Niko nas više ne sastavi, priznajem krivicu

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Napisala: Senada BEŠIĆ

Za sve što ću sada reći. Mnogi će me osuđivati smatrajući me prodanom dušom, nekim ko je jedva čekao da se uhljebi u nekoj kapitalističkoj zemlji u želji da okrene leđa svemu što ima veze sa bosanskim i prezirući sve što je naše, tradicionalno i kulturno. I mnogi mi neće oprostiti moje riječi misleći da ne poznajem naš narod, da sam prodana duša, izdajnik. Da ne volim domovinu ako se ne slažem sa načinom formiranja raznih grupa po FB-u i načinom vođenja diskusija u tim raznim grupama. Ne citiram puno naše mudre misli, pogotovo ih ne citiram na ekavskom jeziku. Niti se puno busam u bošnjaštvo i pokazujem umijeće u razvijanju pita. Naći će mnogi primjedbe i osuditi me smatrajući da nemam pojma ni o čemu jer svakodnevno ne pratim vijesti iz domovine (mada su za mene te vijesti samo reprize) ali nije mi važno. Znam da će me najviše osuđivati oni umišljeni huškači što misle da sve znaju i savjetuju drugima kako trebaju raditi. Huškaju pa se poslije povlače u pozadinu i odatle sve posmatraju. Za takve je moj otac znao reći da se igraju plahe. Huškaju pa poslije nestanu. Nije mi ni važno šta će ko misliti. Ne ide ti nafaka od njih, rekla bi moja mati. Svakim danom, svakim satom, ma svakom sekundom mi smo sve dalji jedni od drugih. Dijaspora i domovina. Činjenica koja postoji ali nije glasno izgovorena. Neki se još uporno trude da povežu raskidane niti. Objašnjavaju kako 80 smo važni jedni drugima i kako maltene zavisimo jedni od drugih. Zavisimo i te kako; i ekonomski, i kulturno, i duhovno, i sasvim prirodno zavisimo jedni od drugih jer smo dio jednoga tijela, jedne zemlje. Mada se to sve više osporava, posebno od strane domovine.

Nekima se ne sviđa riječ dijaspora. Laskavci nas pokušavaju svrstati u neke druge grupe i daju nam neka još čudnija obilježja dok se neki u dijaspori uporno brane od toga naziva izjašnjavajući se još uvijek pripadnošću jednoj drugoj zemlji koja ne postoji više od dvadeset godina. Ne sviđa se ni meni taj naziv jer je vještački stvoren, neprirodan, jezički posuđen. Ali činjenica je da smo mi za domovinu samo dijaspora. Balast. Teret. Opomena. Svjedoci njene izdaje prema nama. Izdaje koja se vidi po imenu koje nam je dala, što nas to ime svakim danom udaljava od svega što smo bili i što bi trebali biti. Što je taj naziv koji domovina upotrebljava za nas ispunjen negativnim stavom prema nama. Kao što se sve što se jednom prekine i otrgne, iščupa iz korijena nikada više ne može sastaviti da opet bude isto, jedno, bez tragova i ožiljaka tako se ni dijaspora ni narod u Bosni i Hercegovini nikada više neće osjećati kao jedan narod. Bez obzira na familijarne i prijateljske veze i bez obzira na sve zajedničko što imamo nismo mi više jedan, isti narod. Jaz je sve dublji.

Ne ulazeći u analizu svih grešaka koje su učinjene prema dijaspori i stvaranja poteškoća u realizovanju osnovnih građanskih prava u svojoj domovini jer je za to potreban jedan drugi način opisivanja problematike, ne mogu a da ne kažem da ukoliko naši političari koji su sasvim naivno i u neku ruku nepismeno ulazili u mnoge pregovore i dogovore o budućnosti svoje zemlje i nisu bili svjesni koju ulogu dijaspora može imati za BiH onda su se bar malo mogli naučiti od Jevreja i drugih homogenih grupa. To je ipak traženje nemogućeg. Žalosno, ali istinito. I dok se ima rodbine u domovini dolazi dijaspora u posjetu. Međutim, pitanje je kako će raditi sljedeća generacija. Šta će tu novu generaciju privlačiti da bar jednom godišnje posjeti domovinu svojih roditelja. Strah me ali sam svjesna i te neminovnosti. Nikada to neće biti isto, naše, kao nekada. To je naš najveći gubitak, i za dijasporu i za domovinu.