Svi smo odgovorni

uredili i namjestili sebi da mogu ostati i preko noći. Ljeti se u Švedskoj vidi dugo u noć, dani dugi pa i ne smeta što nema struje. Veselo im je, opuste se i kada se pred zoru spusti mrak spusti se i tišina i neki mir na prognanu i nostalgičnu dijasporu. U jesen i zimi, kada se nema šta raditi u bašti i ne roštilja se a vrijeme se otegne i oteža od vlage, treba se okupirati drugim obavezama koje podsjećaju na vremena provedena u domovini. Nema veze što se u prodavnicama mogu kupiti Brajlovićevi proizvodi i suho meso i nema veze što postoje mesnice sa svim mogućim mesnim proizvodima pa tako i vješalicama, sudžukom, pastrmom ili steljom kako bi neki rekli. Neka se poredaju svi svjetski specijaliteti ali džaba. Može sve da postoji i da se kupi ali nije to to. Nije kao svoje, domaće, kada čovjek sam osuši. Duša željna da proba i pojede svoje, a i Nova godina se približava, kako će se dočekati bez ovala sa našim specijalitetima. Treba se obezbijediti za zimsko druženje uz malo meze i ostalo što ide uz to. I tako se zimi te male vikendice pretvaraju u sušaone. Najsnalažljiviji smo narod na svijetu. Dok se Šveđani iz ljetnog perioda obrade zemljišta i uživanja u zraku i prirodi povlače u stanove i padaju u neko latentno stanje čekajući snijeg i početak sezone skijanja dotle se kod dijaspore uveliko obavljaju poslovi oko sušenja mesa. Drva se spremaju, dim se dimi, meso se obilazi. Dok je u početku samo poneko sušio meso nije to nikome ni smetalo. Ni našem svijetu ni Šveđanima. Ali kada se počelo dimiti sa svih strana počeli se Šveđani žaliti da vikendice nisu namijenjene za te svrhe. Počele stizati prijave i pritužbe a poslije su se i pravila malo promijenila i prilagodila tako da sušenje mesa nije neki nezakonski postupak. Mada je zadovoljstvo imati svoje suho meso vrijedno svakog napora.