Šeher Banja Luka 21

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 21 - SEPTEMBAR - OKTOBAR - 2012. - MOTALA - GODINA III

Uvodnik SUSRETI, IZBORI, KNJIGE...

Poštovani čitaoci, Tradicionalni susret Banjalučana, održan i ove godine u Motali, i lokalni izbori u domovini bili su najvažniji događaji u periodu od izlaska zadnjeg broja našeg magazina. Zato smo ovim značajnim događajima dali dosta prostora u ovom broju, koji je upravo pred vama. Lokalni izbori su donijeli novestare promjene, a mi, koji živimo i radimo daleko od zavičaja, svojom pasivnošću smo «doprinijeli» tome, da probosanske stranke u Banjaluci ne dobiju nijednog odbornika u gradskoj vlasti. Kakve ćemo posljedice dobiti svojim neglasanjem, pokazat će vrijeme. Nezainteresovanost dijaspore, da glasa na lokalnim izborima, traži dublju analizu i iskreno se nadam da ćemo jednog dana okrenuti list i pokušati, svojim angažovanjem, promijeniti stvari nabolje.

PONOVO VIDIM SVA DRAGA LICA Sanjam, to idem stazom pokraj Vrbasa, od Rebrovačkog do Novog, a pored mene prolaze lica koja me ne primjećuju i koja ne raspoznajem u sumaglici dana bez svitanja i sumraka.

Naši vjerni saradnici su se i ovog puta potrudili, da sa svojim zanimljivim prilozima, privuku vašu pažnju i omoguće vam ugodno čitanje «Šeher Banjaluke».

U ovom broju imate prilike pročitati šta se to dešavalo na susretu Banjalučana, a iz Banjaluke smo dobili interesantne priloge naših stalnih saradnika, Miše, Radmile, Rešada i Slavka, koji nas vraćaju u aktuelna zbivanja.

Od ovog broja počinje serijal o građevinama u našem gradu, koji nam je pripremio Adem Čukur, vrsni poznavalac ove materije. Neumorni Ismet nam predstavlja nove knjige banjalučkih autora, koji - iako u poznim godinama pišu iz srca i prenose svoje osjećaje vjernim čitaocima.

O lijepom uspjehu Vasvije Dedić-Bačevac kazuje nam u svom prilogu Fikret Tufek. U ovom broju možete pročitati i Sićinu priču o banjalučkom muzičaru Nadiru Garčeviću, Irfan nam opisuje ljetnji boravak u svom rodnom gradu.

Iz Bihaća nam o tamošnjim Banjalučanima piše naš Kemal Coco, dobitnik ovogodišnje književne nagrade u okviru Vezenog mosta. Prelijepu reportažu o ljepotama Bosne i Hercegovine, iz daleke nam Australije šalje doktor Severin Rakić.

A onda, okrećem lice prema vodi, i u njenom zrcalu jasnom ponovo vidim sva draga lica što mi se smiješe iako pate, iako čeznu kao sad i ja dok sanjam staze i slušam žubor, kao da čujem glasove onih što su sve bliži iako vrijeme i prostranstva hoće sve više da ih udalje.

Nadamo se da ćete se odazvati humanitarnoj akciji, da se spasi jedan ljudski život, a o udruženju slijepih prilog nam je poslao Mesud Mulaomerović, pa se nadam da se može pomoći ovim našim sugrađanima. Malo reklame i malo poezije, i list je pred vama. Nadamo se da ćete uživati čitajući novi Šeher. Javite nam se svojim prilozima, pismima, kritikama i razmišljanjima, jer samo tako ćemo, svi zajedno, učiniti ovaj magazin boljim i kvalitetnijim.

Ismet BEKRIĆ

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Dominik Bertotti (BiH) Aida Bašić (Švedska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Mersad Berber

Sadržaj 18.susret Banjalučana u Švedkoj: To, što traje.............................4 Dan folklora u Motali: Bogatstvo igara i nošnji.............................6 Poslije izbora: Otkazano slavlje......................................................8 Komentar: Srbija nije podržavala zločine i genocid koje je izvršila RS..............................................10 Apel: Pomozimo Nijazu..................................................................11 Reportaža: Pomoć slijepima..........................................................12 Kolumna: Juče, danas i bez sutra.................................................14 Magazin “Šeher” u posjeti banjalučkimTrapistima: Ljepote i istorije-nikad dosta!........................................................16 Dagen mot diskriminering.............................................................18 Kolaž: 18. susret Banjalučana u Švedskoj...................................20 Edhem Trako: Oda zavičaju...........................................................22 Sadeta Sokol: A dobra riječ dobru riječ traži...............................23 Banjaluka kroz prostor i vrijeme: Bosna i Palas..........................24 Bosanski putopis #3.......................................................................26 Banjalučani u Bihaću: Vrbas zamijenili Unom.............................30 Nadir Garčević, raja i gitara...........................................................32 Vasvija Dedić-Bačevac: Nostalgični bluz...................................34 Pretoplo ovogodišnje ljeto u Banjaluci........................................36 In memoriam: Mersad Berber........................................................38

tr.16

Lj e p o te i i s to ri j e - n i k a d d o s t a !

str.4

1 8 . s u s re t B a n j a l u č a n a str.32

Nadir Garčević, raja i gitara s t r: 8

Otkazano slavlje ŠEHER 3 BANJA LUKA

18.susret Banjalučana

TO, ŠTO TRAJE Tekst: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Grad Motala bio je 1. septembra 2012. domaćin 18. tradicionalnog

susreta Banjalučana u Kraljevini Švedskoj. Vrijedni domaćini, sekcija Banjalučana i udruženje “Ljiljan” iz Motale, uz pomoć Saveza Banjalučana, dugo i svestrano su se pripremali, kako bi i ovaj susret, uostalom kao i svi prethodni, protekao u nezaboravnom druženju i veselju. Savezova sekcija za kulturu pripremila je bogat kulturnozabavni program, kako bi posjetiocima i gostima priredili ugodnu i interesantnu večer.

Već u ranim popodnevnim satima pristizali su Banjalučani iz mnogih mjesta širom Švedske. Udruženja iz Noršepinga, Orebra, Geteborga, Nyšepinga i Jonšepinga su svojim članovima organizovali autobuski prijevoz, a mnogi su se ipak odlučili za osobne automobile. Nažalost, da li zbog ranog termina susreta, ili prezasićenosti, nisu nam stigli autobusi iz Malmea, Vekša i Landskrone. Prekrasna sala Folkets Parka ipak je zaživjela veselim glasovima i osmijesima na licima, i te prve septembarske subote okupilo se više od 500 naših sugrađana i gnjihovih gostiju.Na susret nisu dolazili samo naši Šveđani, dolazili su nam i iz Italije, BiH, Norveške, Danske, Finske, prevalivši dug put, kako bi ponovo sreli svoje rođake, prijatelje, komšije. Na ovom značajnom skupu Banjalučanima su se pridružili i njihovi prijatelji iz drugih bh. gradova: Sarajeva, Mostara, Tuzle, Prijedora, Jajca, Zvornika, Bijeljine, Bosanske Gradiške, Bihaća...

Ovdje je Banjaluka, ovdje je BiH Bila je to, jednom riječju Bosna i Hercegovina u malom, i to nas je posebno obradovalo. U svome pozdravnom govoru to je naglasio i predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Filipović, koji je govorio i o uspješnom djelovanju Saveza u ovoj godini. Posebno je pozvao prisutne, i sve naše na ovim sjevernim prostorima, da glasaju na oktobarskim lokalnim izborima u BiH, a osvrnuo se i na predstojeći popis stanovništva, koji nas čeka iduće godine. Prisutne je nakon toga pozdravila, zamjenica gradonačelnika grada Banjaluke, Jasna Brkić, i prenijela srdačne pozdrave iz Banjaluke. Ona se iskreno nada boljoj saradnji lokalne vlasti i banjalučke dijaspore. Ljiljana Radovanović, načelnica odjeljenja za društvene djelatnosti, također je u svom obraćanju istakla važnost dobrih odnosa i napomenula da se mnoge stvari mijenjaju nabolje. Predsjednik Stranke za dijasporu, Banjalučanin Edin Osmančević, također je ukazao na važnost predstojećih izbora i prisutne ukratko informisao o ciljevima i nastojanju ove stranke da se registruje u BiH. U ime grada Motale prisutnima se obratio predsjednik Obrazovnog odbora (Bildnings Nämnd) Nicklas Rudberg i pohvalio naše udruženje koje već godinama u Motali obogaćuje kulturni život ovog grada i pridonosi boljoj integraciji u švedsko društvo. U ime domaćina, prisutne je pozdravio, i poželio im ugodnu večer, predsjednik udruženja “Ljiljan” Zlatko Avdagić.

U kulturnom dijelu programa nastupila je folklorna grupa „BiH“ iz Noršepinga. Spletom bosanskih igara, u koreografiji Faruka Sarajlića, izmamili su burne i dugotrajne aplauze. Jednosatni program imali su gosti iz Zenice, Kulturno-umjetničko društvo “Bosnia Folk”.

Oni su se predstavili bogatim kulturnim programom, naslovljenim “Zeničani sa ljubavlju Banjalučanima”, koji je objedinio folklor, drame, sevdalinke i kratke skečeve.

Svoje knjige predstavili su Mirsad Omerbašić i Sead HambiEHER 4 Š BANJA LUKA

ralović iz Orebra. Nezaobilazni Sabahudin Bahtijaragić-Cober nadahnuto je govorio poeziju Ismeta Bekrića iz „Banjalučkih Žubora“ i poemu Zlatka Pregla. Predstavilo se veoma uspješno i dvoje pjesnika, Sadeta Sokol i Šemso Avdić. Azra Avdagić je nadahnuto govorila legendu o „Ferhadiji“, a pridružio im se i jedini autentični sazlija u Švedskoj, Asim Hodžić, izvodeći jednu staru banjalučku pjesmu.

A na kraju kulturnog programa, na sceni se slila mladost i ljepota, koja je živopisnim narodnim nošnjama i izvrsnim koreografijama obogatila ovo prekrasno veče i pokazala samo jedan manji dio bosanskohercegovačke kulturne baštine. Mnogobrojni gosti i posjetioci su oduševljeno aplaudirali i na taj način nagradili omladinu iz Zenice i BiH-Noršeping, koja je svojom igrom podstakla mnoge, da se spontano pridruže i sami zaigraju. Program je, kao i uvijek, profesionalno i znalački vodio Muharem Sitnica-Sića.

Poslije ovog dijela programa došla je na red i fešta na kojoj su goste zabavljali Nadir Garčević i orkestar “Bosnia Folka”iz Zenice, sa solistom Omerom Kadrićem. Plesalo se i pjevalo do kasno u noć, a vrijedni organizatori su se potrudili da se na meniju nađu banjalučki i bosanski specijaliteti. Organizovana je i tombola sa vrijednim nagradama, a dosta toga su, po običaju, sponzorirali familija Golalić i njihovo uspješna firma „Plivit Trade“, putnička agencija “Mediteran & Đumišić”, “Bosanska Pošta”, Savez Banjalučana, magazin “Šeher Banjaluka” i udruženje “Ljljan”, i za to im jedno veliko hvala.

Druženje koje traje U sali su se mogla vidjeti mnoga draga, poznata lica. Bilo je i suza, smijeha, plesa i igre. Banjalučani i njihovi gosti, iako u manjem broju nego prethodnih godina, napravili su lijep štimung. Mnoge naše sugrađane nisam odavno sreo. Irfan Rizvanović je stigao iz Norveške, kaže da je ovo prekrasno druženje. Prisjećamo se prošlih susreta i zajedničkih utakmica na banjalučkim igralištima. Prilazim Sadeti Sokol, a ona , iako u poznim godinama, još uvijek piše pjesme, pjeva u horu i sarađuje sa našim listom. I njoj su, kaže ovi susreti nešto najljepše u toku godine i obavezno nastoji doći na svaki susret. Uskoro će na svjetlo dana i njen poetski prvijenac, njene «Iskerane pjesme».

U blizini su i porodice Ikan, Đumišić, Muheljić, stigli iz Jonšepinga, lijepo im je očito, a njihovi stolovi puni meze i kolača.

Na drugoj strani poveliko društvo se okupilo oko našeg sazlije Asima, ima on mnogo prijatelja u Motali. U dvorištu odabrano društvo na čelu sa Vajdom, pjesma se ori, našla se tu gitara, a na repertoaru su stare sevdalinke i gradske pjesme. Miris ćevapa se širio dvorištem, redovi permanentni, a majstori Muris Puškar, Erna Smailagić, Melkina i Azra Filipović su imali malo vremena za predah. Za šankom je uvijek veselo, Nuna Garčević, Esada Forić i Dubravka Kamzić nude prisutnima bogat repertoar sokova i kolača iz asortimana Plivit-Trade, a moglo se za ovu priliku popiti Sarajevsko i Banjalučko pivo. Dosta omladinaca je bilo angažovano da i ovaj skup prođe u najboljem redu, i za to jedno veliko hvala Denijelu, Adnanu, Belmi, Ajli, Erolu i Elmiru.

Bližilo se i vrijeme oproštaja. Vrijedni organizatori iz kluba „Ljiljan“ i Sekcije Banjalučana zaslužuju sve pohvale za odličnu organizaciju i uloženi trud. Jer, stvarno nije nimalo lako organizovati najveći skup Banjalučana u svijetu, ugostiti više od 500 gostiju, a da sve protekne u najboljem redu.

Dragi gosti iz Zenice: Bosnia Folk

Gost iz Banjaluke: Načelnica Ljiljana Radovanović

Predsjednik obrazovnog odbora u Motala komuni: Nicklas Rudberg

Uvijek na visokoj razini: BiH Noršeping

Susret starih prijatelja iz Geteborga i Nišepinga

Prisutni su pažljivo gledali bogat kulturni program

Zadovoljna posjetom: Zamjenik gradonačelnika Jasna Brkić

Najvažniji i najpopularniji štand: Melkina, Muris, Azra i Erna

Reportaža

DAN FOKLORA U MOTALI

Tekst: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Bilo je to jedinstvo osjećaja i zanosa u raznolikolosti igara i nošnji - u organizaciji Bosansko-hercegovačkog udruženja «Ljiljan» iz Motale, u subotu, 15. septembra, u svečanoj dvorani Folkets parka u ovom mjestu održan je internacionalni kulturni dan folklora. Nastupile su folklorne grupe iz šest bh. udruženja: “Zlatni behar” iz Arboge, “Ljiljani” Oskarshamn, “Zlatni dukat” Kristianstad, ”Bumerang” Linköping, “”Bosna i Hercegovina” Norrköping, “Mladost” Lidköping, švedski folklorni ansambl “Gillet” Motala, “Vreta Kloster” Ljungsbro i veoma atraktivna brazilska grupa “Latin&World Rhytm Viva Brasil” iz Eskilstune. Lijepo je bilo vidjeti taj multikulturalni program, spoj mladosti i iskustva, prekrasne narodne nošnje i brojnu publiku, koja je cijelo vrijeme izvođače bodrila i nagrađivala burnim aplauzima i ovacijama.Treba pohvaliti vrijedne organizatore, sa Zlatkom Avdagićem, Mirsadom Kušljugićem i Goranom Mulahusićem, sekciju žena iz Motale te suorganizatore i sponzore: Motala Kommun, Studiefrämjandet i Östergötland, Omladinski savez BHUF i organizaciju Våra Barn iz Stockholma. Ovaj bogat i kvalitetan program uspješno i nenametljivo vodile su Azra Avdagić, na bosanskom jeziku, i Melisa Filipović, na švedskom.

Ostvarena je velika želja ovog vrijednog udruženja - da folklorne grupe pokažu svoje umijeće, i ono što su naučile naporno se pripremajući tokom cijele godine. Momci i djevojke iz bh. udruženja iz Linköpinga, Arboge, Kristijanstada, Lidköpinga, Norrköpinga i Oskarshamna to su i opravdali.

Ovaj, inače veoma zahtjevan, poduhvat polako prerasta u prepoznatljivi tradicionalni motalski kulturni događaj i nadamo se da će se to ostvariti i u narednom periodu. Na kraju su tu prekrasnu noć zaokružili, svojim nadahnutim nastupom, naši gosti iz domovine - popularni Mirza Selimović iz Srebrenika, te njegova pratnja, odlični muzičari iz Bosanske Krupe, Semir Čehić i Mersad Tatarević. Veliki dio posla na ovoj izvanrednoj fešti profesionalno je, kao i uvijek, odradio Nadir Garčević.

Procjena je, da je bilo prisutno više od 500 posjetilaca, najviše mladih, a zvijezda večeri bio je veoma skromni Mirza, oko kojeg su se skupljali mnogi, a najviše lijepe djevojke.

Treba napomenuti da je cjelokupan prihod sa ove kulturne manifestacije namijenjen za humanitarne svrhe, a predstavnik organizacije Våra barn, agilna Mostarka Amra Štaljo, skupila je oko 7000 kruna za djecu bez roditelja u BiH. Ovaj značajan kulturni program pratili su lokalni i regionalni mediji, a, naravno, i naši, bosanskohercegovački, koji djeluju u Kraljevini Švedskoj.

EHER 6 Š BANJA LUKA

BOGATST Dragi gosti: Izvrsna folklorna grupa iz Lidšepinga

Popularni Mirza sa vjernim obožavateljkama

TVO IGARA I NOŠNJI Odlična izvedba: Folklorna grupa iz Arboge

Česti nastupi u Motali: Prijatelji iz Noršepinga

Poslije izbora

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

OTKAZANO SLAVLJE Novinari koji su u noći 7/8. oktobra imali „priliku“ biti u izbornom štabu Saveza nezavisnih socijaldemokrata u banjalučkoj „Akvani“, bili su svjedoci da se manje slavilo, a više tugovalo: Nakon što su počeli pristizati prvi nezvanični rezultati sa birališta, najavljeno slavlje brzo je otkazano. Članovi orkestra, koji su trebali zabavljati stranačke funkcionere i aktiviste, brže su spakovali instrumente nego što su ih raspakovali. Predsjednik ove političke partije Milorad Dodik, vidno razočaran, ipak je izašao pred novinare: “Nije sve tako crno kao što izgleda“, „imamo gubitak značajnog broja načelničkih mjesta, ali to je nadomješteno pobjedama naših odborničkih lista u mnogim opštinama“, bile su samo neke od Dodikovih riječi, kojima je pokušavao opravdati izborni fijasko i debakl. Politički analitičari, komentarišući nezvanične izborne rezultate, ocijenili su da je SNSD nakon šest godina jedan od najvećih gubitnika, ako ne i najveći gubitnik izbora. Ovakve ocjene, izrečene, između ostalog i u otvorenom izbornom programu javnog-radiotelevizijskog servisa RS, nisu se, izgleda, dopale pojedinim kolegicama novinarkama, pa su (ne)svjesno pokušale „ispraviti“ sagovornike riječima kako je „ipak predsjednik Dodik rekao nešto drugačije“.

Međutim, ovakva „briga“ za izborne rezultate nije pomogla SNSD-u da vrati EHER 8 Š BANJA LUKA

izgubljeno, pa ni to da su tokom predizborne kampanje ponovo aktivirali i „šatorskoestradni marketing“: Red mlakog piva, red pečenja, obraćanje kandidata, a kao „šlag na tortu“ Milorad Dodik sa svojim vokalnim „spobnostima“. Očigledno, došlo je vrijeme da Milorad Dodik mijenja „repertoar“.

S druge strane, u opoziciji imaju razloga za zadovoljstvo: Od 62 opštine u RS, Srpska demokratska stranka je sama ili u koaliciji sa drugim političkim patijama (PDP i još neke), pobijedila u 36 opština. SNSD je izgubio načelnike u više od 20 opština, odnosno od 41 načelničke pozicije, SNSD je pao samo na 18. Opozicija je između ostalog pobijedila u tradicionalnim uporištima SNSD-a, Srpcu, Bosanskoj Gradišci, a stranka Milorada Dodika izgubila je i u Prnjavoru, Bosanskoj Dubici, Čelincu. Poraz koji će vjerovatno teško preboljeti jesta onaj u Trebinju: U ovom hercegovačkom gradu za mjesto načelnika opštine pobijedio je kandidat PDP-a i ostalih opozicionih stranaka, Slavko Vučurević, i tako skinuo sa trona nekadašnjeg SNSD-ovog načelnika Dobroslava Ćuka. Pokušao je SNSD i u Bijeljini «skinuti» dugogodišnju vlast koju ima SDS, u čemu Dodik i SNSD nisu uspjeli, kao što nisu uspjeli ni u Doboju, iako su se tome nadali.

Ali, nadati se je jedno, a stvarnost je nešto sasvim drugo. Nekoliko dana nakon izbora dio stranačkog rukovodstva (Izvršni odbor SNSD-a, op.aut) pokušao je „iznal-

izirati i sagledati izborne rezultate“. Najavili su „stranačku reorganizaciju“, a stranački funkcioneri poput Nebojše Radmanovića, predsjednika Izvršnog odbora SNSD, poručio je da „neće biti nikakvih smjena ili radikalnih rezova“. Međutim, kao da je zaboravio da je njegov partijski šef Milorad Dodik, dva–tri dana ranije ekspresno raspustio i smijenio deset opštinskih odbora SNSD-a u RS, i imenovao povjerenike!

Stoga ne treba isključiti mogućnost da će ipak biti još smjena unutar stranke.

Za nekakvu utjehu SNSD-u ostaje činjenica da su pobijedili u Banjaluci i da je najveći broj glasova za gradonačelnika dobio njihov kandidat Slobodan Gavranović. Inače, građanima još uvijek odzvanja u ušima jedna od Gavranovićevih poruka u predizbornoj kampanji, da će se „ako bude izbabran, angažovati da se u Banjaluci otvore još najmanje tri javne kuhinje“. Gavranović je vodio, reklo bi se, pomalo čudnu i već viđenu „kampanju“: Po gradu su bili ogromni bilbordi i plakati sa kojih se Gavranović smiješio u društvu Milorada Dodika. Njegovi „neobavezni razgovori i kontakti sa građanima“ predstavljali su (polu)stranačke tribine, gdje je bilo najmanje običnih građana, a najviše stranačkih funkcionera, SNSD-ovih direktora gradskih preduzeća i zaposlenih u istim, ljudi iz javnog i kulturnog života naklonjenih SNSD-u, i sličnih snsd-ovih „građana“. Takodje, Gavranović je izbjegavao i

Reportaža direktne debatne duele sa ostalim kandidatima za gradonačelnika, pa se, iako uredno pozvan, nije pojavio na jednoj od takvih tribina, organizovanoj u banjalučkom Domu omladine. Izlišno je pominjati da je za njega radila kompletna gradska administracija.

Pobjeda Slobodana Gavranovića, prema tvrdnjama analitičara, ostvarena je, i zbog činjenice da je SDS istakao svog kandidata za gradonačelnika, Nenada Stevandića, iako je maltene cijela opozicija stala iza Dragana Čavića, kandidata predloženog od Demokratske partije i Partije demokratskog progresa. Tvrdi se, da nije bilo ovakvog „razbijanja“ opozicije, Dragan Čavić bi pobijedio Slobodana Gavranovića. Prema onome što se moglo čuti iz redova Demokratske partije i Partije demokratskog progresa, njihov kandidat Dragan Čavić najveći broj glasova dobio je u urbanim dijelovima grada, u gradskim mjesnim zajednicama. Nezvanično, Čavić je između ostalog dobio više glasova od Gavranovića i u banjalučkoj Mjesnoj zajednici Nova Varoš, gdje živi Gavranović, što je navodno razbjesnilo Gavranovića, koji je optužio tamošnje stranačke aktiviste da nisu ništa radili za njegovu pobjedu. Za Dragana Čavića, tvrde u Demokratskoj partiji i PDP-u, glasali su uglavnom mladi i urbani stanovnici Banje Luke, kojima je više preko glave bilo višegodišnje vladavine Dragoljuba Davidovića i SNSD-a. „A dobili smo Banju Luku, to je važno“, bile su to najčešće riječi koje je predsjednik SNSD-a ponavljao nekoliko dana nakon izbora. A razloga za ovakvo zadovoljstvo Milorada Dodika, i pored činjenice da je u većem dijelu RS njegova stranka izgubila izbore, vjerovatno jeste i u činjenici, što je primijetio i jedan broj medija, da je grad važan za ovu stranku jer ima veliki budžet.

Gradonačelnik Banje Luke biće Slobodan Gavranović. Savez nezavisnih socijaldemokrata, Demokratski narodni savez i Socijalistička partija dogovorili su raspodjelu 15 pozicija u gradskoj upravi i odjeljenjima: Socijalističkoj partiji trebali bi pripasti tri, isto toliko i Demokratskom narodnom savezu, a ostatak SNSD-u. Tako bi SNSD-u pripalo odjeljenje za finansije, komunalne i stambene poslove, Komunalna policija i inspekcija. Socijalističkoj partiji bi pripalo Odjeljenje za društvene djelatnosti, a Demokratskom narodnom savezu Odjeljenje za prostorno uređenje u Administrativnoj službi grada. Pominjalo se da bi mjesto predsjednika Skupštine grada Banja Luka trebalo pripasti Socijalističkoj partiji, ali po svemu sudeći predsjednik gradskog parlamenta biće iz Demokratskog narodnog saveza.

Inače, prema dosadašnjim izbornim rezultatima , u gradskom parlamentu SNSD će imati 11 odbornika, PDP i SDS po četiri, Demokratski narodni savez , Sosijalistička partija i Demokratska partija po tri, Narodna demokratska stranka dva, a jedan će pripasti nacionalnim manjinama. ŠEHER 9 BANJA LUKA

Komentar

SRBIJA NIJE PODRŽAVALA ZLOČINE I GENOCID KOJE JE IZVRŠILA RS Banjaluka, 24.9.2012.

Tekst: Rešad Salihović

Konačno, nakon svih negiranja iz Srbije da ona nije učestvovala u ratu u BiH, stiglo je priznanje, doduše sa zakašnjenjem, da je Socijalistička partija Srbije zaslužna za stvaranje RS-a. To je na javnom skupu te partije u Banjaluci rekao Ivica Dačić, premijer Srbije, i napomenuo kako nije zadovoljan načinom na koji vlasti RS-a uzimaju u obzir tu činjenicu, a to je da njegova partija pored pomoći koju je pružala RS-u nikada nije podržavala ratne zločine, genocid i stvaranje ''Velike Srbije'', već samo prava Srba gdje god da oni žive. ''Prisustvovao sam različitim skupovima kada su pojedinim ljudima dodjeljivane plakete, a one koji su stvorili RS sramota vas je da pomenete'', rekao je Dačić. Nema sumnje da je Dačićeve socijaliste itekako razljutila odluka Milorada Dodika, da je dan prije Dačićevog dolaska u Banjaluku posthumno odlikovao 20 lica poginulih u borbi za oslobađanje RS-a u otadžbinskom ratu, a da nije naveo od koga je RS oslobodio, dok je zaboravio odlikovati braću preko Drine. Da li slučajno ili ne, ovakvom izjavom Dačić nije ostao dužan Dodiku i na RS natovario breme kojeg će za sva vremena nositi, a to su ratni zločin pa i genocid, što mu u ovom entitetu nikada neće oprostiti, mada je objektivno bilo samo pitanje dana kada će se to dogoditi, da Srbija braneći svoju ulogu u tome ''izvođačima radova'' ratnih zločina i genocida nakalemi ono što su zaslužili.

Time je Ivica Dačić objelodanio sukob koji traje duže vremena na relaciji socijalista i SNSD-a, te na određen način poručio Dodiku da se ne miješa u unutrašnja pitanja Srbije i dao mu do EHER 10 Š BANJA LUKA

znanja ''ko je glavni i ko se pita u Srba''. Zapravo, Dačić je Dodiku na njegovom terenu opalio pravu pljusku, jer se prilikom posjete Banjaluci nije sastao sa njim kako je to imao običaj Boris Tadić, nego sa entitetskim premijerom Aleksandrom Džombićem, kojem je uz to napomenuo: «Ostavite se grljenja i isticanja ko je veći Srbin, nego pokažite da li znate da radite svoj posao.''.

A evo šta je o poslu kojim se bavi aktuelna SNSD-ova vlast rekao bivši predsjednik RS-a Dragan Čavić: ''U Banjaluci je sve moguće, kao što je gradska vlast izdvojila pare da se napravi most u Dervišima i čitavu cestu koja vodi u privatnu građu vlasnika jednog od socijaldemokrata. Ja uoči izbora ne otvaram takve ceste i razne ustanove koje se ovdje otvaraju punih dvadeset godina. SNSD okreči dom zdravlja i odmah objave otvaranje doma zdravlja, izvuku bijele crte na asfaltu i objave njihovo otvaranje, koje režimski mediji dižu na taj nivo, da se svaki dan nešto otvara što je već davno otvoreno''. Dačić nije zaboravio istaći i kako je on jedini političar iz Srbije koji ne traži ničiju pomoć i političku podršku iz Banjaluke, što je naprosto zaprepastilo vladare SNSD-a, pa je Džombiću kao đaku prvaku održao lekciju kako se RS treba boriti za opstanak i za socijalnu pravdu, jer ste se, kako je naveo, do sada uglavnom bavili nacionalnim pitanjem, a za to vrijeme su fabrike opljačkane, radnici ostali bez posla, nastao je uzak krug bogatih, i širok krug siromašnih, i kada se uhvatite u koštac sa tim, u tome ćete imati podršku Srbije. Zato mislim da je važno reći, kada je socijalistička partija u pitanju, da je to jedina partija koja ima u vidu borbu za opstanak RS-a, a sa druge strane koja ide paralelno sa tim kao drugim stubom politike, a to je zalaganje za jednakost, ravnopravnost i za socijalnu pravdu. I jedno i drugo pitanje je suštinski važno za RS, jer ne može postojati društvo u kojem ne postoje principi pravednosti. U svakom slučaju Dačić je Dodiku u brk rekao istinu da ovdje pravda poodavno ne stanuje i da će postavljanjem dvojice ključnih ljudi iz Srbije na vrlo bitna mjesta u ovom entitetu on kontrolisati novčane tokove RS-a ali i rastrošnog Dodika.

Š E H E R 11 BANJA LUKA

POSJETA GRADSKOJ ORGANIZACIJI SLIJEPIH BANJA LUKE

Pomoć slijepima Dani "Vezenog mosta" u Banjaluci bili su prilika i za susrete sa članovima Gradske organizacije slijepih, na kojima su i ime našeg Saveza prisustvovali Mirsad Filipović, Mesud Mulaomerović i Ferid Lukačević.

U ime domaćina informisao nas je o radu ove organizacije njen predsjednik Miroslav Mandić, istakavši da im je potrebna pomoć u nabavci adekvatnog vozila. Misija organizacije je stvaranje boljih uslova života i rada slijepih i slabovidnih lica, njihova socijalizacija i integracija u širu društvenu zajednicu.

Gradska organizacija slijepih Banja Luka je društveno-humanitarna, nevladina i neprofitna organizacija, fomirana davne EHER 12 Š BANJA LUKA

1949. godine sa ciljem da poboljša životni standard slijepih lica u različitim društvenim uređenjima. Njeno djelovanje, pored grada Banje Luke, obuhvaća i opštine Prnjavor, Laktaši, Čelinac, Kneževo i Kotor Varoš. Organizacija ima 320 članova, od toga stotinjak žena, zatim 5 u radnom odnosu,12 učenika u osnovnim školama, 2 studenta, 20 nezaposlenih, dok su ostali u penziji ili bez ikakvih primanja.

Glavni zadaci organizacije su: posredovanje pri zapošlja-vanju i rješavanju stambenog problema, potom provođenje projekata edukativnog karaktera, kao što su obuka na brojevom pismu i rad na računaru, obuka kretanja u prostoru s bijelim štapom, učenje stranih jezika,

provođenje usluge personalne asistencije, zatim obilazak članstva, nabavka i distribucija tiflo-tehničkih pomagala, obezbjeđenje i podjela robne i novčane pomoći najugroženijim, stvaranje uslova za sportske i kulturne aktivnostima, organizovanje izleta itd.

Značajne su i programske aktivnosti vezane za podjelu paketa djeci, obilježavanja Dana žena, Dana B.Luke 22. april, međunarodnog dana bijelog štapa /15.10/, svjetskog Dana invalida /3.12/, i sportske aktivnosti pod nazivom "Vikend sporta za slijepe u kuglanju i golbalu" .

Ovo su sve razlozi koji opravdano zaslužuju podršku i Saveza Banjalučana u Švedskoj i pojedinaca, radi nabavke kombi vozila /8+1/,starosti do 7 god-

Foto: Goran Mulahusić

Reportaža

Tekst: Mesud Mulaomerović ina,koji bi veoma pomogao organizaciji i članstvu. Posebno je ovo vozilo potrebno za obilazak članstva, odlazak doktoru, nabavku životnih namirnica, odlazak u lokalne i republičke organe, zatim za kulturne i sportske aktivnosti, prevoz na implementaciju edukativnih projekata, učešće članova na seminarima, sportskim, šahovskim i kulturnim manifestacijama i dr.

Sa uvjerenjem da će naše članstvo i čitaoci prepoznati potrebu humanitarne pomoći, za realizaciju nabavke vozila, rukovodstvo Saveza slijepih B.Luka je uputilo srdačan i iskren pozdrav sa željom da ova saradnja urodi obostranim zadovoljstvom.

Vrijedni aktivisti:Mirsad Hadžić, predsjednik Miroslav Mandić i sekretar Radomir Radanović Š E H E R 13 BANJA LUKA

Kolumna

JUČE, DANAS I BEZ SUTRA Tekst: Radmila Karlaš „...Poštovani slušaoci, član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske saglasio se sa predsjednikom manjeg entiteta Miloradom Dodikom da se bez Zlatka Lagumdžije u budućnosti mora i može, te da dotični konačno treba da da ostavku ... Ujedno, podsjećamo da je narečeni Lagumdžija i krivično odgovoran zbog toga što je koliko ljetos davao instrukcije kojima je naveo predstavnika misije BiH pri Ujedinjenim nacijama da prilikom glasanja u Generalnoj skupštini UN-a podrži Rezoluciju o Siriji što pored političke povlači i krivičnu odgovornost...a sve se dešavalo iza leđa srspkih predstavnika u Ministarstvu insotranih poslova....Ovo nije prvi put da se težnje ka unitarizaciji b-h prostora pokušavaju realizovati i na ovaj način... “ Postizborni je jesenji dan. Remeti ga nezamisliva buka motora, koji je, nevjerovatno, ali istinito ipak nadglasan tonom pojačanog radio prijemnika u automobilu neidentifikovane marke. „Utišaj to...“ „Šta...“ „Utišaj, vidi tamo se nešto dešava...“ Automobil se zaustavlja. „Šta se dešava...“ žena iskače prva iz automobila, dok čovjek sa osjećajem krivice gasi radio. „Čekam već 45 minuta, a njega nema. Ovi u Autoprevozu nisu normalni. Porušili su i upravu, onu zgradu na banjalučkom polju, mamu li im mafijašku, pa sad radi ko šta hoće...“ „Čega nema...“ „Pa gradskog autobusa, evo osijedih čekajući, ja bih to sve na Goli otok...“ „Ma ne pitam te ženo za autobus, već što su se ovoliki ljudi okupili na cesti. Ej, vidi rotacija...“ žena vuče muža za rukav i pokazuje prema policijskom automobilu ispred kojeg se upravo parkira i vozilo Hitne pomoći. „Ja bih ipak da poslušam Vijesti“, molećivo će muž jednom nogom već okrenut natraške, ali ga žena grabi za rukav, ne puštajući. „E nećeš, ljetos je ovdje bio živi spektakl kada se konj sudario sa automobilom i mi smo samo prošli. Zahvaljujući tebi, nismo ispali ni u novinama, a bome ni na televiziji. Samo je onaj konj bio tema dana...“ „Gospođo, konji su uvijek tema dana“, namignu joj dječko kojem je upravo nagazila na nogu. „Sine, šta se ovdje dešava.“ „Nećete vjerovati, ali u ovom slučaju imamo dva konja, od kojih je jedan plemenit. Saobraćajka, ali vam garantujem da je plemeniti konj najmanje kriv.“ „Ne mogu da vjerujem, pa i ljetos je ovdje bio isti slučaj. I, ima li povrijeđenih.“ „Pa, konjina jest povrijeđen u lakat, a plemenita životinja krvari.“ Žena je uzbuđena do neprepoznatljivosti. Gura muža u leđa i oboje prilaze konju koji stoji nasred ulice. „Gospođo, to je taj plemeniti.

Onaj drugi je preko“, viče joj mladić u leđa. Nekadašnja ulica Nurije Pozderca po drugi put u posljednja tri mjeseca poprište je gotovo identične saobraćajne nesreće. Konj je premda nedolično povezan sa zaprežnim kolima stajao dostojanstveno, dok mu se krv slijevala sa sapi i iz usta na asfalt. Svi pokušaji da se mjestu privede neko od veterinara dugo su bezuspješni. Deja vu.

Ulica je ubrzo postala poprište policije, znatiželjnika, te osoblja Hitne pomoći koje je ubrzano konstatovalo da nema pojma o plemenitim konjima i dalo nekoliko tupfera za prvu pomoć... „Treba tog Lagumdžiju otresti po jajima. Ne može on tek tako...“ EHER 14 Š BANJA LUKA

muž je frustriran nedostatkom doze informacija sa radio prijemnika i ne predaje se tek tako, dok žena krči put gazeći sve pred sobom. „Ja sam za kastraciju...“pomogao mu je glas koji se protegao odnekud sa bicikla. „Ama ljudi šta vam je, ovo sam jednom propustila i ne bih više ni za živu glavu. Ima da se napenalim pored konja da mene prvu uslikaju“, žena je vidno rumena od viška adrenalina. Muž je blijedo posmatra: „ A da te ne udari kap. Ja nemam od čega da te sahranim, tek toliko da znaš.“ „Ljudi, sklonite se da dam konju vode,“ starija žena je dahćući prinosila vedro vode. „Šta ti ono reče, trebalo bi tog smutljivca za jaja...“ naheri se čičica u po vidnog polja.

Muž jedva dočeka svoj teren. „Kažem ja tebi, to će nama Sarajevo glave doći. Oni se tamo ponašaju kao da mi ne postojimo boga mu,“ čičica je vidno sretan što će koju prevaliti preko usta, dok ga žena gotovo ljubomorno gleda. Ovo veče trebalo je da pripada samo njoj. „Gospodine, samo da prođem, konj je žedan“, još jedan pokušaj i vedro s vodom je ispred plemenitog konja. „Ako Lagumdžija ne ode, donji smo...“ „Izvinjavam se, kako to mislite da nema nijednog sposobnog, mobilnog veterinara u gradu, pa konj će presvisnuti ovdje. Pa gdje mi to živimo“, ženski glas je bio na rubu suza. „Još malo pa u ilovači...“ oglasio se neko u prolazu. „Nas nema za njih već odavno. Taj Lagumdžija je i ljetos ono o rezoluciji i Siriji, kao da mu je BiH sosptvena ćaćevina. A i neka je, mi nismo u BiH, već u srpskoj Republici...“ „Oprostite, možete li se samo malo pomjeriti. Tako...“ mladić iz gomile se izdvojio, vješto sagnuo i povezao komad tkanine konju preko sapi. Životinja je i dalje mirno stajala dok je krv iz usta nastavljala da kapa na pločnik. „Ama kako nema baš nijednog veterinara...“ djevojka je gotovo vrištala u slušalicu. „A nas više ne uznemiravajte, mi smo Hitna pomoć, a ne Veterinarska stanica“, sirena za odlazak na vozilu već je upaljena. „Bolje vam je da se preimenujte u Pogrebno preduzeće, dođete kad je već kasno ili ne dođete nikada. Prošle godine mi je kona pored vas živa umrla“, vikala je žena sa prozora obližnje kuće. „Kako živa, pa umrla“, dobaci neko. „Ljudi, je li neko povrijeđen, ko je vozio taj auto što je udario u konjsku zapregu..“ „Ja sam povrijeđen...“ „Vi, a Hitna upravo ode.“ „Povrijeđena mi je duša od ovih papaka što se dočepaše asfalta... „ „Kakva sad duša, jeste li vi pri sebi.“ „Jesam, i previše. A taj papak, konjina što je vozio, da prosti ovaj konj tamo“, pokaza prema plemenitoj životinji, „e, pa taj vam je neki poslanik u skupštini i boli ga lakat.“ „To znamo da njih boli lakat za nama.“ „Konjina je stvarno povrijedio lakat, eno ga urla da mi dođe da ga ko u onom vicu o Husi i Hasi...“ „Ajmo miči, miči narode...“policajac je mlatarao rukama i rastjerivao okupljene kao kokoši. „Kažem ja tebi, oni nama ne daju da dišemo...“ „Ama čovječe ne guraj se, samo si mi ti još falio. Kad se ne uguši danas od ove žege. Je li ovo oktobar ili je juli. Primila penziju a bolje da nisam, samo me glava zabolila, hiljadu rupa treba začepiti, a nema... Čekam već sat prokleti autobus. Taj Autoprevoz je davno trebalo uništiti kao Sodomu i Gomoru,“ žena je demonstrativno okrenula leđa policajcu, koji je nemoćno pokušavao da prokrči put. „Kod nas u Švedskoj ovakve scene su naprosto nemoguće. Naš sistem...“ „Samo si mi ti još falio, zar se više niste svi vrnuli u tu vašu jebenu Skandinaviju, ajde miči, kočoperite mi se tu kao paunovi...“

Kolumna „Ma nemoj, kada biste vi ovdje izvadili ruke iz guzice i zasukali rukave bilo bi vam bolje. Ali vi samo kritikujete. Kod nas u Švedskoj...“ „Rekao sam da mičeš, majku mu...“ „Sram me je i reći odakle sam. Ovo je jedna divlja zemlja gdje je i bog rekao laku noć. Niko vas ne voli i ne želi ni u gostima...“ „Ama miči, majku ti tvoju, goni se u taj svoj svijet..„Čiji je ovo konj...“policajac se napokon domogao poprišta. „Za ovog plemenitog znamo čiji je, a konjina je prodana duša,“ čuo se muški glas. „Ko je to rekao“, dreknuo je policajac. „Masa“, opet je odapeo isti glas. „Daću ja vama masu, a kad treba glasati, svi prvo žderete i pijete pod šatrama, pa onda zaokružujete. A poslije žderanja naravno bude sranja. A poslije lokanja, boli glava...“ „Ne, već bude Nemoj po glavi druže plavi...“ Mlada Romkinja u blizini zaprege je bacila cigaru. „Konj“, zbunjeno je pogledala okupljene, mislim, ovaj ovdje konj je moj, sad će i muž da mi stigne. A onaj tamo“, snebljivo je pokazala prema odjelu s kravatom naslonjenom na drvo, „pa, taj tamo je naprosto podivljao nasred ceste, propeo se...“ „I ja bih podivljala draga moja od bjesa, garant taj skupštinski pacov nije ni žedan, a ni gladan. A ovaj tvoj jadničak plemeniti zna samo da tegli...“ djevojka sa telefonom u ruci je sad mahala prema Romkinji. „Rekao sam da se maknete, ajmo, sklanjaj se narode...“ policajac je ponovo povisio ton.

Na dvije gajbe nasred ceste, tik do konja, sjede dva sredovječna druga. Nešto ranije pili su pivo ispred obližnjeg granapa, da bi se premjestili kako poslije rekoše da su u toku. „I taman kad sam pomislio da ću preživjeti, umro sam.“ „Koliko vidim živ si.“ „Ma jok, mrtav sam, samo što se nisam počeo kočiti, dobio sam dvije opomene iz banke, a žiranti spremaju hladno oružje...“ „Ja vama lijepo kažem da se maknete...“ i tu se policajac razljepio o pločnik koliko je dug i širok. „Da mu ne zasmetaše ove naše gajbe, šta ti misliš.“ „Da bježimo“, drugi će i sprži niz ulicu kasom.

Policajac, već modar u licu zaurla iz sveg glasa. Konj zarza, a poslanik podrignu. „A ja lijepo kažem da Zlatko Lagumdžija nije naš jedini problem. Mi smo opkoljeni neprijateljima...“ muž i čičica nastavljaju besjedu, dok im se policajac bezmalo pod nogama pokušava osoviti na noge. „A Dodik te pravo brani dobro...“ mladić što povija konju sapi na čas podiže glavu, „samo mu još fali puškomitraljez na onoj osmatračnici od njegovog tornja da nas još bolje odbrani...“ „Neka, neka. Neprijatelju ti nikad ne smiješ vjerovati...“ „I onda ti se ja draga moja naprosto onesvjestim.

Nisam doručkovala, nema se, pojurila u poštu da platim one račune od ove penzionerske sirotinje, kad tamo mrtva glava, sve grob do groba od nas staraca i ja samo tako, odoše noge. Ma gdje li je taj prokleti autobus...“ „Molim vas lijepo da se maknete...“napokon stiže i veterinar. „Bi li to veterinar...“ upita neko. „Jok, već ti si. Ej, đe si ti komšo, šta ima...“ onaj će s gajbe. „Danas pokopali onog Medinog...“

„Šta mu bi...“ „Liječili ga pogrešno, a i ono što je bilo ispravno nije pilo vode, nigdje para za ljekove...“ „Kod nas u Švedskoj...“ opet se začu glas. „Ako mi još jednom pomeneš Švedsku...“ policajac napokon dostojanstveno stoji na nogama. „I onda ja kažem ženi, tjeraju me žiranti, banka mi je za vratom, ti ne radiš, ja nemam posla, djeca gladna, ajmo mi lijepo svi skupa u...“ „Ma u onu stvar!. Vidiš da čekam taj ludi autobus satima, da nisam u penziji, ovdje bih je garant dočekala...“ „Pitaju mene Švedi pa kakvo smo mi to zemlja, kakvi su nam to političari...“ „Neka mi niko više nikad ne spomene ni slovo š od tih Šveda. Ajmo, pomjerite tog konja s ulice, rekao sam“, policajac skida šapku i češe se iza uha. Mlad Rom iskače iz trabanta i grabi ular. Konj otresa grivom i krupnim očima dugo posmatra okupljene.

Djevojka s telefonom u ruci slavodobitno maše prema veterinaru. „Za jaja rekoh ja vama, Lagumdžiju treba za jaja...“ „Hoće li taj autobus ikad...“ „Ako žiranti krenu na vrata, ja ću kroz prozor...“ „Umire narod od bjede bolan...“ „E, a kod nas u Švedskoj...“ „Dajte molim vas, samo je ovaj Vrbas lijep, ostalo su govna...“ „Vidi papaka, alo, evo ga trotoar papci, ne hoda se cestom...“ „Hitna hitna, mene boli džep...“ „Ajmo narode, zabava je završena, sklanjaj se“, policajac maše pendrekom.

Niko se ne miče. „Ama ljudi, vidite na šta ličimo, možemo li mi i oko čega u ovoj zemlji da se dogovorimo kao ljudi...“ policajčev ton već je prešao u falset.

Niko ne mrda s mjesta. Konj stoji pripet za drvo i posmatra. Nedokučivo je gleda li okupljene ili pak isključivo odjelo i kravatu ispod kojeg se pomalja maljava ruka koja prinosi mobilni ništa manje maljavom uhu. „Šefe, pošaljite nekog po mene.

Ništa posebno, na terenu sam, čista saobraćajka. Za sutra mi obezbjedite drugi automobil.

Kako mislite ko je kriv. Pa konj. Šta kažete... Ma šefe, nisam ja konj, već je ovdje jedan konj...“ Plemenita životinja ga sad bez sumnje gleda ravno u oči. Potom posmatra okupljene iza kojih se još uvijek kočopere predizborni plakati i slogani. Preko kojih je neko već nakačio obavjesti o najnovijim poskupljenjima.

Nedaleko, umaknuvši ženinom čvrstom stisku, čovjek se zadovoljno zavaljuje u automobilu i pritišće dugme na radiju. „...Jer nam samo opstanak naše Republike Srpske garantuje stabilnost. Zato treba oštro reagovati i tražiti smjenu Zlatko Lagumdžije... Istovremeno, zbližavanje sa Srbijom je jedini put, jer, podsjećamo, predsjednik RS Milorad Dodik je tokom prvog zvaničnog susreta sa srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem izjavio da BiH nije sposobna da preživi i da je u životu vještački održavaju samo stranci...“ Odjednom se čuju propeleri, a na nebu se ukaza helikopter, najomiljenije prevozno sredstvo Her Presidenta. Plemenita životinja počinje da rže sve glasnije i glasnije, narodni poslanik je bogobojažljivo mahnuo prema odlazećoj letilici, a sa radio prijemnika se začula orgazmična nota večernje spikerke.

Dobro veče, Predjedniče. Smrklo se!

Š E H E R 15 BANJA LUKA

Magazin „Šeher“ u posjeti banjalučkim Trapistima

N A P I S AO : Slavko Podgorelec

LJEPOTE I ISTORIJE - NIKAD DOSTA !

K atolički red ’cistercite’ u Bajnu Luku godine 1869. dovede Pater Franz Pfanner, Nijemac, koji je jedino u tadašnjoj Turskoj mogao naći prostor za podizanje samostana (!!!) nakon što je njegovu zamolbu odbio hrvatski Sabor...

A tadašnji Sabor debelo se ’sefnuo’ (’prešao’, kratkovido prevario)– jer su monasi reda Sv.Bernardu – zapravo načinili industrijsku i kulturnu revoluciju u Rumeliji (evropskoj Turskoj) i njenom najzapadnijem dijelu, Bosni).

Na obostrano zadovoljstvo (i Samostana i magazina ’Šeher Banjaluka’) glavni urednik Mirsad Filipović, vrsni fotoreporter Goran Mulahusić i banjalučki dopisnik, učiniše posjet ovoj Božjoj Kući, a domaćin bijaše pater Franjo... Nauživasmo se lijepe priče: osim pivare, Trapisti su ovdje utemeljili ’siraru’ čiji sir ’Trapist’ je krasio ne samo trpeze Habsburga – nego i loze Karađorđevića (bijahu dvorski dobavljači!). U ’zlatnim vremenima’ ovaj Samostan imao je oko 250 monaha (kaluđera, ’derviša’) koji su – slijedeći egidu ORA ET LABORA (moli i radi), osim sirotišta (multinacionalnog!), zanatske (obrtničke) škole, imali i tvornicu sukna, mlin, štampariju, sagradili prvu elektranu na Vrbasu. Prva žarulja banjalučka prosvijetlila je ovdje 1899. godine (!).

Kada je riječ o obrtničkoj školi (fantastično opisana u feljtonu monsinjora Ivice Božinovića) mora se znati da su svršene zanatlije, iz ovoga Samostana, sa ’majstorskim pismom’ (i najnužnijim EHER 16 Š BANJA LUKA

alatom!) odlazili u gradove-mjesta nekadašnje Kraljevine Jugoslavije gdje ih je (unaprijed!) čekao posao.

Gosti iz Švedske (uz predivnu priču koju je pleo pater Franjo) prvo su posjetili crkvu. Vidjeli su reliefe talijanskog arhitekta Bruna Diamanta koji je na kapitelima stubova ovjekovječio sve opate (titula u rangu biskupa) i prizore iz Starog zavjeta. Diamant je i Crkvu projetirao na temelju armiranog betona – prvu takvu građevinu u Bajnoj Luci. Još nešto: narečeni Bruno je (u Kotor Varošu) krišom izvadio i brojno drago i poludrago kamenje (rubine, smaragde, safire i topaze), smišljenom ’prevarom’ transportovao do Amsterdama (gdje su obrađeni) i ugradio u Tabernakul (sveto hranište – mjesto gdje se čuva ’hostija’ odnosno simbolično ’tijelo Hristovo’).

Na žalost, narečeni tabernakul je u avgustu 1988. godine ukraden iz ove Crkve. I nikada mu se trag nije pronašao. Pater Franjo (koji je gostima iz Švedske omogućio da nabave izvorni-brendirani ’Sir Trapist’ i ljekovite pripravke časnih sestara iz samostana Aleksandrovac) nije propustio priliku za istinitu anegdotu koji je Vaš dopisnik poodavno objavio; naime, utemeljitelj Franjo (Franz Pfanner) po dolasku u Banjaluku primijeti kako se ovdje ’loče’ rakija (šljivovica) u velikim količinama – i tom poroku su podložni i katolici, i pravoslavni, i muslimani.Onda je pater Pfanner (1872.) načinio sušionu šljiva i učio da se od njih – zimi, pravi kompot... A domišljata ’raja’ je u februaru iduće godine došla zahvaliti Pfanneru – jer ih je ’prosvijetlio’ i omogućio im da i zimi, od suvih šljiva, peku rakiju...

Reportaža

Foto: Goran Mulahusić

Š E H E R 17 BANJA LUKA

Bilježimo Foto: Goran Mulahusić

Uspješna panel-debata sa oblasnim političarima Tekst:Asima Skoko

Den 27 september,2012 anordnade Byrån mot diskriminering i Östergötland för 7-de året i rad Dagen mot diskriminering som hölls på Arbetets-museum. Årets Dagen mot diskriminering hade rubriken ”Stoppa kvoteringen! – Bryt enfalden och öka mångfalden på arbetsplatsen!”

Vi ville vända på steken och diskutera varför det verkar vara så svårt att få till jämställda arbetsplatser som karaktäriseras av mångfald.

Dagen var uppdelad: Frukostseminarien bjöd vi in FIA (Föreningarans Interna Antidiskrimineringsrbete) och Ineterfem (en tankesmedja av och för kvinnor med utländsk bakgrund)som berättade om hur kan man bryta diskriminerings trenden med kompetens baserad rekrytering. Det var c.a 15 åhörare Lunchseminarium bjöd vi in årets mångfalds företag Axfood som berättade om hur man tar tillvara kompetensen och får till ökad mångfald i praktiken och en forskare som såg detta genom forskningsperspektiv.

Kvällsaktiviteter bjöd vi in Alexandra Pascalidou journalisten och författare av den kända boken "Taxi"som talare.Hennes tema var mångfald och diskriminering idag.Hon bjöd till med berättelser ur hennes uppväxta liv i Stockholmsförorten Rinkeby, talade om de fördomar som finns om olika nationaliteter och om hur hon själv dagligen får kämpa med förutfattade meningar om folk. Det fortsattes med en kort paus med mingelmat och underhållning och efter det en paneldebatt om kvotering med politiker, näringsliv och forskare där det debatterades om möjligheterna och fällorna med kvotering.

Kvällen avslutades med dans från Bolivia kommittèn.

EHER 18 Š BANJA LUKA

Oduševila neposrednošću i znanjem: Popularna Alexandra Pascalidou

Bilje탑imo

19

18.susret BanjaluÄ?ana P r i p r e m i o : G o ra n M U L A H U S I Ć

Uz novi roman Edhema Trake »Svjetlo povratka«

Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Ismet Bekrić

ODA ZAVIČAJU Već svojim prvim romanom (»Kuća na Kunovu«, Sarajevo,

1999.) Edhem Trako je označio osnovnu tematiku i poetiku svoje proze i poezije – zavičaj, kao čudesni prostor sazdan od travnatih padina i šumaraka što se spuštaju prema Ćehotini i Drini, tamo kraj Foče, kao latice cvjetova sjećanja na kojima neizbirisivo žive slike i glasovi djetinjstva, preliveni u život kao suština i smisao, radost i uzdah, odlazak i povratak. Za Traku je njegovo rodno Kunovo stalna žudnja, dobrota, životna i literarna metafora, hamajlija/ogrlica koju ništa ne može potrgati i rasuti njeno biserje. Preplitanje srećnijih slika djetinjstva i zavičaja sa surovom stvarnošću progonstava i muhadžirskog života susrećemo i u Trakinim proznim knjigama »Nona« (roman, Sarajevo, 2003.) i »Slike za privid« (priče, Sarajevo, 2006.), te posebno u zbirci pjesama »Cvjetovi iz Čaira« (Sarajevo, 2009.), koju doživljavamo kao lirski dnevnik, pjesničku hroniku života rastegnutog od jednog do drugog progonstva, od jednog do drugog nesna.

Između dva prognanička nesna, dva »albuma životnih slika«, prepunih tamnih sjenki, pruža se i luk novog romana ovog banjalučkog autora koji sada, na obalama sjevernih mora, gdje je, ne svojom voljom, morao tražiti novo utočište, ponovo doživljava i svoje banjalučke decenije, i svoje djetinjstvo u istočnoj Bosni, kada je, s majkom i sestrama i braćom, osjetio sve strahote rata, smrti i krvoločnih prijetnji koje mu nigdje nisu dale smiraja. A on je samo želio biti u svome selu, igrati se sa svojim vršnjacima i udisati miris trava zavičaja. »Po drugi put sam prognanik. Prvi put kao dječak, a drugi kao šezdesetogodišnjak. Nikada nisam slutio, niti kroz kakve slike, da se zlo iz minulih godina, jednoga dana može pojaviti pred mojim očima«, piše Trako u prologu svoga novog proznog rukopisa. A zlo se, eto, ponovilo, da svojim lancima nepopustljivo stegne čovjeka mehke riječi. »Je li izgnanstvo zaista strašno, i može li progonitelj zbog toga biti beskrajno nesretan?« pita se prognani pisac, koji na to pitanje ne može odgovoriti, ali samo zna da je najteži osjećaj zbijen u to, da nije kriv što je prognan, i da zbog toga tuguje, sanjajući o povratku kao uzvišenom cilju i smislu života koji se samo prelijeva, iz dana u dan, iz jednog godišnjeg doba u drugo, kao što se tihi smiješak pretače u uzdah.

Novi roman Edhema Trake građen je, tako, na dva životna EHER 22 Š BANJA LUKA

odredišta – odlasku i povratku. I kad su početkom drugog svjetskog rata Kunovci, a među njima i hrabra žena Mirićka (nazvana tako po selu iz kojega je, udajom, došla u Kunovo) sa brojnom nejači, morali bježati sa svojih padina, da bi spasili gole živote, i kad su se probijali od nemila do nedraga, da bi postali muhadžiri u udaljenim krajevima, u njima je, ipak, odmah zatitrala žudnja za zavičajem, želja da se vrate u svoje kuće, makar i na njihova zgarišta. Zato je i ovaj roman istinska oda povratku, zapravo onom vječitom pripadanju zavičaju, koje postaje metafora korijena i doma/domovine.

U romanu, prepunom slika koje se prepliću u poetsko/dokumentarnu hroniku jednog vremena i nevremena, najupečatljivije, najljepše su one koje govore o povratku – brojanja mjeseci i dana kad će sela i gradovi privremenih adresa biti zamijenjeni znakom da se krene nazad, čekanja na usputnim stanicama na vlakove koji će, zatim, danima voziti muhadžire do rodnih mjesta, pa do danonoćnih pješačenja do svoga sela kojega nisu vidjeli od početka rata i progona. Te stranice, a posebno one na kojima mladić i dvije žene tjeraju svoje krave uz Drinu i uz obronke i šumarke, spadaju u najljepša mjesta literature nastale u dijaspori. One su prepune onog čudesnog unutarnjeg svjetla koje obasjava puteve do rodne kuće.

Svjetla koje nas i obasjava iz ovog romana, po njemu i nazvanog: »Svjetlo povratka«. »Svjetlo povratka najljepše je od svih svjetala, milost je njegova najljepši dar«, zapisao je Trako u ovoj nadahnutoj prozi. A to je »svjetlost koja čovjeka dovede na rodnu grudu«, koja je i »ključ opstanka«. Biti muhadžir, prognanik, znači biti stalno na nekom putu, putu koji se izgubio u vremenu i prostoru, ali koji nije izgubio svoj smisao. Trako u svojoj prozi uvijek živi s »osjećanjem povratka«. »I što izgnanstvo traje duže, što je život bliže kraju, sve više se lijepi za našu dušu htijenje da se vratimo tamo odakle smo prognani. Utjeha da smo pronašli dobro utočište, samo je varka.« Novi roman Edhema Trake svojevrsna je lična, i zajednička, oda zavičaju, koja nas od početka do kraja vezuje za svaku stranicu, svaku sliku/priču; tu nismo samo odmjereni čitaoci, pratioci zbivanja, nego i sudionici, suosjećajnici, koji se odjednom i sami nađemo u tom preplitanju svjetala i sjenki, u tom hodu kroz vrijeme, noseći oko srca zavičajnu hamajliju – travku sa proplanka, slap rječice, glas komšije koji te zove sa susjednog brda, pisak lokomotive koja te vraća kući.

Kultura

»Iskerane pjesme« Sadete Sokol

A dobra riječ dobru riječ traži...

Piše: Ismet BEKRIĆ Sadeta Sokol, Banjalučanka u Švedskoj, pokazala je da nikad nije kasno za stvaranje – na pragu svoje osamdesete godine objavila je svoju prvu knjigu stihova. Rođena je 1932. godine u Bosanskoj Gradišci, a nakon što je učila djecu u seoskim školama, dolazi 1954. godine u Banjaluku, u kojoj je dugo radila kao vaspitačica u vrtićima »Mina Delić« i »Mara Mitrov«. Putevi progonstva odvode je 1995. godine u Švedsku. Tu počinje njena druga životna priča – novo obrazovanje i predan rad u udruženjima i klubovima Banjalučana, a posebno u Savezu žena BiH. Bavi se vezom (keranjem, heklanjem) i izradom tapiserija i slika od suhog cvijeća. »Kada sam ostala sama u sivom gradu – djeca i unuci otišli su 1992. i 1993. godine u druge zemlje koje su im pružile ruke spasa – utjehu sam tražila u keranju«, sjeća se vrijedna Sadeta Sokol. »Keranje mi je mnogo pomoglo da u stvaralaštvu nađem bar mali smiraj i ublažim tugu zbog odvojenosti od najdražih i zbog svih strahota koje su se dešavale na našim prostorima.« Dolaskom u Švedsku, Sadeta Sokol nalazi novu utjehu u stvaralaštvu – piše pjesme, priče i zapise, pjeva u horu i svoje rukotvorine od niti, svile i suhog cvijeća predstavlja i na zajedničkim izložbama i prigodnim susretima. Nižu se, tako, specifični banjalučki vezovi, iskerani motivi i snovi, kolaži, te posebno pjesme u kojima žal za prošlim, za zavičajem i dragim slikama, rađa sjetne stihove o domovini, voljenom gradu, zelenom Vrbasu,

alejama, ljepoti i dobroti koja mora nadvisiti, pobijediti svako zlo.

Svoje pjesme, sjećanja i rukotvorine Sadeta Sokol objavljuje u magazinu Saveza Banjalučana Švedske »Šeher Banjaluka« i »Banjalučkim žuborima«. Televizija Švedske snimila je i posebnu emisiju u njenom domu na sjeveru – pokazujući njena likovna ostvarenja, te njene pjesme na stranicama listova. Reportaža je završena u klubu Banjalučana u njenom novom gradu Vaxjo-u, govorenjem stihova i nastupom u horu.

Sadeta Sokol, tako, u vrijeme i nostalgije, u sjećanja i svakodnevicu, upliće niti konca i ljubavi, dobrote i razumijevanja, vjerujući da i jedna topla riječ može otopiti stotinu hladnih. Te riječi je i u svojim poznim godinama utkivala, kerala, u stihove, a stihove u pjesme koje je, kao motive sa vezova, zbrala, objedinila među koricama svoga pjesničkog prvjenca. Svoju zbirku nazvala je »Iskeranim pjesmama«, u kojima je jednostavnim riječima i slikama, ali iskrenim i doživljenim, »iskerala« svoju ljubav prema svojoj zemlji, prema svome rodnom kraju i Banjaluci, i prema krajolicima i ljudima novog podneblja koje i njoj, iako na sjeveru, nude obilje topline i razumijevanja. »Ja više ni suza nemam, / sve sam ih isplakala, /a za svoju zemlju / sve bih, o, sve bih dala«, piše Sadeta Sokol u pjesmi »Moja zemlja, moja BiH«. Ona saosjeća sa svima koji pate i čeznu, koje je dotakla najdublja bol, ali ona ne želi da i druge dožive ono što je proživjela njena Bosna i Hercegovina. »Srebrne suze / Srebrenice. A iz tih suza / niče cvijet – / za bolji svijet.« Sadeta Sokol beskrajnu ljubav poklanja i Švedskoj, radujući se i danu državnosti ove zemlje koja »uvijek prva raširi ruke i primi izbjegle pod svoje slavoluke«. I taj dan, kao i dan državnosti BiH, za pjesnikinju je »istinski praznik svih, kao u pjesmi najljepši stih«. »Iskerane pjesme« su neki lični nostalgični dnevnik jedne Bosanske, Banjalučanke, Gradišanke, koja je lijepe riječi ispisivala, prije svega, za svoju dušu. A dobra riječ - dobru riječ traži.

Banjaluka kroz prostor i vrijeme

Bosna i Palas Tekst i foto * : Adem Čukur

Uvrijeme dominacije Osmanlijskog carstva u Bosni i Hercegovini

nisu postojali hoteli zapadnjačkog tipa, već su to bili hanovi, te karavansaraji - jednospratni objekti sa centralnim dvorištem, gdje su u prizemlju bili prostori za konje, a na spratu sobe za goste. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine od Austrougarske monarhije, godine 1885.

Banjaluka dobiva i prvi hotel zapadnjačkog tipa – hotel ”Bosnu”, građenu po uzoru na objekte takve vrste u većim gradovima monarhije.

To je bio jednospratni ugaoni objekat sa blagim naznakama stila neorenesansa lociran u centru grada bočnim krilom orijentiran prema sjeveru. U prizemlju su se nalazili kafana, restoran, kuhinja i sl., a na spratu dvanaest soba. Ispred zgrade, a prema glavnoj ulici, bio je formiran ugodan veći otvoreni ugostiteljski prostor – bašta hotela, u kojoj su već tada zasađene lipe. Njen manji dio - hladara bio je natkriven dvovodnim krovom. Ulaz sa ulice u baštu bio je naglašen portalom na dva dorska stuba sa natpisom - Hotel Bosna, lijep i interesantan detalj koji je i do danas sačuvan. Projektant objekta je arhitekta Eberhard Wajand. Poslije Prvog svjetskog rata na objektu je dograđen još jedan sprat i kao takav je sa istom namjenom egzistirao do zemljotresa 1969. kada je objekat znatno oštećen, a zatim porušen. Početkom 70-ih godina za tu lokaciju raspisan je konkurs / natječaj za idejni projekat za EHER 24 Š BANJA LUKA

novi objekat hotelskog sadržaja. Prva nagrada je dodijeljena radu arhitekata Ante Džebe i Predraga Bulovića iz Sarajeva, po čijoj je zamisli objekat i izveden. Za isti se može reći da predstavlja uspješno rješenje jednog od najznačajnijih lokaliteta u užem centru grada, a za koji su autori nagrađeni godišnjom najprestižnijom ”Borbinom” nagradom za arhitekturu. Sam objekat je skladno ukomponovan sa sus-

Sjećanje jednom poslovnom zgradom «Elektroprivrede” i GP ”Krajina” na koji se naslanja cijelom dužinom na svojoj južnoj strani. Parterni dio objekta je sa recepcijom, većom kafanom na istočnoj i manjim restoranom/snek barom i manjom baštom na zapadnoj strani. Na istočnoj strani je u cjelosti zadržana i obnovljena ranija kafanska bašta i stabla davno posađenih lipa, a centralno je dograđena manja fontana. Na prvom spratu su restoranski prostori i sl., dok su na sljedećih šest etaža raspoređeni smještajni kapaciteti-sobe.

Iz austro-ugarskog perioda, vezano za hotel, dugo je - kao anegdota - prepričavan istiniti događaj, otprilike ovako: Došao jedan austrijski inženjer prvi put u Banjaluku i na gradskoj željezničkoj stanici prišao jednom fijakeru i rekao fijakerdžiji da ga odveze do hotela ”Bosna”. Ovaj ga je udobno smjestio u fijaker, natovario inženjerove kofere, pa su krenuli cestom preko Hiseta ka Gornjem Šeheru. U živopisnom Šeheru su prešli preko ilidžanske Željezne ćuprije na desnu stranu Vrbasa i preko Sitara došli u Malu čaršiju, tu prešli Gradski most i konačno stigli pred hotel ” «Bosnu« Fijakerdžija je odnio kofere na recepciju, a gost mu uredno platio uslugu za vožnju fijakerom, koja je trajala skoro sat vremena. Tek par dana kasnije inženjer je saznao da je hotel ” «Bosna” udaljen nekih stotinjak koraka od Gradske željezničke stanice.

Godine 1931. južno od Kastelovog ćoška i prostranog skvera izgrađen je hotel ”Palas”. Na tom prostoru je ranije postojala nešto skromnija džamija i manji harem / groblje koja je, radi izgradnje hotela, srušena. Zgrada hotela je ugaoni objekat spratnosti P+2 čije je južno krilo sa pogledom na staru čaršiju i džamiju Ferhadiju, a zapadno sa glavnim ulazom je orijentirano prema ulici Maršala Tita. Između objekta i te ulice je dosta širok otvoreni prostor koji je ljeti bio ujedno i ljetnja bašta / kafane hotela, dugo vremena jedno od omiljenih mjesta okupljanja Banjalučana. Zabilježeno da je jedan od uslova izgradnje bio i zahtjev ranijeg vlasnika parcele da novi objekat svojim izgledom asocira na istočnjačku arhitekturu. Projektant objekta, zagrebački arhitekt Dioniz Sinko, to je najvećim dijelom i ispoštovao, a što se vidi na dekorativnom obrubu oko otvora prozora na spratovima, završnom vijencu, završetku krova bakarnom kuglom i lomljenim lukovima nad otvorima iznad prizemlja. Posebno je lijepa i jedinstvena obrada okruglih stubova u prizemlju koja unekoliko asocira na raskoš objekata carskog kompleksa, Topkapija na Zlatnom rogu u Istambulu.U prizemlju objekta bili su restoran sa kuhinjom i kafana i sl., a na spratovima sobe. U sklopu objekta bila je i kino dvorana koja je nakon zemljotresa srušena, da bi se na tom mjestu privremeno uredila bašta hotela. Šezdesetih godina, u nastavku južnog krila prema istoku, dogradjen je novi dio hotela u stilu arhitekture moderne, a koji je svojim

izgledom odudarao od arhitekture prvobitnog objekta. Poslije zemljotresa objekat hotela je saniran i adaptiran pa mu je vraćena prvobitna funkcija. Krajem sedamdesetih godina raspisan je konkurs za idejno rješenje rekonstrukcije i dogradnje hotela. Prva nagrada je pripala rješenju grupe arhitekata iz ”Plana” (Nebojša Balić, Boro Kotek, Besim Seferović). Za rješenje se može reći da, sintezom starog i novog, predstavlja značajan doprinos u konačnom arhitektonsko-urbanističkom oblikovanju lokaliteta Centar I. Rješenjem je zadržan u potpunosti prvobitni objekat iz 1931. g., dok je kasnije dograđeni dio hotela srušen. Prema projektu na cijeloj sjeveroistočnoj strani i dijelu južne strane predviđen je novi objekt za koji je do posljednjeg rata izvedena samo osnovna armirano-betonska konstrukcija. * Arhivski snimci iz arhiva magazina ” Šeher Banjaluka ”.

Bosanski putopis #3

Zapis o zemlji (1) pojilo u ljetni dan i kratki povici dvije starice što paze na blago.

Osluškujem topot bijelih konja niz sivo brdo i ravnu pjesmu momaka što kose preko visoravni. Sav sam se napeo, gotovo da umišljam, ali ništa, tišinu ljetnog dana remeti samo zviždanje vjetra, koji je tu da opomene stranca na surovu ćud planine.

Napisao: Dr Severin D. Rakić

Ide ovako: Pitao jednom tako jedan vrli pitac neki: Kto je ta sta je ta da prostiš Gdje je ta odakle je ta Kuda je ta Bosna Rekti A zapitan odgovor njemu tad hitan dade : Bosna da prostiš jedna zemlja imade I posna i bosa da prostiš I hladna i gladna I k tomu još Da prostiš Prkosna

Niko ne opjeva Bosnu više od Maka, niti je ko proslavi više od Andrića. Nošeni stihovima i zapisima ova dva velikana naše literature zaputili smo se ka srcu Bosne, šeher Sarajevu. Prva etapa našeg puta vodila je kroz zemlju trećeg velikana naše književnosti Petra Kočića, preko Manjače i Čadjavice put Mrkonjića i Jajca, gdje smo zanoćili. Ova ruta nije slučajno odabrana, kada se zna koliko su Manjača i njena divljina, te njeni žitelji isklesani u surovoj klimi nemilosrdne planine, inspirisali ljude i umjetnike po Krajini i Bosni, a i šire. Dok ležim u krevetu od oštre planinske trave, kroz glavu mi prolaze Kočićevi stihovi: Ukočeno, skamenjeno, veličanstveno dižu se jelike i omorike kroz vedru, nasmijanu svjetlost.

Nešto su tužne, zamišljene. Sve se raduje uskrslom, uzdrhtalom životu, a one?

Njima je sve jednako: i proljeće, i ljeto, i jesen, i zima.

One su uvijek hladne, sumorne, tužne, jer srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.

Kad god ih pogledam, dodje mi teško. Zašto je priroda prema njima, prema mojim milim i dragim jelikama i omorikama, tako nemilostiva srca bila?

U daljini se čuje mršava stoka, što dolazi na EHER 26 Š BANJA LUKA

Napuštamo ovu divlju ljepotu i putem Avnoja, preko jezera Balkane spuštamo se tačno u podne u Varcar City. Pazarni je dan i čitava varošica vrvi od ljudi i stoke. Traktorske prikolice natovarene lubenicama, ovce i male bosanske krave bleje privezane za ogradu.

Moja kćerka primjećuje samare sa Lojzinih slika na mršavim planinskim konjićima koji se odmaraju u hladovini obližnjeg voćnjaka.

"Samar u Lojzinim slikama ima mnogo dublje značenje od nosila za dobra", objašnjavam. Težak je život u Bosni oduvijek bio i to je samar što ga bosanski narod nosi kroz epohe. Teško je to razumjeti strancu, koliko Bosna izdurati može. Ulazim u obližnji dućan, gdje se prodaju kose. Pitam za ‘varcarke’.

“Danas niko više ne kupuje kose. Svi imaju traktore. Ako hoćete varcarku, možemo napraviti specijalnu narudžbu”, objašnjava trgovac. “Ipak ne, hvala, samo sentimentalno podsjećanje na ovu opjevanu alatku”, odgovorih. Na jednoj omanjoj gradjevini nalazim tablu na kojoj izblijedjelim slovima piše: U ovoj kući je 25. Novembra 1943. godine održano I Zasijedanje ZAVNOBIH-a. U ovim predjelima se danas tragovi bosanske državnosti nastoje što je moguće više zatrti. Nije li to tako oduvijek bilo, nisam više siguran?

Ipak sjećanja na NOB i živote pale za slobodu bosanskog naroda još uvijek stoje ovdje.

Odlučili smo se da put prema Jajcu nastavimo dolinom rijeke Plive. Za nama ostaje Mrkonjić i njegove planine, te poslije desetak kilometara dolazimo u Jezero, malo mjesto na pola puta izmedju Jajca i Šipova. Svraćamo u mesnicu uz put, gdje se okreću najbolji ‘levati' u okrugu. Tradicija se i dalje drži, samo je radnja promijenila vlasnika, čini mi se.

Po starom dobrom običaju, prelazimo cestu u kafanu sa stolovima pod drvećem, uz samu Plivu. Za desetak minuta sve je već servirano, rashladjen Nektar, salata i bubrežnjak koji se puši, baš kao nekad, kad sam s ocem, subotom, pošto bi on završio pacijente u Jajcu, svraćao na ručak prije puta za Banjaluku.

Krivudavim putem uzanom dolinom rijeke, stješnjene planinama, nakon nekoliko kilometara, dolazi se na Plivsko jezero i njegove pitureskne vodenice. Rat i razaranje, te siromaštvo koje je zahvatilo zemlju nakon rata, ostavilo je vidljiv trag svugdje duž našeg puta

kroz Bosnu. Ni ovaj kutak prirodne ljepote nije ostao poštedjen.

Ipak, danas su ugostiteljski objekti na Plivskim jezerima u potpunosti obnovljeni, uglavnom privatnom inicijativom,te su ponovo zasijali starim sjajem. Veliko i Malo jezero su očišćeni, a staze i objekti za rekreaciju oko jezera su bezprijekorno sredjeni. Mnogo je stranih vozila natovarenih kajacima i kanuima.

Sve podsjeća na dane Svjetskog prvenstva u kanu i kajaku daleke 1963. godine, održani na Velikom plivskom jezeru.

Ulaz u Jajce od Plivskog jezera za mene je uvijek bio spektakularan, toliko neodoljivo lijep da sam Jajce često poredio sa Heidelberg-om i nadao se tajno da će jednog dana Elektrobosna biti zatvorena, Jajce dobiti univerzitet i zauvijek postati ekološkom prijes-

Ilustracija: Izeta Štaljo-Rakić tonicom svijeta. Nažalost, kako danas, tako i u prošlom sistemu, ovaj gradić nije dovoljno nagradjen za njegov značaj u povijesti Bosne, u novije vrijeme i cijele Jugoslavije. Uvijek su politički interesi bili ispred nacionalnih, tako da mi ta revolucija 1941.-1945. sa ove vremenske distance više liči na nekakvu ideološku farsu, prije nego istinsku narodnooslobodilačku borbu, jednako kao što je idealno

Bosanski putopis #3 zamišljena Marksova diktatura proleterijata od nekoliko mjeseci, slučajno ili namjerno, u zemljama III Internacionale, produžena na trideset, četrdeset ili sedamdeset godina diktature, ovisno o dužini života lokalnog diktatora. Ipak, Muzej Avnoja je u potpunosti sačuvan, uistinu u svom prvobitnom i skromnom izdanju, ali orginalan i bez falsifikovanja povijesnih činjenica. Moja kćerka, zakleti ljevičar, bila je najviše impresionirana Muzejom Avnoja, dok smo mi bili manje entuzijastični.

Poslijepodne se nastavilo obilaskom gradskih zidina. Kuća na samom bedemu, vlasništvo porodice Začeragić, bio je glavni razlog našeg zadržavanja u Jajcu. Kuća je klasični bosanski čardak, ali sazidan u kamenu. Gornji sprat ‘čardaka’ ima direktan izlaz na zid utvrdjenja, nešto kao terasa na bedemu. Povjetarac koji neprestano duva i hladovina od starog bagrema, koji raste neposredno uz zid, čine ovo mjesto dženetskim. Pogled sa utvrde je nešto što se jednom u životu vidi i nikad ne zaboravi ili kako bi to R.M. lijepo formulisao: “Ova organik konoplja od Vodopada u

putili smo se u Hotel Jezero, gdje smo, uz mladicu pod saćem i dobro vino, uživali u zalasku sunca na Velikom jezeru i na kraju tu zanoćili.

Na ulasku u Travnik dočekali su nas Bekini nišani, faza Bekirovog slikarstva nakon teške povrede, kada je lebdio izmedju života i smrti. Prosto je nevjerovatno koliko okolnosti u kojima se umjetnik nalazi utiču na njegovo stvaranje i općenito na stanje razuma svakog čovjeka u datim okolnostima. Često se sjetim Pompeja Velikog (3), rimskog konzula i vojskovodje, koji je nakon što je porazio gusare Mediterana i plovidbu i trgovinu ovim regionom ponovo doveo pod kontrolu Rima, sv kog zarobljenog pirata poštedio i nagradio komadom zemlje ili ga poslao da uči zanat, umjesto da ih je pogubio. Pompej je smatrao da, pod odredjenim okolnostima i najveći otpadnik može postati čestit i radin čovjek, te zbog toga bivši odmetnici i pljačkaši zaslužuju još jednu šansu.

Teško je shvatiti, ako nisi veliki Pompej, onome ko zna da je u Voćnjaku, svega nekoliko stotina metara iznad ovog harema, bila linija fronta za vrijeme rata, da je ovaj harem danas nekoliko puta veći, prava šuma od nišana, baš zbog te proklete linije, koja opet nije ništa riješila u Bosni. Kako dati bosanskim političarima još jednu šansu, kad im je neko već dao brata, sina, oca, ruku ili nogu?

Isusovačka Gimnazija u Travniku je jedna od najstarijih i najrespektabilnijih akademskih ustanova u Bosni. U 130 godina svoga postojanja dala je mnoga velika imena u kulturi, nauci, politici i drugim sferama javnog života.

Za prvih 50 godina postojanja, školu je završilo 1600 djaka, od kojih su svi kasnije stekli visoku naobrazbu na nekom od sveučilista u zemlji ili inostranstvu. Od tog broja 25% je steklo diplomu doktora filozofije u svojoj struci. Zaista impresivna istorija Travničke Gimnazije. Iako je bilo tek 11 sati izjutra dobro je ugrijalo. Dok se sunce bližilo zenitu, potražili smo sklonište od ljetne vrućine u kafani Šadrvan, uz rijeku Lašvu. Šadrvan i njegova hladna voda, ne samo da rashladjuje, nego je i pravi trankilajzer za okoliš, dajući čitavoj sceni mirnoću i harmoniju Giorgione-ovog Tempesta (4). Žubor vječne vode neumitno odvodi u carstvo ljubavi i sevdaha kao u pjesmi: Kraj tanana šadrvana gdje žubori voda živa šetala se svakog dana sultanova ćerka mila.

Jajcu, učini Nijagaru!” Prije par godina zvanično je podnesen zahtjev da Stari grad Jajce, bolje rečeno ono što je ostalo od njega, bude uvršten u svjetsku kulturnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a. Stvari u Jajcu zaista idu na bolje, samo se bojim dok zasjedanje završi da ne bude, kao i mnogo puta prije toga, ‘too late and too little’. Nakon što smo se osvježili kahvom i limunadom u ovom rahatluku, za-

.................pjeva Hanka Paldum.

Ne znam zašto, ali sam oduvijek volio pojesti ćevape u Šadrvanu. Sramota je za jednog Banjalučanina da pored Mujinih ćevapa, odlazi u Travnik na ćevape. Još je veća izdaja priznati da se nisam prevario; jednako su dobri kao prije rata. Mislim da mi Minkica neće zamjeriti, jer o njenim ćevapima piše

glasoviti New York Times; oni su kult: doručak, ručak, večera, Mujo forever!

Vezirski grad Travnik napuštamo u ranim poslijepodnevnim časovima i put nas vodi preko Busovače i Kiseljaka u Fojnicu. Bez zadržavanja u gradu, produžavamo put Vranice planine u potrazi za zaklonom od vreline ljetnog dana.

Zaustavljamo se na pola puta prema Prokoškom jezeru, na mjestu zvanom Jezernica.

Odmah po izlasku iz kola osjećamo svježinu planinskog zraka, iako i ovdje ljetno sunce još uvijek prži nemilice. Na šumskom proplanku, nalazi se lovačka kuća, prije rata vlasništvo Lovačkog društva Fojnica. Planinski potok koji teče sa vrha Vranice, ovdje pravi zaokret, formirajući prirodni bazen u kamenitom koritu, gdje temperatura vode ne prelazi +10 C ni za najtoplijih ljetnih dana. Ubacujem bostan, kupljen usput, u bazen da se hladi.

Supruga i kćerka me odgovaraju, ali ja ne hajem, nego se skidam i skačem u bazen za lubenicom. Leden, negostoljubiv medij učinio je da sam se istog momenta pokajao, te kao tane iskočio van u prijatnu toplinu ljeta.

Rasprostrli smo se u hladu i prepustili dnevnom sanjarenju.

Radni je dan i osim nas i još jedne familije, na proplanku nema više nikoga. U tišini šume i čistom planinskom zraku moja kćerka je instantli utonula u san, smijeh i galama pridošlica se umirila i sve se ponovo vratilo u svoju prirodnu harmoniju. Sam, potpuno nag i misli očišćene od svake spoljašnje kontaminacije, utonuo sam u razmišljanje o ljubavi i sreći.

Tako pročišćen i indiferentan prema ‘važnim zbivanjima’ oko mene, pogleda ničim zamagljenog kroz kristalnu kuglu, brišem granice izmedju ljubavi i mržnje, moga i tudjeg, crnog i bijelog, lijepog i ružnog; sve su to kategorije koje sami sebi postavljamo, fatamorgana koja iščezava kada protrljamo oči. Da li je moguće da ljubav postoji još samo u pjesmi? Zar sevdah iz pjesme ne može postati realnost? Jedan soko kruži u visinama iznad planine.

Kad sam bio dijete, otac bi me držao u naručju i pjevao mi jednu od najljepših sevdalinki, koja govori o roditeljskoj ljubavi i brizi za potomstvo i ide ovako: Djevojka je sokolu zulum učinila zulum učinila, goru zapalila.

Gorjela je gora i dva i tri dana dok je dogorjela sokolu do gnijezda.

Soko vatru gasi, krila mu se pale sokolici pište a soko proklinje.

Ljuto kune soko ljepotu djevojku dugo djevovala, tiho bolovala čeda ne imala, ni rukom povela što meni sokolu zulum učinila što meni sokolu zulum nanijela ..............pjeva Safet Isović Naša popodnevna sijesta na Jezernici završava bostanom i neobaveznim razgovorom sa porodicom iz Sarajeva, koju smo zatekli Š E H E R 27 BANJA LUKA

Bosanski putopis #2 gore. U predvečerje spustili smo se u Hotel Aquareumal u Fojnici gdje smo prenoćili.

Ujutro smo poranili u obilazak Franjevačkog samostana i cvrkve Svetog duha, ispod brda Križ, koji se strmo uzdiže iznad Fojnice. Od posebnog interesa za nas su bili biblioteka i muzej samostana. Franjevci su tradicionalno siromašan, prosijački red unutar Katoličke crkve. U Bosnu su došli u 14. stoljeću i zbog svog predanog rada na prosvjećivanju puka, bosanski kraljevi su u više navrata slali depešu Vatikanu izražavajući svoje zadovoljstvo misijom franjevaca u Bosni i tražeći od Svete stolice da pošalje još redovnika u Bosnu. Fojnički franjevci su kao nagradu za svoj rad od bosanskog kralja Stjepana Tomaševića dobili zemlju na obradu, nakon čega je slijedio list pape Pia II, koji odobrava franjevcima u Bosni da se bave poljoprivredom i da imaju posjed. Smatra se da od tada datira samostan Svetog duha, iako se tačna godina njegove gradnje pouzdano ne zna. Biblioteka samostana je tako najstarija i vjerovatno najveća kolekcija knjiga u Bosni.

Pored starih rukopisa ispisanih bosančicom, nalazi se zbirka vrlo važnih dokumenta, izmedju ostalih, dopis bana Stjepana Kotromanića mletačkom duždu za papu Klementa II,sa pečatom srednjevjekovne Bosanske kraljevine ili ahdnamu sultana Mehmeda II iz 1463., kojim turski osvajač jamči sigurnost i djelovanje franjevaca u Bosni. Samostan je lijepo obnovljen nakon rata; 2002. rekoše mi.

Dok sam razgovarao sa našim vodičem, iz crkve je dopirala muzika sa orgulja. Neko je predivno svirao Bach-a. Požurio sam tamo da ne propustim ovaj koncert. Crkva je bila prazna; par redovnika je sjedilo i slušalo Dvoglasne invencije, koje je Izeta prašila na orguljama. Nakon ovog malog koncerta, gvardijan samostana fra M.M. nas je uputio u istoriju orgulja. Zanimljivo je da su orgulje napravljene u Kὃln-u i ovamo dopremljene 1801. godine, te na prevaru od vezira dobili dozvolu da orgulje budu postavljene u crkvi.

Nakon obilaska muzeja, bili smo ugošćeni čajem od planinskog bilja i domaćim medom.

Put kroz Bosnu Srebrenu nastavio se preko Bakovića, Kreševa i Visokog, prema Sarajevu, u koje smo stigli u sparno poslijepodne.

Neko reče: “ Kad ulaziš u Saraj’vo, Saraj’vo ko’ Vegas; kad udješ u Saraj’vo, Saraj’vo ko’ Saraj’vo.”

Dok se moja supruga ispričala sa svojom prijateljicom iz studentskih dana, kod koje smo odsjeli, izašao sam sa kćerkom do Principovog mosta. “Vidiš sine, ovdje je počeo I svjetski rat. Ako još malo načuliš uši, ćut ćeš topot carske kočije, što vozi prijestolonasljednika Ferdinanda; ona još uvijek glasno odzvanja ovom kaldrmom. Jedan kilometar niže je druga ćuprija, Vrbanja most. Tu je počeo Rat u Bosni i umalo III svjetski rat.

Pucnji na tom mostu odzvanjaju danas još i glasnije nego oni na Principovom, jer se pucalo na svoje, a to najviše boli. Možda se neki 28

gradovi u svijetu smatraju važnim, boreći se neprestano za taj primat, ali svakih pedesetak godina Sarajevo nedvojbeno postaje najvažnija čaršija na svijetu. Tu, sasvim spontano i nimalo pretenciozno, počinju i završavaju najvažniji dogadjaji u istoriji modernog doba.” Posljednjom žicom sa Trebevića, gdje smo uživali u zalasku sunca, vratili smo se u grad i odmah, nakon dugog ljetnog dana, utonuli u san.

Sarajevo nikad nije bilo čaršija za kojom sam puno čeznuo.

Posjete ovom gradu su uvijek bile kratke i uglavnom službene, ako izuzmem par rijetkih posjeta rodjacima. Ipak postoji par mjesta na koja ne propuštam da odem svaki put kad se nadjem ovdje i na kojima se čovjek zaista dobro osjeća. Jedno takvo mjesto je svakako kafana kod Višegradske kapije, još poznata i kao Gornja vratnička kapija, gdje se služi tucana kafa. Kao i obično probudio sam se veoma rano i nakon jutarnje meditacije zaputio na Vratnik. Krivudavom cestom, preko Kovača i Ploče stiže se pred Višegradsku kapiju. “Bujrum, otvoreni smo”, dovikuje gazda, koji u avliji upravo pravi kafu. Iz unutrašnjeg dvorišta ulazim u oveću sobu, koja je uredjena u orijentalnom stilu. Sjedam na sećiju uz doksat-pendžer, odakle puca pogled preko cijelog Sarajeva: sa lijeve strane na Alifakovac i Trebević, obasjani prvim zrakama sunca, pod nogama Bembaša i Stari grad, još usnuli u jutarnjem sfumatu. Malo je reći za pogled da je veličanstven, pa ću posuditi izraz iz engleskog jezika za ovo božanstvo, koji nema pravog prijevoda u našem jeziku: ‘stunning view’. Stiže narudžba, koju nije potrebno ni naručivati; zna se: tucana kafa, rahatlokum i sok od smreke. Preko puta, na zidu, slika Ive Andrića sa potpisom i stihovima iz Ex Ponta: Zamara me dužina čekanja.

U jednom danu po dva put mi klone duša kojoj se mrači vid i postaje vec teško vjerovati.

novo pojavile u Bosni u 19. stoljeću, kada je izvjesni Cohen (ne Leonard, naravno) ponudio jevrejskoj zajednici u Sarajevu da otkupi ovu starinu po cijeni, koja je bila neprihvatljivo velika za njih. Ipak, Zemaljski muzej u Sarajevu kupio je knjigu 1892. godine za sumu od 150 kruna. Danas se pretpostavlja da njena vrijednost doseže US$ 7 000 000 i izvedena je iz premije koju je Lloyd procijenio za osiguranje ove knjige, koja je trebala biti izložena na obljetnici pet stotina godina odlaska Sefarda iz Španije 1992. u Madridu. Ova knjiga, naravno za španske Jevreje, ima neprocijenjivu vrijednost.

Kada su Njemci ušli u Sarajevo 1941. godine, prva stvar im je bila da se dokopaju Haggadah-e. Uz velike napore i na prevaru, knjiga je sklonjena i čuvana čitav rat. Drugi put je sačuvana za vrijeme opsade Sarajeva 1992.1995., kada je prebačena iz Zemaljskog muzeja u trezor Narodne banke, gdje je sačuvana do kraja rata. Nakon rata, naporima bosanske vlade i sredstvima gradjana Bosne i Hercegovine, kao i medjunarodnim donacijama, od 2002. godine knjiga je dobila mjesto u sigurnosnoj odaji u Zemaljskom muzeju, gdje se i danas čuva. Zaista lijepa priča o očuvanju našeg kulturnog nasljedja. Mislim da Sarajlije s ponosom mogu nositi epitet evropskog Jerusalema, kako su Sarajevo s kraja 19. stoljeća često nazivali, zbog etničke i kulturne mješavine u tadašnjem gradu.

Sparno popodne na Čaršiji završilo je večerom u Morića hanu, uz bogatu bosansku trpezu i saz: Curica se popela na drvo, popela na drvo.

Drvo krivo, ja se podvirivo’ ja se podvirivo’.

Ah, meraka u večeri rane!

Maksus selam iz šeher Sarajeva, Severin

Izgleda da su mnogi, čak i slavni, bili toliko opčinjeni ovim pogledom i merakom u rana jutra na Višegradskoj kapiji,da im je ovo mjesto bila i posljednja želja u životu.

Kad sam se vratio, cure su već bile izašle na Čaršiju. Iskoristio sam ovaj solo trenutak i uputio se u Zemaljski muzej. Mnogi vjerovatno i ne znaju da je Sarajevo u svijetu poznato ne samo po Olimpijadi održanoj 1984. godine, ipak najpoznatije po tome, što posjeduje jednu od najstarijih knjiga na svijetu. To je jevrejska Haggadah, knjiga pisana, bolje reći oslikana, polovinom 14 stoljeća u Španiji.

Pretpostavlja se da je narudžba bila svadbeni dar tadašnjih istaknutih jevrejskih obitelji Shoshan i Elazar.

Protjerivanjem Sefarda iz Španije 1492, knjizi se gubi trag, da bi se vijesti o njoj po-

1.Mak Dizdar: Zapis o zemlji; Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo (1966).

2.Petar Kočić: Jelike i omorike, Lirske proze, Srpski književni glasnik III/1903, S planine i ispod planine, Zagreb (1904) 3.Gnaeus Pompeius Magnus(106 BC do 48 BC) rimski vojskovodja i senator, član alijanse sa Marcus Licinius Crassus-om i Julius Caesar-om poznatom pod imenom Prvi Triumvirat.

4.Giorgione da Castelfranco (1477–1510) italijanski slikar kasne renesanse, živio i radio u Veneciji – La Tempesta je jedna od njegovih i uopće najpoznatijih djela kasne renesanse nastala pretpostavlja se izmedju 1506. i 1508. godine. Slika se nalazi u Gallerie dell’ Accademia u Veneciji.

Reportaža

Banjalučani u Bihaću

VRBAS ZAMIJENILI UNOM Foto: Goran Mulahusić

Pripremio: Kemal Coco

P

edesetak banjalučkih porodica sada su stanovnici Bihaća.

Među njima najviše je ljekara, pravnika, inženjera i univerzitetskih profesora.

Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma pedesetak banjalučkih porodica odlučilo je da preseli u Bihać. Razlozi za to su različiti, ipak, želje za poslom i blizina rodnog grada bili su, po svemu sudeći, presudni da se ove porodice nastane u najvećem gradu na rijeci Uni. „Mislim da je Bihać po svemu najsličniji Banjaluci. Mentalitet ljudi je sličan nama Banjalučanima, a kroz grad, kao i kroz Banjaluku, teče rijeka. Ovdje Una, a kod nas Vrbas“, govori građevinski inženjer Avdo Merdžanović, jedan od prvih Banjalučana koji je doselio u Bihać.

POMOĆ PRI OSNIVANJU UNIVERZITETA Kada je Vlada Unsko- sanskog kantona 1997. godine

donijela odluku o osnivanju Univerzitata u Bihaću, medju prvim saradnicima bili su bivši profesori banjalučkog Univerziteta, koji su bili rasuti po svijetu. Dr. Sead Misirlić stigao je iz Švedske, dr. Mithad Kerenović iz Njemačke, a dr. Dževad Medić, dr. Drago Sokal i dr. Hamdija Sefić iz Hrvatske.

Bili su to prvi predavači koji su zasnovali radni odnos sa Univerzitetom u Bihaću i tako omogućili ovoj prosvjetnopedagoškoj ustanovi početak rada, odnosno verifikaciju Univerziteta „Niti želimo niti možemo zaboraviti veliki doprinos profesora iz Banjaluke koji su radili ili i sada rade na našem Univerzitetu», ističe dr. Mirsad Šahinović, rektor ovog univerziteta. «Sa sigurnošću se može reći da su temelje Univerziteta u Bihaću postavili profesori iz Banjaluke od kojih, na žalost, mnogi više nisu među živima.

LJEKARI I PRAVNICI PUTEM PROFESORA Nedavno su objavljeni podaci da u Banjaluci živi više od 8.000 nekadašnjih stanovnika Bihaća. U tom broju veliki broj je ljekara i pravnika koji su napustili Bihać, a njihova radna mjesta ostala su nepopunjena.Tada su pristigli ljekari iz Banjaluke. Prvi je bio dr. Ibrahim Redžić, a zatim se stigli dr.

Mirza Sokol, dr. Eso Kadenić, dr. Hanjalić i mnogi drugi, kao i veliki broj medicinskih radnika. Brzo su postali cijenjeni na svojim radnim mjestima Slično se dogodilo i sa pravnicima. I oni su radna mjesta dobili u sudovima ili ustanovama ovog grada. Tako su u Bihać došli rahmetli Hakija Mulabegović, Esad Hodžić, Edo

Reportaža

Hergić i drugi. „Gdje god dođeš, ima nas Banjalučana“, znao se našaliti poznati konobar Suljo Skočić, koji je još za vrijeme agresija na BiH zamijenio svoju kuću u Banjaluci za kuću u Bihaću.

Danas se ovaj istaknuti ugostiteljski radnik može sresti u Bihaću u društvu svojih novih prijatelja.

Muhamed Krkić u Bihać je stigao iz Češke. U Kantonalnom MUP-u obavljao je veliki broj značajnih funkcija, a sada je direktor Kazneno – popravne ustanove u Bihaću. U grad na Uni iz grada na Vrbasu pristigle su porodice Kasima Mašinovića, Enesa Delića, Seada Piralića, Fatime i Refika Fajkovića, Zaima Dedića, Abida Hodžića, Muhameda Nuhanovića, Zlatka Bahtijaragića i drugih.

Posebna priča svakako je slučaj „Banjalučkog Bišćanina“, Ismeta Bišćevića. Kao mladić iz Jedinstva je došao da igra nogomet za Borac. U tom klubu proveo je desetak godina, u Banjaluci je osnovao i porodicu, sagradio kuću i mislio „nikad više u Bihać“. „U mom slučaju poslovica „nikad ne reci nikad“ se obistinila. Kada sam vidio da u Banjaluci nije život kakav je nekada bio, odlučio sam da zamijenim kuću. I prvi koji je to želio bio je Bišćanin. Brzo smo se dogovorili i ja sam se vratio u svoj rodni grad“, govori Ismet i stalno ističe „Sve sve, ali Banjaluka“. Iako su Bišćani koji sada žive u Banjaluci osnovali svoje udruženje pod nazivom „Una“, Banjalučani koji žive u Bihaću nemaju svoje udruženje. „Kada nam vrijeme i obaveze dozvoljavaju, mi se okupljamo i pričamo o našem gradu. A ako nostalgija malo više

uđe u nas, za dva sata ugodne vožnje autom mi smo u rodnom gradu. Udahnemo našeg banjalučkog zraka pa ponovo u Bihać. Grad našeg sadašnjeg stanovanja“, govori Suljo Skočić.

Ing. Avdo Merdžanić često ponavlja: „Jest Una ljepša od Vrbasa, ali nije draža. Vrbas teče u nama i meni se često dogodi da kažem, vidimo se u kafani preko Vrbasa, a ne preko Une.“ Mora se istaći da su svi Banjalučani koji su odlučili da žive u Bihaću ovdje veoma cijenjeni i poštovani građani. Oni su to svojim radom i odnosom prema drugima i zaslužili.

Š E H E R 31 BANJA LUKA

U neko prošlo doba, kojeg više nema, u jednom lijepom gradu, kojeg također više takvog nema, u jednom prostoru, u ulicama od džamija Ferhadije prema Arnaudiji, potom malkice uzbrdo, na Pobrđe, do Taline džamije, pa preko brda do Pućila, Šibova i sve dalje, rodila se cijela generacija nadahnuta pojem ptica, žuborima Suturlije i Vrbasa i zvukovima i ljepotama krajolika.... Još od malena sastajali smo se na svojim zelenama, brdašcima, samo nama znanim uvalama kraj rijeka i potoka, i kraj starine "Kastela", opijeni pričama iz prošlosti o Safikadi i ljubavi, romantičnom dobu serenada i lijepe muzike, „ćukali“ smo na svojim gitarama, prebirali žice i svirali u to vrijeme jedni drugima, ko je šta znao i naučio. Nije bilo puno gitara, a svi smo htjeli "udarati" po njima i lijepim pjesmama i dodvoravati se prekrasnim cuEHER 32 Š BANJA LUKA

rama iz komšiluka...Tako se živjelo i odrastalo u to vrijeme, a od početnih samoukih svirača iz mnogobrojnih familija Kapidžić,Tufekčić, Jakupović, Delalić, Garčević, Memišević, Kozaragić, i drugih, iz tog velikog muzičkog klupka - pojavio se niz talentiranih muzičara, koji su u svom vremenu ostavili svijetle tragove u muzičkom životu Banjaluke.

Jedan od njih je i NADIR GARČEVIĆ.

Na ponovnom, i ko zna kojem, našem susretu utonuli smo u svoje priče i sjećanja, i tako nastade valjda i prvi intervju s njim. Jer on ne voli da priča, teško je od njega izvući riječi, kada ga nešto pitaš, radije će ti zapjevati, a uz njegov specifični glas i zvuk gitare, vrlo brzo ćeš zaboraviti šta si ga pitao i prepustiti se ljepoti pjesme...

Takav je bio i ostao Nadir Garčević,

specifičan i autentičan u svom stilu, "gitara i raja" , i to je sve, i evo prilike da ga malo bolje upoznamo.

Dječak s gitarom Prvi susret s gitarom Nadir Garčević imao je još kao dijete sa samo sedam godina, i to zahvaljujući tome da je njegov rođak, inače u to vrijeme poznati banjalučki harmonikaš, Muharem Delalić, bio i umjetnički stolar, koji je izrađivao razne predmete od drveta, pa je tako, čuvši za silnu želju svog malog rođaka, izradio mu drvenu gitaru bez pragova, neka se, eto, mali Nadir lijepo igra. Ali svi smo se prevarili, to njemu nije bila igračka, toliko je silno zavolio tu gitaru i tih šest žica, da je sa njom i spavao, i više nije se odvajao od nje.

Jednoga dana slušao ga je i poznati

Susreti

Nadir Garčević, raja i gitara Tekst i foto: Muharem Sitnica-Sića očni ljekar, dr. Sefić, i u tom dječaku prepoznao veliki muzički talent, a i sam je nekad svirao gitaru Svakodnevne dužnosti ljekara učinile su da je njegova zaboravljena gitara ležala negdje na tavanu kuće, i tako je prva prava gitara došla u Nadirove ruke.

Njegovoj sreći nije bilo kraja, svirao je neumorno, iskazivajući svoj talent i lijep glas. Sa samo trinaest godina počinje stvarati bendove, prvo sa akustičnim gitarama, kasnije na ručno pravljenim električnim gitarama i pojačalima. Bilo je to i ono čudno vrijeme stvaranja muzičkih grupa preko noći, promjene ritma i muzičkog zvuka i prodora strane muzike na naše podneblje.

Gotovo pune tri godine Nadir svira u takvim bendovima, a 1970. formira grupu "TNT", od koje je kasnije nastao "Kiklop", koji su ostavili traga na tadašnjoj banjalučkoj blues-rock sceni.

Bend "Kiklop" brzo je privukao još veći broj poklonika njihovog muziciranja, jer su bili puno progresivniji od tadašnjih grupa koje su svirali Bitlse, Bee gees-e, i tu "mlaku" muziku, dok Nadirov bend svira muziku Deep purplea, R.Stounsa, Hendrixa, Mauntina, itd.

I sve je to trajalo godinama, u duhu vremena u kom se živjelo, u amaterskom zanosu i želji da se muzikom upozna cijeli svijet. Prva muzička prekretnica dešava se 1976. godine kada Nadir dobija prvi profesionalni angažman. Bio je to svojevrstan događaj i pomalo presedan da jedan tako mlad muzičar,bebastog lica, svira u tada poznatom i čuvenom hotelu "Palas", jedinom koji je imao otvoren noćni bar sa programom i živom muzikom, gdje su svirale najpoznatije banjalučke muzičke zvijezde tog vremena. Taj ugovor, na godinu dana, zapisao je Nadirov životni put. I dalje mu je blues i rock na srcu, sevdah u duši, ali u profesionalnom angažmanu mijenja stil svirke na jazz i evergreen. Poslije isteka ugovora u hotelu, "Palas", sad već kao poznat muzičar, svira neko vrijeme po poznatim banjalučkim restoranima i po okolnim gradovima. Slijedi odlazak u Austriju, Italiju i Njemačku, gdje u toku pet godina svira po poznatim skijaškim centrima i disko klubovima.Vraća se sa tog putešejstva sa ogromnim muzičkim iskustvom i dobija angažman u bendu Ane Bekute, tada veoma popularne mlade

pjevačice koju prati na svim njenim estradnim nastupima pune dvije godine, kao i druge poznate zvijezde tog doba.

Vremena za odmor i predah Nadir nema, puno novih angažmana, sa mnogo grupa,u mnogim gradovima i državama.

Muzika kao radost i sjećanje Dolazi godina 1992. Nadir odlazi u Njemačku, i pet godina svira u grupi "Zlatni ljiljani", i grupi "Bosanski lonac", nastupajući po diskotekama i prateći sve poznate pjevače iz BiH. Godine 1997. dolazi u Sanski Most, svira u kafani "Čičak", tu ostaje tri godine, a, kako sam kaže, sudbina ga dovodi u Dansku, a potom u Švedsku. I tu se konačno skrasio sa svojom životnom saputnicom, tu je ponovo zajedno sa svojom rajom,sa dragim Banjalučanima i mnogim muzičarima. U početku bio je to bend "Nadir & Kona", da bi sada, u svojoj punoj muzičkoj zrelosti, okrenuo još jedan list svog muzičkog puta i postao ono što je oduvijek i bio i kako je i počeo - "One man bend" .

Sada, sa novom opremom, nastupa sam, a poznavanje gotovo svih stilova

muzike, bluz,džez, rock, pop, španske i grčke muzike, naše domaće zabavne i narodne muzike, folka i sevdaha, pomoglo mu je da stvori izuzetno bogat repertoar kojim zabavlja publiku svih uzrasta u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj i svugdje gdje ga pozovu. I svi su zadovoljni na njegovim svirkama, jer, kako kažu, Nadir za svakog od nas po jednu pjesmu ima....

A u svojoj svakodnevnici, Nadir je najviše u svom skromnom studiju, sa svojom opremom na kojoj neumorno radi.

Malo je poznato da je autor posebne instrumentalne muzike neobičnih naziva "Kastel","Vrbas", "Odlazak" i još mnogih drugih, u kojoj, prebirući po onih šest žica sa početka priče, iskazuje svoju ljubav prema rodnom gradu, svoja sjećanja, svoje radosti i tuge, i sve svoje boli, za svoju dušu i za sve Banjalučane, ma gdje bili, i sve je to poklonio svima koji muziku vole, na stranici; http://www.skibyusa.com Nadam se da ćete i vi, jednom, Nadira negdje sresti i uživati u njegovoj muzici i pjesmi, koja nas sa ovih prostora za trenutak vrati tamo gdje smo nekad bili….

Kultura

Vasvija Dedić-Bačevac među deset najboljih bh. pjesnika

Nostalgični bluz Tekst: Fikret Tufek Foto: Goran MULAHUSIĆ

Za titulu „Vitez poezije evropskog pjesničkog turnira“ u Mariboru 2012. godine odabrano je deset najboljih pjesama bh. pjesnika koji su se prijavili na anonimni konkurs poezije.

Kuriozitet, ali ne i iznenađenje, je da je među njima i Banjalučanka Vasvija Dedić-Bačevac. Ona je zbog rata izbjegla u Švedsku, u Malmö-u, a proslavila se do sada pišući romane, ali je u mladosti pisala i poeziju, kojoj se na trenutak ponovo vratila – i ušla u deset najboljih.

Na manifestaciji „Vitez poezije evropskog pjesničkog turnira“ u Mariboru 2012. godine učestvovaće pored domaćina Slovenije i: BiH (PEN Centar u BiH), Hrvatska, Italija, Mađarska, Slovačka i Austrija. Projekt vodi založba Pivec u okviru programa Evropske unije Kultura 2007-2013.

Proglašenje pobjednika održaće se 15. novembra u Zalaegerszegu u Mađarskoj, zatim 17. Novembra u Mariboru kulturnoj prijestolnici Evrope 2012, a predstavljanje pjesnika pobjednika i sudionika turnira u BiH 13. decembra. Žiri PEN Centra u BiH u sastavu: Zvonimir Radeljković, predsjednik, Hadžem Hajdarević i Ferida Duraković, odlučio je o deset pjesama u najužem izboru, te o pobjedničkoj pjesmi unutar deset odabranih. Konkurs je bio anoniman, što znači da su pristigle pjesme bile označene šifrom.

Imena deset na konkursu odabranih najboljih pjesnika u BiH: Tatjana Bijelić „Lokalni pjesnik“ (pobjednička pjesma), Ahmed Burić „Domovina“, Leona Sabolek „Miholjsko ljeto“, Melika Salihbeg Bosnawi „Oda života“, Željko Ivanković „Kako nas je majka spremala za život ili - pelin odmalena“, Adnan Žetica „Šćer“, Sead Mahmutefendić „Psalmi Nemanjini pred dverima grada Andrićgrada“, Rapko Orman „A aj Cigani“, Ranko Pavlović „Pjesma sjenima Josifa Brodskog sa EHER 34 Š BANJA LUKA

snijegom zavijanog Balkana“ i Vasvija Dedić-Bačevac „Nostalgični bluz“.

Vasvija Dedić-Bačevac: Bilo mi je posebno drago kad sam dobila obavjest da sam na anonimnom konkursu među deset najboljih pjesnika u Bosni i Hercegovini, što nije baš mala stvar. Tim više što sam prije svega u proznim vodama i što su svi moji romani naišli na dobar prijem publike, te što sam proglašena i najčitanijim bh. piscem u Skandinaviji, a prevedeni su na švedski jezik.

Poeziji se ponekad vraćam da dušu smirim i drago mi je da je moja pjesma „Nostalgični bluz“ tako visoko ocijenjena. Pjesama će biti još, ne samo zbog nagrada i priznanja...

9

PRETOPLO OVOGODIŠN Napisao: Irfan Nurudinović

Lj

etošnji boravak u rodnoj mi Banjaluci bio je ispunjen pretoplim, vrelim danima, radosnim, dragim susretima i događanjima, ali i sjetnim razmišljanjima. Ramazanski dani imali su za mene ove godine dodatno svetkovno ozračje, a posebno me obradovala posjeta već „stasaloj“ obnovljenoj Gazanferiji džamiji u maloj čaršiji gdje smo nekad stanovali i gdje sam proveo dane djetinjstva i mladosti. Zahvaljujući ljubaznosti Edina Muhurdarevića, voditelja gradilišta, imao sam priliku da pogledam sve dijelove džamije, a posebno me obradovala činjenica da su kandilji na minaretu u funkciji raEHER 36 Š BANJA LUKA

mazanskih noći. I pored nedostataka novčanih sredstava nadaju se da će u dogledno vrijeme sve biti obnovljeno.

Gazanfer – pašina džamija, Ferhadija, Arnaudija – gazanferija – neimarska linija koja ih je spajala.

Kad god dolazimo u Banjaluku uvijek zagledamo u gradilište Ferhadije džamije nadajući se i želeći da će uskoro obnova – izgradnja ovog dragulja islamske arhitekture i metafora tolerantnog življenja u gradu na Vrbasu biti završena. Međutim kod obnove Ferhadije moraju se strogo – gotovo filigranski poštivati svi propisi u korištenju pronađenih dijelova razbacanih deponijama u bližoj i daljoj okolini grada.

Ovih dana posjetio sam gradilište Ferhadije i uz ljubaznost voditelja gradilišta Armina Džinde uspio ponešto pogledati i saznati o poteškoćama zahtjevnim preciznosti u izgradnji.

Slučajnost je bila da su istovremeno gradilište posjetili djelatnici Rijaseta I.Z. iz Sarajeva i u kratkotrajnom razgovoru ispričao sam im da je prije nekoliko decenija u Ferhadiji mujezinio tada ponajbolji mujezin, rahmetli Samija Kadenić.

Zadovoljan brzinom gradnje džamije Gazanferije: Zlatan Gorić

NJE LJETO U BANJALUCI Njegovo predivno učenje ezana bilo je tako uhu ugodno da su se vrlo često prolaznici zaustavljali da uživaju u melodičnim pozivima – porukama sa minareta. Isto tako u blizini ove džamije bila je radnja poznatog kazandžije, čestitog majstora Riste Bilanovića, koji bi uvijek u vrijeme učenja ezana obustavljao sve bučne kazandžijske poslove da ne bi remetilti ljepotu učenja. To je jedan od brojnih dokaza o nekad tolerantnoj atmosferi banjalučke čaršije u kojoj su se itekako cijenile i poštovale različitosti. Nadati se da će ezani sa minareta obnovljene Ferhadije barem unekoliko vratiti tolerantni bosanski duh u ove prostore u kojem su nas ezani i kandilji radovali i veselili.

U hutbi proteklog bajrama imam Sefer – begove džamije u Podpećinskoj mahali Mersudin ef. Hodžić obavjestio je nas džematlije da su noć ranije za vrijeme jacijskog namaza nekoliko zlonamjernika – provokatora grlato pjevalo četničku pjesmu („Spremte se, spremte četnici, od Topole pa do Ravne gore“) čime su zastrašivali i remetili molitvu. Imam

jasno – direktno poziva ovdašnje bošnjačke političare kao i one u Sarajevu da efikasnije reagiraju na ovako nemile događaje.

I na kraju gotovo nevjerovatna priča iz ratnog vremena 1992 – 1993 godine kada su teror, zastrašivanje i istjerivanje sa radnih mjesta i stanova bili svakodnevica življenja. U stan jedne banjalučke muslimanske porodice upala su trojica siledžija i zaprijetili im da moraju za dva dana napustiti stan. Nemajući gdje otići domaćini odluče ostati u svome stanu pa šta bude. Međutim u rečeno doba dođe samo jedan izgonitelj moleći stanare za izvinjenje, rekavši da je adresu njihovog stana kupio na ulici za 100 maraka. Odustao je od svega toga saznavši da su oni stara – poštena banjalučka obitelj. Radosti i čuđenju nije bilo kraja i moglo bi se reći „Ljudi, zar je i to moguće?“ Irfan Nurudinović

Š E H E R 37 BANJA LUKA

Preminuo veliki umjetnik Mersad Berber Ugledni bosanskohercegovački i svjetski poznat likovni umjetnik Mersad Berber preminuo je 7. oktobra uveče u 72. godini u svom domu u Zagrebu. Mersad Berber rođen je 1940. u Bosanskom Petrovcu. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Ljubljani 1963. godine u klasi Maksima Sedeja.

vrijedni poštovanja.“

Od 1978. do 1982. godine radio je na Katedri za crtež i grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Berber je jedan od najpoznatijih grafičara u svijetu.

Jedan od posljednjih Berberovih projekta bila je monografija Srebrenica, koju je Berber označio svojim životnim projektom.

Unatoč činjenici da je posljednjih godina živio i radio u Hrvatskoj, Mersad Berber bio je i ostao bosanskohercegovački slikar i grafičar. Svoju inspiraciju, kako je tvrdio, najviše je crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njezinih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njezinih ljudi“, a najznačajniji ciklusi u njegovom stvaralaštvu su upravo tako i imenovani.

Spomenimo tek neke: "Sarajevska kronika", "Otomanska kronika", "Put u Skender Vakuf", premda mu je ciklus "Konji" ili pak "Omaž Vlahu Bukovcu" također osigurao svjetsku slavu. „Mersad je pripadao generaciji sarajevskih grafičara koji su stvorili nešto što je bilo poznato i što se zvalo sarajevskom školom grafike. Unio je puno inovacija u tu formu, jedan potpuno novi jezik, potpuno novo značenje. Bio je čovjek koji je radio puno na sebi, koji je bio vrlo obrazovan - i to se vidjelo i na njegovim radovima“, kazao je Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke galerije BiH. Bosanskohercegovački grafičar Dževad Hozo dodaje: „Mene osobno fascinira još iz ljubljanske akademije kad smo krenuli faktički osvajati jednu romantiku Bosne s onim fijakerima.

Onda smo bili nekako u novinama tretirani kao dva bosanska otkrića itd., jer to su bile prve izložbe probitka koji nije tekao tako glatko. Ali ono što je fasciniralo i mene, i sada fascinira, to su beskrajna njegova upornost, radišnost i samodokazivanje koji su 38

Berber je izlagao u svim većim gradovima svijeta, od Istanbula, Londona i Madrida do Moskve i New Delhija. Između ostalog, uvršten je i u kolekciju prestižne britanske galerije Tate.

„Može se reći da je on bio slikar renesansnog tipa, slikar od krvi i mesa. Naša kulturna i likovna javnost izgubila je stvarno stvaraoca velike stvaralačke temperature. Intelektualac par exellence. Načekaćemo se da se jedna takva duhovna gromada pojavi u našem prostoru“, kazao je promotor monografije Ćazim Sarajlić.

Teško je je nabrojati značajna izdanja koja je likovno opremio, a radio je i pozorišne scenografije i filmske plakate. Bosanskohercegovačka publika će ga se sjećati i kao autora koji je dizajnirao i omote za ploče kultnog benda Indeksi. Bh. režiser Haris Pašović dodaje: „Prvo što mi se vezuje za ime Mersada Berbera je Vesela sveska, jer prvi put radove Mersada Berbera sam ja vidio u našim Veselim sveskama, tom malom časopisu koji je izlazio za osnovce, i u našim udžbenicima. To su bile ilustracije. To je bila ona njegova prva, po mnogima i po meni najuzbudljivija, faza kada se on zapravo pojavio tek kao slikar i kao grafičar i kada je sve one male vojvotkinje, infantkinje Velasquesove unio u svoj rad.“ Treba napomenuti da je Mersad Berber veći dio djetinjstva proveo u Banjaluci, odrastajući sa braćom Saudom i Omerom u lijepoj kući u Gospodskoj ulici, gdje je njihov otac držao poznati frizerski salon.

Preneseno sa portala Radio Slobodna Evropa