Husnija Fazlić: Fudbalski kralj i trenerski mag

Husnija Fazlić

Fudbalski kralj i trenerski mag

Napisao: Željo TICA

Fudbalska i trenerska legenda Borca.

Za njega mnogi tvrde da je najbolji igrač u istoriji kluba. Bio je sjajan fudbaler, golgeter, paker, jednostavno ekstraklasa. Kad god su se birali idealni timovi Borca, on je uvijek bio u njima.

I kao trener ostavio je trag. Velik. Neizbrisiv. Ispisao je najljepšu i najvažniju stranicu u istoriji kluba osvajanjem Kupa maršala Tita.

Naravno, riječ je o Husniji - Huni Fazliću, banjalučkom fudbalskom asu i treneru za sva vremena.

Nije moje da govorim da li sam najbolji igrač ili najbolji trener, neka o tome drugi presubuju, ali u jedno sam siguran - Borcu sam dao najviše. Poklonio sam mu i život i dušu. I nije mi žao. Da ponovo mogu da biram, opet bih svom voljenom klubu sve dao - kaže Husnija Fazlić.

I danas, iako živi u Bremenu, kaže da nema dana a da ne pomisli na svoj Borac.

Ja nikad nisam i nikad neću zaboraviti Borac. Ali, da budem iskren, klub je zaboravio mene. I danas zovem svoje prijatelje, subotom ili nedjeljom kada igra i pitam ih kako je prošao Borac. To je nešto duboko, jako u meni, ta moja ljubav prema klubu jednostavno nema granica. Malo je onih, a Hune je jedan od njih, koji nisu ponikli u Borcu, a toliko su „vezani“ za njega, toliko ga vole.

Prve fudbalske korake načinio sam u Bratstvu iz Kozarca kod Prijedora. Već sa 15 godina postao sam prvotimac, a odmah su mnogi zapazili moje golgetersko umijeće. Kada sam se preselio u Banjaluku, dvije godine sam igrao za banjalučki BSK. I u plavom dresu sam zabijao golove, počeli su da govore da ima jedan

Hune odbio Miljana

Miljan Miljanić, Zvezdina trenerska legenda, izuzetno je cijenio igračke kvalitete Husnije Fazlića. - Fazlić je bio sjajan fudbaler, u to vreme jedan od najboljih veznih igrača. Zvao sam ga da dođe u Crvenu zvezdu, koja je tada vladala jugoslovenskim fudbalom. Da je došao u Crvenu zvezdu, napravio bi reprezentativnu karijeru, ostavo bi mnogo upečatljiviji trag u jugoslovenskom fudbalu, a siguran sam i u inostranstvu.On je odbio moju ponudu, on je toliko voleo Borac, toliko je voleo Banjaluku da jednostavno nije želeo da ih napusti. Svoju karijeru podredio je klubu i gradu, malo bi igrača to tad učinilo. Zbog toga sam ga još više cenio - rekao je jednom prilikom MIljan Miljanić.

Dva asa: Husnija Fazlić i Dragan Džajić Čačanska radost: Husnija Fazlić Ode lopta pored gola: Emir Jusić, Marjan Jantoljak Husnija Fazlić.

kovrdžavi dječak koji trese protivničke mreže kao od šale.

Na Gradski stadion je stigao 1963. godine.

I dočekao me je trener Meho Brozović. On je odigrao veliku ulogu u mojoj karijeri. Od prvog dana vjerovao je u mene. Sjećam se dobro, jedno vrijeme mi nije išlo, sve se nekako urotilo protiv mene. Mnogi su čak počeli da sumnjaju da su se prevarili u procjeni mojih igračkih kvaliteta. Brozović nijednog trenutka nije posumnjao. Podržavao me je, hrabrio, često mi govorio: „Samo radi, treniraj, sve će ti se vratiti.“

Jedna prijateljska utakmica odredila je fudbalski put i karijeru Husnije Fazlića.

U tom periodu, kad su se igrale kontrolne utakmice, više sam bio na klupi, nego na terenu. A onda u jednoj provjeri protiv Zemuna jedan naš igrač se povrijedio, pa sam umjesto njega ušao u igru. I sve - oduševio. Pobijedili smo sa 9:1, a ja sam postigao šest golova. Od tada nikad više nisam bio na klupi za rezerve, prigrabio sam dres sa brojem deset.

Igrao je u Borcu jedanaest godina, od 1963. do 1974. Bio nezamjenljivi prvotimac, kapiten, kreator igre, rasni strijelac, njegovi golovi postignuti glavom bili su pravo fudbalsko remek-djelo.

Zvali su me mnogi klubovi, ni oni veliki Crvena zvezda, Partizan i Dinamo nisu bili ravnodušni, imao sam ponude i Sarajeva, Že ljezničara, Čelika... Bio sam blizu Zvezde, sa „Željom“ sam čak postigao dogovor..., ali uvijek se nešto u meni lomilo, uvijek je prelomila moja velika ljubav prema crvenom dresu, Borcu i Banjaluci.

Hune je bio predvodnik one čuvene „čačanske generacije“, koja je banjalučki klub po drugi put uvela u Prvu ligu Jugoslavije.

To je najljepši trenutak moje igrače karijere, a gol koji sam postigao u revanšu u Čačku mi je jedan od najdražih u karijeri. I danas kad se toga sjetim, iako su prošle decenije i decenije, srce mi zaigra.

Bila je to jedna nezaboravna generacija, koju je vodio sjajni trener i čovjek Krešimir Arapović. Nakon 515 odigranih utakmica u dresu Borca i sa 30 godina otisnuo se u inostranstvo. Prihvatio je ponudu njemač- kog drugoligaša Sarbrikena, u kojem je proveo dvije sezone. I odmah postao standardni prvotimac, najbolji strijelac, ljubimac navijača.

Sjajno su me prihvatili u klubu, navijači posebno, a uzvratio sam onim zbog čega sam i došao - golovima. Iako sam došao povrijeđen, nikom to nisam želio da kažem. Stisnuo sam zube i igrao. Dobro mi je krenulo, pružao sam dobre partije, bio u vrhu liste strijelaca. Konkurencija je bila žestoka. Čak ni jedan Jovan Kule Acimović, bivši as Zvezde i reprezentativac Jugoslavije, nije izborio mjesto, morao je otići iz kluba, a Spasovski iz Vardara bio je rezerva. Za razliku od njih, ja sam bio standardni prvotimac.

Za njegovu karijeru bio je koban meč sa Nirnbergom.

Povrijedio sam u jednom duelu koljeno, stradali su ligamenti. I u prvom dijelu prvenstva protiv istog kluba sudario sam se sa protivničkim igračem i dobio sam potres mozga. Tad sam se vratio, drugi put nisam. Doktori su mi rekli: „Fazliću, mogao bi ostati invalid ako nastaviš igrati, za tebe je najbolje da prekineš karijeru.“ Bilo mi je teško, nikad teže, ali sam ih poslušao.

Vratio se u Borac i Banjaluku, posvetio se trenerskom pozivu.

U Borcu sam kao trener prošao sve mlade kategorije, da bih 1981. godine, kada smo is-