Bosanskohercegovački umjetnici Lejla Jusić (soprano) i Elvir Solak (gitara) dirljivim pjesmama i muzikom prikladnim za ovu priliku odali su počast onima koji su izgubili živote u Srebrenici. Tokom događaja, gradonačelnik Birmingema Ken Wood, gradonačelnik West Midlandsa Richard Parker, Nj.E. Osman Topčagić, ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenom Kraljevstvu, vijećnik Nicky Brennan, član kabineta za socijalnu pravdu i zajednice i drugi su podijelili svoja razmišljanja.

Istaknuli su važnost edukacije djece o genocidu u Srebrenici kako se ovakav tragični događaj više nikada ne ponovi.

Vjerske vođe devet različitih religija potpisali su zajedničku izjavu o Srebrenici, demonstrirajući solidarnost i jedinstvo. Ispred Islamske zajednice Bošnjaka u UK izjavu je potpisao glavni imam Sedin Šahman.

Ernesa Ibišević-Hajdarević, dijete koje je preživjelo genocid u Srebrenici, detaljno je ispričala tragične događaje koji su zadesili njenu porodicu. Gradonačelnik Birmingema i ostali prisutni lideri odali su veliku počast njenoj hrabrosti i otpornosti.

Srebreničku molitvu pročitali su učenici Bosanskohercegovačke dopunske škole Birmingham Selma Halilović i Edin Hajdarević. Selmini i Edinovi roditelji su inače porijeklom iz Srebrenice.

Ebro umjetnica Melek Ali kreirala je simbol cvijeta koji se povezuje sa Srebrenicom u samo nekoliko minuta i svojom vještinom plijenio srca i umove svih prisutnih. Izvršni direktor Bosnia UK Network-a, dr. Anes

Cerić, zahvalio se lokalnim i regionalnim vlastima i uvaženim gostima na priustvovanju komemoraciji.

U okviru programa organizirana je i izložba slikara Roberta McNeila MBE, umjetnika i ambasadora organizacije “Rememberign Srebrenica”, koja prikazuje zločine u Srebrenici i Bosni i Hercegovini.

Dr Waqar Azmi OBE, predsjedavajući Sećanja Srebrenice UK rekao je: "Regionalni Dan sjećanja na Srebrenicu u West Midlandsu bio je veliki događaj koji je okupio više od 300 ključnih lidera, uključujući gradonačelnika West Midlandsa Richarda Parkera kako bi odali počast žrtvama genocida u Bosni i odbacili poricanje genocida i mržnju. Sva zasluga pripada izvršnom direktoru BH UK Network Anesu Ceriću i predsjedavajućem Odbora odbora “Remembering Srebrenica” West Midlands Richard Burden i njihovim timovima za ovo veliko postignuće.”

Također, u znak solidarnosti i podrške bh zajednici gradska biblioteka bila je osvijetljena zeleno-bijelo.

HVALA BIRMINGHAM I WEST MIDLANDS!

BH UK Network

Vjerske vođe su potpisale zajedničku izjavu o Srebrenici

Sala gradske vijećnice je bila prepuna

Veličanstvena komemoracija za srebreničke žrtve

Ernesa Ibišević-Hajdarević je govorila o porodičnoj tragedijiGradska biblioteka je bila osvjetljena u zeleno-bijeloj boji

RATNI I PORATNI “HEROJI”

Foto. Mirsad Filipović

Napisao: mr. sci. Marjan Hajnal

Ako kriminalci, sadisti, ubice, siledžije, pedofili, kabadahije i hulje postanu nečiji heroji, jasno je na kom je nivou svijest onih koji su od njih stvorili svoje idole. Taj fenomen nije teško objasniti: obožavatelji destruktivaca i sami su potencijalni destruktivci. Bez njih ne bi se kriminalci, sadisti, ubice, siledžije, pedofili, kabadahije i hulje ni uzdigli do nivoa narodnog kulta. To govori i o pojedincima i o narodu koji ih izrađa, njeguje, štiti, jatački prikriva, abolira, beatificira. Da nije takvog mentaliteta zar bi u jednom normalnom društvu ikada, čak i u ratu i posebno u ratu, takvi mogli postati uzori, legende, heroji?

Ratovima prethodi period totalne samodestrukcije društva koje je postalo imuno na svaku konstruktivnu kritiku. Ne samo da se ne sprečava srozavanje kriterija humanosti, samosvijesti, moralnih i civilizacijskih normi do samoponištenja, nego se njihovom razaranju aktivno doprinosi, prije svega preko korumpiranih subjekata mas-medija. Rat počinje znatno prije oružane forme, već naizgled banalnim gestama poklanjanja u početku sitnih pa sve krupnijih poklona učiteljicama, ljekarima, direktorima, opštinskim inspektorima, policijskim i vojnim komandantima, advokatima i sudijama. Kad korupcija postane pravilo, pitanje je dana kada će brutalno nasilje postati legalizovano, a u ratu, prema uvjerenjima lidera, čak neophodno. Zato se prljav posao prepušta pripadnicima najnižeg mentalnog sklopa.

Zadugo, ako ne i zauvijek, tkivo naroda ostaje inficirano tim neizlječivim zlom kulta amnestije i heroizacije kriminalaca.

Koliko će još voda proteći dok u narodu ne prevlada svijest o tome da mu je najveću nesreću i bijedu donijelo projektovanje vlastite oboljele kriminalizovane podsvijesti sa plana imaginacije na plan konkretne realizacije? Kao u već viđenim scenarijima, kad se sva silina destrukcije prelijevala preko granica razuma i humanosti, perfidnim manipulatorima nije teško pilatovski oprati ruke, pronalazeći egzekutore za svoje patološke zamisli. Ključ njihove dominacije je u dugotrajnoj pripremi i socijalnoj desenzibilizaciji širokih masa iz kojih se bez problema regrutuju ekstremi. Često se oni okrenu jedni protiv drugih, ali, u već zaživjelom kultnom i okultnom miljeu uzajamnog “herojstva”.

Za divno čudo, u tu zamku padaju i progresivniji umovi, ne ostajući samo u revirima svojih iluzija, već i nametljivo šireći svoje vizije o “junacima” krvavih epizoda matične povijesti. Pri tome se i ne zapitaju kako su kriminalci, sadisti, ubice, siledžije, pedofili, kabadahije i hulje, postali “heroji”? Koliko li je samo škola, fakulteta, ulica, mostova, udruženja, nazvano po ratnim zločincima, to samo Bog dragi zna. Koliko Sarajlija i turista bez obraćanja pažnje prođu pored ove table uz obalu pored Miljacke na kojoj piše da je u periodu 1941-1945 bila “Obala Adolfa Hitlera”?

Čija li je to bila ujdurma? Sigurno nekih ovjekovječenih “heroja”, prošlih, sadašnjih, budućih.

Post festum, nažalost, suvišnim postaje i pitanje: zašto se ruše spomenici pravih narodnih heroja? Kad se u ime nacionalnih i klerikalnih interesa svjesno degradiraju kriteriji kozmopolitizma, nadnacionalnog patriotizma i istinskog heroizma i umjesto njih preferiraju falsifikati povijesti i prikrivaju ili u potpunosti brišu dosijei psihopata-destruktivaca, širom se otvaraju dveri izjednačavanja statusa žrtava i njihovih dželata.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka

Vi har öppet hela året

SVIJETIONICI LJUBAVI

Na prošlogodišnjiMeđunarodnifestival ljubavnepoezije, Pjesniksvetionik6, kojise odvijaou Baru, otišaosamu posljednjičas. Moj direktor je održao obećanje, i uprkos nepovoljnim okolnostima, obezbijedio mi je slobodne dane. Spakovao sam se navrat-nanos, nisam ni pare zamijenio, a to nije bilo nimalo bezazleno jer Crna Gora nema mjenjačnice, a banke mijenjaju tek dolare, funtu i švajcarski franak.Ipak, sve mi se na kraju “isplatilo” jer mi se dogodila najljepša bajka.

U vrijeme održavanja Pjesnika svetionika 6, u Baru, u komšiluku, u Sutomoru, u umjetničkoj koloniji, boravio je Književni klub “Dragoslav Grbić” iz Čačka, potpomognut umjetnicima i književnicima iz Knića i Gornjeg Milanovca.I upravo su predsjednica “Grbića”, Radmila Rubaković i Maja Đukanović, zadužena za odnose sa javnošću, dogovarali saradnju sa Međunarodnim udruženjem književnih stvaralaca i umjetnika “Nekazano” iz Bara, kojei stojiiza festivalaljubavne poezije“Pjesnik svetionik”. Predsjednik “Nekazano”, ugledni pjesnik Labud Lončar, spiritus movens cijelog “Pjesnika svetionika”, ponudio je gostovanje Čačankama na festivalu, što su onesa zadovoljstvomi prihvatile.

Dakle, i Maja i ja, došli smo gotovo slučajno na Pjesnik svetionik. A prva osoba koju sam upoznaote2023, na festivalu, bila je upravo Maja! Da bi me valjda impresionirala, recitovala mi jetadaneku svoju satiričnu pjesmu i smijala se mnogo…

Na ovogodišnji festival Pjesnik svetionik 7, Maja i ja, krenuli smo zajedno, kao muž i žena!Mnogo lijepog u međuvremenu desilo se u našim životima.

Napravili smo plan aktivnosti, najprije ćemo u Beograd, potom svratiti do Čačka, a onda u Bar. Bili su to neki od najtoplijih i najsparnijihdana, kada se disalo na škrge.Dok klima nije postigla svoje, autobus iz Banjaluke za Beogradličio je na saunu. Onda pauza u Derventi.Ošamućena od vrućine i sparine, jedna gospođa, u WC-u izgubila je svoj pasoš. Ispao joj je, kako reče, iz torbice. Srećom, Maja ga je našla i pretpostavljajući da je njen, ne gledajući ime, vratila joj. Ali, gospođa je bila “uporna”, reče nam da je izgubila i mali novčanik sa ličnom kartom, jer tašnica joj se zna sama otvoriti, rajsfešlus valjda nije najbolji. (Pomislih da je dobro da nije ponijele sa sobom i zdravstvenu knjižicu ili još neke druge dokumente, bila bitocijela sjetvadokumenata.) Srećom, i novčanik sa ličnom kartom pronađen je ali na sasvim drugoj strani, u autobusu, ispao joj je kod sjedišta. Pola sata kasnije, na graničnom prelazu, saznali smo da je ta gospođa Gordana Goca Lazarević ili kako sama reče “mala žena od velike

slađa”. Naporno joj je da vozi na duže relacije, pa sada koristi autobus.

U Beograd smo stigli nešto prije ponoći. Grad je idalje bio vreo na plus 33,5 stepeni. Dočekali su nas Majina sestra i zet. I što zbog dugih razgovora, ali i vrućine, tek, slabo se spavalo.

Dočekao nas je novi dan inove aktivnosti. Susret sa sekretarom Udruženje građana fanovi naučne fantastike Sci&Fi, Tihomirom Jovanovićem i istaknutim članom Goranom Ćurčićem. Razmjena mišljenja i pozitivne energije, ali i razmjena literature, uz hladno osvježenje. Udruženje fantastičara, pored niza drugih aktivnosti, kao iizdavačke djelatnosti, za svojih dvadeset godina postojanja,ima i svoj kapitalni projekat, štampanjeRegije fantastica,antologije naučne fantastike, fentazija ihorora. Do sada je izašlo već deset obimnih knjiga u kojima su pričama zastupljena najjača pera fantastike Zapadnog Balkana, pa čak i šire, jer je Regia fantastica nadmašila regionalni značaj. U toku je konkurs za Regiju fantasticu11, tema je Zona sumraka, pa ujedno i poziv piscima i ilustratorima iz regiona da se okušaju i daju svoj doprinos.

Bilo je vrijeme da se ide dalje. Narednihdana, u Čačkusmo obišli neobičnu berbernicu, u kojoj je sve kao u neka davna vremena, od namještaja do brijaćeg pribora, a onda smo krenuli u avanturu zvanu obilazak Vidikovca na Kablaru. Radi se o kapitalnom projektu za razvoj turizma učačanskomkraju, pa čak i za zaustavljanje odliva omladine u podkablarskim selima. Danas do Čačaka nije teško stići, novi autoput znatno je približio ove krajeve Beogradu. Pa ipak, vidikovac još nije završen, za razliku od našeg u Banjaluci, ali radi se o daleko monumentalnijem projektu, od ovog kod nas. Vidikovac će biti prvi takozvani skywalk na Balkanu, dakle, na konstrukciju će biti namontirana staklena platforma, pa ko ima petlju, neka izvoli. Odavde puca predivan pogled na Čačak, meandrena Moravi koje su tek malo manje atraktivne od onih na Uvcu, na Ovčar banjo, kao ina ostali predivni, veličanstveni pejzaž.Čuvar vidikovca zamolio nas je da budemo oprezni radi svoje sigurnosti, a objasnio nam je da su objekat gradili radnici iz Turske, bez bilo kakve zaštitne opreme i po najtežim vremenskim uvjetima. Još nedovršen, mene vidikovac pomalo podsjeća na svemirski brod Enterprajz iz čuvenih Zvjezdanih staza, ali sigurno je da će biti svetionik razvoja turizma u kablarskom kraju. Po okončanju radova, očekuje se i rekonstrukcija putne infrastrukturedo vidikovca.

Dan pauze i put pod noge, čeka nas barski svetionik! Ovogodišnji festival Pjesnik svetionik 7, održan je od 23. do 25. avgusta u Baru

Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

i Zagrađu. Okupio je autore iz zemalja bivše Jugoslavije, neki od njih doduše sa adresama su u zapadnoevropskim zemljama, a ovog puta gosti su došli i iz Bugarske. Održane su brojne promocije knjiga, među njima i zbirke poezije prošlogodišnjeg pobjednika festivala, Milada Obrenovića iz Rogatice.Radovali smo se susretu sa starim prijateljima, Zorkom Tošić iz Loznice, Mladenom Babovićem i Gordanom Srećković iz Bara i mnogim drugim.Pored književnih aktivnosti, ljubazni domaćini goste su vodili na najatraktivnije destinacije u Baru i okolini: obilazak Starog Bara i stare masline koja pamti vijekove, čak i jedan milenijum. Za staru maslinu postoji jedno vjerovanje, da se obiđe oko nje i zamisli želja. (Prošle godine, Maja je zamislila jednu želju, za koju tvrdi da joj se ispunila!) Obišli smo i manastir Ribnjak, nakadašnji metoh manastira Ostrog. (Baš na tom mjestu, prošle godine, počela je Majina i moja ljubavna priča!) Uz sve to, organizovana su i kupanja na najljepšim plažama Bara, Šušnja i Sutomora, kao i večernja druženja uz muziku, za koju su zaduženi bili naš banjalučanin Nebojša Stević i Damir Maras, pjesnik i ugledni estradni umjetnik iz Hrvatske. I upravo ta, neformalna druženja, ponajveća su vrijednost festivala, jer se tada sklapaju prijateljstva među pjesnicima, tada se grade mostovi povjerenja i pomirenja, kao temelji suživota na ovoj balkanskoj vjetrometini. Nedjelja 25. avgust ujedno je bio i posljednji dan festivala. Labud

Lončar kratko je predstavio prateću zbirku u kojoj se našla 121 pjesma. Po kvalitetu, kako su istakli Lončar i Slobodan Ristović, predsjednik žirija, ovo je bilo najkvalitetnije festivalsko izdanje. U pravom pjesničkom maratonu, koji je uslijedio, svi prisutni pjesnici, a bilo ih je oko pedeset, pročitali su svoje pjesme, a za pobjedničku, žiri je proglasio pjesmu Primorska žena, Roze Bojanove iz Bugarske, a nagradu pored plakete čini i štampanje autorske zbirke poezije u tiražu od 200 primjeraka, sa finim povezom i tvrdim koricama. (DrugoplasiraniMirko Bjelajac i trećeplasirana Nevena Milosavljević osvojili su vikend u Baru za dvije osobe.)

Posebnu pažnju prisutnih, pa i crnogorskih medija privukli smo Maja i ja. Neobično je da jedan festival pa taman i ljubavne poezije postane mjesto susreta dvoje ljudi, potpunih stranaca, iz dvije države, koji na leđima nose bremena istorijskog nasljeđa ovih krajeva, a koji ubrzo nakon festivala odluče da život nastave zajedno. Damir Maras nam je posvetio jednu pjesmu, pa se na završnoj večeri moralo i plesati.

Ovaj i slični festivali, pored promocije lijepe riječi, rima i stihova, po meni su najbolji vijesnici mira i građenja mostova povjerenja i suživota. Na kontra strani, i to veoma glasni, su oni političari koji zarad svojih sitnih ili krupnih interesa ugrožavaju mir, te šire mržnju i netrpeljivost, ističući nemogućnost saradnje među balkanskim narodima.

Takvima naravno smetaju pjesnici, pisci, umjetnici koji razmišljaju i pokazuju i dokazuju da može drugačije.

Kraj festivalanije bio i kraj naših aktivnosti u Crnoj Gori. Već narednog dana, 26.8. u Podgorici smo održali veče humora i satire, pod nazivom “Smijeh nije grijeh”. U glavni grad Crne Gore stigli smo ujutro, jer smo imali planiran sastanak sa domaćinom, Dejanom Cvijanovićemiz Gradske biblioteke Radosav Ljumović, koja je organizator naše večeri. Poslije sastanka, preuzela nas je Majina prijateljica iz Lučana, koja već više od deceniježivi u Podgorici. I njeno ime jeMaja! Predložila nam je da vrijeme do književne večeri iskoristimo na najbolji način i nakon pauze u njenom domu, povela nas je, sa svojom kćerkicom Dunjom, u manastir Ostrog! O samom Ostrogu napisano je sve, sveto mjesto koje obilaze ikojem hodočaste pripadnici svih konfesija u Crnoj Gori i regionu, a kako smo i sami svjedočili, imnogi drugi ljudi, Slovaci, Česi, Rusi i Ukrajinci, Amerikanci, Holanđani…

Književno veče proteklo je u odličnoj atmosferi, pored mene i Maje, nastupile su i obogatile program i pjesnikinje Radmila Rubaković i Olgica Lazović iz Čačak, Magda Đorđević iz Knića i Silvana Jovanović iz Velike Kladuše. Puno smijehaaforizmimai aplauzastihovima. U publici sam u jednom trenutku uočio i Marka Vujovića pisca fantastike iz Podgorice, pa smo nakon večeriiskoristili trenu-

takirazgovarali o fantastičnoj književnoj sceni u Crnoj Gori, a pogotovo o mogućnostima da Refesticon, kultniregionalnifestival fantastike iz Bijelog Polja, nakon ovogodišnje pauze, bude obnovljen i možda prenesen u Podgoricu u šta bi i Marko mogao biti uključen. Sutradan je uslijedila nova avantura, odlazak i obilazak Budve, bisera crnogorskog primorja, a nakon kratke pauze i još jedno gostovanje, ovog puta u Danilovgradu na promociji čak tri autorske zbirke poezije pjesnikinje iz Knića, (varošice u blizini Kragujevca) Magde Đorđević. Ali, kako to kažu naši stari, kad si najsrećniji, stavi kamičak u cipelu, neka te ipak nešto žulja. Maja je iznenada dobila povišenu temperature, osvojila ju je malaksalost. I ne čudi, kolaju virusi, a sjekli su nas prevrući dani i jaka klimatizacija u prostorijama u kojima su se održavali događaji.

Ipak, dansam iskoristio da u našem apartmanu, uz druženje, češkanje i maženje sa Kanom, pomerancem vlasnikanašeg apartmana u Šušnju, napravim i skandinavku sa pojmovima vezanim za Crnu Goru, kaoidasa Majom napišem tekst za portal jednog čačanskog medija, o aktivnostima čačanskih umjetnica u Crnoj Gori.A za ono što se propusti postoji vrijeme da se nadoknadi. Festivalu i Crnoj Gori nismo rekli zbogom, već doviđenja do novih druženja.

Poštovani hrvatski narode, Poštovani građani Hrvatske, dragi prijatelji,

Dragi Hrvati i drage Hrvatice, duboko smo zgroženi i razočarani nedavnim usvajanjem Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu, u kojem je 41 poslanik od ukupno 81 glasao za ovu Rezoluciju. Smatramo da je ova odluka nepromišljena i štetna, te da ne odražava istinske osjećaje većine crnogorskog naroda prema Hrvatskoj i njezinim građanima.

Mi, dolje potpisani intelektualci, javni djelatnici i građanski aktivisti iz Crne Gore, s dubokim poštovanjem i iskrenom željom za očuvanjem naših dobrosusjedskih odnosa želimo se obratiti vama, hrvatskim građanima, narodu i državi. U ime Crne Gore, izražavamo naše iskreno izvinjenje za nesporazume ili uvrede koje su mogle nastati kao posljedica usvajanja Rezolucije od strane Skupštine. Želimo naglasiti da se ne slažemo s donesenom Rezolucijom i žao nam je ako je ona izazvala negativne reakcije ili nesuglasice.

U Drugom svjetskom ratu Jasenovac jeste bio užasan logor smrti koji nikada ne smijemo zaboraviti. Nevini ljudi, među kojima su bili Srbi, Hrvati, Romi, Jevreji i drugi, ubijeni su u tom logoru. Danas je važno da se sjećamo žrtava i da se borimo protiv svih oblika netolerancije, mržnje i diskriminacije, što Hrvatska u kontinuitetu i radi obilježavanjem godišnjice proboja posljednjih zatočenika iz logora Jasenovac.

Duboko žalimo zbog ove odluke i ovog nesmotrenog poteza koji ne samo da ranjava hrvatski narod, već je poput nevremena koje je zasjenilo vedro nebo međusobnih odnosa i otežava postizanje pomirenja i saradnje između naših naroda. Naša srca su sa vama i nadamo se da će se sunce prijateljstva ponovo probiti kroz oblake nesporazuma i zato vjerujemo da su dijalog i razumijevanje jedini put prema budućnosti u kojoj će građani Crne Gore i Hrvatske nastaviti živjeti u miru i slozi jer naša posvećenost izgradnji prijateljskih i poštovanih odnosa s Hrvatskom ostaje nepokolebljiva.

Smatramo da svaka inicijativa koja za cilj ima ukazivanje na neke događaje iz prošlosti, a koja se odnosi na susjednu državu i njene građane ili ma koju drugu državu, ne treba biti takva da vrijeđa ili omalovažava i izaziva bol i patnju hrvatskog ili bilo kojeg drugog naroda, već da podstiče na sjećanje i edukuje o tragičnim događajima iz prošlosti kako bismo zajedno gradili mirniju i svjetliju budućnost za sve narode u regionu. Crna Gora i Hrvatska dijele duboke istorijske veze koje su građene kroz stoljeća zajedničke borbe za slobodu, kulturne saradnje i međusobnog poštovanja i savezništva u najtežim vremenima, naše prijateljstvo je uvijek bilo primjer čvrstog zajedništva. Naša kulturna baština isprepletena je zajedničkim nitima koje nas čine ponosnim. Od crnogorskih planina do hrvatskog primorja, naši ljudi su uvijek dijelili ljubav prema slobodi, pravdi i istini. U ovim izazovnim vremenima, moramo se prisjetiti tih vrijednosti koje nas povezuju i grade mostove razumijevanja i prijateljstva. Primjeri toga su mnogobrojni, od prijateljstva naših pjesnika i

književnika do solidarnosti u teškim vremenima. Naša su se dva naroda kroz istoriju susretala i u sukobe protiv osvajača skupa išli sarađujući kako to i dolikuje saveznicima koji su jedni na druge upućeni i predstavljaju branu porobljivačima. Crnogorski vladar, vladika, pjesnik i filozof Petar Petrović II Njegoš je opjevao i pisao o slavi hrvatskog naroda a velikani hrvatske pisane riječi su na ponos opjevali braću svoju Crnogorce.

Vjerujemo da su prijateljstvo i saradnja između Crne Gore i Hrvatske od ključnog značaja za stabilnost i prosperitet našeg regiona. U tom duhu, želimo naglasiti našu spremnost za dijalog i saradnju kako bismo zajednički radili na prevazilaženju incidenata i jačanju međusobnog povjerenja i razumijevanja.

Oni koji su predložoli Rezoluciju i za nju glasali nijesu glas Crne Gore već centara moći iz Srbije i Rusije koji imaju samo jedan cilj - da izazovu potrese i sukobe na Balkanu i okrenu brata protiv brata. Poštovani susjedi, molimo vas da ne osuđujete cijelu državu zbog postupaka pojedinaca, zato sve mjere koje donesete neka budu usmjerene protiv tih pojedinaca koji pokušavaju narušiti našu bliskost i prijateljstvo, a ne protiv naroda i države i njihove budućnosti.

Crnogorski narod pamti i pamtiće svaku vašu podršku koju smo dobili i svaki gest bratske volje da uđemo u EU i to zaboraviti nećemo nikada. Iskreno se nadamo da ovaj nesporazum neće uticati na naš zajednički cilj – pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, te molimo naše hrvatske prijatelje da nam pruže podršku na tom putu, kao što su to i do sad radili a kao što smo i mi uvijek bili spremni da podržimo vas. Vaša pomoć i podrška su nam sada potrebni više nego ikad, da zajedno gradimo bolju budućnost za sve nas.

S poštovanjem,

Potpisnici:

Akademik prof. dr Vukić Pulević, prof dr Slobodan Backović, Ariepiskop Cetinjski i Mitropolit Crnogorski Boris Poglavar Crnogorske Pravoslavne Crkve, Miodrag Bole Bošković, autor filmova i kompozitor, prof dr Veselin N. Ivanović, mr Ana Ivanović, prof dr Radomir Mato Laković, Ambasador Željko Perović, mr sci. dr Maja Miročević Rotolo, dipl. ing. arh. Veselin-Bato Radulović, dipl. ing. arh. Miodrag Bajković, mr Luka Mišović, dipl. ecc, dr. Milosav-Mišo Anđelić dipl. ing. šum., mr Nikola Spahić, dipl. ing. građ., Goran Kusovac, Andrej Mihailović, Dragan Asanović, Dejan Spahić, Sabrija Vulić predsjednik Savjeta muslimanskog naroda Crne Gore, Danilo Daro Burzan, publicista, Krsto Pajović, Anđe Kapičić,

mr. Veljko Krstov Martinović, Đuro Vučinić, Stevan Ljumović, Branislav Đ. Martinović, Ljubo Dušanov Stjepčević, Suzana Kapetanović, Anđa Backović, Mladen Mihaila Vujović, Žarko Begović, Saša Vukov Rajković, Bojan Đuranović kolumnista, Desanka Bošković, mr Tatjana Stanković, Dragan F. Perković psihoterapeut, Marija Đurović, Olivera Jovanović, Nikol Grgurević, Zvjezdan Šantić, Slavko Radović, prof dr Aleksandar Radoman, prof dr Adnan Čirgić, dr Slobodan Jerkov, doktor muzike, Nenad Lekić, Branislav Banja Kaluđerović, Duško Mrdović ex ambasador Crne Gore, Ranko Perović, Nada Nikčević, Dubravka Radović, Ljilja Živković, Vesna Martinović, Jovan Koljević, dipl. ecc., Slobodan Čukić, Veseljko Koprivica, Darko Šuković, Tanja Šuković, Boris Marinović, advokat, Nebojša Mrvaljević, građanski aktivista, Tanja Pavićević, novinarka, Adriana Brankova Lukovac prof. dr Veselin Pavićević Radovan Damjanović, profesor Blažo Sredanović prof dr Boban Batrićević Sreten Perović, književnik, Anka Popović , Milica Perović, Peđa Ninov Vušurović, građanski aktivista, Snežana Lakić, građanska aktivistkinja, Anka Boljević, građanska aktivistkinja, Predrag Vukčević, Zoran Vukčević, dr.sc.Lidija Vukčević Vučurović , književnica, Veselin Vučurović, politikolog, Danilo Popović, Svetlana Rotković, Milan Rotković, Marina Miročević, Ante Miročević, prof.dr Refik Zejnilović, Milan Bojanić, Stojana Bojanić, Neda Bojanić, Mišo Krivokapić, Čedo Mirković el.ing., Đorđe Šćepović, dr Jovan Rabrenović, dr Jovo Rabrenović

Pula, Fažana, Brioni -Istarski dragulji

Pula, Fažana, Brioni -Istarski dragulji

Ljeto je konačno zakucalo i na naša vrata poslije dosadnih kiša i sivila i unijelo fini „nemir“ u sve ljude. Nemir, jer vrijeme je da se organizuju ljetni odmori, poslije napornih radnih dana. Iz Banjaluke putevi vode na sve strane, a nas, „ljude iz unutrašnjosti“, posebno privlače obale i mora. Ovaj put je to istarska obala.

Jedno od najljepših mjesta u Istri je Pula, stara oko 3000 godina, centar kulture još od njenih najranijih dana.

Ovih dana Pula je prepuna turista sa raznih strana svijeta, što je uočljivo iz njihovog govora na stranim jezicima. Oni skromniji s ruksakom na leđima obilaze glavne turističke atrakcije i oduševljeno uzdišu pri pogledu na pulsku Arenu. Oni drugi, ne tako skromni, su usidrili svoje jahte u marini i čekaju noćne izlaske i provode. Turisti se fotografišu, pentrajući se po ogradi i stepenicama, birajući najbolje uglove da bi im Arena bila u kadru.

Pulska Arena, odnosno Amfiteatar iz 1. vijeka, dominira centrom grada.Građena je istovremeno kad i u Rimu, a služila je za borbu

gladijatora.U srednjem vijeku je služila za sajmove i viteške turnire. Danas se koristi za koncerte, filmske projekcije, operne predstave itd. U podrumu Arene koji je služio gladijatorima, sada se nalazi muzej. Juli je mjesec održavanja Pulskog filmskog festivala, tako da je i ove godine grad ukrašen plakatima filmova čija će projekcija biti u Areni. Uočili smo plakat za film „Bosanski lonac“ u kome je glavna uloga pripala Senadu Bašiću, najpoznatijem po liku Faruka iz serije „Lud, zbunjen, normalan“. Nadamo se da će osvojiti neku od festivalskih nagrada. Najavljen je i koncert Plavog orkestra, pa nam je bilo žao što ne ostajemo duže da pogledamo ovaj film i poslušamo koncert poznatog BH benda.

Pula je grad sa oko pedeset hiljada stanovnika i velika je luka u kojoj je razvijena brodogradnja još od Astro-Ugarske vladavine. Mnoga carstva su je osvajala, a danas se u gradu vide natpisi na talijanskom i hrvatskom jeziku, što pokazuje da tu i sada živi veliki broj Italijana.

Pulski Forum je središnji gradski trg još od Rimskog doba.Tu se nalazi Augustov hram iz tog perioda, a okolne ulice su pune kafića, restorana ,muzeja i prodavnica. Lijepo je sjesti u jedan od kafića i posmatrati mnogobrojne turiste u potrazi za istorijskim i kulturnim spomenicima Pule, udišući mirisni morski zrak sa obližnje obale.

Augustov hram na Forumu je posvećen božici Romi i caru Augustu, a sagrađen je između 2.godine prije Hrista i 14.godine kada je August preminuo. Korišten je kao hram, crkva, skladište žita, a danas kao muzej. S prednje strane hrama koja gleda na trg, iznad mramornih stubova se nalazi natpis ROMAE ET AVGUSTO

Tekst i foto: Zinajda Hrvat

CAESARI DIVI FILIO PATRI PATRIAE što znači Romi i Augustu, sinu božanskog Cezara, ocu domovine.

Sergijev slavoluk tj. Zlatna vrata je podigla moćna porodica Sergijevaca 29. godine p.n.e.u čast pripadnika porodice koji su obavljali visoke činovničke dužnosti u Puli i služili u Rimskoj legiji. Sergijevci su svoju moć zadržali kroz vijekove.

Kafić Uliks i skulptura poznatog irskog pisca James Joyce se nalaze odmah u centru starog dijela grada, pored Sergijevog slavoluka. Bista pisca kako sjedi na terasi kafića će vas ponukati da mu se približite i uslikate za uspomenu. Pisac je 1904.godine radio u Puli i podučavao engleskom jeziku tamošnje austro-ugarske vojnike, a živio je u blizini .Unutrašnjost kafića je ukrašena njegovim fotografijama i romanima, a među ostalim i njegovim najpoznatijim djelom, romanom toka svijesti, Uliks. Kafić je kultno mjesto već dugo

godina, poznat po kvizovima, humanitarnim akcijama, a vlasnik je bio poznati novinar i zaljubljenik u more, Branislav Bimbašić Bimbo pokretač emisije More, ljudi, obale na HTV-u 1982.godine.

U blizini Pule se nalazi i nacionalni park Brioni(Brijuni). Trajektom iz Fažane smo stigli do Velikog Briona i uputili se u avanturu upoznavanja predivnog otoka. Ovaj arhipelag se sastoji od 14 otoka od kojih su najpoznatiji Veliki i Mali Brion, kao i otok Vanga koji je zatvoren za obične ljude i koji koriste članovi Hrvatske vlade.

Brione su naseljavali Iliri, Rimljani, Bizantijci, Austrijanci, a čemu svjedoče spomenici iz tih perioda: rimski ladanjski dvorac s termama, Venerin hram, Bizantski kastrum i crkva Sv.Germana iz 15.vijeka.

1983.godine su proglašeni nacionalnim parkom zbog predivne flore i faune. Početkom dvadesetog vijeka na Brionima se odmarala i sama krema društva od prijestolonasljednika Franca Ferdinanda, slikara Gustava Klimta, kompozitora Straussa, književnika Bernarda Showa i drugih. A sam Josip Broz Tito je najmanje šest mjeseci provodio ovdje, sam ili u glamuroznom društvu poput Richarda Burtona, Elizabet Taylor pa sve do najpoznatijih državnika tog vremena. U Muzeju Josipa Broza Tita na Velikom Brionu nalaze se fotografije Tita u društvu svih tih državnika i poznatih jugoslovenskih pisaca poput Miroslava Krleže. Kada gledate postavku muzeja, pitate se kako je bilo moguće da Tito druguje i sa Fidel Kastrom i sa Kenedijem u isto vrijeme. Ispred muzeja je izložen i Titov kadilak koji govori o tom periodu i raskoši u kojoj je živio. Kažu da je Tito i belgijsku kraljicu Elizabetu provozao u svom kadilaku. A tu je potpisana i Brionska deklaracija sa Nehruom i Naserom.

Priroda na Brionima je očaravajuća i dok se vozite vozićem kroz Safari tj. ostatke nekadašnjeg velikog Zoološkog vrta (preparirane životinje u muzeju govore koliko je velik taj Zoološki vrt nekad bio), zamišljate raskoš života Tita i njegovih gostiju, poznatih svjetskih državnika, glumaca, glumica. Na rubu šuma se mogu vidjeti mufloni i jeleni koji slobodno žive u ovim lijepim predjelima.

Dok nam zanimljivi vodič priča o periodu Velikog Briona pod talijanskom i austrijskom vlašću, zaključujemo da su te velike sile korstile ove prostore za uzimanje prirodnih bogatstava.Venecija je izgrađena na stubovima hrasta crnike, koji je autotohno drvo na ovom području. Na mjestima gdje je posječen sada raste makija. Kamen sa otoka je odvožen u Rim i pravljene su poznate rimske građevine. Svo to uništavanje prirode je dovelo do toga da to postane jedna velika močvara u kojoj se nastanio malarični komarac. Kada je bogati Austrijanac, Paul Kupelwieser, 1893.godine kupio Brione obratio se poznatom naučniku i Nobelovcu Robertu Kohu da mu pomogne da povrati život na ovo područje. Cilj mu je bio da razvije elitni turizam i otvori kockarnice. Rober Koch je predložio zatrpavanje i isušivanje močvara i u samo godinu dana, od 1900. do 1901.god se to uradilo (samo jednu močvaru su ostavili) uništivši malarične komarce i vrativši život uz sadnju crnogoričnog drveća i voća. Kao zahvalu za ovaj uspjeh, Austrijanac je 1908.godine naručio reljef u čast Roberta Kocha koji se i danas vidi u stijeni nekadašnjeg kamenoloma. On predstavlja mladu, zdravu djevojku koja lovorovim vjencem kiti Roberta Kocha. Ova djevojka predstavlja Brione koji su vraćeni u život zahvaljujući poznatom naučniku koji je otkrio i bakteriju koja izaziva tuberkulozu i koleru i po tome je najpoznatiji.Austrijanac je uspio da napravi pravi mali raj od ovih otoka, a gosti su čak dolazili i iz Beča. Na njegovoj nadgrobnoj ploči ispod imena stoji ime voljenog otoka, Brioni.

Ovdje se nalazi i jedna od najstarijih maslina na svijetu, iz rimskog perioda, stara više od 1600 godina. Ova maslina još uvijek daje oko 30kg plodove od kojih se pravi ekstra djevičansko ulje. Starost masline i kvalitet maslinovog ulja dokazani su analizom u laboratoriji.

Moramo spomenuti i papagaja kakadu Koki-ja koji ima 68 godina. Njega je Tito darovao svojoj unuci, a kažu i da zna dobro pričati i sočno psovati. Ali dok smo ga mi nagovarali da nešto kaže, nismo baš puno toga razumjeli, sem njegovog vlastitog imena. Po mom mišljenju, Koki je usamljen i trebalo bi ga prebaciti u dio gdje cirkuliše više ljudi, tako da se ponovo prisjeti svog bogatog riječnika.

Slonica Lanka iz 1972.godine je poklon indijske premijerke Indire Gandi i još uvjek se može vidjeti u safari parku, uz par zebri, lamu, noja i nekoliko magaraca. Neki kavezi su zapušteni i odavno u njima nema ni medvjeda ni kornjača.

1923.godine na Brionima je održan i prvi golf turnir, a i danas ga možete igrati na golf terenu. Glumci teatra Ulysses pod palicom Rade Šerbedžije svakog ljeta gostuju na Brionima, smješteni u dvije prelijepe vile na obali mora.

Brioni su predivan arhipelag i u toku naše jednodnevne posjete uspjeli smo vidjeti samo dio Velikog Briona i upoznati se sa njegovom kulturom i istorijom, provozati se u voziću pored ostataka rimskih i mletačkih gradjevina, hramova, vila, vrtova i uživati u predivnom pogledu na plavi Jadran. Znala je ta elita uživati i u starom i u novom vijeku!

ODRAZ NEDOSANJANIH SNOVA

Foto. Mirsad Filipović

Uz prvu pjesničku zbirku likovne umjetnice Sabahete Hadžikadić (»Bosanska riječ« - »Lijepa riječ«, Tuzla, 2019.), koja je predstavljena i na ovogodišnjem »Vezenom mostu« u Banjaluci

Banjalučanka u tuđini, Sabaheta Hadžikadić, godinama pejzaše i odsjaje svoga rodnog kraja, svoje rijeke i aleja, pretvara u slike, u čudesne nijanse boja i osjećanja; njene slike nemaju strogo određenih okvira, one su otvorene, beskrajne, utisnute u sjećanja i želje da se ponovo dožive. »Sve što imam u sebi, / samo je odraz / nedovršenih snova i jave«, piše ova likovna umjetnica i dizajnerka, sa čije se palete sada razlijevaju i riječi – stihovi njene prve zbirke, njeni »Nedosanjani snovi«

»To su moje životne priče«, piše u jednoj pjesmi ova slikarka i pjesnikinja, u čijem se stvaralaštvu prepliću, prožimaju, traže boje i riječi, da bi pokušale izraziti duboko lični i široko univerzalni osjećaj života koji »nije samo uživanje« nego i vječiti izazov, sazdan i od bura i oluja, i očiju punih suza i sjetnih odsjaja.

»Ko kroz život traži lakše pute, / svileni osmijeh i ljepotu, / uživa k’o leptir na cvijetu, / ništa sem življenja / ne daje životu.« Čitamo u

poetskom rukopisu Sabahete Hadžikadić koji, riječju i slikom, pokušava da i razotkrije, do bola, i uljepša, do čarolije, jedan život u kojem se sudaraju i dopunjavaju slike sretnijih godina mladosti i zavičaja, i crno-bijelih svjetskih prostranstava i daljina u kojima prognani traže svoje nove motive i inspiracije.

Za Sabahetu Hadžikadić boje nisu samo ono što se vidi, nego više ono što se osjeća, što svojim nijansama i shvatanjima oslikava, izražava stanje duha, opiranja, stvaranja, dostojanstva, postojanosti. Boja je zapravo metafora, jer i riječi imaju boju/boje, i sjećanja su sazdana od boje, od nijansi, ne samo od onih svijetlih, prozračnih, nego i od tamnih, zgusnutih, kroz koje se stihovi probijaju i tako pročišćavaju i opstaju.

I ovoj knjizi pjesama, nastalih uglavnom u zadnjih nekoliko godina, posebnost, izvjesnu izvornost, upravo daje to ishodište: pjesma boje / boja pjesme

Nove knjige

Piše: Šimo EŠIĆ

PUTOVANJA, PUTOVANJA…

Putovanja, putovanja, godine mi lete, od jednog do drugog kraja svijeta, drugačije ne mogu, i meni to ne smeta.

Kad jednom odeš iz zemlje voljene, sa svoga ognjišta, poneseš i svoje uspomene. I slijede putovanja, nova sretanja širom svijeta, vremenom se navikneš, i meni to ne smeta.

Putovanja, putovanja, a vrijeme plovi, moj pratilac je nada, i moji snovi. Bez snova mi život ne vrijedi, tako živim u širinama svijeta, i meni to ne smeta.

Putovanja, putovanja, nisu samo turizam i avanture. za ljude raseljene, porodice razdvojene, prijateljstva prekinuta. To je smisao života, veći od običnog puta.

Svuda se sunce rađa, u suton odlazi, ponove se nade i novi dan dolazi. I tako, od jednog do drugog kontinenta, kao strijela odapeta… Zar je i važno s kojeg ću otići sa ovog Svijeta!

ZELENA RIJEKA

Žubore vode, teku rijeke, živote nose, i priče meke.

I jednu priču, starih vremena, nosi rijeka, prekrasna, zelena. Nosi jablan, priču o ljubavi, i ljepotu uz obale slavi.

Pronosi priču, kroz sva vremena, da nam duše nisu od kamena.

Zelena rijeka, biserne pjene, zelene, biserne obale njene.

Dani što teku, i svako vrijeme, nose svoje i naše breme.

Ali jedna priča posebno blista, draga nam, bliska, i uvijek ista. I sreće nikad ne zanijeme tamo gdje ljubav posadi sjeme.

Zelena rijeka, i uspomene, i naše ruke obale njene.

Ima li igdje veće ljepote od onog što nam Priroda stvori!

Samo da čovjek, iz strahote, to nikad, nikad ne razori.

Ta je ljepota u otkucaju onih što odoše tako daleko, ali se u snovima ipak vraćaju tebi u zagrljaj, zelena rijeko.

Odoše od vremena što sve ruši, od ružnog i tužnog zlovremena, ali im uvijek, negdje u duši, teče ta rijeka, uvijek zelena. pa tada izlaze iz uspomene, da dođu i budu obale njene.

(1943 – 2024)

Pri završetku ovog novog broja magazina stigla nam je tužna vijest. Na ahiret je preselila naša dugogodišnja saradnica, Sabaheta Hadžikadić. Poetska duša, likovna umjetnica, prefinjenog stila i nadasve skromna žena, plijenila je svojom elegancijom i lijepim manirima. U ovom broju objavili smo dio naših sjećanja i njene stihove i slike, koji su ostali kao najljepši trag njenog stvaralaštva i dobrote. Puno ćeš nam nedostajati, a tvojim najmilijim iskreno saučešće od redakcije Šehera i organizatora Vezenog mosta.

Sabaheta Hadžikadić

Upitno daljnje objavljivanje Magazina „Šeher

Banja Luka“, očekuju novčanu potporu

Piše: Sanda Hrkić

Savez Banjalučana u Švedskoj upozorio je da bi, zbog obustave redovne godišnje potpore etničkim savezima u toj državi, moglo doći do prestanka redovnog objavljivanja Magazina ‘Šeher Banja Luka’, a novčana potpora potrebna im je i za barem digitalno izdanje. Takva situacija mogla bi dovesti u pitanje i manifestaciju ‘Vezeni most’, koja se tradicionalno sredinom julu, održava u znak sjećanja na banjalučku pjesnikinju Nasihu Kapidžić Hadžić i mjesto je susreta ljubitelja pisane riječi iz BiH i regije.

- Vremena se nažalost mijenjaju, ali ne nabolje, pa je i Magazin „Šeher Banja Luka“ došao u situaciju kad je, prestankom sufinansiranja, onemogućeno dalje objavljivanje. Odlukom švedske Vlade od prije nekoliko mjeseci, da se obustavi redovna godišnja potpora etničkim savezima, došli smo u tešku ekonomsku situaciju tako da rješenje moramo tražiti i sami. Međutim, članarina je nedovoljna i ne može podmiriti ni najosnovnije tehničke i administrativne troškove koje Savez Banjalučana ima tokom godine. Da bismo mogli realizirati, redovne planirane aktivnosti Saveza i objavljivati naš magazin barem u digitalnoj formi, potrebna nam je novčana podrška - navodi predsjednik Saveza i urednik Magazina Mirsad Filipović. Sa žaljenjem konstatira ‘da magazin u rukama teško šta može zamijeniti jer i riječi imaju srca, pa ih tako možemo i čuti…’

Filipović naglašava da će i tradicionalni „Vezeni most“, u Banjaluci sredinom jula, ove godine biti u mnogo skromnijem izdanju nego prethodnih godina. Prvenstveno radi sve težih uvjeta su/finasiranja tog lijepog druženja uz stihove, note, slike, rukotvorine, čamce i đakonije uz žubor Vrbasa.

-Ovogodišnji programi „Vezenog mosta“ odvijat će se uglavnom uz Vrbas, u dvorištu i bašči rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, gdje će biti i promocija novih knjiga o kojima pišemo u ovom, još jednom internetskom, izdanju Magazina vjerujući ipak da ćemo svi skupa naći puteve do bar četiri štampana broja u toku jedne godine - naglašava Filipović u uvodniku 87. broja.

Magazina „Šeher Banja Luka“ pokrenuo je 2009. godine Savez Banjalučana u Švedskoj, a izlazi dvomjesečno. Taj magazin sadrži tekstove iz raznih oblasti, autori su porijeklom iz tog grada ali i iz drugim dijelova BiH, a i svojevrsna je veza Banjalučana rasutih širom svijeta sa rodnim gradom.

Uz zahvalnost za novčanu potporu, iz Saveza navode i brojeve računa za uplatu. Za uplate iz Švedske 155 25 59-5 PlusGirokonto Za uplate iz inostranstva IBAN: SE38 9500 0099 6034 1552 5595 BIC-kod (SWIFTadress): NDEASESS Nosioc konta: RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

Addy Alimajstorović direktor kasina u Kairu: Osim “kocke” u Egiptu pokušavam dešifrovati

porodičnu priču staru 550 godina

BHDINFODESK - BIRMINGHAM

Bosanskohercegovačka dijaspora jedna je od najbrojnijih u svijetu, mjereno prema ukupnom broju stanovnika u domovini. Svaka treća osoba rođena u BiH živi izvan domovine. Mnogi od njih su okviru svog zanimanja postigli vrhunske rezultate, jedan od njih je I direktor kasina u Kairu Addy Alimajstorović koji je svoju poslovnu sreću našao u “kocki”. Svoju životnu priču povjerio je medijskoj agenciji BHDINFODESK iz Birminghama:

“Moja priča počinje 1989. godine s otvaranjem kasina u hotelu Evropa u Sarajevu. Tada sam studirao na Građevinskom fakultetu, a paralelno u večernjim satima učio sahadžijski zanat kod mog rahmetli amidže sahadžije Fuada Arapovića. Preko dana sam se bavio putevima, tunelima, mostovima, a uvečer, od sedam do ponoći, popravljao satove. Moj otac, koji je uvijek vrednovao zanate, jednog je ljeta došao s posla i donio mi članak iz Oslobođenja. Rekao je: “Otvaraju kasino u hotelu Evropa. Možda bi mogao tamo raditi preko ljeta.” To ljeto je promijenilo sve, od tada sam radio u raznim gradovima, što je utjecalo na moju karijeru. Završio sam sahadžijski zanat, ali nisam uspio diplomirati na Građevinskom fakultetu, djelimično zbog preokupacije s kasinom, a potom zbog rata koji je počeo. Naravno, kao i mnogi mladi, imao sam razne druge želje i planove za svoju budućnost. Moja kasino karijera počela je u Hotelu Evropa, a zatim u Casino Hamamu. Pred sami rat, bez ikakve najave, švedska firma je zatvorila oba kasina i ja sam tada sa nekoliko kolega prešao u Hotel Bristol Kasino. No, to nije trajalo dugo, jer je rat ubrzo počeo. Tokom rata i poslije, nastavio sam svoju karijeru van granica Bosne. Prvo sam radio u Češkoj, zatim u Turskoj, Rumuniji, kasnije i u Kanadi, a sada u Egiptu. U svakoj od ovih zemalja radio sam na više lokacija, ponekad radi potrebe za treningom osoblja, ponekad otvarajući nova kasina, a ponekad i unapređujući poslovanje postojećih. Svaka zemlja i svako iskustvo obogatili su moje razumijevanje

industrije i omogućili mi da se razvijam kao stručnjak u kasino poslovanju.” Potom nam je otkrio tajnu, kako se postaje direktor kasina: “Profesije poput doktora ili advokata nose stalni status - jednom doktor, uvijek doktor; jednom advokat, uvijek advokat. Međutim, u svijetu kasina stvari stoje drugačije. Tokom karijere sam obavljao različite funkcije: od generalnog menadžera i kasino menadžera do kasino dilera, ili kako se ljepše kaže - krupjea. Sve ove pozicije sam zauzimao više puta, jedino nisam bio vlasnik kasina - to je naravno šala. Ljudi koji rade u kasinu često su poput cigana čergaša, stalno na putu, bez stalne adrese i zanimanja. Za rukovodeće pozicije ključne su sposobnosti razumijevanja finansija, marketinga i ljudskih resursa, kao i dinamike igre, sigurnosnih sistema i nadzora kamerama. Najvažnija je, naravno, efikasna komunikacija s ljudima. Sve to znanje se stječe vremenom, kroz učenje od iskusnijih menadžera, lično iskustvo i brojne kurseve. Do sada sam završio oko tridesetak različitih kurseva.”

U kasinu se gubi ili dobija, koji su najveći gubici kojima ste svjedočili?

“Momak od otprilike 30 godina, u dobro skrojenom odijelu s prefinjenim ponašanjem, sjeo je da igra Blackjack u jednom od najvećih kasina u Kanadi, smještenom sjeverno od Toronta. Za otprilike tri sata, bio je “kraći” za milion dolara. Ustao je i bez ikakvih emocija samo kratko rekao: ‘Hvala’. Vidio sam mnoge ljude i žene koji su na kocki izgubili mnogo više, ali nikada toliko za tako kratko vrijeme.”

O našim ljudima u kasinu ima šta reći.

“Sjećam se Lepe Lukić kad je skidala zlatne prstenove i stavljala na rulet. Toma Zdravković igra rulet i kaže igram sedmicu danas. Ci-

ganka mi je rekla da ću dobiti na sedmici. Naša raja. Sarajevska raja. Braća Zulići, Mali, Ćampo, Ibro, Sejo Sušić, slavni šibicar Hajro, Kemica Monteno, Davorin Popovic. Pa pred rat Ismet Ćelo, Dragiša i mnogi drugi. To je isječak uspomena iz Sarajeva. Poslije, po bijelom svijetu, rijetko sam sretao našu raju. To su bila teška vremena. Raja se snalazila i borila za opstanak. Nikome nije bilo do kocke. Upoznao sam neke ljude iz ‘stare’ emigracije. Oni nas nisu baš puno voljeli, zvali su nas komunistima kojima je sve davano, dok su oni morali raditi po tri posla da prehrane porodice. Počeo sam nositi bedž s imenom Addy kako bih izbjegao neželjene razgovore o politici. Više puta sam razgovarao s našima isključivo na engleskom tako da nisu znali ko sam ni odakle sam. Često su mi ispričali razne priče o Bosni, Bosancima, Hrvatima, Srbima, ovisno o tome ko je bio i odakle dolazio. Srećom, nije ih bilo puno. Sjećam se jednog našeg bogatijeg biznismena. Pitao sam ga ima li namjeru ikad se vratiti. On odgovori: ‘Bože sačuvaj. Tamo bi me odrali kao levata. Ostao bih bez prebijene banke. Mi smo ovdje svi ovce za njih.’

Kairo je trenutno Vaša baza. Ipak, gdje je Vaš dom, gdje se najbolje osjećate? Za glavni grad Egipta vezana je i jedna Vaša porodična priča. Hoćete li je podijeliti sa nama?

“Da, trenutno živim u Kairu, ali više nemam osjećaj pripadnosti niti stalnog doma nakon toliko promijenjenih adresa. Prestao sam brojati poslije trideset i nekoliko. Rajvosa se još uvijek krije negdje u mojoj podsvijesti. U Kairu sam već sedam mjeseci, ali još nisam posjetio piramide. Svake sedmice sebi kažem: “Idući vikend ću sigurno ići!” Ali kada vikend dođe, jednostavno mi se ne ide i ostanem u hotelu. Naša porodična priča vezana za Egipat počinje s dva brata Egipćanina sa sjevera zemlje. Bili su trgovci, ali nije poznato jesu li trgovinom težili za profitom ili iz nekog drugog razloga napustili Egipat. Dospjeli su do Istanbula, gdje je jedan brat ostao, dok je drugi došao u Sarajevo prije 550 godina. Prezivali su se Mishra ili Misir. U Egiptu sam naučio da je Misir arapski naziv za Egipat. Vjerojatno su zato braća tako nazvana u Istanbulu i zadržala to prezime. Jedan od njih je za vrijeme Osmanskog carstva došao u Sarajevo i osnovao porodicu. U Bosni se to prezime prilagodilo našem jeziku u Misira. Nekoliko stotina godina kasnije, za vrijeme austro-ugarske vladavine, ponovo su bila dva brata. Jedan je izrađivao duge lule koje su se oslanjale na pod, izrađene od ružinog drveta i detaljno rezbarene. Zbog svog umijeća, ljudi su ga počeli zvati majstor, ali ne bilo kakav, nego “ali-majstor”. Tako je on promijenio prezime u Alimajstorović, dodavši ‘ović’ da bolje zvuči na našem jeziku. Drugi brat je zadržao prezime Misira, ostavljajući priču o tome kako su djeca dva brata sjedila zajedno u školskoj klupi s različitim prezimenima. Ovu priču mi je ispričao tetak Slavko, a nedavno mi je rođak junuz Fazlić potvrdio istinitost ove priče. Eto, 550 godina kasnije, našao sam se u Egiptu i zatvorio krug. Stupio sam u kontakt s ljudima s Kairskog univerziteta koji su mi obećali da će pokušati pronaći imena naših predaka u starim knjigama.”

Na kraju nam je otkrio da nije baš siguran kuda dalje:

“Ne znam. Možda ostanem u Kairu do penzije i onda se vratim nazad u Šeher. Neka raja me zovu da idem raditi s njima na Karibima. Možda će se ispuniti šala moje kćerke Hane kad kaže, “Tata, trebao bi zaokružiti broj kasina na 20. Ovo ti je tek sedamnaesti.” Sad ozbiljno, volio bih raditi za Marriott sve do penzije, a potom se vratiti u Sarajevo. Uvijek sam sanjao o vlastitoj maloj kafani gdje se ne prodaje alkohol, samo kolači i razne vrste kafa. Skupio sam puno zanimljivih recepata za kafe. Zamislio sam to kao opušteno mjesto. Planiram povremene izlete na Jadran i posjete prijateljima širom Evrope.”

Addy Alimajstorović

Hotel Evropa, otvaranje kasina

Hamam bar Sarajevo

Sa kolegama u Kairu

-Vođe bez ideje, politika bez ideologije

-PRST U UVETU, GLAVA U DUPETU ! -

Podnaslov: Kormilari brodova u magli

Piše: Rade Dujaković

Od kada uvedoše ovaj Zakon o kleveti ( verbalnom deliktu!), ne sme čovjek ni grešno pomisliti, niti istinu reći, a kamoli laž!

A da živimo u teškim i neizvjesnim vremenima, živimo ili bolje reč eno, preživljavamo ružnije i teže, nego za turskog vakta i zemana!

Kako Fikret Abdić zvani Babo, napisa u svojoj knjizi “Od idola do ratnog zločinca i natrag”, rahmetli Alija - Dedo bio je dobar gradjevinski poslovodja, a po pisanju Nacionala, bio je na spisku saradnika hrvatskog ogranka DB-a, ali zato katastrofalan političar,veliki de-

magog i ološ!

A tek naši (srpski) politički ološ, doguraše “cara do duvara” i još od vremena Slobodana Miloševića, ne znaju niti jedan put, osim onog koji na stranputicu vodi, pa u ambis!

Još od NATO bombardovanja 1995.i 1999.godine, za njih nema druge niti treće, do bahatog, inadžijskog, primitivnog i noncivilizacijskog guranja vlastitog naroda u propast i belaj, bez milosti i bez pardona, kao da srpske majke radjaju sinove samo za njihove kockarske avanture sa logikom permanentnog ratnog stanja i nemogućeg suživota!

Tako smo u posljednjem ratu “sjajno” prošli i nije nam se (po njihovoj demagoskoj teoriji), uopšte ponovio “genocid” ( srećom!) kao 1941/42.godine a naša svakodnevica i prva vijest informativnih emisija, jesu razne komemoracije i crne godišnjice stradanja, masovnih zločina nad srpskim stanovništvom, srušenim bogomoljama i spaljenim selima ( i gradovima) od 1991-1995. godine i stalno nam se okupira pažnja mračnim pogledom unazad, umjesto svijetlim pogledom unaprijed!

Ipak nas je od dušmanske ruke izginulo preko 30 hiljada u otadžbinsko- oslobodilačkom ratu, a pobili smo ( u samoodbrani) duplo toliko naših dojučerašnjih komšija druge vjere i nacije, sa kojima smo do juče u “bratstvu i jedinstvu” živjeli (u Yu- zajednici). Revija najmonstruoznijih zločina, ruševina, paljevina, mučenja, klanja i silovanja, odrubljenih glava, odrezanih ušiju, iščupanih jezika i iskopanih očiju, svakodnevna je “ kultura sjećanja” koja nam se servira kao nešto sveto i posve normalno! I kakva je to politika ataka na mentalno ( i fizičko) zdravlje naroda, uporno izludjivanje, iscrpljivanje i najbestijalnije trošenje ljudskog potencijala, čupanje narodnih živaca do granica bola i iznemoglosti i sve u ime “države”,vjere i nacije, dolijevanja zejtina na vječni oganj u transu patriotskog zanosa ( i ludila), zatezanje konopca oko šije, do posljednje niti, strašenja i prepadanja ratom i izgibijom, kao da rata nije bilo sto godina i kao da rane nisu još svježe i bolne a nasi očevi i djedovi ginuli i izginuli za hiljadu godina postojanja! Ko može sebi uzeti za pravo, da nam to neprekidno radi i u ime čega!? Pa već su nam ratni i poratni politički beteri i uzurpatori vlasti, upropastili živote i sreću i budućnost naše djece i od gotovine napravili veresiju, razgoneći narod poput magle, po bijelom svijetu!

Postali smo taoci “ruskog ruleta”, kulta rata, smrti, stradanja i samouništenja i nacionalnog egzistencijalnog sunovrata!

A sjetimo se vremena poslije 2.svjetskog rata i narodnoslobodilačke borbe, od oslobodjenja ‘45. do npr.1975.prošlo je taman toliko, koliko i sada od završetka ovog rata i Daytona 1995. Tri decenije, onomad se već živjelo normalno i sjećanje na rat je bilo potisnuto u prošlost uz ekonomski i socijalni procvat, a sada nakon trideset godina, rat je svakodnevna dežurna tema, jer se isti u usijanim glavama, očito još nije završio! Cilj je držanje naroda u ratnoj psihozi i pod stresom po principu “pokusnog miša”, kako bi se unedogled moglo vladati po logici, ako nećete biti poslušni ( i ponizni), biće opet rata! Kvalitet našeg života u materijalnom i duhovnom smislu, potpuno je opustošen i obezvrijedjen! Jedine konstante su vjera, nacija i država (pseudodržava, rudimentirani ostaci nekadašnje velike i lijepe države), koja će se u nastavku procesa separacije, otcijepiti i razdružiti, po ideji i inatu naših neprikosnovenih vodja, a onda ćemo zauzvrat i za kaznu onih drugih političara, biti ukinuti i na kantone razbijeni i po receptu “bljeska” i “oluje”, protjerani i pobijeni a sve

uz pomoć “penicilina” protiv razdruživanja! Da nije žalosno, bilo bi baš smiješno, ali svakako je jadno i bijedno! Pritom stranci ćute, akademije nauka ćute, pametni ljudi ćute dok budale ne znaju (ili ipak znaju) šta pričaju!?A crkve ( i džamije) na svoju sramotu i vjekovnu misiju, one su postale prirepak države i ipak samo laboratorije” opijuma za narod”! A to što je nakon prisilnog, ratnog iseljavanja, ovo dobrovoljno i ekonomsko migriranje i emigriranje već uveliko u toku, čemu se kraj ne nazire dok i posljednja porodica ne ode, ali se zato nazire totalni demografski ambis, te iste političare to očito ne tangira! Oni umjesto rješenja,vole da se rugaju i sve omalovažavaju! Šta će im narod kad imaju vlast!

“Devastatio totalis”, školstva (prodajom diploma), zdravstva (pljačkom i korupcijom), kriminalnom privatizacijom i tajkunskim urbanizmom (bez plana reda i zakona), nemilosrdnom destrukcijom na državnom a nonurbanizam i ekološki urbicid na lokalnom (gradskom i prigradskom, pa i seoskom) nivou! Umjesto pokajanja, oprosta i pomirenja, tolerancije i otvaranja perspektiva za budućnost ( kako se na tren učinilo da će biti poslije rata), izabrali su nam kao alternativu i sudbinu retrogradni i zakrvavljeni poprijeki pogled u ružnu prošlost. Na prevarama i lažima izabrani,samopretpostavljeni, osiljeni i ostrašćeni političari, dohvatili su se sigurnih i provjerenih, čvrstih poluga ( i toljaga) vlasti, religije i nacije, države i dominacije, u istoriji odavno osudjene i odbačene ideologije “krvi i tla” i pod parolom “Divide et impera”-zavadi pa vladaj ( dovijeka), ko narod pita, a ako zapne ima i referendum, a ako opet zapne,”granice postoje”( u glavama, svakako,one su bezgranične ili neograničene!), pa opet u torove,u rat i izgibiju, na to smo već navikli! Po sistemu, vladaj, manipuliši, pa zbriši!

Parafrazirajući Dostojevskog, ako boga nema, sve je ( moralno) dozvoljeno, a tek ako Boga ima ( a mi smo bogovi!) ,sve je, u ime Boga, dozvoljeno!

Drsko i bezobrazno, narodu je oduzeta i posljednja nada i kada konačno prodje i ova parada i njihove “pohvale ludosti”, ostaje obeučeni i ojadjeni narod na čelu sa kormilarima brodova u magli, bez ideje i ideologije, sa prstom u uvetu i glavom u dupetu!

“Pljuni i zapjevaj”...prevareni narode!

Na tribini KAB-a u augustu 1974. potekla je inicijativa za osnivanje Univerziteta u Banjoj Luci (Ustupljeno Al Jazeeri)

Klub akademičara Banja Luka – simbol angažmana, kulture i zajedništva

Klub akademičara Banja Luka je predratna studentska i radnička organizacija koja je ostavila neizbrisiv trag u kulturnom i društvenom životu grada na Vrbasu i Bosanske krajine.

Pripremio: Mirza Dajić

Klub akademičara Banja Luka (KAB) ostavio je neizbrisiv trag u kulturnom i društvenom životu grada na Vrbasu i Bosanske krajine. Organizacija koju su 16. augusta 1934. godine osnovali studenti i radnička omladina, djelovala je do druge polovine ‘70-ih godina prošlog vijeka (uz prekid od aprila 1940. usljed zabrane rada režima Cvetković-Maček do 1953. godine kad je obnovljen njen rad), bila je poznata po svojoj aktivnoj ulozi u mnogim manifestacijama, od studentskih pokreta i radničkih akcija do kulturnih i zabavnih događaja. Klub akademičara je bio prostor za okupljanje mladih, intelektualaca i aktivista, koji su kroz razne aktivnosti doprinosili razvoju zajednice.

Obilježavanje 90 godina Kluba akademičara Banja Luka pruža priliku da se prisjetimo značaja ove organizacije i njenog doprinosa društvenom i kulturnom životu. KAB je okupljao omladinu, studente, učenike završnih razreda srednjih škola, koji su svojim aktivnostima željeli da nešto učine na rješavanju brojnih društvenih problema. Bio je simbol angažmana, entuzijazma i zajedništva, a obilježavanje 90 godina od osnivanja podsjeća na sve ono što je učinio za zajednicu i mlade ljude tog vremena.

Povodom 90. godišnjice od osnivanja Kluba akademičara Banja Luka bit će organizovani različiti događaji. Na dan obilježavanja, 16. augusta, planirano je okupljanje bivših članova Kluba i polaganje cvijeća ispred spomen-ploče na zgradi Narodnog pozorišta Republike Srpske (nekadašnjeg Narodnog pozorišta) koja je postavljena 1960. godine i

ispred spomen-ploče na Banskom dvoru (bivšem Domu kulture), gdje su KAB-ovci nekada imali svoje prostorije. Bit će to prilika da se oda počast svima koji su doprinijeli uspjehu i značaju Kluba akademičara Banja Luka.

Za 20. august u Domu omladine planirana je izložba fotografija Martine Havralenko, profesorice njemačkog jezika iz Beča, koja je rođena Banjalučanka. Poslije izložbe će biti prikazan film U potrazi za snom, autora Želimira Šarića, sniman 2000. godine, koji su nekadašnji KAB-ovci organizovali jedrenjem na Jadranu.

Inicijativa za formiranje Banjalučkog univerziteta

„U vrijeme kada je KAB bio najaktivniji, bilo je toliko akcija da nisi znao gdje prije da stigneš. Od organizovanja omladinskih radnih akcija poslije zemljotresa u Banja Luci 1969. godine, gdje su studenti pomogli u obnovi grada, pa do inicijativa o bratimljenju gradova Kranja, Osijeka, Zemuna, Herceg-Novog, Ohrida i Banje Luke. Bilo je to vrijeme plesnih večeri, zabavnih programa i aktivnog angažmana članova Kluba. Brojno članstvo koje je podržavalo aktivnosti Kluba i Studentski servis koji je omogućavao studentima da zarade džeparac – sve to čini dio bogate baštine koju danas obilježavamo“, priča Želimir Šarić, jedan od najaktivnijih članova Kluba ‘60-ih i početkom ‘70-ih godina prošlog vijeka.

Prisjeća se KAB-ovih akcija u kojim je učestvovao poput probijanja puta ka Stričićima da bi se moglo doći do Kočićeve rodne kuće (rodne kuće pisca i političara Petra Kočića; op.a.) i kopanja kanala prema tadašnjem Incelu da bi se provukli kablovi i određeni dijelovi grada brže industrijalizovali. Mladići bi sebi zarađivali džeparac radeći preko studentske zadruge, a djevojke pranjem prozora na tek izgrađenim zgradama na Boriku i Starčevici.

„Često sam vodio tribine kao tadašnji spiker Radija Banja Luka i bio jedan od najjaktivnijih članova Kluba akademičara Banja Luka. U tadašnjem Narodnom pozorištu 20. augusta 1974. godine na tribini ‘Univerzitet danas’ učestvovali su predstavnici univerziteta iz Sarajeva, Zagreba i Moskve – Zdravko Besarević, rektor Sarajevskog univerziteta, Božo Težak, direktor Referalnog centra Sveučilišta u Zagrebu i Tair Tairev sa Moskovskog univerziteta. Tada je pokrenuta inicijativa da se u Banjoj Luci organizuje univerzitet koji bi pokrivao ovo područje Bosne. Godinu kasnije, 7. novembra 1975. godine, osnovan je univerzitet koji je i danas vrlo aktivan sa brojnim fakultetima i nekoliko hiljada studenata među kojim ima i onih iz inostranstva“, prisjeća se Šarić.

Sjećanja na manifestacije i akcije KAB-a

Slobodan Bobara Rašić, nekadašnji je član KAB-a. Radi se o poznatom bh. umjetničkom fotografu koji je svoj doprinos obilježavanju sjećanja na studentsku organizaciju dao kroz izložbu plakata 2019. na 85. godišnjicu KAB-a.

„Radio sam preko studentskog servisa i zarađivao novac. Upoznao sam se tada sa radom KAB-a. Interesovao me je taj društveni život, bilo je puno mojih vršnjaka, pa sam i ja dolazio. Dešavalo se nešto lijepo. Želio sam da se obilježe godišnjice Kluba akademičara, uspio sam 2019. godine da prikupim arhivsku građu od članova KAB-a i obilježimo tada 85 godina od osnivanja Kluba sa izložbom hronologije preko plakata. Klub akademičara imao je plakate o događajima koje sam ja iskoristio i stvorio svoje plakate2, objašnjava Rašić.

Kamenko Kašiković bio je jedno vrijeme na čelu KAB-a. Kaže da ima najljepša sjećanja na ono što je radio Klub akademičara.

„Manifestacije koje danas ima grad započele su u KAB-u. Od Kočićevih susreta do Karnevala na Vrbasu, kako smo ga mi zvali, u sklopu kojeg su bili skokovi sa Gradskog mosta, takmičenje u preplivavanju rijeke, trke dajaka, vrsta čamca koji se koristi na području grada Banje Luke i trke kajaka i kanua. Imali smo igranke, imali svoju baštu… Dolazili su nam ljudi sa jugoslovenskog nivoa. Imali smo saradnju sa svim studentskim zavičajnim klubovima kakav je bio KAB“, priča Kašiković.

Krajem ‘70-ih godina manifestacija „Karneval na Vrbasu“ mijenja ime u „Susreti na Vrbasu“, a od 1995. godine nosi naziv „Ljeto na Vrbasu“. „Đurđevdanski festival“ nastao je na temeljima festivala „Djeca pjevaju Banjaluci“, koji je osnovao KAB, a i počeci „Kočićevog zbora“ nastali su na inicijativu KAB-a.

Orden bratstva i jedinstva, pa zabrana rada

Nekadašnji član KAB-a Ratko Nale Malić kaže da je Klub dobio sijaset priznanja u ono vrijeme od gradskih do najvažnije – Ordena bratstva i jedinstva za društveni rad.

„Za cijelu tu našu generaciju KAB je bila glavna organizacija u gradu. Ni Opština ni Komitet nisu mogli ni blizu sa nama. Manifestacije koje organizuje sad Turistička zajednica Banja Luke pokrenuo je KAB. Znali smo za manifestaciju ‘Karneval na Vrbasu’ napraviti splav na kojem bi se okretalo janje i bila muzika uživo. KAB-a se sjećaju svi po lijepom. Nema ni jednog omladinca u Banja Luci koji u to vrijeme nije zaradio sebi za džeparac radeći preko studentskog servisa. Imali smo ljetnu baštu KAB-a kod pozorišta, a sada se tu nalazi park“, kazuje Malić.

Objašnjava da su u to doba formirali Fond za slabostojeće studente, iz kojeg su ih pomagali, da su imali političku tribinu na koje su u Dom kulture dolazili Latinka Perović, Nikola Stojanović, Branko Mikulić i drugi.

Ime KAB u Banjaluci ostalo je još na banjalučkom mostu poznatom kao Venecija most i kafiću koji nosi ovo ime.

U Narodno-oslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu stradalo je tridesetak članova KAB-a. KAB je dao devet narodnih heroja. Za zasluge u svom radu KAB je 1974. godine dobio Orden bratstva i jedinstva, koji im je uručio Josip Broz Tito, ali ubrzo je uslijedila i zabrana rada Kluba.

„U Banja Luci se dešavalo nešto vanserijski. Došlo je dotle da su se Savez omladine i Socijalistički savez našli ugroženi jer je KAB radio akcije za koje su oni bili nadležni i za koje su primali novac, a nisu realizovali. Zasmetali smo lokalnim moćnicima, pa su dekretom zabranili rad KAB-a, što je nepojmljivo u istoriji“, zaključuje Šarić.

Želimir Šarić, Ratko Malić Nale i Kamenko Kašiković (Slobodan

Bobara Rašić / Ustupljeno Al Jazeeri)

Za zasluge u svom radu KAB je 1974. godine dobio Orden bratstva i jedinstva, koji im je uručio Tito (Ustupljeno Al Jazeeri)

Tekst: Mirsad Filipović

Foto: Kasim Hadžiabdić i Mirsad Filipović

Titova pećina kod Kladnja

Bosna i Hercegovina je država sa burnom prošlošću koja je vijekovima predmet naučnih istraživanja, ali i obilazaka raznim krajevima, da i sami uđemo u njihove ljepote i tajne. Jedno od takvih mjesta, i izazova, svakako je i mjesto na putu od Sarajeva prema Tuzli.

Naš put u domovinu i ovog ljeta se zaustavio baš u Olovu, kod naših velikih prijatelja, Rašide i Kasima Hadžiabdića. U ovom pitoreksnom gradiću sam se već i udomaćio, upoznao mnogo mještana i obišao više okolnih zanimljivih mjesta.

Često, Kasim i ja pričamo o minulim danima, bosanskohercegovačkoj historiji, a posebno ovoj „olovnoj“. Samo dvadesetak kilometara od Olova smješten je Kladanj, također gradić sa zanimljivom prošlošću, pogotovo iz drugog svjetskog rata. Gledajući dnevnik na televiziji, vidio sam zanimljivu reportažu o Titovoj pećini nadomak Kladnja i obilježavanje boravka Josipa Broza Tita 1943. godine u ovom kraju. To tradicionalno oživljava svake godine, krajem juna, u pitomom selu Plahovići. Kako volim svuda zaviriti, a historija je jedna od mojih omiljenih oblasti, predložio sam Kasimu da posjetimo to značajno historijsko mjesto.

Tu je Tito liječio svoje rane...

Poslije pola sata vožnje stigli smo do Plahovića, parkirali auto i krenuli pješice do našeg odredišta. Naša domovina je zaista prekrasna, pa se tako i u ovom kraju ima šta vidjeti. Pećina je smještena u srcu Hrasnika. Okružena je Babinom stijenom i Gradinom, a sa pećine se pruža prekrasan pogled na rijeku Drinjaču.

Ova pećina je značajna po tome što je za vrijeme narodonooslobodilačkog rata u junu 1943. godine u njoj boravio vrhovni komandant Tito za vrijeme borbi za oslobođenje Kladnja i drugih mjesta Istočne Bosne. Tito je došao tu nakon ranjavanja u borbama na Sutjesci i u ovoj pećini je boravio danju, a spavao je u

obližnjoj kući Muje Mazalovića. Za vrijeme Titovog boravka u pećini, mještani Plahovića svaki dan su njemu i njegovoj pratnji, blizu pećine, donosili ručak.

Tu je Tito liječio svoje rane i sa svojim najbližim saradnicima pripremao važne odluke koje su promijenile status Jugoslavije. U tom zaseoku s Titom su se nalazili članovi Vrhovnog štaba NOV I POJ, Izvršni odbor AVNOJ-a, Britanska vojna misija i pjesnik Vladimir Nazor. U pisanim dokumentima iz tog perioda stoji da je tu Tito se članovima CK KPJ i Izvršnog odbora AVNOJ pisao načela odluka koje su krajem 1943. godine donesene na zasjedanju AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Poslije više od dvije sedmice Tito i saradnici su se uputili prema Vlasenici.

Na izvorima historije

Titovu pećinu godinama održavaju Udruženje antifašista i boraca NOOR-a Općine Kladanj i Udruženje Josip Broz Tito Kladanj. Međutim, Kasim i ja smo primijetili da se ipak malo ulaže u ovaj Memorijalni spomenik prirode. Stepenice koje vode ka pećini su veoma trošne i opasne za penjanje, memorijalne ploče treba osvježiti i reparirati i još više urediti i označiti putokaze prema ovoj pećini. Ali, to je do opštine Kladanj i njihovih službenika, jer ipak ovo je jedan dio svijetle bh. historije.

Veoma je interesantna stara autotohna bosanska kuća u kojoj je noćivao najveći sin jugoslovenskih naroda. Sada služi kao muzej i bila je, nažalost, zatvorena. Čovjek koji se brine o njoj tada je bio odsutan, ali slijedećeg ljeta ću otići ponovo tamo da vidim unutrašnjost ovog lijepog zdanja.

Kladanjski kraj je inače poznat najviše po muškoj vodi, ali i po Titovoj pećini. Ovdje treba dovoditi našu djecu i omladinu i učiti ih kako se tu krojio jedan humaniji dio naše historije.

Bijeli golub ponovo (ne) leti 554

- BILLY PREFARBAO PETOKRAKU!

Objavljeno: 05.08.2024

Piše: Sead Hambiralović

U neka druga vremena zbog ovog grafičkog poduhvata moglo se zaplatiti i zatvora. A pretpostaviti kako se u Tuzli debatisalo oko odluke da se “crvena” skloni sa centralnog spomenika na Banji…

Odnedavno je jako bitan (i) balkon u najkomšijskijoj zvorničkoj ulici. U majkinoj Tuzli autorski su “predmet interesovanja” Banja, Ismetova kuća sa ateljeom, Panonika i “ukazanje” na Orašju poviše ovog grada iza Ilinčice I na ovaj ili onaj način uklapa u sve to moje kao prilog DaBudeBolje i BijeliGolub izistinski poleti…

Oko aktuelne zbilje nema potrebe se petljati– taman je onih koji će savršeno napisati, dijagnosticirati, predlagati- godine odmiću li odmiću- sve odlazi u vjetar a znaju razlozi. Oko vedrijeg na fonu hljeba i igara ima ih koji umiju lijepo snimiti pa neka “prate” dva “Ljeta”- tuzlansko koje je ranije otvoreno, a u petak zvorničko. I makar u te dane raznolikih programa i svakojake ponude koliko toliku zaboravi ni malo ružićasta stvarnost.

PETOKRAKA SE “UPLAVILA”

Sve više je utreniranih, pogotovo mlađahnih da mogu uz pomoć tehnike napraviti grafička čuda. To je ok ako ima neku mjeru i godi oku- dosta je (i) neprimjerenog i samo “preletim”. Naravno, zanimljivo je bojenje znanog fotosa nakon davnog snimanja filma Na brdu

iznad grada od strane agilnog Billy Ham na stranici Zvornik kroz sela, mahale i čaršiju. Otišao je korak dalje sa plavom petokrakom! Eh, da se tako poigrao ranije zaplatio bi glavom…Iz ličnih iskustava i manjeg “grijeha”- srećom dva puta se “izvukao”- što sam u Komitetu dobro i pravovrenemo “odigrao problem” na proširenom sastanku, pa i zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Viliću. Drugi put valjalo pisati izjavu sekretaru “Glinice” i šefu obezbjeđenja Spasanu Tanackoviću zbog one kurvinjske prijave i brige za “sistem”- kako to da šaljem filmove “Kodak” na razvijanje u njemački Minhen(?!). Naravno da sam nasnimao dosta sa svečanog otvaranja Energoinvestove Tvornice glinice “Birač”. Namjesto očekivanog dolaska Tita vrpcu je presjekao tadašnji premijer Jugoslavije Veselin Đuranović (u monografiji Birač objavljen je fotos na kome su pored premijera slijeva Braco Kosovac, desno Jevto Subotić, u pozadini čuveni Emerik Blum, op.a). Kada je stigao materijal sa razvijanja- sve izbrisano, samo ostao valjak kako ravna asfalt ispred ulazne kapije svečano ukrašene…Jah! Ovako ili onako sačuvani crno- bijeli fotos je za zavičajnu istoriju i planira kao eksponat za muzejsku postavku BijeliGolub. U potpisu stajaće: Ekipa filma NA BRDU IZNAD GRADA: Sead

Hambiralović, scenario, režija i montaža; Mitar Živojinović, kamera; Mirsad Salihović, tonmajstor; “Glumili”: Mustafa Odobašić i učenici ondašnje Osnovne škole Braća Skopljaković, sada drugog imena. Pa će neki dan Goran Karišik sa pitanjem da li je na fotosu i Bone Stojkić..? Nisam sasvim siguran, a pretpostavljam. Još nekoliko djevojčica i dječaka poznam, kao i njihove roditelje. Zamoliću neka se sva imena pošalju i bilo lijepo da sa dopuni u potpisu ispod. I podatak da je film nagrađen Prvom nagradom i Zlatnom plaketom na Festivalu amaterskog filma Bosne i Hercegovine u Zenici. S početka rata je “sklonjen” iz prostorija Filmskog kluba Birač u zgradi Z-14 sa kompletnim opusom ovog kolumniste. “Noge” je dobilo 11 filmova (kratki igrani “Alma nije skočila” tokom rata jesačuvan u Kino savezu Bosne i Hercegovine. Posudio legendarni Šiba Krvavaczanimao se za neke kadrove, op.a.) i po jednim, Marka Jovića i Enesa Smajlovića.

ODREKLI

SE CRVENE

Pretpostaviti da je bilo velike drame oko centralnog spomenika i “crvene” na Banji – da se ukine i zamijeni bijelom, preciznije sivom! I još bolje uklapilo u ambijent najljepšeg dijela ovog grada. A moglo naširoko šta bi od onako moćne partije i da se sljedbenici tako olako ovdje odrekoše prepoznatljive boje…

O razlogu da se klobuk Gljive Mira ipak preboji bijelom i makne crvena je pisano. Zadnjih godina ponovo “vagao” i zamolio Gorana Mulahusića, majstora umjetničke fotografije da u foto- šopu zamijeni bijelom. (S početka je problem crvenog klobuka da su otrovnice usaglašen sa dvojicom norveških arhitekata. Dali smo prednost estetici, na koncu crveni krov/ klobuk je išao u dječijim slikovnicama. Kao vedrije zračilo, pa je dodavano kako se gljive (i) smiju, kao na velikoj slici koja je postavljena na centralno mjesto u nekadašnjoj dječijoj galeriji Fredssvampen u Vivala centru u Orebrou. Bitno reči da su davni crteži gljivaaa, tada osmogodišnje kčerke Ide na norveškom otoku Stord, praktično začetnici ideje o projektu GljivaMira. Nekoliko godina kasnije iz Bergena je poslala skicu Gljivograda koju je otac dizajnirao za novu galeriju, kao uspomenu na onu koja je pred rat otvorena u Zvorniku. Format 311 x 250 cm, sa ukupno 20 sastavljenih ploča 59×59 cm, koje su nakon seljenja iz Švedske raskopljene i pre-

nesene u rodni grad za muzejsku postavku. Zbog velikog formata teško se može uklopiti, kao i 20-o metarska instalacija u zraku sa Bijelim golubom sa sastavljenim dječijim zastavama koje su 97. uradila djeca Tuzlanskog kantona i obišla brojne skandinavske gradove.., op.a.)

“SKLONJENI” FILMOVI…

A poznato kako su prošli veliki natpis TITO sa reflektorima i crvenom petokrakom s početka rata- dignuto u zrak! Od tada su prošle 32 godine- nekadašnji simbol prijašnjeg Zvornika prekrilo je nisko, gusto rastinje i kao da se nikada nije nalazio na sred strme padine kupastog Vratolomca…

Tako je, kako je kada ratovi zaredaju. (Pre)ostale još tri staze bitne kada svakog drugog vikenda odem u rodni grad. Bilo je nekih petljanja da su filmovi sačuvani u jednoj vikendici u prekodrinskoj Borini. Po svemu sudeći tvrđen je pazar. A pisano kako je davnih godina akademik Svein Monnesland zvao iz Osla u Bergen sa prijedlogom da uključi svoje “norveške linije”. Zahvalio- ne, ne.., uradio sam mnogo boljeg. Naravno da bi mnogi voljeli vidjeti – ako ovaj grad nema interesa da se nađu, posebno dokumentarni Susreti aluminijaša Jugoslavije, zadnji nagrađeni Neki novi grad…( početak rušenja strog jezgra) pa: Tanjn tata, Djevojka i sunce, Bio jednom jedan glupi miš, Imena u kamenu, Mikan, Skok za banku, Veza…), pretpostaviti razloge i nema potrebe za dalje!

P.S.

Oko “najvećeg sina”, za razliku od mnogih, držao se neke mjere. Sticajem okolnosti sačuvan je zlatnik sa njegovim likom dobiven na spomenutom festivalu u Zenici- poklonio najstarijem unuku…

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje &GljivaMira; Reference osnivača projekta OVDJE Prenose portali: BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK u Engleskoj, Bolja Tuzla; Šeher Banjaluka u Švedskoj i Fb. stranice GljivaMira i Zvornik kroz sela, mahale i čaršiju; Kontakt: info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com

Nakon ukopa Halilovića

“Okrutno,

nestvarno i neshvatljivo”

Svirepo ubistvo troje radnika u Gimnaziji u Sanskom Mostu 21. augusta 2024. odjeknulo je u svijetu

Nezapamćeno: velika počast gorostasnom čovjeku i dobrom ljudini, profesoru i direktoru Nijazu Haliloviću, o kome svi govore samo u superlativu. Omiljeni profesor, načelnik TO općine, direktor, visoki aktivista SDP-a i nadasve veliki čovjek: na dženazu mu je došla čitava Unsko-sanska regija, najviši predstavnici kantona, Federacije BiH i BiH.

Nijaz Halilović je rođen 23. januara 1961. u Donjem Kamengradu. Osnovnu i srednju školu završio je u Sanskom Mostu. Studirao je na Fakulttetu poliitčkih nauka u Zagrebu i stekao zvanje profesora odbrane i zaštite. Od 1996. radio je kao profesor demokratije i ljudskih prava u Gimnaziji Sanski Most, Mješovitoj srednjoj školi i Srednjoj poljoprivrednoj školi. Bio je i bibliotekar u Gimna-

ziji, od aprila 2019. do septembra 2023. bio je direktor Mješovite srednje škole. Od aprila 2024. bio je direktor Gimnazije sve do kobnog 21. augusta 2024. godine, kada je iznenada i surovo ubijen u Gimnaziji, na dužnosti direktora.

Nijaz Halilović imao je sadržajan i bogat život. Prije agresije na BiH bio je i načelnik Teritorijalne odbrane Općine Sanski Most, zbog čega je uhapšen i odveden u zloglasni logor na Manjači, gdje je bilo oko 1.000 Sanjana, odnosno više od 5.000 Bošnjaka i Hrvata iz općina Bosanske krajine – preživio je Manjaču, da bi bio nasilno ubijen 21.08.2024. godine u svom Sanskom Mostu 32 godine nakon Manjače – okrutno, nestvarno i neshvatljivo.Na komemoraciji 23. augusta 2024. ubijenim radnicima Gimnazije u Sanskom Mostu, Nijazu Haliloviću, prof. Gordani Midžan i sekretarici Nisveti Kljunić, u bioskopu „Sana“ došlo je višestruko više onih koji su željeli ispratiti nasilno ubijene. Govorilo je čak osam uglednih: Vojin Mijatović, potpredsjednik vlade Federacije BiH i SDP-a BiH, Duška Jurišić, zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice Vijeća ministara BiH, Faris Hasanbegović, načelnik općine Sanski Most, Denis Osmankić, ministar obrazovanja, nauke i sporta Vlade USK, Almin Hopovac, kantonalni zastupnik USK i predsjednik SDP-a Sanski Most, Samir Rajić, predsjednik kantonalnog sindikata i obrazovanja USK, Iman Omić, učenica 4. razreda Gimnazije i Fikret Tufek, novinar.

Dženaza Nijazu Haliloviću 24.08.2024. govori zorno kakav je bio veliki čovjek, dobri ljudina, prof. koga su svi voljeli i poštovali, učenici obožavali, roditelji cijenili. Nije zapamćena takva dženaza u

Piše: Fikret Tufek

sanskoj dolini na vrućini od preko 38 stepeni Celzijusa, sa oko 3.000 prisutnih, ništa nije omelo toliki narod da isprati velikog ljudinu Nijaza Halilovića, iz porodice Halilovića, od živih roditelja: Irfan (88) i Fata (86), te brata Hašima, sestara Emira, Samira i Baisa; supruga Amira-Seka rođ. Drobić, kćerke mr. Medina Nezirević i mr. Minka Kazić, zetovi Adnan i Emir, kao i unuke Darija (3) i Sanija (1), za koje je Nijaz živio i koje je obožavao...

Ubistvo profesora na radnom mjestu je presedan, trodnevna žalost na USK i u općini Sanski Most (23-25.8.2024) i jednodnevna u Federaciji BiH (26.08.2024) samo su za pamćenje. Gubitak svih radnika Gimnazije je nenadoknadiv.

Odlazak Nijaza Halilovića je bolan.

FANTASTIČNA SEZONA NA BOSANSKIM PIRAMIDAMA

Film o parku ‘Ravne 2’ najnagrađivaniji u istoriji BiH: Svjetska premijera filma ‘Čudo u srcu Bosne’ u parku ‘Ravne 2’ u Visokom 31. avgusta 2024. u 18 sati. Film govori o transformaciji zapuštenog, močvarnog i blatnjavog zemljišta u Visokom (BiH), prepunog divljih deponija smeća, u najljepši evropski park sa 65 instalacija koji je postao regionalna kulturna, arheološka, turistička, sportska, duhovna i volonterska oaza. Park ‘Ravne 2’ je jedinstveni spoj umjetnosti i prave istorije, s porukama mira i saradnje. Film je osvojio slijedeće nagrade:- Pobjednik ‘Accolade Global Film Competition’, La Jolla, California, SAD, nagrađen 4. marta 2024.Pobjednik ‘Robinson Film Awards International Film Festival’, Roma, Italy, nagrađen 1. aprila 2024.- Pobjednik ‘Your Way International Film Festival’, Valetta, Malta, nagrađen 12. maja 2024. Autor i narator Dr Semir Osmanagić.

Više: https://piramidasunca.ba/bs/offlinepage/aktuelnosti/item/19870-svjetska-premijeranajnagra%C4%91ivanijeg-bh-dokumentarca.html

Trejler za film: https://www.youtube.com/watch?v=p5favScRk0c

Sedma međunarodna naučna konferencija o bosanskim piramidama:

Lokacija – Visoko, 31. avgust - 06. septembar 2024. Učesnici Konferencije su fizičari i inžinjeri iz šest zemalja: Dr Zdeslav Hrepić (Hrvatska), Prof. Dr Konstantin Korotkov (Rusija), Ing. Jesper Johansen (Danska), Ing. Goran Marjanović (Srbija), Ing. Heikki Savolainen (Finska) i Prof. Dr Feriz Adrović (Bosna i Hercegovina). Domaćin: Dr Semir Osmanagić (Bosna i Hercegovina). Svi učesnici će donijeti vlastite naučne instrumente za mjerenje energetskih fenomena kao što su elektromegnetizam, ultrazvuk, megnetna polja, orgonska energija, infrazvuk, koncentracija negativnih jona, elektricitet, alfa/beta/gama zračenja, EM smog, radiokativnost, itd. Prva međunarodna naučna konferencija o bosanskim piramidama ICBP 2008 održana je u avgustu 2008. uz učešće 55 stručnjaka iz 18 zemalja. Među njima je bilo 20 vodećih egipatskih arheologa, egip-

tologa i geologa, dva vodeća kineska stručnjaka za piramide i niz drugih. U zaključcima Konferencije istaknuto je da su bosanske piramide arheološki, a ne geološki fenomen. Predsjednik Konferencije trostruki doktor arheologije i egiptologije Nabil Swelim izjavio je da je ‘Bosanska piramida Sunca najveća na svijetu jer ispunjava sve kriterije za piramidu’. Nakon te Konferencije protivnici projekta bosanskih piramida u zemlji i svijetu su zanijemili i dugo se nisu čuli. Više o toj konferenciji na linku: www.icbp.ba

Redovne konferencije su održavane od 2012. do 2018. na kojima su stručnjaci iz različitih naučnih disciplina govorili o rezultatima testiranja uzoraka, laboratorijskim analizama, datiranja radiokarbonskom i uranijum-torijumovom metodom i različitim energetskim mjerenjima.

Za razliku od drugih projekata istraživanja piramida u svijetu koji su ograničeni na arheološka istraživanja, bosanske piramide su multidisciplinarni naučni projekt istraživanja i stoga se i otišlo najdalje u otkrivanju svrhe piramida kao energetskih pojačivača. To je i odredilo učesnike ovogodišnje konferencije na istinske naučnike koji dolaze naučnim instrumentima da vrše mjerenja. Jer, kada možete izmjeriti, onda možete i naučno dokazati, a ne nagađati kao arheolozi i istoričari.

Više: ttps://piramidasunca.ba/bs/offlinepage/aktuelnosti/item/19872-sedma-me%C4%91unarodnanau%C4%8Dna-konferencija-o-bosanskim-piramidama.html

Kalendar za 2025. godinu:

Ako je 2024. predstavljala fantastičnu sezonu za Fondaciju ‘Arheološki park: Bosanska piramida Sunca’, šta onda očekivati od slijedeće godine? Fondacija je od ove godine uvela novost u organizaciji svojih aktivnosti. Naime, period maj-oktobar je proglašen jednim kontinuiranim Festivalom s brojnim arheološkim, kulturnim, sportskim, naučnim, duhovnim i muzičkim događanjima. Po istom modelu planiramo i aktivnosti za 2025. godinu,Očekuje se realizacija slijedećih međunarodnih i regionalnih manifestacija: (1) Huma-

nitari događaj ‘Bosanske piramide za djecu bez roditelja’ 22. maj; (2) Utrka ‘Pyramid trail’; (3) Volonterska sezona od 02. juna – 17. oktobra; (4) Festival povodom početka ljeta – ljetnog solsticija, 20. juni – 21. juni; (5) Ženski teniski turnir ‘Pyramid Cup’, 10. juli – 12. juli; (6) Savjetovanje regionalnih youtubera i nezavisnih novinara ‘Istinom do slobode’ 17. juli – 20. juli; (7) Skup mira: ‘Buđenje Vedskog znanja u srcu Huma’ 24. juli – 27. juli; (8) Smotra foklora, 02. avgust; (9) Međunarodni festival ‘Ljubav, mir, sloboda’, 08. avgust - 09. avgust; (10) Treći regionalni susret ‘Lideri svjesnosti’, 14. avgust – 17. avgust; (11) Osma međunarodna naučna konferencija o bosanskim piramidama ‘Negativni joni u zaštiti zdravlja’ 30. avgust – 05. septembar; (12) Meditacija za svjetski mir, 20. septembar. Kalendar događanja će biti dopunjavan i uključivaće kulturne događaje (promocije knjiga, likovne izložbe, otvaranje umjetničkih instalacija, radionice i sl.), sportska dešavanja (turniri u rukometu, košarci, odbojci), pripreme najboljih mladih tenisera, predavanja vodećih svjetskih i regionalnih boraca za ljudska prava, prikazivanje dokumentarnih i dugometražnih filmova, održavanje konferencija, bioterapija i kongresa i dr.

Više: https://piramidasunca.ba/bs/offlinepage/aktuelnosti/item/19869-fondacijin-kalendar-doga%C4%91anjau-2025.html

Drugi Regionalni susret ‘Lidera svjesnosti 2024.’:

U organizaciji Fondacije ‘Arheološki park: Bosanska piramida Sunca’ u najljepšem evropskom parku ‘Ravne 2’ održan je drugi ‘Regionalni susret Lidera svjesnosti 2024’ od 15.-18. avgusta 2024. Ukupno 31 predavač iz pet zemalja (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija) kreirali su izvanrednu atmosferu prijateljstva, dijeljenja, saradnje i duhovnog rasta.

Prvu večer je otvorila autorica bestselera i originalni kreator yoge lica te knjige ‘Ženski hormoni i bio trikovi’ Savina Atai iz Slovenije. Ona je govorila o svom putu ka iscjeljenju i transformaciji i kako praktičnim koracima učiniti naše žlijezde ponovo mladim i aktivnim. Filozof i fizičar, vodeći teslijanac, autor i javni govornik Prof. Dr Velimir Abramović iz Beograda je nadahunuto govorio o spoju nauke i duhovnosti. ‘Kontinuitet univerzalne svesti stvara kontinuum konstantne sadašnjosti’, zaključio je Velja. Dakle, ‘sadašnjost je jedina fizička beskonačnost!’

Umjetnica Alma Sarvan iz Sarajeva je kroz slikarstvo, meditaciju i duhovnost Istoka nalazila životnu inspiraciju stremeći prema istini i ljepoti. Emotivni nastup Bojane Svaline iz Hrvatske osvojio je srca pristunih. Životni put uspješne poslovne žene prekinut je dijagnozom raka. Njen prvi suprug, također uspješni poslovni čovjek nije joj dao podršku, i Bojana shvata da svijet globalističkih vrijednosti kojeg su slijedili nije put za pravog i zdravog čovjeka. Majka s dvoje djece pronalazi izlaz u prirodi, grad Zagreb zamjenjuje za život daleko od gradske vreve, drugi suprug pružio joj je ljubav. Danas je uspješna životna savjetnica, autorica knjige ‘Put prema sebi’ i zaljubljenik u govor duše. Gradsku užurbanost zamjenila je osmjehom kojeg generiraju nove životne vrijednosti.

Magistar Igor Štavlić iz Požege u Hrvatskoj majstor je Reiki tehnike, osnivač udruge ‘Igor’ za ‘cjeloživotno učenje u prirodi’ u selu Marindvor. Govorio je o svom životnom putu i stremljenju ka ekološkoj poljoprivredi, kulturnoj raznolikosti, životnim kompetencijama i osobnom razvoju. Legendarni istraživač drevnih civilizacija i svega vantjelesnog, plodni sarajevski autor desetina knjiga Ahmed Bosnić, poveo je prisutne na bajkovito putovanje od Papua Nove Gvineje do Amazona, od Egipta do Tibeta. Pri tome je zavirio u nevidljivi svijet džina.

Uvaženi profesor Univerziteta, doktor medicine, psihološki i poslovni ekspert Prof. Dr Nikola Čanak iz Novog Sada analizirao je šta je sve potrebno za ovozemaljski uspjeh i balans. Govorio je o samosvesti i podsvesti. Istraživač drevnih civilizacija iz Makedonije Mića Dragaš govorio je o istinskom putu državnika Aleksandra Makedonskog, njegoovm porijeklu i značaju za naše narode. Istraživač, ekolog, speleolog i mašinski inžinjer Todor Pešterski s Rtnja je promovisao život u prirodi, zaštitu autohtonih vrsta, naše kulturno nasljeđe, život u zajednici, odnos prema mladima i budućnosti.

Više: https://piramidasunca.ba/bs/offlinepage/aktuelnosti/item/19868-o-%C4%8Demu-su-govorili%E2%80%98lideri-svjesnosti%E2%80%99?.html

Ljekovitost

tunela:

Mnogobrojni slučajevi blagotvornog djelovanja energije piramida i tunela na posjetioce se registruju i ove godine. Kombinacija deset energetskih fenomena stvara od tunela Ravne, ispod Bosanske doline piramida, najzaštićeniju i najzdraviju sredinu. Ti elementi su: odsustvo svih loših zračenja (kosmičko zračenje, prirodna radioaktivnost, geopatogena zračenja, signal za mobitel, signal za WiFi) i prisustvo najboljih mjerljivih energija (najbolja frekvencija elektromagnetizma od 28 kHz, najbolja frekvencija ultrazvuka od 28 kHz, ekstremno niska frekvencija – originalna Šumanova resonance od 7,83 Hz, visok nivo orgonske energije i najviša koncentracija blagovornih negativnih jona na svijetu).

Među ljekovitim svjedočanstvima su i :- Izuzetno jake glavobolje su prošle Ljubinki iz Novog Sada https://www.youtube.com/watch?v=t4moBJMPbAw&t=3s - Visok krvni pritisak se spustio Zumri Baraković iz Holandije https://www.youtube.com/watch?v=DCte8fhH53E - Alergije i kašalj su prošle Vesni Ključanin iz Zenice https://www.youtube.com/watch?v=8lgOU0Ui1IA - Ivani iz Varaždina tuneli su uklonili bakteriju koju farmaceutska medicina nije mogla izliječiti https://www.youtube.com/watch?v=5g7oXnsb9dk&t=23s

Napomena: Fondacija se ne bavi liječenjem niti daje zdravstvene garancije.

Vizija uspješne zemlje:

Dr Semir Osmanagić ponudio viziju ekonomskog i socijalnog razvoja koja je primjenjljiva na naše male države i koji bi ih mogla relativno brzo svrstati u uspješne i prosperitetne zemlje. Više: https://www.youtube.com/watch?v=hlKQUukgzJ8&t=60s Službena stranica Fondacije:

AUTOROVA BIOGRAFIJA

ZLATKO LUKIĆ Karađoz

Rođen sam u srijedu, 11. 02. 1953. u 07:15 u Zagrebu, dakle u znaku Vodenjaka, a i u podznaku. Pamtim mlijeko u prahu i Trumanova jaja. Od prve godine živio sam u Banjaluci, gdje sam se školovao. Prvu priču sam napisao sa četrnaest godina, a prvu sam objavio sa dvadeset. Cijelo vrijeme gimnazijskih dana pišem, uglavnom pripovijetke i dramske tekstove. Poslije gimnazije sam studirao dvije godine pravo, a usput slušao i predavanja iz književnosti na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Putovao sam i nastupao čitajući svoje “rane radove” od Triglava do Đevđelije jer sam kao dijete iz mješovitog braka vjerovao u “bratstvo i jedinstvo”. Sa dolaskom demokracije i rata odlazim u Švedsku, a prethodno sam izbjegao pet regrutacija u vojsku RS. U izbjegličkom logoru u Ystadu predajem bosanskoj djeci maternji jezik, povijest i zemljopis od 5. do 8. razreda. Zajedno sa Senadom Angelov i Mehmedom Mešićem sam autor čitanke i radne sveske “Naši mostovi” za bosanski jezik koje su finansirali Ministarstvo prosvjete Kraljevine Švedske. U Stockholmu radim kao animator kulturnih manifestacija u bosansko-švedskom udruženju “Ljiljan” i voditelj recitatorskodramske sekcije za djecu i omladinu. Radim u redakciji “Glasa BiH”

(Stockholm, 1993/95.), i objavljujem eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb, 1995). Prelaskom u Norvešku radim kao dopisnik za europsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96., “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98.), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996.) i na radio “Beharu” u Oslu 2000.

Između 1996. i 2000 četiri puta se vraćam u BiH i radim na radiju, redakciji novina i televiziji (sve u Federaciji), ali u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna ne uspijevam nigdje jer ne želim pripadati ni jednoj političkoj stranci. Zato od 2002. lutam Europom (Köln, Frankfurt, Amsterdam, Beč, Dubrovnik) i zaustavljam se u Sarajevu. Nastojim prezentirati radove koji su nastali u u egzilu međutim pošto nisam bio u domovini “kad je grmilo” ne uspijevam ništa.

I dalje vjerujem da ima nade za nomade i pišem, pišem, pišem… Nudim izdavačima sve ono što Bosna nema, a treba imati (“Bosansku seharu”– zbirku poslovica, “Bosanski rodoslovi”– genealoške karte bosanske kraljevske dinastije Kotromanića i visokog plemstva) – međutim to njih ne interesira. Demoraliziran prelazim u Split i tada nastaje moj književni uspon…

V. ĆITABHANA80 (1630.)

Nastavak iz prošlog broja

– Ne brini dijete drago... Škola je pri kraju i onda će sve biti lakše.

– Molim vas, zagrlite me.

Učitelj plaštom ogrne Učenicu.

– Učitelju, spoznala sam Boga...

– ...Kako?

– Sanjala sam da sam u Nebu. I u Nebu sam začula Boga. Rekao mi je: ”Ti si moja.”

– Kako znaš da je to bio baš Bog? Boga još nikada nitko nigdje nije sanjao... Možemo sanjati samo ono što smo svojim čulima već osjetili na javi. Jesi li Ga vidjela?

– Ne. Nisam Ga vidjela. Ali znam da je to bio Bog. Na Nebu može biti samo Bog.

– Nisam sasvim siguran...

– Moram da idem... Kasno je...

Odmah se ugasi crveno svjetlo i upali bijelo. Istovremeno se začuše zvuci lutnje i prestadoše ruže mirisati. Scena se tada oboji u zeleno. Učenica je ležala u krevetu. Iznad nje je stajala jedna žena, a niže njenih savijenih nogu, druga. Kraj njih se isparavala vrela voda.

– Diši duboko. – reče žena Učenici iznad njene glave. Ona joj je ujedno držala ruke.

– Gubim dah... od bolova... Kad će... već početi? – isprekidano je govorila Učenica.

– Pomoli se Bogu... Misli na Njega, to će ti pomoći. – reče joj druga žena – Evo, već je počelo izlaziti!

– Bože, ne dopusti da umrem...

– Budalo, ti rađaš, a ne umireš! – kaza prva žena.

– Vidim ga! Još malo, napregni se. – reče druga žena.

– Bože, zar život tako teško dolazi?! – vriskala je Učenica.

– Tako... – reče druga žena – Gotovo... Muško je. Sina si rodila našem Učitelju.

– Sina?! Bože, hvala ti! – reče Učenica. Platno se zatamni, začuše se zvuci nove pauze i poslije toga bljesnu žuta svjetlost. U prostoriju su ulazili svatovi. Učenica i Učitelj stadoše pred matičara, a iza njih se zaustaviše svjedoci, njih petoro. Matičar stavi prsten na ruku Učitelju, a onda i Učenici. Iznenada nastade tama na sceni. Bez glazbe, koja je uvijek najavljivala novu scenu, upali se na sceni plavo svjetlo.

Nekoliko silueta ganjalo je po sceni Učitelja. Kad ga uhvatiše, dvojica ga ščepaše za ruke, a dvojica za noge. Peti mu sjede na grudi, okrenuvši mu leđa licu. Dok su ga udarali, vikali su:

– Sad ćeš ti vidjeti svoga Boga! Ti ćeš krivo da učiš našu djecu?! Heretiče!!

– Veliš da duša nije vječna, besmrtna? Sad će ti izaći i prije nego što ti tijelo umre!

– Nećeš nam više zavoditi djevice!

– Da ga zapalimo, kao i sve njegove knjige?

– Ako ustreba... Prvo ćemo ovo, da se ne kaže kako nismo milostivi...

Onaj što mu je sjedio na grudima, razreza mu haljine na pojasu i kliješta spusti među njegove noge. Škljocnu kliještima i se prolomi Učiteljev urlik... Potom zavlada tišina. Uz kratku svirku upali se crveno svjetlo. Učitelj i Učenica sjede na fontani, ali voda više ne pršti i ne osjeća se miris ruža. Učenica u rukama drži dijete.

– Stric mi je naredio da moram u samostan.

– A što će biti s našim sinom?

– Stric je rekao da će ga uzeti sebi...

– I meni je naređeno da odem u samostan...

– Ja ću umrijeti bez tebe i djeteta...

– Moramo izdržati. Još smo živi. Pisat ću ti... A i ti meni piši.

– Hoću, čuvat ću tvoja pisma...

– ...Spalili su sva moja djela... Za njih je filozofija sluškinja religiji...

– Piši mi u pismima sve ono što si nas učio. Tako će sve ponovo ostati zapisano i spašeno...

Cijelo vrijeme dijete je plakalo.

– ...Ne mogu oni ubiti Boga u meni...

Nastade zatamnjenje, a iza toga upališe se svjetiljke u cijeloj ćitabhani. 4.

Dok su glumci pakovali scenu i rekvizite, paša reče:

– ...Ovo je nešto novo... Nema imena, vidjeli smo ljudske sjene umjesto drvenih likova, čuje se miris đula i voda šedrvana, a i plač malog djeteta... Otkud vam maksumče110? – zapita Mehmedpaša Popović. – To je varka, svijetli pašo. – reče Karađoz – Nemamo maksuma. Iskoristili smo našu mačku Điđanu. Sad je početak februara... Pa ako je insan malo poškakilja po stomaku, ona se namah oglasi k'o dijete... – Što ti je umijeće! – reče hećim Đonlaga.

– A kako onaj čaršaf mijenja boju? – upita dizdar Ešrefbeg.

– To sam ja donio iz Mletaka šarena stakla. Ako se ispred fenjera stavi zeleno staklo i platno će biti zeleno. – objasni šejh Husamudin.

– Sve je meni jasno. – uključi se kadija – Jedino što ne znam; gdje, kada i kome se desilo ovo što smo vidjeli???

– ...Kako želiš Ibrahime... – odgovori mu muftija Kasim – Može biti da se desilo u Kitaju111, a može biti i u Beču. Isto tako je moglo biti prije trista godina, a moglo se desiti i jučer.

– A moglo je biti da se to desilo i kod nas? – nasluti kapetan Rasim-

beg.

– Gledaj ga Đonlaga! – reče hećim Bećiraga svome kolegi – Ovaj uvijek hoće nešto baška da izganja...

– ...Pa, jeste. – započe imam Suad – Otkud ja da znam – da se ovdje ne misli na našu Banjaluku? Eto, prije godinu i pod dana imali smo ovdje jedan veoma sličan slučaj, u koji sam i ja bio uvučen, ne svojom voljom...

– ...Suadefendija, bojiš se za sebe, a nitko te nije spomenuo. – reče defterdar Salihbeg – Ti misliš na onu našu djevojku Safiju što se udala za onog Pavlovića, kojemu je otac šokac, a mati muslimanka. Zbog toga su budale digle čaršiju. Kao; što je naša djevojka otišla za inovjerca – a ti si ih vjenčao. Kasnije si htio da razvrgneš taj brak... Mladenci su se prepali pa su pobjegli u Varcar Vakuf112. A kapetan Rasimbeg požurio za njima s potjerom, da ih vrati jadne u Banjaluku. Poslije si izradio kod ovog istog dizdara Ešrefbega da Pavlovića prekomandiraju u Berbir. A tamo se tada ginulo svakodnevno. Oboje mladenaca je znalo; ako on ode na Savu – više se neće vratiti. Safija je zato dan pred Pavlovićev odlazak stala na ono mjesto gdje pada đule kada top pucnjem označava podne. I poginula je. A on, saznavši šta je učinio, jer on je kao komandir kule svakodnevno pucao iz topa – sam sebe ubio...

– Za tu priču šejh Husamudin ne zna. – reče njegov prijatelj Hasanbeg Đulić – On je tada bio na putovanju po dunjaluku.

– Pa otkuda ova priča na karađozu? – uzjoguni se dizdar Ešrefbeg i ugledavši Karađoza Husu i zapita – Jesi li ti sve ovo složio i zamutio, da se mi prepoznamo?

– Nisam, valahi bilahi113! – zavapi Huso.

– ...Ja sam napisao tekst, a on ga je samo igrao. – odgovori šejh Husamudin.

– Znam da pišeš pjesme... Ali, otkada kradeš Karađozu posao? –upita ga kapetan Rasimbeg.

– A što to u našoj predstavi ne valja, šta vam se ne sviđa, poštovana ulemo? Šta to nije pravovjerno? – sve ih zapita šejh Husamudin.

– ...Ono o dušama... – započe muftija Kasimbeg – Mnogo mi miriše na Ibn Rušida, onog heretika iz Cordobe.

– ...Jeste, – uleti s osmijehom na licu hećim Đonlaga – on je tvrdio da i hajvani114 imaju dušu... A kao što vidimo, Karađozova mačka Điđana se glasala kao maksum... Mutevelije, gvardijan, rabin, trgovci i hećim Bećiraga se nasmijaše.

– Bilo bi lijepo da nam šejh razjasni otkud mu ideja za večerašnji karađoz? – odluči se da opet nešto kaže inače šutljivi paša Popović. – Svijetli vezire, Mehmedpašo. U Marseillesu sam čuo priču koju ste noćas vidjeli. To je samo jedna priča o nesretnoj ljubavi... – Tamo, u tom Marseillesu živjeli su najgori otpadnici od katolika! – uzviknu imam Suad – Tamo su sjedjele njihove antipape... – ...Molio bih imama da me ne prekida. A antipape su sjedjele u Avignonu, ne u Marseillesu. – na te šejhove riječi imam se poklopi, a Husamudin nastavi – To što ste vidjeli, desilo se u Parisu, u prvoj polovici dvanaestog stoljeća, naravno, po kršćanskom računanju vremena... Onaj što mi je ispričao taj događaj, tu povijest nesretne ljubavi, nije znao imena ličnosti kojima se to desilo. Imena se zaboravljaju, ostaje samo događaj, jer radnja se pamti...

– Meni se ovakav karađoz ne sviđa. – reče dizdar.

– Ni meni. – potvrdi kapetan.

– Ja mislim, da čim karađoz nema imena, onda se događaj može svakako tumačiti... A zašto da netko pomisli da su u karađozu radi o meni? – zapita imam.

Nastavak u sljedećem broju

110 maksumče – djetešce, od maksum – dijete. 111 Kitaj – Kina.

112 Varcar Vakuf – grad u Bosanskoj Krajini od 1593. – 1925. se zvao tako, a od tada se prozvao Mrkonjić Grad po srpskom kralju Petru I. Mrkonjiću Karađorđeviću koji je na području grada sudjelovao u bosanskohercegovačkom ustanku 1875/78. 113 valahi bilahi – izrazitija zakletva od (vidi:) valahi, u značenju tako mi Boga i Boga…

Bosanac otišao u Švedsku i postigao ogroman uspjeh

Almir Karahodža je kao dijete napustio Stolac, te je sa porodicom otišao put Švedske. Nakon završetka dva fakulteta postao je uspješan poslovni čovjek koji rukovodi velikim lancem stomatoloških ordinacija u Švedskoj.

“Imamo preko 240 uposlenika i ja sam tu regionalni šef i direktor firme”, naveo je on.

Takođe, Karahodža je za N1 je naglasio šta je za njega najveći uspjeh otkako je iz ratom zahvaćenog Stoca stigao u Švedsku.

“Moj najveći uspjeh je da nisam zaboravio ko sam i šta sam i to je zahvaljujući roditeljima. Ponos je preživjeti rat i nastaviti dalje. Ne gledati sebe kao gubitnika iako su moje najljepše godine oduzete kao i mnogim mojim vršnjacima. Meni je bilo da što više pokažem u novoj državi”, istakao je Karahodža.

Svoje slobodno vrijeme Karahodža posvećuje djeci i kako da djeca rođena u Švedskoj ne zaborave kulturu i tradiciju iz BiH.

“Formirao sam svoje KUD Zlatni behar 2010. godine. Od tada smo osam puta prvaci Švedske. Sva ova djeca koja igraju su rođena u Švedskoj i kada obuku narodnu nošnju, vidiš Bosnu u njima”, s ponosom je istakao Karahodža.

Karahodža je dodao da su i Šveđani oduševljeni kada vide djecu u bosanskoj narodnoj nošnji. Volio bi, kaže, da provodi vrijeme malo u Švedskoj, malo u BiH.

“Mora li se ići u penziju sa 68, 69 godina? Zašto ne otići sa 55 godina?”, kazao je.

Izvor: N1

Pripremio: Vlado BOJER

SJEĆANJA

Nakon lude noći momak pita svoju djevojku:

- Hajde, reci mi koliko si ih imala do sada?

Ona šuti namrgodjeno. Nakon dva sata tišine on se ponizi i kaže:

- Oprosti, nisam takvo pitanje trebao postaviti, sram me bilo, jesi li još ljuta na mene?

A ona zamišljeno odgovara:

- Ma šuti dragi, brojim.....

PRAVI OTAC

Znatiželjni Perica upita mamu:

- Ako mi je tata keramičar, zašto nemam" pločice"

USLUGA

Pita konobar gosta:

- Jeste li vi onaj kome su ukrali kišobran?

- Jesam. Pronašli ste ga?

A konobar zaključi:

- Ma ne, samo sam vam došao reći da je prestala kiša.

ODREDJIVANJE SPOLA

Kupila plavuša mačku i pozvala prijateljicu da je vidi.

- A jel' nisi mi rekla da li je muško ili žensko?

A plavuša odgovori:

- Muško je, pa vidiš da ima brkove....

STRAH

Šeta čovjek noću pored groblja. Strah ga je. Sretne drugog čovjeka i sav sretan mu kaže:

- Jao, dobro da sam vas susreo, bilo me je puno strah.

A ovaj drugi cć na to:

- I mene je bilo strah, dok sam bio živ!

TAJKUNSKA SVAĐA

Svađaju se dva tajkuna. Jedan od njh vikne:

- Ja sam svoju diplomu platio 2.000 eura i ne dopuštam da mi ti, koji si svoju dobio za pišljivih 500 eura, soliš pamet!

TRAGEDIJA

Jada se Mujo prijatelju Hasi: Poslao sam Fatu u dućan po pivo, ali ju je na putu udario auto!

- Grozno.... I što ćeš sad?

- Pa, imam još neke rakije koju sam dobio prošli tjedan.

KAO KOD SVOJE KUĆE

Dođem kod prijatelja u stan i on mi kaže: osjećaj se kao kod svoje kuće. I ja što ću, posvadjam se s njegovom suprugom!

STRAH OD ZUBARA

Uplašena žena kod zubara:

- Doktore, jako se bojim! Prije bih rodila još jedno dijete!

A zubar će:

- Odlučite se gospodjo, da znam kako da namjestim stolicu!

U KAZALIŠTU

Zašto plavuša, kad gleda komediju, sjedi u zadnjem redu?

- Čula je da se najsladje smije tko se zadnji smije!

U ZOOLOŠKOM VRTU

Mali Ivica je sa mamom posjetio zoološki vrt. Ondje je, prvi put u životu, vidio pauna.

Dječačić u čudu usklikne:

- Mama, mama, vidi ovo! Kokoš je procvijetala!

ISTRAŽIVANJE

Pita sin tatu:

- Tatice, kako se brod održava na vodi?

- Ne znam, sine.

- A kako leti avion?

- Ne bih znao, sine.

Kako slika dolazi na TV ekran?

- Stvarno ne znam, sine.

- Tata, ljutiš li se ti što te toliko ispitujem?

- Ni najmanje. Kako ćeš naučiti ako ne pitaš!

ROĐENJE

Razgovaraju dva dječaka. Prvi naglasi:

- Ja sam se izlegao iz jajeta!

- Kako iz jajeta, kad djecu donose rode? - kaže drugi.

Na kraju ovaj samouvjereno zaključi:

- Iz jajeta, iz jajeta....Eto jučer kada sam izašao iz kuće, jedan striček rekao je drugome-taj je mali od one koke s trećeg kata!

DIJAGNOZA

Zet zabrinuto pita liječnika za zdravlje punice:

- Šta joj je doktore?

- Ono najgore....uzdahne liječnik.

- Pa recite mi već jednom!

- Nije joj ništa!!!

SVJETSKI PUTNIK

Pričaju telefonom Mujo i Haso.

- Gdje si ti Haso?

Evo me u Norveškoj.

- Gdje je to?

- Pa kako da i objasnim. Imaš li globus? Imam.

E to ti je odmah ispod šarafa.

SRETNICI

Žali se otac svojoj mezimici:

- Kćeri moja, izgubio sam jučer sve novce na pokeru. Ništa od ekskurzije.

- Pa kako tata?

- Oprosti mi molim te, ja bio pijan, on imao sreće.

- Nema veze, ja sam jučer izgubila nevinost.

- Pa kako pobogu?

- Pa ja bila pijana, a on imao sreće.

SVAĐA

Svađa se Mujo sam sa sobom, pa kaže:

- E, Mujo jesi glup!

A onda odgovori:

- Gle tko se javlja!

NEMA ČEKANJA

Prolaze Mate i Jure pokraj kafića u kojem je izbila tuča.

Kaže Mate:

- Idem vidjeti kakva je to tamo gužva.

Vrati se za nekoliko minuta razbijenog nosa, Jure ga upita:

- I kakva je to gužva?

Mate će:

- Ma kakvi, uopce nema gužve, odmah dođeš na red.

U KNJIŽARI

Muškarac ulazi u knjižaru i pita prodavačicu:

- Imate li knjigu"Muškarac-gazda u kući"?

A ona odgovara:

- Bajke su na prom katu!

PAO KAPUT

Dođe Štef pijan kući i odjednom se čuje-tras!

Pita ga žena:

- Što je to palo?

- Kaput-odgovori Štef.

Kako se kaput toliko čuje?

- Bio sam ja u njemu!

RUČAK

Dolazi muž kući i s vrata pita ženu:

- Draga, što ima za ručak?

- Ništa!

- Kako ništa? I jučer je bilo ništa! Pa, kuhala sam za dva dana.

VJEČNO PITANJE

Pita sin majku:

- Mama, kako su nastali ljudi?

- Bog nas je stvorio.

- Ali, tata mi je rekao da potječemo od majmuna.

- Sine, ja ti pričam o mojima, a tata o svojima....

POLAKO

Došao Jurica kući i sav sretan kaže tati:

- Tata, tata! Čuo sam jedan dobar vic o policajcima!

Na to će tata:

- Ali, Jurice nisi valjda zaboravio da sam i ja policajac.

- Nema veze tata, nisam zaboravio, ali ispričat ću ti ga polako.

PRILIKA

Sudac pita optuženog:

- Zašto ste razbili izlog, i ukrali nakit?

- Pa, na njemu je pisalo ISKORISTITE PRILIKU.

VAGA

Razgovaraju dvije prijateljice:

- Koliko si teška?

- S naočalama oko 55kg

- Bez njih?

- Bez njih ne vidim vagu.

U GOSTIMA

Došla punica u goste.

- Do kada ćete ostati?

- Dok vam ne dosadim.

- Zašto tako kratko?

LOVAC

Otišao Luka kod jednog lovca i kaže mu kako bi i on želio postati lovac.

Kaže ovaj njemu:

- Ako hoćeš biti lovac, moraš mi nabrojati pet divljih životinja.

- Vuk, lisica i tri medvjeda.

BUNOVAN

Drma žena muža u krevetu:

- Probudi se! Upravo sam čula miša kako cvili!

On joj u polusnu odgovara:

- Da ga ulovim i podmažem?!

SIGURNO

Pita plavuša plavušu:

- Koje je najvažnije pitanje za siguran seks?

- Kad ti se vraća muž?

PIJANCI

Razgovaraju dva pijanca:

- Čega bi se lakše odrekao? žena ili vina?

- Ovisi o godištu!

„Šeher Banja Luka“ pred prestankom svoga redovnog izlaženja

OČEKUJEMO VAŠU PODRŠKU

Teškoće u obustavi redovne godišnje potpore etničkim savezima, tako da rješenje moramo tražiti i sami, da bismo objavljivali bar digitalna izdanja, iako štampani list u rukama teško šta drugo može zamijeniti. Jer, i riječi

imaju srca, pa ih tako možemo i čuti…

Dragi sugrađani, članovi našeg Saveza, prijatelji i čitaoci našeg magazina!

Naš grad, grad na Vrbasu, krajiška ljepotica, evropska kulturna prijestolnica, grad sporta i mladosti, naša Banja Luka i Banjaluka, naš šeher i Šeher, kako je već niz godina zapisano i na naslovnici našeg i vašeg magazina, druguje s nama i na stranicama „Šeher Banje Luke“, da bismo, živeći i širom svijeta, a dolazeći i na naše obale i u naše aleje, bili bliži jedni drugima, i da bismo mogli prisluhniti i željama i čežnjama svoga zavičaja. I da bismo se mogli i susretati u svome gradu. Vremena se, nažalost, mijenjaju, ali ne nabolje, pa je i naš i vaš magazin „Šeher Banja Luka“ došao u situaciju kad je, prestankom sufinansiranja, onemogućeno njegovo dalje izlaženje. To odmah povlači za sobom i druge neželjene posljedice, a jedna od njih je i dalje održavanje „Vezenog mosta“.

Odlukom švedske vlade, od prije nekoliko mjeseci, da se obustavi redovna godišnja potpora etničkim savezima, došli smo u veoma tešku ekonomsku situaciju. Prikupljena članarina je, nažalost, nedovoljna i ne može podmiriti ni one najosnovnije tehničke i administrative troškove koje Savez Banjalučana ima tokom godine. Da bismo mogli ostvariti redovne planirane aktivnosti Saveza i izdavati bar digitalne brojeve našeg magazina, potrebna nam je vaša podrška. Mi smo uradili tako da vi, koji živite u Švedskoj, možete swishati svoj dobrovoljni prilog na savezov konto ili uplatiti na bankovni račun, a vi koji živite van Švedske možete također uplatiti dobrovoljni prilog na bankovni račun. Najmanja uplaćena suma ne bi trebalo da je manja od 100 kruna, a ko želi i može uplatiti više, još bolje. Na vašoj podršci unaprijed zahvaljujem u ime Saveza Banjalučana i svoje osobno.

Za uplate iz Švedske

155 25 59-5

PlusGirokonto

Za uplate iz inostranstva

IBAN: SE38 9500 0099 6034 1552 5595

BIC-kod (SWIFT-adress): NDEASESS

Nosioc konta: RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

Predsjednik Saveza Mirsad Filipović

PLIVIT ROŠTILJSKI KONCEPT

Sa ponosom predstavljamo naš novi Plivit roštiljski koncept koji je nastao u saradnji sa šefom Edinom Džematom.

Ovaj roštiljski koncept sadrži 94% junećeg mesa, a ostalo su začini koji nemaju nikakvih E-brojeva. Čisti proizvodi bez nepotrebnih sastojaka. Više od godinu dana smo u suradnji sa Edinom Džematom radili na razvoju ovog koncepta i na kraju možemo reći da smo veoma zadovoljni i sretni sa konačnim rezultatom. U asortimanu možete pronaći Startbox, Balkan grillbox, ćevape i pljeskavice. Uskoro u prodavnicama!