Šeher Banja Luka 47

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 47 - JANUAR-FEBRUAR - 2017. - MOTALA - GODINA IX

Uvodnik

Riječ urednika

Mladi i obrazovani odlaze, a vlasti ne čine ništa da to zaustave Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Naš i vaš magazin otvara svoje stranice već devetu godinu, i na to smo svi veoma ponosni, redakcija, saradnici, dopisnici i oni koji su na bilo koji način doprinijeli da se izlazak novog broja “Šehera” željno iščekuje. A ova godina je, nažalost, počela tužnim vijestima, jer smo u kratkom vremenskom periodu izgubili trojicu poznatih Banjalučana i prijatelja. U Ljubljani je u 80. godini preminuo Enver Bukić, šahovski velemajstor, u Sijetlu (USA) u 74. godini novinar i urednik “Glasa”, Josip Križanić, a u Sarajevu liječnik Emir Kulenović Pikula. Nažalost, vrijeme čini svoje, odlaze nam dragi ljudi koje su svojim životom i ostvarenjima ostavili duboke tragove i u zajedničkom životu.

A u našoj domovini je po „dobrom starom običaju“ mnogo političke turbulencije. Situacija je poprilično komplikovana, nacionalizam je duboko usađen u sve pore društva, ekonomija nam stagnira, a mladi ljudi vide spas u odlasku iz vlastite domovine. Nezaposlenost je ogromna a Evropa, pogotovu Nemačka, postaju jedini izlaz za egzistenciju i dostojan život. Ovaj negativni trend je veoma opasan za Bosnu i Hercegovinu, jer je napuštaju uglavnom mladi i obrazovani ljudi, a vlasti ne čine ništa da to zaustave. Bitno je samo „prepucavanje“ visokih političara, međusobno optuživanje i vječito dokazivanje ko je kriv za ovakvo stanje. Dokle će to običan narod trpjeti, vidjet ćemo. Bojim se da nam naša domovina duboko stagnira i nema svijetlu budućnost. Jedan od dokaz za to je i prijem u Predsjedništvu BiH povodom Dana nezavisnosti.

Prijemu su prisustvovali visoki zvaničnici međunarodne zajednice, predstavnici diplomatskog kora, akademske zajednice i javnog života, ali nije prisustvovao predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić. Znači, on taj državni praznik ne priznaje, a dobija svaki mjesec ne malu platu kao predsjednik te iste države. Zar to nije još jedan u nizu bosanskih apsurda.

A kako smo mi u Švedskoj proslavili ovaj značajan datum u našoj povijesti, pročitajte u našem specijalnom prilogu. I u ovom broju smo se potrudili da vam ponudimo mnogo zanimljivih tekstova, reportaža i nostalgičnih sjećanja.

Koristim priliku, da svima čestitam 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart, Dan žena. Prigodnim buketom cvijeća i odabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga, sestara i prijateljica, jer one to i više nego zaslužuju.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Goran Mulahusić

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Reportaža: Važnost obilježavanja ovog historijskog datuma.....................4 Filmski redatelj u glavnoj ulozi............................................................................8 Reportaža: Narodna kuhinja.........................................................................10 Reportaža: Politika je svakodnevni život....................................................12 Nostalgisk fotbollsfest i Emmaboda...........................................................14 Kolumna: Između obećanja i stvarnosti.....................................................16 Kolumna: Žohari, laži i mediji.......................................................................18 Reportaža: Svjedočanstvo o jednom vremenu..........................................20 Reportaža: Jedno nezaboravno literarno veče u Geteborgu.......... .........22 Sjećanje: Banjalučke vile.............................................................................24 Nova britanska priča.................................................................................26 Dan nam se crvenom jabukom osmjehuje... ............................................28 Kolaž: Rafting Kanjon Neretve.......................................................................30 Banjalučani pričaju: Mazlumi i lere..........................................................32 Vlado Dijak: A vozovi idu danju, noću........................................................36 Reportaža: Riječi kao svjetionici.................................................................39 Klagomålen på den svenska skolmaten måste få ett slut ....................40 Kolumna: Milion “pobjegulja-pasdarana”..................................................42 Putopis: Dolazak u gradić Kasese...............................................................44 Intervju: Rasadnik muzičkih talenata..........................................................46 Kolumna: Banjaluka selo veselo.................................................................48 Predrag Matvejević: Odlazak velikana....................................................52 Kolumna: Roditeljska kuća......................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56

str.4

str.16

Dan nezavisnosti BiH

Između obećanja i stvarnosti

s tr. 2 4

s t r: 4 6

B a n j a l u č k e v i l e R a s a d n i k m u z i č k i h t a l e n at a

ŠEHER 3

BANJA LUKA

Vrlo inventivni voditelji: Amela Švraka i Dženan Karić

Fotografije Goran Mulahusić

Proslava Dana nezavinosti BiH u Švedskoj

VAŽNOST OBILJEŽAVANJA OVOG HISTORIJSKOG DATUMA

Tekst: Mirsad Filipović

ŠEHER 4 BANJA LUKA

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine svečano je proslavljen, 25. februara, i u glavnom gradu Švedske, Štokholmu, u organizaciji APU-mreže. U prekrasnoj dvorani Norra Latin okupili su se uz goste iz domovine Bosanci i Hercegovci koji djeluju i žive u Švedskoj, i koji su postali značajan dio švedskog društveno-političkog, privrednog i kulturno-obrazovnog života, te mnogobrojni prijatelji i članovi APU-mreže i predstavnici našeg Saveza Banjalučana. Skupu se na početku programa obratila Ambasadorica BiH u Kraljevini Švedskoj, Nj. E. gospođa Vesna Čužić i biranim riječima pozdravila prisutne i čestitala im praznik. O domaćinu i organizatoru, APU Network, govorila je njihova sadašnja predsjednica Vernisa Rejhan. Ova organizacija mladih je ujedno proslavljala i 10 godina svog

postojanja, pa se tom prigodom gospođica Rejhan zahvalila svima koji su zaslužni da ova mreža, koja povezuje mlade i perspektivne ljude, postiže tako lijepe rezultate.

JA SAM UPRAVO KAO TI: Draga gošća svečanosti bila je i Negra Efendić, novinarka prestižnog dnevnog lista Svenska Dagbladet i dobitnica godišnje novinarske nagrade za 2016. - “Årets berättare”. Odgovarajući na pitanja inventivnih voditelja programa, Amele Švraka i Dženana Karića, Negra se dotakla veoma važnih pitanja identiteta mladih ljudi koji su veći dio svog života proveli ovdje u Švedskoj, ali im je u srcu i domovina gdje su rođeni. Njena knjiga “Jag är precis som du” (Ja sam upravo kao ti) govori o njenom putu i integraciji u novo društvo. Veoma je interesantna motivacija žirija koji joj je dodijelio ove veliku nagradu. Citiram: "För att hon i sin reportagebok återvänder till sin egen flykt och med osentimental blick skildrar krigets spår hos ett barn samtidigt som hon ger liv åt människorna bakom nyhetstelegrammen."

BOSANSKA TRPEZA U ŠVEDSKOJ: Veče je obogatio i drugi gost, Edin Džemat, najbolji švedski kuhar u prošloj godini, momak rodom iz Prozora, koji je svojom neposrednošću, spontanim komentarima i velikom dozom humora izazvao burne pozitivne reakcije prisutnih. Kapiten švedske kulinarske reprezentacije, koja je na svjetskom šampionatu zauzela drugo mjesto, u zadnje vrijeme počesto je prisutan u društvenim medijima i njegova popularnost raste svakim danom. Prisutnima je otkrio i dio svojih planova u BiH, ali i o otvaranju prvog restorana sa bosanskim specijalitetima u Švedskoj. Njegov cilj je i da pokuša otvoriti restoran koji će prvi u Švedskoj dobiti tri Michelin zvjezdice. Nadam se od srca da će to ovaj skromni, ali veoma ambiciozni i uporni mladić, ostvariti.

FILMSKI KORACI NA ŠVEDSKOJ AKADEMIJI: Slijedeći gost bio je Goran Kapetanović, porijeklom Sarajlija, filmski režiser i dobitnik glavne filmske nagrade za režiju za ovu godinu “Guldbaggen 2017”. Odgovarajući na unakrsna pitanja Amele i Dženana, saznali smo malo više i o njegovim prvim filmskim koracima na Akademiji u Štokholmu, ljubavi prema sedmoj umjetnosti i naravno o nagrađenom filmu “Min faster i Sarajevo” (Moja tetka u Sarajevu). Kasnije sam se pridružio ugodnom razgovoru dvojice Gorana, našeg fotografa i režisera, i saznao više detalja o ovom zanimljivom čovjeku.

KRAJNJE VRIJEME ZA PROMJENE: Iz BiH nam je stigla i poznata režiserka Jasmila Žbanić, autorica filma „Grbavica“ koji je 2006. godine dobio nagradu „Zlatni medvjed“ za najbolji film na Berlinskom festivalu. Jasmila je i osnivač udruženja umjetnika „Deblokada“. Njeni pogledi i stavovi na političku situaciju u našoj zemlji ostavili su prisutne bez daha. Izuzetno sugestivno je odgovarala na postavljena pitanja i poprilično pesimističnim tonom je objasnila da se, nažalost, u BiH sa ovim ljudima na vlasti država vodi u propast i da je krajnje vrijeme za velike prom-

jene kako bi naša zemlja napokon postala građanskom i prosperitetnom. Ta će borba biti dugotrajna, istakla je ona, i potrebna je i velika pomoć građana koji žive izvan svoje domovine. Dobila je na kraju veliki aplauz i odobravanje prisutnih.

PODSJEĆANJE NA BURNE DOGAĐAJE: Na kraju večeri predstavio nam se i Stjepan Kljujić, novinar, pisac, političar i prvi član Predsjedništva BiH. Kao iskusan novinar je vješto izbjegao pitanja voditelja i održao jedno malo historijsko predavanje o burnim događajima početkom devedesetih, kojima je on bio neposredni svjedok i učesnik.

Kljujić je podsjetio prisutne na važnost obilježavanja ovog

historijskog datuma, hronologiju njenog postanka i priznanja međunarodne zajednice. Podsjetio nas je i na referendum koji se raspisao upravo na ovaj današnji dan i detalje za koje nismo znali. Pohvalio je na svojstven način naše mlade pametne ljude, njihov izgled i ljepotu i nastavio u istom stilu i poslije programa. Dobio je i on velike aplauze, a mi iz Saveza smo poklonili gostima naš magazin Šeher i Banjalučke žubore.

U muzičkom dijelu prisutne su zabavili mlada i talentovana muzičarka Larisa Cof i orkestar “Ritam srca” Još jednom treba istaći mlade i šarmantne voditelje Amelu i Dženana koji su uspješno vodili veoma zahtjevan program.

Goran Kapetanivić

Stjepan Kljujić

Larisa Cof

Jasmila Žbanić

Jasmila Žbanić

Gosti i Voditelji Ritam Srca

Zlatan i Nikolina Golalić nesebični sponzori našeg magazina i donatori mnogih humanitarnih akcija

NA MARGINI PROSLAVE DANA REPUBLIKE SRPSKE

Filmski redatelj

u glavnoj ulozi Tekst i izbor ilustracija:

I konačno, 9. januara ove 17. godine novog milenijuma spuštena je zavjesa na dugo pripremanu cirkusku predstavu proslavu Dana Republike Srpske. A sve je počelo najprije zahtjevom o ocjeni ustavnosti dijela Zakona o praznicima Republike Srpske, a koji je Ustavnom sudu BiH podnio član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović. Nastavak je slijedio odmah po donošenju sudske odluke, kojom je praznik Dan Republike Srpske proglašen neustavnim. Potom je sve kulminiralo baš tog 9. januara, kada je, protivno odluci najvišeg sudskog organa BiH, proslava Dana Republike Srpske ipak održana. U žiži zbivanja tog slavljeničkog dana bila je entitetska prijestolnica Banja Luka, u kojoj je održana centralna proslava.

8 ŠEHER

BANJA LUKA

Već od ranih prijepodnevnih sati tog zaista hladnog dana Banja Luka je počela da slavi. Prvi su se oglasili osnovci nastupom na Trgu Krajine. A onda je u ranim popodnevnim satima nekoliko stotina učesnika svečanog defilea prošpartalo glavnom banjolučkom gradskom saobraćajnicom. Defile su pratili malobrojni promrzli Banjolučani. Kažu da su svi oni za ovu ”uslugu” dobili dnevnicu za taj dan. Po sastavu učesnika defilea moglo se zaključiti da su oni bili skupljeni onako ”s brda s dola”. Uprkos hladnoći, ipak su zdušno marširali. Ni pjesma nije izostala - bila je to ”maksuzija”, pjesma Pukni zoro. U večernjim satima upriličena je svečana akademija u hramu banjolučkog sporta, dvorani Borik. A na akademiji je bilo svakojake klijentele, od onih koji su ”zaslužili” da budu pozvani pa sve do onih koji bi, da je bilo nekog kriterija za pozivanje, tu akademiju gledali na TV-ekranu.

Kada sam vidio da među zvanicama u dvorani Borik, razumljivo u prvom redu, stoji Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, a nedaleko od njega u tom istom prvom redu stoje i troje građana Srbije, princ Aleksandar i princeza Katarina Karađorđević te

filmski redatelj Emir (Nemanja) Kusturica, nisam se mogao načuditi. Šta li je to ”spojilo” ovu trojku s predsjednikom, koji su to kriteriji za njihov poziv na proslavu, ako se već poziva predsjednik jedne države, zašto se pozivaju i obični građani te iste država, pa makar oni bili filmski redatelj, princ ili princeza... Sve mi se to vrzmalo u glavi.

Mada se, iskreno govoreći, inače pitam kako ruku pod ruku ide građanska republika i njen predsjednik, s jedne, a titule princa i princeze u toj istoj građanskoj republici, s druge strane. To je neka visoka politika koju baštini susjedna nam država, a ta politika je običnom smrtniku po svemu sudeći teško dokučiva. I tako, dok sam se ja pitao odakle se ova trojka ”običnih” nađe među zvanicama, pamet mi se najednom prosvijetli. Pa da, bolan ne bio, princ i princeza su pozvani da prave ”monarhističko” društvo Miloradu Dodiku, neokrunjenom kralju Republike Srpske, a Kusturica je pozvan onako jaranski da obavi još jedan, naravno prljav, posao za Milorada Dodika - da održi govor, kakav (što se prljavštine tiče) niko drugi ni u Srbiji ni u Republici Srpskoj ne može održati. Jer, da nije tako, zar bi Kusturici pripala ”čast” da se nađe u društvu

dvojice predsjednika (Nikolić i Dodik) koji su takođe održali govor na svečanoj akademiji. Šta je sve ovaj neuredni patološki mrzitelj svega što nije ”njegovo” rekao u svom govoru ”to ni pas s´ maslom ne bi pojeo”. Dvojica drugih govornika mu nisu bila ni do koljena - bio je ”glavni glumac” te večeri. I još nešto: kao i više puta dosad, pokazao je Kusturica da bi i u Ginisovu knjigu rekorda mogao ući. Naime, niko kao on ne može sa minimum riječi iskazati maksimum gluposti, a to se potvrdilo i ovog puta. Baš se pošteno isprovaljivao. Ništa od toga što je Kusturica rekao nećemo citirati, jer sve što je rečeno bilo je ogavno.

Nije Kusturicin trud bio uzalud. Njegov jaran Milorad Dodik je, siguran sam, bar nekoliko dana prije svečane akademije bio upoznat s tekstom Kusturicinog govora. Da bi ga unaprijed nagradio za tu prljavštinu (govor), a možda i osokolio da, gluho bilo, ne odustane od njega, Dodik ga je samo koji dan prije svečane akademije imenovao za člana Senata Republike Srpske. Čuj, filmski redatelj iz Srbije u Senatu Republike Srpske. Ali govor, govor je vrijedan članstava u Senatu, zar ne.

S Kusturicom u paketu u Senat je imenovan i Marinko Umičević ”prvi šuster” Republike Srpske. Po čemu je on istaknuta ličnost, jer samo se istaknute ličnosti imenuje za senatora. Pa, pobogu, to je onaj Marinko koji je napravio i u SAD poslao jedan par cipelica za Melaniju, novu prvu damu ove velike države. A zar je to vrijedno

članstva u Senatu, može se neko pitati. Da je napravio cipele (ne vjerujem da bi se radilo o cipelicama) za prvu damu Republike Srpske, ne bi bilo dileme. Ali, ako ćemo pravo, ovo s Melanijom je još mnogo značajnije. Preko ovih cipelica Republika Srpska je, naime, bila ”prisutna” na inauguraciji Melanijinog supruga, gospodina Donalda Trumpa 20. januara. Drugim riječima, ove cipelice su ”zamijenile” Milorada Dodika, koji je, eto, bio spriječen (odlukom Američke ambasade u BiH) i nije mogao prisustvovati ovom svjetski značajnom događaju. Dosad smo znali da čovjek može mijenjati cipele, ali sad znamo i da cipele mogu zamijeniti čovjeka - u Republici Srpskoj, naravno. Dakle, u Republici Srpskoj

smatraju da su Melanijine cipelice samo prvi korak u saradnnji SAD i Republike Srpske, a za tako nešto šustera je trebalo i nagraditi, ništa manje nego članstvom u Senatu. Ako nekome nije dovoljno ovo objašnjenje, neka zaviri u sastav Senata. Lako je utvrditi da u njemu ima istaknutih ali i ”istaknutih” ličnosti. Stoga tu i nije bilo baš teško pronaći mjesto ni za Umičevića. Ni za Kusturicu, naravno.

Jedan opšti utisak o proslavi u Banjoj Luci mogao bi se sažeti u samo jednu riječ: kič. A kada smo već kod kiča, nameće se utisak da je glavni ”ceremonijal-majstor” centralne proslave u Banjoj Luci bio niko drugi do već pomenuti Kusturica, koji je majstor filmske režije ali i velemajstor kiča.

ŠEHER 9

BANJA LUKA

Reportaža Značajna podrška iz Skandinavije RO „Merhameta“ Banja Luka

BANJALUČKA DIJASPORA U ŠVEDSKOJ POMAŽE RAD NARODNE KUHINJE I AMBULANTE Foto: Mišo Vidović Regionalni odbor „Merhameta“ Banja Luka uspješno je okončao prikupljanja pomoći za „Merhametovu“ Narodnu kuhinju i ambulantu u Banjoj Luci, koju je u 2016. godini inicirao direktor Regionalnog odbora „Merhameta“ Banja Luka Admir Čavka. Prema riječima direktora Regionalnog odbora „Merhameta“ Banja Luka Admira Čavke, tokom akcije prikupljeno je 15.632 KM, što je značajna pomoć za rad „Merhameta“ u Banjoj Luci.

Akciju su podržali udruženja Banjalučana u Švedskoj, Islamska zajednica Švedske, „Merhamet“ Švedske, Bosanskohercegovačko udruženje „Ljiljan“ te brojna bh. udruženja. Akciju je podržao i stalni donator „Merhameta“ kompanije „Pivit Trade“, jedna od najuspješnijih firmi u Švedskoj u vlasništvu porodice Golalić iz Banjaluke.

- U dogovoru sa ostalim organizacijama, prikupljanje pomoći za potrebe „Merhametove“ Narodne kuhninje u banjoj Luci za ovu godinu počelo je već od 1. januara i trajat će do 1. decembra 2017. godine, tako da ova akcija postaje tradicionalna. U dogovoru s našim

10 Š E H E R

BANJA LUKA

donatorima, sredstva za potrebe „Merhametove“ kuhinje će se kupiti u trgovinskom lancu „Klas“, koji će, povodom ove akcije, donirati 1.000 - kazao je Čavka.

Inače, direktor Regionalnog odbora „Merhameta“ Banja Luka Admir Čavka nalazi se u posjeti zemljama Skandinavije gdje razgovara s predstavnicima brojnih udruženja i institucija koji su voljni da sarađuju sa „Merhametom“.

- Zahvalni smo svim udruženjima i pojedincima koji su učestovali u ovoj akciji, a koja ima veliki značaj za funkcioniranje „Merhameta“ u Banjoj Luci. Takođe, želim naglasiti da pored bh. dijaspore najznačaniju ulugu u funkcioniranju „Merhameta“ na području manjeg bh. entita ima upravo centrala HO „Merhamet“ MDD u Sarajevu, na čelu sa predsjednikom Hajrudinom Šahićem, koji pomažu naš rad na raznorazne načine - kazao je Čavka.

Reportaža

ZA NARODNE KUHINJE Već niz godina ”Merhamet” iz Švedske, sa sjedištem u Enköpingu, vodeća je humanitarna organizacija sa bh. predznakom u ovoj zemlji. Osnovan je krajem 1992. godine i veliki broj bosanskohercegovačkih entuzijasta dao je ogroman doprinos u razvoju organizacije u proteklom periodu.

S liste redovnih humanitarnih akcija izdvajamo: stipendiranje djece bez roditelja u Bosni i Hercegovini, redovnu akciju ”Kurbani”, potom ”Iftari”, a posljednja, završena krajem decembra 2016. godine, bila je pomoć narodnim kuhinjama u domovini. Kako je protekla akcija i koliko sredstava je prikupljeno, izvijestio nas je aktuelni predsjednik ”Merhameta” Švedske dipl. ing. mašinstva Fehim Halilović: ”Akciju za narodne kuhinje” pokrenuli smo u saradnji s našim članstvom, inače našim vjernim donatorima koji redovno podržavaju Merhametove aktivnosti i kojima se ovom prilikom najtoplije zahvaljujem.

U ovoj akciji pomogli smo narodne kuhinje u Banjoj Luci, Bihaću, Bosanskom Novom, Jajcu, Janji, Mostaru, Sanskom Mostu, Sarajevu, Travniku, Trebinju, Tuzli i Zenici. Merhamet je ukupno prikupio i poslao 40.601 KM. Pored ove pomoći, tokom protekle godine Savez Banjalučana u Švedskoj je dva puta vodio akciju za prikupljanje sredstava za narodnu kuhinju u Banjoj Luci i u tim akcijama skupljeno je 10. 601 KM. Posredstvom Merhameta i partnerskih kompanija Plivit Trade AB i Klas iz Sarajeva, za narodnu kuhinju u Banjoj Luci kupljene su namirnice u tom iznosu. Iskreno se nadamo da je Merhamet iz Švedske ublažio potrebe narodnih kuhinja u Bosni i Hercegovini te da će se prikupljena sredstva utrošiti na najbolji mogući način. U skladu s našim načinom rada, od svih narodnih kuhinja očekujemo povratnu informaciju o provedenim aktivnostima, o potrebama za rad kuhinja i o broju korisnika. Ti podaci bit će nam osnova za sljedeću raspodjelu sredstava narodnim kuhinjama u BiH. ”

”Merhamet” iz Švedske u 2016. godini poslao više od 40.000 KM u BiH Odluka o utrošku 40.601 KM, za potrebe narodnih kuhinja u BiH 1. Bihać_________________________________2.500 KM (1.280 EUR) 2. Bosanski Novi__________________________2.000 KM (1.030 EUR) 3. Janja_________________________________ 2.000 KM (1.030 EUR) 4. Mostar_______________________________ 2.000 KM (1.030 EUR) 5. Sanski Most____________________________2.000 KM (1.030 EUR) 6. Stari grad, Sarajevo______________________3.500 KM (1.800 EUR) 7. Trebinje_______________________________2.000 KM (1.030 EUR) 8. Travnik (3.000 KM) i Jajce (1.000 KM)_______4.000 KM (2.100 EUR) 9. Tuzla_________________________________3.500 KM (1.800 EUR) 10. Zenica________________________________3.500 KM (1.800 EUR) 11. Banja Luka____________________________3.000 KM (1.540 EUR).

Pripremio: BHDINFODESK - BIRMINGHAM

Š E H E R 11

BANJA LUKA

POLITIKA JE SVAKODNEVN Johan Andersson i Jasenko Omanović, delegati Švedskog parlamenta, gosti udruženja „Ljiljan“ u Motali

Tekst: Mirsad Filipović “Ljiljan“ u Motali ugostilo je početkom ove godine (9. januara) dva interesantna gosta; Johan Andersson i Jasenko Omanović, delegati Švedskog Parlamenta (Sveriges Riksdag), izrazili su želju da posjete naše udruženje, i mi smo im s radošću izašli u susret. Johan Andersson je inače ŠEHER 12 BANJA LUKA

višegodišnji član našeg udruženja, a Jasenko je naš zemljak, tačnije - iz Banjaluke, jedan od rijetkih Bosanaca i Hercegovaca koji je uspio ući u najviši zakonodavni i izvršni organ u Švedskoj. Obojica su članovi Socijaldemokratske partije, koja je niz godina najveća švedska partija. Uz bosanskohercegovačke specijalitete, dotakli smo se mnogih aktuelnih društvenih i političkih tema, s posebnim osvrtom na integraciju, ne samo naše etničke grupe, već i drugih useljenika, izbjeglica i tražioca azila. Postavljana su mnoga interesantna pitanja iz domena sigurnosti, političke situacije u svijetu i nedavnih izbora u SAD-u. Bilo je riječi i o drugim partijama koje su zastupljene u

političkom životu u Švedskoj, posebno o “švedskim demokratima”, krajnjoj desničarskoj partiji koja vodi jasnu antiuseljeničku politiku.

Andersson i Omanović su nas upoznali i sa svojim svakodnevnim obavezama u Parlamentu, a načelno smo se dogovorili da ih ove godine posjetimo u Riksdagu. Većina prisutnih je bila tamo nekoliko puta, ali uvijek se nešto novo vidi i nauči. Članovi udruženja Sead Mulahusić, Mirsad Filipović i Johan Andersson su delegati u najvišim političkim organima i odborima u Motala komuni, pa smo našeg gosta iz Hernösanda upoznali sa političkom, ekonomskom i privrednom situacijom u Motali i Regionu.

Susreti

NI ŽIVOT Foto: Goran Mulahusić

Jag upplevde besöket väldig positiv med bra diskussioner och lärdomar man kan dra av er lyckade integration i Sverige samt också diskussioner hur situationen är i Bosnien nu!

Ja sam doživio ovu posjetu kao vrlo pozitivnu sa dobrim diskusijama i poukama iz vaše uspješne integracije u Švedskoj, kao i raspravu o aktuelnoj sadašnjoj situaciji u Bosni!

Johan Andersson Š E H E R 13

BANJA LUKA

Kolumna

Nostalgisk fotbollsfest i Emmaboda Text och foto: Victor Grusell För tolfte gången arrangerade Emmabodalaget Bosnien-Hercegovina IF Veterancupen. En turnering som handlar om att ha roligt och återuppleva gamla minnen.

Lördagen bjöd på en riktig fotbollsfest i Emmaboda sporthall, för både publik och spelare. Emmabodalaget Bosnien-Hercegovina IF anordnade cupen där spelare över 32 år har chansen att spela ihop igen inför fullsatta läktare.Turneringen är populär och prestigefylld bland lagen som är med och deltar, trots det handlar cupen inte om att vinna menar Azmir Safić, en av spelarna i Bosnien-Hercegovina IF. – Det är en rolig turnering där man träffar andra spelare som man spelat med och mött förut när man spelat. Alla spelar en finare fotboll också, eftersom det inte handlar om att vinna. Det handlar om att ha roligt och om att publiken ska ha roligt.

Säger Azmir Safic. Årets turneringen är den tolfte Veterancupen som laget anordnar och ser gärna att cupen växer lite. Dels för att cupen sponsrar A-laget, men även för att delar utav intäkterna går till olika humanitära organisationer i världen.

- Ett steg i försöket att expandera var att sänka deltagaråldern från 35 år till 32 år, så att fler lag kunde få ihop spelare berättar Azmir.Vi vill göra turneringen större och större. Vi jagar sponsorer och även lag. Vi har lag från Nybro och Kalmar med idag till exempel.Turneringen spelas traditionsenligt i början på februari och har blivit en tradition i Emmaboda, någonting som motiverar spelarna i Bosnien-Hercegovina IF att fortsätta arrangera cupen.Vi kommer arrangera turneringen igen. Det har blivit en riktig tradition. Både turneringen och att spela blir bara roligare och roligare. Säger Azmir.

Na ovom turniru učestvovala je i ekipa Banjaluka u srcu i osvojila drugo mjesto.

Vođa ekipe, Džemil Vajrača je proglašen za najboljeg golmana, a zanimljivo je reći da je popularni Džemo jedne godine, na istom turniru, proglašen i za najboljeg igrača. Njegova ekipa je nastupila u sastavu: Vuk Manitašević, Mićo Jović, Mustafa Memić, Mišo Grahovac, Milan Pavlović, Džemil Vajrača, Meho Smajlović i Ilian Dossev.

Za najboljeg igrača proglašen je član kipe domaćina, Amir Trnačević. ŠEHER 14 BANJA LUKA

Džemil Vajrača i Amir Trnačević: najbolji golman i najbolji igrač turnira Drugo mjesto: Banjaluka u srcu iz Alveste

Treće mjesto: Ekipa iz Vekša

Prvo mjesto: Domaćin iz Emmabode

15

IZMEĐU OBEĆ ANJA I ST Topl/rana

Tekst i foto: M.VIDOVIĆ Prepreke na „dobrom putu“: Gradska toplana i njen veliki dug, refinansiranje gradskog duga, budžetske „provalije“...

Obraćajući se novinarima povodom sto dana rada nove gradske administracije, gradonačelnik Banje Luke Igor Radojičić ocijenio je “da je Banja Luka na dobrom putu, ali da na tom putu postoji niz prepreka. Dodao je još da je iz predizbornog programa “već pokrenuto oko 25 posto onoga što je obećano”. Ali, obećanja su jedno, ali stvarnost drugo. ŠEHER 16 BANJA LUKA

A prva prepreka na na “dobrom putu” nove gradske administracije bila je gradska Toplana: poprilična finansijska dubioza, (ne)riješen sistem nabavke energenta-mazuta, činjenica da se unazad desetak godina nije puno uradilo da se Toplana dovede u normalan ”ritam”- uslovili su da Radojičić izrazi sumnju u uspješan završetak sezone grijanja.

U trenutku pisanja ovog teksta, radijatori u stanovima i poslovnim prostorima još su bili koliko-topli, gradska vlast nekako je premostila nedostatak mazuta, ali ostalo je otvoreno pitanje šta i kako naredne zime.

- Sada je već jasno da to treba biti nova investicija, nova toplana, novi energnet. Samo je pitanje pravnog modela i partnera.

Imamo dva potencijalna poslovna subjekta koja su zainteresovana za toplanu - ponudio je Radojičić neka od mogućih rješenja 19. februara u obraćanju novinarima. I dok gradonačelnik najavljuje po-

Kolumna

STOTINU DANA NOVE GRADSKE ADMINISTRACIJE

T VARNOSTI tencijalne poslovne subjekte, nove investicije, pa i novi energent, trebalo bi „popeglati“ i gradske finansije. Govoreći o refinansiranju gradskog duga, gradonačelnik je potvrdio, da je u toku međunarodni tender za izbor najpovoljnijeg ponuđača za refinansiranje gradskog duga u iznosu od 73 miliona KM koji je otvoren do 31. marta.

- Cilj je da se sada veliko opterećenje na godišnjem nivou, koje iznosi i do 22 miliona maraka, rasporedi na desetogodišnji period, sa godišnjim otplatnim planom od 11 miliona KM. Time bismo u gradskom budžetu oslobodili znatna sredstva za druge komunalne, infrastrukturne i razvojne namjene - rekao je Radojičić. Stoga, ustvrdio je da grad ima kontakte „sa dosta finansijskih institucija“.

Nemoćna opozicija Prošlo je prvih sto dana rada nove gradske administracije.

Součila se s problemom oko Toplane, gradskim finansijama.

Moguće je da se pojavi još (ne)previđenih problema. Čini se da

Radojičić i njegova administracija zasada neće imati problema s opozicijom u Skupštini grada Banja Luka. Nakon debakla na lokalnim izborima, kada su osvojile siromašan broj mandata, političke partije okupljene u Savez za promjene, nedavno su postale još siromašnije -„kraće“ su za jedan odbornički mandat. Donedavni odbornik PDP-a i predsjednik gradskog stranačkog, Zoran Talić, napustio je ovu političku partiju, time i klub odbornika PDP-a.

Pominje se da će Talić u gradskom parlamentu formirati odbornički klub “Pokret za Banjaluku”. Ovom klubu, navodno, pridružiće se još neki odbornici iz opozicije, ne isključuje se ni mogućnost da bude jedna od odbornica iz PDP-a. Ukoliko se ovo pokaže kao tačno, PDP bi tada imao samo jednog odbornika. Što se tiče ostalih opozicionih političkih partija, SDS trenutno ima tri, Narodni demokratski pokret četiri odbornika. Vladajuću većinu sačinjavaju SNSD sa 11, Demokratski narodni savez 4, Socijalistička partija 3, Ujedinjenja Srpska 1 odbornika. Kada se ovome pridodao i nezavisni odbornik Saša Čudić, onda je jasno da postoji stabilna vladajuća većina na čelu sa SNSD-om. Politički analitičari ocjenuju da ovakav brojčani “sastav“ teško da može bilo šta uraditi protiv natpolovično većine SNSD-a i njegovih koalicionih partnera. Tvrde da su zbog lošeg, pa i katastrofalnog rezulata na izborima, gradski odbori opozicionih stranaka iz Saveza za promjene zapali u ozbiljnu krizu. Iako se tu i tamo opozicini odbornici oglase, upute određene kritike na rad gradske administracije, sve je to, tvrde analitičari, nedovoljno. Zasada su nevladine organizacije aktivnije od političke opozicije: uveliko su “secirale” prvih sto dana rada, sto dana nove gradske administracije…

A pojedini mediji, koji su pratili rad nove gradske adminstracije, između ostalih i jedan od najpoznatijih internet – portala u Banja Luci -6yka.com (http://www.6yka.com/novost/120728/vazna-je-dobra-fotografijacovjek-koji-se-svakodnevno-slikao-u-proteklih-100-dana) konstatovali da je Igor Radojičić “čovjek koji se svakodnevno slikao u proteklih 100 dana“. Uz tekst, objavljen 17. februara, serijal fotografija – osim prisustva na zvaničnim skupovima i sastancima iz domena funkcije koju obnaša, obilazio je javne i kulturne događaje. Bio na otvaranjima prodajnih i privrednih objekata, sadio drveće po alejama...“Pred kraj 2016. godine je postavio certifikat u jednom od banjalučkih vrtića. Kad već nema grijanja, barem da su zgrade energetski efikasne.” Navodi se u ovome tekstu, i zaključuje da “ipak , pošto je prošlo tek 100 dana, ostaje nam za nadati se da će jednog dana sve ove fotografije imati nekog smisla…”. Š E H E R 17

BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

Žohari, laži i m Piše: Radmila Karlaš

ŠEHER 18 BANJA LUKA

Bio jednom jedan mladić. I bio je jako inteligentan, tačnije, lucidan. Primili su ga na Prinston, prestižni univerzitet u Americi. Zadivljivao je znanjem. I izgledom. Bio je najbolji u trkama. I u ostalim sportovima. Da bude tu gdje je, pomogao mu je prijemni na kojem je briljirao. I život je tekao kao rijeka, prilično mirna, izuzev što je mladić svakodnevno svojom erudicijom zapanjivao profesore, a kolege i kolegice studente i studetkinje svojim preostalim svestranostima u koje svakako treba uključiti izvrstan smisao za humor i posve-

mašnji stil. Ipak su se tu bila sjatila djeca iz bogataških kuća koja su tačno znala ocijeniti vrijeme od podizanja viljuške do prinošenja ustima, kao i to povlači li se kašika po tanjiru sa supom ka osobi ili obratno. Ali, blistavi erudita i genije je sve bontonske cake rješavao u letu.

Bio je neko ko bi se istaknuo kao pionir u istraživanju nepoznatih destinacija, pronalazač novih hemijskih elemenata ili svih zamislivih otkrića! Ukratko, bio je nesvakidašnji brilijantni um i ništa mu se nije moglo spočitati. Izuzev što je to bio!

Kolumna

mediji Jer, bio je i jedan novinar. I mladiću pravi antipod. Nije bio inteligentan, niti lucidan, a ponajmanje zabavan. Ali je po prirodi stvari bio zavidan. Osjećao je posvemašnju nelagodu u prizorima slavom ovjenčanog mladića kojeg hvale profesori, o kojeg se kite djevojke kao niske bisera, a dječki iz najpoznatijih američkih porodica ga zovu na žurke kao da je u najmanju ruku multiplicirani Robert de Niro iz najboljih dana. Novinar je bio istraživač onog tipa, da bi razbio Mikelanđelovog Davida da dokaže da se na kamen od kojeg je klesan nekad davno

pokakila ptičica. Nekim pukim slučajem naslutio je da mladić možda i nije taj kojim se predstavlja. Ali, samo po imenu. Detalj da se mladić ne zove kako se predstavlja bio je najuzbudljiviji događaj u životu ovog novinara.

Sva njegova muka, zavist, višak kilograma, bubuljice po licu, mlohavi penis, nezainteresovane djevojke, počelo je da gori u jednoj osvetničkoj vatri koja je plamtjela kao sve putenosti koje nije iživio.

Mladić jeste izmislio svoje biografske detalje. Prinston je ipak bio snobovski univerzitet.

Tako više nije bio neki siromašak iz bijednog predgrađa nekog još siromašnijeg gradića, već dijete umjetnika vagabunda koji skitaju po Evropi. Na Prinstonu su bili osjetljivi na neobične biografske prikaze, mada su umjetnici na rang listi vrijednosti bili na dnu, jer su bili siromašci. Ako se uzme u obzir podugačka lista očeva prinstonskih studenata, naftnih magnata ili članova upravnih odbora velikih korporacija, neki slikar je samo podrazumijevao sažaljenje.

Ali nije ta priča odredila njegov put, već goli rezultati. Mogao je isto tako da izumi antibiotik ili otkrije radijum. Jer, prema statistikama, s takvim rezultatima prijemnog poput njegovog, na Prinston se upiše jedan student naspram milion.

Narečeni novinar osim što je pripadao onoj do zla boga dosadnoj osrednjosti, bio je i zadrigao poput krmčeta sa zbrčkanim crtama lica na kojima niko ne bi htio predugo zadržati pogled.

Mladić mu je postao opsesija. A sad je nešto iskopao, lažni biografski detalj! Njegovoj sreći nije bilo kraja. A onda neopisivo ushićenje, mladiću je ovo recidiv. Na isti način je završio i srednju školu. Sa lažnom biografijom, ali identičnim briljiranjem u svemu. Kada su ga otkrili, zahvaljujući još jednom piskaralu, mladić je odležao godinu dana u zatvoru. Bilo je to vrijeme kada ga je Prinston primio. I tad je odigrao maestralno. Njegova sirota majka boluje u Švajcarskoj i on želi biti uz nju. Na univerzitetu mu drage volje produžavaju rok za upis za godinu dana. Kada je izašao iz zatvora, postao je student.

Novinar je napokon imao pet minuta slave.

Urušio je mladića koji je već bio na drugoj godini studija, i dalje brilijantan. Došla je policija i odvela ga. Nastala je frtutma. Profesori su se podijelili. Prijatelji su se podijelili. Studenti su se podijelili. Najkarizmatičniji student sa Prinstona koji je u slavi prešišao kraljevsku kćer ili sina rock muzičara proizveo je dileme. Lucidni i maštoviti profesori, studenti, prijatelji bili su na njegovoj strani. Njihovi antipodi pričali su patetične priče o slomljenim srcima, gubitku povjerenja i sličnim tricama. Ovi prvi su mladiću nudili svu moguću pomoć. U svakom slučaju, on mora dalje. Genije kakav je on rađa se jednom u sto godina. Mladić je osuđen na petnaest godina zatvora. Prilikom intervjua koji je dao prilikom izlaska na slobodu, rekao je da je želio biti univerzitetski profesor.

Za razliku od narečenog slučaja u Americi

gdje je jedan genijalni čovjek otišao u zatvor zbog bijednog piskarala, ovdje je situacija obrnuta. U Bosni baš zahvaljujući piskaralima, oni koji treba da idu u zatvor, šetaju na slobodi.

Tamo novinari od genija prave kriminalce, a ovdje od lopova genije. Tako se jedan lopina našao na crnoj listi one tamo zemlje preko, zamrznuta mu je imovina, računi, mada i svraka na grani zna da taj pazi na pare više nego na oko u glavi, što znači da su zamrzli šipak. Ali ipak.

Sve mu više slabi moć koju su mu biće ti što mu je sad oduzimaju i dali. I šta sad? Dok dati stvarno ne ode u finu materinu, mediji će za kraj guditi svoju simfoniju. Odu radosti umjesto Posmrtnog marša. U toj odi ili ojkači, imovina ovdašnjeg najbezdušnijeg predatora jednako je gladni narod. Kao da je pučanstvo, ima li išta nemogućnije, bilo na kazanu tobož zamrznutog.

Da se malo sredstava datog slije u džepove siromašaka ili malo siromaštva da naudi punim džepovima. Nema šanse! Misli lukavo predator na vrhu lanca, krupni zvjerov, zamijesiću ja vama, da vam se stomak nikad neće oporaviti od gladi!

A piskarala u glas: Genije, samo je jedan takav.

Sve čini za vas, nezahvalni mali ljudi. Samo se usudite da pomislite kako nije najveći, najjači i kako svakodnevno niste svoj na svome. Kvrckaju na svojim najnovijim LT, keze se na ekranima sa dijagnozom: Mi imamo šifru, a kakvi ste tek vi, kad vam mi sa šifrom ispiramo mozak.

Kako se zove šifra kojom su mediji zvjerovovo enormno bogaćenje po glavi stanovnika proglasili nacionalnim interesom. A tek ona koja priča o tome da se narečena crna lista odnosi na najnovije frižidere marke Kurosava u prosječnom domu izgladnjelog stanovnika.

Tamo genijalca pretvorili u žohara za zatvorskih hodnika, ovdje žoharu ogrnuli ruho.

A vire čupave ručice i nožice, iole normalan svat vidi da je po srijedi običan žohar. Ali, kako od mediokriteta from Crni vrh, Poskakovci und so weiter u obleki "Ubi bože" oteti mikrofon i televizijski kadar. Samo letvom. A kažu da je revolucija prevaziđen način borbe protiv klasnog neprijatelja.

Kada bi prestali da se kljukaju halucinogenim medikamentima sa TV aparata, obnevidjeli i zatupljeni gledaoci možda bi mogli bar jednom u životu da uoče žohara u vlastitom domu. A tek kad bi shvatili da ga mogu zgaziti nogom, a ne strijepiti od njegove neprilične prisutnosti, bio bi to pomak dostojan onih mjesečevih koraka Gagarina i Armstronga. Prije cjepanice ili Di Di Ti spreja, mogli bi da se uvjere da žohar nije sprovodio sporazume o nezagađenju teritorije, pa je odlučio da hoda po kutijama za hljeb, povrću i ostalim namirnicama koje je zaposjeo. A gdje on prođe, Ostajte gladni! Ako ih i ova supervizija ne bi uvjerila da se ne radi ni o kakvom geniju, već o ružnom, poganom i štetočinskom žoharu, onda je živa istina da su zapravo oni na crnoj listi i da su njihovi mozgovi već odavno zamrznuti. Do nekog novog milenijuma! Š E H E R 19

BANJA LUKA

Svjedočanstvo o jednom vremenu Tekst i foto : Goran Mulahusić „Zapisi iz ukletog grada“, knjiga koju je njen autor potpisao kao Acke Bošnjanin, predstavljena je 22. januara o.g. u Udruženju Banjalučana u Orebru. Priča je to o burnim događajima u Banjoj Luci i životu prije i poslije tragičnih vremena, koja su u nama ostavila duboke tragove, ali i želje da ih ponovo vraćamo, i vratimo, životu dostojnom čovjeka. Priča o sudbini koja je tekla svojim nepredvidim koritom noseći nas na obale o kojima nismo ni slutili.

Sada smo tu gdje jesmo, zagledani u horizonte kojima nema kraja.

Tamo negdje su obale naše mladosti, zelene rijeke natopljene 20 Š E H E R

BANJA LUKA

Knjiga sjećanja „Zapisi iz ukletog grada“ predstavljena u Udruženju Banjalučana u Orebru sjećanjima koja izviru kao lava u prigušenim vulkanima. Zapisano i potpisano da ostane svjedočanstvo o jednom vremenu zla i patnje.

No, sad smo tu, u Udruženju u Orebru u koje ne možete ući a da vas ne dočeka pjesma praćena zvucima harmonike i gitare. Prijatno je i domaćinski. Susret sa dragim prijateljima. Tako je protekla i promocija knjige Acka Bošnjanina uz razgovor, sjećanja i sevdalinku. Da sve bude potaman potrudili su se i raspjevani članovi Banjalučkog udruženja u Orebru.

Sve čestitke do narednog viđenja.

Reportaža

Piše: Esad PIPIĆ

PORUKE KNJIŽEVNE RIJEČI

Jedno nezaboravno literarno veče u Geteborgu Udruženje Banjalučana u Geteborgu bilo je domaćin književne riječi – brojni ljubitelji poezije i proze imali su lijepu priliku da se druže s bosanskoherecgovačkim piscima koji žive u njihovom gradu. Uz Midhata Ajanovića – Ajana i Enisu Čengić Popović, koji su već postali prepoz natljivi po svojim objavljenim knjigama, lijepom utisku doprinijeli su i literarni stvaraoci Asim Hadžiselimović, Vasvija Ramić i Husein Sojtarić. Enisa Čengić Popović je svojim osebujnim stilom i voditeljskim osjećajem, odabirom i interpretacijom svojih pjesama i ostvarenja svojih prijatelja, doprinijela da ova manifestacija ostane za pamćenje.

Na sve prisutne ipak je jedan "momak", Asim Hadžiselimovic sa svoje 92 godine, ostavio poseban dojam, pjesmama punim ljubavi, života i mladosti. Midhat Ajanović – Ajan je u svojim intelektualnim osebujnim interpretacijama i diskusijama slao duboke poruke, kao uostalom i sva njegova književna djela.Treba spomenuti i Vasviju Ramić i Huseina Sojtarića, koji su nadahnuto interpretirali svoje pjesme. Nažalost, Nizama Čaušević zbog zdravstvenih problema u familiji nije mogla prisustvovati ovoj uspješnoj književnoj manifestaciji. Za dobro vođenje programa potrudila se Esma Kitan, a kasnije, opuštenoj atmosferi, do kasno u noć, uz sevdalinke i lijepu muziku doprinijeli su Lutka Pekić i Esad Pipić-Nine.

Slijedeći izazov ovog udruženja biće dugo zagovarana izložba slika naših likovnih umjetnika. I nove književne i muzičke večeri.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Š E H E R 23

BANJA LUKA

Sjećanje

Stambena zgrada porodice Huseđinović

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Banjalučke vile Stambene zgrade iz austrougarskog perioda Tekst i foto: Adem Čukur Pri kraju Osmanlijskog perioda izgrađena je longitudialna saobraćajnica, skromnijeg profila, od tadašnjeg Donjeg Šehera prema Bosanskoj Gradišci čime je omogućeno širenje grada prema sjeveru na dotad uglavnom neizgrađenom prostoru.

Po dolasku Austrougarske monarhije 1878. g., na istom pravcu od Stare čaršije do Bojića Hana izgrađena je nova saobraćajnica potpuno ravne trase i širokog profila po ugledu na bulevare u tada većim evropskim gradovima, sa obostranim trotoarima i drvoredima, zvana i ”Carski drum” (ul. Mladena Stojanovića).

U to vrijeme jača materijalna osnova banjalučke buržoazije koja, nakon izgradnje navedene ceste, pored nje, prvenstveno sa zapadne strane, gradi niz slobodnostojećih stambenih objekata / vila različitih stilova građenja sa prostranim Stambena zgrada u ul. Mladena Stojanovića / vila I. 24 Š E H E R

BANJA LUKA

Sjećanje otvorenim dvorištima / vrtovima, a po uzoru na takvu vrstu objekata u Dvojnoj monarhiji. (U stambenoj gradnji naziv ”vila” predstavlja veću porodičnu kuću okruženu vrtom, a potiče iz perioda Rimskog carstva. Prvobitno je to bila zgrada na zemljišnom posjedu bogatih Rimljana pod nazivom ”villa rustica”, a potom i kuća u gradu ili predgrađu, zvana na ”villa urbana”. U periodu XV-XVII vijeka to je, prvenstveno u Italiji, naziv za veće individualne stambene zgrade sa parkom, statuama i fontanama...) Zgrade su spratnosti P + 1 ili P + potkr., a zajedničko je za sve te objekte da su građeni od tvrdih materijala i sa viševodnim kosim krovovima najčešće pokrivenim crijepom. Skoro svaka vila je imala zasebnu vizitnu sobu / salon opremljenu stilskim namještajem.

Pored navedenih vila, u ovom periodu prisutna je i izgradnja stambenoposlovnih objekata spratnosti P + 1 (rjeđe P +2) sa poslovnim prostorima (zanatske radnje, trgovine, banke, kafane, pivnice...) u prizemlju i stanovima na spratu. To su objekti građeni u jednom od neoklasičnih stilova, najčešće neorenesanse, a najviše su zastupljene u Gospodskoj ulici (opisane u članku ”Gospodska ulica”). Takvi objekti su bili izgrađeni i u produžetku Gospodske ulice prema sjeveru sa istočne strane, kao i na potezu između kasnije izgrađenog hotela Palas i džamije Ferhadije, koje su u međuvremenu porušene.

U posljednjoj deceniji austrougarskog perioda zaživljava i bosanski stil građenja, a najznačajniji stambeni objekat tog stila u Banjaluci je jednospratna stambena zgrada / vila porodice Huseđinović (iz 1913.) locirana na uzvisini južno od Gradskog mosta na lijevoj obali Vrbasa. Projektant objekta je arhitekta Josip Vancas iz Sarajeva, najznačajniji i najplodniji arhitekt austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini, zagovornik i bosanskog stila građenja. Zgrada je koncipirana u duhu tradicionalne bosanske gradske kuće, a na njoj su primijenjeni svi tadašnji građevinski standardi i materijali. Sam objekat, zajedno sa ogradnim zidovima, avlijama i kapijama, dio je ukupnog ansambla stanovanja. Na njenom vanjskom izgledu očituje se i centralno razvijena dispozicija unutar samog objekta. Prednja fasada je sa prizemljem obložena kamenom, dok na spratu dominira doksat sa jakom krovnom strehom. Takva arhitektura, bez obzira na svoju tradiranost, sadržavala je elemente rane moderne / funkciju i konstrukciju. Pored navedene, značajna je i vila porodice Džinić (locirane uz ulicu između džamija Ferhadije i Arnaudije) kod koje je takođe prisutan elemenat doksata na uličnoj fasadi.

Stambena zgrada u ul. Mladena Stojanovića / vila II.

Stambeno-poslovne zgrade u Gospodskoj ulici Stambena zgrada u ul. Mladena Stojanovića / vila III.

25

Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ

NOVA BRITANSKA P Napisao: Zlatko LUKIĆ Neka mi ne zamjere uvaženi antologičari što sam zlouporabio naslov kao da se stvarno radi o antologiji novije britanske pripovijetke. U pitanju je nešto puno važnije.

U jednom kraljevstvu je umro kralj.

Kraljevstvo se raspalo, jer on nije imao potomka pa se nije moglo vikati kao u Britaniji: „Umro je kralj! Živio kralj!“ Ne 26 Š E H E R

BANJA LUKA

spominjem uzalud Britaniju jer ona ima tri djela: Englesku, Škotsku i Wales, a Sjevernu Irsku zanemarujem bez zle namjere, ona ionako ne pripada jedinstvenom otoku.

U toj Britaniji bila su tri stručnjaka u svojim poslovima, ali - na nesreću naroda smatrali su da bi mogli postati političari. A političari su po prirodi vrlo smjeli ljudi, drski, oholi, kurčeviti: smatraju da znaju sve ono što je najbolje za njihov narod i zato se stave na čelo svoje stranke i kasnije na vrh države. To neki zovu umišljenošću, neki prepotencijom, a treći megalomanijom.

Problem je u tome što je država imala tri naroda kao što Britanija ima Engleze, Škote i Velšane. I red je bio da svaka od te tri nacije ima svog predstavnika, da bi se zadovoljilo ono što su oni u toj državi smatrali

demokracijom.

Po starom, od ranije prihvaćenom ustrojstvu, postojala su tri pretendenta. Nemojte me sad hvatati za doslovni smisao – nije bitno koji je koje nacije, je li Englez, Škot ili Velšanin. Bitno je da su oni trojedno biće, kao troglavi zmaj, srodne duše koje imaju slične interese i ambicije.

Ta tri stručnjaka su postali pretendenti.

Svaki je zastupao svoju stranku, svaki svoj narod. Imali su velike oči, velike uši i velika usta – baš kao Vuk, a država je za njih bila ništa drugo nego Crvenkapica. Ali nećemo otići u bajku.

Kraljevina kao i svaka imala je dvorsku ludu. Povodom njihove inauguracije na banketu luda im je rekla svoju pjesmicu:

Foto: Goran Mulahusić

PRIČA Tvoj djed je zaklao moga djeda.

Moj otac je ubio tvoga oca.

Ti ćeš ubiti mene.

Moj sin će ucmekati tvoga.

Tvoj unuk će dokrajčiti moga.

A onda ćemo krenuti ispočetka.

Stručnjaci, pretendenti, sad već kraljevi samo su slegli ramenima jer nisu shvatili ludinu ludost. A kako bi i shvatili kad su bili čudaci. Ispričavam se, što ranije nisam spomenuo imena ta tri uvažena vladara.

Nisu imali prava britanska imena. Prvi se zvao: Kikazaru i iz nekog nepoznatog razloga uvijek je držao ruke na ušima, drugi se zvao: Mizaru, taj je neprestano držao ruke

preko očiju, a treći je bio: Iwazaru, a on je zbog nečega stalno držao ruke na ustima.

Zato i nisu shvatili poruku svoje dvorske lude.

Narod je mislio da to tako treba, jer ako su tako radili mudri kraljevi, onda se sigurno tako moraju ponašati i podanici kraljevstva.

Na sastanku parlamenta Kikazaru je naprosto bio gluh za sve što se govorilo o novim zakonima, Mizaru ništa nije uviđao što se događa, a Iwazaru nije htio komentirati sve to.

Jedino što se narod ponašao normalno, nije činio ništa čudno, nerazumno, ni zlo.

Ali narod je povodljiv za svojim vođom i s vremenom su se Englezi, Škoti i Velšani počeli ponašati kao njihovi kraljevi, kao troglavi zmaj. Ludino proročanstvo se počelo ostvarivati.

Jedan narod se oglušio o drugi, drugi nije htio vidjeti što radi prvi narod, a treći narod je zanijemio od čuda vidjevši što se događa.

Zato se morala sastati trojedna kraljevina... i počeo je trijalog: -Ja ne čujem ništa čudno u pričanju mog naroda... – rekao je Kikazaru.

-Ja ne vidim ništa čudno u ponašanju mog naroda... – rekao je Mizaru.

-Ja nemam što reći o ponašanju mog naroda... – rekao je Iwazaru.

I dopustili su Englezima, Škotima i Velšanima da se ponašaju onako kako je luda prorekla.

Ponovno se sastao troglavi zmaj: -Tvoj narod ne čuje vapaj mog narod...

– Rekao je Mizaru Kikazaruu.

-Moj narod je zanijemio od onoga što mu radi tvoj narod... – rekao je Iwazaru Kikazaruu.

-Moj narod ne vidi ništa loše u tome što radi vašim narodima... – uzvratio im je Kikazaru i sva trojica su otišla na klopu i cugu, dobro se nažderali i nalokali, ali sporazum nisu postigli.

Jedino su Englezi, Škoti i Velšani i dalje mislili onako kako su ih naučili njihovi kraljevi: ne treba slušati što pričaju drugi, nego raditi po svome, ne treba gledati što rade drugi nego gledati svoja posla, ne treba govoriti tuđe istine nego isticati samo svoju istinu. Smatrajući da je tako potrebno počeli su se ponašati i drugi narodi. Skandinavci, Romani, Germani, Balkanci i Slaveni.

I tako to traje već stoljećima u staroj dobroj Europi jer narode uvijek vodi neki Mikazaru, Kikazaru i Iwazaru. Uvijek se nađe nekoliko pametnjakovića koji znaju sve, koji ne slušaju glas naroda, koji ne vidi njegovu muku i jednostavno šuteći vode svoju igru. Bilo je slučajeva da su kraljevi pokušavali naći izlaz iz takve situacije jer

Iz novih rukopisna nasporazumi među narodima osiromašili bi njihove kraljevske kase, a kraljevi moraju živjeti na visokoj nozi. Sastajali bi se na kojekakvim summitima, mirovnim pregovorima i govorili bi: -Kad bih ja slušao sve šta moj narod laprda... – ja ne bih bio kralj.

-Kad bih ja vidio što sve moj narod radi... – ja ne bih bio kralj.

-Kad bih ja komentirao što sve moj narod radi... – ja ne bih bio kralj.

Ne treba ni reći koji je kralj što rekao jer bilo koji od njih je mogao reći bilo koju od ovih izjava budući su oni kao troglavi zmaj: znali su sve što misli svaka od tri glave.

Da nema njih narod bi lijepo znao što mu je raditi: ponašao bi se poput onog majmuna koji je pridodat legendi na osnovu koje je nastala ova pričica, ponašao bi se kao Shizaru.* Narod bi digao revoluciju, svrgnuo bi kraljeve, ukinuo monarhiju i uveo republiku.

Ostaje samo veliko pitanje: da li bi se tad drugačije ponašali predsjednik republike, premijer i predsjednik parlamenta – jer kraljevi su suviše dugo vladali Britanijom i u genima su ostale neke navike – a republika je nedonošče monarhije.

Na kraju ispada da ovo nije nimalo nova britanska priča jer je stara najmanje deset stoljeća. Što je u njoj bitno? Bitno je da Shizaru sazri u samuraja i da ubije troglavog zmaja. Pitanje je samo – kako?

Pisac nije pozvan davati odgovore – nego samo postavljati pitanja.

Ova zadnja priča je samo komentar na sve ranije ispričane pripovijetke. Onaj tko je zlonamjeran može i u ovoj i u svim pričama vidjeti ono što želi, a oni dobronamjerni, za koje je i pisano sve ovo – mogu se samo nasmijati. I najbitnije je prvo pobijediti zlo u sebi. (priča iz zbirke pripovjedaka „Izgubljena generacija“)

* Na ulaznim vratima Tosho-gu shrine u gradu Nikko, u Japanu, urezbarena je slikovita poslovica koja prikazuje tri majmuna: prvi se zove Kikazaru, koji pokriva svoje uši, drugi je Iwazaru, koji pokriva svoja usta, a treći je Mizaru, koji pokriva svoje oči. Na japanskom jeziku „zaru“ koja je manje uobičajeni oblik negacije glagola zvuči kao i „saru“ što znači majmun, a u doslovnom prijevodu majmuni znače: "ne vidim, ne čujem i ne govorim". Pouka poslovice je dio indijskog učenja (vezanog za boga Vađra), koje smatra da ako ne čujemo, ne vidimo ili ne radimo ništa zlo i mi sami ćemo biti pošteđeni od sveg zla. Druga verzija njihovih imena je: Mikazaru (ne čuje zlo), Mizaru (ne govori zlo), i Mazaru (ne vidi zlo). Ponekad postoji i četvrti majmun, Shizaru, što znači „ne činim zlo“. Š E H E R 27

BANJA LUKA

Sitari u – Australiji

Foto: Mišo Vidović

Dan nam se crvenom jabukom osmjehuje…

Iz pjesničke riznice Sakiba Salame

Napisao: Ismet BEKRIĆ Šta može Banjalučanin, proganik, putnik, u dalekoj Australiji? Da bude zahvalan na novim prostorima slobode i tolerancije, ali i da se sjeća. Prije svega, svoga zavičaja, svojih obala, i svih onih dragih lica koje sada, uglavnom, može vidjeti na fotografijama ili na ekranu računalnika. To je sada sudbina, stvarnost, i Banjalučanina Sakiba Salame, kojeg se sjećamo ne samo kao vrijednog stručnjaka, nego i kao kulturnog pregaoca – u društvima »Veselin Masleša« i »Budućnost«, i u literarnim krugovima.

Sakib Salama je napisao i više pjesama i proznih ostvarenja, te posebnih banjalučkih priča u kojima je oživio sjećanja na svoje djetinjstvo, svoje Sitare i svoj grad. Na stranicama Banjalučkih žubora pisao je o svome amidži i njegovom kišobranu, o Sulejmanu Duni, o Hasni i Hatidži Maslo iz Sitara, gradeći na detaljima čitav jedan mozaik života u kojem se prepliću snoviđenja i viđenja. »I sada, a prošlo je toliko godina, proteklo toliko vode i toliko puta zašlo sunce za Šibove i Grab, vidim, kao na dlanu, svoje djetinjstvo kraj Vrbasa, na padinama Šehitluka, u baščama i avlijama svojih Sitara, svoga Šehera«, piše nam Sakib Salama, koji želi da svoje zapise, svoja prisjećanja, nekako zaokruži među koricama jedne knjige o Sitarima.

U jednom od najljepših sjećanja na banjalučke godine i djetinjstva, objavljenom u 10. knjizi Banjalučkih žubora, Salama piše o svojoj komšinici Hasni. Prije punih deset godina, u australskoj zimi, sjetio se jednog banjalučkog, sitarskog proljeća… »Da je ovdje Hasna, moja komšinica iz Sitara, sve bi se to uklopilo i popunilo, i proljeće bi moglo… Jer, bez Hasne, proljeća nikad nisu ŠEHER 28 BANJA LUKA

dolazila u Sitare…Proljeća u Sitarima ipak će morati bez Hasne, jer je Hasna, pravo Hasnija Poturović, umrla u Danskoj. Cvijeće u saksijama, bez kojeg ni u Danskoj nije mogla, zalijeva sad neko drugi, a naša sjećanja na nju biće zalijevana svakog proljeća, jer Hasna i proljeće u našim sjećajjima idu nekako zajedno…« A onda pred nama oživljava slika jednog izleta, kada je Hasna vodila djecu na Šehitliuke, da odatle mahnu proljeću: »Na suhom mjestu, odakle se najljepše širio pogled, Hasna bi prostrla deku, da se malo odmorimo nakon trčkaranja i potrage za stidljivim ljubičastim cvjetovima. Sa buketićima, razdraganih lica, okupljali bismo se oko Hasne. Tu su već sendviči i kolači, poredani kao na izložbi. Dok su djeca jela, Hasna bi zapjevala, javljajući tako onima dolje u Sitarima da je proljeće počelo. Čulo se ne samo do naših kuća, nego čak i preko Vrbasa… Hasna bi pjevala ozbiljno i zaneseno, najavljujući proljeće veličanstvenim glasom: Kamen gori, biser odgovara…« Kad god čitam ovo poetično sjećanje, pravu pjesmu u prozi, pomislim samo koliko je naših dobrih Hasni, naših sugrađanki, i sugrađana, naših života, rasuto svijetom. A cvjetovi na padinama Šehitluka, i Šibova, i Starčevice, i Pobrđa, i… dočekuju još jedno proljeće, pa i ovo u koje upravo ulazimo, bez nas, bez naših glasova i osmijeha. Ali ti cvjetovi su svoj miruh sačuvali u osjećanjima i sjećanjima mnogih Banjalučana. Mirišu, evo, i u Australiji, u Yerongi (QLD), gdje već punih dvadeset godina Sakib Salama živi sa porodicom, i sanja i svoje Sitare, i svoj Šehitlučki put. I, i zatvorenih očiju, vidi Gornji Šeher, čaršiju, Grab, Tabake, Šibove, Hiseta… I viseći most s kojega svakog jula zaplove cvjetne lađe sjećanja…

Lijepa su banjalučka godišnja doba. O njima je, davno, Sakib Salama napisao i ciklus pjesama, koji se našao među koricama zbirke »Kapi« (1976.) U tim pjesmama, u dolasku proljeća, »dani postaju duži / i duža moja šutnja / sa tobom«, na pragu ljeta »bačen osmijeh mjeseca / u vodi drhti«, pred jesen »Dan nam se / crvenom jabukom osmjehuje«, a zimi, u dugim noćima, »jauču uspomene«.

Uđimo, bar za tren, u osmijehe i jauke uspomena u pjesmama Sakiba Salame, koje objavljujemo uz ovaj »povratak banjalučkim godišnjim dobima«.

Sitari u – Australiji

Sakib Salama:

SKICE ZA GODIŠNJA DOBA DOLAZAK PROLJEĆA Dani postaju duži i duža moja šutnja sa tobom popnem se iznad njih a tvoja ruka nježna na crnoj podlozi klizi prema meni ja se uzbudim pa siđem i dani ostaju dugi i duga moja šutnja sa tobom.

DOLAZAK LJETA Dani dugi podatni tijelom struje sakupljeni užici

trava traži bose noge voda se podaje golim tjelesima sav se zrak pretvara u drski afrodizijak bačen osmijeh mjeseca u vodi drhti kao sisa pod nježnom rukom mlaki vjetar klateći se briše čelo orošeno grozničavim iščekivanjima.

DOLAZAK JESENI Dan nam se crvenom jabukom osmjehuje presahla nam sa usana duga šutnja tvoja ruka u mojoj ko sjenka vrbe u zelenoj vodi.

ZIMA Noći su duge neprebolno jauču uspomene bude me kao more i tako u procjepu sna i jave trpim pobunu sputanih mišića i riječi prebivam otuđen od tijela i života a noći se nastavljaju jedna na drugu jedući kratke žiške dana i tako su trajne neprebolno kao uspomene.

Š E H E R 29

BANJA LUKA

Ljepote Bosne i Hercegovine

Rafting Kanjon Neretve Foto: Goran Mulahusić

Istinite priče iz banjalučke prošlosti

Mazlumi i lere Asim Hodžić se sjeća:

Napisao Mersad Rajić U jednom od razgovora sa mojim dobrim prijateljem Asimom Hodžićem, našim čuvenim sazlijom i odanim prijateljem bosanskog sevdaha u njegovom originalu, zamolio sam ga da mi ispriča neki događaj iz njegovog dječaštva il' mladosti koji mu je ostao duboko urezan u sjećanju sve do današnji' dana. Događaj je mor'o biti vezan za našu čaršiju i ljude koji su u njoj živ'li i rad'li dijeleći dobro i zlo. Nije trebalo dugo čekati kad mi se Asim javio s jednom dirljivom pričicom, zapravo sa dvije pričice koje imaju vezu sa našim mazlumima koji su bili dio svakodnevna života naše čaršije.

"Kad sam obeć'o pokuša'ću nešto našrvljati, a ti ahbabu rastabiri, proširi, uljepšaj kako ti već znaš. Nadam se da će se i našoj raji dopasti jer su priče istin'te i mene su duboko ganule da ih još i dan danas nosim u sjećanju, na srcu i na savjesti."

U Bosni, u svakoj kasabi, jal' varoši, kud god se makneš, moglo se naći, sresti il' naići na nekakvu fukaru, jetima il' jadu sa kojekakvim mahanama. Šta je bio sevep njihovoj bolesti je bilo teško odgonetnut' i narod je naš'o lahko rješenje. Biće da je to bilo ''Božije davanje'', kako je narod im'o običaj kaz'ti za sve ono što nisu umjeli objasnit' il' što im je bilo tajnovito, a izgleda da je to bila još i dobra prilika da zdravi i bogatiji insani ufate kakav sevap il' neki hajr. A neko ope' mog'o, more bit', kakav belaj da navuče na se' i na svoju familiju. Ko se dobro ogriješio o mazluma, narod bi pripovjed'o da je pao na njega, il' njegovu familiju, sihir, kojeg se bilo teško oslobod'ti.

Međutim, treba znati da i među mazlumima nije bilo uvijek isto. Moralo se razlikovati ko je bio siromah, bolesnik, b'jednik, od onoga kome je bila pamet oduzeta. Pamet nije šala! Džaba sve ako insan nejma u glavi sve končiće na broju i nije pri svojoj pameti, a tak'ima se bilesi, ni grijesi nisu pripisivali niti su se računali. Mnogi nisu znali za ove sihire koji bi ih posli' zaokupirali.

Uzeira Pandića, njegova dida, mater'na oca, znala je sva Banja Luka, a sigurno i šire, jer je bio vrlo imućan. Im'o je Uzeir za svog života samo na 32 Š E H E R

BANJA LUKA

banjalučkoj opštini tristotinjak dunuma zemlje koju su kasnije, poslije njegove smrti, njegova djeca djelomično razbucala a i država se, zna se, umiješala i "uzela " svoj paj. Znalo se dobro po čaršiji o didovom bogatstvu jer se često spominjalo u njegov vakat, a bogme se i nadugo pričalo, da je on posljednji banjalučki beg. Zašto su ga onda zvali Uzeir-aga to Asimu nikad nije bilo ni poznato, ni jasno?

U zvaničnom pogledu i beg i aga su titule ko što je grof, lord i druge plemićke titule. Po nekima, beg je bio viša titula od age jer je jedan dio njegove dužnosti pripad'o vojsci. Bio beg il' aga, Asimu nije bilo važno, on je znao da je to njegov did Uzeir.

Uzeir-aga je bio poznat ko dosta škrt čoj'k ali je on i pored cicijašenja, zbrinjav'o nekol'ko gradskih mazluma i luda s hranom, a ponekad oblekom i obućom i još štočim. Biće da je time hjeo da sevapima opravda ko zna kakve grijehe ako ih je počinio. Insan nikad nije siguran u to kako i kad učini kakav grijeh. Znao je Uzeir-aga da fukare nisu nikom mile ni drage al' je njemu bilo drago da im more pomoći i ponekad promuhabetiti koju sa njima u vrijeme idare.

Naročito je Asim upamtio jednu ženu po imenu Roza koja je stanovala u trošnoj kućici u ul'ci u blizini hisećanske vunovlačare. Roza je mogla imati nešto oko tridesetak godina a za tadašnju djecu nije bilo važno kol'ko ko ima godina ako se mogu našal'ti sa njima. Svakog dana, kad bi izlaz'la navliju, Roza je sa sobom ponekad vukla, ponekad ispred sebe ćerala krupnu rogatu kozu i napasala je pa i usput je dohranjivala beruć’ joj grančice bagrema i ostalog granja sa lišćem. Za komšinsku djecu dolazak Roze, koje se ni jedno dijete nije bojalo, bio je išaret za zarivanje.

Kad god bi dolaz'la njegovom didu Uzeir-agi, bilo da bi došla na fruštuk, bilo na ručak, a počesto na večeru, ona je obavezno vezala svoju kozu za klamfu koja je bila ukucana u jednu od drveni' dasaka didova hambara.

To je bila prilika za Asima i djecu iz komšileka da započnu svoje omiljenu igru zadirkivanja sublentave Rose koja bi, jadna i gladna, došla da pojede koji džabni zalogaj. Međutim, za djecu je bila važnija igra jer nisu ni znali ni bendali što je Roza pripadala maloj šačici mazluma koji su u to vrijeme krstarili čaršijom. Pored Roze bilo je puno više muški' insana ko što su bili; derviš Leška, Alije Gusak, Direktor, Kosta Grk, Ići Ići Jorcula i dr. s kojima se čaršija počesto poigravala. Svi su oni bili predmet ismijavanja, zadirkivanja i šala, bilo djece il' odrasli', a oni koji su bili najgori znali su ih ismijavati i cirkuzati sa njima što im baš i nije bilo na mjestu, nit' fino.

Djeca bi, znajući da će se Roza pojav'ti kod Asimovog dida, čekali

Banjalučani pričaju: skriveni po Uzeirovoj avliji kad će se Ro uspeti uz basamke i zamaketi za vrata hajata i unići u kuću.

A oni, bezazleni šejtančići kojima je bilo samo do igre, obično bi zavikali na sav glas znajući da će se vas komšiluk a i oni sami previjati od smijeha; - Roza, odri’šla ti se koza!

I onda bi jadna Roza, ko sumanuta, sva prestravljena, slijetala niz basamke pogledajući u klamfu i hambar pa videći, da je koza na istom mjestu privezana, vraćala bi se nazad uz basamke u kuću. Samo što bi zašla u kuću djeca bi ponovo isto povikala, samo još žešće i glasnije, te bi Roza nanova slijetala niz basamake i bacala poglede prema svojoj kozi koja je mirno brstila nabrano granje. Ova se igra sa Rozom mogla ponavljati svake minute i Roza bi uvijek dotrčavala da kontroliše đe joj je koza. Djeca su to znala i uporno bi dovikivali istu "pjesmu" jer bi ona svaki put slet'la niz basamke sve dok ne bi dojad'lo majki Uzeiraginci koja bi se pojav'la na verandi i zagalam'la na Asima i djecu.

- Ah, nos' vas đavo više, ušu'te šejtani, ama biž'te iz avlije, vrime vas svrn'lo dabogda, nijel’! Đaba je Uzeiragin'ca vikala na djecu a ona bi još koji put prozvala Rozu i njezinu kozu pa bi onda i njima dosad'lo te bi izlaz'la iz avlije odlazeći na sokak da nastavi svoju igru.

Ovo zarivanje Roze su dugo vremena korist'li ali se vremenom izgub'lo pa ni sam Asim se više ne sjeća kako je i kad prestalo. Svaka igra koja traje dugo vakta se upamti al' kako god'ne prolaze, poneka se i zaboravi. To što se ne sjeća kako je prestalo zadirkivanje Roze je dokaz da mu nije bilo baš duboko urezano u njegovu dušu ko slučaj sa starim, dobroćudnim hisećaninom Dalijom.

Dalija je prema Asimovu mišljenju bio posljednji insan u Banjoj Luci koji je, sve do svoje smrti, bio obučen po starom muslimanskom običaju, u muslimaskoj, bosanskoj nošnji sa fesom na glavi, s onim starim čakširama od abe sa turom, i naravno s obaveznim prslukom. Volio je on doći i u džamiju, a petkom džumu je rijetko kad mašio. Među hisećanskim narodom se čin'lo da je Dalija klanj'o svaki vakat. Al' ko će znat' šta je bila istina, kad ni on sam nije dobro nit' znao, nit' umio kako se klanja, uči i moli. Niko mu nije zamjerio i svi gu smatrali dobroćudnim mazlumom u njihovoj mahali.

Međutim, i pored pojedinačni' zadirkivanja, uvijek se dešavalo da se neko sažali na njega pa mu pomogne. Najčešće mu je pomago baš Asimov did Uzeir-aga i njegova hanuma. I ne samo njega nego većinu siromaha, mazluma hisećanske čaršije.

Asimova familija je stanovala na Gornjim Hisetima đe je bilo mnogo familija sa djecom koja su ljetna vremena provod'la na lijevoj obali Vrbasa ispod ''Prvi' mlinova''. Kad se od ''Prvi' mlinova'' krene niz Vrbas nailazi se na brojne luke, ''brodove'' i sedre koje prave vel'ke valove jer se Vrbas ovdje spušt'o lagahnom, jedva primjetnom nizbrdicom, koja se i ne primjećuje sve dok se ne uzme dajak u šake i oproba se gurat' čamac uz te brzake il' se počne gaz'ti plićakom uzvodno prema mlinovima. Tek se tada osjeti snaga tih brzaka i obiju brana ''Prvi' mlinova''.

Ustjeravanje čamca uz mlinske brane bio je jedan od važni' ispita koje je mor'o polož'ti svaki banjalučki momak koji je imo namjeru ''gurati'' čamac na Vrbasu. Teži ispiti od ovi' mlinova su bili ustjeravanje čamca uz ''Halilovac'', ''Studenac'' i ''Tvorničku branu'' i na kraju, jedan od najteži ispita, bio je ustjerati čamac i savladati ''Drugi mlin'' il' tkzv. ''Stošića branu''.

Kad je riječ o ''Prvim mlinovima'', na desnoj obali rijeke se nalazi stari, dobri mlin hodže Džina dok je na lijevoj strani Vrbasa se vrtio mlin Naima Smajlagića, a oba mlina korisna su bila komšiluku u kojima se nalaze. Inače, Vrbas je oduv'jek bio poznat po brojnim mlinovima koji su rasprostranjeni obalama ove jake, brze i plahovite rijeke. Zanimljiva je istina da se većina muslimanski' kuća nalazi u blizini ove rijeke što govori o njez'nom značaju za varošane i čaršinlije koji su svoja imanja sazidali baš na obalama rijeke te se upravo zbog toga i banjalučka čaršija rastegla od juga prema sjeveru usko stiješnjena uz rijeku čiju je boju vrlo teško odred'ti. Kasnije će neko ovu boju rijeke nazvati " vrbasi" bojom. Bila kako nazvana, boja Vrbasa se mijenjala prema vremenskim uslovima.

Nešto niže od mlinova nailazi se na jedan od brojni' brodova kojem su

domaćini i komšilek dali ime "Meka". U blizine tog broda nalazi se i vel'ka sedra koja su oduvijek nazivala "Dalijina" sedra jer je sa te sedre Dalija volio skakati.Tačnije, prva tiha poslije "Prvih mlinova", na oko 600 -700 m. nizvodno na lijevoj obali, tačno ispod kuće Sulje Suljića, Zikana, Bege, brata Envera te oca Mustafe, nalaz'la se ''Meka'' a ''Dalijina'' sedra haman u sred "Meke", bliže obali, u plićaku, ali opasana vodom. Ova sedra, ko i mnoge druge, izviri samo kad Vrbas oplića. Tad je Dalija i skak'o sa nje jer se plašio dubljine. Skak'o je samo kad je voda bila do koljena. Skak'o je Dalija u plitku zelenu, tihu vodu, a djeca čekala kad će se njegova glava pojav'ti iz "duboke" vode gledajući ga kako mašući rukama isplivava prema sedri da nanovo skoči. Bio je to vrlo smiješan događaj kojem su rado svi prisustvovali.

Sa svoje sedre Dalija je volio skakati i to gotovo uvijek je skak'o na "glavu". Al' baš zbog njegova neznanja da skoči bilo je uvijek veselo posmatrati njegove skokove čija bi se jeka rastegla čak do mlinova jer su ti skokovi izgledali ko kad se baci ravna ploha na vodu pa ona bljohne i razbije se gromoglasnom jekom po okolnim obalama. Svi bi se smijali njegovim skokovima što Daliji nije nimalo smetalo da ih ponavlja. Tako je to bilo iz dana u dan u vrijeme kupanja u ''Meki'' na Vrbasu.

Neki čudan običaj je tad' vlad'o u banjalučkoj čaršiji, da je svaki živi insan im'o, pored imena, i svoj nadimak, svaki dio čaršije pa i sami dijelovi vrbaske obale imali svoje nazive ko što su bili; Medreski brod, Studenac, Abacija, Plaža, Konvikt, Halilovac i dr. Pored naziva mahala čak su i vrbaske sedre dobivale svoje nazive i postajale upamćene po tim nazivima pa je tako po Daliji upamćena i ova sedra koja dobi ime po njemu. Jedna od najznačajni' imena sedara bila je Hadžihivzina sedra, iznad Abacije, kojoj su banjalučka dječurlija skrat'li ime u Hadživzina sedra. Iznad ćuprije u Gornjem Šeheru nalazi se okrugla sedra izgleda tevsije kojoj su Šeherani dali simpatično ime ''Sofra''.

Elem nejse, od mnogi' mazluma i sirotinje koji su navraćali kod Asimovog dida Uzeir-age i ovaj spomenuti Dalija je bio jedan od njih. Međutim

Š E H E R 33

BANJA LUKA

Banjalučani pričaju:

za razliku od ostale sirotinje on bi samo koristio mrak i po hranu dolazio akšamom, kad omrkne, vjerovatno zbog stida i srama koje je osjeć'o zbog prošenja hrane. Iako mu niko nije zamjerio ipak se drž'o svog adeta da dolazi samo po večeru, a Dalija je u izuzetnim slučajevima znao preskakati dolaske što je bilo rijeđe ali nije htjeo da se hatori na njega.

U familiji Hodžić Redže i žene mu Hajre, nije bilo nikakvi' veći' dumana i tegoba osim što ih je pratio težak familijarni kismet. Prvo dijete u ovoj familiji je njegova sestra Reska koja je rano umrla za vrijeme jednog savezničkog bombardovanja Banje Luke. Reska je imala nepunu godinu dana kad je započelo bombardovanje. Iako su na vrijeme pobjegli, Reska je od silne buke dobila ''fras'' i kasnije umrla. U narodu je vrlo često ''fras'' bio spominjan kod male i sitne djece.

Iza nje je na dunjalek došla ćerka Asima pa sin Asim. Iako joj je bilo ime Asima, niko je ne zove drukčijim imenom neg' Kika. Svima je bila i ostala poznatija pod tim imenom nego ko Asima. Ona i danas živi u Potoku gdje je ostala cijelo vrijeme rata od 1992. do 1995. godine. Poslije Kike došla je prva muška radost u familiju Hodžić. Sin Asim. On je bio prvo muško dijete u familiji Hodžić, a poslije njega dolaze i drugi sinovi, Hajrudin, Sabahudin, Mensur, Mustafa i Nedžad. Familija je sretna jer je kuća puna evlada što je i bio cilj svake familije. Međutim, sudbina je uplela svoje prste i pomut'la sreću dotada mirne i sretne familije. Nekakav kobni usud, ružan kismet, pratio je ovu familiju ko da je neko iz familije, u prošlosti, teško ogriješio dušu.

Iako se more smatrati da niko ne more uticati na vlastitu sudbinu ipak postoji vjerovanje da insan more i mora da je kontroliše. Ako ne u cjelosti, ono bar u nekim slučajevima. Sudbinu čine nebrojeni događaji u našem životu koji češće, skoro najčešće, nisu u insanskoj kontroli. Al' insam more uticati na neke događaje u njegovu životu. Bar u onima koje on stvara. Ostaje jedno teško shvatljivo pitanje koje nejma odgovora. Ima l' insan uticaja na događaje svojim ponašanjem ? Kol'ko puta insan ogriješi dušu, svjesno il'

ŠEHER 34 BANJA LUKA

nesvjesno, i da l' taj grijeh postaje sevep nečemu što će se kasnije desiti?

U familiji Hodžić počinjale su se dešavati čudne stvari koje je bilo teško objasniti. Godine 1982. na Hisetima, nesretnim slučajem, jednog od braće Hajrudina, pregazio je autom, njegov dvije godine mlađi brat Sabahudin koji i dan danas pati i boluje zbog te čudne igre sudbine i nesreće koja je teško pala cijeloj familiji Hodžić a i svim ahbabima ove familije. Mnogo godina poslije toga kobnog događaja, dolazi nesretni rat kad će se jedan od braće, Mustafa, koji je pomalo volio i čokan, u ratu, u Travniku, razbol'ti od šećerne bolesti koja će mu biti sevep smrti. Iako je preživio ratna događanja, rat je nanijeo teške posljedice njegovom zdravlju. Nakon rata Mustafa se otselio u Sanski most đe će se ova bolest pogoršati i 2010.godine, i ko posljedicu povišena šećera, dobiva gangrenu, koja je najčešća posljedica šećerne bolesti. Doktori mu savjetuju operaciju na koju on pristaje, al' nakon rezanja obiju nogu do ispod koljena, Mustafa gubi bitku sa bolešću, i podliježe njez'nim posljedicama.

I napokon, nekol'ka dana poslije Nove godine 2015., brata Nedžada su komšije našle raznesena ručnom bomom. Iako su komšije čule jaku ekspoziju, a kako je to bilo u vrijeme njihove, srpske Nove godine, kad cijela čaršija odjekuje pucnjevima i ekspozijam, nije niko pridav'o pažnju jednoj eksploziji u njihovom komšileku. Ostaje sakrivena istina o njegovom samoubistvu jer kako narod kaže ''Vrana vrani ne vadi oči'', pa je Asim odust'o od istrage. Brez obzira na okolnosti kraja njegova brata Nećka, Asim i njegova familija je izgubila još jednog člana familije. Tužna kob se nastav'la. A šta je to moglo da bude sevep takim događajima Asima i dan danas muči i pati pitanje jednog događaja.

Otac Redžo je bio kapetan I klase JNA i često, kad je god bila prilika, dolazio kući u obilazak familije. Svaki njegov dolazak je bio radost u kući Hodžića. Kako je kuća Hodžića bila puna evlada dešavalo se ponekad da se i Asim i njegova braća upute svome didu na večeru što nije bilo neobično ni njemu ni majki Uzeiraginci koja je uživala u posjeti svoje unučadi. Jednog dana, sjeća se Asim, bio je još malešan al' je dobro upamtio taj dan koji mu ne da mira od kad se desio.

Ko što je i prije radio, tog akšama, Asim se uputi do majke i dida da se "ogrebe" za večeru. Nebo je bilo ko glatko i čisto ko opran pendžerski džam.

Gled'o je u nebo puno našepureni' zvijezda što plašljivo trepću. One su izgledale čiste ko da su bile rosom saprane. Neke su, one bliže njemu, izgledale malko čudnije i ozbiljnije pa se njemu učin'lo da se ne mrdaju i ko da pilje u njega što ga malko preplaši i on se brzo uputi basamcima u didovu kuću gdje je djetinji strah naš'o sigurniju zaštitu.

Kod dida je zatek'o siromahe koji su došli ranije, prije njega, a među njima i Rozu koju danas niko od djece nije zariv'o pa je mirno sjed'la uz sofru koju im je Asimova majka spremala svakog akšama. Međutim, među prisutnima nije bilo Dalije što se Asimu učin'lo čudnovato i neobično. Ali sve u životu ima svoje uzroke i posljedice što će Asim kasnije, mnogo kasnije, spoznati i saznati.

I te večeri, ko često puta prije, iznenada se kod Uzeirage pojavio njegov babo u kapetanskoj uniformi, sa šapkom na glavi i pištoljem "Valterom" zataketim na širokom, crvenom, kožnom opasaču. Visok i krupan, lijepa stasa, djelovo je ponosno al' i pomalo zastrašujuće za okupljene dostove i insane koji su ukočeno gledali u njegovu hairli pojavu na vratima. Asim je bio presretan kad je ugled'o oca i nama' mu je pritrč'o u naramak. Kad je Redžo poljubio sina i spustio ga na pod, otiš'o je onda do majke i dida da se i sa njima pozdravi. Majka je bila zauzeta podjelom spremljene idare i samo je mahnila zetu išaretom da ga poselami. Poslije pozdrava, otac Redžo i did Uzeir su se uput'li prema d'jelu kuće đe su dosti iftar'li. U momentu njihova ulaska, na vratima se pojavio i Dalija sa svojom neobičnom ćasom koja mu je vis'la o pojasu a bila zakačena sa učvršćenom halkom koju mu je neko od ahbaba napravio baš za te potrebe tako da se ćasa nije mogla odvojiti od pasa sve dok se nije skin'la sa halke. Uledavši naoružanog oficira, Dalija se naglo okrenio s nakanom da se vrati odakle je i doš'o i pobjegne od davno zaboravljeni' mutni' i tajanstveni' uspomena ne čekajuć' šta će bit' i šta bi moglo bit'.

U tom momentu, Redžo priskoči i ufati ga za obje ruke i uvuče nazad u sobu đe se iftar'lo. Krik, vriska straha, iznenađenja, strave i užasa koji je

Banjalučani pričaju: Dalija ispustio je bio avaz izbezumljena, prestravljena insana. Niko od prisutni' nije uhaviz'o šta se dešava. Njegovo blijedo lice poprimi samrtničku boju, bore postadoše još dublje a oči ko da će izletjeti iz očnih duplji. Takvo bljedilo lica, izduženo i presvučeno nekom žućkastom bojom, bilo je slično samo likovima na slikama svetaca.

Na zidu sobe je visio jedan starinjski zidni sahat koji je radio i bio ukras te sobe, a na tom sahatu su bili lanci sa utezima za njegovo navijanje. Sahat i nije baš pokaziv'o tačno vrijeme, nekad je hitio, nekad bi usporio al' to nije bilo od tol'ke važnosti tog zemana. Šta je u životu insana 5-10 minuta. Ništa.

Redžo je zgrabio jedan od tih lanaca i svez'o Dalijine ruke iza njegovi' leđa. Još jedan izbezumljeni, stravičan krik ovaj put popraćen i Asimovom vriskom i bio je išaret da je Redžo prećer'o u šali koju ni Dalija, nit njegov sin Asim, nisu uhavizali. Asim je staj'o ukočen bez trunka kapi u licu, zatim se ufatio za glavu i glasno zaplak'o. Odma' nakon Asimove vriske i plača, otac je poš'o da odveže ruke Daliji koji, ne sačekavši da čuje Redžino objašnjenje da je bila šala, nestade kroz vrata ko da nikad nije ni postoj'o. Za sve je bilo kasno. I za izvinjenje, i za pravdanje. Posli' kiše ne treba kabanica! Svima je bilo teško i svi su ušut'li ne znajući ni šta, ni kako da kažu, nit' da progovore. Otkucavanje zidnog sahata je bio jedini zvuk u sobi. Svi su šut'li, zanijem'li i slušali kako je oko svjetla žarulje na plafonu, uporno zujala, dosadna muhetina.

Kako je tad nest'o, jadan i prestravljeni Dalija, utek'o brez hrane u strahu od tog susreta, slabo ga je iko više sret'o i viđ'o. Tužan, trom, isprepadan i osjetivši da je ost'o sam, brez ičije podrške, Dalija se skriv'o od svijeta i sokaka. Teško da se mog'o prim'jetiti kako hoda čaršijom ko nekada. Usahlih očiju, omršavio, pogrbljen i šutljiv krio se od očiju svijeta. Ne treba ni da se spominje da se više nikada nije pomolio na vrata Uzeir-age da zaišće idaru. Malo po malo, polahko se gubio i vaktom što protiče, svi su, i narod i komšilek potpuno prestali da viđaju siromaha i mazluma Daliju. Nakon izvjesna vakta proču se haber da su našli mrtvog Daliju pod daskama Nanutove pilane u Tabacima đe je jadan običav'o noćivati i spavati. Asimu tada nija bilo jasno, al' kasnije, s odrastanjem i sazrijevanjem, poš'o je razmišljati dal' je očeva šala bila sevep Dalijine smrti. Nikako se nije mog'o osloboditi ove mnijeti koja je ostala usađena u Asimu sve do današnji' dana.

Kako isprav'ti nepravdu nanešenu duši mazluma? Kajanjem ? Izvinjenjem ? Dobrim djelom ? Ko maksum, on nije znao odgovor na to pitanje.

Kako je odrast'o sve mu je postajalo jasnije da je njegov otac bio seveplija njegove smrti i počesto je molio Allaha dž.š. da ne kazni njegava oca ubjeđivajući samog sebe da je to bila samo jedna od ujudrmi i šala s kojim se čaršija poigravala sa mahalskim mazlumima koji su bili prisutni u skoro svakoj banjalučkoj mahali. I pored česta ubjeđivanja samog sebe, pit'o se Asim počesto, šta je uistinu bio sevep njegove smrti? Al' nije nalazio nit' je znao na to pitanje odgovor'ti!

Kako su djeca odrastala počinjali su saznavati po pričanju stari' pametni' i viđeniji' ljudi u čaršiji, da su mazlumi bili obični ljudi kojima je nekad u prošlosti, a možda i prilikom rođenja, učinjena neka nehotična nepravda, koja je znatno uticala na njihovo ponašanje i zdravlje. Neko od tih star'i i pametni' insana je obično govorio da su mazlumi insani opčinjeni sihirima koji utiču na njihovo ponašanje.

Najpoznatija izreka s kojom su obično spominjani mazlumi je ona u kojoj se napominje da njihova bet-dova ili molitva je dova kletve koje se treba svako bojati i čuvati radi nepravde koja im je nanesena. Poznato je da između njegove molitve i Boga nejma prepreka. Njihova duša je čišća od hodžine džube što nikad ne dotakne prašinu zemlje. Mazlumi ne označavaju insane koji su bolesni u mozgu, već predstavlja osobe kojima je od drugih ljudi učinjena nepravda, a u mnogim slučajevim to su osobe kojima su drugi uzeli ili prikrili njihov dio što je bio paj u nečemu, njihovo neotuđivo pravo.

Pored navedeni' primjera još je poznato da je i gubitak neki' dragi' osoba mog'o da bude uzrok njihove bolesti i ponašanja. Također je znano da su rijetko, skoro nikada, drugoga napali, uvrijed'li il' povrijed'li. Svijet tajni u kojem žive mazlumi je ost'o vječita nepoznanica za običan milet.

Molitva onih kojima je učinjena nepravda kod Boga se prima direktno brez posrednika. Da li je ova dova značila da će oni koji se ogriješe o mazlume i sami biti griješni i pod sihirima, nije poznato. Prema pričama naši'

komšinica, kad smo ko djeca zarivali Derviša Lešku il' ludu Ružu, Faticu i druge mazlume koji su živ'li u našim mahalama, il' koji bi prolaz'li našim sokakom mi smo njih trebali više pomagati a ne izazivati i rugati im se jer nam se neće usliš'ti naše putovanje preko "Sirat " ćuprije. Nepravda i zulum je svima zabranjena i svako ko ih čini neće mu biti dobro. Kad tad !

I dan danas ga duša boli i tišti za onim što se dogod'lo. A razloga je dosta.

Mnoge nesreće su zades'le ovu familiju koje su se vremenom dešavale i koje nemaju objašnjenja i opravdanja.

Otac Redžo je je umro od srčanog udara 1992.god u 70.godini života u rodnoj Banjoj Luci a mati u istim godinama al' u Geteborgu u Švedskoj. I ona je umrla od srčanog udara al' 9 godina. nakon Redžine smrti. Ostala je željna banjalučki' daljina, utabani' sokaka, šuma Vrbasa, mirisa lipa u komšileku, stari' komšija i zatravljeni' avlija, mirisa pečena kestena i graje djece što se igraju po mahalskim sokacima Hiseta. Samo Bog zna što se danas, po opustjelim sokacima Hiseta, umjesto djece, igra tuga.

Sve ove nevolje je Asim izdrž'o i danas sretno živi sa svojoj familijom, a dva unuka od ćerke čine ga rahatnim i sretnim pored svi' nevolja i tegoba koje je prodever'o. I dogod'ne biće prinova i veselja u Asimoj familiji. Od sina i snahe u 2017.god očekuje se još jedna radost i neka je Asimu i njegovoj familij sa srećom i u zdravlju. On i danas nastavlja da svira i pjeva naše narodne pjesme i pravi koncerte po Evropi a čest je gost i banjalučke čaršije koju ne zaboravlja. Vjeran je i odan prijatelj na ''Face book-u'' uz postavku njegovi' omiljeni' sevdalinki i nastupa na koncertima đe je god poz'van. Nije mu teško da se odazove ovim pozivima i sretan je što se nalazi među rajom sa kojom je odrast'o i družio se u onom lijepom vaktu djetinjstva.

Jedino što Asima često progoni je i to što mu se čini da ponekad oca krivi za teške životne situacije i probleme jer nije mog'o i ne more još uvijek da odgonetne sevep Dalijine smrti. Ponekad ga tuga obhrve i savlada ga osjećaj krivnje i optuživanja što ga ponekad odvede u malu depresiju jer nije naš'o pravog odgovora na pitanje Dalijine smrti što ga opet odvodi u razmišljanje o krivnji.

Srećom po njega, postoji jedan drugi Asim, sazlija, dido i vel'ki ćeflija kome će se oči nasmijati pri pomenu njegovi' un'ka, pjevač koji će nas svojim glasom još dugo zabavljati iako mi nećemo znati njegove istinite osjećaje koje krije duboko zakopane u njegovoj duši.

Kasnije, ja sam lično saznao a i pročito od jednog učenog softe koji je iš'o u Medresu i koji mi je kaz'o da ne treba ni slučajno ogriješ'ti dušu o mazlumima pa ni fukarama, il' bio kakvu sirotinju jer kako on veli : -''Njihov uzdah nebesa otvara i njihovo se kod Boga prima. Ne treba se tak'ima ni ružna riječ kaz'ti da vas ne stigne odakle se i ne nadate''.

UPAMET...

Kanada...Okt. 2016.god Š E H E R 35

BANJA LUKA

Vlado Dijak

Sjećanje

A VOZOVI IDU DANJU, NOĆU...

Tekst: Mišo Marić

Poželjeli, a ne mogu iz hatora Kapljicama “MostarskihKiša” pa im za 40. rođendan pripremah monografiju. S mukom skupljah materijal, poharao rat. Ali iz Melburna, Beča i Njujorka, odsvukud šalju fotose na kojim su djeca, sjećanja...

Dobijem i zbirku, izdavač sarajevska “Svijetlost” ’79. Pokupljena iz kontejnera ispred prostorija Ansambla kad su ga ’93. učinili Radio postajom. Unutra je 16 pjesama s notama. “Mostarska majka”, “Braća Ribar”, “Rudari”, “Putevi”... Stihovi su moji a muzika Josipa Sliška, prvog kompozitora “Kiša”, danas dr. prof. fizike na univerzitetu u Meksiku. Otvorim tu muzičku čitanku i na listu papira s par popratnih redova nađem 17. pjesmu naslovljenu “Brezičani”. Nit je moja, nit komponovana. U potpisu: Vlado Dijak. Kopiju prilažem a vremeplovim u Danijela Ozme u Sarajevu. U redakciju emisija “Cikcak”, “Selo veselo”, “Subotom uveče” Radio Sarajeva. Ova posljednja je počinjala špicom koju sam sknadio a samo strofu pamtim: “Subotom uveče, po voznom redu, stiže u subotu, nikad u srijedu i ima samo jednu želju da vedri svanete u svoju nedjelju”.

Ne sjećam se ko je komponovao, otpjevao. Ali sjećam da su je inspirisali majstori za izradu vedrih svanuća u zvaničnoj, humorističkoj redakciji Radija i nezvaničnoj obližnje kafane “San”: Nikola Škrba, Omer Zorabdić, Nedjeljko Opančić, Momo Dragičević i Vlado Dijak.

Upoznao sam sve, bili su duhovit i drag svijet, a sa Vladom sam godinama, s radošću drugovao. Prvi put sam ga sreo kao gimnazijalac na stranici “Banjalučkih novina”, poslije u radio-emisijama a upoznao u redakciji Radija.

Kad jednom Ici Voljevici rekoh da ću u šeher, donese mi teglicu “Vegete”.

- Ponesi ovu šljivu Vladi Dijaku. Čudih se što u “Vegeta” pakovanju!?

- Najdraža mu tako.

Poslije sam saznao da mu je najdraža - svakako. Subotom ga sačekivah na prvom jutarnjem vozu iz Sarajeva koji se zvao brzi a uvijek kasnio. Dolazio je u iznošenom, sivom trenškortu, ako je vruće preko ruke, džepovi puni papira, s cigaretom i blagim, bolećivim smiješkom na blijedu licu. Popili bismo kafu u staničnom bifeu, zalio bi s nekoliko čokanja šljive a onda bi smo išli na zborna mjesta gradskih

liski; Rondo, hoteli Bristol i Neretva, pod Kujundžiluk, kod Čule...

Mostarska boemska ekipa: Ico, Maestro Meha Sefić, Vlado Puljić, Zuko Džumhur koji je godinama bivakovao u Mostaru, dočekivali su ga kao stalnog člana prve postave. Po strasti za tekuća pitanja bili su isti; razlikovali po odanosti porijeklu maligana. Ico i Vladanaga (Puljić, po Ici) lozi, Maestro Curvoisier konjaku a Zuko i Vlado šljivi. Između dva cuga isključivo mezili najnovije i situacione dosjetke nastale za stolom. Onda je Vlado išao kod mene, mati bi spremila bolji ručak, veoma ga voljela. Iz pristojnosti bi srknuo par kašika supe, a pio petrovačku šljivu. Mati ga nutkala da jede, izvinjavao se da je sit i smiješio blago, umorno. Potom bismo se vraćali na startnu poziciju; druga tura u istom sastavu.

Nakon fajronta, konačio bi kod mene. Nije mu se spavalo, tražio je još koju šljivu, da mu govorim Jesenjinovog Crnog čovjeka na ruskom i pjesmu Velizara Velesa Perića sa stihovima: “Mesec svinga od mesinga, nebom luta...

Kočijašu, skreni kola pokraj puta!

Kočijašu, hajd’ na čašu! hodi, druže, da te pitam: kome njene ruke mašu, ove noći, dok ja skitam...”

Samo jednom je pomenuo da je s Velesom bio na Golom otoku, kad sam pokušao saznati više, zaćutao je. O tuberkulozi koja ga je učinila blijedim i krhkim, IB-u i Golom nije, a rado pričao da je kao 17-godišnji partizan bio u mom Petrovcu za Kongresa ljekara i Prve konfenercije AFŽ-ea ’42.

- Svaka čast Petrovčanima, dali ste pravo glasa ženama - govorio je.

I kako je tamo zima opaka a šljiva pitka... Sutradan je bila repriza, pred polazak je tražio da mu pričam šta ima zanimljivog po Hercegovini iz čijh komuna pisah reportaže. Bilježio je, slao prevedeno u homoreske ili bih ih na radiju čuo kao dijakovski duhovite zgode...

Uveče ga pratih na zagrebački brzi koji je iz Ploča, također, kasnio.

Popio bi još par šljiva za šankom staničnog bifea s nogu i molio da mu pozajmim 72 dinara; toliko je koštalo 6 “unučića” - malo pakovanje prepečenice u vagon restoranu.

Nudio sam više, nije htio. Zahvaljivao se, odlazio trijezan. Vlado Dijak je bio jedini mokri brat s kojim sam se družio, a družio sam se počesto s podosta maliganskih YU šampiona, kojeg nikad nisam vidio pijanog. Što je više pio, bivao je trijezniji a osmijeh blaži, bolećiviji... U utorak, na redakcijskom stolu, čekala me koverta s logom Radio Sarajeva, unutra 72 dinara, pisamce zahvale s obaveznim “Pozdravlja te Dijak Vlado, što rakiju pije rado”. A potom bi svraćao duhoviti stomatološki tehničar Toma Topić da mu prepričam vikend sijela. Te mostarske i ine o poznatim Jugoslovenima donosio u rukopisu da mu prekucam, pošaljem “Vrtešci” sarajevskog “Svijeta” koju je uređivao još jedan čest i nadasve voljen u Š E H E R 37

BANJA LUKA

Sjećanje mom krugu umjetnika, boema i liski, Enko Mehmedbašić. Zove, jednom, ljut. Toma ga uvalio u nevolju a i ja nisam nevin, prekucao sam, promaklo mu pa objavio: “Juče je književnik Vladan Desnica ustao na lijevu nogu”. Porodica iz Zagreba protestovala; 10 dana prije Vladan umro. Ispričam Vladi. Savjetuje: - Kad prekucavaš Topića, provjeri je su li mu svi junaci živi.

Predvečerje ’75. Odnesem doktorici Nuri, supruzi Osmana Pirije, reportaže o kamaratima Rudnika mrkog uglja, priprema magistrat o zdravstvu rudara. Kod Pirija zateknem i zgodnu, elegantnu ženu.

Nura je predstavi: - Ovo je moja mlađa sestra Selma, doputovala sinoć iz Zagreba za Novu.

Primjetim da je ime iz “Dugmetove” pjesme te jeseni pjevanije od Emine. Nura veli: - Pa moja Selma je ta iz pjesme.

Iznenadim se i pitam Selmu bi li mi za “Slobodu” i “Radio Mostar” govorila kako je ušla u pjesmu. Pa mi je u mikrofon pričala kako je poznavala Vladu, kako su bili prijatelji. Bio je mio i drag momak, govorila, pomalo stidljiv. Da je bio zaljubljen u nju nikad nije pokazao a vukao joj težak kofer na staru željezničku u Sarajevu kad je krenula na fakultet u Zagreb.

I zbilja izgovorio: - Putuj, Selma, i molim te, ne naginji se kroz prozor. Što pamti jer joj je se učinilo djetinjasto, smiješno... Kad se vratim u redakciju, zovnem Vladu i prepričam. Želi da čuje šta je govorila. Prikopčam magnetofon na telefon, pustim. Kad sasluša, veli: - Sve je tako bilo. Bio sam zaljubljen, stalno joj htio reći i svaki put odustajao, bilo me stid. Tad odlučim: izgovoriću prije nego voz krene. Ona stoji na vrhu stepenica vagona, dok dodajem kofer pogledam je u oči, zaustim pa se zbunim. Umjesto: “Selma, volim te”, izgovorim onaj natpis ispod prozora, oborih oči, vidjeh, pročitah naglas. Od stanice do kuće imao sam gotovu pjesmu, čim sam došao, zapisao. Pitah bi li sve ponovio u telefon, za radio. Veli: - Nemoj, molim te!

Januara ’75. objavim radio i novinsku reportažu sa Selminim sjećanjem. Mislim da su Mostarci prvi saznali ko je stvarno Selma iz antologijske “Dugmetove” pjesme. A ko je ona sa stanice Podlugovi koju je ’83. otpjevao Zdravko Čolić, nisam ga pitao al’ neupitno je: “Zima je bila s puno snijega ček’o sam za Travnik vezu stresla je snijeg s plave kose čekajući voz za Brezu...”

Vlado Dijak nije izmišljao pjesme, događale mu se. I “Selma” i “Podlugovi”, ponajljepše moderne balade spjevane jezikom i srcem Bosne koje će za 100 godina biti moderne sevdalinke i ostati zauvijek, lirski su dnevnici sa 62 godine dugog putovanja od rodnog Brezovog Polja kod Brčkog do Sarajeva... ...Putujemo zajedno iz Mostara za Sarajevo. U vagon restoranu voza koji ne žuri prostr’o novine, sjedi u ćošku na podu, donosim mu unučiće. U Drežnici uđe mlada, prelijepa učiteljica, poznajem je iz Učiteljske, voljela poeziju. Interesuje se ko mi je prijatelj?

Kažem. Silno se obradova, provjerava: - Jeste li vi, zbilja, Vlado Dijak?

Prizna, pita što je interesuje? Odgovara: - Vaše emisije ne propuštam, vaše pjesme obožavam, znam napamet a nisam vas tako zamišljala. Smješka se: - Ni ja vas...

U Umjetničkom paviljonu uz Titovu Icina izložba. Dok s Icom postavljam slike, za stolićem uz vrata on i vrli mu drugar, novinar i humorista Eso Velić startovali drugu litarsku HEPOK vinjaka. Ico se ŠEHER 38 BANJA LUKA

ide “avertiti” pred otvorenje, pita ih dokle misle ostati. Vlado podigne flašu, pokazuje dno, veli: - Dovde...

A kad je Ico otišao na Šarića harem, a Zuko s Mirzom Idrizovićem hodoljubit svijetom, pita me Vlado s kim se družim?

S Maestrom Sefi ćem, velim, slikarima, Cucom i Puljićem, arhitektom Đapom; ko svrati.

-Šta ćeš - tješi me - mora se čovjek s nekim družiti. Onda je i on otišao dan prije Dana Republike ’88. Za koju se borio, malo robijao a nikad prestao voljeti. Porodica je objavila da je otputovao Ambasador Boema. Ispraćajući ga s posljednjeg perona na stranici “Slobode” zapisah kako ljudi obično umiru od smrti a da je Vlado Dijak umro od života. Kao Ico Voljevica, kao Mika Antić, kao riđi Sergej Jesenjin...

“Doviđenja, druže moj, doviđenja, dragi moj u mojim si grudima, urečeni rastanak obećava viđenja, obećava novi sastanak s ljudima...”

Pričaju mi prijatelji da je živa kafana “San”. Da još ima sanjara nad kojim sa fotosa na zidu bdije ponajveći od svih koji su u njoj sanjali, i ostalo, Vlado Dijak. Kojeg je Avdo Sidran nazvao mlađim, lirskim bratom Branka Ćopića po toplini i nježnosti. Prijatelj koji to baš umije biti, plemeniti Krajišnik Vehid Gunić podigao mu je lijep literarni obelisk. Nalik obojici.

Selma je tamo gdje je ispratio, u Zagrebu, slušah je nedavno na You Tube kako se sjeća, Željko Bebek pjesmom podsjeća na ’49. kad je krenula na fakultet a mlad, zaljubljen i zbunjen pjesnik izgovorio: - Putuj, Selma, i molim te, ne naginji se kroz prozor... ...Ljeto je, čujem, vrelo u Bosni. Samo Podlugove zamišljam s puno snijega. “I ne mogu, sve i da hoću, zaboraviti plavu kapu” iz pjesme. I vozove koji “idu danju, noću kroz Podlugove, kroz Podlugove.”... I prijatelja Vladu Dijaka vidim čije mi pismo nedavno stiže iz ’85. okasnilo kao brzi iz Sarajeva, Ploča... Pa mi se lijepo čini da nad svim tim davnim peronima i on luta kao Mjesec iz Velesove pjesme. I poziva: - Hodi, druže, da te pitam, kome njene ruke mašu ove noći dok ja skitam...

Reportaža

Foto: Goran Mulahusić

RIJEČI KAO SVJETIONICI Banjalučki autori na aprilskom Sajmu knjiga u Skenderiji

Napisao: Ismet BEKRIĆ Ovogodišnji Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, koji će se održati od 19. do 24. aprila, prilika je da se približe i nove knjige banjalučkih literarnih stvaralaca koji su u godinama rata i progonstava morali napustiti rodni grad i nastaviti živjeti u drugim zemljama, prije svega u Skandinaviji. Pokrovitelj predstavljanja knjiga stvaralaštva, izdavaštva i naučne literature autora iz BiH koji žive u drugim zemljama je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u Sarajevu, koje je već uputilo poziv stvaraocima i izdavačima da se prijave za ovu najveću godišnju smotru naslova u BiH. U okviru sajamskih dana ponovo ćemo zajednički listati knjige naših autora i slušati njihove stihove i prozne rečenice, objavljene i na stranicama našeg magazina »Šeher Banjaluka« i »Banjalučkih žubora«: Irfana Horozovića, Ranka Pavlovića, Ranka Risojevića, Enise Osmančević Ćurić, Ismeta Bekrića, Idriza Saltagića, Zlatka Lukića, Vasvije Dedić Bačevac, Radmile Karlaš, Denisa Dželića, Edhema

Trake, Asime Smajić Ćošabić, Kemala Handana, Seada Mulabdića, Mirsada Omerbašića, i dr. Između dvije najveće sarajevske izložbe knjiga uvijek se pojavi više novih naslova naših autora, koji će na ovogodišnjem aprilskom književnom druženju imati svoja nova predstavljanja: Irfan Horozović - roman »Sokolarov sonet«, Mirsad Omerbašić – knjigu pjesama i proze »Bosanski lonac«, Sead Mulabdić – zbirku pjesama »Cipele za vratima« i dr.(neki naslovi su još u pripremi i štampi, pa se u vrijeme pisanja ove informacije ne zna da li će biti objavljeni do Sajma knjiga). Nova djela ovih autora plijene poniranjem u neke prošle, sretnije zavičajne slike, te u prognaničku svakodnevicu u kojoj se prepliću nostalgije i strepnje.

Novi Sajam knjiga i učila u sarajevskoj Skenderiji ponovo će omogućiti i susret sa novim brojevima našeg magazina »Šeher Banjaluka«, te sa novom, već 19., knjigom Banjalučkih žubora, s naslovom »Dom me daleki grije«. A posebno mjesto svakako će zauzeti antologija i monografija umjetnika BiH u dijaspori »Svjetionici«, koju je priredio Mišo Marić a izdala sarajevska kuća »Art Rabic«, i u kojoj su, uz značajna imena stvaralaca, zastupljeni i banjalučki pisci i slikari: Mersad Berber, Enes Mundžić, Meho Baraković, Idriz Saltagić, Vasvija Dedić Bačevac i Ismet Bekrić.

Sam Sajam knjiga u Sarajevu uvijek doživljavamo kao neki svjetionik sazdan od riječi i poruka, koji treba da pomogne u osvjetljavanju ne samo naše prošlosti, nego i puteva koji iz često sive svakodnevice vode u neku bolju, humaniju budućnost. ŠEHER

BANJA LUKA

39

Foto: Goran Mulahusić Prijevod: Mirsad Filipović

Tekst: Hanna Hovlund, učenica devetog razreda u Zederslundsskolan u Motali

Klagomålen på den svenska skolmaten måste få ett slut

Pritužbe na švedsku školsku hranu moraju prestati

Sverige är ett av de få länderna i världen som serverar gratis skolmat. Syftet är att alla ska ha samma förutsättningar, orka skoldagarna och få i sig nyttig och hälsosam mat. Tänk att varje dag få gå till skolmatsalen och äta sig mätt. Få välja mellan olika rätter, sallad och smörgåsar med pålägg. Maten är alltid fräsch och nyttig men, trots det här så uppskattar inte barn och ungdomar denna förmån.

Švedska je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koje serviraju besplatne školske obroke. Cilj je da svi učenici treba da imaju iste uvjete, kako bi izdržali školske dane i unosili hranjivu i zdravu hranu. Zamislite da svaki dan da idete u menzu i jedete dok ne budete siti. Možete birati između različitih jela, salate i sendviča sa prelivima. Hrana je uvijek svježa i zdrava, ali, uprkos tome djeca i omladina ne cijene tu mogućnost od koje imaju koristi.

ŠEHER 40 BANJA LUKA

Dagens barn och ungdomar är kräsna och otacksamma för maten de får i skolan. Det gäller minst sagt eleverna i min klass och på min skola. Många av mina egna kompisar är otrevliga mot mattanterna och frågar varför det serveras så äcklig mat. Så oförskämt och otacksamt.

Goda matvanor är en förutsättning för att barn och ungdomar ska kunna utvecklas både fysiskt och psykiskt. Cassandra Alm intervjuade Torbjörn Nilsson i sin artikel ”Högre betyg med rätt skolmat” i tidningen ”Skolvärlden” som publicerades den 23 mars 2012. Torbjörn Nilsson är professor i biomedicin och överläkare vid universitetssjukhuset i Örebro. Han har lett en studie som har visat att de som äter mycket folat har 20% bättre betyg än de som äter lite folat. Folat är en vitamin som finns i bland annat broccoli, potatis och sallad.

Lagen om skolmaten från 2011 kräver att skolorna beräknar näringen i all mat så att eleverna får i sig den näringen de behöver.

Däremot tas ingen hänsyn till hur mycket mat eleverna faktiskt äter och hur mycket näring de verkligen får i sig. Jag medger att det kan vara svårt att kontrollera att eleverna får i sig tillräckligt med mat och näring och därför är det extra viktigt att uppmuntra eleverna till att äta skolmaten.

För det första så måste föräldrarna lära sina barn att äta det som serveras. Man ska inte skämma bort dem utan låta dem äta det som stor på bordet eller vara utan. För det andra så borde också politiker besöka skolor och prata med eleverna om hur mycket tid, pengar och ansträngning som ligger bakom maten.

För att det ska finnas något för alla varje dag så finns det alltid flera alternativ. Om man inte tycker om maten finns det nästan alltid en vegetarisk rätt, sallad och smörgåsar. ”Det är viktigt att det finns något för alla. Maten ska se bra ut och man ska vilja äta den” säger Karina Gummerson som är kökschef på skolan Lilla akademin i Stockholm, till tidningen ”Skolvärlden”.

Jag tror att det skulle vara bra och lärorikt för eleverna att det under en vecka inte serveras någon skolmat. Istället får alla ta med egen matlåda eller köpa något i cafeterian. Till slut skulle nog de flesta sakna lyxen att få gå till skolans resturang varje dag och få gratis mat. Kanske är det här en lösning för att eleverna ska äta och vara tacksamma för maten.

Današnja djeca i omladina su izbirljiva i nezahvalna za hranu koju dobijaju u školi. To, u najmanju ruku važi i za učenike u mom razredu i mojoj školi. Mnogi od mojih prijatelja su neprijatni prema kuhinjskom personalu i pitaju ih zašto poslužuju tako odvratnu hranu. Kako nepristojno i nezahvalno.

Dobre navike u ishrani su neophodne za djecu i mlade ljude da se dobro razvijaju i fizički i psihički. Cassandra Alm je intervjuisala gospodina Torbjorna Nilssona u svom članku "Više ocjene sa odgovarajućim školskim obrocima" u novinama "Školski svijet" objavljenom 23. marta 2012. godine. Gospodin Nilsson je profesor biomedicine i primarijus na Univerzitetskoj bolnici u Orebru. On je vodio istraživanje koje je pokazalo da oni koji jedu puno folata imaju 20% bolje ocjene od onih koji jedu malo folne kiseline. Folat (folna kiselina) je vitamin koji se nalazi najviše u povrću uključujući brokulice, krompir i salate.

Zakon o školskoj hrani iz 2011. godine zahtijeva da škole izračunaju vrijednost ishrane u svoj hrani, tako da učenici dobiju prehranu koja im je potrebna. Međutim, ne uzima se u obzir koliko hrane učenici zapravo jedu i koliko oni stvarno unose hrane u svoj organizam. Priznajem da je to teško provjeriti i zato je posebno važno podsticati učenike da jedu školske obroke.

Prvo, roditelji moraju naučiti svoju djecu da jedu ono što im se servira. Ne treba ih razmaziti i treba ih pustiti da jedu ono što je na stolu ili ih pustiti da ne jedu. Drugo, trebali bi političari posjećivati škole i razgovarati sa učenicima o tome koliko vremena, novca i truda stoji iza serviranja hrane.

Da bi bilo servirano nešto za svakoga svaki dan, postoji uvijek nekoliko opcija. Ako vam se ne sviđa glavno jelo servira se uvijek vegetarijansko jelo, salata i sendviči. "Važno je da postoji uvijek nešto za svakoga. Hrana bi trebala da izgleda dobro i da je poželite jesti ", kaže Karina Gummerson šef kuhinje u školi Mala akademija u Štokholmu, za list" Školski svijet ".

Mislim da bi bilo veoma korisno i poučno da se učenicima ne servira nikakva hrana u toku jedne sedmice. Umjesto toga, da svi donose svoju hranu od kuće ili kupe nešto u školskoj kantini. Na kraju, većini bi vjerojatno nedostajao taj luksuz da mogu ići svaki dan u školski restoran i dobijati besplatnu hranu. Možda je ovaj prijedlog rješenje za učenike da bolje jedu i budu zahvalni za hranu koju dobijaju u školi.

Š E H E R 41

BANJA LUKA

Kolumna

Foto: Goran Mulahusić

MILION “POBJEGULJA” - PASDARANA

Piše: Marjan Hajnal “Globalno.org.” piše o spremnosti milion Bosanaca iz “dijaspore” da će braniti Bosnu? Njih se spominje kao Bosance samo kada je potreban novac, ili, kao u ovom slučaju, da budu topovsko meso za one koji su dvadeset godina proveli po kafanama, gledajući ravnodušno kako se Bosna uništava i pljačka POSLIJE rata. Žalostan je fenomen do koje mjere su “dijasporci” omrznuti u vlastitoj zemlji. Oni nisu glasali za trilateralnu glasačku mašinu i nastavak… veleizdaje. Ali bi opet bili spremniji da se bore za jedinstvenu Bosnu, od onih koji ih prizivaju da se odazovu nevidljivom dejtonisti koji bi hrabro vodio ratne operacije iz trezora banke. Na kraju, za razmišljanje: koja je to institucija u Bosni koja se svih ovih godina perom, glasom i slikom borila za povratak protjeranih, ne u dijasporu, već u EGZIL? Gdje su svi ti silni antidejtonisti? ŠEHER 42 BANJA LUKA

Koji je od njih, osim što zna tražiti pare, rekao: Hajde čovječe, brate, vrati se, braniću tvoj status, kao što bi ti ti branio moj staus? Nema toga. Meni lično se najbolji školski prijatelji ne javljaju dok ja vodim bitke po svijetu za njihovo dobro. A ima i onih koji mi otvoreno kažu da se ne vraćam. Na svu sreću, neće mi trebati njihova ni pomoć ni njihovo “zeleno svjetlo” odlučim li doći, u bilo kojem svojstvu. A prioritet svih aktivnosti trebao bi biti na osnivanju udruženja širom Bosne čija bi osnovna dužnost morala biti sadržana u prevladavanju fame o “pobjeguljama”. Zar je onaj koji je izbjegao nož još i kriv? I još treba trčati na poklonjenje onome umjesto kojega će se boriti u rovu, a parazit i veleizdajnik će mu komandovati iz svoje palate na Poljinama? Nažalost, takve vizije se neće ostvariti, što su htjeli sada imaju. A što se mene lično tiče, dokazao sam, ne plašim se pojaviti bilo gdje, ni u Draževini, ni u Posušju, ni u Varcaru-Mrkonjiću, sa zvaničnom i nikad u bh Parlamentu osporenom zastavom RBiH, sa ljiljanima. Već sam napisao šta je jedino činiti, svima kojima Bosna nešto još uvijek znači, u svom tekstu “Rješenje za Bosnu”. Nikome nije doprlo ni do kraja čaršije. Vole ljudi svoju jutarnju kafu da ispiju u nekom od brojnih kafića sa pogledom na sarajevsku katedralu, diveći se “remek-djelu”, nakaznom kipu Vojtile koji je Bosni prvi potpisao smrtnu presudu. A uveče će pustiti probni prenapuhani balon o “milion” Bosanaca(!)-pasdarana koji će goloruki jurišati protiv mrskih neprijatelja u svim pravcima, samo ne na Poljine.

Pojednostavljena karta sa jednom od ruta planinarenja

Dolazak u gradić Kasese

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing

Nastavak iz prethodnog broja Dok prelazimo preko polja, kuda, na žalost, moramo proći kako bi nastavli dalje, a pored sve pažnje noga upadne u ljepljivo blato, na nekim mjestima poprilično duboko. Pored jezera se nalazi kamp Bujuku koji smo mi preskočili i odlučno nastavili ka našem cilju. Dočekuje nas jedan oštar uspon koji se na nekim mjestima savladava četvoronoške ili skoro pa alpinističkim metodama. Na vrhu

Jezero Bujuku ŠEHER 44 BANJA LUKA

tog uspona naišli smo na odmorište i tu zatičemo nekoliko manjih grupa planinara iz raznih dijelova Evrope. Od svih njih na vrh su se uputili samo dvojica Poljaka i ja, neovisno jedni o drugim. Ostali planirali su nastavili ii prema nižim dijelovima druge strane planine, gdje smo mi planirali stići svog trećeg dana. Sa ovog dijela se može vidjeti i država Kongo, a u nastavku ćemo granici biti blizu na nekih stotinjak metara. Uz prijatan razgovor popravljamo se sa sendvičima i nastavljamo dalje. Opet uspon. Već sada smo na kamenom dijelu planine bez gotovo ikakvog rastinja. Trava se uvukla u neke procjepe i odatle stidljivo proviruje, i jedino čega ima na kamenu je mahovina.

Već sada je vrh sa nekih dijelova dobro vidljiv, ali sve češće biva zaklonjen oblacima. Na ovim visinama, i pored lijepog dana, zrak je veoma oštar, te iako smo zagrijani od kretanja i pod teretom, osjetimo pad temperature. Prilazimo našoj brvnarici na 4500 mnv, napravljenoj prije nekih 40-tak godina, a od tada se u istu nije uložilo ni

Elena Hut 4500 m

Putopis

Elena Hut 4500 m

banke. Unutra su četiri spužve-kreveta, a kroz daščane obloge puše na sve strane. Prvo sam morao obući nešto toplo na sebe, jer je svakim minutom postajalo hladnije.

Oblaci koji su se navlačili nisu donosili ništa dobro za planinare. Naš vrh se u par navrata ukazao iza oblaka, a onda su ga oni sasvim ogrnuli. Dok sam to promatrao, prišao mi je mlad čovjek i započeo zanimljivu priču.

Proveo je gore već nekih mjesec dana kao istrazivač ekvatorijalnih glečera. Napravio je svoj program i plan, a budžet mu je odobrila Evropska Nastavnih Komisija.

Svakog dana se odatle penje na 5000 i mjeri topljenje leda koje je, kaže, povezano sa globalnim zatopljenjem.

Sa sobom je dovukao svu namjensku opremu, mali generator i solarne ploče kojima nadopunjuje računar i ostale elektronske naprave. U neka doba su se pojavila i ona dva Poljaka, te smo razgovor nastavili u proširenom sastavu. Poljski tim su činila dva bračna para, s tim da je muški dio krenuo do vrha, dok je ženski odlučio da ostane u nižim dijelovima i pričeka na njihov povratak. Do sada to nisam niti jednom spomenuo, ali visinsku bolest i problem aklimatizacije, na sreću, nisam imao. Obzirom da trenutno živim na oko 1200 mnv, a svakodnevno treniram, vjerujem da su to neki od razloga. Medjutim, obje žene iz poljskog tima su imale taj problem, i morale su uzeti određene lijekove.

Kako je već oko 7 sati mrak uveliko pao, pravimo sa svojim vodičima posljednji dogovor. Poljaci su svoj pohod tempirali za 4 ujutro, a ovaj moj me ohrabruje da ćemo mi, pošto sam veoma brz, krenuti nešto kasnije, oko 4 i 30

Margherita glečer uspon

ujutro. Želimo jedni drugima laku noć i fin odmor, zamotavamo se u naše vreće i carstvo leptirova je tu. Pored vreće, na glavi je naravno i kapa, na nogama čarape, bez obzira na kvalitet vreće za spavanje. Sve što je neophodno za jutarnje kretanje je spremljeno i čeka.

Treći dan Jutro pred finalni polazak prema vrhu, već oko 3:30 čujem svoje cimere kako šuškaju, traže i vade neke stvari, nešto se dogovaraju, a ja bih da uhvatim još koji minut sna. U 4:00 sam na nogama, palim svijeću, oblačenje prema knjigama, slojevito i temeljito. Dok provjeravam sve rekvizite, dolazi vodič sa doručkom. Obzirom da nisam imao problem visine, apetit nisam izgubio niti jednog momenta, tako da sam doneseni doručak podebljao sa konzervom tune. Krećemo tačno u 4:30, a naravno, još je mrkli mrak. Kada se baterija ugasi, ne vidi se ni prst pred okom.

Hladno je i vlažno. Oko baterije sam bio više sretan nego pametan. Pored baterije koju sam kupio, koja ide na glavu (neka jeftinija kopija planinarske baterije), za svaki slučaj ponio sam i neku ručnu koja se daje u firmama na poklon.

Moram reći da, iako mi je ta baterija zauzimala ruku, puno bolje osvjetljenje je davala i više mi pomogla prilikom oštrih uspona. Onu „naglavnu“ sam nakon pola sata ugasio. Za nauk, na ovome se ne štedi!

Nastavak u idućem broju

Margherita glečer silazak Š E H E R 45

BANJA LUKA

RASADNIK MUZIČKIH Asmir Turčinhodžić i njegove udaraljke, ili svjetski ritmovi u jednoj muzičkoj radionici u Banjoj Luci

Razgovarao: Atif Turčinhodžić Priče o talentima i uspjesima djece uvijek su za mene bile izazov, a pogotovo u našem gradu Banjoj Luci; jedna od takvih priča je i povod za ovaj razgovor s Asmirom Turčinhodžićem, kojeg se rado sjećam i kao dječaka. Rođen je na početku 90-ih godina, i početku rata na prostorima bivše Jugoslavije, tačnije u Banjoj Luci, a u muzičkim vodama već ispoljava svoj izraziti talenat, prije svega "urođeni ritam" s kojim je već na početku bio na pola puta do ostvarenja velikih nagovještaja. Taj ŠEHER 46 BANJA LUKA

raskošni ”dar prirode”, osjećaj za suptilnost i ritam, lako sam prepoznao i ja, jer sam se i sam bavio i tim područjem muzike – udaraljkama.

Asmir trenutno živi i djeluje u Banjoj Luci, nastavljajući put brojnih talenata ovog grada. O Banjoj Luci, kao rasadniku mladih i talentovanih muzičara, on između ostalog kaže: ”Vremenom i radom sam postao svjestan da je Banja Luka oduvijek bila rasadnik talentovanih muzičara i drugih umjetnika, o čemu svjedoči njihovo djelovanje kako na lokalnom tako i na regionalnom i inostranom muzičkom ”tržištu”. Pogotovo na regionalnom i inostranom, jer naš grad, nažalost, nikada nije uspio zadržati svoje talente. Svi su svoju sreću potražili u zemljama regiona i inostranstva, gdje je njihovo stvaralaštvo zasijalo u punom sjaju.”

POZNATO JE DA SU STARE FAMILIJE TURČINHODŽIĆA, IZMEĐU OSTALOG I KAO STAROSJEDIOCI BANJE LUKE, BILI NAKLONJENI MNOGIM ZANATIMA, KAO, RECIMO, PRVE ĆEVABDŽIJE U BEZISTANU, OBUĆARI, KROJAČI, MOLERI...

DA LI SE JOŠ ZADRŽALA TA TRADICIJA LIJEPIH ZANATA? DA

Jedna banjalučka muzička priča

Intervju DA LI STE NAIŠLI NA RAZUMIJEVANJE OKOLINE, S OBZIROM DA NISU BAŠ NEKA NAJ BOLJA VREMENA I DA LI IMATE PODRŠKU SAMIH INSTITUCIJA KAO ZAČETNIK OVIH NOVIH MUZIČKIH, PRIJE SVEGA ATRAKTIVNIH, TENDENCIJA? ”Vremena nisu najbolja i nije bilo lako postići bilo šta. Ali ja nisam dozvolio da me to sputa u namjeri da se ostvarim kao muzičar I da uspijem u tome. Svaki trenutak sam koristio da se obrazujem i usavršavam u svemu što radim i da postanem najbolji u tome, odnosno da kvalitetom i originalnošću ostvarim svoj put do uspjeha. Do sada sam stekao bogato iskustvo sarađujući sa mnogim umjetnicima i dobio veliku medijsku podršku, kao i podršku drugih umjetnika i publike.

KAD STE SE OPREDIJELILI ZA OVE INICIJATIVE I POČETAK RADA SAME ŠKOLE "UDARALJKI"? IMATE LI NEKOG IDOLA ILI, BOLJE REĆI, UZOR KOJEG RADO SLUŠATE I GLEDATE? ”Ljubav prema muzici gajim još iz djetinjstva kada sam i načinio svoje prve muzičke korake, a kako je vrijeme odmicalo, želja, volja, trud i rad su se na poslijetku manifestovali kao muzika. Tada sam postavio jasan cilj, posvetio se i predao radu. Ono što me najviše privuklo u muzici je ritam, pogotovo ako je neobičan ili egzotičan, iz tog razloga sam se opredijelio za udaraljke. Imao sam nekoliko svjetskih učitelja, uzora, a nastavu sam pohađao i na Institutu za moderno muzičko obrazovanje u Banjoj Luci, ali ne mogu zaboraviti ni podršku Atifa Turčinhodžića, muzičara koji mi je na samom početku dao vjetar u leđa tako što mi je ustupio svoje udaraljke i druge instrumente, literaturu, te mi lično održao nekoliko časova muzičke teorije i bubnjanja.”

DA LI IMATE DOVOLJNO INTERESANATA, PRIJE SVEGA MLADIH, ZA SVOJU MUZIČKU MISIJU? “Sekcija udaraljki je napunila sedam godina postojanja i uspješnog rada i edukacije mladih, što je dovoljan dokaz da je zainteresovanost za ritam i bubnjanje u našem gradu velika. Svakog upisa popunimo sve naše kapacitete i dajemo sve od sebe kako bi naši polaznici uspješno ovladali sviranjem udaraljki, te svoje znanje primijenili u profesionalne ili rekreativne svrhe.”

TALENATA LI IMATE NEKOGA U VAŠOJ FAMILIJI KOJI JE OČUVAO TU TRADICIJU? ”Poznato je da su Turčinhodžići bili velike zanatlije, ali ja sam rođen u vremenu kada su ti zanati već bili na samom izmaku. Banja Luka u kojoj ja danas živim je postala moderni grad čiji su zanati spoj modernog i tradicionalnog načina života. Ukoliko pričamo o ugostiteljstvu, moderno svjetsko ugostiteljstvo je postalo neizostavni dio načina života te dobrim dijelom ugasilo tradicionalno ugostiteljstvo.” ŠTA U TOJ TRADICIJI, U KOJOJ JE I TVOJA FAMILIJA RASADNIK MUZIČKIH TALENTIMA, ZNAČI I TVOJE NASTOJANJE U FOKUSU JEDNOG SASVIM NOVOG STILA ZA KOJI STE SE OPREDIJELILI, U KOJEM SVOJE MJESTO IMA I TVOJ PRISTUP, TVOJA, SLOBODNO MOŽEMO REĆI, OSOBENA ”ŠKOLA UDARALJKI”? KAKAV JE TO NOVI TREND I ŠTA MOŽE ZNAČITI ZA NEKO NOVO BANJALUČKO MUZIČKO VRIJEME? ”Osnivač sam socijalno-edukativne aktivnosti koja je zasnovana na muzičkim radionicama sviranja udaraljki pod nazivom “Sekcija udaraljki”, koja je nastala 2010. godine u saradnji sa poznatom omladinskom organizacijom “Zdravo da ste”. Radionice su bazirane na svjetskim ritmovima kao što su: zapadno-afrički, latino-američki, orijentalni i drugi moderni ritmovi. Ove zime navršavamo 7 godina uspješnog rada i moderne muzičke edukacije mladih.

IMATE LI U PLANU KONCERT ILI NEKI SKORI NASTUP? ”Uz vođenje Sekcije udaraljki, sviram u popularnom banjalučkom bendu “Barakuda” s kojim imam redovne nastupe, i u našem gradu, i u drugim gradovima širom BIH, a povremeno i u regionu. U slobodno vrijeme sarađujem i sa drugim sličnim bendovima. Kada je u pitanju Sekcija udaraljki, pored redovne nastave planiramo niz ljetnjih radionica popraćenih nastupima.”

DA LI STE ČULI ZA MANIFESTACIJE KOJE SE, IZMEĐU OSTALOG, ODRŽAVAJU U LJETNEM PERODU U BANJOJ LUCI, NAPRIMJER "VEZENI MOST "? DA LI BISTE SE ODAZVALI NA TAKVU MANIFESTACIJU KAO JEDAN OD UČESNIKA? ”Upoznat sam s banjalučkim tradicionalnim ljetnim manifestacijama i dosad nisam imao priliku učestvovati na nekoj od njih, dolazio sam kao posjetilac. Rado bih se odazvao pozivu da učestvujem u jednoj od takvih manifestacija, te svoj rad predstavio sugrađanima, među kojima i onima koji su širom svijeta, ali – kad god mogu - dolaze u svoj grad.”

PA, ASMIRE, ŠTA BISTE JOŠ PORUČILI BANJALUČANIMA RASUTIM PO SVIJETU? ”Dragi moji Banjalučani, budite mi živo i zdravo, uspješno i srećno!” * Šta još napisati na kraju ovog razgovora sa mladim muzičarem koji je ostao u svom rodnom gradu, i koji se umjetnošću bori za mjesto dostojno poštovanja i suživota! Možda i to, da nastavi svojim muzičkim, stvaralačkim putem, i da ga čujemo i na našem ”Vezenom mostu”. Jer njegova je muzika najljepši most među ljudima! Š E H E R 47

BANJA LUKA

Foto: Mirsad FILIPOVIĆ

Januar, mjesec ”kruha i igara”

BANJA LUKA - SELO VESELO!

Tekst: Ozren Tinjić

Banjoj Luci je trebalo relativno kratko vrijeme, nešto više od 20 godina, od razornog zemljotresa 1969. do kraja rata 1995. godine, da se transformira od lijepog grada do sela! Da ne kažem selendre. Bezbroj puta ljudi su, što u sebi a što na glas, govorili onu čuvenu: Došli divlji i istjerali pitome!

A zašto selendra? Odgovor leži u činjenici da je nisu naselili - okupirali čestiti, radeni seljaci kojima, valja reći, 48 Š E H E R

BANJA LUKA

nikada nije palo na um da napuste svoje selo i svoju zemlju, već ona grupacija koja odvajkada u sebi zapravo gaji mržnju (valjda iz straha) prema gradu i uopšte urbanom. Jednom rječju, grad na Vrbasu je izgubio utakmicu između ruralnog i urbanog. Gitara je uzmaknula pred trubom, uglancana cipela pred opankom, gospodština pred primitivizmom. Dovoljno je podsjetiti se citata nenadmašnog Vilijama Šekspira (William Shakespeare): ”Šta je grad nego ljudi”!

UDRI BRIGU NA VESELJE Sišli i došli neki drugi ljudi u Banju Luku dok njeni građani pamte pretke samo iz priča a koji su hodili tim gradom i utkali u njega barem djelić sebe. Elem, donijeli su došljaci sa sobom svoje svetkovine, običaje i, uopšte, način

života. Pouzdano, iz vlastitog životnog iskustva, znam da januar u Banjoj Luci nikada nije bio ”veseliji”. Počev od proslave jedne Nove godine, potom druge, u međuvremenu je tu Božić, pa upitni, da ne kažem diskutabilni, 9. januar, pa Sveti ovaj pa Sveti onaj.

Elem, kad spomenuh taj famozni 9. januar, dobro je napisao urednik ”Slobodne Bosne” Senad Avdić: ”Dan RS umjesto kako je mjesecima najavljivao najvećeg praznika u istoriji RS kojim će potvrditi svoju državnost, sveo se na otužni seoski mimohod promrzlih vatrogasaca pojačanih jakim snagama civilne zaštite koji su cupkali po ulicama Banje Luke uz zvuke ciganskih evergrina u taktu Kusturičinog gangsterskog repa”!

Siguran sam da na svijetu ne postoji mjesto gdje je naprosto strpano toliko svetkovina i neradnih dana. Baš kao

Kolumna da u manjem BiH entitetu cvjetaju ruže.

Brzo se, recimo, zaboravlja, ako se uopšte i zna, da je samo ove zime u Banjoj Luci umrlo devet ljudi zbog smrzavanja, da ne kažem - neimaštine. Da privreda ne radi, fabrike se zatvaraju, ljudi se otpuštaju sa ionako bijedno plaćenih radnih mjesta, penzioneri postaju pravi ekonomski virtuozi u preživljavanju, kad, 19. januara, u ”Nezavisnim novinama” osvanu naslov: ”Banja Luka danas obilježava Kinesku novu godinu”! Mašala! Hebi ga, imamo toliko tih januarskih kojekakvih ”obilježavanja”, samo nam je falila i ova nova godina. Dalje u tekstu čitam kako će ”praznik biti obilježen u Banskom dvoru sa početkom u 18.30 časova, kada je predviđen vatromet na platou ispred ove ustanove”. Vele dalje kako će biti prisutan i Cen Bo, ambasador Kine u BiH. Istu večer na TV-u gledam prilog o ovom događaju i vidim ”masu” od par stotina znatiželjnih, novopečenih, Banjalučana koji su došli vidjeti taj toliko najavljivani vatromet. Jer, ruku na srce, nikada nisu imali priliku vidjeti nešto slično. Ma kakva Kina, kakvi bakrači, bitan je vatromet.

KRUHA I IGARA

Negdje početkom 2. stoljeća osvanula je satirična pjesma rimskog pjesnika Juvenala u kojoj on ismijava rimske imperatore i vladajuću kliku a sve zbog organiziranja gladijatorskih borbi i dijeljenja besplatnog kruha. ”Kruha i igara” (lat. Panem et circenses, op.a.) popularna je metafora za metode kojima vlastodršci osiguravaju podršku (ponajviše gladnog) stanovništva tako što obilno zadovoljavaju njihove kratkoročne interese i nevažne potrebe, a sve da bi im skrenuli pažnju od daleko važnijih, svakodnevnih, problema. Tako je, nažalost, i u manjem BiH entitetu, a itekako vidljivo u Krajiškoj ljepotici ovog januara. Kažu da su tamo opet redovi. Ali pred kontejnerima.

I narod će, kao po nekom nepisanom pravilu, ponovo na izbore i (opet) ponovo glasati za iste ljude koji su mu tako ”lijepo” zapaprili. Doduše, nije bez veze ona stara uzrečica kako svaki narod zaslužuje one koje bira. A do tada grade kuće a nikada manje porodice i sve više diploma a manje znanja! Š E H E R 49

BANJA LUKA

PREDMET: Najava „Streetbasket vikenda DIJABiH#4“,-

Poštovani, Sportski savez općine Donji Vakuf, kao suorganizator i partner u realizaciji projekta povezivanja mladih iz BiH, regiona i dijaspore, u saradnji sa Košarkaškim klubom „PROMO-Donji Vakuf“ i Savezom Banjalučana u Švedskoj, i ove godine organizira već tradicionalni Streetbasket vikend pod nazivom „DIJABiH#4“. Tokom vikenda 20.-23.07.ove godine, pored samog basket turnira, biti će organizirane i promocije knjiga naših građana u dijaspori, panel-diskusija za trenere, te turističke posjete atraktivnim lokacijama u okolini i rafting Vrbasom. Poseban značaj ovogodišnjem vikendu je košarkaška utakmica U-18 reprezentacija BiH i Španije, koja će se igrati 22.07. u večernjem terminu u Gradskoj sportskoj dvorani Donji Vakuf, te će tako učesnici i gosti turnira imati priliku da upoznaju naše i Španjolske mlade košarkaše, trenere i da uživo prate jedan vrhunski sportski događaj.

Turnir „DIJABiH#4“ je sportsko-revijalnog karaktera, i održati će se u petak i subotu, 21. i 22.07. na uobičajenoj lokaciji – Trg Ibrahim-bega Malkoča, dok će svi igrači i gosti za vrijeme trajanja turnira biti smješteni u hotelu „Vrbas“.

Ideja za organizaciju ovakvog turnira potekla je od grupe sportskih entuzijasta iz BiH i Švedske, a značaj projekta prethodnih godina prepoznat je i od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i Ministarstva kulture i sporta FBiH, dok su partneri u organizaciji općina Donji Vakuf i uspješne kompanije “PROMO” i “KOMAR” Donji Vakuf, te “Rudnik uglja Gračanica” Gornji Vakuf-Uskoplje.

Na 4.Međunarodnom turniru DIJABiH#4 turniru očekujemo učešće osam ekipa iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Austrije, Njemačke i Švedske, te iz Bosne i Hercegovine.

Kontakt-osobe za realizaciju ove aktivnosti su Cerić Sead, sekretar Sportskog saveza općine i Lukačević Ferid, koordinator za dijasporu.

Zahvaljujemo Vam se na podršci i saradnji !

S poštovanjem, S E K R E TAR Cerić Sead

ŠEHER 50 BANJA LUKA

Promocija knjige

NBV-cirkel gav plats i Melodifestivalen

– Hos NBV kan man jobba på distans även med studiecirklar, förklarar Peter Hägerås. Vi har en studio tillsammans, och vi kan jobba där eller via mail, telefon eller Skype.

De fick kontakt med Tobias Jonsson på NBV Sydost genom Peter Sahlin, som driver studion Starlab och har jobbat ihop med honom tidigare.

– Det verkade intressant, så vi bestämde oss för att försöka.

Till vardags är Peter Hägerås är låtskrivare på heltid, Mats Frisell är lärare i musik och svenska, Jakob Stadell är musikalstjärna som också arbetar med att dubba tecknad film.

– Mats, Jakob och jag har jobbat ihop i 6-7 år. Mats är pappa till Filippa och bonuspappa till Isabella, så det var naturligt att vi ville skriva en låt till tjejerna. Och de har också varit med i jobbet med Crucified.

Hur går det till att skapa en låt i en studiecirkel?

– Det är olika från gång till gång, förklarar Peter Hägerås. Om alla är på plats, sitter vi i studion tillsammans. Vi jammar och testar tills vi hittar något, tragglar tills vi hittar rätt. Ibland gör Jakob och jag en melodi tillsammans och kopplar sedan in Mats för att göra text. Ibland är det jag och Mats som börjar och ibland har jag kommit på något själv, innan jag tar kontakt med de andra.

– Att skriva text och musik är nog det enklaste. Det gjorde vi på två cirkelträffar. Sedan började det stora jobbet med att spela in och producera, att bestämma hur vi vill att det ska låta och få det dit klubbkänsla eller lite mer naturligt.

Crucified är enligt Peter mer naturlig. Vi får ju inte höra den än, men han beskriver den som ”pop med lite country-känsla”.

Bella och Filippa uppfattar han som ”lite yngre och gladare First Aid Kit”.

Att bonussystrarna Isabella Snihs och Filippa Frisell kommer att bli jämförda med systrarna Johanna och Klara Söderberg i First Aid Kit är nog oundvikligt, tror Peter.

Duon Bella och Filippa är de yngsta deltagarna i årets Melodifestival. Isabella är född 2000 och den första i tävlingens historia som är född efter millennieskiftet. Filippa är född 1999.

De är med i den tredje deltävlingen, som genomförs i Växjö den 18 februari. Där tävlar också Owe Thörnqvist, som blir 88 år i mars och är den äldsta deltagaren någonsin i Melodifestivalen. Han hade varit pensionär några år redan innan Isabella föddes.

Varken Peter, Jakob eller Mats har tävlat i Melodifestivalen som låtskrivare tidigare. Jakob har varit med som artist en gång (2002). Han har också skrivit ett bidrag för Bulgarien för fem år sedan, och Peter har skrivit ett bidrag för Rumänien för två år sedan.

Peter har en ”bra känsla” när det gäller Crucifed och tror att den har goda chanser att gå vidare.

– Men det är ett tufft startfält, och jag har ju inte hört de andra låtarna.

Š E H E R 51

BANJA LUKA

Fotografija: Ognjen Karabegović

ODLAZAK VELIKANA Predrag Matvejević – evropski svjetionik literature i humanizma.

Tekst: Ozren Tinjić U četvrtak, 2. februara, u Zagrebu je preminuo Predrag Braco Matvejević, jedan od najznačajnijih i najprevođenijih pisaca i publicista Balkana, ali i Evrope. Neko će, prigodno, dodati da je bio jedan od najistaknutijih evropskih intelektualaca i nadasve - humanista! Bio je, prije svega, bosanskohercegovački pisac, hrvatski i talijanski državljanin. Rođen je 1932. godine u Mostaru. Tamo je završio osnovnu i srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studirao je romanistiku i taj studij završio u Zagrebu. Potom, na pariškom univerzitetu Sorbonne doktorirao je komparativnu književnost i estetiku 1967., a 1994. stekao pravo redovne profesure. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao je francusku književnost od 1959. do 1991. godine, na Trećem pariškom univerzitetu (Nouvelle Sorbonne), predavao je slavenske književnosti od 1991. do 1994., a od 1994. do 2007. srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku književnost na rimskom univerzitetu La Sapienza.

Neosporno je da je njegovo djelo „Mediteranski brevijar“ 52

preveden na mnoge jezike, od Japana do Amerike. Više desetina najuglednijih talijanskih umjetnika prošle godine je potpisalo inicijativu da se Predragu Matvejeviću dodjeli Nobelova nagrada za književnost. Među njima su bili i poznati talijanski književnici Umberto Eco i Claudio Magris. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, počasni građanin Sarajeva a u Francuskoj je dobio najveće priznanje - Nacionalni red Legije časti! * Moj nekadašnji principal i dobar prijatelj, zagrebački advokat, Silvije Degen, upoznao me je, prilikom jednog od zagrebačkih druženja, sa Predragom Matvejevićem. Od tada, posljednjih 5 - 6 godina nije bilo mog pohodovanja Zagrebu, a da se ne sretnem i družim sa Matvejevićem. Bilo je to najčešće u jednom kafiću navrh Petrinjske ulice, nadomak Jurišićeve gdje je stanovao. Uz nezaobilaznu kavicu i čašu kisele vode ponajviše smo pričali o cijenama krompira, rotkvica, salate na obližnjem Dolačkom placu, kumicama koje su nas nemilice „pelješile“. U širokom krugu smo zaobilazili politiku, a u književnost smo rijetko zalazili. Priznajem, tu se nisam puno usuđivao ulaziti u diskusiju jer naspram Predraga bio sam pravi mali „Šegrt Hlapić“! Međutim, taj mirni, samozatajni i nadasve dobri čovjek uvijek je imao samo lijepe riječi kojima vas je naprosto hranio.

Pamte ga i mnogi prosjaci širom Zagreba kojima je neštedimice dijelio novac. Onako, od srca. I zaista, puno će mi nedostajati ova gromada od čovjeka. … U mome je zavičaju Roma bilo više nego drugdje. Družio sam

SVJETIONICI

Predrag Matvejević:

KRUH NAŠ se s njima. Moji su se roditelji pribojavali da me »Cigani« ne otmu i negdje ne odvedu – takav ih je glas bio. A nisu. Naučio sam dosta stvari od njih. Oni lako uče jezike, lakše nego drugi. Ne znam da li u svom lutalačkom životu uspiju upoznati sreću, ali sigurno znaju kako se može biti manje nesretan. Pomogli su mi da čujem i zapišem dio podataka koje ovdje preuzimsm i prenosim.

Imaju nekoliko inačica za kruh: marno je najčešća, pa manro, maro, mahno. Brašno zovu arho – ta imenica u njihovu jeziku nema množine, možda ne slučajno. Kvasac im je humer. Bok znači glad a bokhalo gladan - i te se riječu među njima često čuju. Čalo je sit, panif voda, jag vatra. Lonm je pak sol. Jesti kažu hav – to je i sadašnje vrijeme i infinitiv. U neimaštini i stiješnjenosti, okruženi svačim i lišeni gotovo svega, dobro razlikuju što je čisto (vujo) a što nečisto (mariame) – ne samo u hrani, nego i u običajima. Nemaju zapisanih naputaka kako se pravi kruh ili neko drugo jelo, ali im je usmena predaja postojana, ide s koljena na koljeno. Način njihova života ne omogućuje im da se služe krušnom peći, ali se lepinja može ispeći i na ognjištu a pogača na ploči i od obična pleha. Ukusne su ciganske pogače i lepinje!

Ima mudrosti u romskim izrekama o kruhu. Neke sam zabilježio i u izvorniku, da se čuje nihov jezik, i u prijevodu, da se razumiju.

Kana bi e čorhe marena marnesa, vov bi lengo vast čumidela – »kad bi siromaha tukli hljebom, on bi im poljubio ruku«.

O marno šaj so o Develni kamel thaj so o thagar naštisarel – »kruh može što Bog neće i što car ne postiže«.

Kana bi ovela ne phuo marno savorenge, čuče bi ovena vi e khangira vie krisa – »da ima na Zemlji kruha za sve, opustjele bi i crkve i sudovi«.

Te si marne thej naj biuže, na bi trebela rudjipe – »da je kruha i da nije lukavih, molitva bi biula suvišna«.

O bokhalo dikhel suno e marne, o barvalo dikhel suno pe sune – »gladan sanja kruh, bogataš snuje svoje snove«.

Mlada mi je Ciganka, s djetetom na prsima, izgovorila u izvorniku i prijevodu kratku pjesmu posvećenu kruhu, naslovljena – Marno: I vogi e jag džuvdarel, / i pani o arko bajrarel. / O humer i daj londjarel / thaj peske ilesa gudljarel, / gudlo thaj thaj baro te ovel, / pire čhavoren te čaraljel. »Dah vatru oživi, / od vode brašno naraste. / Majka tijesto posoli, / dušom ga svojom zasladi / da kruh bude sladak i izdašan, / da dječicu nahrani.« Prosjakom se ne rađa n nego postaje. Ne postaje se samo svojom voljom. Prosjaštvo je opomena društvu i vjeri: društvu da svakome dade kruha, vjeri da ne zaboravi milosrđe. Oružje i rat koštaju mmogo više. Stari su proroci savjetovali, uzalud, da se koplje zamijeni ralom.

Romi nemaju zemlje koju bi mogli orati. Danas im je lakše prositi…

Sutra možda neće biti tako. »Ne bi moralo biti«, kaže »stari Cigo«, tako smo ga nekoć zvali…

(Odlomak iz knjige »Kruh naš«, uvršten u Antologiju i Monografiju umjetnika BiH u dijaspori »Svjetionici«.)

RODITELJSKA KUĆA Povodom 4. februara, Svjetskog dana borbe protiv karcinoma

Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

Vrijeme leti, čini mi se, kao nikad prije.

Od tih dana, prošlo je već osam - devet godina. Imao sam tada propusnicu, dobijenu od načelnice Onkološke klinike, doktorice Zdenke Gojković, tako da sam mogao svakodnevno, pored redovne posjete, boraviti još dodatna dva sata kod svoje Silvane. Ona se hrabro borila protiv najteže bolesti, nije se predavala niti klonula duhom. Bio sam tu sa njom, da joj budem podrška, da njen, ali i moj život, bude maksimalno ispunjen u novonastalim okolnostima.

Upoznao sam mnogo divnih osoba Onkološka klinika je svakako najteža klinika, paravani oko kreveta preminulih ŠEHER 54 BANJA LUKA

pacijenata su svakodnevna pojava. Upoznao sam mnogo divnih osoba, koje već odavno nisu sa nama, a koje su se tada borile protiv karcinoma. Tanja iz Doboja imala je samo dvadeset četiri godine, Dragana iz Razboja tek tri više. Ni moja Silvana nije bila puno starija. Medicinski tehničar, Aleksandar, povjerio mi se da je broj hemoterapija petorostruko veći nego nekoliko godina ranije. Treba istaći da i druge klinike banjalučkog kliničkog centra

imaju svoja onkološka odjeljenja. Pa ipak, i u takvim okolnostima, bilo je prilika za smijeh, šale, anegdote. Povremeno bih zamolio za kolica, da Silvanu izvedem pred zgradu na svjež vazduh i nikad nisam bio odbijen, iako su znali da ću je "ukrasti", lagano prebaciti u auto i odvesti na kafu. A potom i ostalim cimerkama nabaviti iz grada poneku sitnicu.

Pamtim i anegdotu, kada smo sanitetskim vozilom prebacili Silvanu u Beograd,

Putevi zdravlja i humanizma

na radiološke terapije, a u povratku me vozač upitao da li želim da i ja malo vozim? Silvana se kocenila od smijeha kad joj javih da vozim kola hitne pomoći! Za razliku od pomalo neodgovornog vozača, medicinsko osoblje, doktori, ali posebno sestre i tehničari bili su izuzetno ljubazni i predani poslu. (Ovih dana saznao sam za podatak da je samo iz Republike Srpske više od 500 sestara otišlo u inostranstvo, pretežno u Njemačku, trbuhom za kruhom.

Taj broj je prevelik i nenadoknadiv jer se radi o iskusnim radnicima.

Došli smo u situaciju da Bosna i Hercegovina, jedna od najsiromašnijih evropskih država, skupo školuje buduće medicinske radnike za jednu od najbogatijih svjetskih država. Ali, ovo je ipak druga, takođe teška tema.)

lišenog svakog stresa, što se iz današnje pespektive čini nemogućim. Najbitnije je rano otkrivanje ove podmukle bolesti, jer dugo ništa ne boli, a kad zaboli, već je kasno. Zbog toga, potrebne su redovne kontrole, ginekološke za žene, kao i povremeno samopregledanje i mamografija, kada je riječ o raku dojke koji je najčešći oblik karcinoma kod žena, ali koji nije ni blizu toliko smrtonosan, ako se otkrije u ranoj fazi.

Prema raspoloživim podacima za Republiku Srpsku, učestalost oboljevanja od karcinoma na 100 000 stanovnika kod muškaraca je 223 oboljela, a kod žena 182.

Stopa smrtnosti kod muškaraca na 100 000 stanovnika je 126, a kod žena 71. U 2015. godini, bilo je 36 734 bolnički liječenih slučajeva oboljelih od malignih bolesti! Za ilustraciju, to je jedan Doboj bolesnih!

Najčešće maligne bolesti su bolesti pluća, bronhija i dušnika (3960), maligne neoplazme debelog i zadnjeg crijeva (3225) i već pomenuto oboljenje dojke (3060).

Svake godine se registruje novih šest hiljada oboljelih od raka, a kod više od tri hiljade umrlih osnovni uzrok smrti je maligna bolest. Ovo su zvanični podaci za RS, a jednostavnim množenjem sa tri, približno ćemo dobiti poražavajuću statistiku o ukupnom broju oboljelih u cijeloj Bosni i Hercegovini. »Iskra« nade Ranije pomenuta načelnica Onkološke klinike, koja mi je svojevremeno izdala posebnu propusnicu, a danas Nacionalni koordinator za maligna oboljenja, doktorica Zdenka Gojković, ističe nepovoljan trend oboljevanja kod mlađe životne dobi, tako da se karcinom testisa javlja ponajviše

kod mladih muškaraca. Takođe, ono najtragičnije i najtužnije, od karcinoma oboljevaju sve više i djeca najmlađeg uzrasta.

Jedna od najvažnijih pretpostavki za borbu protiv malignih bolesti, pored otkrivanja bolesti u ranoj fazi, jeste želja i spremnost za dugu i mukotrpnu borbu. Ni jednog trenutka pacijent ne smije kloñuti duhom. Zbog svega toga, a vezano za najmlađe pacijente, da bi im se omogućili uslovi što približniji kućnim, a da bi ipak bili pod stalnim ljekarskim nadzorom, u neposrednoj blizini Univerzitetskog kliničkog centra u našem gradu, na Paprikovcu, izgrađena je Roditeljska kuća.

Ovog puta nećemo govoriti o uloženim sredstvima jer ulaganje u djecu, prije svega u njihovo zdravlje, nikada nije pogrešno niti uzaludno ulaganje i uvijek će se višestruko vratiti. Novac je prikupljen na donatorskim večerima. Izgradnja kuće je započeta na inicijativu Udruženja roditelja djece oboljele od malignih bolesti "Iskra".

Ogroman doprinos da se inicijativa sprovede u djelo dala je predsjednica upravnog odbora "Iskre", Rada Vještica, koja je nažalost preminula od karcinoma samo pet dana prije svečanog otvaranja Roditeljske kuće. A, svečano otvaranje kuće bilo je 21. juna prošle godine, kada su vrpcu zajedno presjekli predsjednik RS, Milorad Dodik, koji je i sam dao svoj doprinos tokom donatorskih večeri, i dvoje malih pacijenata oboljelih od malignih bolesti, Marina Trivić i Andrej Ðurđević.

Od svečanog otvaranja Roditeljske kuće, kroz nju je do dana prošlo na desetine malih pacijenata. Mi malim anđelima (melecima) iz sveg srca želimo svu sreću i ozdravljenje u ovoj borbi.

Najbitnije – rano otkrivanje U međuvremenu, banjalučki klinički centar dobio je i Kliniku za radiologiju, tako da pacijenti koji boluju od malignih bolesti više ne moraju da se maltretiraju odlazeći u Beograd, Sremsku Kamenicu, Sarajevo ili neki drugi centar. Nažalost, broj oboljelih u stalnom je porastu. Pomjera se i starosna granica pacijenata.

Karcinom je danas na prvom mjestu kada je riječ o uzročnicima smrti, sa tog neslavnog mjesta istisnuo je kardiovaskularne bolesti. Prevencija za rak nažalost ne postoji, sem što zdravijeg načina života Š E H E R 55

BANJA LUKA

vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

Dolazi ´Mujo u ambulantu i pita medicinsku sestru:- Oprostite, gde se daju injekcije nedeljom? Sestra odgovara: - U guzicu, isto k'o ponedeljkom.

Pričali Japanac i Mujo o patriotizmu. Kaže Japanac: - Kod nas je Japan na prvom mestu, onda dolazi posao, pa onda porodica.

Mujo će na to: - Ma kod nas ti je to sasvim drugačije - prvo porodica, pa onda posao, a Japan na poslednjem mestu.

Došao Bosanac u Amsterdam i video prostitutku u izlogu pa prišao, pokucao na staklo i pita: - Kol'ko košta?

- 50 evra - odgovara prostitutka.

- Pa nije mnogo, je l' to duplo staklo?

U čemu je razlika između Bosanca i filma?

- Film se razvija...

Dođe Mujo kući i pita Fatu: - Fato, gde su djeca?

- Na engleskom - kaže Fata.

A Mujo reče: - OK! Where are the children?

Jedu Mujo i Fata škampe. Fata se isprska po haljini i kaže: - Juuu, izgledam k'o svinja!

Mujo je pogleda i kaže: - A još si se i isflekala!

Čita Mujo oglas u novinama i kaže prijatelju: - Vid Haso, policija traži muškarca od 20 do 30 godina, jačeg stasa, pomalo ćelavog, koji noću hoda po parku i siluje žene.

- Da. I? - Pa razmišljam da im se javim. Može bit dobra plata, državna ustanova je to.

Ide Fata ispred Hase i naiđu oni na Muju. Kaže Mujo - Haso, nije dobro po Kuranu da žena ide ispred muža....

Na to će Haso: - Nije po Kuranu, ali jest po minskom polju.

Zaposlio se Stevan kao kustos, ali ništa nije znao, pa je počeo da izmišlja: - Dragi posjetioci, ovo vam je lobanja cara Lazara.

- A ova manja - upita jedan od posjetilaca.

- Isto njegova, ali kad je bio mali.

Mujo govori Hasi: - Moja žena je anđeo!

Na to će Haso: - Blago tebi, moja je još živa.

Došao Mujo u Nemačku i otišao u mesaru da se zaposli. Šef mu pokazuje mašinu u koju stavi bika, a sa druge strane izađe kobasica. Mujo će na to: - Ima l' šta da se ubaci kobasica, a izađe bik?

Mesar mu odgovori: - To je samo tvoj tata mogao...

Hvali se Haso Muji: - Vidi, Mujo, kako moj sin liči na mene!

Mujo snuždeno kaže: - Ma nema veze Haso, nek je on živ i zdrav!

Mujo stoji pred automatom za koka-kolu. Ubaci kovanicu i izađe jedna limenka kole. Ubaci Mujo još jednu i opet izađe limenka. I tako Mujo nastavi dok se jedan iz kolone koja se stvorila iza njega ne pojavi i reče: - Oprostite gospodine, jeste li gotovi više? I mi smo žedni.

A Mujo će na to: - Dok Mujo dobija, Mujo igra!

Došli Mujo i Fata na bračno savetovanje kod psihologa. Buni se Fata kakoje Mujo ne voli više k'o prije, ne gleda je, ne dodiruje...

Doktor iznenada ustane, strastveno poljubi Fatu u usta, počne da je miluje po cijelom tijelu. Fata zanemila i samo gleda.

Doktor se okrene Muji i kaže: - Vidiš, ovo njoj treba bar tri puta nedeljno.

Kaže Mujo: - Ma doktore, mogu ja da je dovodim ponedeljkom i srijedom, al' bolan petkom ne mogu, igram fudbal sa jaranima.

Fata kod lekara: - Doktore, imam veliki problem! Nijedan muškarac ne može da me zadovolji.

- Pokušajte sa dva muškarca - reče doktor.

- Ma probala sam sa dva, tri, četiri i ništa! - očajno će Fata.

- Probajte sa pet ili deset - već začuđen reče lekar.

- I to sam probala...

- Pa Fato, vi ste medicinski fenomen!

- Fenomen, doktore, fenomen, a ne kurva, k'o što celo selo priča!

Žali se Fata Muji: - Mujo, ja sam trudna...

- Pa kako, bolan, Fato, kad sam pazio?

- Ma to ti je kao u saobraćaju, džabe što ti paziš kad drugi ne paze.

Uhvati Mujo malog Mujicu kako puši i prigovara mu: - Mujice, sine, pa tek si četvrti razred osnovne, a već pušiš.

- Pa tata, i ti si pušio u četvrtom osnovne...

- Jesam sine, al' ja sam tad imao 18 godina.

Šta radi Bosanac kad završi medicinski fakultet?

- Prebacuje skelu na ekonomski!

56

Vicevi Mujo i Haso razgledali Koloseum u Rimu.

- Ovo je fantastično - kaže Haso.

A Mujo će: - A zamisli kako će tek da izgleda kada ga završe!

Kupio Mujo akvarijum sa ribicama. Poslije nekog vremena sve mu uginu. Odeon da se žali prodavaču.

Prodavač ga pita: - Jeste li im redovno mijenjali vodu?

- Pa nisu bile popile ni onu što sam im prvi put nasuo.

Fata čita neku knjigu pa upita Muju: - Mujo, gde su Alpi?

- Otkud znam, ti si spremala kuću...

Otišli Mujo i haso u Nemačku bez dinara, gladni i žedni. Predloži Mujo da odu u zološki vrt i sakriju se kod majmuna, imaće šta da pojedu.

Ujutro dođe čuvar, vidi on dva majmuna viška, a hrane nema. Pusti on medvjeda u kavez, svi majmuni pobjegoše, jedino Mujo i Haso u ćošku sjede.

Dođe medvjed do njih i kaže: - Ma ne bojte se, ja sam Suljo iz Sarajeva!

Otvorio Mujo apoteku i kad je bilo vrijeme ručku, on ode i ostavi Hasu da radi. Posle ručka dođe Mujo i pita Hasu: - Jel bio neko?

- Jeste, Ibro.

- I...

- Ima kijavicu.

- Jesi l' mu dao nešto?

- Jesam, ricinus.

- Pa to nije za kijavicu.

- Znam, al' neka sad kine ako smije! - reče Haso.

Dođe Mujo kod Hase i pita ga: - Bolan, 'oćeš kupit' pola teleta?

Kaže mu Haso: - Šta će mi, pa da mi pada po dvorištu...

Dođe Mujo i pita Hasu: - Jel' Haso, šta bi uradio da te pojuri medved?

- Popeo bih se na drvo - odgovori Haso.

- A, šta ako on krene za tobom?

- Ja bih se popeo još više!

- A, šta ako i on krene još više?

- Pa, ja bi na vrh, na onu najtanju granu!

- A šta ako i on ode na vrh?

- Pa, bolan, Mujo je l' ti navijaš za medvjeda il za mene?

Pita učiteljica Ivicu: 'Ivice, koliko znaš o Platonu?'

Ivica: "Isto koliko i Platon o meni!" *** Pita profesor povijesti Ivicu: 'Što je bilo nakon Napoleonove smrti?'

'Sprovod, profesore.' *** - Perice, što ste danas radili u školi?

- Pa, na kemiji smo učili o eksplozivnim tvarima.

- A što ćete sutra raditi u školi?

- U kojoj školi?!? *** Pita učiteljica Pericu: "Da li ti tata još uvijek pomaže s domaćom zadaćom?"

"Ne više. Ona zadnja jedinica ga je totalno slomila!" *** Profesor: Perice, kaži prezent glagola hodati?

Ucenik: Ja hodam. ti hodaš. on hoda.

Profesor: Malo brže!

Učenik: Mi trčimo, vi trčite, oni trče! *** Sudac: Jeste li udarili svoje dijete.

Roditelj: Jesam, ali u samoobrani. *** - Tata, ti si nogometaš, pa ćeš me sigurno razumijeti.

- Kaži sine.

- Produžio sam ugovor s petim razredom na još godinu dana. *** Nakon roditeljskog sastanka: Dobro je da barem Vjeronauk imaš pozitivno, jer samo ti Bog može pomoći!

Nazvao Mujo sina Izdislav.

Pitali ga kakvo je to ime..

- Pa, po onoj pjesmi: "Is this love?"

Juri bik Muju oko kuće.

Fata mu kaže: - Ne trči tako brzo, dobićeš infarkt.

- Bolje i infarkt, nego tele - kaže Mujo.

Kaže Mujo Sulji: - Suljo, ti si pravi magarac, samo ti još trebaju rogovi!

- Pa odakle, bolan, magarcu rogovi, magarac nema rogove!

- E, onda ti ništa ne fali...

Mujo došao kod gatare pa pozvoni.

- Tko je?

- E... jebo takvu gataru.

Kaže Mujo Fati: Haj'mo jednom na nudističku plažu da se opustimo...

- Ma jok...

- Pa što nećeš, biće nam super...

- Ma neću, pa da posle svi pričaju da sam se udala zbog para!

Mujo: "Imate li prašak protiv buha?"

Prodavač: "Imate psa ili mačku?"

Mujo: "Imam buhe."

Zvoni netko Muji na vrata. Pita on: - Tko je?

- Policija. Možemo li popričati?

- Koliko vas je?

- Dvojica.

- E, pa slobodno pričajte.

Došao Mujo po malog Hasu u vrtić.

Mujo: "Ja sam došao po mog Hasu."

Odgojiteljica: "Kojega? Imamo ih 5."

Mujo: " Bilo kojeg, jeb'la ga ti, ionako ću ga sutra vratiti!!!"

Došao Mujo polagati ispit pred komisijom.

Nakon pola sata izlazi sav zajapuren.

Pita ga Haso: - Jesi li položio?

- Naravno da nisam - odgovara Mujo. - A kako bih položio, kada su u komisiji bila dva njihova, a samo jedan naš.

- Hajde, bolan Mujo - pita Haso - kako znaš da su u komisiji bila dva njihova?

- Kako neću znat? Sve vrijeme dok sam odgovaro, dvojica su se krstila, a samo mi na kraju onaj naš reče: "Ne seri više, Mujo, Alaha ti."

57

BOSNIA APPEAL Crossover Centre, 619Bordesley Green, Birmingham B9 5XZ Tel: 0044 (0) 121 766 8799, Mob: 0775 4191 587 www. http://bhdinfodesk.com/wordpress/ E-mail: bbosniaappeal@gmail.com

Charity Number: 1098244

Čestitka: 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Birmingham: 27.02.2017.

U povodu 1. marta - Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, humanitarna organizacija Bosnia Appeal te medijska agencija BHDINFODESK iz Birminghama, upućuje iskrene čestitke svim građanima u domovini i dijaspori, te državnim organima i institucijama Bosne i Hercegovine, uz neizbježno podsjećanje da je ovo jedan od najznačajnijih datuma novije bosanskohercegovačke istorije.

Obilježavajući ovaj dan, obilježavamo jedan od najvažnijih dana u hiljadugodišnjoj istoriji Bosne i Hercegovine. To je dan kad je Bosna i Hercegovina voljom većine svojih građana postala nezavisna i suverena država, i kao takva priznata od međunarodne zajednice, čime se Bosna i Hercegovina svrstala među 190 nezavisnih država u svijetu.

Obaveza svih nas je očuvanje i jačanje jedne nam jedine domovine Bosne i Hercegovine, kao i izgradnja države na način da svi njeni građani imaju jednaka prava i normalan ambijent življenja.

Iskreno se nadamo da će politčko vođstvo Bosne i Hercegovine smoći snage da Bosnu i Hercegovinu povede ka Euroatlanskim integracijama, osigura prosperitet i bolju budućnost svojim građanima koji žive unutar i van njenih granica.

Na kraju ponovo svima, koji Bosnu i Hercegovinu osjećaju kao svoju domovinu čestitamo Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Bosnia Appeal & BHDINFODESK

Antarfile: Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Prvi mart se obilježava kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine još od 1992. godine. Naime, 29. februara i 1. marta 1992. godine, u Bosni i Hercegovini, održan je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine od SFRJ. Većina Bosanaca i Hercegovaca izjasnila se tada pozitivno - glasali su za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana.

Upplev den bosniska matkulturen med Plivit Trade och Edin Dzemat Edin Dzemat är en av Sveriges bästa kockar som fått ett antal utmärkelser bl.a. Rising Star av White Guide och Årets Werner.

Plivit Trade har ett samarbete med Edin som tagit fram ett antal recept som har sitt ursprung i traditionell matlagning på Balkan.

Plivit Trade är Sveriges ledande grossistföretag för livsmedelsprodukter från Sydeuropa.

Våra varor säljs idag i ordinär dagligvaruhandel över hela landet.

Vi finns representerade i många utav t.ex. ICA, Coop, Netto, Willy:s, Hemköp och Citygross butikerna.

Fråga på din lokala butik.

Smaklig spis!

www.plivit-trade.com facebook.com/plivittrade