Učini kulturno nasljedje svojim

UÄŒINI SVOJIM

Kulturno naslijede Bosne i Hercegovine Prurucnik za edukaciju o kulturnom naslijedu

„Učini svojim!“ kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine Priručnik za edukaciju o kulturnom naslijeđu

Izdanje Fondacije Kulturno naslijeđe bez granica BiH (Cutural Heritage without Borders BiH-CHwB BiH) Izdavač: Fondacija Kulturno naslijeđe bez granica BiH Autor: Fondacija Kulturno naslijeđe bez granica BiH Finansira: Evropska unija Članovi radne grupe za izradu priručnika „Učini svojim!“ kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine su: Adisa Džino Šuta, CHwB Aida Vežić, CHwB Vanja Vuković, CHwB Aida Mia Alić, CHwB Aida Salketić, CHwB Arijana Mandić, CHwB Amina Rizvanbegović Džuvić, Bošnjački institut Narcisa Puljek Bubrić, Bošnjački institut Amra Krzić, Bošnjački insitutu, Bošnjački institut Merima Memić, Bošnjački institut Autori poglavlja: dr. Amra Hadžimuhamedović, Šta je kulturno naslijeđe, Uvod; Lejla Hadžić CHwB, Konzervacija i restauracija kulturnog naslijeđa, Radionica 1; Tatjana Mijatović, Značaj digitalizacija kulturno - historijskog naslijeđa, Radionica 2; dr. Asja Mandić, Muzeji i kulturno naslijeđe, Radionica 3; Marinela Šumanjski, Uloga mladih u očuvanju kulturnog naslijeđa, Radionica 4; dr. Amila Smajović, Tradicionalni zanati - tkanje, Radionica 5; Lejla Radončić Bhcrafts, Tradicionalni zanati - flcanje, Radionica 6; Damir Imamović, Nematerijalno naslijeđe - sevdah, Radionica 7; mr. Amra Šarančić Logo, Kulturno naslijeđe austrougarskog perioda - Vijećnica, Radionica 8; doc. dr. sc. Lejla Kodrić Zaimović, Bosanskohercegovačka štampa austrougarskog period, Radionica 9; Urednice: Monja Hibert Šuta i Arijana Mandić Lektura: Damir Muharemović i Enisa Hadžović-Muharemović Grafički dizajn: Zlata Delić Fotografije: autori poglavlja, CHwB i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Štampa: Amos graf d.o.o. Sarajevo ISBN: Godina izdanja: 2015.

"Ova publikacija je urađena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj ove publikacije je isključiva odgovornost Fondacije Kulturno naslijeđe bez granica BiH i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovišta Evropske unije".

Za informacije obratite se Fondaciji Kultiurno naslijeđe bez granica BiH Radićeva 17/V, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Tel: + 387 33 267 915, Fax: + 387 33 267 916, E-mail: bih@chwb.org, www.chwb.org/bih Facebook: CHwBBiH WE RESTORE AND BUILD RELATIONS

SADRŽAJ 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

PREDGOVOR VODIČ KROZ METODOLOGIJU UVOD - ŠTA JE KULTURNO NASLIJEĐE?, dr. Amra Hadžimuhamedović RADIONICA 1 - KONZERVACIJA I RESTAURACIJA KULTURNOG NASLIJEĐA, Lejla Hadžić CHwB RADIONICA 2 - ZNAČAJ DIGITALIZACIIJA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA, Tatjana Mijatović RADIONICA 3 - MUZEJI I KULTURNO NASLIJEĐE, dr. Asja Mandić RADIONICA 4 - ULOGA MLADIH U OČUVANJU KULTURNOG NASLIJEĐA, Marinela Šumanjski RADIONICA 5 - TRADICIONALNI ZNATI - TKANJE, dr. Amila Smajović RADIONICA 6 - TRADICIONALNI ZANATI - FILCANJE, Lejla Radončić Bhcrafts RADIONICA 7 - NEMATERIJALNO NASLIJEĐE - SEVDAH, Damir Imamović RADIONICA 8 - KULTURNO NASLIJEĐE AUSTROUGARSKOG PERIODA - VIJEĆNICA, mr. Amra Šarančić Logo RADIONICA 9 - BOSANSKOHERCEGOVAČKA ŠTAMPA AUSTROUGARSKOG PERIODA, doc. dr. sc. Lejla Kodrić

PREDGOVOR U periodu od oktobra 2014. do aprila 2015. godine Fondacija Kulturno naslijeđe bez granica (Foundation Cultural Heritage without Borders – CHwB), zajedno sa partnerima Bošnjačkim institutom – Fondacijom Adila Zulfikarpašića i US alumni asocijacijom u Bosni i Hercegovini, održala je sa srednjoškolcima iz različitih bosanskohercegovačkih gradova devet kreativnih radionica o kulturnom naslijeđu nazvanih „Učini svojim!“ U tim radionicama učestvovalo je više od 200 mladih iz različitih gradova: Bijeljina, Brčko, Čelić, Doboj-Usora, Istočno Sarajevo, Mostar, Pale, Rudo, Sarajevo, Teslić, Tešanj, Tuzla i Živinice.

Cilj radionica bio je testirati određene metode i ideje za podizanje svijesti o značaju kulturnog naslijeđa u svakodnevnom životu mladih ljudi, ostvariti međusobnu saradnju kulturnih institucija sa srednjim školama i ispitati vrijednosti ostvarene saradnje.

S obzirom da je osnovni cilj doprinijeti razvijanju svijesti o značaju i univerzalnim vrijednostima zajedničkog kulturnog naslijeđa, te pokrenuti mlade u našoj zemlji, organizovane su različite radionice, na kojima su mladi učili nešto novo o svojoj kulturi i identitetu, upoznali druge mlade ljude, iznijeli vlastita razmišljanja, podijelili dileme i kroz praktičan rad direktno učestvovali u stvaranju mehanizama i priručnika Učini svojim!.

Glavna namjera priručnika Učini svojim! je potaknuti mlade u Bosni i Hercegovini na razmišljanje o univerzalnom/zajedničkom kulturnom naslijeđu, njegovom očuvanju, promociji i zaštiti.

Osim toga, praktične radionice razvijene u ovom priručniku, koje su posvećene određenim tematskim cjelinama, imaju za cilj da: • potaknu na kritičko razmišljanje o naslijeđu kontekstualiziranjem strategije očuvanja i podizanjem nivoa svijesti o značaju i univerzalnim vrijednostima naslijeđa, • osvijeste o značaju uloge i odgovornosti mladih u procesu očuvanja naslijeđa, • doprinesu uspostavljanju povjerenja među pojedincima i zajednicama iz različitih sredina kako bi se uspostavio dijalog,

• potaknu na razmišljanje i razmatranje alterntivnih formi očuvanja i zaštite, • potaknu na aktivno učešće u promociji, očuvanju i zaštiti kulturnog naslijeđa.

Jedan od osnovnih ciljeva radionica i priručnika Učini svojim! jeste trajno aktiviranje zajednice u proces zaštite naslijeđa.

Vjerujemo da će upotreba ovog priručnika doprinijeti podizanju svijesti mladih o značaju kulturnog naslijeđa i razviti osjećaj za odgovornost i učešće u njegovom očuvanju. Značaj i očuvanje naslijeđa također je jedna od važnih oblasti koje njeguje i Evropska unija s posebnim osvrtom na proces integracije Bosne i Hercegovine u ovu zajednicu.

S tom svrhom priručnik Učini svojim! ima za cilj uspostavljanje i proširivanje mreže znanja o vrijednostima i raznolikosti naslijeđa u Bosni i Hercegovini. Provedba priručnikom predviđenih aktivnosti u okviru časa/dvočasa odjeljenske zajednice oplemenit će nastavni plan i program i omogućit će trajnu integraciju naslijeđa u svakodnevni život mladih ljudi.

Edukacija mladih o značaju naslijeđa za društvo predstavlja metodu ostvarenja dugoročno zacrtanog cilja očuvanja bosanskohercegovačkog naslijeđa, u kojem se kristalizira jedinstvo u različitostima.

VODIČ KROZ METODOLOGIJU Ucini svojim struktura AKTIVNOSTI

ZAŠTO SU VAŽNE?

METODE

Pripremi se i definiši...

Definiše edukatorima: • Osnovne pojmove vezane za datu temu; • Ciljeve i ishode radionice; • Proces rada; • Metodologiju rada; • Potrebne materijale za rad tokom radionice; • Tematske jedinice koje vežemo za datu temu radionice;

Podjela temeljnih pojmova i definicija, smjernica i uputa vezanih za izvođenje radionice;

Upoznaj se...

• Pruža smjernice i informacije edukatorima ali i učesnicima o temi radionice • Ukazuje na dodatne poveznice sa predmetom koji se obrađuje

Aktivnost Upoznaj se...kroz formu tekstova, Power Point perezentacija, vizuelnih priloga i izvora informacija pruža detaljan uvid u temu i različite podteme koje se vežu za sadržaj radionice.

Aktiviraj se...

• Uvodi učesnike u datu temu radionice • Stvara potrebnu podlogu za rad

Aktivnost Aktiviraj se... u većini slučajeva ima, ali i ne mora imati odmah na početku vidljivu vezu sa datom temom. Često se započinje ili završava sa pitanjem ili konstatacijom koja je predstavlja spojnicu sa centralnom temom. U ovu svrhu koriste se metode: • „Oluja mozgova“ • „Mapa uma“ • Rad u manjim grupama

AKTIVNOSTI

ZAŠTO SU VAŽNE?

METODE

Ucini svojim cas...

U skladu sa zadatim ciljevima i ishodima: • Omogućava iskustveno prolaženje kroz temu radionice; • Omogućava transfer znanja i informacija kroz interaktvna predavanja • Kreira određenu dozu emotivnosti kroz rad i upotrebu ličnih predmeta /fotografija

Učini svojim čas...predstavlja centralnu aktivnost radionice i implementira se najčešće kroz direktan praktični i iskustevni rad, terensku nastavu, rad u manjim grupama, rad u paru, insertivne metode i analize tekstova /priloga.

Razgovaraj...

• Omogućava dvosmjernu komunikaciju; • Dodatno potiče razvojni pristup u nastavi; • Osigurava smisleno učenje; • Omogućava edukatoru provjeru očekivanih rezultata radionice;

Kako i sam naziv sugeriše, ova aktivnost je bazirana isključivo na metodi moderirane diskusije koja ne potiče samo razmjenu više različitih mišljenja već ujedno i olakšava zajdničko podcrtavanje izvedenih zaključaka tokom radionice;

Podijeli sa drugima...

• Rezimira doživljaje i stečena iskustva; • Kreira prijatnu podlogu za završetak radionice;

Aktivnost „Podijeli sa drugima...“ ima funkciju refleksije koja je zbog mnoštva različitih tema i pristupa osmišljena kroz obrazac od 4-5 istih pitanja. Tokom postavljanja ovih pitanja važno je naglasti da edukator ima isključivo ulogu moderatora koji će kroz postavljena pitanja i date odgovore ukazivati na poante i izvedene zaključke;

AKTIVNOSTI

ZAŠTO SU VAŽNE?

Ucini svojim...

• Stvara poveznice između steče-

nog iskustva tokom radionice i svakodnevnog života;

METODE Aktivnost „Učini svojim...“ ima funkciju tzv. domaće zadaće koja je najčešće bazirana na mini istraživanjima neposredne okoline, porodičnog naslijeđa ili nekih drugih dostupnih izvora informacija, bilježenje sakupljenih podataka i predstavljanje u grupama ili pojedinačno ili pak u formi kolektivne izložbe u školi ili nekom drugom alternativnom prostoru.

Ucini svojim metode Moderirana diskusija

1. Omogućava razmjenu različitih mišljenja; 2. Doprinosi zajedničkom poantiranju određenih aktivnosti; 3. Potiče dijalog i aktivnu toleranciju;

Power point prezentacija

1. Omogućava interdisciplinarni pristup u procesu podučavanja (zasniva se na kombinaciji teksta i audio-vizuelnih materijala); 2. Omogućava odličnu sistematizaciju određenog gradiva koje se u datom kontekstu tematizira; 3. Omogućava lakše pojašnjavanje težih koncepata i sadržaja;

Vizuelni prilog

1. Omogućava detaljnu analilzu i promatranje u procesu učenja; 2. Omogućava poseban uvid u teško dostupne situacije, lokacije i slično; 3. Potiče tokom izlaganja interaktivan pristup i edukatora/ice i učesnika /ce radionice;

Oluja ideja

1. Omogućava pokretanje novih/neobičnih zamisli; 2. Potiče razmjenu različitih perspektiva; 3. U prvi plan se ističe kreativnost grupe a ne (samo)kritičnost pojedinaca/ki i grupe;

Mapa uma

1. Mapriranje pomaže da se određeni sadržaji pamte kao cjelina; 2. Ovakav pristup radu i učenju omogućava postepeno širenje i usvajanje određenih informacija u procesu učenja; 3. Mapiranjem se suština određene tematske jedinice postavlja u središte učenja čime se ujedno omogućava bolje razumijevanje određenih sadržaja;

Rad u manjim grupama / Rad u paru

1. Podstiče podjednako učešće svih učesnika/ca tokom radionice; 2. Značajno pomaže u dijaloškim procesima komunikacije; 3. Rad u manjim grupama otvara veću mogućnost razmjene iskustva o intimnijim aspektima života;

Praktican rad

1. Potiče korištenje raznih radnih materijala, različitih alata, uređaj i drugih pomagala za izradu određenog predmeta; 2. Odlično motivacijsko sredstvo naročito za one učesnike/ce koji nisu posebno zainteresirani za ustaljene metode poučavanja; 3. Potiče kreativnost i kreativno mišljenje te olakšava proces transfera i integracije znanja, iskustava i informacija;

Analiza tekstova

1. Omogućava transfer informacija čitanjem što ujedno omogućava uočavanje i analizu nepoznatih pojmova i činjenica; 2. Omogućava uvođenje tema koje iziskuju veliku emocionalnu involviranost; 3. Omogućava detaljnu analizu specifičnih segmenta određene tematske jedinice;

Terenska nastava

1. Terenska nastava omogućava primjenu različitih metode prikupljanja podataka; 2. Omogućava pažljivo učenje u tzv. izvornoj stvarnosti; 3. Omogućava sticanje vlastitih iskustava i doživljaja predmeta učenja;

U 12 MJESECI U OKVIRU PROJEKTA "UČINI SVOJIM!",FONDACIJA KULTURNO NASLIJEĐE BEZ GRANICA JE: Organizovala

Ukljucila

10 radionica sa srednjoškolcima;

20 srednjih škola širom BiH 254

srednjoškolca iz svih dijelova BiH da Aktivirala nauce više o kulturnom naslijedu

Ukljucila netradicionalne grupe u zaštitu kulturnog naslijeda: zdravstvene radnike, taksiste, javne osobe...

10

grupa koje su radile na obnovi Organizovala kulturnog naslijeda u Sarajevu

Uprilicila

Ostvarila

20 sati razgovora

20 sati prakticnog rada

Producirala

Sprovela

1 dokumentarni film

12 mjesecnu medijsku kampanju

Uspostavila Platformu Coolturna baĹĄtina

ŠTA PREDSTAVLJA KULTURNO NASLIJEĐE? ŠTA ZNAČI KULTURNO NASLIJEĐE?

KOLIKO JE VAŽNO KULTURNO NASLIJEĐE?

ŽELITE LI VIDJETI NASLIJEĐE IZ DRUGOG UGLA?

OVAJ PRIRUČNIK JE NAMIJENJEN TEBI! OKUPI SE! UKLJUČI SE!

UČINI SVOJIM Šta je kulturno naslijede? dr. Amra Hadzimuhamedovic

„Odnos nekog naroda prema svom naslijedu isti je kao odnos djeteta prema majci.“ John Henrik Clark

ŠTA JE KULTURNO NASLIJEĐE? Riječ naslijeđe je imenica izvedena iz glagola slijediti, koji ima korijen u praslavenskom pridjevu i glagolu sledih (klizav, klizati). Kako je klizanje kretanje po površini bez prekida kontakta sa njom, bez podizanja stopala sa podloge, tako je nasljeđivanje kretanje vrijednosti, običaja, vjerovanja, znanja kroz vrijeme u stalnom kontaktu sa pojedincima i zajednicom ljudi.

U savremenom jeziku riječ slijed ima značenje dolaženje iz nečega, dolaženje odmah iza nečega, pa riječ nasljeđivati znači dodatno i nastavljati, dodavati vrijednost onome što bez prekida proistječe jedno iz drugog. Važno je znati da naslijeđe nije rezultat završenog procesa i nije datost u kojoj pojedinac i društvo nemaju udjela, osim zadaće da ga zaštite i učine nepromjenjivim. Naprotiv, naslijeđe je u stalnom procesu promjene značenja i oblika kroz život one zajednice koja u njemu pronalazi izvore svoje posebnosti u odnosu na druge i ključeve svog dijaloga sa drugima. Zato danas, u savremenom svijetu, govorimo o „živom naslijeđu“ s obzirom da ono svojom snagom oblikuje naše živote i da mi njega prilagođavamo potrebama naših života.

Ako izvorno značenje korijenske riječi sledih upotrijebimo kao osnovu za izvođenje metafore, onda je moguće naslijeđe uporediti sa samim plesom ili kretanjem na ledu. Pritom je podloga za klizanje, odnosno led, ono što neka zajednica dobija iz prošlosti, klizač je ta zajednica, a klizaljke su veza između naslijeđenog i zajednice koja omogućava davanje smisla ili dodjeljivanje vrijednosti naslijeđu – disciplina zaštite naslijeđa.

U našem jeziku često je u upotrebi i riječ baština, koja ima isto značenje kao i naslijeđe, a u njenoj osnovi je staroslavenska riječ bašta ili batja, koja znači otac. Kada ta riječ koja označava prenošenje vrijednosti sa oca na sina, s koljena na koljeno, bude stavljena u kontekst kulturnog određenja, onda ona iz značenja pojedinačnog prelazi u značenje kolektivnog nasljeđivanja, imajući u vidu sažetak brojnih definicija kulture da je ona skup obrazaca djelovanja, vjerovanja, vrednovanja, normi i ponašanja koja određuju neku zajednicu.

Definicija kulturnog naslijeđa neodvojiva je od korištenja imena kojim naslijeđene vrijednosti bivaju označene. I jedno i drugo su vremenom razvijani i postajali otvoreni za uključivanje brojnih sastavnica i značenja. Najpoznatiji nazivi koji su korišteni od početka uspostave discipline zaštite naslijeđa su: spomenik, kulturni spomenik, historijski spomenik, kulturno dobro. Svaki od njih odgovarao je definiciji, koja je odražavala odnos zajednice prema naslijeđu.

U ovom tekstu kao osnovu za definiranje pojma kulturno naslijeđe koristimo određenje koje je sadržano u Okvirnoj konvenciji o značaju kulturnog naslijeđa za društvo (Faro konvencija), koju je Vijeće Evrope donijelo 2005. godine. Kulturno naslijeđe je ukupno bogatstvo koje je do nas dospjelo iz prošlosti, s kojim se ljudi u sadašnjosti povezuju i poistovjećuju – neovisno o vlasništvu nad njim – kao sa izrazom svojih neprestano razvijajućih vrijednosti, vjerovanja, znanja i predanja, i koje nastoje prenijeti budućim pokoljenjima. Naslijeđe uključuje sve vidove okruženja koji vremenom nastaju kao posljedica odnosa između ljudi i mjesta.

To široko i otvoreno određenje naslijeđa nastalo je početkom 21. stoljeća i uključuje sve oblike i sve vidove naslijeđa, ukazujući na dvije značajne činjenice: 1) da je naslijeđe vezano za kontekst koji čini identitet neke zajednice – sistem vrijednosti, vjerovanje, znanje i tradicija; i 2) da je taj identitet u neprestanom procesu razvoja (ukoliko razvoj uvjetno razumijemo kao promjenu nečega u odnosu na pređašnje stanje, koja je usklađena sa ostalim istovremenim promjenama, a ne mora uvijek i isključivo biti promjena nabolje).

ŠTA ČINI NASLIJEĐE? Naslijeđe može biti prirodno i kulturno. U skladu sa definicijom koju sadrži Konvencija o zaštiti svjetskog kulturnog i prirodnog naslijeđa iz 1972. godine, prirodno naslijeđe su prirodni objekti koji se sastoje od fizičkih i bioloških oblika ili grupa takvih oblika, čiji je značaj sadržan u njihovoj estetskoj ili naučnoj vrijednosti, ili koje predstavljaju jasno ograničeno područje koje je stanište za ugrožene vrste životinja i biljaka.

Kulturno naslijeđe je složen sistem objekata, pojava i odnosa, koji su rezultat ljudskog djelovanja.

Kulturno naslijeđe ima materijalnu (opipljivu) i nematerijalnu (neopipljivu) kategoriju.

MATERIJALNO NASLIJEĐE Materijalno naslijeđe su svi oblici naslijeđa koji su iskazani u nekom opipljivom materijalu: kamenu, opeci, zemlji, drvetu, papiru, staklu, metalu, tekstilu, koži, kostima, plastici...

Materijalno naslijeđe može biti: a) nepokretno: arhitektonsko naslijeđe, arheološki lokaliteti, historijski urbani krajolici i kulturni krajolici. b) pokretno: slike, skulpture, nakit, zdjele, staro oružje, novac, pokućstvo, prijevozna sredstva, odjeća i predmeti od tekstila i kože, knjige, dokumenti, druga umjetnička djela ili ukrasni i upotrebni predmeti.

NEPOKRETNO MATERIJALNO NASLIJEĐE Graditeljsko naslijeđe uključuje arhitektonska djela, grupe odvojenih ili povezanih građevina, arhitektonske cjeline, historijske gradske jezgre, historijske gradske i seoske cjeline, monumentalna skulptorska i umjetnička djela, memorijalne spomenike, groblja i grobljanske cjeline, ljudske naseobine. Graditeljsko naslijeđe može biti udubljeno u stijeni ili zemlji, postavljeno na tlu, vodi ili drveću, ili izvedeno dijelom ili u cijelosti ispod zemlje ili ispod vode.

Graditeljsko naslijeđe mogu biti vjerski objekti, kuće, palače i drugi stambeni objekti, mostovi, akvadukti, kanali, bazeni, brane, vodovodi, mlinice, industrijski objekti, trgovački objekti, ugostiteljski objekti, opservatoriji, saobraćajnice, pozorišta, trgovi, biblioteke, bolnice, škole, tvrđave, memo- rijalni objekti podignuti ili obilježeni uspomenom na neku poznatu ličnost ili događaj, mauzoleji, grobovi sa nadgrobnicima, groblja…

Sve do druge polovine dvadesetog stoljeća za imenovanje graditeljskog naslijeđa korišten je naziv historijski spomenik. Taj termin je označavao uglavnom monumentalne građevine i komplekse najviše materijalne i historijske vrijednosti, ili građevine i cjeline koje su u vezi sa najznačajnijim historijskim događajima i ličnostima.

Od 1964. godine, kada je grupa stručnjaka na kongresu u Veneciji usvojila međunarodne standarde određenja značenja pojma historijski spomenik u okviru jednog od najznačajnijih međunarodnih dokumenata koji se zove Venecijanska povelja ili Carta del restauro, utvrđeno je da taj koncept obuhvata ne samo pojedinačne građevine nego i ambijent u kojem su sadržani podaci o određenoj civilizaciji ili o nekom historijskom događaju. Također, posebno je naglašeno da se to ne odnosi samo na velika arhitektonska djela nego i na skromnije građevine koje s vremenom dobijaju historijski značaj. Tako je predmet brige i zaštite kulturnog naslijeđa postala i tzv. vernakularna arhitektura, što je naziv za one građevine i cjeline koje možemo označiti pojmovima mala arhitektura, narodna arhitektura, a neko je naziva i arhitekturom bez arhitekata. Koncept kulturnog naslijeđa je potom dobijao dodatna proširenja, pa uključuje historijske gradove ili historijska seoska područja.

U savremenom dobu potreba za iskazivanjem žive, stalno prilagodljive i promjenjive naravi naslijeđa historijskog grada i njegove složenosti kroz ukupnost materijalnih i nematerijalnih iskaza rezultirala je teorijskim normiranjem koncepta „historijskog urbanog krajolika“, za koji se uobičajeno koristi skraćenica HUL (izvedena iz prvih slova engleskog naziva historic urban landscape).

ARHEOLOŠKO NASLIJEĐE Arheološko naslijeđe čine ostaci objekata ili bilo koji trag ljudskog djelovanja koji svjedoči o određenom davnom razdoblju ili civilizaciji o kojoj je moguće dobiti znanstvene podatke jedino ili uglavnom na osnovu iskopavanja ili izronjavanja.

Naslijeđe se može nalaziti na zemlji, u zemlji (neistražena arheološka nalazišta ili oni arheološki lokaliteti koji su nakon istraživanja ponovno zatrpani kako bi bili konzervirani), ili u vodi: moru, jezeru, rijeci (potonuli brodovi, ostaci arhitektonskog naslijeđa koji su potopljeni vještačkim jezerima ili su se usljed promjena odnosa tla i vode našli pod vodom).

Vađenje kulturnog naslijeđa iz zemlje ili iz vode vrlo je zahtjevan i rizičan poduhvat s obzirom da usljed nagle promjene sredine može doći do oštećenja ili uništenja izvađenih predmeta. Zato je, ukoliko nisu osigurani svi uvjeti da izvađeni ostaci i lokalitet budu zaštićeni, stabilizirani i konzervirani odmah u toku iskopavanja ili izronjavanja, bolje lokalitet ostaviti nedirnutim sve do postizanja tih uvjeta.

Arheološka iskopavanja i izronjavanja se, s obzirom na navedeno, smatraju velikim rizikom za naslijeđe. Zato su u savremenom dobu razvijene brojne metode tzv. nerazorne arheologije i daljinskog osmatranja, koje su, uglavnom, utemeljene u fizici, posebno u svojstvu magnetnih valova da prodiru kroz tlo, ili u iskustvenoj analizi pejzaža. Nerazorne arheološke metode su one pomoću kojih je moguće utvrditi da li se ispod zemlje ili u vodi nalaze arheološki zanimljivi ostaci, a da pritom nije neophodno raskopavanje i izlaganje tih ostataka negativnim utjecajima promjene sredine.

Najpoznatije metode su geofizička osmatranja, koja su zasnovana na različitom zračenju različitih materijala (slično rendgenskim snimcima, ultrazvuku ili magnetnoj rezonanci, koji se koriste u medicini). Na osnovu njih moguće je utvrditi da li se ispod zemlje nalaze kameni zidovi, metalni ili keramički predmeti i slično, uključujući i to gdje se prostiru, koja im je koncentracija, veličina i oblik.

Metoda daljinskog osmatranja je sve više prisutna zahvaljujući napredovanju tehnoloških dostignuća. Ona se koristi specijalnim snimcima površine nekog prostora načinjenim iz zraka, pomoću satelita ili letjelica, od kojih je dron sve više u upotrebi. Ti snimci se, uz pomoć računarskih programa, analiziraju sa različitih aspekata. Jedan od njih je analiza vegetacije. Naime, utvrđeno je da vegetacija, posebno tamo gdje se nalaze homogone površine, kao što su livade, žitna ili na drugi način obrađena polja, šume i slično – ima drugačiju boju i strukturu ukoliko se ispod površine zemlje nalaze ostaci neke građevine ili nekog kanala. Ostali aspekti uključuju, naprimjer, analize temperature ili magnetnog zračenja, s obzirom da različiti materijali ili isti materijali različite strukture isijavaju različitu temperaturu ili magnetni valovi imaju različitu brzinu prodiranja kroz njih, pa je na snimcima moguće utvrditi postojanje arheoloških ostataka ispod zemlje.

Zahvaljujući tim biološkim ili fizičkim fenomenima, stručnjaci koji se zovu pejzažni arheolozi na snimcima iz zraka mogu prepoznati obrise objekata na arheološkim lokalitetima. Naravno, i geofizička osmatranja i pejzažna arheologija imaju svoja ograničenja. Oni omogućavaju da bez raskopavanja bude utvrđeno da li negdje ispod zemlje ili vode postoje ostaci ranije kulture i koji je njihov opseg. Često je moguće na osnovu iskustva i ranijeg znanja odrediti i njihov tip.

Međutim, sve detaljnije analize mogu biti izvršene tek u neposrednom dodiru sa predmetima onda kada uvjeti za njihovu potpunu obradu i konzervaciju budu osigurani.

POKRETNO MATERIJALNO NASLIJEĐE Kao i za svaki drugi oblik naslijeđa, i za pokretno materijalno naslijeđe uspostavljene su brojne definicije u raznim međunarodnim propisima. Ovdje ćemo koristiti definiciju koju je UNESCO naveo u svojoj Konvenciji o sredstvima zabrane i sprečavanja uvoza, izvoza i prijenosa vlasništva nad kulturnim dobrima, koja je usvojena 1970.

U skladu sa tom konvencijom, pokretno kulturno naslijeđe mogu biti: 1. rijetke zbirke i uzorci faune, flore, minerala i anatomije, kao i objekti od paleontološkog značaja; 2. dobra koja se odnose na historiju, uključujući i historiju nauke i tehnologije, vojnu i društvenu historiju, kao i dobra koja se odnose na život vođa nekih zajednica, mislilaca, znanstvenika, umjetnika, ili na događaje od značaja za neku grupu ljudi; 3. predmeti nađeni kao arheološki artefakti (redovnim ili slučajnim putem); 4. dijelovi umjetničkih, arhitektonskih objekata ili arheoloških spomenika, koji su, iz različitih razloga, skinuti sa njih; starine koje su nastale prije stotinu i više godina, kao što su natpisi, novčići, ugravirani pečati i sl.; 5. objekti etnološkog značaja - narodne nošnje, oruđe i alati za obradu zemlje, preradu hrane, obavljanje različitih djelatnosti i drugi predmeti koji su proizvod narodnih običaja ili umijeća;

6. predmeti od umjetničkog značaja, kao što su: (i) slike i crteži koji su u cijelosti izrađeni rukom na bilo kojoj podlozi, bilo kojom tehnikom ili bilo kojim materijalom (UNESCO isključuje industrijski dizajn ili manufakturne proizvode koji su ukrašeni rukom, ali je ta granica svakim danom sve tanja i nevidljivija s obzirom da savremena umjetnost uključuje različite medije), (ii) izvorna umjetnička skulptorska djela u bilo kojem materijalu, (iii) izvorne rezbarije, štampu i litografiju, (iv) izvorne umjetničke asemblaže ili montaže u bilo kojem materijalu; 7. rijetki rukopisi, inkunabule, stare knjige, publikacije i dokumenti od posebnog interesa (historijski, umjetnički, znanstveni, književni itd.), pojedinačno i u zbirkama; poštanske, taksene i slične markice, pojedinačno ili u zbirkama; 8. arhivi, uključujući arhive pisanih i štampanih dokumenata, zvučne, fotografske i kinematografske arhive; dijelovi namještaja i pokućstva koji su stariji od 100 godina i stari muzički instrumenti.

Pokretno naslijeđe može biti čuvano u privatnim ili javnim zbirkama, muzejima, bibliotekama, arhivima i galerijama, ukoliko nije izrađeno izvorno za određeni arhitektonski prostor ili ukoliko je iz njega, iz bilo kojeg razloga, izmješteno.

Pokretno materijalno naslijeđe kao što su skulpture, slike, ukrasi, ćilimi, namještaj i sl. unutar neke historijske građevine čini cjelinu sa tom građevinom, pa njegovo izmještanje umanjuje vrijednost cjelovitog iskaza te građevine i dopustivo je samo u slučajevima kada su ti predmeti jako ugroženi i kada je neophodno osigurati odgovarajuće uvjete za njihovu konzervaciju i čuvanje izvan njihovog izvornog konteksta.

NEMATERIJALNO NASLIJEĐE Nematerijalno naslijeđe sastoji se od neopipljivih, nefizičkih vidova određene kulture, koji su najčešće održavani kao društveni običaji tokom određenih historijskih razdoblja, a odražavaju i uključuju načine i oblike ponašanja u društvu, često i formalna društvena pravila koja su proizvod vjerovanja ili klimatskih uvjeta, naprimjer. Stoga nematerijalno naslijeđe obuhvata običaje, predanja, rituale, estetske obrasce, umjetničke izraze, znanja i vještine, jezik, imena.

Iako je koncept kulturnog naslijeđa star i uključen u zvanične dokumente UNESCO-a od samog nastanka te organizacije, nematerijalno naslijeđe postalo je predmetom zvaničnog međunarodnog

prepoznavanja i zanimanja tek kroz Konvenciju o zaštiti nematerijalnog naslijeđa, koju je

UNESCO usvojio 2003. godine. Ona je nastala, prije svega, kao izraz potrebe da u globalizirajućem

svijetu brzih promjena budu zaštićene različitosti kulturnih zajednica. Konvencijom je naglašeno da je zaštita nematerijalnog naslijeđa kompatibilna sa zaštitom temeljnih ljudskih prava, ali dato i zvanično određenje nematerijalne baštine, koje sadrži i sljedeće odrednice: „Pod nematerijalnim kulturnim naslijeđem podrazumijeva se praksa, izvođenje, izražaji, znanje, vještine, kao i instrumenti, objekti, rukotvorine i kulturni prostori povezani sa tim, koje zajednice, grupe ljudi, a u nekim slučajevima pojedinci priznaju kao svoje naslijeđe.“ Konvencijom je navedeno pet osnovnih skupina oblika kroz koje je iskazano nematerijalno naslijeđe, a koje možemo interpretirati na sljedeći način: a) usmeno predanje: priče, legende, izražavanje, uključujući i jezik, b) izvođačke i scenske umjetnosti: muzika, ples, igrokazi, teatar i sl., c) društveni običaji, rituali i ostali nematerijalni iskazi vjerovanja, d) znanje i praksa u vezi sa prirodom i kosmosom, e) zanatstvo, poljoprivreda, ručni rad, kulinarstvo itd.

U nekim slučajevima nematerijalno naslijeđe je mnogo ranjivije i mnogo ga je složenije očuvati nego materijalno s obzirom da je gotovo neodrživo ako ne postoji zajednica kojoj pripada i ako nije stalno obnavljano kroz život te zajednice. Ponekad, u izuzetnim slučajevima, neki segmenti nematerijalnog naslijeđa budu očuvani kada postoji velika količina univerzalno značajnog materijalnog naslijeđa koje je razumljivo samo uz pomoć ili u kombinaciji sa poznavanjem nekog segmenta nematerijalnog naslijeđa. Takav je slučaj sa tzv. mrtvim jezicima: latinskim, starogrčkim, staroslavenskim, aramejskim ili sa pismima koja više nisu u upotrebi, kao što su klinasto pismo, hijeroglifi i sl.

Nasuprot njima, brojni su jezici, pisma, običaji, znanja i sl. zauvijek nestali sa zajednicama koje su ih baštinile. Naime, materijalno naslijeđe – neku vazu, sliku ili zgradu – moguće je očuvati iako zajednica u okviru koje je nastala više ne postoji. Egipatske piramide u Gizi, klasična rimska statua Marca Aurelija u Rimu, paleolitski crtež u pripećku Badanj u Stocu i hram boga Mitrasa u Jajcu samo su neki od primjera kako materijalno naslijeđe izumrlih civilizacija opstaje i bez njih u nekom sasvim drugom vremenu.

Međutim, u uvjetima kada je kulturno naslijeđe izloženo naglom sistemskom uništavanju, koje biva provođeno radi uništenja neke zajednice, onda materijalno naslijeđe biva razoreno, a nematerijalno preživljava i dobija dodatni značaj sredstva očuvanja te zajednice. Historija bilježi brojne prilike u kojima je to pokazano. Ovdje ćemo navesti primjer jevrejske zajednice, koja je nakon dva velika vala uništavanja kojima je bila izložena – progona u Evropi u 15. stoljeću i holokausta u 20. vijeku, u kojima su porušene njihove kuće, gradovi, hramovi i groblja – učvrstila načine čuvanja jezika, imena, vjerskih običaja, rituala pri rođenju, vjenčanju, smrti, porodičnih običaja, načina oblačenja, kulinarstva i sl.

Najučinkovitiji načini očuvanja nematerijalnog naslijeđa su istraživanje, dokumentiranje, prezentiranje, izvođenje i revitalizacija nekih oblika baštine.

ZAŠTO ŠTITIMO KULTURNO NASLIJEĐE? Zašto je kulturno naslijeđe važno?

Stara izreka koju prenosi narod Siika kazuje: “Ako izgubiš imetak, ništa nije izgubljeno. Izgubiš li zdravlje, nešto je izgubljeno. Izgubiš li karakter, mnogo si izgubio. Ali, ako izgubiš naslijeđe, ti si izgubljen.”

Kulturno naslijeđe oblikuje kulturno pamćenje jedne zajednice. Ljudi se rađaju u svom kulturnom naslijeđu, u svom maternjem jeziku, u slikama svog izgrađenog okruženja, u pričama i predajama.

To je okvir koji ih dočekuje i koji svakog pojedinca oblikuje. S druge strane, to je okvir koji ljudi razumijevaju, održavaju, izravno ili neizravno, koji za njih predstavlja red i ustroj njihovog svijeta, koji oni pronose kroz svoje živote, bez obzira gdje su. Kulturno pamćenje je važno koliko i trpeza i krov nad glavom, koliko zdravlje tijela u kojem je čovjek rođen. I kao i kod svih ostalih datosti gdje se čovjek rađa i koje održava, niti je jednostavno opisati kulturno naslijeđe, niti je uvijek prisutna svijest o njegovoj važnosti.

Jedna skupina opstaje sve dok održava i njeguje svoje zajedničko kulturno pamćenje. “Kad god je kulturno pamćenje izgubljeno, jedna zajednica nestane, bez obzira na postojanje ili nepostojanje njihove zabilježene historije. Kineska komunistička vlada je to znala kada je zapovijedila razaranje svakog spomenika nakon okupacije Tibeta 1951. godine. Prisutnost ili nepostojanje, sami život ili izumiranje naroda ne ovisi o biološkom opstanku jedne etničke grupe, nego o opstanku njihovog zajedničkog kulturnog pamćenja.”

“Pamćenje je presudno za stvaralaštvo: to biva potvrđivano i kod pojedinaca i kod naroda, koji pronalaze u svom naslijeđu – prirodnom i kulturnom, opipljivom i neopipljivom – ključ svog identiteta i izvor nadahnuća.” Tu činjenicu o značaju kulturnog naslijeđa za opstanak neke zajednice dobro poznaju i savremeni ratnici, ali i žrtve njihovih ratnih djelovanja. U svijetu koji je, od konca dvadesetog stoljeća, zahvaćen stotinama lokalnih i regionalnih ratova i oružanih sukoba, nema nijednog u kojem patnja i progon ljudi nisu udruženi sa uništavanjem njihovog kulturnog naslijeđa – od Bosne, Kosova, Hrvatske, Iraka, Kambodže, Mijanmara, Iraka, Afganistana, Palestine, Izraela do Sirije, Nigerije, Malija, Libije, Sudana...

Predstavnici ICOMOS-a 11. septembra 1998. godine potpisali su deklaraciju kojom potvrđuju da je pravo na kulturno naslijeđe sastavni dio cjeline korpusa označenog kao ljudska prava.

Nezamjenjiva narav materijalne i nematerijalne baštine u kojoj je sadržano to pravo izložena je stalnom riziku – zanemarivanja, potiranja, zabranjivanja, nerazumijevanja, razaranja, prikrivanja, prekrajanja. Iz prava na kulturno naslijeđe izvedene su obaveze i odgovornosti pojedinaca i zajednica, društva i čovječanstva, institucija i država da ugrožena baština bude sistemski štićena.

Mjesta koja imaju kulturni značaj odražavaju različitosti naših zajednica i svjedoče nam o tome što smo i kako smo povezani sa prošlošću, sa svojim okruženjem i sa ostalim ljudima i zajednicama.

Zato su ta mjesta neprocjenjivo vrijedna i nezamjenjiva.

Iako su vrijednosti kategorija promjenjive u različitim društvenim, historijskim i političkim okruženjima, kulturno naslijeđe poštujemo i čuvamo jer ono nosi vrijednosti koje mu dodjeljujemo ili koje u njemu prepoznajemo u skladu sa našim uvjerenjima ili znanjima. Vrijednosti naslijeđa mogu biti: sakralne, historijske, estetske, umjetničke, dokumentarne, obrazovne, političke, ekonomske, ambijentalne, simboličke.

Naslijeđe je važno jer svjedoči o ljudskim mogućnostima i najvišim dometima ljudskog stvaralaštva, historijskim događajima i mijenama, o razmjeni utjecaja i znanja između različitih dijelova svijeta i različitih ljudskih zajednica, o životima i radu znamenitih pojedinaca, o međudjelovanju prirode i čovjeka. Ono je dokaz kako su pojedini konstruktivni, materijalni, umjetnički ili društveni problemi rješavani i kako ih je moguće i danas riješiti.

Kulturno naslijeđe posjeduje snažan razvojni potencijal, koji se očituje u njegovoj obrazovnoj i materijalnoj vrijednosti. Ono je najčešći i jedan od najsnažnijih razloga za razvoj turizma, koji u mnogim područjima predstavlja najvažniju ekonomsku granu. Uprkos tome što u savremenom dobu djelatnici na polju zaštite naslijeđa nastoje uvjeriti donosioce odluka da je naslijeđe neophodno očuvati argumentima o njegovoj ekonomskoj vrijednosti i razvojnom potencijalu, značajno je napomenuti da nekontroliran razvoj za koji naslijeđe ne posjeduje kapacitet, uključujući i turizam, može predstavljati jednu od najvećih opasnosti za naslijeđe.

ČIME JE UGROŽENO KULTURNO NASLIJEĐE? Rizici kojima je izloženo kulturno naslijeđe su brojni i različiti i nerijetko kombinirani. Procijenjeno je da je samo u toku dvadesetog stoljeća uništena gotovo polovina ukupne svjetske historijske arhitekture. Ukoliko govorimo o uništavanju pokretnog ili nematerijalnog naslijeđa, procenti su daleko veći. Primjeri su brojni, ali dovoljno je navesti neke bosanskohercegovačke primjere.

Iako srednjovjekovni bosanski rukopisi, koji se sad čuvaju uglavnom u najvećim svjetskim muzejima, svjedoče o visokom nivou pismenosti, umijeća oslikavanja i ukrašavanja knjiga, samo je jedna knjiga iz tog razdoblja - Čajničko evanđelje - sačuvana u Bosni, dok ih je mali broj rasut po svjetskim zbirkama, a najveći broj je potpuno nestao. Sličnu sudbinu su imali predmeti rađeni u metalu, koji su se prenosili širom svijeta, za koje Marian Wenzel, autorica koja se bavila bosanskohercegovačkom srednjovjekovnom umjetnošću, kaže da su na jedinstven način održavali autohtonu bosansku kulturu.

Prirodne pojave ili ljudsko djelovanje utječu na stalno mijenjanje kulturnog naslijeđa. Promjene mogu biti sporije i uslovljene procesima ili nagle, uslovljene incidentnim ili kataklizmičnim situacijama.

Kulturno naslijeđe zahtijeva stalnu brigu i održavanje kako bi rizici koji proistječu iz njegove izloženosti visokoj ili niskoj temperaturi, vlažnosti, suši ili svjetlosti bili otklonjeni ili smanjeni.

Promjene koje nastaju usljed izloženosti naslijeđa utjecajima klime su brojne, ali ih je na najjednostavniji način moguće podijeliti na fizičke, hemijske i biološke.

Najčešće fizičke promjene koje, kao reakcija na djelovanje temperature, vlage ili svjetla, nastaju na naslijeđu su: pukotine, lomovi, poderotine, raspadanje u sitnije čestice, ljuštenje, ili deformacije poput širenja, bubrenja, skupljanja, krivljenja i uvrtanja.

Usljed djelovanja temperature, vlage ili svjetla nastaju hemijske reakcije unutar materijala ili u njegovom dodiru sa vlagom i zrakom, koje, ovisno o stepenu zagađenosti zraka, mogu biti nerazorne, kao što je patina, ili razorne, kao što su nakupine soli na površini kamena i opeke, hrđa, promjena boje i sl. To su hemijske promjene.

Biološke promjene su nakupljanje mikroorganizama, biljki i sitnih životinja, kao što su buđ, gljivice, lišajevi, mahovine, razne biljke, insekti, crvi i sl., u različitim vrstama materijala zbog određene temperature, vlage ili svjetla u prostorima u kojima se ti materijali čuvaju.

Važno je naglasiti da svaki od navedenih rizika može biti otklonjen ili značajno umanjen redovnim održavanjem kulturnog naslijeđa. Pod time se podrazumijevaju sve aktivnosti kojima se negativni utjecaji smanjuju, kao što su kontrola temperature, vlage, izloženost svjetlosti i drugim vrstama zračenja, ali i redovno čišćenje. Redovno održavanje je najjednostavniji, najjeftiniji i najučinkovitiji način očuvanja kulturnog naslijeđa, za koji nije uvijek neophodno specijalističko znanje, a dužan ga je provoditi svaki vlasnik kulturnog dobra.

Redovno održavanje umanjuje ili potpuno otklanja potrebu za složenim stručnim poduhvatima koji nastupaju kada je kulturno naslijeđe ili u visokom stepenu rizika od oštećenja ili je već oštećeno, kao što su stabilizacija, konzervacija i restauracija.

Povećanju rizika uzrokovanih prirodnim procesima doprinosi ljudsko djelovanje, koje izaziva zagađenje životne sredine, pritisak razvoja na historijski kulturni krajolik i klimatske promjene.

Osim tih, uvjetno rečeno, sporijih i kumulativnih procesa, koji – ukoliko njihovi utjecaji nisu planirano sprečavani ili otklanjani – imaju za posljedicu gubitak naslijeđa, značajno je spomenuti prirodne ili tehničke katastrofe i oružane sukobe. To su incidentne situacije, u kojima je naslijeđe izloženo opasnostima od naglog oštećenja ili devastacije. U olujama, požarima, zemljotresima, poplavama, klizištima, erupcijama vulkana naslijeđe je, zajedno s ljudima, izloženo razaranju.

Ranjivost naslijeđa proporcionalna je stepenu osjetljivosti određenih konstrukcija ili materijala u odnosu na određene nepogode. Naprimjer, drvena konstrukcija objekata je osjetljivija na požar, ali otpornija na zemljotres od kamene konstrukcije. Historijska jezgra Sarajeva je, naprimjer, s obzirom na drvene konstrukcije, osjetljiva na požar, a struktura zbijenog gradskog tkiva omogućuje njegovo brzo širenje. Gradovi poput Dubrovnika i Kotora, sa svojim kamenim zgradama, izloženi su visokom riziku od zemljotresa. Kulturno naslijeđe u Tuzli, naprimjer, konstruktivno je ugroženo, a neki objekti su urušeni usljed slijeganja tla.

Najdramatičnije razaranje kulturnog naslijeđa zbog prirodnih katastrofa u historiji jeste nestanak gradova kao što su Herkulanum i Pompeji, koje se dogodilo usljed erupcije vulkana Vezuva 24. augusta 79. godine nakon Krista. Vrelina i razorni valovi vulkanske lave, oblaci pepela i eksplozije kamena prekinuli su život gradova, razorili ih i ruševine prekrili sve do 18. stoljeća, kada su počela sistematska arheološka istraživanja i ponovna otkrivanja izgubljenih gradova.

Pompeji i Herkulanum su, od otkrića njihovih ruševina ispod vulkanskih naslaga, postali univerzalno značajna mjesta, koja svojim ostacima svjedoče o načinu života, stilu gradnje, umjetničkim i tehnološkim dostignućima, ali i o naravi i posljedicama silovite prirodne katastrofe.

Naslijeđe kao svjedočanstvo o najvećim dometima neke zajednice i kao kristalizacija kolektivnog identiteta, pa tako i dokaz moći, bivalo je izloženo uništavanju u različitim vrstama sukoba među ljudima.

Priče o rušenju drevnih starih građevina prisutne su u historiji, predanjima svih naroda i u svim svetim knjigama. Među biblijskim prijetnjama najgora je rušenje grada. Srušiti grad znači izreći najveću kaznu njegovim stanovnicima: uništiti ih i izbrisati sjećanje o njima i njihovoj historiji. Srušeni grad simbolizira nepovratnost kulture na kojoj je utemeljen.

“Kopitima svojih konja zgazit će ti sve ulice; narod tvoj mačem će pobiti, i srušiti stupovlje tvoje. (stupovlje označava hramove; op. A.H) ...Razorit ću tvoje zidine, i kuće tvoje divne srušiti!”

(Ezekiel 26:11) U toku 20. stoljeća kulturno naslijeđe izloženo je kataklizmičnom razaranju u toku brojnih oružanih sukoba ili terorističkih napada. Najveći valovi ratnih razaranja u prošlom vijeku zbivali su se u toku Prvog i Drugog svjetskog rata te u brojnim sukobima koji su otvoreni koncem stoljeća i još plamsaju.

“Kulturno naslijeđe mora biti priznato kao suštinski činitelj procesa koji slijedi završetak oružanog sukoba i ne smije biti smatrano luksuzom koji treba čekati da mu pažnja bude usmjerena kasnije. Dokazano je da je uspostava lanca kontinuiteta u svakodnevnom životu ljudi prioritetan cilj.“ Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba počinje tvrdnjom da oštećenje kulturnog dobra koje pripada bilo kojem narodu znači oštećenje kulturnog naslijeđa cijelog čovječanstva s obzirom na to da svaki narod daje svoj doprinos kulturi svijeta.

ČIJE JE KULTURNO NASLIJEĐE? Pitanje čije je kulturno naslijeđe moguće je raslojiti na dva iznimno značajna odnosa prema naslijeđu: 1) Ko ima pravo na kulturno naslijeđe, istraživanje, spoznavanje, poštovanje i korištenje njegovih vrijednosti; 2) Ko ima obavezu da osigura uvjete da kulturno naslijeđe bude zaštićeno.

Kulturno naslijeđe prevazilazi pravo vlasništva i pripada zajednici ljudi. S obzirom na to da kulturno naslijeđe obuhvata predmete i pojave koji nose univerzalne vrijednosti, moguće je kazati da kulturno naslijeđe bilo gdje na svijetu pripada bilo kojem čovjeku. To ni u kom slučaju ne daje neograničena prava korištenja nekog kulturnog dobra svakom ljudskom biću bez obzira na vlasnika.

Privatno pravo vlasništva i neometano korištenje kulturnog dobra i njegovo funkcioniranje neophodno je harmonizirati sa pravom na dostupnost naslijeđa i zajedničko uživanje njegovih vrijednosti. Tako su, naprimjer, vlasnici vjerskih objekata obavezni osigurati dostupnost tih objekata javnosti, ali imaju pravo ograničiti pristup u vrijeme obavljanja rituala ili u one dijelove objekta gdje bi takav pristup značio povredu sakralnosti objekta. Vlasnici privatnih historijskih kuća dužni su osigurati otvorenost i dostupnost kuća javnosti, ali imaju pravo zaštititi svoju privatnost i porodični život, pa birati ograničeno vrijeme za posjete kući i ograničiti kretanje turista tako da privatne prostorije ostanu nedostupne. Bez obzira na vlasnika, dostupnost kulturnog naslijeđa naučnicima i istraživačima treba biti nesmetana i ograničena samo nekim drugim ljudskim pravom.

KAKO JE OSIGURANO ŠTIĆENJE KULTURNOG NASLIJEĐA? Kulturno naslijeđe pripada, prije svega, kulturnoj zajednici koja u određenom kulturnom dobru pronalazi dio uporišta za svoj identitet. Dodatno, naslijeđe s univerzalnim vrijednostima pripada cijelom čovječanstvu. To pripadanje prvenstveno znači odgovornost prema naslijeđu. Imajući u vidu njegov nacionalni značaj, zaštita naslijeđa je organizirana kao cijeli sistem institucija i pravila – zavoda, instituta, muzeja, arhiva, galerija, zakona i pravila. Zakonom su utvrđene obaveze i prava, kao i način postupanja sa kulturnim naslijeđem, a institucije koje su specijalizirane za brigu o njemu provode naučne i tehničke mjere koje su usmjerene na njegovo održanje.

U savremenom dobu je utvrđeno da je zaštita naslijeđa društveno značajna aktivnost, pa je uspostavljena obaveza uključivanja javnosti. Kako bi bile ispunjene odgovornosti koje proistječu iz univerzalnosti vrijednosti kulturnog naslijeđa, institucije i propisi su postavljeni i na međunarodnom nivou, od kojih je značajno izdvojiti UNESCO, a posebno Centar za svjetsko naslijeđe i Konvenciju o zaštiti svjetskog kulturnog i prirodnog naslijeđa iz 1972. godine, u okviru čijeg je provođenja do 2015. godine, na osnovu prijedloga zemalja na čijem se prostoru nalaze, naslijeđem svijeta proglašeno 1.007 kulturnih ili prirodnih dobara. Ta lista se svakom godinom povećava i predstavlja indikativnu listu kulturnih različitosti širom svijeta. Primjena konvencije trebala bi osigurati očuvanje tih različitosti.

Kulturno naslijeđe je kategorija koja proistječe iz poznavanja nekog kulturnog dobra i poštovanja njegovih vrijednosti. Zaštita kulturnog naslijeđa ima za cilj da osigura očuvanje tih vrijednosti.

Kada je znanje o nekom dobru takvo da osigurava njegovo razumijevanje, utvrđivanje mjera zaštite proistječe kao obaveza – zaštićeno naslijeđe moguće je koristiti, ali kroz korištenje omogućeno je njegovo bolje poznavanje. Bolje poznavanje znači i bolje vrednovanje, vrednovanje uslovljava zaštitu i tako ukrug.

U cilju zaštite kulturnog naslijeđa poduzimaju se mjere njegovog evidentiranja, snimanja, analiziranja sa aspekta historijskih, umjetničkih, oblikovnih, hemijskih i fizičkih osobina, kao i sa aspekta stanja očuvanosti. Na osnovu navedenih analiza poduzimaju se mjere prethodne zaštite kulturnog naslijeđa, njegove stabilizacije, konzervacije, restauracije, a ponekad i njegove rekonstrukcije.

Konzervatori i restauratori, stručnjaci koji provode sve navedene mjere, dužni su poštovati tzv. načelo minimalne intervencije. Ono upućuje na to da je potrebno poduzeti sve da neko djelo bude zaštićeno, ali da nije dopušteno učiniti ništa više od onog što je neophodno za njegovo očuvanje. Najčešće spominjano pravilo uspostavio je italijanski naučnik Camilo Boito: “Bolje čuvati nego konzervirati, bolje konzervirati nego restaurirati, bolje restaurirati nego rekonstruirati.”

RJEČNIK NEKIH POJMOVA VEZANIH ZA KULTURNO NASLIJEĐE Adaptacija je prilagođavanje objekta ili predmeta njegovoj funkciji u sadašnjem vremenu.

Adaptacija ponekad podrazumijeva dodavanje novih elemenata (instalacije, kupatila i sl.) ili prepravku izvornih. Ona treba biti izvedena tako da osigura korištenje objekta za njegovu sadašnju svrhu, ali da sve izmjene budu izvedene harmonično sa izvornikom i što manjim utjecajem na promjenu njegovog značenja.

Arhiv je ustanova čija je dužnost da prikuplja, čuva, obrađuje i prezentira pisane, štampane, zvučne, filmske i elektronske dokumente javnih organizacija, javnih radnika i značajnih pojedinaca. Dokumentacija u arhivima koristi se u istraživačke svrhe.

Depo (fr. dépôt, što znači "polaganje"), riječ koja u najširem smislu označava skladište. U užem smislu označava prostor u kojem se čuvaju kulturna dobra u muzeju koja nisu prezentirana u izložbenim holovima ili vitrinama.

Inkunabule su veoma rijetki i vrijedni primjerci knjiga. To su najstarije štampane knjige, nastale prije 1500. godine, u vrijeme dok su se knjige još uveliko ručno prepisivale i tako umnožavale.

Naziv je izveden iz latinske riječi incunabulum, što znači "bešika, početak, porijeklo, djetinjstvo", s obzirom da označavaju početak ili prve korake štamparstva. Sačuvano je oko 450.000 primjeraka inkunabula (oko 35.000 izdanja) štampanih u blizu 1.100 štamparija u Evropi. Deseci se čuvaju u bibliotekama – javnim i samostanskim u Bosni i Hercegovini - od kojih je najveća poznata zbirka u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci.

Konzervacija je poduzimanje hemijskih, fizičkih ili mehaničkih mjera na nekom predmetu ili objektu, kao što su stabilizacija, uklanjanje nečistoća, ispiranje, spajanje razderotina ili pukotina, konsolidacija, uklanjanje plijesni, gljivica, insekata i sl., s ciljem održanja integriteta objekta ili predmeta i minimiziranja budućih oštećenja.

Krajolik (pejzaž, krajobraz) je određeno područje, viđeno ljudskim okom, koje je rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i/ili ljudskih činilaca. (u: Evropska konvencija o krajoliku, Firenca, 20.10.2000) Kulturni turizam je grana turizma čiji je cilj osigurati razumijevanje spomenika i historijskih područja s naglaskom na historijsku autentičnost, zaštitu i uključivanje lokalne zajednice u proces očuvanja naslijeđa. (u: Getty Research - Art & Architecture Thesaurus Online) Kustos (lat. custos, što znači “čuvar”) je stručnjak koji radi u muzejima, galerijama i naučnim ustanovama, kojem je povjeren nadzor nad određenim odjelom ili zbirkom u okviru ustanove.

Muzej je „nekomercijalna, svaka javna ustanova u službi društva i njegova razvoja, koja je otvorena javnosti i koja u svrhu proučavanja, obrazovanja i zadovoljstva nabavlja, čuva istražuje, komunicira s publikom i izlaže materijalna svjedočanstva o ljudima i njihovoj okolini.” (u: http://icom.museum/the-vision/museum-definition/) Patina je rezultat hemijskog djelovanja između materijala od kojeg je neko dobro napravljeno i njegove okoline. Posredstvom nje umjetničko djelo uspostavlja ravnotežu sa okolinom, ona najčešće usporava djelovanje negativnih činilaca na umjetničko djelo. Patina nikada ne bi trebala biti skidana sa nekog djela ili objekta, osim ako nedvojbeno bude utvrđeno da ima razorno djelovanje.

Patrimonito je crtani lik, grafički simbol mlade osobe koja štiti naslijeđe. Taj lik su kreirali

učesnici Prvog svjetskog foruma mladih i naslijeđa u Bergenu, Norveška, 1995. godine. (u: UNESCO World Heritage in Young Hands, 2002)

Rekonstitucija je ponovna izgradnja ili ponovno izvođenje nekog objekta i predmeta sklapa-

njem njegovih izvornih dijelova i korištenjem njegovog izvornog materijala. Ta metoda podrazumijeva utvrđivanje pravog mjesta za svaki ulomak koji se ponovno postavlja u objekat. Rekonstitucija se koristi najčešće u slučajevima kada je neko naslijeđe uništeno u ratu ili prirodnoj kataklizmi ili kada je, usljed nekih javnih radova (izgradnja hidroakumulacije, autoputa i sl.) spomenik moguće spasiti jedino tako što će biti razložen na dijelove, koji će biti preneseni i ponovno sklopljeni na drugom mjestu.

Za građevine od pravilnih kamenih blokova ta metoda se zove anastiloza i primjenjuje se i na arheološkim lokalitetima.

Rekonstrukcija je ponovno izvođenje nekog objekta ili predmeta, izgradnja strukture koja više ne postoji na osnovu arheoloških, pisanih i historijskih dokaza i dokumenata (naprimjer, dnevnika ili starih fotografija). Rekonstrukcija često otvara pitanje tačnosti s obzirom da neki dijelovi bivaju rekonstruirani na osnovu pretpostavki u slučajevima kada nije moguće naći nikakav pouzdan dokument o njima. (u: Heritage BC, http://www.heritagebc.ca/resources/guides-tips -1/terms-definitions) Restauracija sadrži one procedure koje su usmjerene ka vraćanju objekta ili predmeta u stanje prije njegovog oštećenja, a uključuje i nadoknadu gubitaka koji su nastali zbog oštećenja iz bilo kojih razloga ili uvođenje novih materijala (npr. spajanje komadića slomljene zdjele ljepilom, koje je ovdje novi materijal). Restauracija je visokospecijaliziran postupak. Njen cilj je otkriti i pokazati estetske i historijske vrijednosti objekta, a osnovana je na poštivanju originala.

Ona mora biti zaustavljena tamo gdje počinju nagađanja, a ako je u tom slučaju neophodan dodatni rad, onda njegov rezultat mora biti različit od originala i mora nositi savremeni pečat. (u: Međunarodna povelja o konzervaciji i restauraciji spomenika i područja - Venecijanska povelja, 1964) Revitalizacija je proces ekonomskog, društvenog i kulturnog preuređenja nekog objekta ili cjeline u svrhu njegovog uključivanja u razvoj. Revitalizacija historijskih područja fokusirana je na historijske građevine i osiguranje uvjeta da budu korištene kao osnova postizanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih ciljeva. (u: Heritage BC, http://www.heritagebc.ca/resources/guidestips-1/terms-definition) Stabilizacija ili konsolidacija je tretman koji ima za cilj ojačanje dotrajalih materijala kako bi bio osiguran njihov strukturalni integritet. Dotrajala ili oslabljena mjesta bivaju stabilizirana uvođenjem ili dodavanjem materijala koji mogu osigurati njihovo pridržavanje ili sprečavanje raspadanja. (u: Getty Research – Art & Architecture Thesaurus Online) Poželjna je upotreba tradicionalnih znanja i materijala. Intervencije trebaju biti reverzibilne (takve da ih je moguće otkloniti bez oštećenja spomenika). Popunjavanje fuga rastresenog zida je primjer reverzibilne stabilizacije i konsolidacije, dok je ojačavanje drvenih konstrukcija ugradnjom metalnih šipki u ležišta od smole primjer nereverzibilne stabilizacije/konsolidacije. (u: Heritage BC, http://www.heritagebc.ca/resources/guides-tips-1/terms-definitions)

UNESCO (United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization - Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu) specijalizirana je agencija Ujedinjenih naroda, koju u 2015. čini 195 zemalja članica. Ciljevi UNESCO-a su izgradnja i promocija mira i dijaloga među ljudima i zajednicama putem međunarodne intelektualne saradnje. (u: UNESCO World Heritage in Young Hands, 2002) Vernakularna arhitektura je “naziv za arhitekturu nastalu na osnovama jedne tradicije koja je izdvojena unutar geografski ili kulturno-civilizacijski izdvojenog područja”. Ona je “tradicionalna arhitektura, ali i arhitektura zasebnog stila, koji je karakterističan za određeno područje” (u: http://maldini.wikifoundry.com/page/recnik+arhitektonskog+projektovanja).

Zaštita kulturnog naslijeđa je skup aktivnosti usmjerenih na osiguranje uvjeta za sprečavanje propadanja i nestanka kulturnog naslijeđa. Zaštita takvog naslijeđa obuhvata njegovo istraživanje i pravnu zaštitu, njegovu prezentaciju, ali i sve mjere tehničke zaštite, kao što su konzervacija i restauracija. Na taj način zaštita naslijeđa doprinosi očuvanju pamćenja, koje je od temeljnog značaja za ljudsku egzistenciju.

KORIŠTENA LITERATURA Heller, Agnes (2001), "Tentative Answer to the Question: Has Civil Society Cultural Memory?", Social Research, 68/4 Kennedy, Roger (1998), “Crampons, Pitons and Curators”, u: Tomlan, Preservation of What, for Whom?, University of Minnesota: National Council for Preservation Education Stanley-Price, Nicholas (2007), “The Thread of Continuity: Cultural Heritage in Post-War Recovery”, u: Nicholas Stanley-Price (ur), Cultural Heritage in Post-War Recovery, ICCROM Council of Europe (1975), European Charter on the Architectural Heritage, http://www.icomos.org/en/what-we-do/ standards/179-articles-en-francais/ressources/chaers-and-sta dards/170-european-charter-of-the-architectural-heritage ——— (1985), Convention for the Protection of Architectural Heritage in Europe, Granada, http://conventions.coe.it /Treaty/en/Treaties/Html/121.htm ——— (2000), European Landscape Convention, Firenca, http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/Html/176.htm ——— (2003), European Cultural Heritage – Volume I, Intergovernmental Co-operation: Collected texts, Council of Europe Publishing, Strasbourg ——— (2005), Framework Convention on the Value of Cultural Heritage for Society [Faro konvencija – Krovna konvencija o značenju naslijeđa za društvo], Faro, http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/Html/199.htm.

ICOMOS (1964), International Charter for the Conservation and Restoration of Monuments and Sites (The Venice Charter) [Venecijanska povelja], http://www.icomos.org/charters/venice_e.pdf ——— (1976), Charter of Cultural Tourism, Međunarodni seminar o savremenom turizmu i humanizmu, Brisel, http://www.univeur.org/cuebc/downloads/PDF%20carte/51.%20Cultural%20tourism.PDF ——— (1998), The Stockholm Declaration: Declaration of ICOMOS marking the 50th anniversary of the Universal Declaration of Human Rights, http://www.international.icomos.org/charters/Stockholm-e.pdf ——— (1999), International Cultural Tourism Charter. Managing Tourism at Places of Heritage Significance, 12.

Generalna skupština ICOMOS-a, Meksiko, http://www.international.icomos.org/charters/tourism_e.pdf UNESCO (1954), Convention for the Protection of Cultural Property in the Event of Armed Conflict with Regulations for the Execution of the Convention 1954, Haag, http://portal.unesco.org/en/ev.php-URL_ID=13637&URL_DO=DO_TOPIC&URL_SECTION=201.html. [Konvencija za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=197&lang=1&id=291; Pravilnik za izvršenje Konvencije za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, http://kons.gov.ba/main. php?id_struct=197&lang=1&id=295]

——— (1970), Convention on the Means of Prohibiting and Preventing the Illicit Import, Export and Transfer of Ownership of Cultural Property, http://unesdoc.unesco.org/images/0013/001333/133378mo.pdf [Konvencija o sredstvima zabrane i sprečavanja nezakonitog uvoza, izvoza i prometa kulturnim dobrima, http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=197&lang=1&id=290] ——— (1972), Convention Concerning the Protection of the World Cultural and Natural Heritage, Pariz, http://whc.unesco.org/archive/convention-en.pdf. [Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=197&lang=1&id=289] ——— (2003), Konvencija o očuvanju nematerijalnog kulturnog naslijeđa, Pariz, http://www.mcp.gov.ba/doc/Unesco%20konvencije%20iz%20oblasti%20kulture%20Bos.pdf UNESCO Sector for Culture (2000), UNESCO: Save our Cultural Heritage, www.unesco. org./culture/heritage/tangible/html_eng Wenzel, Marian (1999), Bosanski stil na stećcima i metalu, Sarajevo Publishing, Sarajevo

RADIONICA 1 Konzervacija i restauracija kulturnog naslijeda Lejla Hadzic

PRIPREMI SE I DEFNIŠI...

Konzervacija: Riječ konzervacija potječe od latinske riječi conservatio, što znači održavanje, održanje, čuvanje.

Restauracija: Riječ restauracija potječe od latinske riječi restauratio, koja znači ponovno uspostavljanje, obnovu, obnavljanje, popravku, naprimjer, umjetničkih djela, spomenika i sl.

Kulturno naslijeđe: Kulturno naslijeđe podrazumijeva naslijeđe fizičkih objekata i nematerijalnih atributa neke grupe ili društva koji čine ostavštinu prošlih generacija, te se brižno čuva u sadašnjosti kako bi bilo ostavljeno u naslijeđe za dobrobit budućih generacija.

CILJEVI Cilj ove radionice je potaknuti učesnike da prvenstveno shvate pojam kulturnog naslijeđa kroz različite aspekte i specifičnosti koje vežemo za pojam tradicionalnih materijala i tradicionalne tehnike gradnje.

PROCES RADA Proces rada odvija se u nekoliko faza/aktivnosti: pripremna, uvodna, centralna, odnosno terenski obilazak identificiranog spomenika, razgovor sa majstorom i učesnicima radionice, te završna faza, odnosno zaključivanje i refleksija.

Kako bi se uspješno realizirale predviđene aktivnosti radionice, potrebno je prije njenog izvođenja identificirati historijski objekat u blizini škole ili prostora u kojem se radionica odvija. Lociranje historijskog objekta podrazumijeva i istraživački rad manjeg obima, odnosno pronalazak barem nekih osnovnih informacija o lociranom objektu: godina izgradnje, ime projektanta određenog objekta i sl. Osim navedenog, u pripremnom dijelu radionice potrebno je zapisati na papiru sve elemente koji se vide na tom objektu: krov, zidovi, fasada, prozori, vrata i ostalo. Također je potrebno zapisati i sve dekorativne elemente koje je moguće prepoznati: ukrase na dovratnicima, dekorisana krila vrata i/ili prozora i sl. U skladu sa mogućnostima, edukator se može dodatno raspitati ko je lokalni majstor koji je gradio stari objekat ili poznaje tehniku gradnje. Edukator također može zamoliti majstora da kasnije tokom radionice učesnicima dodatno objasni tehnike gradnje koje on poznaje.

Napomena: s obzirom da terenska nastava iziskuje dosta vremena, edukator može unaprijed napraviti prijedlog raspodjele učesnika za grupni obilazak objekta.

METODOLOGIJA RADA Metode koje se koriste tokom radionice su: terenska nastava, učenje bazirano na postavljenom problemu, učenje kroz otvorenu raspravu te učenje bazirano na introspekciji.

1

POTREBNI MATERIJALI Potrebni materijali su pribor za pisanje, post-it samoljepljivi papiri, markeri, flomasteri, indeks-kartice itd.

TEMATSKE JEDINICE KOJE VEŽEMO ZA OVU TEMU Tematske jedinice koje su u vezi sa ovom temom pripadaju različitim školskim predmetima koji se izučavaju u nastavnom procesu srednjih škola u Bosni i Hercegovini, a u najvećoj mjeri povezuju se sa lekcijama iz predmeta kao što su historija, geografija, društvo, kultura i religija, sociologija, likovna kultura, bosanski/hrvatski/srpski jezik itd.

UPOZNAJ SE...

Prilog 1

TRADICIONALNE TEHNIKE GRADNJE Kada je riječ o tradicionalnim tehnikama gradnje, prvo što trebamo imati na umu jeste da nijedan historijski objekat nije isti, odnosno nije građen na isti način. Razlog pronalazimo u tome što škole za majstore koji su gradili nisu postojale, barem ne na prostoru Bosne i Hercegovine. Objekti se nisu radili prema preciznim projektima, osim onih najvažnijih i najmonumentalnijih. Samim tim se znanje o gradnji prenosilo sa generacije na generaciju.

Dakle, ukoliko bi neko od nas danas poželio biti majstor te zidati onako kako se to radilo prije 100 godina, to bi jedino bilo moguće tako što biste bili ispomoć na samom gradilištu, strpljivo učeći od starih majstora. Tako se prenosilo znanje o generalnim elementima građevina: od toga kako sazidati zid, kako napraviti prozor ili vrata, kako napraviti krovnu konstrukciju te kako i čime pokriti krov i sl. Svaki majstor bi znao detaljno kako riješiti problematiku građevine, ali ujedno bi svaki majstor donio i svoju stvaralačku energiju. Dakle, jedan majstor bio bi detaljno predat tome da zid bude ravan, da kamen bude dobro isklesan, da malter ne viri iz spojnica, dok drugi majstor ne bi možda toliko pažnje posvetio detaljima, te bi zid ispao malo kriv, jedna greda bi bila malo deblja od druge itd. To je jedan od razloga zašto je svaki objekat drugačiji, jer je „ruka“ svakog majstora svojstvena sebi. Drugi razlog je taj što je nekada objekat trebalo izgraditi na stijeni, nekada na području koje ima više vode, nekada je bio jednospratni, drugi put više- spratni, nekada je to stambeni, a nekada objekat religijskog ili odbrambenog karaktera.

Svi uslovi građenja uzeli bi se u obzir, a onda bi se odredila debljina zida, način temeljenja, način pravljenja prozora. Treći razlog je različitost svakog objekta po pitanju građevinskog materijala koji se u pravilu pronalazio u neposrednoj okolini. Dakle, ako je građeno u srednjoj Bosni, koja je bogata šumom, krov je često pokrivan drvenim letvicama, tzv. šindrom ili šimlom.

Ako je građeno u sušnim kamenim područjima Hercegovine, krov se pokrivao kamenom pločom. Dakle, koristio se samo onaj materijal koji je bio dostupan u neposrednoj okolini.

Naravno, za objekte koji su veći ili važniji (crkva, džamija, biblioteka, gradska uprava i sl.) pravili su se manji ustupci, te se materijal naručivao prema projektovanom rješenju.

Samoj pripremi materijala prilazilo se sa ozbiljnošću. Kako nije bilo pripremljenih i standardizovanih materijala (cement u vrećama, keramičke pločice, kutije sa bojama za zidove i sl.) materijal se pripremao smišljeno i dugo. Da bi se uzelo drvo iz šume, sjeklo bi se u periodu kasne jeseni, kada zamru svi biološki procesi, jer je tada drvo već na samom početku suhlje. Stabla bi se posjekla, isjekli bi se građevinski elementi i onda bi se ostavili da se suše na mjestima gdje ima propuha.

Sam proces sušenja trajao bi i do pet godina. Tako dobijen građevinski element već bi prošao sve procese skupljanja i širenja, dostigavši idealnu vlažnost za ugrađivanje.

Isto je bilo sa krečom. Krečni kamen bi se iskopao iz krečne stijene i potom se ispekao u posebnim pećima na drvo. Nakon pečenja kamen bi se potopio u vodu i tako bi stajao na otvorenom prostoru godinama, u posebno napravljenim rupama u zemlji. Takav kreč bi prošao sav neophodan hemijski proces i ne bi pucao prilikom miješanja sa pijeskom, kozijom ili konjskom dlakom, jajetom, ciglenim prahom i sl.

Kamen se pripremao nešto brže jer priprema nije obuhvatala hemijske procese, ali ga je, s druge strane, trebalo obraditi, isklesati te očešljati za ugradnju dovratnika ili doprozornika. A nerijetko su se od kamena klesali i dekorativni elementi za zatvaranje prozora, ukrašavanje prostora iznad prozora, vrata ili ispod krova, te za elemente krovnih vijenaca. Samo klesanje je bio dug proces, koji se obavljao ručno.

AKTIVIRAJ SE I...

UPOZNAVANJE SA MATERIJALIMA

trajanje: 10 - 15 minuta

Tokom ove uvodne aktivnosti, koja se u pravilu izvodi na otvorenom prostoru, potrebno je učesnike upoznati sa osnovnim terminima u vezi sa kulturnim naslijeđem i tradicionalnim tehnikama gradnje. U tu svrhu potrebno je koristiti Prilog br. 1, koji se nalazi u priručniku.

Nakon uvodnog predavanja potrebno je upoznati učesnike sa konceptom obilaska izabranog spomenika kulture. Važno je napomenuti da se tokom upoznavanja sa konceptom obilaska i samog obilaženja određenog spomenika od učesnika očekuje aktivno preuzimanje uloge “istraživača”.

OBILAZAK I ISTRAŽIVANJE KULTURNOG SPOMENIKA UČINI SVOJIM DVOČAS / 90`

trajanje: 50 minuta

Za uspješnu realizaciju ove aktivnosti potrebno je učesnike odvesti do izabranog spomenika i na licu mjesta ih podijeliti u radne grupe. Njihov zadatak je da obiđu objekat te da pažljivo pregledaju sve građevinske elemente: krov, zidove, fasadu, prozore, vrata i sl.

Nakon opservacije potrebno je potaknuti učesnike da međusobno podijele i objasne svoje zabilješke. Ova diskusija može se potaknuti sljedećim predloženim pitanjima: Da li ste vidjeli i prepoznali date elemente objekta? Da li ste vidjeli nešto interesantno? Nešto što niste prethodno zapazili? Da li vam je ovaj objekat otprije poznat?

Nakon završenih kratkih izlaganja moguće je upitati svaku grupu da se fokusira na po jedan element/segment razmatranja i da ga detaljno opiše. Naprimjer, ako je riječ o drvetu, onda trebaju obratiti pažnju da li je na tim dijelovima moguće vidjeti tragove korištenih alatki (udubljenja nastala od procesa tesanja ili, npr, radijalne tragove mehaničkog alata), ima li boje, je li drvo popucalo i sl.

Nakon završenog promatranja materijala potrebno je otvoriti diskusiju pitanjima kao što su: Da li ste vidjeli obojene drvene elemente? Koje je boje fasada? Da li je fasada od kamena, drveta, maltera ili nečega drugog? Jesu li prozori drveni ili su od nekog drugog materijala? Da li ste uočili određene neravnine na kamenu ili je kamen čist, bez ikakvih tragova?

Napomena: Dužina ove aktivnosti definiše se u skladu sa odabranom lokacijom na kojoj će biti realiziran terenski dio nastave i u skladu sa odabranim kulturnim spomenikom.

OBILAZAK I ISTRAŽIVANJE KULTURNOG SPOMENIKA UČINI SVOJIM ŠKOLSKI ČAS / 45`

trajanje: 20 minuta

Za uspješnu realizaciju ove aktivnosti potrebno je učesnike odvesti do izabranog spomenika i na licu mjesta ih podijeliti u radne grupe. Zadatak učesnika je da obiđu objekat te da pažljivo pregledaju sve građevinske elemente: krov, zidove, fasadu, prozore, vrata i sl.

Nakon opservacije potrebno ih je potaknuti da međusobno podijele i objasne svoje zabilješke.

Ova diskusija se može podstaći sljedećim predloženim pitanjima: Da li ste vidjeli i prepoznali date elemente objekta? Jeste li vidjeli nešto interesantno? Nešto što niste prethodno zapazili?

Da li vam je ovaj objekat otprije poznat?

Nakon završenih kratkih izlaganja moguće je upitati svaku pojedinačnu grupu da se fokusira na po jedan element/segment razmatranja i da ga detaljno opiše. Naprimjer, ako je riječ o drvetu, onda trebaju obratiti pažnju da li je na tim dijelovima moguće vidjeti tragove korištenih alatki (udubljenja nastala od procesa tesanja ili, npr, radijalne tragove mehaničkog alata), ima li boje, je li drvo popucalo i sl.

Nakon završenog posmatranja materijala potrebno je otvoriti diskusiju pitanjima kao što su: Da li ste vidjeli obojene drvene elemente? Koje je boje fasada? Da li je fasada od kamena, drveta, maltera ili nekog drugog materijala? Jesu li prozori drveni ili su od nečega drugog? Da li ste uočili određene neravnine na kamenu ili je kamen čist, bez ikakvih tragova?

Napomena: Dužina ove aktivnosti definiše se u skladu sa odabranom lokacijom na kojoj će biti realiziran terenski dio nastave i u skladu sa odabranim kulturnim spomenikom.

RAZGOVARAJ… trajanje: 10 - 15 minuta

Kroz razgovor i diskusiju s učesnicima moderator se treba osvrnuti na cjelokupan proces radionice.

Moderirana diskusija pretpostavlja postavljanje pitanja, pažljivo slušanje komentara svakog učesnika, parafraziranje odgovora, komentiranje i povezivanje iznesenih ideja. Diskusija se može voditi sa lokalnim majstorom ili bez njega. Ukoliko se bude odvijala u dogovoru sa majstorom, potrebno je obratiti pažnju na sljedeće: tokom razgovora majstor treba obrazložiti i pojasniti sve tragove koje su učesnici primijetili i spomenuli. Naprimjer, ako su učesnici uočili čudne neravnine na drvenim vratima ili prozorima, majstorim treba pojasniti da je to trag rada sjekire, ili teslice, ili dlijeta. Ako su, pak, primijetili tragove na kamenu, majstor im treba objasniti da je to trag češlja ili pijuka kojim se obrađuje kamen.

Osim navedenog, poželjno bi bilo zamoliti majstora da ukratko predstavi i objasni čime se bavi i od koga je naučio zanat. Tom prilikom moguće je i same učesnike navesti na razgovor o tome da li bi se i oni voljeli baviti ovim ili nekim drugim sličnim zanatom i da ujedno obrazlože svoje argumente.

PODIJELI SA DRUGIMA… trajanje: 5 - 10 minuta

• O čemu smo razgovarali danas?

• Koji su vaši utisci tokom rada?

• Da li smo danas naučili nešto novo i, ako da, navedite primjer?

• Da li je neko od vas imao/la prethodno znanje o ovoj temi? Ako da, možete li to podijeliti sa ostatkom grupe?

• Možete li s nama podijeliti vašu najveću zabludu ili iznenađenje vezano za današnju temu?

• Da li i na koji način možete usvojeno znanje i informacije povezati sa vašim svakodnevnim interesima i aktivnostima u školi i izvan nje?

UČINI SVOJIM...

Nakon realizirane radionice edukatori mogu potaknuti učesnike da u slobodnom vremenu lociraju historijski objekat u blizini kuće u kojoj žive i naprave kratku analizu materijala od kojeg je objekat sagrađen, vodeći računa o svim detaljima kao i tokom održane radionice.

Učesnici također mogu raditi i u grupama ako žive blizu jedni drugih i ukoliko to žele.

RADIONICA 2 Znacaj digitalizacije kulturno-historijskog naslijeda Tatjana Mijatovic

PRIPREMI SE I DEFNIŠI...

3D skeniranje: Metod dobijanja oblika i veličine objekta, tj. njegove trodimenzionalne predstave bilježenjem x, y i z koordinata njegove površine i konvertovanje tih podataka u digitalne putem kompjuterskih programa.

Digitalizacija: To je proces preobrazbe informacija (predmet, slika, zvuk, dokument ili signal) u digitalni format, gdje je ta ista informacija organizirana u binarni podatkovni kod (bit i byte), odnosno u nule i jedinice, kako bi se te informacije mogle obrađivati, pohraniti i transportovati putem računara ili drugih elektronskih naprava, odnosno pomoćui računarskih programa.

Fotogrametrija: Generalno, fotogrametrija je inžinjerska disciplina i kao takva je pod ogromnim utjecajem razvoja kompjuterske nauke i elektronike, pa je samim tim (kao i mnoge druge discipline) podložna konstantnim promjenama.

Svoju najveću promjenu doživjela je sa prijelaza iz analognog u digitalno. Ne postoji univerzalno prihvaćena definicija fotogrametrije. Sam termin potiče od grčkih riječi phos ili phot (svjetlo), gramma (slovo ili nešto nacrtano) i metrein (imenica glagola mjeriti). Fotogrametriju ćemo stoga definisati kao nauku dobijanja pouzdanih informacija o svojstvima površina i objekata bez fizičkog kontakta sa tim objektima, te i mjerenja i tumačenja tih podataka. Jednostavnija definicija kaže da je to nauka mjerenja putem fotografija, odnosno, određivanje tačnih pozicija svih tačaka sa površine mjerenog objekta.

CILJEVI Potaknuti učesnike na razmišljanje o očuvanju, zaštiti i promociji zajedničkog kulturnog naslijeđa posredstvom novih mogućnosti koje nam pruža digitalna tehnologija. Ishod je približavanje kulturno-historijskog naslijeđa putem izrade 3D modela, digitalne predstave predmeta, razmišljanjem o njihovoj važnosti i promocijom tih radova iz svog okruženja na društvenim mrežama. Kroz rad na izradi modela učenici se upoznaju sa jednim od načina digitalizacije predmeta, odnosno izrade njegove digitalne replike i mogućnostima koje se pružaju u smislu dalje prezentacije i obrade modela. Učesnici radionice će ovladati metodom pretvorbe fotografija u 3D model.

PROCES RADA Za ovu radionicu potrebno je prethodno pripremiti predmete koje će učesnici digitalizirati, odnosno skenirati u 3D. Predmeti trebaju predstavljati naslijeđe, a dimenzijama bi trebali omogućavati lahko manipulisanje u učionici. Važno je za ovu radionicu, za početni nivo, odabrati predmete jednostavnijeg volumena, a za budući rad mogli bi poslužiti i komplikovaniji predmeti.

Moguće je i prethodno odabrati spomenike ili dijelove spomenika kulture koji bi bili pogodni za ovu vježbu, pa bi u tom slučaju svaka grupa na početku radionice išla na lokalitet da tamo snimi fotografije potrebne za 3D sken.

2

Svaka grupa trebala bi imati jedan računar koji ima pristup internetu, jer je za rad aplikacije koja se koristi za ovu vježbu internet neophodan, a krajnji rezultat potrebno je poslati na e-mail adresu Fondacije „Kulturno naslijeđe bez granica“.

Podatke o konkretnom spomeniku kulture također tražimo na internetu.

Osim računara sa Windows operativnim sistemom, možemo koristiti i tablete sa Android OS-om ili iPad. Prije početka radionice, potrebno je instalirati Autodesk-ov besplatni program 123D Catch, koji možete preuzeti sa linka: http://www.123dapp.com/catch#download.

Tu možete naći linkove za Windows OS, App Store ili Google Play.

Nakon instalacije, za rad programa potrebno je logovanje u program 123D Catch sa slijedećim podacima: username: mtatjana@lol.ba password: CHw8CHw8

METODOLOGIJA RADA Voditelj radionice treba da pripremiti za svaku grupu učesnika po jedan predmet ili prethodno odabrati spomenike/dijelove spomenika koje će učesnici fotografirati na lokaciji.

Predmeti bi trebali biti jednostavnijeg volumena kako bi svi učesnici uspješno prošliradionicu bez obzira na predznanje o modeliranju. Dimenzije su također ograničene za predmete koji će biti u učionici radi lahke manipulacije predmetom. Za arhitektonske detalje, odnosno spomenike ili dijelove spomenika, vrlo je važno da su pristupačni, odnosno da je moguće snimiti niz fotografija predmeta bez potrebe korištenja, naprimjer,ljestve.

Na samom početku radionice potrebno je svakom učesniku dati pripremljeni materijal, koji će biti od pomoći za razumijevanje i uspješno obavljanje zadatka (podijeliti prilog).

Ukratko upoznati učesnike sa tokom radionice. Podijeliti učesnike u grupe od 4 do 5 učesnika i razmjestiti ih tako da mogu sjediti i raditi zajedno. Svaka grupa na kraju radionice trebala bi objasniti proces rada, izložiti zapažanja i sa kolegama diskutovati o poteškoćama na koje je naišla tokom procesa, načinima kako ih je prevazišla i zapažanjima do kojih je došla u cilju poboljšanja kvaliteta 3D skena, te prezentirati ukratko svoj rad i izložiti ideje šta bi uradili sa skeniranim predmetom.

POTREBNI MATERIJALI Edukator/organizator obezbjeđuje: Kompjuter/tablet sa pristupom internetu, za svaku grupu po jedan. Papiri i olovke za zabilješke, za svakog učesnika/cu. Predmeti koji predstavljaju kulturnohistorijsko naslijeđe.

Učesnici donose: Mobilni telefoni sa kamerom (u vlasništvu učesnika/ca) ili digitalni fotoaparati.

Fotografije je moguće snimiti i tabletom.

TEMATSKE JEDINICE KOJE VEŽEMO ZA OVU TEMU Tematske jedinice koje su u vezi sa ovom temom pripadaju različitim školskim predmetima koji se izučavaju u nastavnom procesu srednjih škola u Bosni i Hercegovini, a u najvećoj mjeri se povezuju sa lekcijama iz predmeta kao što su historija, društvo, kultura i religija, sociologija, likovna kultura, bosanski/hrvatski/srpski, informatika itd.

UPOZNAJ SE...

Prilog 1

3D SKENIRANJE Razni su tipovi tehnologija za 3D skeniranje na tržištu, od komercijalnih „game controller-a“ do industrijski dizajniranih uređaja za detaljno skeniranje. Najčešće korištene tehnologije možemo podijeliti u tri grupe: • uređaji koji koriste projekciju jednog laserskog snopa kako bi izmjerili visinu, debljinu ili poziciju predmeta;.

• uređaji koji koriste projiciranu lasersku liniju da bi stvorili profil presjeka, odnosno kako bi izmjerili konturu predmeta. Pomjerajući projiciranu liniju duž predmeta stvaramo 3D model tako što povezujemo niz kontura;.

• uređaji koji koriste strukturalno svjetlo (ne laser) i stereo viziju da bi generirali podatke o volumenu predmeta.

Razvojem kompjuterske nauke i elektronike povećale su se mogućnosti 3D dokumentovanja pomoću fotogrametrije. Novina koju su proizvele mnoge softverske kuće koje se primarno bave 3D dizajnom omogućava svima da konvertuju svoje fotografije u 3D modele. Da su modeli detaljni i ozbiljni, moći će se uvjeriti učesniciove radionice. Modeli koji nastaju ovom metodom pružaju nebrojene mogućnosti ne samo stručnjacima već svima. Svi tako postaju dokumentaristi/kinje i čuvari/ke kulturno-historijskog naslijeđa. Za ovu metodu, odnosno za kvalitet 3D modela, presudno je svjetlo i optika na fotoaparatu. Bolja fotografija podrazumijeva i bolji, jasniji, definiraniji 3D model. Dijeleći naš rad sa online zajednicom, širimo znanje o našem kulturno-historijskom naslijeđu, a to nam digitalna tehnologija upravo omogućava, brzo i lahko.

Mnogobrojni su primjeri gdje je digitalna tehnologija odgovorila izazovima koje nam priređuje kulturno-historijsko naslijeđe:

1.PROJEKAT MOSUL 1 Postupak: generiran je 3D model originalne skulpture pomoću fotografija prikupljenih nakon uništavanja2, koje su godinama posjetioci muzeja u Mosulu3 snimali.

Na ovaj način sačuvane su informacije o tome kako je skulptura izgledala prije oštećenja, na osnovu čega će se moći izvršiti rekonstrukcija. Tada je široj javnosti moguće predstaviti šta je uništeno, a što sigurno ne bi moglo biti jasno gledajući hrpu kamenih fragmenata.

Uuništena muzejska skulptura svećtenika iz drevnog grada Hatra

Fotogrametrijski 3D model skulpture prije uništavanja

Prilog 2 Mnogobrojni su primjeri gdje je digitalna tehnologija odgovorila izazovima koje nam priređuje kulturno-historijsko naslijeđe:

1. CASTELLO DI SAN MARTINO DALL'ARGINE, MANTOVA, ITALIJA4 Postupak: generiran je 3D model originalnog dijela oltara sa oštećenjem, nakon čega je izrađen precizan 3D model nedostajućeg dijela, isprintan pomoću 3D printera i postavljen tačno na mjesto.

Sada je svim posjetiocima nedvojbeno jasno kako je oltar izgledao prije oštećenja, jasno je istaknut i njegov rekonstruirani dio.

Oltar sa oštećenom skulpturom

Oltar sa isprintanim nedostajućim dijelom

2. ZEUSOVA MERMERNA BISTA, THE BRITISH MUSEUM5 Muzejski predmet je skeniran i svim posjetiocima je data mogućnost da preuzmu model sa internetske stranice i izrade 3D print. Na taj način svako ko je u mogućnosti da printa može imati vjernu kopiju ovog i drugih neprocjenjivo vrijednih predmeta u svom vlasništvu.

Zeusova mermerna bista

Skenirani 3D model Zeusove biste

6. NAKIT INSPIRISRAN KULTURNO-HISTORIJSKIM NASLIJEĐEM6 Drevni simbol poslužio je kao inspiracija za predmet savremene namjene – privjesak.

Ovakvim 3D modeliranjem, nečemu što pripada davnoj prošlosti dajemo novi život i čuvamo ga od zaborava. Model je dostupan na internetu sa priloženim objašnjenjem.

Drevni keltski simbol trostruke spirale

Privjesak inspirisan simbolom

Prilog 3 MITOVI I ČINJENICE • 3D vizualizacija samo je lijepa predstava nečega napravljena bez ikakvog inžinjerskog znanja i preciznosti Sigurno ne možemo govoriti jednako o svim vizualizacijama ikada napravljenim, ali naše modele „gradimo“ na osnovu stvarnih podataka. Da bismo napravili dobru 3D vizualizaciju, potrebno je izvršiti opsežno istraživanje o materijalima i konstrukciji samog objekta/predmeta, te o primijenjenim tehnikama gradnje/izrade.

• Kulturno-historijskom naslijeđu nije potrebna 3d vizualizacija i digitalizacija Potrebna je iz više razloga, a njihov broj se rapidno povećava kako napreduje kompjuterska tehnologija i elektronika. Važno je objektivno prikupiti što više informacija kako bi sve odluke vezane za intervenciju na kulturno-historijskom naslijeđu bile zasnovane na tačnim podacima.

Važan segment u očuvanju kulturno-historijskog naslijeđa jeste i edukacija. Digitalne tehnologije nam omogućavaju nove i zanimljive načine predstavljanja, što je važno i za edukaciju i za turizam vezan uz kulturno-historijsko naslijeđe. Često nam precizni 3D skeneri mogu otkriti tragove alata u kamenu ili natpise koji oku nisu vidljivi, moguće je vrlo lahko i precizno detektovati propadanje nekog spomenika. Digitalne tehnologije u kombinaciji sa savremenim tehnologijama prospekcije mogu skratiti godine rada potrebne za istraživanje ili određivanje nekog oštećenja, a da pri tome ne oštetimo spomenik više nego što je nužno za njegovu stabilizaciju. Tako je 3D vizualizacija odavno prestala biti dekoracija nekom istraživanju, već je postala virtuelni prostor za testiranje, potvrđivanje i upoređivanje različitih naučnih hipoteza.

• Djecu ne treba digitalno opismenjavati jer je to manje važno od matematike i historije Svakodnevne aktivnosti, poput kupovine, telefoniranja ili bankarstva odavno zahtijevaju digitalne vještine (potrebne za interakciju sa digitalnim tehnologijama) i time ih čine neophodnim.

Te vještine su još potrebnije u životu svakog profesionalca, jer ne postoji profesija koja je lišena digitalne tehnologije. Važno je ulagati u povećanje digitalnih vještina, jer uko liko to ne činimo, nećemo biti punopravni članovi društvene zajednice. Dalje posljedice za nauku i napredak su nesagledive.

• Digitalne tehnologije zahtijevaju mnogo novca Ukoliko smo sposobni dugoročno sagledati potrebe i znamo mogućnosti naše digitalne opreme, brzo ćemo se uvjeriti da smo dobili mnogo više nego što smo uložili. Osim trenutnih, uvećanih mogućnosti, dugoročno smo uštedili mnogo vremena.

• Najveći problem digitalnih tehnologija jeste čuvanje podataka Ovaj problem se odnosi na medije na kojima trebamo dugotrajno i sigurno pohraniti podatke, ali i na aplikacije koje su podložne promjenama, pa se dešava da nešto što smo snimili prije, naprimjer, 10 godina danas nismo u mogućnosti otvoriti u novim aplikacijama. Čuvanje digitalnih podataka zbog toga zahtijeva planiranje, raspodjelu resursa i primjenu najboljih metoda i tehnologija očuvanja. Zbog toga je jasno da očuvanje dostupnosti digitalnih podataka podrazumijeva kombinaciju politike, strategije i akcije kako bi nam digitalni podaci ostali uvijek dostupni bez obzira na izazove medija za pohranjivanje podataka i tehnoloških promjena.

AKTIVIRAJ SE I...

PRAVILNO FOTOGRAFIRANJE PREDMETA?

trajanje: 10 - 15 minuta

Učesnici radionice trebaju savladati tehnike fotografiranja predmeta tako da fotografije budu dobre za generiranje njegovog 3D modela.

Nije potrebno neko posebno predznanje o fotografiji ili 3D modeliranju za ovu radionicu.

Bitno je da je snimka oštra i da se na njoj jasno vide detalji koje želimo da se vide i na 3D modelu. Također je važno da se predmet ne pomjera tokom fotografiranja, već da se fotograf kreće oko predmeta. Moramo znati da se ono što se ne vidi na fotografijama neće vidjeti ni na 3D modelu, tako da je potrebno pronaći ugao slikanja pod kojim će vidljivost biti maksimalna.

Za potrebe prve aktivnosti u okviru dvočasa, učesnici radionice trebaju na putu u školu primijetiti, odabrati i fotografirati detalje sa kulturno-historijskih spomenika koji će im kasnije poslužiti kao inspiracija za izradu 3D modela. Veličina, ornament, historijski period i slično tome. nisu presudni u odabiru inspiracije. Osim navedenog, potrebno je instalirati besplatnu verziju programa NetFabb (basic), koju, ukoliko ga već nemamo instaliranog na računaru, možemo preuzeti sa stranice http://www.netfabb.com/downloadcenter.php?basic=1.

Program je potrebno registrirati putem validne e-mail adrese kako bismo imali besplatnu verziju.

3D MODELIRANJE UČINI SVOJIM DVOČAS / 90`

trajanje: 45 minuta

Centralna aktivnost sastoji se od dvije zasebne aktivnosti koje se mogu realizirati u nekoliko radnih grupa od 4–5 učesnika.

AKTIVNOST I Svaka grupa prvo treba pregledati sve svoje fotografije naslijeđa i odabrati konkretan motiv koji će nam poslužiti kao inspiracija za 3D model predmeta. Nakon odabira potrebno je uraditi crno-bijeli crtež kao na primjeru br. 1.

1. Crno-bijeli crtež ornamenta (Ovaj model se nalazi na stranici kao primjer za radionicu.)

Naredni korak je prijava na stranicu www.shapeways.com sa slijedećim podacima: username: ucini_svojim password: CHwBCHwB Kliknuti na „Apps“, a zatim na „2D to 3D“ da bismo vidjeli sljedeće:

2. Otvorena stranica sa online alatom za 3D modeliranje

Ovdje trebate učitati vašu crno-bijelu sliku. Ono što je crne boje moći će se podići po Z-osi i tako će nastati 3D model.

Nakon učitavanja slike moći ćete podesiti najveću X ili Y dimenziju vašeg modela, ali i debljinu, odnosno Z dimenziju. Nakon podešavanja pritisnite dugme „update view“ da biste vidjeli promjene koje ste napravili. Kako to treba izgledati, možete vidjeti na slijedećoj ilustraciji.

3. Podešavanje debljine (thickness) i širine (width) vašeg modela, izraženo u milimetrima

Ukoliko sada pogledamo modele na svom profilu na www.shapeways.com, vidjet ćemo sljedeće:

4. Pogled na model na internetskoj stranici shapeways.com

Ono što nedostaje kako bi slika o našem predmetu bila potpuna jeste opis. Našem predmetu značajno povećava vrijednost upravo taj opis, tačnije njegova veza sa naslijeđem i priča koju ćemo ispričati. Zbog toga je važno prikupiti što tačnije podatke o spomeniku koji nas je inspirisao i ispričati to na jednostavan i zanimljiv način. Važno je i odabrati jednu od ponuđenih kategorija kako bi drugi ljudi mogli lakše pronaći model koji smo napravili.

5. Postavljanje naziva (title) i, opisa (description) modela i odabir kategorije po kojoj će se moći lahko pretraživati

Naredni korak jeste predstaviti vaše kreacije na društvenoj mreži Facebook. Da biste to učinili, potrebno je link za dijeljenje na internetu kopirati i poslati ili porukom na Facebook stranicu „CHwB BiH“ ili na e-mail adresu bih@chwb.org.

Slijedeće šta trebate uraditie jeste preuzeti model sa internetske stranice da biste ga sačuvali, odnosno kako biste ga kasnije pripremili za 3D printer.

6. Preuzimanje novoizrađenog modela sa internetske stranice shapeways.com

7. Netfabb Basic aplikacija kojom vršimo pretvorbu iz .x3db u .stl format

Ovaj model ima ekstenziju .x3db, vrstu 3D fajla prilagođenu za lahko korištenje na internetu.

Da bismo printali model, potreban nam je .stl format fajla, koji je prilagođen da bude lahko razumljiv 3D printerima. Zbog toga je važno da izvršimo konverziju iz jednog formata u drugi.

To ćemo učiniti putem besplatne aplikacije Netfabb Basic na slijedeći način: Pritiskom na padajući meni „Project“ kliknut ćemo na komandu „Open“ i odabrati naš preuzeti model (x3db). Model bi se trebao učitati i prikazati na radnoj površini. Zatim selektujemo naš model klikom na njega. Potom otvaramo padajući meni „Part“ i klikamo na komandu „Eexport part“, pa na slijedeću „Aas STL“, biramo ime modela i mjesto gdje ćemo ga snimiti u .stl formatu.

8. Konvertovanje modela iz .x3db u .stl format

Sada je naš 3D model u pravom formatu (stl) i moguće ga je isprintati na 3D printeru. Da bismo to uspješno obavili, potrebno je slijediti uputstva proizvođača vašeg 3D printera. Tu podešavamo finoću printanih slojeva, kakvu unutrašnju strukturu modela želimo i u kojoj boji ili materijalu želimo isprintati naš model.

AKTIVNOST II Rad se odvija u grupama od 4-5 učesnika.

Prvo treba fotografirati8 objekat čiji ćemo 3D model generisati. Nije nužno da su sve fotografije sa istog fotoaparata, ali je bolje i jednostavnije.

1. Položaji fotoaparata prilikom fotografiranja predmeta

Naredni korak je pokretanje programa 123D Catch9 i prijava sa slijedećim podacima nakon što kliknemo na „Create a New Capture“: username: mtatjana@lol.ba password: CHw8CHw8 Ovdje trebate učitati vaše fotografije poredane u nizu.

2. Otvorena aplikacija 123D Catch

Nakon učitavanja fotografija, moći ćete promijeniti njihov redoslijed ukoliko to niste učinili prije učitavanja.

3. Selekcija fotografija za učitavanje u program

4. Popunjavanje osnovnih podataka o predmetu/spomeniku

Ono što nedostaje kako bi slika o našem predmetu bila potpuna jeste opis. Zbog toga je važno prikupiti što tačnije podatke. Važno je i odabrati jednu od ponuđenih kategorija kako bi drugi ljudi mogli lakše pronaći model koji smo napravili.

5. Koraci učitavanja fotografija, kreiranja modela online i preuzimanja gotovog modela nazad na računar/tablet

6. Čišćenje nepotrebnih dijelova modela

Ono što možemo primijetiti jeste da 3D model sadrži više od onog što nam treba, tj. iz fotografija je generisana i podloga i okolina predmeta, što nama nije potrebno, odnosno nevažno je za naš model. Zbog toga ćemo se poslužiti alatima datim u programu i selektovat ćemo pažljivo ono što želimo obrisati. To su prva i druga kućica s lijeva na desno na alatnoj traci10. Selektovano će pocrveniti i ako je to ono što trebamo obrisati, to ćemo uraditi pritiskom na dugme „Ddelete“ na tastaturi (ili u padajućem „Eedit“ meniju pritiskom na komandu „Ddelete“).

7. Model očišćen od pozadine i podloge i slučajno generisanih dijelova

Sada kada je model očišćen, možemo korištenjem padajućeg menija sa zadnje desne komande kliknuti na prikaz bez materijala, odnosno triangularnu mrežu kako bismo jasno vidjeli detaljnost našeg modela. Tu također možemo podesiti providnost, zatim upaliti/ugasiti putanju kamere i sl.

8. Pogled na objekat i njegovu triangularnu mreĹžu

9. Eksportovanje videa

Možemo eksportovati video našeg predmeta tako što ćemo kliknuti na komandu sa slikom filmske trake, podesiti željenu rezoluciju i snimiti fajl na željeno mjesto. Video je još jedna stvar zbog koje će drugim ljudima biti mnogo lakše da vide kako taj predmet izgleda, pa nam to može pomoći prilikom prezentacijei našeg rada. Bez pravljenja ikakve dodatne, nove putanje kojom će se video kamera kretati, prema osnovnim postavkama putanja je ona koju smo prošli snimajući naše fotografije za model.

Ukoliko želimo, možemo snimiti naš model na željeno mjesto, ali i ne moramo jer se model nalazi u Autodeskovom cloud-u i sljedeći put kada otvorimo aplikaciju, moći ćemo ponovo otvoriti sve naše modele.

Ukoliko želimo dodatno raditi na našem modelu (izvršiti, npr,. rekonstrukciju nedostajućeg ili oštećenog dijela) u nekom od programa za 3D modeliranje, potrebno ga je eksportovati u .fbx format. To je format koji možemo otvoriti u gotovo svim ozbiljnim programima za modeliranje, a značajan je i po tome što u sebi čuva informaciju o materijalu predmeta.

Jedna od dodatnih mogućnosti jeste i ta da se uz pripremu ovaj model može i isprintati na 3D printeru u određenoj razmjeri.

Naredni korak je predstavljanje vaše kreacije na društvenoj mreži Facebook. Da biste to uradili, predlažemo da vaše .fbx modele, podatke o predmetu i videomaterijale pošaljete na e-mail adresu bih@chwb.org.

RAZGOVARAJ… trajanje: 10-15 minuta

Kroz razgovor i diskusiju s učesnicima moderator se treba osvrnuti na cjelokupan proces radionice.

Moderirana diskusija pretpostavlja postavljanje pitanja, pažljivo slušanje komentara svakog učesnika, parafraziranje odgovora, komentiranje i povezivanje iznesenih ideja.

• Šta smo danas uradili?

• Možete li opisati korake kroz koje smo prošli?

Moderator treba ponoviti i parafrazirati odgovore učesnika i bilježiti na tablu radi sumiranja rezultata.

PODIJELI SA DRUGIMA… trajanje: 5 - 10 minuta

• Da li se kulturno naslijeđe tiče svih nas?

• Šta smo danas naučili o 3D modeliranju?

• Zašto su mogućnosti 3D modeliranja važne za kulturno naslijeđe?

UČINI SVOJIM...

Slične vježbe moguće je izvesti radeći sa bliskim prijateljima ili na nivou cijele škole. Rad podrazumijeva prikupljanje vlastitih fotografija i njihovu 3D obradu. Nakon prikupljanja različitih fotografija predmeta i njihove 3D prezentacije, zainteresirani učesnici zajedno sa edukatorima mogu formirati malu školsku izložbu, koja će biti vidljiva užoj i široj društvenoj zajednici.

Fusnote 1 http://projectmosul.org/ 2 Projekt je ubrzo obuhvatio i druga područja gdje je došlo do destrukcije kulturno- historijskog naslijeđa poput Katmandua u Nepalu ili Halepa i Palmire u Siriji.

3 Mosul, Irak 4 http://www.digitalmeetsculture.net/article/3d-printing-applied-to-cultural-heritage/ 5 https://sketchfab.com/models/9246efe1279543a784a08be62e6b96a8 6-7 http://www.shapeways.com/product/GU4TP9LGN/triple-spiral-symbolic-jewelry-pendant?li=shop-results&optionId=33721310 8 *.jpg, *.jpeg, *.jpe, *.tif, *.tiff formati digitalne fotografije.

9 Detaljna uputstva o korištenju ove aplikacije možete vidjeti na zvaničnoj stranici na linku: http://www.123dapp.com/howto/catch.

10 Na istom mjestu se nalaze i komande za rotiranje objekta, kretanje pogledom, uvećanje/umanjenje pogleda, i alatka sa francuskim ključem, koja služi za podešavanje vidljivosti različitih pomoćnih alata.

RADIONICA 3

Muzeji i kulturno naslijede dr. Asja Mandic

PRIPREMI SE I DEFNIŠI...

Kulturno naslijeđe: Kulturno naslijeđe, materijalno i nematerijalno, predstavlja ukupnost sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara što su ih ostavila prijašnja razdoblja i vremena, koja se čuvaju u sadašnjosti kako bi poslužila budućim generacijama.

Muzej: Međunarodni savjet muzeja (International Council of Museums – ICOM) definirao je muzej kao stalnu, neprofitnu instituciju u službi društva i njegovog razvoja, otvorenu za javnost, koja prikuplja, čuva i zaštićuje, istražuje, komunicira i izlaže radi izučavanja, obrazovanja i uživanja materijalnih dokaza o čovjeku i njegovom okruženju.

Muzejska edukacija: Muzejska edukacija danas predstavlja jednu od najznačajnijih muzejskih funkcija kojom muzej ostvaruje svoju društvenu ulogu i funkciju. Obrazovna funkcija muzeja ostvaruje se kroz interpretaciju i izlaganje muzejskih eksponata. Ona pretpostavlja niz aktivnosti usmjerenih na povećanje dostupnosti muzejskih eksponata javnosti i uspostavljanje veza između zbirki i posjetilaca.

CILJEVI Upoznati učesnike s kulturnim naslijeđem: šta je to kulturno naslijeđe; kakva je njegova uloga u razumijevanju prošlosti; kakav je značaj kulturnog naslijeđa kao spone između prošlosti i budućnosti; šta ono predstavlja u kontekstu definiranja vlastitog identiteta, kao i kolektivnog identiteta, identiteta određene društvene sredine, naroda/nacije i njegove održivosti.

Potaknuti učesnike na razmišljanje o ulozi muzeja u procesima prikupljanja, čuvanja, izučavanja, obogaćivanja i afirmacije kulturnog naslijeđa.

Kroz praktične aktivnosti stimulirati radoznalost i participaciju kod učesnika, omogućiti im da kroz okvir vlastitih interesovanja, znanja i iskustava usvajaju znanja o kulturnom naslijeđu i ulozi muzeja u njegovom očuvanju, razumijevanju i vrednovanju.

Podsticanje i motivisanje učesnika na aktivno učešće u procesima definiranja, čuvanja, intepretacije, i promocije kulturnog naslijeđa kroz praktičnu aktivnost kroz koju se upoznaju sa osnovnim muzejskim funkcijama i ulogom edukacije i socijalne medijacije u procesima istraživanja, vrednovanja i zaštite materijalnog i nematerijalnog naslijeđa.

Podsticanje procesa iskustvenog učenja kroz grupnu diskusiju, dijalog, procese socijalizacije i komunikacije gdje se, stimuliranjem aktivnog učešća pojedinca uz društveno posredovanje, usvajaju nova znanja, koja se u odnosu na postojeća znanja i iskustva postepeno nadograđuju. Na taj način znanje se konstruira u svijest aktivnošću i ličnim doživljajem tog procesa.

PROCES RADA Proces rada odvija se u nekoliko faza/aktivnosti: pripremna, uvodna, centralna, završna faza, tj. faza zaključivanja i refleksije.

U pripremnoj aktivnosti edukator treba informirati učesnike o temi radionice i motivirati ih na aktivno učešće davanjem uputa da na dan održavanja radionice treba donijeti predmet koji je značajan za njih i za njihovu porodicu, koji nešto govori o njima, o porodičnoj prošlosti, o uspomenama….

U uvodnoj aktivnosti učesnici se kroz proces pitanja-odgovori, postepeno

3

upoznaju s temom naslijeđa gdje edukator ima ulogu facilitatora tj. ne daje odgovore već samo usmjerava i moderira diskusiju. Tokom ove aktivnosti želimo da učesnici spontano, samostalno odgovaraju na pitanja kroz okvir vlastitih znanja, iskustava, interesovanja i motivacija, da bi postepeno, kroz praktičnu aktivnost i moderiranu diskusiju došli do razumijevanja pojma kulturnog naslijeđa, njegovog značaja u savremenom društvu i ulozi muzeja u tom kontekstu. Edukator ne treba davati odgovore, već parafrazirati i bilježiti spontane reakcije učesnika i usmjeravati diskusiju ka definiranom cilju. Cilj ove aktivnosti je da kod učesnika podstakne proces mišljenja i njegove verbalizacije.

Centralna aktivnost, kroz iskustvo sa stvarnim predmetima, učesnike stimulira da postepeno, samostalno dolaze do zaključaka, tj. da se učenje odvija korak po korak, u progresivnim stadijima. Uvodna aktivnost koristi se kao polazna tačka, gdje se prave poveznice između ideja o naslijeđu i konkretnog predmeta koji treba da posluži kao sredstvo kojim se naslijeđe materijalizira, prenosi i tumači. U ovoj fazi učesnicima radionice daju se praktične smjernice (kojim kategorijama predmet opisati i kako ga predstaviti) da bi se kroz proces prezentacije, interpretacije i moderirane diskusije u kojoj učestvuju svi, došlo do odgovora. Uloga edukatora je da djeluje kao moderator, motivator ili poticatelj stvaranja ideja, da stvara situaciju učenja u kojoj učesnici akivno sudjeluju i samostalno dolaze do zaključaka.

Treća, završna faza, je predviđena za osvrt na prethodne faze/aktivnosti radionice gdje je potrebno rezimirati rezultate, odgovoriti na nedoumice, otvoriti nova pitanja za diskusiju i razgovor, odnosno za zaključivanje i refleksiju. Bitno je naglasiti da su u ovom procesu učenja učesnici samostalno došli do novih saznanja, da je njihov lični kontekst postao integralnim segmentom procesa učenja tj. da se učenje odvijalo posredstvom njihovih ideja, samostalnih zaključaka i sposobnosti da ih artikuliraju, razmjenjuju i propituju, da raspravljaju o validnosti vlastitih stavova i stavova drugih kroz proces interakcije vršnjaka koji zajedno uče.

METODOLOGIJA RADA Metode koje se koriste tokom radionice su: učenje na temelju iskustva, učenje bazirano na postavljenom problemu (uz eventualno korištenje mentalnih mapa), učenje uz društveno posredovanja, učenje kroz otvorenu raspravu, učenje zasnovano na korištenju očiglednih sredstava (engl. object-based teaching), učenje bazirano na introspekciji.

POTREBNI MATERIJALI Edukator/organizator obezbjeđuje: stolove i stolice, flip chart ili tablu, post-it samoljepljive papire, markere, flomastere, index cards, linijari i krojačke trake za mjerenje; Učesnici donose: predmet za praktičnu aktivnost

TEMATSKE JEDINICE KOJE VEŽEMO ZA OVU TEMU Tematske jedinice koje su povezane s ovom temom pripadaju različitim školskim predmetima koji se izučavaju u nastavnom procesu srednjih škola u Bosni i Hercegovini, a u najvećoj mjeri povezuju se s lekcijama iz predmeta kao što su istorija, društvo kultura i religija, sociologija, likovna kultura, bosanski/srpski/hrvatski jezik itd.

UPOZNAJ SE...

Prilog 1

KULTURNO NASLIJEĐE I NJEGOV ZNAČAJ Kulturno naslijeđe, materijalno i nematerijalno, predstavlja najdragocjeniji dio prošlosti. Ono nam govori o tome da su različiti narodi živjeli u određenom geografskom, kulturnom i društenom kontekstu i njegova zaštita i afirmacija je od ključnog je značaja u definiranju kulturnog identiteta jedne društvene skupine, naroda, nacije. Kulturno naslijeđe nosi u sebi niz vrijednosti, svjedoči o različitim uticajima koji su dolazili i odlazili, ostavljali svoj specifičan pečat. Ono nam govori o prožimanju kultura, civilizacija, i svojoj dubokoj povezanosti s tlom i ljudima koji su ga stvarali. Stoga ono predstavlja autentičnu i iznimnu vrijednost ne samo za jedan narod/naciju, već u svojoj specifičnosti i različitosti postaje univerzalno i opće i predstavlja bogatstvo za čovječanstvo. Bez kulturnog naslijeđa, koje pretpostavlja vezu između kulture življenja, kulture odnosa čovjeka prema prostoru u kome egzistira i čovjeka prema čovjeku, nema budućnosti.

Kulturnom naslijeđu sve više prijeti uništenje ne samo zbog neadekvatne brige i atmosferskog zagađenja, već i zbog ubrzane kulturne, ekonomske i tehnološke globalizacije. Pod uticajem masovne kulture, interneta, facebook-a i sl. kulture nacionalnih zajednica postaju labilnije, jer se identificiraju s informacijama i pojavama koje cirukuliraju u internacionalnim mrežama, pa nastaje transnacionalna kultura koja nameće univerzalne vrijednosti. U tome najveću ulogu igraju dominantne kulture koje narušavaju tradiciju i dovode do nestajanja manjih kutura tj. njihovog kulturnog identiteta.

Svaka zajednica, svako društvo, svaka država treba da rade na pronalaženju, zaštiti, očuvanju, kreiranju, kulturnog naslijeđa, na edukaciji o materijalnom i nematerijalnom kulturnom naslijeđu i prenošenju znanja budućim generacijama.

DEFINICIJA KULTURNOG NASLIJEĐA Kulturno naslijeđe predstavlja ukupnost sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara što su ih ostavila prijašnja razdoblja i vremena, koja se čuvaju u sadašnjosti kako bi poslužila budućim generacijama. Kulturno naslijeđe može biti materijalno i nematerijalno. Materijalno naslijeđe čine pokretna i nepokretna kulturna dobra, od umjetničkog, antopološkog, arheološkog i historijskog značaja. Nepokretno naslijeđe čine spomenici kulture, spomenici arhitektonskograditeljskog naslijeđa, pa čak i čitave urbane i ruralne skupine uklopljene u krajolik, arheološki lokaliteti. Pokretno kulturno naslijeđe čine slike, skulpture, različiti predmeti, dokumenti, rukopisi… Materijalno naslijeđe predstavlja historijske činjenice o postojanju određene društvene i kulturne skupine, ljudi na određenom području, o njihovim precima koji su tu živjeli, koji su taj prostor stvarali, koji su gradili društveni i kulturni život.

Spomenici kulturnog i graditeljskog naslijeđa su svjedoci historije, oni sadrže informacije o kulturnim, društveno-političkim i ekonomskim prilikama jedne sredine kroz protekla vremena, utiču na interpretaciju historijskih događaja i činjenica u sadašnjosti i otvaraju nove mogućnosti za buduće generacije.

Kulturno naslijeđe nije samo naslijeđe koje je materijalizirano u spomencima, arhitektonskograditeljskom naslijeđu i predmetima, već ono pretpostavlja i nematerijalno naslijeđe koje je živo, koje se razvija , koje je utjelovljeno u društvenim relacijama. Nematerijalno naslijeđe nam pokazuje da kulturno naslijeđe nije vezano za prošlost, već za sadašnjost i budućnost.

Njegovo razumijevanje u sadašnjosti predstavlja vezu između prošlosti i budućnosti.

Ono uključuje jezik, tradiciju, običaje, usmenu predaju, rituale, izvedbene umjetničke forme i ono se prenosi s generacije na generaciju, najčešće usmenim putem. Takvo naslijeđe je dinamično, jer se konstantno obogaćuje u odnosu na to kako jedna društvena zajednica reagira na kulturno, društveno-političko i prirodno okruženje, na prošlost i sadašnjost i ono igra ključnu ulogu u procesima definiranja identiteta zajednice.

U kontekstu prepoznavanja, definiranja, očuvanja i zaštite kulturnog naslijeđa i podizanja svijesti o njegovom značaju, jedne od ključnih kulturnih institucija su muzeji.

Prilog 2 MUZEJ I KULTURNO NASLIJEĐE Muzeji su kulturne, javne, neprofitne i stalne ustanove koje prikupljaju, klasificiraju, istražuju, izlažu i čuvaju predmete i arhivsku građu kao materijalne dokaze koji svjedoče o čovjeku i njegovoj okolini, o postojanju ljudi i kultura na nekom prostoru kroz stoljeća. Muzejski predmeti su dio našeg materijalnog naslijeđa, oni su dokumenti vremena, života i djelatnosti i njihova zaštita, naučna obrada, prezentacija i interpretacija predstavlja značajan aspekt kulturnog naslijeđa jedne društvene grupacije, naroda/nacije. Muzeji imaju značajnu ulogu u očuvanju kulturnog naslijeđa, kao i generiranju znanja o njemu. Oni daju doprinos boljem razumijevanju kulturnog naslijeđa i njegove vrijednosti u kontekstu društvenog kulturnog i ekonomskog razvoja i učestvuju u procesu njegove transmisije budućim generacijama.

Međutim potrebno je razumjeti da muzeji nisu trezori, već dinamične institucije koje su otvorene za javnost, koje aktivno participiraju u društvenom i kulturnom životu jedne zajednice.

Oni su ne samo kulturne, već i naučne i obrazovne institucije, koje grade “javno znanje”.

Obrazovna funkcija muzeja direktno je vezana za njegovu društvenu ulogu i funkciju, jer ona pretpostavlja aktivnosti kojima se povećava dostupnost muzejskih eksponata javnosti i uspostavlja nit poveznica između zbirki i posjetilaca.

Edukativni rad neposredno je vezan za korištenje muzejskih zbirki, za izlaganje i interpretaciju muzejskih eksponata. Načinom postavke, različitim oblicima interpretacije (u vidu predavanja, teksta, slike, zvuka ili participacije učesnika kroz dijalog), muzej informira javnost o kulturnom naslijeđu, prezentira znanja ali i omogućuje prostor gdje se društvenom medijacijom proizvode i nova značenja u kontekstu historije, tradicije, običaja, memorije. Muzej djeluje i kao neka vrsta medijatora, on nudi prostor i artefakte, različite oblike interpretacije i obrazovne programe i aktivnosti koje stvaraju ambijent u kome se evociraju uspomene, gdje se odvija dijalog, gdje se razmjenjuju znanja i iskustva, vjerovanja i usmena predanja koja su i kolektivna i individualna, gdje se formiraju vrijednosti i značenja koja su vezana za materijalni predmet, a koja su dio i nematerijalnog kulturnog naslijeđa.

Prilog 3 MITOVI I ČINJENICE Naslijeđe kao termin je višeznačan i može da se odnosi na: biološko naslijeđe tj. sveukupnost svojstava prenesenih s roditelja na potomke; prenošenje s koljena na koljeno; prenošenje ostavštine prethodnih generacija. Naslijeđe može da pretpostavlja i ono značenje koje je vezano za kulturno naslijeđe tj. kulturna dobra i kvalitet života, koji su ostavila prijašnja razdoblja i vremena i koje se čuva u sadašnjosti kako bi poslužilo budućim generacijama.

U odnosu na prethodnu definiciju, naslijeđe pretpostavlja nešto što je dio našeg ličnog identiteta, naših korijena, osjećaja pripadnosti, pitanja ko smo mi, ko su nam preci, kako su živjeli i kako se ono što su nam oni ostavili reflektira na sadašnjost kao i na budućnost. Naslijeđe nam pomaže da razumijemo prošlost. Svi mi sakupljamo i čuvamo različite uspomene, vlastite i porodične i ostavljamo ih budućim generacijama: predmete, slike, dokumente, usmene predaje, pjesme, video i audio snimke koji služe kao sredstva kojim se naslijeđe stvara i putem kojih se ono predstavlja i prenosi iz sadašnjosti u budućnost. Kulturno naslijeđe je stoga lako razumijeti kao ukupnost sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara iz prošlosti. Ono predstavlja značajan aspekt identiteta pojedinca kao i kolektivnog identiteta, identiteta zajednice, društva, nacije.

Muzej funkcionira na sličan način kao pojedinac koji skuplja uspomene, dokumente, fotografije koje svjedoče o njegovom postojanju, koji ih čuva, predstavlja potomcima (interpretira ih) i prenosi budućim generacijama. Muzej skuplja, čuva i izlaže predmete edukativne i kulturne vrijednosti, umjetničke, naučne, historijske i tehnološke građe o čovjeku i njegovoj okolini u svrhu proučavanja i edukacije.

Kao javna institucija koja djeluje u interesu društva i njegovog razvoja, muzej ima odgovornost da kulturno naslijeđe sačuva, zaštiti, ali i da omogući njegovu prezentaciju javnosti i načine kojim se generiraju znanja ne samo o materijalnom kulturnom naslijeđu, eksponatima iz svoje zbirke, već i o nematerijalnom naslijeđu, o prošlosti koja nije direktno prisutna u zbirkama, ali je neodvojiva od cjelovitijeg razumijevanja čovjekovog postojanja na određenom kulturnom i geografskom prostoru.

KORIŠTENI IZVORI Constructivism: Theory, Perspectives and Practice, (ur.) Catherine Twomey Fosnot. New York: Teachers College Press, 1996.

Hein, George. Learning in the Museum. London i New York: Routledge, 1998.

Hein, George. „The Constructivist Museum”. U: The Educational Role of the Museum. Uredila Eilean Hooper-Greenhill, 73–79. London i New York: Routledge, 2001.

Kurin, Richard. „Museums and Intangible Heritage: Culture Dead or Alive?” ICOM News, 4 (2004): 7-9. http://icom.museum/fileadmin/user_upload/pdf/ICOM_News/2004-4/ENG/p7_2004-4.pdf Mandić, Asja. Izazovi muzejske edukacije: Savremena umjetnost i Strategije vizuelnog razmišljanja. Sarajevo: Dobra knjiga, 2014.

Maroević Ivo, Sadašnjost baštine. Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1986.

Rhodes, Lynn i Bellamy, Thomas. „Choices and Consequences in the Renewal of Teacher Education”. Journal of Teacher Education 50 (1999): 17–26.

AKTIVIRAJ SE I... ŠTA ZA TEBE PREDSTAVLJA NASLIJEĐE?

trajanje: 10 - 15 minuta

Svi mi sakupljamo i čuvamo vlastite i porodične uspomene: predmete, slike, fotografije, dokumente koji govore o nama samima i našim porodicama, načinu života, vjerovanjima, sistemu vrijednosti, porodičnoj tradiciji.

Pitati učesnike da za radionicu donesu takav jedan predmet, sliku, fotografiju...

Kako bi se učesnici uveli u temu radionice, potrebno je da se stimuliraju da kroz proces brainstorminga pokušaju odgovoriti na pitanje šta je to naslijeđe. Nastavnik učenicima daje samoljepljive papire kojim bilježe vlastita razmišljanja, asocijacije, riječi, koncepte.

Nastavnik prikuplja ideje i nastoji ih rasporediti i grupirati u slične kategorije (1) biološko naslijeđe koje stičemo rođenjem; (2) materijalno naslijeđe koje se prenosi s pojedinca na potomke (imovina, predmeti, dokumenti), (3) tradicija….

Ukoliko je edukator upoznat s metodom mentalnih mapa, aktivnost se može strukturirati i po tom metodološkom principu.

Ukoliko se ne pojave ideje koje su vezane za kulturno naslijeđe, kroz pitanja/odgovore objasniti značenje termina krećući se od pojedinačnog ka općem. Na primjer edukator može reći: ukoliko je za vas naslijeđe nešto što ste stekli rođenjem od svojih predaka, šta bi za vas značilo kulturno naslijeđe? Također ste ga stekli od predaka, odnosi se na kulturna dobra, prenosi se sa generacije na generaciju, ali to naslijeđe je kolektivno naslijeđe i ono je od posebnog značaja za društvo.

MOJ MUZEJ, MOJE NASLIJEĐE UČINI SVOJIM DVOČAS / 90`

trajanje: 45 minuta

Cilj ove aktivnosti je upoznati učesnike radionice s načinima funkcioniranja muzeja u kontekstu kulturnog naslijeđa. Učenici se kroz iskustveno učenje upoznaju s muzejskim funkcijama.

Naglasak je na izlagačkoj i obrazovnoj funkciji muzeja, na načinima kako muzej prezentira predmete, dokumente, kako ih interpretira javnosti. U procesu interpretacije objekta cilj je da se učesnici kreću od pojedinačnog kao općem, od stvaranja i izražavanja ličnih asocijacija do onih koje su više kulturološke ili konvencionalne tj. od nečeg što im je blisko, poznato, što dolazi iz njihovog životnog iskustva i porodične tradicije, do općih kategorija koje se vežu za koncept naslijeđa tj. kulturnog naslijeđa.

Ova aktivnost odvija se u više koraka, kroz koje se učesnici upoznaju s radom muzeja tj, muzejskih uposlenika.

1. IDENTIFIKACIJA PREDMETA Svaki učesnik treba da samostalno identificira predmet koji je donio na radionicu tj. da na post-it papiru napiše sljedeće: naziv godina nastanka medij (o kakvom predmetu je riječ) dimenzije porijeklo predmeta (kako ste ga stekli)

npr. Fotografija nene/bake naziv “moja nena ….”

Godina nastanka: kad je nastala fotografija Medij: fotografija Dimenzije: 9x 13cm Porijeklo predmeta: fotografija koju je naslijedila moja mama

2. KLASIFIKACIJA PREDMETA Ova faza će se realizirati u grupama. Moderator u odnosu na broj učesnika (5-7 učesnika u grupi) treba da odredi broj grupa. Broj grupa će odrediti broj stolova za prezentaciju. Predmeti, zajedno sa identifikacionim post-it karticama će se stavljati na stolove.

Edukator prvo izabere po jedan predmet za svaki sto (nastojati da predmeti budu različiti).

Učesnici čiji predmeti nisu već odabrani od strane moderatora biraju na koji sto će odložiti svoj predmet u odnosu na to da li su po nečemu slični (ne bi trebalo imati više od 7 predmeta na svakom stolu). Uz stolove i predmete postavljene na stolovima formiraju se grupe.

3. IZLAGANJE I INTERPRETACIJA Svaki učesnik treba članovima svoje grupe predstaviti predmet koji je donio na radionicu, objasniti zašto ga je odabrao, šta on govori o njemu, njegovoj porodici, historiji, običajima, načinu života… Ostali članovi grupe treba da se uključe u razgovor o značenju svakog pojedinačnog predmeta koristeći asocijacije, vlastita iskustva i znanja, uspomene. Na taj način značenje se ostvaruje kroz direktno iskustvo posmatranjem predmeta, razmišljanjem o onome što se percipira i verbaliziranjem ideja i zaključaka kroz dijalog i interakciju s ostalim članovima grupe. Ideje koje se pojavljuju trebalo bi zapisati na index kartice.

Predmete, uz natpise koji ih identificiraju (post-it papire) rasporediti po stolu i eventualno na zidnu površinu iza stola vodeći računa da su postavljeni po nekom logičnom slijedu, da izložba ima strukturu (hronološku, tematsku, na osnovu vrste predmeta), da su predmeti pristupačni (postavljeni tako da se mogu vidjeti), da su natpisi jasni i razgovjetni. Tako će učesnici napraviti malu izložbu koja će imati nekoliko cjelina (u odnosu na broj grupa).

Svaka cjelina predstavlja segment izložbe koja treba da ispriča neku priču ili više priča.

MOJ MUZEJ, MOJE NASLIJEĐE UČINI SVOJIM ŠKOLSKI ČAS / 45`

trajanje: 20 minuta

Cilj ove aktivnosti je upoznati učesnike radionice s načinima funkcioniranja muzeja u kontekstu kulturnog naslijeđa. Učesnici se kroz iskustveno učenje upoznaju s muzejskim funkcijama.

Naglasak je na izlagačkoj i obrazovnoj funkciji muzeja, na načinima kako muzej prezentira predmete, dokumente, kako ih interpretira javnosti. U procesu interpretacije objekta cilj je da se učesnici kreću od pojedinačnog kao općem, od stvaranja i izražavanja ličnih asocijacija do onih koje su više kulturološke ili konvencionalne tj. od nečeg što im je blisko, poznato, što dolazi iz njihovog životnog iskustva i porodične tradicije, do općih kategorija koje se vežu za koncept naslijeđa tj. kulturnog naslijeđa.

Ova aktivnost odvija se u više koraka, kroz koje se učesnici upoznaju s radom muzeja tj, muzejskih uposlenika.

1. KLASIFIKACIJA PREDMETA Ova faza će se realizirati u grupama. Moderator u odnosu na broj učesnika (5-7 učesnika u grupi) treba da odredi broj grupa. Broj grupa će odrediti broj stolova za prezentaciju. Predmeti, zajedno sa identifikacionim post-it karticama će se stavljati na stolove.

Edukator prvo izabere po jedan predmet za svaki sto (nastojati da predmeti budu različiti).

Učesnici čiji predmeti nisu već odabrani od strane moderatora biraju na koji sto će odložiti

svoj predmet u odnosu na to da li su po nečemu slični (nebi i trebalo imati više od 7 predmeta na svakom stolu). Uz stolove i predmete postavljene na stolovima formiraju se grupe.

2. IDENTIFIKACIJA, INTERPRETACIJA I IZLAGANJE PREDMETA Svaki učesnik treba da samostalno identificira predmet koji je donio na radionicu tj. da na post-it papiru napiše sljedeće: naziv godina nastanka medij (o kakvom predmetu je riječ) porijeklo predmeta (kako ste ga stekli) npr. Fotografija nene/bake naziv “moja nena ….”

Godina nastanka: kad je nastala fotografija Medij: fotografija Porijeklo predmeta: fotografija koju je naslijedila moja mama Učesnicima se podijele index kartice na kojim treba napisati zašto je odabrao predmet koji je donio na radionicu, šta on govori o njemu, njegovoj porodici, historiji, običajima, načinu života.

Zabilježene ideje se prezentiraju drugom članu grupe (rad u paru), koji se uključuje u razgovor koristeći asocijacije, vlastita iskustva i znanja, uspomene. Na taj način značenje se ostvaruje kroz direktno iskustvo posmatranjem predmeta, razmišljanjem o onome što se percipira i verbaliziranjem ideja i zaključaka kroz dijalog i interakciju s drugim članovima grupe.

Predmete, uz natpise koji ih identificiraju (post-it papire) rasporediti po stolu vodeći računa da su postavljeni po nekom logičnom slijedu, da izložba ima strukturu (hronološku, tematsku, na osnovu vrste predmeta), da su predmeti pristupačni (postavljeni tako da se mogu vidjeti), da su natpisi jasni i razgovjetni. Tako će učesnici napraviti malu izložbu koja će imati nekoliko cjelina (u odnosu na broj grupa).

Svaka cjelina predstavlja segment izložbe koja treba da ispriča neku priču ili više priča.

RAZGOVARAJ… trajanje: 10 - 15 minuta

Kroz razgovor i diskusiju s učesnicima moderator treba da se osvrne na cjelokupan proces radionice. Moderirana diskusija pretpostavlja postavljanje pitanja, pažljivo slušanje komentara svakog učesnika, parafraziranje odgovora, komentiranje i povezivanje iznesenih ideja.

• Šta smo danas uradili?

• Da li možete opisati korake kroz koje smo prošli?

Moderator treba ponoviti i parafrazirati odgovore učesnika i bilježiti na tablu, tako da se dobiju sljedeće riječi/koncepti: Prikupljanje, čuvanje: učesnici su donijeli predmet koji je dio njihovog naslijeđa, koji im nešto znači, koji se čuva jer predstavlja uspomene, nešto što se prenosi na buduće generacije Identificiranje, dokumentiranje Klasificiranje: učesnici su klasificirali predmete prema nekim sličnim kategorijama.

(Učesnici mogu birati da li će predmete sortirati prema vrsti predmeta/mediju, periodu nastanka ili po sličnosti teme/priče koja je vezana za svaki predmet) Izlaganje Interpretacija Pročitati nekoliko index kartica i pitati učesnike: • Da li su ovdje iznesene lične opservacije i asocijacije ili one imaju veze sa općim kulturološkim značenjima tj onim što predstavlja kolektivno kulturno naslijeđe?

• Da li su se kroz diskusiju u grupi pojavljivale ideje koje su vezane za neku anegdotu, usmenu

predaju, tradiciju, način života, tj. one vrijednosti koje se vežu za nematerijalno naslijeđe?

• Kako fukcionira izložba koju smo kreirali u smislu dokumentovanja prošlosti? Da li nam ona nešto govori i o kolektivnom kulturnom identitetu?

• Da li nam izložba pomaže u cjelovitijem razumijevanju čovjekovog postojanja na našem kulturnom i geografskom prostoru?

Napomena:istaknute riječi predstavljaju osnovne muzejske aktivnosti. Stručna lica koja vode brigu o muzejskim predmetima, o njihovom čuvanju, dokumentiranju, naučnoj obradi, izlaganju i interpretaciji su kustosi.

PODIJELI SA DRUGIMA… trajanje: 10 - 15 minuta

• Da li je kulturno naslijeđe nešto što se tiče svih nas?

• Šta smo danas naučili o funkcioniranju muzeja?

• Zašto je muzej važan za kulturno naslijeđe?

• Na koji način muzej informira javnost o kulturnom naslijeđu?

• Na koji način se značenja i vrijednosti o materijalnom naslijeđu koje se čuva u muzejskim zbirkama može obogatiti razgovorom, dijalogom, razmjenom znanja, iskustava, sjećanja?

• Da li u tom slučaju muzej postaje i institucija značajna za nematerijalno naslijeđe?

UČINI SVOJIM...

Istu vježbu moguće je izvesti među bliskim prijateljima ili na nivou cijele škole. Ukoliko bi se ovaj koncept primjenio na nivou škole, to znači da bi svaki razred mogao pripremiti po jedan predmet kojim se može ispričati neka specifična priča. Nakon prikupljanja različitih predmeta, zainteresirani učenici zajedno sa nastavnicima mogu formirati malu školsku zbirku koja će biti vidljiva cijeloj školi.

DODATNO OBJAŠNJENJE POJMOVA Izložba je javno izlaganje umjetničkih djela, ali i predmeta, dokumenata vezanih uz određenu temu. Ona predstavlja niz aktivnosti kojim se izlošci raspoređuju u prostoru s namjerom da budu dostupni javnosti, da se predstave i rasporede u organiziranu cjelinu, da se predstave na način da su razumljivi i dostupnim u fizičkom i konceptualnom smislu. Izložba je sredstvo komunikacije.

Kustos je visoko obrazovano stručno lice zaduženo za čuvanje i za brigu o muzejskoj zbirci, za obogaćivanje muzejskih zbirki, za stručnu obradu muzejskih predmeta i njihovo predstavljanje javnosti. Kustosi su autori muzejskih postavki i izložbi, oni određuju i nadziru koncept izložbe.

Materijalno kulturno naslijeđe: Materijalno naslijeđe čine pokretna i nepokretna kulturna dobra, od umjetničkog, antopološkog, arheološkog i historijskog značaja. Pokretno naslijeđe pretpostavlja slike, skulpture, rukopise, različite objekte tj. artefakte, dokumente. U nepokretno naslijeđe ubraja se graditeljsko naslijeđe, spomenici, arhitektonski objekti, kao i arheološki lokaliteti...

Nematerijalno kulturno naslijeđe: Nematerijalno naslijeđe odnosi na usmenu predaju, tradiciju, običaje, rituale, izvedbene umjetničke forme, na čovjekovo duhovno i intelektualno stvaralaštvo u prošlosti.

Muzejska zbirka (kolekcija) je skupina predmeta koji se sakupljaju, čuvaju, opisuju i prezentiraju kao muzejski predmeti, koji se organiziraju prema raznim kriterijima (materijalu, razdoblju nastanka, autoru, temi, tehnici, stilskim karakteristikama, teritoriju) dakle sva civilizacijska, kulturna i prirodna dobra kao dio nacionalne i općeljudske baštine. Muzejsku građu čine muzejski predmeti koji se organiziraju u zbirke prema raznim kriterijima.

DODATNI IZVORI I PREPORUKE http://www.azraaksamija.net/future-heritage-collection-2/ http://artmuseumteaching.com/2012/12/26/object-stories-rejecting-the-single-story-in-museums/ http://www.participatorymuseum.org/chapter4/

RADIONICA 4

Uloga mladih u ocuvanju kulturnog naslijeda Marinela Ĺ umanjski

PRIPREMI SE I DEFNIŠI...

Neformalno učenje je vrsta učenja koje se ne odvija u formalnom sistemu obrazovanja, ali je sistematično organizovano u pogledu modela, trajanja i metodologije i usmjereno prema izvjesnom planiranom cilju.

Volonterizam (volontiranje) je neprofitna i neplaćena aktivnost kojom pojedinci i pojedinke, samostalno ili u okviru neke grupe ili organizacije, doprinose dobrobiti svoje zajednice ili cijelog društva.

Kratkoročno volontiranje je volonterska aktivnost kratkog trajanja (od nekoliko sati do nekoliko sedmica – volonterski kampovi, jednodnevne akcije) i u većini slučajeva je grupnog karaktera, gdje je cilj volonterskih aktivnosti rješavanje nekog vidljivog problema zajednice ili donošenje neposredne dobrobiti zajednici odgovorom na njene potrebe.

Dugoročno volontiranje je volonterska aktivnost dužeg trajanja (od nekoliko sedmica do nekoliko godina – EVS, IVS i slični dugoročni programi u okviru organizacije civilnog društva), gdje se kroz organizovan volonterski program ili projekt poboljšava stanje zajednice i dublje utječe na pozitivnu promjenu.

CILJEVI I ISHODI RADIONICE Primarni cilj radionice je upoznavanje učesnika sa osnovnim pojmom volonterizma, njegovim pozitivnim vrijednostima i praktičnom primjenom, kao i razjašnjavanje popularnih nedoumica u vezi s njegovim tumačenjem. Sekundarni cilj radionice je podsticanje i motivisanje učesnika na aktivno građanstvo kroz volontiranje i približavanje učesnicima pojma neformalnog učenja na praktičan način.

PROCES RADA Proces rada odvija se u 3 faze: početna, centralna i završna.

S obzirom na specifičnost teme i metoda, na samom početku je vrlo bitno stvoriti neformalnu atmosferu među učesnicima kako bi oni zaista izrazili svoje slobodno mišljenje i stavove.

Važno je stvoriti odnos između edukatora i učesnika izvan formalnog konteksta, jer se radionica ne svodi na predavanje, već na interaktivni rad sa učesnicima, koji sami putem različitih vježbi dolaze do zaključaka o datoj temi, a edukator ima ulogu facilitiranja u tom procesu i davanja smjernica. Zbog toga je bitno da se u početnoj fazi ne daju definicije i značaj teme, niti radionica objašnjava u detalje, jer učesnici moraju proći kroz proces učenja korak po korak. Na početku je bitno učesnike uvesti u temu kratkim uvodom i u metod radionice (neformalno učenje), provodeći vježbe za razbijanje leda i opuštanje atmosfere. Tokom cijele radionice edukator mora biti komforan sa metodama neformalnog učenja i kroz lični primjer (tako što će bez ustručavanja voditi i učestvovati u vježbama) pokazati učesnicima da se kroz svaku aktivnost tokom radionice uči i da ništa što se dešava tokom radionice nije bez specifičnog smisla i cilja.

U centralnoj fazi bitno je putem facilitacije ne dozvoliti učesnicima da odu daleko od fokusa teme, jer će sama vježba izgubiti bit i tok. Bitno je dati im priliku da se izraze i da daju svoje konstruktivne ideje i podstaći moderiranu, fer raspravu u vidu debate, ali nikako ne dopustiti rasprave i konflikte bez poente i bez momenta učenja. Također, bitno je dozvoliti učesnicima da se izraze na svoj način, bilo da je to kreativno ctanje, odnosno performans, govor ili pisanje.

4

Bitno je i podstaći ih da se na bilo koji način izraze i dati im do znanja da njima najviše koristi radionica u kojoj učestvuju, te da bi trebali iskoristiti vrijeme radionice da što više izvuku iz nje i iz sebe. Bilo bi dobro obratiti pažnju na učesnike koji su malo tiši i stidljiviji i dati im prostor za izražavanje, ali ih nikako ne prisiljavati ili prozivati lično da govore ispred svih, jer se time može postići suprotan efekat. Takvi učesnici se lakše izražavaju u manjim grupama. Preporučljivo je da u vježbama cijele grupe učestvuje i edukator kao jedan od učesnika, da rad u malim grupama mentorira, a debate moderira.

Treća, završna faza je predviđena za osvrt o temi, za sve naučeno, spomenuto i dotaknuto, za svaku razjašnjenu nedoumicu, razbijene stereotipe i donesene zaključke. Potrebno je proći kroz sve aktivnosti radionice od početka i istaći najbitnije momente, a posebno se osvrnuti na učenje.

Ova faza je posvećena refleksiji učesnika zajedno sa edukatorom, ali i samostalno. To je prostor gdje će oni prvo shvatiti šta su sve lično naučili kroz svaku od aktivnosti, planiranu i neplaniranu.

Bitno je podsjetiti ih da je proces učenja, naročito u neformalnom obliku, dijelom nesvjestan ili da ostane neodređen i nezapažen ukoliko se o njemu ne razgovara i ne razmišlja pažljivo, te da je zato bitno da reflektuju na radionicu. Nakon toga mogu naučeno povezati sa svojom ličnošću, željama, planovima i staviti sve teorijsko u praktični okvir, u ovom slučaju sa mogućnošću da i sami postanu volonteri.

METODOLOGIJA RADA Metodologija koja se koristi tokom ove radionice zasniva se na neformalnom učenju, kreativnom, praktičnom i interaktivnom radu sa učesnicima. Nakon definisanja potreba učesnika i njihovih prethodnih znanja i iskustva o temi metod se usklađuje sa cijelom grupom. Vrlo je bitno stvoriti neformalnu, opuštenu atmosferu radionice i pokrenuti učesnike da sami dolaze do zaključaka uz pomoć facilitiranja voditelja radionice, a kroz namjenske praktične vježbe, gdje će učesnici imati priliku ispoljiti svoju kreativnost, slobodno iskazati mišljenje i biti aktivni. Na kraju svake vježbe potrebno je sistematski zaokružiti i istaknuti njene ishode zaključcima i bitnim pojmovima.

Najčešće metode koje se koriste tokom radionice su: vježbe probijanja leda, rad u malim grupama, plenum-diskusija/debata, European Cafe, brainstorming, individualni rad, prezentacija i facilitiranje.

POTREBNI MATERIJALI Flip chart ili tabla, samoljepljivi post-it papirići, markeri, flomasteri, stolice, stolovi, ljepljiva krep-traka, A4 papir

TEMATSKE JEDINICE KOJE VEŽEMO ZA OVU TEMU Tematske jedinice koje su u vezi sa ovom temom pripadaju različitim školskim predmetima koji se izučavaju u nastavnom procesu srednjih škola u Bosni i Hercegovini, a u najvećoj mjeri povezuju se s lekcijama iz predmeta kao što su geografija, društvo, kultura i religija, sociologija, časovi odjeljenske nastave, ali i sa mnogobrojnim vannastavnim aktivnostima.

UPOZNAJ SE...

Prilog 1

O VOLONTIRANJU I NJEGOVOM ZNAČAJU Volonteri danas igraju važnu ulogu u dobrobiti i napretku, kako u razvijenim zemljama tako i u zemljama u razvoju, kao i unutar nacionalnih ili lokalnih programa za pomoć, razvoj, saradnju i promociju pozitivnih društvenih vrijednosti i demokratije. Osnovu mnogih organizacija civilnog društva, javnih institucija, amaterskih i profesionalnih udruženja predstavljaju upravo ljudi koji svoj rad, vrijeme i vještine dobrovoljno daju za blagostanje zajednice i društva u kojem žive – volonteri.

Treba istaći da volonterizam ne doprinosi samo društvu i rješavanju problema koji postoje u njemu.

Veoma važna uloga volonterizma je lični razvoj osobe koja je angažovana kao volonter. Kroz volonterski rad osobe mogu razviti samopoštovanje i poštovanje prema drugima, različita praktična iskustva, kao i primijeniti svoje vještine i znanja kroz različite tipove volonterskih aktivnosti. Oni na ovaj način mogu steći i nove vještine i znanja, koja im kao praktično iskustvo u budućnosti mogu povećati šanse za zaposlenje ili društveno ispunjeniji i aktivniji život. Ovo je posebno važno i korisno za mlade osobe koje se uključe u volonterske programe ili pridruže različitim volonterskim akcijama. Kroz različita kvalitativna i kvantitativna istraživanja provedena o ovoj temi dokazano je da su oni koji su stekli volontersko iskustvo ili još volontiraju razvili i karakteristike fleksibilnije, otvorenije, tolerantnije, humanije i osvještenije osobe u poređenju sa onima koji nisu društveno angažovani. Izgradnja upravo ovih pozitivnih vrijednosti među ljudima dokazano ima dugoročni utjecaj, kako na njih same tako i na razvoj društva u cjelini.

Kako volontiranje ne daje doprinos samo razvoju društva nego i razvoju pojedinca, ovo međudjelovanje nikad ne prestaje, čime volonterizam i volontiranje dobijaju prepoznatljive karakteristike pozitivne i jedinstvene aktivnosti u današnjem društvu. Volontiranje je jedno od uporišta civilnog društva, jer oživljava najplemenitija stremljenja čovječanstva: zauzimanje za mir, slobodu, mogućnost izbora, sigurnost i pravičnost za sve ljude.

Internacionalni dan volontera je 5. decembar, koji se najčešće obilježava volonterskom aktivnošću ili javnom inicijativom za prepoznavanje i vrednovanje volonterizma i volontera u društvu.

DEFINISANJE VOLONTIRANJA Volontiranje se u najširem smislu definiše kao neprofitna i neplaćena aktivnost kojom pojedinci ili grupe doprinose dobrobiti svoje zajednice ili društva u cjelini. Ova aktivnost se javlja u različitim oblicima – od aktivnosti koje pružaju pomoć pojedincu ili grupi i doprinose dobrobiti društva i njegovih elemenata, preko organizovanog djelovanja zajednice u kriznim situacijama do pokušaja pomoći u sprečavanju i zaustavljanju sukoba i suzbijanja siromaštva.

Volontiranje je dio historije gotovo svake civilizacije. Kako počiva na ideji da globalno ne završava, nego tek počinje sa lokalnim, ono zavređuje i posebnu pažnju.

Osnovne pozitivne društvene vrijednosti volontiranja: • poboljšanje kvaliteta života pojedinca i zajednici • aktivno uključivanje osoba u društvena zbivanja i aktivni izraz građanstva • razvoj humanijeg i ravnopravnijeg demokratskog društva Prema definiciji volonterizma Ujedinjenih naroda, organizacije koja ima jedan od najrazvijenijih programa za internacionalno volontiranje, osnovne karakteristike i vrijednosti na kojima počiva volonterizam su: • Volontiranje je neprofitna aktivnost – ono ne smije donositi materijalnu korist i ekonomski profit. Organizovanje volontiranja košta i mogući su povrati određenih troškova i izdataka koje je volonter imaotokom angažovanja na volonterskoj aktivnosti (smještaj, hrana, materijal, putovanje, osiguranje).

• Volonterska aktivnost se zasniva na slobodnoj, dobroj volji, te ničim ne može biti nametnuta.

Ljudi volontiraju iz različitih razloga. Oni mogu odabrati volontiranje kako bi razvili vještine ili dobili iskustvo, družili se ili pružili nešto zauzvrat društvu u kojem žive. Također, volonteri su oni koji osjećaju moralnu dužnost ili jake razloge da učestvuju u akciji dobrovoljnog karaktera ili podrže određenu inicijativu. Ključni element je da se ničim ne uslovljava.

• Primarni cilj volonterske aktivnosti trebala bi biti korist ili dobrobit nekome ili nečemu osim samom volonteru – iako je prepoznato da volontiranje donosi značajnu korist i samom volonteru.

KATEGORIJE VOLONTIRANJA Kategorije volontiranja se mogu razlikovati na osnovu tipa aktivnosti, korisnika volonterskih usluga, oblasti volontiranja, uzrasta volonterai ili geografske pokrivenosti jedne volonterske aktivnosti.

Možemo definisati dva tipa volontiranja u odnosu na nivo organizovanosti volonterske aktivnosti.

Prvi je neformalno volontiranje, odnosno pružanje neplaćene pomoći pojedinca osobama koje nisu u srodstvu ili bliskoj vezi sa volonterom, a drugi formalno volontiranje, pružanje neplaćene pomoći grupa, klubova ili organizacija u korist drugih ljudi ili sredine (npr. zaštita divljih životinja ili poboljšanje stanja javnih otvorenih prostora). Što se tiče načina volontiranja, ono može biti podučavanje, pomoć i zbrinjavanje ljudi, zaštita životne sredine ili kulturnog naslijeđa, administrativni rad, renoviranje i izgradnja infrastrukture, javne kampanje, kvalitetno provođenje slobodnog vremena itd.

U okviru volonterskog programa volonteri mogu raditi sa različitim grupama korisnika volonterskih usluga, kao što su marginalizovane grupe, osobe sa posebnim potrebama, mediji, vladine i javne institucije, organizacije koje se bave promocijom i zaštitom ljudskih prava, zdravstvom, životnom sredinom, životinjama, kulturnim naslijeđem, obrazovanjem, psiho-fizičkim razvojem itd.

Volontirati može bilo ko, bez obzira na spol, godine, porijeklo ili socijalno-ekonomski status.

Veoma je važno da se volonterski programi kreiraju u skladu sa uzrastom, iskustvom i znanjem volontera, ali i u skladu sa potrebama korisničke grupe. Postoje grupni oblici volontiranja i aktivnosti individualnog karaktera, a u novije vrijeme razvija se i online volonterizam.

Volonterska akcija prema geografski određenom utjecaju može biti internacionalnog, regionalnog, nacionalnog i lokalnog tipa. Po dužini trajanja može biti kratkoročna i dugoročna.

VOLONTERI U OBLASTI KULTURNOG NASLIJEĐA Volonteri koji se bave zaštitom, očuvanjem i promocijom kulturne baštine su važan element fizičke i stručne pomoći, ali i pozitivnog razvoja ove oblasti. Primjeri volonterskog angažovanja volontera u ovom polju su raznoliki i mogu se baviti rekonstrukcijom i obnovom, podizati svjesnost o značaju i vrijednosti naslijeđa, educirati, promovisati i informisati zajednicu i bitne aktere, te na ovaj način podizati njenu vidljivost i interesovanje za ovu oblast. Na kraju, dodaju vrijednost unoseći element saradnje bez granica i inovativnost u ovu oblast.

Dobar primjer volonterskog značaja u oblasti zaštite kulturnog naslijeđa je inicijativa UNESCO-a u periodu od jedne godine (2010), gdje je više od 300 volontera iz cijelog svijeta i mnoštvo različitih lokalnih zajednica, institucija i vlasti uložilo svoju energiju, vrijeme i vještine u promociju i zaštitu 27 elemenata svjetske baštine.

MLADI I VOLONTERIZAM Prilog 2

Omladinski aktivizam predstavlja glas mladih okupljenih oko zajedničke ideje zarad neke društvene promjene. Širom svijeta mladi ljudi su uključeni kao aktivisti i to kao koordinatori, istraživači, edukatori, izvještači, socijalni radnici u mirovnim pokretima, ekološkim, humanitarnim, obrazovnim organizacijama, društvima za zaštitu životinja ili zaštitu ljudskih prava, raznim antirasističkim, antihomofobičnim, feminističkim, anarhističkim kolektivima, političkim podmlacima itd. (Bilten Aktivizam i volonterizam mladih, Novosadski humanitarni centar, 2007). Volonterizam je jedan od najčešćih oblika aktivizma mladih.

On je prirodan odgovor ljudskog bića na problem i poziv u pomoć. Riječ je o aktivnosti duboko ukorijenjenoj u ljudskom duhu, sa historijskom, društvenom i kulturološkom pozadinom. Slušanje drugih, briga o potrebama drugih i zadovoljavanje tih potreba dokazuju najveću ljudsku motivaciju.

Ljudska bića pomažu jedna drugima iz ljubavi i saosjećanja. Pa ipak, u svojoj najdubljoj duhovnoj dimenziji i u simboličkom značenju volonterizam nije samo nešto što činimo za druge.

U pitanju su naše vlastite vrijednosti i naša humanost: „Mi jesmo ono što dajemo drugima.”

(Izvještaj Privrednog i socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda: The Role of Volunteerism in the Promotion of Social Development, 2001). Mladi se, kao i svi ostali pripadnici društva, vode ovim načelima. Kako je volontiranje sve popularnije i bolje promovisano, sve više mladih se uključuje u aktivno volontiranje, kako u svojoj zajednici tako i u inostranstvu.

Istraživanje iz 2011. godine pokazuje da je gotovo četvrtina (24%) mladih u Evropskoj uniji bila uključena u organizovane volonterske aktivnosti tokom 12 mjeseci. Na nivou pojedinačnih zemalja najviše mladih ljudi koji su se dobrovoljno prijavili na aktivnosti je u Sloveniji, Danskoj, Irskoj i Holandiji. U Poljskoj, Grčkoj i Mađarskoj razmjer je otprilike jedna šestina mladih ljudi koji su uključeni u volonterski rad. Neke procjene o ukupnom broju volontera u EU govore da 92 do 94 miliona odraslih (23% Evropljana starijih od 15 godina) volontira. (Podaci sa sajta "European Youth Portal“, koji je podržala Evropska unija). Novih podataka o tome koliko mladih sa naših prostora volontira još nema.

MOTIVACIJA Mlade na volontiranje nagone različite potrebe i osjećanja koja, uglavnom, vode želji da se pomogne ljudima u nevolji, da budu korisni lokalnoj zajednici, ali i lični interesi: želja za druženjem, učenje novih vještina, stjecanje iskustva u oblastima za koje se interesuju.

• Osjećanje korisnosti u društvu – neki volonteri djeluju u skladu sa ličnim uvjerenjem o važnosti pomaganja drugima, što je dio domaćeg vaspitanja.

• Razumijevanje – kroz svoj rad nastoje da shvate ljude kojima pomažu ili da shvate sami sebe.

• Karijera – neki mladi volontiraju da bi stekli iskustvo i naučili nove vještine, koje im mogu pomoći u pronalaženju zaposlenja ili u razvoju karijere.

• Društvo – za neke volontiranje predstavlja uspostavljanje novih društvenih kontakata i susretanje novih i zanimljivih ljudi.

• Poštovanje – volontiranjem se može razviti i jačati osjećaj samopoštovanja, koji svakako pomaže volonteru da se bolje osjeća, da bude zadovoljan i da zna poštovati druge.

• Zaštita – volontiranje često služi pojedinim volonterima da pobjegnu od neprijatnih osjećanja, krivice ili usamljenosti.

Iako se volontiranjem ne može steći materijalna korist, dugoročno volontiranje može biti bogatstvo u smislu stjecanja iskustva u kojem se upoznaju nove kulture, jezici i ljudi. Volontiranje je korisno i u smislu upoznavanja novih i nesvakidašnjih situacija, stjecanja novih vještina, upoznavanja drugačije ideje i pristupa volonterskom i društvenom radu kroz saradnju. Na kraju, može predstavljati doživljaj zadovoljstva, jer se vlastitim radom ili sposobnostima doprinosi zajednici i društvu. Na kraju nam ostaje da se pitamo ne zašto mladi volontiraju, nego zašto mladi NE volontiraju.

NEKE OD NAJPOPULARNIJIH VOLONTERSKIH PRILIKA ZA MLADE Međunarodni volonterski kampovi Međunarodni volonterski kampovi su kratkoročni volonterski programi, koji uključuju tim volontera iz različitih zemalja, okupljenih da zajedno sa lokalnim stanovništvom rade na rješavanju prepoznatog specifičnog problema lokalne zajednice. Oni okupljaju ljude dobre volje, koji imaju želju da urade nešto korisno za druge i njihovu lokalnu sredinu, te da na taj način oplemene sebe, učinivši mali korak u napretku ka boljem i humanijem svijetu sutrašnjice.

Ovakvi kampovi traju od jedne do četiri sedmice i najčešće se bave očuvanjem životne sredine, renoviranjem parkova i dvorišta obdaništa i škola, organizovanjem slobodnog vremena za lokalno stanovništvo, arheološkim proučavanjima, ali i pripremom raznih muzičkih koncerata i umjetničkih festivala. U kampovima se uglavnom govori engleski jezik, osim u onima gdje je prethodno naznačen uslov poznavanja nekog drugog stranog jezika. Smještaj je u najvećem broju kampova u objektima (planinarskim kućama, omladinskim domovima, školama i sl.), mada ima i kampova gdje su volonteri smješteni u šatorima. Obroke spremaju ili organizatori ili se volonteri sami dnevno smjenjuju i organizuju u tzv. kitchen timove, gdje pokazuju svoje kulinarske vještine. Dnevne volonterske radne aktivnosti u kampovima traju od četiri do šest sati, tako da ostaje dosta slobodnog vremena, koje organizatori obično ispunjavaju organizovanjem radionica o različitim temama, kao i izleta, na kojima se trude da pokažu zanimljivosti svoje zajednice. Da ne bi bilo zabune, svi detalji o kampu su naznačeni u njegovom opisu, na osnovu kojeg volonteri biraju prema svojim preferencama. Na svim kampovima troškove smještaja i ishrane tokom održavanja kampa pokrivaju organizatori, dok su volonteri u obavezi da osiguraju prijevoz i vizu, ako je potrebno, do mjesta održavanja kampa.

Evropski volonterski servis Evropski volonterski servis (European Voluntary Service) je program u kojem učestvuju volonterske organizacije iz cijele Evrope. EVS omogućava mladim ljudima (od 17 do 30 godina) da kao volonteri, volontirajući na nekom projektu, provedu od dva do 12 mjeseci u nekoj evropskoj zemlji. Volonterima je osiguran smještaj, hrana, osiguranje, putni troškovi, kurs jezika i džeparac. EVS je dio programa za mlade (Erasmus + program) Evropske komisije, koji promoviše mobilnost mladih i neformalno učenje kroz međunarodne aktivnosti vezane za razmjene mladih.

Cilj je da se omogući neformalno iskustvo i učenje za mlade ljude, ohrabrujući njihovo društveno uključivanje i aktivno učestvovanje, unapređujući njihovu mogućnost za zaposlenje i dajući im mogućnost da pokažu solidarnost sa drugima. Cilj svakog EVS projekta je uzajamna podrška razvoju samog volontera i lokalne zajednice u kojoj volonter radi, čime se stječe uspostavljanje novih prijateljstava i razmjene iskustava. Tema projekta je veoma široka – od zaštite životne sredine i kulturnog naslijeđa, umjetnosti i kulture, te rada sa mladim ili starijim osobama do sporta ili rada u omladinskim organizacijama.

Volonterske akcije Volonterske akcije su kratkoročni vidovi volonterskog angažmana, koji najčešće traju po nekoliko sati ili jedan dan. U takvim aktivnostima uglavnom učestvuje veća grupa volontera različitih profila i starosnog doba kako bi unaprijedili, poboljšali i svoju lokalnu zajednicu učinili ljepšom, te pomogli tamo gdje je pomoć potrebna.

Tipične akcije se bave unapređenjem zajedničkog životnog prostora, čišćenjem i uljepšavanjem lokalnog parka, rijeka i sličnih javnih površina, renoviranjem javne ustanove (zabavišta, škole, bolnice, doma za nezbrinutu djecu i sl.), saniranjem i pomoći u nepogodama i katastrofama koje zadese zajednicu, organizovanjem različitih zabavnih sadržaja za cijelu lokalnu zajednicu ili određenu grupu (kulturno-umjetnički festival, sportski događaj, animacija djece).

Postoji još mnogo drugih volonterskih aktivnosti kroz koje članovi zajednice rade zajedno na njenom poboljšanju i podizanju kvaliteta života svih koji u njoj žive. Organizatori ovakvih akcija su najčešće nevladine organizacije, škole i druge javne ustanove, lokalna samouprava, omladinski klubovi, razna udruženja (sportska, kulturno-umjetnička, humanitarna itd.).

Lokalni volonterski servisi LVS je struktura koja već postoji u nekim zemljama, gdje je poznata i pod nazivom volonterski centri. U saradnji sa javnim institucijama i nevladinim organizacijama servis kreira i provodi kvalitetne lokalne volonterske programe na osnovu identifikovanih potreba lokalne zajednice i potencijalnih korisnika programa. LVS vrši regrutaciju volontera i njihovu evidenciju u bazi podataka, te po potrebi osigurava njihovu kvalitetnu pripremu, dodatnu edukaciju, superviziju, monitoring i evaluaciju realizacije programa, odnosno zakonitost u angažovanju volontera. Kroz lokalni volonterski servis i podršku osobe koja tamo radi ili volontira, mladi volonteri se mogu informisati o potencijalnim aktivnostima u koje mogu biti uključeni, odabrati odgovarajuću oblast i osigurati kvalitet volonterskog iskustva. U Bosni i Hercegovini postoji određeni broj lokalnih volonterskih servisa u pojedinim općinama.

MITOVI I ČINJENICE Prilog 3

Samo mladi volontiraju U našoj regiji mladi su najčešća starosna grupa volontera, dok u tzv. razvijenim zemljama zapada veći broj volontera čine stariji ljudi i penzioneri/ke, koji svoje slobodno vrijeme i veliko životno i profesionalno iskustvo žele dati za dobrobit i razvoj. Starosna dob volontera je u ovom slučaju uslovljena ekonomskim i kulturno-tradicionalnim faktorima. Na našim prostorima sve više se promoviše volonterizam i kod ljudi starije dobi, a najinteresantniji vid mogu biti porodična volontiranja, gdje su različite generacije volontera angažovane istovremeno.

Volontira samo onaj ko ima vremena i para Kratko i jednostavno, volontira svako ko želi, bez obzira na to koliko ima slobodnog vremena i finansijskih sredstava. Osjećaj dobre volje se ne isključuje kod osoba koje su često zauzete, niti volontiranje košta. Volontiranje je aktivnost koju osoba obavlja zato što želi da pomogne, doprinese i poboljša stanje. To je univerzalni osjećaj, čija suština nema uslova. Sve ostalo su izgovori.

Volontiranje je rad za džabe Prvo što ovaj stereotip čini netačnim jeste činjenica da volontiranje nije rad kao takav. Rad je određen posebnim načelima i karakteristikama i uslovljen je elementima kao što su novčana zarada, profesionalno dostignuće i karijera. U radu postoji institucionaliziran sistem radnih mjesta i hijerarhije. Osim što nije ničim uslovljena dobrovoljna aktivnost, radom se najčešće doprinosi ili samo pojedincu ili grupi klijenata. Volontiranje nije plaćena aktivnost, ali to ga ne čini radom za džabe, jer je rad za džabe najčešće situacija u kojoj je nečiji rad iskorišten za individualnu ili novčanu dobit, a pritom nije nagrađen. U volontiranje se ulazi ne očekujući ikakvu materijalnu dobrobit, nego zarad viših ciljeva, donošenja neprofitne benefiti nekom ili nečemu drugom, poboljšanja kvaliteta života i pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Upravo zbog toga, iako je volonterska aktivnost neplaćena, ona nije djelo iskorištavanja volontera i njihove dobre volje.

Stručna praksa je volontiranje Kod nas dolazi do naročito velike zabune kada se stručna praksa dovodi u vezu sa volontiranjem, jer ljudima koji nisu duboko zašli u suštinu volonterizma i njegovih vrijednosti i načela ova dva pojma djeluju veoma slično. Pojam i karakteristike stručne prakse se kose sa osnovnim načelima volontiranja u tome što stručna praksa nije potpuno izabrana slobodnom voljom. Iako nije prisilna, stručna praksa je uslovljena ili pravilima fakulteta ili u najvećoj mjeri ličnim benefitom osobe koja radi stručnu praksu. Volontiranjem se može nazvati aktivnost koja treba donijeti nematerijalnu dobrobit pojedincima ili zajednici, koji nisu u srodstvu ili u bliskom odnosu sa osobom koja volontira. Druga ključna stvar koja stručnu praksu razlikuje od volontiranja je to što je praksa najčešće određena radnim mjestom, tj. praksa zamjenjuje ili se izjednačava sa radnim mjestom osobe prema radnim obavezama.

Osim što pojam volonterizma to ne dopušta, to radno mjesto /stručna praksa donosi materijalnu korist instituciji ili firmi, jer direktno zamjenjuje radnu snagu koja bi za to bila plaćena, a sam rad osobe na praksi se uvrštava u uslugu koja donosi novčanu dobit. Stručna praksa je odličan način da mlada osoba dobije nove vještine i praktična znanja, te da stekne uslove za zapošljavanje.

Međutim, ona ne spada u volonterske aktivnosti, već je upravo to što jeste – stručna praksa.

Davanje krvi je volontiranje Dobrovoljno davanje krvi je humano djelo, slično kao i poklanjanje odjeće, hrane ili doniranje novca. Iako ima slične osobine kao i volontiranje, dobrovoljnog je karaktera, doprinosi dobrobiti i neplaćena je aktivnost. Ono što ga razlikuje od pojma volonterizam je to što nije u pitanju davanje svog rada, znanja i vještina na određenoj aktivnosti, kao što je to slučaj sa volontiranjem. Ljudi koji su angažovani u humanitarnim organizacijama mogu biti volonteri, ali mogu biti i zaposlenici. Prikupljanje odjeće, krvi, novca u humanitarne svrhe i sl. može biti volonterska aktivnost, što znači da ljudi koji su dobrovoljno, bez nadoknade uložili svoje vrijeme, rad, vještine i energiju da ustanove potrebe, organizuju, prikupe i dostave humanitarnu pomoć onima kojima treba mogu biti volonteri i ta aktivnost se može nazvati volontiranjem.

Volontiranje nije cool Volontiranje je jedna od najplemenitijih aktivnosti koje ističu najljepše i najhumanije ljudske vrijednosti i daju ljudima priliku da budu pokretač i dio pozitivne promjene u društvu i zajednici, te time ostave značajan trag na budućnost svoje okoline i cijelog svijeta. Volontiranje pruža mogućnost putovanja, upoznavanja novih ljudi i kultura, doživljavanja avantura, učenja i pozitivnog razvoja ličnosti. Volontirati se može u svakoj oblasti života i interesovanja. Volontiranje na festivalu vina i rimske tradicije ili vraćanje zalutalih mediteranskih kornjača nazad u more je i više nego cool. Procjenjuje se da u svijetu volontira oko 420 miliona ljudi. Prema podacima EESC-a (European Economic and Social Committee) u Evropi volontira više od 100 miliona ljudi, u Poljskoj 18% stanovništva, u Irskoj i Njemačkoj više od 33%. U Velikoj Britaniji, gdje godišnja vrijednost državnih prihoda od volonterskog rada dostiže 7,9%, volontira čak 38% stanovništva.

Volontiranje služi samo za ispunjavanje slobodnog vremena Slobodno vrijeme je najbolje vrijeme za uključivanje u volontersku aktivnost, ali motivi volontera se definitivno ne svode samo na ispunjavanje tog slobodnog vremena, jer će svaka osoba koja nema razvijen osjećaj za dobrovoljno angažovanje za dobrobit nekog drugog provesti svoje slobodno vrijeme odmarajući se ili u zabavnim aktivnostima koje donose benefit samo toj osobi.

Volontiranje služi za mnogo veći spektar korisnih i zanimljivih stremljenja osobe i podstiče više ciljeve u životu.

KORIŠTENA LITERATURA: Bilten Aktivizam i volonterizam mladih (2007), Novosadski humanitarni centar, Novi Sad Priručnik o Međunarodnom volonterskom servisu (2002), ADP – Zid/Mreža mladih jugoistočne Evrope Priručnik za razvoj lokalnog volonterskog servisa VOLONTIRAM! (2009), Omladinski komunikativni centar, Banja Luka Prosocijalna dimenzija volontiranja u Bosni i Hercegovini (2011), Omladinski komunikativni centar, Banja Luka Pro-social values/behaviour and employability amongst young people in SEE and the impact of volunteer work camps (2007), Mreža mladih jugoistočne Evrope (SEEYN), Sarajevo T-kit on International Voluntary Service, Council of Europe Publishing (2002), ADPZid/Mreža mladih jugoistočne Evrope, Sarajevo Volonterizam i javne institucije (2004), ADP – Zid/Mreža mladih jugoistočne Evrope, Podgorica World Heritage Volunteers - 2010 Report (2012), UNESCO WHC/CCIVS

Internetski izvori: United Nations Volunteers web-site: www.unv.org Volunteering England web-site: www.volunteering.org.uk UN Volunteering: Youth web site: http://www.unv.org/youth European Youth Portal, European Union web site: https://europa.eu/youth/EU_en Video o temi: Youth Volunteerism: https://www.youtube.com/watch?v=q4je9N26ouY

AKTIVIRAJ SE I...

NEFORMALIZACIJA

trajanje: 5 - 10 minuta

Radionica počinje stvaranjem neformalne atmosfere između učesnika i edukatora, kroz interaktivne i kreativne vježbe, gdje je, također, bitno da se uvede pojam neformalnog učenja i ukratko predstave metode koje će se koristiti tokom radionice. Najčešća forma sjedenja tokom neformalnog učenja je zatvoreni krug, gdje su svi učesnici i edukator u istoj poziciji, jer se na taj način stvara ideja o slobodi forme i izražavanja bez ustručavanja i udaljava se od formalnog oblika učenja. Nakon kratkog edukatorovog uvoda o temi, učesnici su podstaknuti da podijele svoja iskustva o volontiranju i aktivizmu.

Prijedlog početnih vježbi: 1. Početno slovo imena i pridjev – učesnici imaju zadatak da smisle pridjev koji počinje na prvo slovo njihovog imena, a opisuje njihov karakter. Svi učesnici i edukator, jedno po jedno, predstavljaju sebe na taj način.

2. Autobus – kako bi se učesnici opustili pred nastavak radionice, potrebno je uraditi bar jednu vježbu koja razbija led. Prije ove vježbe potrebno je ljepljivom krep-trakom na podu prostorije obilježiti kvadrat, čija veličina zavisi od veličine grupe (trebalo bi da svi učesnici komotno stanu u kvadrat).

Učesnici imaju zadatak da osmisle strategiju kako bi na kraju svi stali u kvadrat/autobus veličine dovoljne da svako stavi jedno svoje stopalo unutar njega. Učesnici trebaju izdržati u toj poziciji dok edukator/ica naglas ne izbroji do 10.

3. Speed date – Učesnici se postave u dva zatvorena kruga, unutrašnji i vanjski, tako da osobe koje stoje u vanjskom krugu budu okrenute prema drugima u unutrašnjem licem u lice (svako treba da ima svog para na početku). Preporučljivo je da i edukator učestvuje. Edukator tada predloži prethodno pripremljenu temu za razgovor, u kojoj će učestvovati par iz vanjskog i unutrašnjeg kruga. Svi učesnici istovremeno razgovaraju o datoj temi. Nakon 30 sekundi ili jedne minute edukator vanjskom krugu kaže da se rotira za jedno, dva ili tri mjesta ulijevo ili desno, tako da se parovi mijenjaju (trebalo bi da se kreće samo vanjski krug, dok osobe iz unutrašnjeg kruga ostaju na svojim mjestima). Nakon svake nove teme za razgovor vanjski krug se rotira mijenjajući para. Teme mogu biti: Ljetovanje iz snova, Prva ljubav, Omiljeno jelo, Film /knjiga koju bih preporučio, Kada bi pravili film o meni, koji glumac bi me igrao itd. Čvor – Učesnici stanu jedni pored drugih ukrug, zažmire i ne otvaraju oči dok god im edukator ne da znak. Edukator da uputstva da svi ispruže obje ruke ispred sebe u zrak i krenu da se kreću polahko prema sredini kruga, hvatajući jedne druge za ruke, tako da svaka ruka ima svog para. Ne smije se desiti da se uhvate tri ili više ruku zajedno, niti da neko ostane bez para. Kada se ovi uvjeti ispune, trebalo bi da su učesnici "vezani u čvor" rukama i edukator može dati znak učesnicima da otvore oči. Zadatak učesnika je da se raspletu iz čvora bez ispuštanja ruku svoga para. Krajnji rezultat trebao bi biti raspleteni krug učesnik kao na početku vježbe.

VOLONTIRANJE?!

UČINI SVOJIM DVOČAS / 90`

trajanje: 30 minuta

Radionica bi dalje trebala biti posvećena definisanju samog pojma volonterizam, šta jeste, a šta nije volontiranje, koji je njegov značaj i na kojim vrijednostima počiva. Učesnici će u vježbi „Pokretna debata" imati mogućnost da diskutuju o njihovoj percepciji volontiranja kroz pet iskaza koje je pripremio i pažljivo pročitao edukator: • Volontiranje je moguće samo u neprofitnim aktivnostima. Zaključak: Volontiranje ne može služiti kao sredstvo za stjecanje profita i ekonomske dobiti, već samo višim ciljevima.

• Volontiranje je neplaćeni posao. Zaključak: Volontiranje nije isto što i posao, ne može zamijeniti radno mjesto. Troškovi volontiranja napravljeni tokom volontiranja mogu se nadoknaditi volonteru. Volonterima/kama se mogu osigurati određeni uvjeti tokom volontiranja, kao što su hrana, smještaj i put, i to se ne smatra platom.

• Volontiranje ne košta. Zaključak: Organizacija volonterskih aktivnosti košta organizatora/donatora.

Potrebno je osigurati materijal za rad i uslove za volontere.

• Davanje krvi je volontiranje. Zaključak: Razlika između humanitarnog rada i volontiranja je u tome što humanitarni rad može biti volonterska i plaćena aktivnost, a volonterski rad isključivo neplaćena. Davanje krvi je čin darivanja, donacije, isto kao što je davanje odjeće ili novca u dobrotvorne svrhe, a volontiranje je pružanje svoga vremena, energije, rada i vještina.

• Stručna praksa je vid volontiranja. Zaključak: Stručna praksa je uslovljena nekom vrstom obaveze i ne vrši se potpuno slobodnom, neuslovljenom voljom kao volontiranje. Njeni principi se ne slažu sa volonterskim vrijednostima, jer se često kroz stručnu praksu stječe profit u institucijama, organizacijama u kojima se ona vrši i radna pozicija osobe na praksi je najčešće određena radnim mjestom.

Vježba se pripremi tako što se na jednu stranu prostorije okači A4 papir, na kojem piše "Slažem se", a na suprotnom zidu prostorije papir "Ne slažem se". Učesnici/e imaju zadatak da stanu na stranu prostorije u odnosu na to da li se slažu ili ne sa pročitanim iskazom navedenim iznad. Učesnicima treba omogućiti vrijeme da razmisle i da se opredijele za jednu stranu ili da, pak, ako nisu sigurni, ostanu na sredini prostorije, između dvije strane. Svaka riječ iskaza je bitna, jer se može protumačiti na različite načine i to daje povod za debatovanje.

Ovaj dio trebao bi prouzrokovati interakciju i diskusiju između učesnika, koji će uz pomoć moderiranja edukatora (teorija iz uvodnog dijela ovog priloga) doći do određenih zaključaka i razjašnjenja dvoumljenja u vezi s pojmom volontiranja. Bitno je vratiti učesnike na fokus iskaza i ne dozvoliti nekonstruktivnu raspravu ili svađu. Nakon diskusije edukator na tabli treba kratko sumirati zaključke debate, te dati definiciju i osnovne karakteristike volontiranja.

Vrijednosti na kojima se bazira ova sesija: Volonterizam (volontiranje) je neprofitna i neplaćena aktivnost, kojom pojedinci, samostalno ili u okviru neke grupe ili organizacije, doprinose dobrobiti svoje zajednice ili cijelog društva. Volontiranje ne može zamijeniti radnu poziciju. Ono služi kao sredstvo za poboljšanje kvaliteta života i sredine i zasniva se isključivo na slobodnoj, dobroj volji.

RAZMRDAVANJE trajanje: 5 minuta

Prije nastavka rada o temi volontiranja učesnici bi zajedno sa edukatorom trebali uraditi kratku energičnu vježbu kako bi se podigao nivo energije i fokus kod učesnika.

Prijedlog vježbe: Ubistvo pogledom: učesnici i edukator stoje u krugu jedni pored drugih, okrenuti prema unutrašnjosti kruga, zatvorenih očiju. Kada edukator pljesne rukama, svi otvore oči i pogledaju jednu od prisutnih osoba iz kruga ravno u oči. Osobe koje se pogledaju međusobno (pogledi im se sretnu) ispadaju iz kruga i igre. Posljednja osoba koja ostane (kojoj se pogled nije sreo ni sa jednom drugom) je pobjednik.

Voćna salata: učesnici u krugu sjede na stolicama. Jedna stolica manje je postavljena u krugu, tako da edukator na početku stoji u sredini kruga i daje instrukcije o vježbi i pravilima.

Grupu učesnika prvo je potrebno podijeliti na 3 ili 4 vrste voća (npr. jabuka, banana, ananas, limun), tako da otprilike jednak broj učesnika bude u svakoj voćnoj grupi. Podijeliti učesnike tako da svaka druga osoba sa jedne i druge strane pokraj sebe pripada različitoj grupi. Osoba koja stoji u sredini (na početku je to edukator) naglas izgovori naziv jedne od voćki, a učesnici koji sjede i koji pripadaju toj grupi imaju zadatak da ustanu sa svog mjesta i što brže nađu neko drugo mjesto za sjedenje među oslobođenim stolicama.

Cilj je pronaći slobodno mjesto i ne ostati u sredini kruga bez stolice. Osoba koja ostane u sredini bez stolice ima zadatak da naglas kaže grupu voća koja će mijenjati mjesta i da zauzme jedno od njihovih mjesta.

Nakon nekoliko rundi edukator uvodi pojam "voćna salata", gdje svi učesniciodjednom imaju zadatak mijenjanja mjesta i zauzimanja stolica. Učesnik ne može ostati na svom mjestu, niti zauzeti slobodno mjesto sa svoje lijeve ili desne strane.

VOLONTERSKI KAFE trajanje: 25 minuta

Kroz metod European Cafea učesnici su podijeljeni u četiri jednake grupe i po grupama raspoređeni u četiri dijela prostorije za stolovima. Svaka grupa je dobila flip chart papir sa određenom temom, u vezi s kojom je trebala napisati, odnosno nacrtati sve što joj padne na pamet. Svaka grupa je odabrala jednu osobu koja je imala zadatak kurira. Kurir svake grupe je na svakih pet minuta odnosio flip chart papir svoje grupe susjednoj grupi u smjeru kazaljke na satu. Tako je svaka grupa imala priliku dati doprinos i ispisati svoje ideje o svakoj od četiri ponuđene teme: 1. Oblasti volontiranja – u kojim oblastima života se može volontirati 2. Tipovi volonterskih aktivnosti – kakve volonterske aktivnosti mogu biti organizovane kao odgovor na potrebe zajednice 3. Korisnici/e volonterske aktivnosti – kome volonterske aktivnosti mogu donijeti dobrobit 4. Mjesta i trajanje volontiranja – gdje se mogu odvijati i koliko dugo različite volonterske aktivnosti/programi mogu trajati i dati primjere Nakon što je svaka grupa dobila nazad svoj inicijalni flip chart papir, zakačiti papire koje su učesnici ispisali na vidljivo mjesto i u plenumu predstaviti svaki rad. Razgovarati o temi kako bi se došlo do praktičnih zaključaka. Edukator/ica za svaku temu treba pružiti kratki teorijski input (iz uvoda) i dati savjete o potecijalnim volonterskim aktivnostima u koje bi se učesnici mogli uključiti.

RAZGOVARAJ… trajanje: 10 - 15 minuta

Kako bi se zaokružila radionica i dala podloga svemu naučenom tokom sesija, edukator bi na kraju trebao izdvojiti nekoliko minuta za refleksiju sa učesnicima o naučenom putem pitanja i odgovora: • O čemu smo danas razgovarali?

• Jesmo li naučili nešto novo?

• Šta smo naučili o vrijednostima volontiranja?

• Šta smo naučili o tome gdje i kako se sve može volontirati?

• Možete li s nama podijeliti vašu najveću zabludu ili iznenađenje vezano za današnju temu?

PODIJELI SA DRUGIMA… JA, VOLONTER

trajanje: 5 - 10 minuta

Edukator podijeli svim učesnicima flomaster ili hemijsku i stavi na sredinu kruga samoljepjive post-it papiriće u tri različite boje. Prethodno na flip chart papiru ili tabli nacrta veliko drvo na travi sa stablom, krošnjom i jabukama, a iznad njega nebo sa oblacima i suncem. Samostalno, svako za sebe, na tri različita post-it papirića učesnici trebaju dati odgovore na sljedeća pitanja: 1. Gdje želim i gdje mogu volontirati?

2. Šta mogu postići volontiranjem?

3. Šta očekujem od volontiranja?

Nakon što svi učesnici završe sa refleksijom, trebali bi post-it papiriće zalijepiti na pripremljeni flip chart papir ili tablu u tri nivoa: trava i korijen drveta – svi papirići sa odgovorom na pitanje broj 1; krošnja i jabuke – svi papirići sa odgovorom na pitanje broj 2; nebo i sunce – svi papirići sa odgovorom na pitanje broj 3.

Ova vježba služi kao preokret teme radionice u smjeru samih učesnika i za povezivanje svega naučenog sa njihovim ličnim budućim angažovanjem kao volontera. Jedan od ciljeva cjelokupne radionice nakon približavanja temi volontiranja je pokretanje učesnika na akciju i praktična upotreba naučenog.

UČINI SVOJIM Nakon održane radionice potrebno je učesnike potaknuti da i sami steknu iskustvo volontiranja.

U tom procesu važno je da učesnici radionice imaju nekoga ko će ih pratiti, odnosno mentorisati, barem u formi podrške putem društvenih mreža i drugih vidova komunikacije.

DODATNO OBJAŠNJENJE POJMOVA • Evropski volonterski servis (EVS) je program Evropske komisije (Evropske unije) kojem je cilj stvaranje i implementacija organizovanih volonterskih projekata za mlade ljude (od 18 do 30 godina), kroz koji će oni imati priliku volontirati o različitim temama u trajanju od dva mjeseca do godinu dana u nekoj od evropskih zemalja. EVS može biti grupna ili individualna aktivnost.

• Internacionalni volonterski servis (IVS) je naziv za volonterske programe internacionalnog karaktera na globalnom nivou, koji se organizuju kroz različite organizacije i institucije o različitim temama.

• Volonterski kampovi su vidovi grupnog kratkoročnog volontiranja (od sedam do mjesec dana), najčešće internacionalnog tipa, gdje se kroz različite aktivnosti na volonterskoj bazi doprinosi poboljšanju zajednice u kojoj se aktivnost realizuje i rješava specifičan problem ili pruža pomoć. Volonterski kampovi uglavnom nemaju starosnu granicu.

• Organizacija civilnog društva je nevladina organizacija ili udruženje koje ispoljava interes i volju građana kroz različite aktivnosti koje doprinose dobrobiti cjelokupne zajednice ili jednog njenog dijela. Ovaj tip organizacija nema primarni ekonomski interes ili stjecanje profita.

DODATNI IZVORI I PREPORUKE Priručnik za razvoj Savjeta učenika i volonterizma u okviru časova odjeljenske zajednice http://www.mresurs.net/publikacije/pdf/prirucnik_savjeta_ucenika.pdf Razvoj volonterizma među mladima http://okcbl.org/wp-content/uploads/2014/01/RazvojVolonterizma2007.pdf Kako postati volonter http://okcbl.org/wp-content/uploads/2014/01/okc_volonter.pdf Promoting youth engagement and wellbeing through student volunteer programs in ACT schools http://www.volunteeringact.org.au/volunteering/publications

Videozapisi koji se mogu koristiti na radionici:

Power of Volunteering https://www.youtube.com/watch?v=aS-mAz34NA0 Volontiranje u Bosni i Hercegovini https://www.youtube.com/watch?v=2XcQQ73IR9c Volunteering with Alliance https://www.youtube.com/watch?v=tptQgzA1dtY Volontiranje https://www.youtube.com/watch?v=IkKvgBx_9l0 86 - Pokreni sebe, promijeni svijet (volontiranje) https://www.youtube.com/watch?v=JVnTXnlLe1U Volontiranje je način života https://www.youtube.com/watch?v=T276tBww50E World Heritage Volunteer – Massai Mara 2012 https://www.youtube.com/watch?v=ZRjO2r6KRPs

RADIONICA 5 Tradicionalni znati - tkanje mr. Amila Smajovic

PRIPREMI SE... Ćilim ili kilim je vunena tkanina većih ili manjih dimenzija koja služi za zastiranje poda, prekrivanje sećija i kreveta, ukrašavanje zidova i prozora te za molitvu. Prema načinu tkanja ćilimi mogu biti glatki, rutavi, sastavljeni iz više dijelova (pola, struka) ili izrađeni iz jednog ili više komada.¹

Tehnike tkanja kojima se izrađuje tradicionalni ćilim podrazumijevaju ručnu izradu i poznavanje vještine tkanja. Tehnike tkanja za izradu ručno tkanih ćilima su: klečanje, klječanje (iveranje, namitanje na prste ili prebiranje), uzlanje ili resanje, čvoranje ili na petlju. Tehnikom klečanja se izrađuju glatki bosanski ćilimi, a tehnikom uzlovanja ili resanja se izrađuju tzv. perzijski ili goblenski ćilimi.

Osnova su niti koje se omotavaju oko razboja za tkanje na kojem se ćilim tka. Što je niti u osnovi više, to je ćilim gušći i čvršći. A što je osnova rjeđa, to je ćilim mekši, dakle i slabiji. Osnova se proizvodi od dobro upredene vune ili pamuka.

Potka je materijal kojim se tka, a najčešće je to vuna različitih boja kojom se izvode različite šare. Potkom se pretkiva osnova.

Greben ili češalj služi za učvršćivanje potke na osnovi pri tkanju, poslije svakog provlačenja niti (potke) kroz osnovu.

Razboji za tkanje (stan) su sprave izrađene uglavnom od drveta na kojima se tkalo. Oni mogu biti: uspravni ili vertikalni razboji (vratila, sohe, tetive ili seoski razboj), zatim horizontalni razboj ili ležeći stan. Razboji se mogu lahko rasklapati i sastavljati te pomjerati sa mjesta na mjesto (iz sobe u sobu) po potrebi.

CILJEVI Osnovni cilj radionice je upoznavanje mladih sa tradicionalnim ćilimom, njegovim historijskim razvojem i značajem koji ima u kulturnom naslijeđu BiH. Osnovni cilj je promoviranje bh. ćilima i razvijanje svijesti kod mladih o njegovoj zaštiti. Sekundarni cilj je stimulisanje mladih na korištenje prepoznatljivih ornamenata sa bh. ćilima u kreiranju njihovog prostora i predmeta svakodnevne upotrebe, a sve radi osnovnog cilja – promoviranja kulturnog naslijeđa. Jedan od ciljeva je i upoznavanje mladih sa osnovnim segmentima tkalačkog zanata i općenito stimulisanje mladih na izučavanje tradicionalnih zanata.

PROCES RADA Proces rada radionice sastoji se iz dva dijela: teorijskog i praktičnog.

Teorijski dio se sastoji od predavanja o historijskim činjenicama nastanka i razvoja tradicionalnog ćilima, tradicionalnih tehnika tkanja i razbojima za tkanje sa posebnim akcentom na ornamentalne motive. U tu svrhu, preporučljivo je da edukator/ica koristi prezentaciju „Tradicionalna umjetnost na tlu Bosne i Hercegovine“.

Praktični dio radionice osmišljen je tako da se učesnicima/cama ponude fotografije orijentalnih motiva sa bh. ćilima, na osnovu kojih mogu crtati, odnosno kreirati vlastiti dizajn. Cilj ovog pristupa je podstaknuti kreativnost kod mladih i razviti njihovu svijest o mogućnosti aplikacije tradicionalnih motiva u savremenom dizajnu te osavremeniti tradiciju. Dizajn može biti usmjeren na savremene proizvode kao što su: omoti za mobilne telefone, torbice, laptope, čaše i sl .

METODOLOGIJA RADA Metodologija koja se koristi tokom ove radionice uključuje klasične metode podučavanja, odnosno predavanja u bh. školama. U ovu svrhu edukacije mogu se koristiti i videoprojekcije. Druga metoda koja se može koristiti je metoda neformalnog učenja tokom, ali i izvan nastavnih aktivnosti u vidu organiziranih posjeta muzejima i privatnim kućama u kojima se mogu pronaći stari bh. ćilimi i stari

5

razboji za tkanje. Ova metoda je zanimljiva jer razvija interes za prikupljanje i očuvanje predmeta iz kulturne tradicije. Potrebno je stimulisati mlade da stvaraju vlastitu fotodokumentaciju, te da koriste moderna komunikacijska sredstva poput Facebooka ili Instagrama kako bi međusobno razmjenjivali prikupljene informacije i fotograđu. Ovaj proces je zanimljiv jer kod njih razvija osjećaj odgovornosti i brige za tradiciju, ali i istraživački duh.

Neformalne metode su planirane u praktičnom dijelu radionice i više su predviđene za radionicu u trajanju 90 minuta. Riječ je o organizaciji časova crtanja na kojima će učesnici koristiti određene motive (preuzete sa prethodnog predavanja) sa bh. ćilima ili njegovu kompletnu ornamentiku, te na taj način kreirati nove moderne proizvode. Ovdje se mogu koristiti i kompjuterski programi za crtanje. Cilj ovog dijela praktičnog rada jeste razvijanje osjećaja kreativnosti i inovativnosti s namjerom afirmacije kulturnih vrijednosti.

POTREBNI MATERIJALI Adekvatan prostor, projektori, pribor za crtanje, olovke u boji, papir, flomasteri u boji, papiri u boji, makaze i ljepila.

TEMATSKE JEDINICE KOJE VEŽEMO ZA OVU TEMU Tematske jedinice koje su u vezi sa ovom temom pripadaju različitim školskim predmetima koji se izučavaju u nastavnom procesu srednjih škola u Bosni i Hercegovini, a u najvećoj mjeri povezuju se sa lekcijama iz predmeta kao što su historija, bosanski/hrvatski/srpski jezik, likovna kultura itd.

UPOZNAJ SE...

Prilog 1

BH. ĆILIM Kratak pregled razvoja ćilimarstva u Bosni i Hercegovini Proučavanje porijekla i razvoja ćilimarstva u Bosni i Hercegovini vraća nas u daleku prošlost.

Zanimljivo je da su 2002. godine, prilikom arheoloških iskopavanja prapovijesnog naselja Okolište kod Visokog, pronađene kamene kugle za koje je kasnije utvrđeno da pripadaju prvim tkalačkim razbojima. A prilikom arheoloških iskopavanja na Kupreškom polju pronađen je dio tkanina star 3.500 godina.² Ovo značajno otkriće potvrdilo je da su tehnike tkanja na tlu BiH bile poznate još u doba neolita.

Pretpostavka je da su naši preci koristili vunu za izradu prvih tkanih proizvoda, jer je stočarstvo bilo razvijeno u to doba, a posebno ovčarstvo. Pretpostavka je da su se tkali materijali za odjevne predmete, prekrivače i prostirke sa jednostavnim šarama. Danas u muzejskim kolekcijama možemo vidjeti jednostavne prostirke izrađene od prirodne vune, poznatije kao gunjevi sa jednostavnom šarom, koji su se donedavno tkali po bosanskim selima, a služili su i kao ogrtači. Iz tih jednostavnih tkanica, gunjeva, razvila se i prva složenija šara sa horizontalnim linijama, u našim krajevima poznata kao ponjava (ruta, drolj, šarenica).³ Bosanski ćilim se prvi put spominje u dubrovačkim arhivima4 još u XV i XVI stoljeću, a koristio se u trgovačkim razmjenama.

Dolaskom Osmanlija na Balkanski poluotok došlo je do ekspanzije u razvoju tkalačkog umijeća i proširila se upotreba ćilima i prostirki. Prihvaćen je novi način uređenja kuće, pa su ćilimi, serdžade i makati postali obavezan inventar tekstilnog pokućstva u velikom dijelu Bosne i Hercegovine.5 Tursku vladavinu smijenila je Austro-Ugarska. U vrijeme njene uprave, pod motivacijom da očuva određene vidove narodnog stvaralaštva, otvara se tkaonica ćilima u Sarajevu 1878. godine. Tkaonica je imala i svoju bojadisanu za farbanje vune.

Imala je više od 21 filijale širom Bosne i Hercegovine. Tkalo se u Kreševu, Brčkom, Jeleču, Kladnju, Livnu, Glamoču, Širokom Brijegu, Docu kod Travnika i Gacku. Tkaonica ćilima organizirala je sakupljanje nacrta, kao i originalne primjerke ćilima, pregača, šarenica i drugih tekstilnih proizvoda sa područja cijele Bosne i Hercegovine kako bi se po njima izradili standardni šablonizirani uzorci, odnosno stalni uzorci tkaonice ili dezen-karta6.

Zahvaljujući ovoj knjizi uzoraka ili dezen-karti, moguće je analizirati razvoj bogate ornamentike bh. ćilima. Ovaj period smatra se zlatnim dobom bh. ćilima. Tkaonica je dobila značajne međunarodne nagrade na izložbama, među kojima je i Grand prix na izložbi u Parizu 1900. i 1937. godine. Izrada ćilima po uzorku tkaonice širila se cijelom teritorijom Bosne i Hercegovine.

Taj proces se odvijao na dva načina. Prvi način je bio direktan jer su tkalje koristile originalne uzorke sa dezen-karte i tako ih sačuvale, a drugi je bio indirektan jer se uzorak prenosio sa tkalje na tkalju, koje su u tom procesu prenošenja mijenjale boje i dodavale različite motive po svojoj ličnoj impresiji, što je dovelo do određenih deformacija originalnih uzoraka.7 Treba napomenuti da su tkalje mijenjale i nazive ćilima, tako da danas imamo ćilime sa sličnim uzorcima, ali pod različitim imenima. U toku Prvog svjetskog rata došlo je do stagnacije u proizvodnji ručno tkanih ćilima.Međutim, u periodu između dva svjetska rata tkaonica dostiže svoj najveći domet i otvara nove pogone u Visokom, Fojnici, Kreševu, Livnu, Glamoču, Jeleču, Foči, Gornjem Vakufu, Tuzli i Čajniču. Drugi svjetski rat je zaustavio razvoj ručno tkanih ćilima, a poslije rata se nastavilo tkati u raznim organizacijama poput Bosna folklora, koji je organizirao tkanje po kućama prema dezen-kartama i određenim bojama.

U toku sedamdesetih godina na Ilidži, u okolini Sarajeva, otvara se tkaonica ćilima, ali je njena proizvodnja usmjerena ka industrijskoj proizvodnji. Od tog perioda do početka ratnih sukoba 1992. godine na tržištu je slabio interes za tradicionalnim ćilimima. Postoji nekoliko razloga za takvo stanje. Bivša Jugoslavija bila je komunistička zemlja u kojoj se insistiralo na radničkom pokretu i industrijskoj proizvodnji, što je podrazumijevalo masovnu proizvodnju. Tim zahtjevima nije mogla udovoljiti ručna izrada ćilima. Također je potrebno spomenuti da je evropsko tržište postalo zasićeno ručno tkanim proizvodima sa Istoka.

Ratna razaranja u periodu 1992–1996. godine uništila su gotovo sve proizvodne djelatnosti.

Danas smo svjedoci da organizirana proizvodnja ručno tkanih bosanskih ćilima ne postoji.

Svjedoci smo kako se ta vještina izrade ne prenosi sa generacije na generaciju.

Danas smo nijemi svjedoci nestanka bosanskog ćilima sa kulturne scene Bosne i Hercegovine.

TEHNIKE TKANJA Tehnike tkanja koje su se koristile u Bosni i Hercegovini su: 1. Klečanje, klječanje (iveranje, namitanje na prste ili prebiranje8, zatim pirlitanje, prijebor i balučanje9). Većina tradicionalnih bosanskih ćilima izrađena je ovom tehnikom tkanja. Njegova osnovna karakteristika jeste da su obje strane ćilima glatke; 2. Uzlanje ili resanje, čvoranje ili na petlju, pretkivanje ili čunčanje 10. Ovom tehnikom šare se izvode vezivanjem raznobojnih uzlova na žice osnove. Ćilimi su glatki samo sa naličja, dok na licu, prednjoj strani, imaju runo ili pliš.

RAZBOJI ZA TKANJE KOJI SU SE KORISTILI KROZ HISTORIJU: 1. Uspravan ili vertikalan razboj za tkanje (vratila, sohe, tetive ili seoski razboj. Seoski razboj sastavljen je od dva vratila, gornjeg i donjeg, koji su postavljeni horizontalno i fiksirani na vertikalnim stranicama. Žice osnove su namotane i pričvršćene oko donjeg vratila. Sa strane vertikalnih strana nalaze se klinovi koji služe za zatezanje osnove i pomjeranje tkanja. Razboji se mogu lahko sklopiti i rasklopiti, što olakšava njihovo prenošenje sa jednog mjesta na drugo; 2. Horizontalni razboj ili ležeći stan, koji ima samo gornje i donje vratilo, oko kojeg je nasnovana osnova; 3. Tabris-razboj je također sastavljen od gornjeg i donjeg valjka, te bočnih stranica. Osnova je namotana na gornji valjak, a istkani ćilim se namotava na donji valjak. Prednost ovog tkanja jeste mogućnost tkanja ćilima bilo koje dužine11.

ORNAMENTALNE KOMPOZICIJE NA ĆILIMU I NAZIVI ĆILIMA Ornamentalne kompozicije na ćilimu sastoje se iz dva dijela: 1. Okolice (ruba, obruba, bordure ili ćenara)12 2. Centralnog dijela (pole, ploha)

Prvi bosanski ćilimi nisu imali okolicu ili ćenar. Kompozicija elemenata se beskonačno širi.

Takvi ćilimi nose nazive stepenasta kola, na makaze, na baklava i sl. Jednostavne kompozicije sastavljene su od dva dijela: okolice ili rama ćilima, u kojem se nalaze motivi koji se smjenjuju u nizu. Taj ram, ćenar ili okolica “čuva” centralni dio ćilima, u kojem se nalazi glavni motiv. U ovu skupinu spadaju ćilimi koji se nazivaju petak, sarajevska zilija, su tri kola, bosanska šara, sandučar, pirot, sumak i sl. Susrećemo još i ćilime: petrovačka kola, beogradsko kolo, ćilim na kola sa patkama u ćenaru, bešikaš, kandiljaš, tablaš, iđolska kola, na baklava, lalaš, leptiraš itd. Kod jako složenih ornamentalnih kompozicija postoji i po nekoliko ćenarova ili okolica ćilima. Takav primjer je ćilim koji se naziva jelečki sumak, kojeg možemo smatrati remek-djelom umjetnosti na ćilimu.

MOTIVI NA ĆILIMU Na bh. ćilimu nalaze se razni ornamenti i motivi. Zanimljivo je da motivi koji se pojavljuju na tekstilu pripadaju umjetnosti najstarijih naroda Egipta i Mezopotamije. Dijele se na geometrijske motive, vegetabilne, antropomorfne i zoomorfne.

Najčešći ornament je linija, pruga, cik-cak linija, romboidni oblici, motiv mašnice, zvjezdica, motiv kuka, kuke okretuše, motiv lozice. Od vegetabilnih motiva to su: drvo života, đulovi, ruže, lišće, palmini listovi itd. Pored cvjetnih motiva mogu se pronaći i motivi plodova: jabuka, nar, kruška, klas i sl.

Od antropomorfnih motiva to su: dvostruke volute, slova S i slično.

Zoomorfni motivi su najzastupljeniji i to su: motivi ptice, pauka, ribe, škorpije, kornjače.

KORIŠTENI IZVORI 1. Grupa autora (2009), Zanatlije – čuvari tradicije Baščaršije, ZUP, Sarajevo 2. Filipović, Milenko (1957), Ćilim i ćilimarstvo u našim zemljama do sredine XIX veka, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 3. Papić, Radivoje (1979), Sto godina tkaonice ćilima Sarajevo, Širo, Beograd 4. Popić-Filipović, Marica (2006), Bosanskohercegovački ćilimi iz zbirke Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Katalog za izložbu, Zemaljski muzej u Sarajevu, Sarajevo 5. Tkalčić, Vladimir (1929), Seljačko ćilimarstvo u Jugoslaviji, Etnološka biblioteka, Zagreb 6. Vladić-Krstić, Bratislava (1968), Tkalačka rešetka u Hercegovini, GZM, sv. XXIII, Sarajevo 7. Vladić-Krstić, Bratislava (1975), Tekstilna ornamentika zapadne Bosne, Bilten Zemaljskog muzeja, Sarajevo 8. Vladić-Krstić, Bratislava (1977), Ćilimarstvo u Bosni i Hercegovini. Prilog proučavanju starih tkanja u Bosni i Hercegovini, GZM NS, sv. XXXII, Sarajevo

AKTIVIRAJ SE I...

PREDMETI KOJI GOVORE O NAMA

trajanje: 5 - 10 minuta

Uvodna aktivnost trebala bi početi sa neformalnom diskusijom o temi radionice.

Prijedlog pitanja: Da li neko od učesnika ima tradicionalni ćilim u svom domu ili u kući nekog od svoje familije? Jeste li ikada vidjeli kako se tka ćilim? Da li ste ikada probali tkati? Znate li nazive starih tradicionalnih ćilima? Gdje se danas mogu vidjeti takvi ćilimi? Da li znate nešto o motivima i njihovoj simbolici?

Bilo bi dobro da se dokumentuju odgovori, koji bi mogli služiti za evaluaciju pri završetku radionice.

Poslije neformalne diskusije i uvoda u temu radionice potrebno je održati kratko predavanje o bh. ćilimu. Edukatorima se preporučuje da u ovu svrhu koriste Power Point prezentaciju „Tradicionalna umjetnost na tlu Bosne i Hercegovine“, koja se nalazi u prilogu ovog priručnika.

Prilikom predavanja koristiti priloženu prezentaciju i predloženi video.

UČINI SVOJIM DVOČAS / 90` BOSANSKI ĆILIM: TRADICIONALNA UMJETNOST NA TLU BOSNE I HERCEGOVINE

trajanje: 30 - 40 minuta

Centralna aktivnost sastavljena je iz dva dijela: interaktivnog predavanja i praktičnog rada.

Interaktivno predavanje podrazumijeva situaciju u kojoj će edukator aktivno koristiti priloženu prezentaciju i predloženi videoprilog. Tokom predavanja potrebno je da učesnici bilježe odgovore na sljedeća pitanja: •Koji se period veže za početak izrade prvih tkanih proizvoda u Bosni i Hercegovini?

•Koje se otkriće veže za prve razboje za tkanje?

•Koji se materijali koriste za izradu tkanih proizvoda?

•Šta je ponjava?

•Kada se prvi put u arhivima spominje bosanski ćilim i gdje?

•Kada je osnovana tkaonica ćilima u Sarajevu i ko ju je osnovao?

•Koliko je tkaonica ćilima imala filijala? Nabroj neke od njih.

•Šta je to dezen-karta?

•Koje tehnike tkanja se koriste za izradu ćilima?

•Da li je bosanski ćilim bio nagrađivan na svjetskim izložbama?

•Šta je to klečanje?

•Koje vrste razboja za tkanje se koriste za izradu ćilima?

•Iz koliko dijelova je sastavljena standardna kompozicija na ćilimu?

•Kako dijelimo motive na bosanskom ćilimu?

•Nabroj neke muzeje koji u svojim zbirkama imaju bosanske ćilime?

•Nabroj neka udruženja koja se danas bave starim tehnikama tkanja i svojim proizvodima čuvaju tu tradiciju?

• Može li se ćilim sačuvati od nestajanja?

• Napišite neke svoje ideje o tome kako se može sačuvati i promovirati ćilim?

MODERNI DIZAJN BOSANSKOG ĆILIMA

trajanje: 20 minuta

Mi danas živimo u vremenu globalnih vrijednosti i globalne kulture. Zaštita, očuvanje i promocija kulturnog naslijeđa je prioritet. Potrebno je razviti svijest kod mladih o tom važnom zadatku.

Moderan pristup i korištenje modernih tehnoloških otkrića može osavremeniti promociju kulturnog naslijeđa. Korištenje ornamentalnih motiva bh. ćilima i kreiranje modernih proizvoda za mlade neki su od oblika afirmacije kulturnog naslijeđa i njegovog očuvanja, što dovodi do podizanja svijesti o njihovoj zaštiti. Moderni proizvodi od torbi, platnih kartica i posuđa sa motivima tradicionalnog ćilima, do dizajniranja modernih ćilima, interijera i eksterijera otvaraju nove pristupe u korištenju kulturnog naslijeđa.

S tim u vezi, drugi dio centralne aktivnosti sastoji se od vježbi crtanja i kreiranja modernih proizvoda, koje bi uključivale specifične motive sa tradicionalnih ćilima. Kod mladih bi vježbe crtanja i dizajniranja novih proizvoda trebale osvijestiti mogućnost korištenja kulturnog naslijeđa u kreiranju savremenih proizvoda. Vježbe se mogu izvoditi crtaćim priborom, olovkama u boji, temperama, vodenim bojicama, flomasterima u boji ili kolažnim papirom u boji. U okviru ove vježbe i u skladu sa mogućnostima mogu se koristiti i kompjuterski programi za crtanje.

RAZGOVARAJ… trajanje: 5 - 10 minuta

U okviru ove aktivnosti u razgovor je potrebno uključiti prethodno pribilježene odgovore učesnika, njihova rješenja i ideje o promociji i zaštiti bh. ćilima.

PODIJELI SA DRUGIMA... trajanje: 5 - 10 minuta

Kako bi se zaokružila radionica i dala podloga svemu naučenom tokom sesija, edukator bi na kraju trebao izdvojiti nekoliko minuta za refleksiju sa učesnicima o naučenom putem pitanja i odgovora: • O čemu smo danas razgovarali?

• Da li smo naučili nešto novo?

• Šta smo naučili o porijeklu i razvoju bh. ćilima?

• Šta smo naučili o tome gdje i kada je nastao bh. ćilim?

• Možete li sa nama podijeliti vašu najveću zabludu ili iznenađenje u vezi sa današnjom temom?

• Može li se ornamentika sa bh. ćilima koristiti u modernom dizajnu i arhitekturi?

• Jeste li odlučili da se bavite prikupljanjem starih ćilima iz domova svoje familije?

• Da li ste odlučili praviti fotodokumentaciju o kulturnom naslijeđu?

• Imate li svoje ideje o zaštiti i promociji bh. ćilima?

• Da li imate svoje ideje o organizovanju kursa starih tehnika tkanja?

• Da li i na koji način možete usvojeno znanje i informacije povezati sa vašim svakodnevnim interesima i aktivnostima u školi i izvan nje?

UČINI SVOJIM...

Radi dopunske samostalne aktivnosti, edukator može potaknuti učesnike da započnu prikupljanje svoje fotodokumentacije o bh. ćilimu iz vlastitog bližeg okruženja i na taj način nastave razmišljati o očuvanju, zaštiti i promociji zajedničkog kulturnog naslijeđa. Ukoliko edukator odluči ovu aktivnost podijeliti sa jednim ili više razrednih odjeljenja, u tom slučaju, nakon procesa prikupljanja i selekcije najboljih fotografija, preporučuje se organizacija izložbe fotografija bh. ćilima. Izložba će biti postavljena u centralnom dijelu škole kako bi je što više učenika i nastavnika imalo priliku vidjeti i učestvovati u ovom poduhvatu.

DODATNO OBJAŠNJENJE POJMOVA • ćilim-a, kilim m. (perz) – prostirač izatkan od vune na stanu. U granicama Bosne i Hercegovine najrasprostranjeniji naziv je ćilim, izuzev u sjeverozapadnoj Bosni, u kojoj se umjesto njega javlja naziv kilim, a odnosi se na ćilime istkane na horizontalnom stanu.13 • makat-a m. (arap) – ćilim koji se stere po minderu na sećiji.14 • klečanje, klječanje – iveranje, namitanje na prste ili prebiranje.15 Tradicionalna tehnika tkanja koja je bila poznata još u doba neolita. Tehnikom tkanja klečanjem izrađuju se glatki bosanski ćilimi. Izvode se na vertikalnim i horizontalnim tkalačkim razbojima.

• uzlanje ili resanje, čvoranje – tehnika tkanja koja se izvodi vezanjem raznobojnih uzlova, vune na niti osnove. Tehnikom uzlovanja ili resanja izrađuju se tzv. perzijski ili goblenski ćilimi.16 • na petlju – tehnika tkanja koja se izvodi prebacivanjem potke preko tankog štapa; korištena uglavnom za izrađivanje prekrivača za krevet.17 • ćenar-a m. (perz) – kraj, rub, okolica. U ćilimarstvu Bosne i Hercegovine pod nazivom ćenar podrazumijeva se ornamentalna kompozicija izvedena na sve četiri strane ćilima.18 • vratila, sohe ili stative – seoski razboj, uspravan ili vertikalan drveni razboj za tkanje.19 • horizontalni razboj – leži na tlu i ima samo gornje i donje vratilo, oko kojih je nasnovana osnova.20 • tabris-razboj – dobio ime po gradu Tabrisu. Također je sastavljen od donjeg i gornjeg vratila.

Na ovom razboju moguće je proizvesti ćilim bilo koje dužine. Svi razboji u tkaonici ćilima u Sarajevu i nekadašnjim filijalama bili su tabris tipa.21

DODATNI IZVORI I PREPORUKE

Osnovna literatura 9. Grupa autora (2009), Zanatlije – čuvari tradicije Baščaršije, ZUP, Sarajevo 10. Filipović, Milenko (1957), Ćilim i ćilimarstvo u našim zemljama do sredine XIX veka, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 11. Papić, Radivoje (1979), Sto godina tkaonice ćilima Sarajevo, Širo, Beograd 12. Popić-Filipović, Marica (2006), Bosanskohercegovački ćilimi iz zbirke Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Katalog za izložbu, Zemaljski muzej u Sarajevu, Sarajevo 13. Tkalčić, Vladimir (1929), Seljačko ćilimarstvo u Jugoslaviji, Etnološka biblioteka, Zagreb 14. Vladić-Krstić, Bratislava (1968), Tkalačka rešetka u Hercegovini, GZM, sv. XXIII, Sarajevo 15. Vladić-Krstić, Bratislava (1975), Tekstilna ornamentika zapadne Bosne, Bilten Zemaljskog muzeja, Sarajevo 16. Vladić-Krstić, Bratislava (1977), Ćilimarstvo u Bosni i Hercegovini. Prilog proučavanju starih tkanja u Bosni i Hercegovini, GZM NS, sv. XXXII, Sarajevo

Dodatna literatura 1. Hull, Alastair i Luczyc-Wyhowska (2001), Kilim, Tames & Hudson, London 2. Katalog uzoraka artikala Državne tkaonice ćilima, beza i veza (1900), Dozet, Sarajevo

Izvori na internetu 1.Grupa autora (2009), Zanatlije – čuvari tradicije Baščaršije, ZUP, Sarajevo, web-stranica: https://www.youtube.com/watch?v=9uzsz4_aw_w

Prijedlog posjete lokacijama Muzejske kolekcije: 1. Zemaljski muzej, Sarajevo 2. Muzej grada Sarajeva – Despića kuća, Svrzina kuća 3. Muzej Republike Srpske, Banja Luka 4. Muzej grada Zenice, Zenica 5. Muzej Hercegovina, Mostar Udruženja: 1. Udruženje za zaštitu bosanskog ćilima, Sarajevo 2. Udruženje Duga, Banja Luka 3. Udruženje Bosfam, Tuzla 4. Udruženje Sumejja, Visoko 5. Udruženje Bosnian handcraft, Sarajevo

Fusnote ¹ Marica Popić-Filipović, Bosanskohercegovački ćilimi iz zbirke Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Katalog za izložbu, Zemaljski muzej u Sarajevu, Sarajevo, 2006, str. 4. ² Marica Popić-Filipović, Bosanskohercegovački ćilimi iz zbirke Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Katalog za izložbu, Zemaljski muzej u Sarajevu, Sarajevo, 2006, str. 20. ³ Abdulah Škaljić, „Turcizmi u narodnom govoru i narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine“, u: Bilten Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, knj. 1, Institut za proučavanje folklora, Sarajevo, 1957, str. 168: ćilim-a, kilim-a (perz) prostirač izatkan od vune na stanu.

4 Verena Han, „Orijentalni predmeti u renesansnom Dubrovniku“, Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, izd. 6–7, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1956–1957, str. 127 i 129.

6Radivoje Papić, Sto godina tkaonice ćilima Sarajevo, Širo, Beograd, 1979, str. 14.

7 Bratislava Vladić-Krstić, Ćilimarstvo u Bosni i Hercegovini. Prilog proučavanju starih tkanja u Bosni i Hercegovini, GZM NS, sv. XXXII, Sarajevo, 1977, str. 255–256.

8Vladimir Tkalčić, Seljačko ćilimarstvo u Jugoslaviji, Etnološka biblioteka Zagreb, 1929, str. 3.

9Radivoje Papić, Sto godina tkaonice ćilima Sarajevo, Širo, Beograd, 1979, str. 14.

10 Milenko Filipović, Ćilim i ćilimarstvo u našim zemljama do sredine XIX veka, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1957, str. 181.

11 Radivoje Papić, Sto godina tkaonice ćilima Sarajevo, Širo, Beograd, 1979, str. 14.

12Ćenar-a, m. (perz) kraj, rub, okolica. U ćilimarstvu Bosne i Hercegovine pod nazivom ćenar podrazumijeva se ornamentalna kompozicija izvedena na krajevima sve četiri strane ćilima. U Hercegovini ćenar je ćilim malih dimenzija, izrađen tehnikom klečanja, koji služi za ukrašavanje zida iznad sećije, zastiranje poda ispred kreveta i dr. Vidi: Abdulah Škaljić, „Turcizmi u narodnom govoru i narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine“, u: Bilten Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, knj. 1, Institut za proučavanje folklora, Sarajevo, 1957, str. 162.

13Abdulah Škaljić, „Turcizmi u narodnom govoru i narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine“, u: Bilten Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, knj. 1, Institut za proučavanje folklora, Sarajevo, 1957, str. 168.

14Marica Popić-Filipović, Bosanskohercegovački ćilimi iz zbirke Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Katalog za izložbu, Zemaljski muzej u Sarajevu, Sarajevo, 2006, str. 6.

15Vladimir Tkalčić, Seljačko ćilimarstvo u Jugoslaviji, Etnološka biblioteka Zagreb, 1929; Milenko Filipović, Ćilim i ćilimarstvo u našim zemljama do sredine XIX veka, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1957, str. 181.

16Radivoje Papić, Sto godina tkaonice ćilima Sarajevo, Širo, Beograd, 1979, str. 14.

17 Marica Popić-Filipović, Bosanskohercegovački ćilimi iz zbirke Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Katalog za izložbu, Zemaljski muzej u Sarajevu, Sarajevo, 2006, str. 24.

18Abdulah Škaljić, „Turcizmi u narodnom govoru i narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine“, u: Bilten Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, knj. 1, Institut za proučavanje folklora, Sarajevo, 1957, str. 162.

19Radivoje Papić, Sto godina tkaonice ćilima Sarajevo, Širo, Beograd, 1979, str. 14.

20 Isto 21 Isto

UČINI SVOJIM JEDAN ŠKOLSKI ČAS / 45` BOSANSKI ĆILIM: TRADICIONALNA UMJETNOST NA TLU BOSNE I HERCEGOVINE

trajanje: 30 minuta

Centralna aktivnost namijenjena za čas od 45 minuta podrazumijeva interaktivno predavanje, odnosno situaciju u kojoj će edukator/ica aktivno koristiti priloženu prezentaciju i predloženi videoprilog. Tokom predavanja potrebno je da učesnici/ce bilježe odgovore na sljedeća pitanja: Pitanja su ista kao i u “Učini svojim dvočas 90`” poglavlju.

RADIONICA 6

Filcanje, najstarija tehnika rucnog rada Lejla Radoncic, Bhcrafts

PRIPREMI SE I DEFINIŠI...

Filcanje: najstarija tehnika ručnog rada, tehnika prerade vune, koja se temelji na svojstvu vlakana da se, usljed mehaničkog i toplinskog djelovanja, međusobno upletu u čvrstu strukturu.

Filc ili pust: – tekstilija dobivena tehnikom filcanja.

Suho filcanje: tehnika filcanja za koju se koriste specijalne igle, namijenjene samo za filcanje. (na žalost, nisu dostupne u BiH, ali se mogu naručiti putem eBaya).

Ovom tehnikom se izrađuju lutke, skulpture i ukrasi koji se “bockaju” u kalupima.

Mokro filcanje: tehnika filcanja za koju se koriste voda i sapun. Ovom tehnikom se radi tekstilija (filc u metraži), kape, papuče, kugle i sl.

CILJEVI Filcanje, kao jedna od najstarijih tehnika ručnog rada, u prethodnim decenijama bilo je zapostavljeno i gotovo potpuno zaboravljeno. „Izvlačenjem“ iz zaborava prve zabilježene tehnike ručnog rada i podizanje svijesti o značaju filcanja, naročito među mlađom populacijom, ima veliki značaj. Stoga su temeljni ciljevi ove radionice prije svega: • Potaknuti mlade na razmišljenje o očuvanju, zaštiti i promociji zajedničkog kulturnog naslijeđa; • Razviti svijest da „staro“ nije nužno i neupotrebljivo (tehnikom filcanja može se praviti vrlo moderan i nosiv nakit); • Kroz praktičnu obuku, na radionicama, pokazati kako se sa malo vune i strpljenja, za manje od sat vremena, može napraviti konkretan proizvod, koji ima upotrebnu vrijednost; • Podići svijest o zaštiti okoline – ova tehnika u potpunosti je usklađena sa svim ekološkim standardima.

PROCES RADA Proces rada odvija se u nekoliko faza/aktivnosti: pripremna, uvodna, centralna i završna faza, tj. faza zaključivanja i refleksije.

U pripremnoj aktivnosti edukator treba informirati učesnike o temi radionice i motivirati ih na aktivno učešće izlažući neke od gotovih predmeta koji su nastali tehnikom filcanja.

U uvodnoj aktivnosti učesnici se kroz proces pitanja i odgovora postepeno upoznaju s temom naslijeđa, gdje edukator ima ulogu facilitatora, odnosno ne daje odgovore, već samo usmjerava i moderira diskusiju. Tokom ove aktivnosti želimo da učesnici spontano i samostalno odgovaraju na pitanja koristeći okvir vlastitih znanja, iskustava, interesovanja i motivacija, da bi postepeno, kroz praktičnu aktivnost i moderiranu diskusiju, došli do razumijevanja pojma kulturnog naslijeđa,

6

njegovog značaja u savremenom društvu i značaja tradicionalnih zanata i umijeća u tom kontekstu.

Edukator ne treba davati odgovore, već parafrazirati i bilježiti spontane reakcije učesnika i usmjeravati diskusiju ka gore navedenim ciljevima.

Centralna aktivnost putem praktičnog rada učesnike stimulira da postepeno, samostalno dolaze do iskustvenih saznanja o datoj temi. Uvodna aktivnost koristi se kao polazna tačka, gdje se prave poveznice između ideja o naslijeđu i konkretnog predmeta koji se proizvodi tokom radionice i koji treba poslužiti kao sredstvo kojim se naslijeđe materijalizira, prenosi i tumači.

U ovoj fazi učesnicima radionice daju se smjernice i mentorstvo u praktičnom radu.

Treća, završna faza predviđena je za osvrt na prethodne faze/aktivnosti radionice, pri čemu je potrebno rezimirati rezultate, odgovoriti na nedoumice, otvoriti nova pitanja za diskusiju i razgovor, odnosno za zaključivanje i refleksiju.

METODOLOGIJA RADA Metode koje se koriste tokom radionice su: učenje na temelju vlastitog iskustva, učenje zasnovano na korištenju očiglednih sredstava, učenje bazirano na introspekciji.

POTREBNI MATERIJALI Edukator/organizator obezbjeđuje: Edukator, odnosno organizator osigurava: set za filcanje, podlogu za rad, kalupe i vunu različitih boja.

TEMATSKE JEDINICE KOJE VEŽEMO ZA OVU TEMU Tematske jedinice koje su u vezi sa ovom temom pripadaju različitim školskim predmetima koji se izučavaju u nastavnom procesu srednjih škola u Bosni i Hercegovini, a u najvećoj mjeri povezuju se sa lekcijama iz predmeta kao što su historija, likovna kultura, bosanski/hrvatski/ srpski jezik itd.

UPOZNAJ SE...

Prilog 1

FILCANJE – NAJSTARIJA TEHNIKA RUČNOG RADA Filc (pust) kao tekstilija se na našim područjima koristio u antičkom, odnosno kasnoantičkom, romanskom (predslavenskom) periodu, ali i nakon slavenizacije ove oblasti. Spominje se u zapisima od druge polovine XIII vijeka. Pisani tragovi govore o tome da je pust korišten kako na selu tako i u gradu, kao prostirka za spavanje (tzv. pustina), a kasnije i kao pokrivalo za glavu, pastirska kabanica i sl.

Izrada pusta označava fazu u tehnološkim procesima prerade vune i prethodi tkanju i pletenju.

Pust se pravio ručno ili pomoću stupa za stupanje. Nakon pojave tkanja u ovim stupama se valjalo sukno, koje je time dobijalo novi izgled i kvalitet. Bitno je istaći da se za filcanje, za razliku od drugih tehnika ručnog rada, može koristiti vuna autohtone pasmine ovce - bosanskohercegovačke pramenke.

Autohtona ovca pramenka, sa mnogo različitih sojeva, najzastupljenija je pasmina ovce u Bosni i Hercegovini, ali je polahko i sigurno potiskuju vrste koje, osim mlijeka i mesa, daju i kvalitetniju vunu, duže i mekše dlake, pogodnije za izradu vunenih prediva.

Iako je vuna ovce važna tekstilna sirovina, čija svojstva nije obezvrijedila proizvodnja umjetnih vlakana, u Bosni i Hercegovini nema gotovo nikakvu vrijednost. Zbog ponižavajuće cijene otkupa sirove vune (u ranijem periodu stočari su prodajom vune zarađivali tri puta više novaca od prodaje mesa i mlijeka) ovčari bacaju vunu u rijeke, što stvara dodatni ekološki problem.

Oba načina filcanja (suho i mokro) ekološki su potpuno prihvatljiva, tako da izvlačenje iz zaborava ove davno primjenjivane tehnike ima višestruku korist: • potiče ovčare da nastave uzgajati ovcu pramenku, jer imaju osiguran plasman vune, čime se štiti autohtona pasmina bosanskohercegovačke ovce, • otvara mogućnost kreiranja malih obrta, za čije pokretanje nije potrebna velika investicija, • od zaborava čuva i promovira tehniku ručnog rada, koja je važan dio tradicije i kulturne baštine BiH, • čuva okolinu (umjesto da vunu bacaju u rijeke, ovčari će je prodavati).

AKTIVIRAJ SE I... ŠTA ZA TEBE PREDSTAVLJAJU STARI ZANATI I UMIJEĆA?

trajanje: 10 - 15 minuta

Svi mi sakupljamo i čuvamo vlastite i porodične uspomene. Neke od njih su zasigurno ručni radovi nena i baki ili možda neka ostava u kojoj se još čuva dedin alat. U vezi s tim, potrebno je pitati učesnike da za radionicu donesu ili manje primjerke ili fotografije tih uspomena i primjeraka.

Kako bi se učesnici uveli u temu radionice, kroz razgovor i predstavljanje uspomena potrebno je da edukator procesom brainstorminga stimulira učesnike u njihovom pokušaju pronalaska odgovora na pitanje šta je to naslijeđe, šta su stari zanati i umijeća.

Ukoliko je edukator upoznat sa metodom mentalnih mapa, aktivnost se može strukturirati i po tom metodološkom principu.

UČINI RADIONICU SVOJOM FILCANJE – NAJSTARIJA TEHNIKA RUČNOG RADA

trajanje: 20 - 50 minuta

Centralna aktivnost ove radionice isključivo je praktičnog profila i njeno trajanje ovisi o kontekstu i kompleksnosti predmeta u izradi. Uz adekvatan set za filcanje i malo mašte moguće je filcati skulpture, različite oblike u kalupu, nakit, pa čak i odjevne predmete.

Slika br. 1: Skulptura pramenke, autohtone pasmine u Bosni i Hercegovini

Slika br. 2: Campanula pyramidalis, endemska vrsta

Slika br. 3: Grafitna olovka sa cvjetnim privjescima filcanim u kalupui

Slika br. 4: Filcana sobna lopta sa bosanÄ?icom i latinicom

Slika br. 6: Marker za knjigu

Slika br. 7: Notes sa filcanim okvirom

Slika br. 8: Filcani medaljon na koži

Općenito, filcanje spada u neke od najstarijih tehnika prerade vune, a temelji se na svojstvu vlakana da se, usljed mehaničkog i toplinskog djelovanja, međusobno upliću i tvore čvrstu strukturu. Jedan od najjednostavnijih načina filcanja zovemo SUHO FILCANJE ili FILCANJE IGLOM. Osnovni pribor za suho filcanje: 1. Različiti kalupi (u ovu svrhu je najjednostavnije koristiti kalupe za kolačiće) 2. Češljana ovčija vuna 3. Ravna četka i spužva u funkciji podloge 4. Igla za filcanje (oprez – igla je izuzetno oštra!)

Tokom korištenja tehnike suhog filca najbolje je učesnike radionice podijeliti u nekoliko radnih grupa, od kojih će se svaka posvetiti izrađivanju nekih od oblika, bilo pomoću kalupa, tehnikom pravljenja kuglica od filca, bilo izradom predmeta sa detaljima i ukrasima preuzetim iz bogate bh. kulturne baštine (primjeri: slika br. 8: Filcani medaljon na koži; slika br. 7: Notes sa filcanim okvirom; slika br. 4: Filcana sobna lopta sa bosančicom i latinicom...).

TEHNIKA IZRADE KOLAČIĆA OD FILCA Uputstvo: Napunite kalup češljanom vunom. Iglom za filcanje ravnomjerno „bockajte“ vunu sa jedne strane dok se formira tzv. filc. Okrenite kalup zajedno sa vunom i ponovite isto sa druge strane. Filcajte naizmjenično obje strane do željene čvrstine. Bockajte obavezno tijesno uz kalup kako bi oblik bio što ljepši.

RAZGOVARAJ… MODERIRANA DISKUSIJA

trajanje: 10 - 15 minuta

Kroz razgovor i diskusiju s učesnicima moderator se treba osvrnuti na cjelokupan proces radionice. Moderirana diskusija pretpostavlja postavljanje predloženih pitanja, pažljivo slušanje komentara svakog učesnika, parafraziranje odgovora, komentiranje i povezivanje iznesenih ideja.

• Šta smo danas uradili?

• Kroz koje smo teme predstavili kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine?

• Koje još tradicionalne bh. zanate poznajete? Da li i zašto stari zanati polahko nestaju? Ako nestaju, šta učiniti protiv toga?

• Na koji način se filcani predmeti mogu danas plasirati na tržištu?

PODIJELI SA DRUGIMA… trajanje: 5 - 10 minuta

• Da li se kulturno naslijeđe tiče svih nas?

• Da li je ova radionica važna za razvoj mog identiteta i, ako jeste, zašto?

• Da li je ova radionica potaknula želju da se upoznaje i štiti vlastito kulturno naslijeđe?

• Da li je ova radionica predložila moguće načine očuvanja i promoviranja kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine?

UČINI SVOJIM...

Nakon realizirane radionice edukatori mogu potaknuti učesnike da u slobodnom vremenu istraže da li se neko u njihovoj široj ili užoj familiji bavio nekim od starih bh. zanata i da naprave kratko istraživanje o tome. Učesnici, također, mogu raditi i u grupama. Na nekoj od narednih radionica mogu jedni drugima predstaviti potencijalne rezultate i prikupljene informacije i time dodatno produbiti ovu tematiku.

RADIONICA 7

Nematerijalno naslijede - Sevdah Damir Imamovic

PRIPREMI SE I DEFNIŠI...

Sevdah (tur. ljubav, perz/arap. melanholija): primarno termin za ljubav u svakodnevnom turskom jeziku, sevdah se odomaćio kao riječ u izvjesnom broju jezika koji su bili pod otomanskim kulturno-političkim utjecajem.

Njegovo drugo značenje ima veze sa orijentalnim prijevodima grčkih spisa u kojima se korijen sawda koristio za “melan holos” (grč. crna žuč). Riječ sevdah danas figurira i kao naziv za žanr tradicionalne umjetnosti poezije i muzike. Savremeni sevdah uključuje mnoge manje žanrove: (po)ravnu pjesmu, balade ili njihove dijelove, romanse, novokomponovane pjesme, uspavanke i dr.

Sevdalinka (vidi sevdah): riječ koju prvi put srećemo 1890-ih u bh. štampi.

Općenito se smatra da je sevdalinka “pjesma u kojoj se govori o sevdahu”.

Nekada je to bila svaka pjesma o ljubavi, ali se vremenom sevdalinkama nazivaju pjesme o neostvarenoj ili nemogućoj ljubavi.

Usmena poezija: sevdah i/ili sevdalinka spadaju u tzv. usmenu književnost ili oblik poezije koji nastaje i prenosi se usmenim putem.

Saz: žičani instrument bliskoistočnog porijekla. Sazovi na našim prostorima su konstrukcijom i tonskim odnosima nešto drugačiji od orijentalnih i prema raspodjeli tonskih odnosa bliži evropskom sistemu. Najpoznatije sazlije: Muhamed Mešanović Hamić, Hašim Muharemović, Selim Salihović. Danas u najvažnije sazlije spadaju Ćamil Metiljević, Rajko Simeunović i dr.

Story-telling ili umijeće pričanja priča: u poetskom smislu sevdah karakteriše jezgrovitost južnoslavenske poezije (po čemu je blizak baladi), a u muzičkom smislu predstavlja spoj istočnih i zapadnih načina muzičkog razmišljanja.

Ujedinjeni u sveobuhvatan žanr sevdaha, ovi elementi grade specifičnu sevdalijsku umjetnost pripovijedanja u jasnim, jezgrovitim i repetativnim slikama.

Blues: muzičko-poetski žanr koji se veže za crnačku populaciju Sjedinjenih Američkih Država.

Re(m)betika: muzičko-poetski žanr koji je u vezi sa grčkim izbjeglicama iz Smirne (tur. Izmir) nakon Grčko-turskog rata 1919–1921.

Napomena: ključne riječi mogu po želji uključiti i pojašnjenje drugih muzičkih žanrova sa kojima edukator/ica odluči komparirati bh. tradicionalnu muziku.

CILJEVI Primarni cilj radionice je upoznati mlade sa raznolikošću koja krasi žanr sevdaha kao najboljim načinom razumijevanja svoje, ali i stranih kultura. Drugim riječima, primarni cilj je predstaviti sevdah kao žanr koji povezuje, a ne razdvaja različite tradicije.

Sekundarni cilj radionice je osvijestiti kod mladih potencijal sevdaha kao tradicionalne umjetnosti koja je još živa i aktivno je u stanju komunicirati sa drugim oblicima tradicionalne umjetnosti iz cijelog svijeta. U tom smislu važno je akcentirati sevdah kao umjetnost: od umjetnosti se traži inovacija, sloboda, eksperiment. Ovakva slika sevdaha jasno se razlikuje od konzervativnog shvatanja koje uzima jednu fazu u razvoju sevdaha i proglašava je “izvornom”, “jedinom pravom” i sl.

PROCES RADA Imajući u vidu specifičnost ove tematike, razvoj predloženih aktivnosti ovaj put je nešto drugačiji od ostalih radionica. Ovakav način vođenja procesa drži učesnike neprestano uključenim tokom nekoliko krugova diskusije i pruža im priliku da sami izvedu zaključke na osnovu prezentiranog materijala: a. Slušanje 1: sevdah uz saz i blues uz gitaru; 7–8 min b. Razgovor 1: diskusija kroz poređenje; 5–6 min c. Slušanje 2: turski, iranski ili azerbejdžanski saz (prema želji edukatora); 4 min d. Razgovor 2: diskusija kroz poređenje; 9–10 min e. Slušanje 3: sevdalinka uz orkestar i rembetika uz orkestar (ili, umjesto grčke rembetike, rumunska muzika uz orkestar, po želji edukatora); 7–8 min f. Razgovor 3: diskusija kroz poređenje i zaključci; 10 min

7

Ideja ovakvog rada je da sa svakom novom sesijom slušanja prisutni dobiju novi sloj informacije, koji će obogatiti narednu raspravu. Posljednja rasprava i zaključci imat će kumulativni efekt i istovremeno osvijestiti i raznolikost sevdaha, ali i njegovu otvorenost za poređenje, međsobno obogaćivanje i komunikaciju sa drugim tradicijama. Ovakav program treba postepeno otkrivati jedan ne-esencijalistički karakter sevdaha kao višesmislenog kulturnog naslijeđa i pokazati nepotrebnost svođenja cjelokupnog žanra na samo jednu karakteristiku ili način izvođenja, koji bi se proglasio “izvornim”, “pravim”, “jedinim”. Voditelju radionice ostavljeno je na volju koje primjere će upotrijebiti iz predložene građe.

METODOLOGIJA RADA 1. Slušanje muzike 2. Komparativna metoda (poređenje primjera sevdalinki i primjera perzijske, turske, rumunske, makedonske, američke i dr. muzike) 3. Razgovor o poslušanom

POTREBNI MATERIJALI 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

Audio CD-ovi “Antologija bh. sevdalinke” (7 CD-ova izabranih audiosnimaka iz Arhive JRTSBiH) DVD-ovi “Antologija bh. sevdalinke” (2 DVD-a videosnimaka iz Arhive JRTSBiH) Audio CD: Ćamil Metiljević, “Umjetnost saza”, iTM, 2014.

Audio CD: Emina Zečaj, “Traditional Bosnian songs”, Gramofon, 2003.

Audiosnimci: Muharrem Ertaş, turski majstor saza (izvor: YouTube) Audiosnimci: Parisa Arsalani, iranska majstorica saza (izvor: YouTube) Audiosnimci: Robert Johnson, izvođač bluesa (izvor: YouTube ili bilo koja kompilacija) Audiosnimci: Romica Puceanu, rumunska pjevačica (izvor: YouTube) Audiosnimci: Roza Eskenazi, pjevačica rembetike (izvor: YouTube ili bilo koja kompilacija)

TEMATSKE JEDINICE KOJE VEŽEMO ZA OVU TEMU Tematske jedinice koje su u vezi sa ovom temom pripadaju različitim školskim predmetima koji se izučavaju u nastavnom procesu srednjih škola u Bosni i Hercegovini, a u najvećoj mjeri povezuju se sa lekcijama iz predmeta kao što su muzička kultura, društvo, kultura i religija te bosanski/hrvatski/srpski jezik itd.

UPOZNAJ SE...

Prilog 1

HISTORIJA SEVDAHA Sevdah i sevdalinka imaju dugu historiju u BiH. U današnjem obliku možemo govoriti o nekoj vrsti žanra ili vrsti pjesme tek od kraja 19. vijeka, kada se i samo ime sevdalinka prvi put spominje u bh. štampi. Prije toga usmena poezija svih etničkih religijskih grupa obiluje turcizmima sevdah ili sevdisanje, ali se pjesme nazivaju drugačije (ašiklije, jauklije i dr). Nije rijetkost da ime za određenu vrstu nastaje kasnije od te vrste ili da jednom učinjeno imenovanje počinje trasirati cjelokupan žanr. Slični primjeri su i žanrovi bluesa, jazza i dr.

Južnoslavenske poetske obrasce koji su utjecali na formiranje žanra sevdaha srećemo u njihovom razvijenom obliku još od početka 18. vijeka u tzv. Erlangenskom rukopisu, a u fragmentima još i mnogo ranije. Pri tome mislimo ponajviše na osmerac, deseterac i druge formule koje su zajedničke najrazličitijim tematskim cjelinama usmene poezije (lirika, epika, balada). Današnji sevdah (kao žanr) baštini tragove svih ovih različitih tematskih cjelina, iako se ponajviše veže za liriku i baladu.

Kulminacija cjelokupnog interesa za sevdah i njegovu umjetničku obradu zasigurno je period SFRJ i prvih dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata, kada Radio Sarajevo postaje pogonom za prikupljanje, obradu, snimanje i reanimaciju mnoštva tradicionalnih pjesama. Iz tog perioda potiče većina današnjih harmonizacija, uspostavljanje današnjih tonskih odnosa, orkestracija i sl. Danas najpoznatije sevdalinke također su u tom periodu dobile svoje tekstualne i muzičke oblike.

Prvi zvučni snimci sevdalinki nastaju u Sarajevu 1907. godine. Pravi ih evropska izdavačka kuća Gramophone, čije prve ploče predstavljaju uvid u tadašnju muzičku scenu Bosne i Hercegovine: sazlije, pjevače, pjevačice, orkestre i horove. Novi val gramofonskih ploča slijedi u narednim decenijama, kada se bosanskohercegovačke pjesme snimaju za izdavačke kuće Odeon, Edison Bell i mnoge druge. Od ovih prvih snimaka sve do današnjih dana trend kombiniranja lokalnih pjesama sa stilovima koji dolaze sa vodećih svjetskih muzičkih tržišta ne jenjava.

Stoga neprestana komunikacija žanra sevdaha sa različitim svjetskim muzičkim oblicima nije (kako se danas obično misli) noviji razvoj, nego je možemo pratiti još od prvih snimaka sevdalinki početkom 20. vijeka.

O SEVDAHU I SEVDALINCI U SVJETLU SVJETSKE MUZIKE Uvid u tradicije drugih naroda i razvijene muzičke žanrove koji su izvršili historijski utjecaj na sevdah i sevdalinku omogućava nam da razbijemo mnoge predrasude o vlastitoj tradiciji. Npr. slušati američkog bluzmena uporedo sa bosanskim sazlijom bolje će objasniti učesnicima radionice sličnosti i razlike između dva žanra nego bilo kakvo teoretiziranje. U istom smislu, plan da se uporedo posluša turski i bosanski sazlija ili bosanski orkestar naporedo sa nekim drugim balkanskim orkestrom (rumunskim, bugarskim ili sl.) osvijestit će sličnosti i razlike mnogo više nego bilo kakvo uvjeravanje u utjecaje i njihovu historijsku potku. Važno je istaknuti da se današnji sevdah razvija pod utjecajem svjetske muzičke kulture: pop muzike, jazza, turske muzike, različitih stilova u okviru tzv. world musica. U tom smislu, učesnike treba podučiti komparaciji kao načinu vrednovanja koji mogu primijeniti na bilo koje područje, na muzičke primjere različite od onih koje edukator izabere. Bosanskohercegovačka pjesma dijeli sa drugim južnoslavenskim i uopće balkanskim žanrovima mnoge karakteristike.

Prosječni slušatelj koji ne dolazi s Balkana teško će na prvo slušanje moći razlikovati pjesme iz Rumunije, Bugarske, Albanije, Makedonije, Kosova, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Za slušatelje sa Istoka sevdalinka zvuči prepoznatljivo, ali je općenito doživljavaju kao evropsku muziku. Za one sa Zapada sevdalinka zvuči po mnogim svojim segmentima poznato, ali je generalno doživljavaju kao istočnjačku muziku. Osvještavanje te prijelazne pozicije naše pjesme (a time i cjelokupne naše kulture) osnovna je polazišna tačka ove radionice.

Prilog 2 BLUES: muzičko-poetski žanr koji se veže za crnačku populaciju Sjedinjenih Američkih Država.

Pretpostavlja se da je glavnina žanra bluesa nastala krajem 19. vijeka na južnom području Sjedinjenih Američkih Država. Naziv blues potiče od izraza being blue (engl. „biti tužan, melanholičan“). Općenito se smatra da je izraz ušao u širu upotrebu tek u prvim decenijama 20. stoljeća, kada se prilično različiti repertoari za potrebe promocije vežu u krupniji žanr koji dobija naziv blues. Inače, ovaj žanr se sastoji iz različitih regionalnih, ali i podžanrovskih slojeva: afričkih utjecaja, koje je donijelo i očuvalo ropsko crnačko stanovništvo, evropskih balada, uspavanki, šansona i različitih drugih muzičkih oblika.

Blues posjeduje određene poetske, ritmičke i harmonijske pravilnosti. Osnova svake pjesme je iskaz određene tuge, žalopojke, zabrinutosti ili bilo kakve jače emocije, koji se onda ponavlja u pravilnim intervalima. Najpoznatije pjesme nose naslove veoma slične kafanskim balkanskim hitovima: „Nema više radosti“ (The thrill is gone) ili „Niko te ne zna kada nemaš ništa“ (Nobody knows you when you are down and out). Ritmički i harmonijski, blues počiva na obrascima od 8, 12, 16 ili 24 takta. Neki od izvođača (baš kao i pjevači sevdaha) posjeduju omiljene forme koje ponavljaju u većini pjesama. Forme i obrasci bluesa također se razlikuju i prema oblastima u kojima je poprimio svoje specifičnosti. Tako postoje „Delta blues“ (muzika delte rijeke Mississippi), Chicago blues itd.

Najvažnije legende bluesa su Robert Johnson, Willie Dixon, Bessie Smith, B.B. King, Howlin' Wolf, ali i kasniji rock muzičari, koji bluesu daju poseban savremen pečat: Britanac Eric Clapton, bendovi kao što su Rolling Stones i dr.

Blues je poznat po velikom utjecaju žičanih instrumenata: akustične ili električne gitare, bendžoa (engl. Banjo) i steel gitare (engl. |stil| – čelik; oblik gitare koja se svira horizontalno, pomoću metalnog ili staklenog klizača). Važni instrumenti su i klavir, bas i dr.

Prilog 3 RE(M)BETIKA: muzičko-poetski žanr koji se veže za grčke izbjeglice iz Smirne (tur. Izmir) nakon Grčko-turskog rata 1919–1922.

Grčko-turski rat nastao je kao krajnji ishod raspadanja Otomanske imperije, iz čega je nastala nezavisna Grčka, ali i jedan neobičan muzički žanr. Na konferenciji u Lozani (Švicarska) Grčka i Turska 1923. potpisuju Sporazum o razmjeni stanovništva. Tada nešto više od dva miliona ljudi kreće na put kako bi se uklopilo u geopolitičku sliku ekskluzivno nacionalnih država.

Negdje oko 500.000 muslimana iz Grčke prelazi u Tursku i nešto više od milion i po Grka iz Turske prelazi u Grčku. U tom monstruoznom političkom dogovoru najviše Grka napušta područje Smirne (tur. Izmir). Sa sobom nose svoju kulturu, grčki jezik prepun turcizama i ponajviše – pjesme iz Smirne, koje nose snažan pečat izmiješane grčko-turske kulture.

Prvi diskografski val, koji u grčkoj dijaspori u Sjedinjenim Američkim Državama kreće negdje neposredno prije tog vremena, u prvi plan izbacuje subkulturu u kojoj je ovaj repertoar bio najživlji. Muzika je to lučkih kafana, kockara, prostitutki, loših momaka i cura – rembeta.

Otuda ime „re(m)betika“.

Junaci i junakinje cjelokupne ove estetike bili su: Panagiotis Toundas, Vassilis Tsitsanis (čit.

Cicanis), Roza Eskenazi i Sotiria Bellou. Nakon 1960-ih slijedi i ponovno oživljavanje žanra sa kompozitorima kao što su Mikis Theodorakis i Manos Hadjidakis (Hadžidakis).

Osim ličnosti i socijalno-političke priče o rembetici, važno je istaći i popularnost instrumenata koji i danas predstavljaju spojnicu između turske i grčke kulture, ali i utječu na cjelokupnu balkansku muziku: buzuki, lira ili kamenche (gudački instrument sa tri žice, koji se drži kao gusle, ali svira sa violinističkom virtuoznošću), oud ili orijentalna lutnja.

Ritmovi koji se koriste u rembetici zajedničko su naslijeđe Balkana i mogu se pronaći ne samo u Turskoj i Grčkoj nego i sve do bosanskohercegovačkog sevdaha.

Prilog 4 SAZ Saz: žičani, obično dugovrati muzički instrument porijeklom sa Bliskog istoka. Riječ saz perzijskog je porijekla sa značenjem trska ili šum trske. Danas saz također označava cijelu porodicu žičanih instrumenata sa različitim lokalnim imenima kao što su setar (Iran), baglama (Turska), šargija (Balkan) i dr.

Saz u Bosnu i Hercegovinu dolazi sa osmanlijskim osvajanjima na širem području Balkana.

Izraz koji je odomaćen za sve žičane instrumente je tambura ili tambur, a saz spada u grupu tambura. Današnji izraz tambura ili tamburica oznaka je za porodicu tradicionalnih žičanih instrumenata, kojima saz historijski više ne pripada.

Bosanskohercegovački saz nastao je od turskog saza i danas sa njim dijeli niz zajedničkih karakteristika. Ipak, razvoj turskog saza rezultirao je posebnim rasporedom tonova u skladu sa orijentalnim tonalnim sistemom. Bosanskohercegovački saz štima se na jedan od standardnih štimova turskog saza. Raspored tonova više je u skladu sa evropskim, jednakotemperiranim tonskim rasporedom.

Saz se inače sastoji iz: • kutle (najšireg dijela ili rezonatora), • vrata, • čivija (koje služe za štimanje).

Prosječan bosanskohercegovački saz ima sedam ili osam žica, koje se štimaju u tri grupe: zilove (prva grupa odozdo; obično sadrži tri ili ponekad četiri žice), basare (srednja grupa žica, obično jedna do dvije žice) i žutara (donje grupe, koja sadrži dvije žice).

Najvažnije sazlije/ke i pjevači/ce uz saz: Selim Salihović (Janja, 1930–1988), Muhamed Mešanović Hamić (Sarajevo, 1931–1978), Hašim Muharemović (Srebrenik, 1937–2012), Ćamil Metiljević (Sarajevo, 1953), te pjevači/ce Emina Zečaj (Sarajevo, 1939), Muhamed Pašić Mašura (Visoko, 1930–1987) i dr.

Civije Custek Vrat Lastin rep Kobilica Kutla

Prilog 5 AŠIK Ašik: od tur. aşik (riječ arapskog korijena, koja znači “ljubiti, ljubav voditi, voljeti”). Ašik je i ljubavnik ili ljubavnica, voljeni/a. Ašk, ašikovanje i ašikluk su izvedenice koje označavaju udvaranje, voljenje, međusobno sviđanje. U turskom jeziku riječ ašik je odomaćena i u značenju muzičara/ke, obično putujućeg rapsoda.

Jednu grupu sazlija u otomanskom kontekstu zovu ašicima. U BiH taj naziv nije zabilježen, ali je očita bliskost koncepta “izvođača ljubavnih i drugih pjesama uz saz” sa konceptom ašika u Turskoj. U Bosni i Hercegovini riječ ašik zadržala se u značenju predmeta pjesme: ljubavnog dogovaranja, ljubavnika, voljenja, zavođenja, udvaranja. Najveći broj sevdalinki ljubavne su pjesme. To nikako ne znači da današnji sevdah i sevdalinka ne sadrže i druge slojeve bh. muzičke baštine: baladu, uspavanke, pripovijedne pjesme raznih vrsta, nekadašnje epske sižee koji su lirski razvijeni i sl.

Starija kultura BiH patrijarhalna je i ne posebno sklona razumijevanju individualnih potreba. Jasno je to pogotovo iz pojedinih pjesama (sevdalinki, ali i balada) koje govore o konfliktu ličnih želja junaka i/ili junakinje. Patrijarhalnost kulture davala je prednost u ostvarivanju ličnih ambicija ponajprije muškarcima, dok je žensku osjećajnost, seksualnost, pa čak i društvena prava stavljala u drugi plan. Mnoge sevdalinke svjedočanstvo su pobune upravo djevojaka, koje takvu poziciju u društvu nisu mogle podnijeti i željele su nešto više od života. U velikom broju slučajeva takve težnje ispoljavale su se ljubavnim jadima. Otuda “ašiklijske pjesme” (kako su se sevdalinke nekada zvale) postaju brojne i raznolike. Sežu od banalnih pjesmuljaka sve do pravih antičkih tragedija.

AKTIVIRAJ SE I... „BAKO, ČIJA JE OVO PJESMA?“

trajanje: 5 - 10 minuta

Uvodna aktivnost zamišljena je kao ciklična i kumulativna struktura u kojoj se sa uvođenjem svakog novog zvučnog elementa razgovor proširuje u različitim pravcima. Uvodna aktivnost za takvu radionicu bila bi minimalna i, zapravo, predstavlja poziv na razgovor.

Kao uvod za ovaj tip radionice predlažem citat jedne stare bake iz Grčke (koji prenosi poznati grčki pjevač tradicionalne muzike Hronis Andonidis), koja je na pitanje: „Bako, čija je ovo pjesma?“ odgovorila: „Sinko, pjesma ti nema gazdu!“ Ovim citatom može se efektno uvesti cijeli razred u razmišljanje o problemu svojatanja i „vlasništva“ nad muzikom i pojedinim pjesmama.

SLUŠAJ I UČINI SVOJIM UČINI SVOJIM DVOČAS / 90`

trajanje: 50 minuta

Slušanje muzike 1: • Selim Salihović, saz i glas, “Mujo gleda lijepu Nizamu” (CD 4, Antologija bh. sevdalinke), 5:58 • Robert Johnson, gitara i glas, “Crossroad” (YouTube.com), 2:48 Razgovor 1: Natuknice: Razgovor je potrebno moderirati stvarajući priliku za iznošenje korisnih informacija: • • • •

Ostaviti za početak učesnicima mogućnost da uporede ono što su čuli Biranim pitanjima skrenuti pažnju na tematiku sevdaha i tematiku bluesa1 (Prilog 2) Na sličnosti i razlike u instrumentima i načinu izvođenja (ritam, melodija itd.)

Postavite pitanje: “Jeste li čuli da ‘sevdah’ ponekad zovu ‘bosanskim bluesom’ i mislite li da je to ispravno?!”

Kao što se može vidjeti iz priloženog, u ovoj radionici je korištena blues muzika u komparaciji sa sevdahom. S tim u vezi, napominjemo da svaki edukator/ica može prema vlastitom nahođenju koristiti i neke druge muzičke žanrove.

Slušanje muzike 2: • Muharrem Ertaş, saz i glas, npr. “İşte Geldim” (tur. “Dolazim”); audio-vizuelni zapis dostupan na linku: http://youtu.be/eXjeu35TxMw, 3:23 Razgovor 2: Natuknice: Edukator/ica može odabrati po želji i prema afinitetima učesnika koja od pitanja da postavi.

Naime, nije nužno, a ni moguće postaviti sva predložena pitanja: • • • • •

Kako biste uporedili izvedbu turskog sazlije i bosanskih sazlija? (Prilog 3) Postoje li danas sazlije/ke? Da li neko u vašoj porodici ili komšiluku svira saz?

Znate li za tradiciju “ašika” u Otomanskom carstvu? (Prilog 3) Znate li šta u našem jeziku znači “ašikovanje”? Da li se danas “ašikuje”?

Na koji način se danas izražava simpatija u odnosu na ranije historijske periode? Smatrate li da pjesma danas ima ulogu u ljubavnim odnosima?

Slušanje muzike 3: • Nada Mamula, glas i duet harmonika Alajbegović-Petković, “U đul-bašči”, 3:36 • Roza Eskenazi, glas i orkestar, “Mes' Sto Vathy Skotadi“, https://www.youtube.com/watch?v=Y2BpvCGwnq4, 3:23 Razgovor 3: Natuknice: • Kako biste opisali razliku između sevdaha uz saz i uz orkestar? Kako biste opisali razliku između sevdaha i rembetike? (Prilog 5) • Dopada li vam se više sevdalinka uz saz ili uz orkestar? Zašto?

RAZGOVARAJ… trajanje: 15-20 minuta

Moderirana diskusija u ovoj vrsti ciklične strukture radionice zahtijeva posebnu pažnju i strpljenje voditelja radionice. Muzički primjeri po svojoj prirodi angažirat će prisutne kao medij koji vrlo direktno komunicira. Od ključne je važnosti ostaviti učesnicima radionice da sami iskažu sličnosti, razlike i uopće specifičnosti onoga što su čuli. Ukoliko im se određeni primjer ne dopada, ključno je zatražiti argumentaciju, jednako kao i za dopadanje.

Mnoge predrasude koje se iskažu u prvom krugu diskusije neće biti moguće raščistiti, niti čak rasvijetliti tokom prvog kruga rasprave. Zbog toga je nužno ostaviti narednim muzičkim primjerima da urade svoj dio posla i obogate percepciju prisutnih. Teorijski koncepti i informacije (o sazu, ašicima i ašikovanju, usmenoj poeziji i sl.) nisu od centralne važnosti za ovu radionicu i treba ih uvesti tek kao pomagalo prisutnima da se izraze i artikuliraju svoje stavove. Od ključne važnosti je obrazovanje čula za različite muzičke izraze, njihovo međusobno preplitanje, prepoznavanje sličnosti i razlika.

PODIJELI SA DRUGIMA… trajanje: 5 - 10 minuta

• • • •

O čemu smo razgovarali danas?

Koji su vaši utisci tokom rada?

Da li smo danas naučili nešto novo i, ako da, navedite primjer?

Da li je neko od vas imao prethodno znanje o ovoj temi? Ako da, možete li to podijeliti sa ostatkom grupe…

• Možete li s nama podijeliti vašu najveću zabludu ili iznenađenje u vezi sa današnjom temom?

• Da li i na koji način možete usvojeno znanje i informacije povezati sa vašim svakodnevnim interesima i aktivnostima u školi i izvan nje?

UČINI SVOJIM...

Istu ili sličnu vježbu moguće je uraditi samostalno ili sa bliskim prijateljima poredeći sevdah sa nekim drugim muzičkim žanrovima.

DODATNO OBJAŠNJENJE POJMOVA Saz (per) – “trska” ili “šum trske” Perde (tur) – “nota” ili “prag na vratu žičanog instrumenta” Melanholija (grč. melan holos) – “crna žuč” Sevdah (tur) – “ljubav”, “ljubavni zanos” Blues (engl. being blue) – “tužno raspoloženje”, “biti tužan, melanholičan” Re(m)betika (grč. rebetis) – probisvijet, čovjek iz lošeg društva

DODATNI IZVORI I PREPORUKE 1. Dizdarević-Krnjević, Hatidža (1973), Usmene balade BiH, Svjetlost, Sarajevo 2. Maglajlić, Munib (1978), 101 Sevdalinka, Prva književna komuna, Mostar 3. Milošević, Vlado (1964), Sevdalinka, Muzej bosanske krajine, Banja Luka 4. Web-stranica www.sevdalinke.com, dokumentariste Semira Vranića

RADIONICA 8

Kulturno naslijede austorugarskog perioda mr. Amra Å arancic Logo

PRIPREMI SE...

Neformalno učenje je vrsta učenja koje se ne odvija u formalnom sistemu obrazovanja, ali je sistematično organizovano u pogledu modela, trajanja i metodologije, te usmjereno ka izvjesnom planiranom cilju.

Austrougarski period u Bosni i Hercegovini – period od 1878. do 1918. godine, u kojem je Bosna i Hercegovina bila sastavni dio Austro-Ugarske monarhije.

Kulturno-historijsko naslijeđe – naslijeđe fizičkih, materijalnih artefakata i nematerijalnih atributa neke grupe ili društva koje čini ostavštinu prošlih generacija, te se brižno čuva u sadašnjosti kako bi bilo ostavljeno u naslijeđe za dobrobit budućih generacija.

Značaj kulturno-historijskog naslijeđa – značaj je širi pojam od vrijednosti i odnosi se na zbir vrijednosti i značenja koje lokalitet i njegovo okruženje imaju za interesne strane.

CILJEVI Osnovni cilj radionice je upoznavanje učesnika sa arhitekturom nastalom u periodu uprave Austro-Ugarske monarhije u Bosni i Hercegovini putem prezentacije njenih osnovnih karakteristika, vrijednosti i značaja u arhitekturi Bosne i Hercegovine i regiona.

Tokom radionice i aktivnog rada učesnici bi trebaliusvojiti sagledavanja objekata koji ih okružuju kao dijela bosanskohercegovačkog, ali i ličnog naslijeđa – objekata u neposrednom okruženju te onih u drugim gradovima naše države. Radionica treba ukazati na činjenicu da su svi ti objekti, sa svojim historijama, utkani u historije brojnih porodica koje su tim ulicama hodile i tu živjele, a svi zajedno smo utkani u historiju Bosne i Hercegovine. Bitno je naglasiti da svi mi, kao pojedinci i kao društvo, unosimo svoje priče u jedan svjetski roman, svi imamo svoje vrijednosti koje trebaju inspirisati nas, ali i druge. Svi jednako nosimo odgovornost za naše, ali i tuđe naslijeđe i očuvanje istog.

PROCES RADA Proces rada odvija se u tri faze: početna, centralna i završna.

Početna, uvodna faza ima za cilj približiti temu učesnicima. Edukator treba napraviti odmak od slike koju sam naslov teme nameće – predavanje o nečemu stranom i odveć stručnom i nezanimljivom. Cilj uvoda jeste da učesnici/ce shvate da je arhitektura dio njihovog svakodnevnog okruženja, da su objekti pored kojih prolaze svaki dan dio njihovih ličnih priča i anegdota. Uvodna tema vezana je za Sarajevo. Ona može biti prezentirana i u drugim gradovima, mada se preporučuje pronalaženje nekog objekta i priče koji bi učesnicima bili bliže (naprimjer, priča Andrića o Rudolfovoj kafani u Travniku ili neka Šantićeva ili Šimićeva pjesma o Mostaru i slično).

Tematika centralne teme zahtijeva stalnu diskusiju i poticanje učesnika na davanje odgovora na kratka pitanja tokom prezentacije.

Edukator tokom centralne aktivnosti može napraviti odmak ka poznatijim temama (da li ste ikada bili u nekom objektu iz austrougarskog perioda, šta vas je dojmilo, jeste li ikada bili u stanu iz austro-

8

ugarskog perioda i slično). Bitno je da su pitanja u vezi sa temom te da drže budnost i pažnju učesnika.

Završna aktivnost podijeljena je u dva dijela: sagledavanje prethodno ispričanog te zaključivanje i refleksiju.

METODOLOGIJA RADA Metodologija koja se koristi tokom ove radionice zasniva se na neformalnom učenju, kreativnom, praktičnom i interaktivnom radu sa učesnicima. Veoma je važno stvoriti neformalnu, opuštenu atmosferu radionice i potaknuti učesnike na aktivan rad i na vlastito donošenje zaključaka uz pomoć edukatora.

Učenje tokom radionice odvija se putem otvorene rasprave potaknute prezentacijama edukatora.

Rad kroz radionicu treba potaknuti individualno, ali i kolektivno preispitivanje vrijednosti i stavova spram naslijeđa, odnosno dati bazu za formiranje novih etičkih kodeksa.

POTREBNI MATERIJALI Platno za prezentaciju ili čist zid, laptop/stolni kompjuter, projektor, flip chart, post-it papirići, markeri, flomasteri, stolice, stolovi, krep traka, A4 papir u tri boje.

TEMATSKE JEDINICE KOJE VEŽEMO ZA OVU TEMU Tematske jedinice koje su u vezi sa ovom temom pripadaju različitim školskim predmetima koji se izučavaju u nastavnom procesu srednjih škola u Bosni i Hercegovini, a u najvećoj mjeri povezuju se sa lekcijama iz predmeta kao što su historija, bosanski/hrvatski/srpski jezik, likovna kultura itd.

UPOZNAJ SE...

Prilog 1

Prilog 1 je sadržan u priloženoj Power Point prezentaciji i najbolje bi bilo koristiti ga za potrebe realizacije uvodnog dijela radionice.

Prilog 2 IZVOD IZ TEKSTA BAŠČARŠIJA OKO SEBILJA: „Tvoje Sarajevo imalo je dva prava trga. (...) drugi trg, možda, još neobičniji o mejtaškoga, jer već stotinu godina živi kao pravi gradski trg, iako ga nitko, nikad i nigdje nije nazvao trgom: Baščaršijski trg oko Sebilja, od tramvajske pruge do Baščaršijske džamije i sve do pred Badem butik. (...)

Oko tog trga nije se stanovalo, kao što se ne stanuje ni oko Trga svetog Marka u Veneciji. (...)

Do Sebilja je trebalo dohodati, s nekim razlogom, ili bez razloga, ali s namjerom da se čovjek nađe upravo tu. I zato je taj prostor bio trg, pravi, živi trg, jedini takav u Sarajevu. Trg oko Sebilja, baščaršijski trg, nepravilnog je oblika, kao da se na tom mjestu čaršija rascijepila nadvoje (...)

U središtu većine europskih trgova neki je memorijal. Figura konjanika: vojskovođe, hajduka, oca nacije ili sveca. Ili hipertrofirana statua narodnoga muža, zagledanog u budućnost. U sretnijim ili bogatijim kulturama središte trga zauzima fontana, ili u još sretnijim i bogatijim građevina opće namjene, recimo srednjevjekovna gradska vijećnica.

Na baščaršijskom je trgu jednom davno bila javna česma, koju je 1754. podigao bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica. Česma je nazvana sebiljem iz dva važna razloga. Bila je najveća i najbogatija u starome dijelu grada, i bila je doista javna, sarajevska. Nije bila dio neke određene mahale, zadužbina kakvoga mahalskog velikaša, dobrostojećega ili pobožnog čovjeka, narcisa koji je poželio da mu se kroz stoljeća pamti ime. Ništa od toga. Sebilj je, naprosto, bio svima u korist, i nitko na njega neće imati veće pravo od onoga drugog. (...)

Sebilj Mehmed-paše Kukavice cijelu je devedeset i jednu godinu nadživio investitora, i dvije godine prije nego što će dočekati stogodišnjicu, izgorio u jednome od čestih baščaršijskih požara. Bio je načinjen od drveta, ali vrlo solidno, tako da je dotrajao cijelo jedno stoljeće. Trg je bez sebilja bio skoro cijelih četrdeset godina. I da nije bilo Austrije, čaršinlije bi zaboravile da je ikada bio tu.

Nakon što je zauzela Bosnu, i nakon što je istekla kratkotrajna vladavina brahijalnoga baruna Filipovića, (...) okupatori su se, posve suprotno Filipovićevim navadama, počeli baviti proučavanjem domaćih običaja i kolektivne memorije bosanskih naroda i svjetova, te su tako došli i do sebilja, ili zapravo Sebilja. (...) Umjesto da na tom nepravilnom, izduženom trgu postave spomenik – caru Franji Josipu, Kraljeviću Marku ili Đerzelez Aliji, sasvim je svejedno – naumili su da u skladu s lokalnim tradicijama postave veliku javnu česmu. Istina, moderniziranu (...) Zadatku da projektira novi Sebilj poduhvatio se Aleksandar Wittek. (...) Iz Wittekove perspektive, stvar je, ipak, bila jednostavnija: kombinirao je rešetkastu drvenu konstrukciju sarajevskih pendžera s oblicima drvenih paviljona u austrijskoj parkovnoj arhitekturi. Sebilj je bio dovoljno zanimljiv da se svima namah svidi.“

Prilog 3 Prilog 3 je sadržan u priloženoj Power Point prezentaciji i najbolje bi bilo koristiti ga za potrebe realizacije centralne aktivnosti radionice.

Prilog 4 BOSNA I HERCEGOVINA U 19. VIJEKU: HISTORIJSKI KONTEKST Historijska događanja u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću su mnogobrojna, različita u svom sadržaju i isprepletena u uzrocima i posljedicama. Prva polovina pretprošloga stoljeća u Bosni i Hercegovini obilježena je idejom za samostalnošću ili autonomijom u okvirima Osmanskog carstva i borbom za tu ideju, koja je bila krvavo ugušena.

Druga polovina 19. vijeka u Bosni i Hercegovini okarakterisana je sa dvije krajnosti: društvenom krizom i slomljenim duhom naroda, koji ne uspijeva u cijelosti pratiti i iskoristiti društveni i kulturni napredak, zbog čega nastaje period krvavih sukoba i historijskih promjena.

Kratkotrajno zatišje u ratnim sukobima i nemirima na teritoriji Bosne i Hercegovine, koje je trajalo samo dvije decenije, biva prekinuto Hercegovačkim ustankom 1875. godine, poznatim kao Nevesinjska puška. Ponovno otvoreno „istočno pitanje“ konačno je završeno austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine.

BOSNA I HERCEGOVINA U 19. VIJEKU: ARHITEKTONSKI KONTEKST 1850–1878.

Druga polovina 19. stoljeća predstavlja period veoma brzog napretka zemlje na administrativnom, kulturnom, društvenom i ostalim poljima. U periodu 1850–1878. uslijedila je reorganizacija lokalne uprave s ciljem centralizacije, uvedeno je Upravno vijeće, ukinuta je esnafska organizacija. Privredni tokovi u Bosni i Hercegovini pomognuti su izgradnjom kolskih puteva i željezničke pruge. U drugoj polovini 19. vijeka intenzivirana je izgradnja i obnova sakralnih i školskih objekata kršćanskog stanovništva. Period karakteriše i zamah u gradnji i obnovi islamskih i pravoslavnih sakralnih objekata. Tokom druge polovine 19. stoljeća sagrađen je veliki broj džamija, ali njihova monumentalnost zaostaje za onima iz prethodnih perioda.

Novinu u arhitekturi činilo je to da centralne državne institucije finansiraju pojedine džamije.

Osnovni razlog tome, karakterističan za Bosnu i Hercegovinu i određene dijelove Rumunije, jeste plansko i prisilno raseljavanje muslimana iz Srbije i Krimeje. Jedna od njih, Azizija džamija u Brezovom polju, ističe se svojom arhitekturom i predstavlja jedinu džamiju na tlu Bosne i Hercegovine sagrađenu u potpunosti po uzoru i u skladu sa arhitektonskim trendovima u Istanbulu (turski neoklasicizam). Sljedeća karakteristika perioda druge polovine 19. vijeka jeste pojava monumentalne crkvene arhitekture. Od šezdesetih godina toga stoljeća grade se smjeli objekti koji narušavaju tradicionalnu istaknutost islamskih građevina u većini gradova.

Poput novosagrađenih državnih objekata, crkve se razlikuju od džamija pozajmljivanjem formi zapadnoevropske arhitekture, a ponekad i cijelih tipova. Tokom šeste i sedme decenije 19. vijeka grade se uglavnom pravoslavni hramovi. U tom periodu sagrađeni su svi monumentalni objekti pravoslavne crkve.

BOSNA I HERCEGOVINA U 19. VIJEKU: ARHITEKTURA PERIODA VLADAVINE AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE Period vladavine Austro-Ugarske monarhije obilježen je modernizacijom i brzim napretkom zemlje na polju infrastrukture, administracije, obrazovanja, kulture, nauke itd. Izgrađen je veliki broj savremenih javnih i privatnih objekata, uključujući i veliki broj sakralnih objekata.

Promjene u arhitekturi Bosne i Hercegovine 19. stoljeća kulminirale su sa dolaskom austrougarske vlasti 1878. godine.

Novi način građenja podrazumijevao je izgradnju visokih zgrada, u kojima je objedinjen poslovni prostor u prizemlju i stanovanje na spratu. Gradi se čvrstim materijalom (ciglom) prema novim propisima, koji uvode regulaciju ulica i građevinsku liniju. Jedna od najznačajnijih promjena na polju arhitekture koja se desila sa dolaskom Austro-Ugarske monarhije jeste promjena arhitektonskog izraza, odnosno dolazak evropskih stilova i tada vladajućeg historicizma Zapada. Posmatrajući razvoj kulture, urbanizma, gradova i arhitekture, jasno se uviđa da je Austro-Ugarska monarhija uložila izuzetan napor i novac u moderniziranje puteva, željeznice i infrastrukture, te izgradnju mnogobrojnih objekata javnog karaktera. Nadalje, arhitekti, iako stranci, pokazali su interes za zatečeno i s vremenom utjecali i direktno učestvovali u stvaranju jedne stepenice bosanskohercegovačke arhitekture. Svakako najznačajniji među arhitektima bio je Josip Vancaš (1859–1932) sa više od 200 objekata koji nose njegov potpis. Po stvaralačkom rasponu treba izdvojiti Karla Paržika (1857–1942), a prema osjećaju za ambijent i nove trendove Josipa Pospisila (1868–1918), te brojne druge.

Prilog 5

ARHITEKTURA SAKRALNIH OBJEKATA Objekti katoličke crkve su građeni uglavnom u neogotičkom, neorenesansnom i neoromaničkom izrazu. Neoromanički stil zastupljen je uglavnom u Hercegovini, dok u Bosni prevladava neogotika. Tokom 19. vijeka na tlu Bosne i Hercegovine sagrađeno je i obnovljeno oko 150 objekata crkava. Jedan od najznačajnijih izgrađenih objekata katoličke sakralne arhitekture jeste Katedrala u Sarajevu, koja je sagrađena 1889. godine prema projektu Vancaša. Još jedan od vrijednih sakralnih objekata Katoličke crkve u neorenesansnom slogu jeste Nadbiskupsko sjemenište sa Crkvom sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, arhitekte Josipa Vancaša, sagrađeno 1892–1896. godine sa svim odlikama renesanse.

Zanimljiv primjer uspješnog eklektičkog stapanja romanike, gotike i renesanse predstavlja Protestantska crkva Sarajevo (danas Akademija likovnih umjetnosti). Graditeljstvo pravoslavne sakralne arhitekture bilo je manje pod utjecajem evropskih stilova, a više pod utjecajima arhitektonskih dešavanja u Srbiji. Zajednička osobina većine pravoslavnih sakralnih objekata sagrađenih u 19. stoljeću na teritoriji Bosne i Hercegovine jeste skromnost dimenzija i jednostavnost arhitektonskog izraza. Najreprezentativniji objekti pravoslavnog crkvenog graditeljstva 19. vijeka podignuti su šezdesetih i sedamdesetih godina, odnosno krajem vladavine Osmanskog carstva. Monumentalnije objekte projektovali su istaknuti arhitekti Zemaljske vlade ili domaći projektanti. Neki od tipičnih primjera crkava građenih prema tipskom rješenju su Crkva Svetog Vasilija Ostroškog u Blagaju (1893) i Crkva Svetog Vaznesenja Hristovog u Nevesinju (1879–1886). Na tlu Bosne i Hercegovine u 19. vijeku sagrađeno je i obnovljeno oko 140 crkava.

Analizom džamija sagrađenih tokom tog stoljeća jasno se uviđaju promjene i novine u arhitektonskom oblikovanju. Prema utjecaju i stilskim obilježjima razlikuju se dva stilska izraza: turski neoklasicizam i pseudomaurski slog. Primjena turskog neoklasicizma, kao i neoklasi- cizma na džamijama 19. vijeka, posljedica je utjecaja novih kretanja u osmanskoj arhitekturi, ali i Dalmacije posredstvom viševjekovnih veza jugozapadne Bosne i Hercegovine sa primorjem. Turski neoklasicizam su u zemlju „donijeli“ školovani arhitekti angažovani direktno sa Dvora za izvedbu sultanove džamije Azizije u Brezovom polju 1862. godine. Azizija džamija predstavlja jedinstven primjer potkupolne džamije u turskom neoklasicizmu. Među objekte izvedene u ovom stilu ubrajaju se još i Bijela ili Džedid džamija u Brčkom te Čaršijska džamija u Odžaku, sagrađena 1891. godine, kao i nekoliko džamija sagrađenih 1903–1904. godine u Travniku. Pseudomaurski slog ili izraz predstavlja novinu u stilskom oblikovanju

džamija, koja nastaje na tlu Bosne i Hercegovine tokom posljednje dvije decenije 19. vijeka.

Primjena ovog sloga ili izraza u oblikovanju džamija počinje sa studioznim pristupom stranih arhitekata zatečenom naslijeđu. Vjerovatno najpoznatiji primjeri izgradnje džamija u novom stilskom, pseudomaurskom izrazu predstavljaju džamija u Hrasnici i Šarena ili Behram-begova u Tuzli. U odnosu arhitekture male mahalske džamije i reprezentativne dekoracije u pseudomaurskom slogu vidi se umijeće arhitekte da izvede novi objekat uz potpuno razumijevanje i primjenu, a ne kopiranje odlika zatečene islamske arhitekture. Znatno monumentalniji i prostorno veći jeste objekat Behram-begove džamije u Tuzli, izveden prema projektu Franca Mihanovića 1888. godine.

Prilog 6

ARHITEKTURA PROFANIH (JAVNIH) OBJEKATA Neorenesansni stil uglavnom se koristio za administrativne, obrazovne i kulturne objekte.

Najznačajniji objekti izgrađeni u ovom stilu su zgrade regionalne vlade, zgrada uprave željeznica – svi u duhu firentinske rane renesansne palače, kao što je Palača pravde (danas Rektorat) i Zemaljski muzej. Neobarokni elementi pojavljuju se češće na stambenim zgradama, a najbolji primjer predstavlja niz kuća na istočnoj strani Štrosmajerove ulice u Sarajevu. Ulice bosanskohercegovačkih gradova dobijaju novi izgled, sa dvospratnim, trospratnim ili četverospratnim objektima, postavljenim tako da formiraju blok i definišu saobraćajnicu. Pored zgrada grade se šetališta i trgovi.

Kada je riječ o primjeni eklektike (oživljavanje stilova iz prošlosti) kao polazišta u arhitektonskoj kreaciji objekata javnog karaktera u Bosni i Hercegovini, može se uputiti na pojavu jednog izraza, baziranog na orijentalnoj graditeljskoj baštini, čijim tumačenjem na tlu Bosne i Hercegovine nastaje izraz naslovljen kao orijentalni slog, maurska arhitektura ili pseudoorijentalni izraz.

Rasprava je među historičarima arhitekture je li riječ o stilu ili izrazu. Prema definiciji, pseudomaurski stil ili neomaurski preporod je arhitektonski historicistički stil koji su oblikovali romantičarski arhitekti u duhu orijentalizma.

Mavri ili Mauri su melezi Berbera, Arapa i crnaca. Žive u sjeverozapadnoj Africi: Mauritaniji, Maliju i Senegalu. U srednjem vijeku to je bio naziv za muslimansko stanovništvo Pirinejskog poluostrva. Mauri je umnogome netačan naziv, korišten i u 19. vijeku za gradske elemente islamskog stanovništva po sredozemnim lukama sjeverne Afrike. Ta riječ je ušla u španski jezik u obliku Moro, kako su se označavali stanovnici Pirinejskog poluostrva u doba islamske vladavine.

Pseudomaurski ili pseudoorijentalni izraz ili slog nije ekskluzivan samo za Bosnu i Hercegovinu.

Stil je internacionalni, jedan od historicističkih stilova. Ali, veoma je bitan i karakterističan za Bosnu i Hercegovinu.

Pojava pseudoorijentalnog izraza u arhitekturi Bosne i Hercegovine rezultat je težnje za stvaranjem nacionalnog stila, koja se javlja u svim sredinama, a ne samo onim pod austro-ugarskom

okupacijom, i koja je bila rezultat naglašenog romantizma u tadašnjoj umjetnosti Evrope.

Među arhitektima koji projektuju u pseudomaurskom slogu ističu se Hans Niemeczek, Josip Vancaš, Karl Pařik i Ćiril Iveković.

Pseudomaurski izraz u Bosni i Hercegovini predstavlja prije produkt duha mjesta, a ne izraz nacionalnog prestiža, kao što je to slučaj sa drugim izrazima i stilovima u okruženju koji su romantizmom podstaknut tok eklektičke arhitekture. Nadalje, pseudomaurski izraz je u Bosni i Hercegovini našao svoje mjesto u historiji razvoja arhitekture i moguće ga je okarakterisati kao razvojnu stepenicu bosanskohercegovačke umjetnosti i arhitekture. Ne nametnutu i ne uvezenu, već stepenicu stvorenu na kulturi ovog naroda i zemlje, koja je omogućila kontinuitet razvoja arhitektonske misli, pojavu „bosanskog sloga“ i rane moderne.

Prilog 7

SECESIJA / BOSANSKI SLOG Secesijska umjetnost u Bosni i Hercegovini biva izuzetno dobro primljena. Secesijski stil, kao reakcija na historicizam i akademizam (historicizam na kraju 19. vijeka prelazi u akademizam), pojavio se u centralnoj evropskoj umjetnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. S obzirom da su gradovi u Bosni i Hercegovini upravo tada bili u toku intenzivne izgradnje, secesija je imala pravu ekspanziju. Njeno načelo bilo je – sloboda, a sam izraz bio je inspirisan prirodom. U pojedinim zemljama secesija se različito nazivala: u Francuskoj i Belgiji Art Nouveau, u Njemačkoj Jugendstil, u Italiji Floreale ili Liberty (nazvan prema londonskom dućanu koji je prodavao modernu dizajnersku robu proisteklu iz pokreta "Arts and Crafts"), u Velikoj Britaniji Modern Style, u Španiji Modernismo, u Belgiji stil Coup de fuet ili Velde stil, u SAD-u je nastala kasnija verzija Art Deco, a kod nas je poznatija pod austrijskim nazivom secesija (otcjepljenje, osamostaljenje).

Sam opis arhitekture secesije ukratko bi mogao biti – valovite linije i čišćenje, povremena sklonost arhaizmu i ukrasne keramičke pločice na fasadama, pomiješano sa mnogo više slobodno korištenih ukrasnih elemenata eklektičkih stilova, te uvođenje trostrukih prozora, koji tek dolaze u modu, pri čemu su klasična proporcionalna ograničenja razbijena.

Arhitekt Josip Vancaš okrenuo se novim trendovima gradeći zgradu Glavne pošte u Sarajevu sa čeličnim, ostakljenim krovom, koji pokriva glavninu dvorane. Banka u ulici Obala Kulina bana kod mosta Drvenija, Salomonova palača u Titovoj ulici, zgrada Prosvjete, zgrada Hrvatske banke i brojni drugi stambeni objekti u Sarajevu, te Gradsko kupatilo u Mostaru.

S vremenom iz secesije se „rađa“ bosanski slog.

Potreba za gledanjem, upoznavanjem, sagledavanjem i vrednovanjem onoga što baštinimo dolazi i u Bosnu i Hercegovinu na prijelazu dva vijeka. Josip Vancaš, jedan od najpoznatijih arhitekata ovog perioda u Bosni i Hercegovini, zapisao je: “Jedan holandski ministar građevina oko 1900. godine, prilikom posjete Sarajevu, rekao da se u Bosni suviše gradi tuđinskim građevnim slogovima, a premalo se cijeni, uvažava i upotrebljava narodni bosanski čin građenja… Ako vi arhitekti budete dalje zanemarivali domaću narodnu umjetnost, a više cijenili tuđe slogove, neće više biti interesantno putovati svijetom jer će jedan grad biti sličan drugom.“

U prvo vrijeme traganja za bosanskim stilom (slogom) arhitekti su proučavali stare kuće, pravili su skice, studije i radili su na snimanju karakterističnih objekata i cjelina. To je bio samoinicijativni rad, ali je Vancaš dvije godine kasnije, kao saborski poslanik, podnio u Bosanskom saboru 1911. godine rezoluciju u kojoj su ovi arhitekti izrazili svoje gledanje na arhitektonsko naslijeđe u Bosni i Hercegovini i dali prijedloge za čuvanje i korištenje arhitektonskih znamenitosti. To je bio svojevrstan manifest i važan datum u historiji zaštite arhitektonske baštine, jer je rezolucijom Zemaljska vlada pozvana da preduzme odgovarajuće mjere da se popišu sve starije javne i privatne građevine i građevinski spomenici, da se građevinski spomenici stave pod zaštitu države, da se te građevine crtački i fotografski snime te da se pripremi zakonska osnova kojom bi novogradnje u bosanskom slogu uživale pogodnosti i poreske olakšice. Dakle, Bosna i Hercegovina već 1911. godine počinje sa zakonskom zaštitom naslijeđa (barem deklarativno), a ono biva prepoznato sa svim svojim arhitektonskim i umjetničkim, te historijskim vrijednostima. Upravo to naslijeđe, specifično narodno graditeljstvo, utječe na stvaranje bosanskog sloga.

1909. godine u Sarajevo je stigao arhitekt Josip Pospišil, koji je odmah počeo studirati autohtonu baštinu u urbanizmu i arhitekturi, boreći se za njenu zaštitu i obnovu. On, zajedno sa Vancašem, Eduardom Madurovitzem, Rudolfom Tönniesijem i nekolicinom drugih, propagira "bosanski stil", odnosno bosanski slog, tražeći modele u neposrednoj okolini.

Međutim, već se 1904. godina može smatrati početkom traženja bosanskog sloga, kada je bečki arhitekt Ernst Lichtblau objavio projekt za bosansku kuću. Lichtblau je već tada proučavao staru stambenu arhitekturu po Bosni i Hercegovini nastojeći da iz tih autohtonih oblika stvori modernu formu.

Sam pojam „bosanski slog“ najvjerovatnije se javlja tek oko 1910. godine, jer se do tada najčešće upotrebljavao izraz „pseudomaurski slog“, odnosno kasnije „pseudoorijentalni“.

Naziv se prvi put upotrebljava u Vancaševoj rezoluciji Zemaljskom saboru. Bosanski slog predstavlja pokret među arhitektima i inženjerima, jedan talas pokrenut maticom intenzivne gradnje i pojavom kritičke arhitektonske misli u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i početka 20. vijeka, a u cilju stvaranja bosanskog stila.

KORIŠTENI IZVORI (LITERATURA) : 1. Anderson, Matthew (2003), S. Evropa u osamnaestom veku 1713–1789. (original: Europe in the Eighteenth Century), prijevod sa engleskog: Sonja Dekanić, Branislava Radević-Stojiljković, Dejan Stojiljković, CLIO, Beograd 2. Frempton, Kenet (2004), Moderna arhitektura, kritička istorija (original: Modern Architecture, a Critical History), treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje, prijevod: Marko Nikolić, Orion art, Beograd 3. Hadžimuhamedović, Fehim (2009), „Turski neoklasicizam Azizija džamije u Brezovom polju“, Baština – godišnjak Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, V, 249–306.

4. Imamović, Mustafa (1997), Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture, Izdavačko preduzeće „Preporod“, Sarajevo 5. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (www.kons.gov.ba) 6. Krzović, Ibrahim (1987), Arhitektura Bosne i Hercegovine 1878–1918. (katalog – koncepcija izložbe i izbor djela Ibrahima Krzovića), Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 7. Krzović, Ibrahim (2004), Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo 8. Kurto, Nedžad (1998), Arhitektura Bosne i Hercegovine: razvoj bosanskog stila, Biblioteka kulturno naslijeđe BiH, Sarajevo Publishing, Sarajevo 9. Mako, Vladimir (1997), Barokna umetnost i oblikovanje prostora, Edicija Arhitektonika, sv. 18, Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd 10. Pašić, Amir (2010), Arhitektura Bosne i Hercegovine – Uvod, Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo (pripremljeno na osnovu rada A. Pašića “Prilog proučavanju Islamskog stambenog graditeljstva u Jugoslaviji na primjeru Mostara”, 1989) 11. Pašić, Amir (2010), Arhitektura Bosne i Hercegovine – Osmanski period (1463– 1878), urbano okruženje, Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo (pripremljeno na osnovu rada A. Pašića “Prilog proučavanju Islamskog stambenog graditeljstva u Jugoslaviji na primjeru Mostara”, 1989) 12. Pašić, Amir (2010), Arhitektura Bosne i Hercegovine – Austrougarski period (1878–1914), urbano okruženje, Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo (pripremljeno na osnovu rada A. Pašića “Prilog proučavanju Islamskog stambenog graditeljstva u Jugoslaviji na primjeru Mostara”, 1989)

IZVORI (WEB STRANICE): 13. http://hr.wikipedia.org/wiki/Pseudomaurski_stil 14. http://hr.wikipedia.org/wiki/Secesija 15. http://makdizdar.ba/secesija-i-bosanski-slog-bosanski-stil-u-arhitekturi/ 16.http://www.slobodnaevropa.org/content/sarajevo-je-u-vrijeme-austro-ugarske-bilo-metropola/25317952.html 17.https://mornarius.wordpress.com/2014/03/22/moderna-i-internacionalni-stil-u-arhitekturi-zagreba/

AKTIVIRAJ SE I... ŠTA ZNAMO O ARHITEKTURI U BIH?

trajanje: 5 minuta

U uvodnom dijelu edukator treba steći opću sliku o nivou poznavanja predmetne teme kod učesnika. Navedeno je moguće kroz postavljanje nekoliko centralnih pitanja: • Definišite period vladavine Austro-Ugarske monarhije u BiH! • Po čemu je njena vladavina ostala zabilježena u historiji?

• Šta je po vama najbitnije iz tog perioda?

• Šta mislite koliko je objekata izgrađeno u tom periodu?

Postavljanje centralnog pitanja, pogotovo nekoliko općih, ne omogućava aktivno učenje i rad.

Međutim, za obradu teme edukatoru nužan je ne samo uvid u prethodno znanje učesnika već i poznavanje njihovog stava prema arhitekturi predmetnog perioda. Osim potrebe edukatora, odgovor na završno centralno pitanje (da li je predmetna arhitektura dio naše baštine ili ne) kod samih učesnika jeste polazna osnova za rad na vlastitom stavu, viđenju i doživljaju arhitekture predmetnog perioda. Nadalje, to je i pokazatelj kako mladi doživljavaju arhitekturu austrougarskog perioda te da li je i u kojoj mjeri potreban rad na promjeni njihovog stava.

Uvodna aktivnost realizira se korištenjem Priloga 1 (Power Point prezentacija „Arhitektura austrougarskog perioda u Bosni Hercegovini“) i/ili korištenjem Priloga 2.

U priloženoj prezentaciji prikazuju se slike nekoliko objekata iz austrougarskog perioda, koje prate upiti: zna li neko koja je ovo građevina, gdje se nalazi, kada je sagrađena? Nakon svakog pitanja pritiskom na kompjuterski miš pojavljuje je naziv objekta, lokacija i godina gradnje.

Uvod u samu temu dat je kroz književno prezentiranu priču o jednom objektu iz predmetnog perioda. U tu svrhu priložena je priča Miljenka Jergovića O Sebilju (izvod iz priče, ali i njen cjelokupan tekst može biti preuzet sa navedenog linka u Prilogu 2). Edukatori, prema vlastitom izboru, mogu promijeniti ovaj tekst (samim tim i dio prezentacije koja ga prati) te postaviti književno prezentiranu priču o drugom objektu ili gradu, naprimjer Šantićeve ili Šimićeve pjesme o Mostaru, Dizdareve o Stocu i slično.

UČINI SVOJIM DVOČAS / 90` ARHITEKTURA AUSTROUGARSKOG PERIODA U BIH: HISTORIJSKI KONTEKST

trajanje: 40 minuta

Centralna aktivnost bazirana je na korištenju Priloga 3 (Power Point prezentacije „Arhitektura austrougarskog perioda u BiH: Historijski kontekst) te na kontinuiranoj diskusiji sa učesnicima.

Edukator, uz korištenje prezentacije, trebao bi prezentirati arhitekturu austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini. Naglasak tokom prezentacije trebao bi biti na sljedećem: • Činjenici o broju izgrađenih objekata za vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije, odnosno o produktivnosti u građevinarstvu, praćenju savremenih trendova u izgradnji i korištenju novih materijala, • Formiranju nove slike bosanskohercegovačkih gradova, sa širim ulicama, višim objektima, novim načinom stanovanja (u stambenim zgradama), formiranjem trgova i šetališta (primjer Sarajeva i Mostara), • Raznovrsnosti izgrađenih objekata, od sakralnih (sve četiri konfesije) do svih oblika profanih, stambenih i javnih,

• Namjerama arhitekata koji grade: uvažavanju nove religije, novog područja, pokušajima shvatanja drugog i drugačijeg, • Velikom broju školovanih arhitekata koji ovdje dolaze, rade, ali i obučavaju druge.

Tokom prezentacije edukator treba sve vrijeme diskutovati sa učesnicima, potičući njihovo uključivanje pitanjima prije, ali i nakon iznesenih činjenica. Potrebno je insistirati na davanju više različitih odgovora, po mogućnosti više od onih uobičajenih (uske – široke ulice, niski – visoki objekti).

U cilju izvođenja centralne aktivnosti, imajući u vidu stručnost teme, pripremljen je Prilog 4, odnosno izvod iz literature koja se bavi predmetnom tematikom. Više informacija edukatori mogu pronaći u navedenim korištenim izvorima ili u dostupnoj relevantnoj literaturi.

Pripremljeni tekst daje sve osnovne podatke koje je potrebno prenijeti učesnicima, ali je poželjno da edukator dodatno izuči temu kako bi mogao/la još više produbiti raspravu tokom radionice.

UČINI SVOJIM ŠKOLSKI ČAS / 45` ARHITEKTURA AUSTROUGARSKOG PERIODA U BIH: HISTORIJSKI KONTEKST

trajanje: 20 minuta

Centralna aktivnost bazirana je na korištenju Priloga 3 (korištenje Power Point prezentacije „Arhitektura austrougarskog perioda u BiH: Historijski kontekst“ sa početnim slajdom broj 15) te kroz kontinuiranu diskusiju sa učesnicima/ama.

Edukator, uz korištenje prezentacije, trebao/la bi prezentirati arhitekturu austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini. Naglasak tokom prezentacije trebao bi biti na sljedećem:

• Činjenici da se arhitektura počinje mijenjati, odnosno postajati „zapadnjačka“, i prije dolaska Austro-Ugarske monarhije, već šezdesetih godina 19. vijeka za vrijeme Osmanskog carstva, kao posljedica velikih reformi, • Činjenici o broju izgrađenih objekata za vrijeme vladavine Austro-Ugarske monarhije, odnosno o produktivnosti u građevinarstvu, praćenju savremenih trendova u izgradnji i korištenju novih materijala, • Formiranju nove slike bosanskohercegovačkih gradova, sa širim ulicama, višim objektima,

novim načinom stanovanja (u stambenim zgradama), formiranjem trgova i šetališta (primjer Sarajeva i Mostara),novim načinom stanovanja (u stambenim zgradama), formiranjem trgova i šetališta (primjer Sarajeva i Mostara), • Raznovrsnosti izgrađenih objekata, od sakralnih (sve četiri konfesije) do svih oblika profanih, stambenih i javnih, • Namjerama arhitekata koji grade: uvažavanju nove religije, novog područja, pokušajima shvatanja drugog i drugačijeg, • Velikom broju školovanih arhitekata koji ovdje dolaze, rade, ali i obučavaju druge, • Činjenici da se period završava formiranjem novog arhitektonskog stila, bosanskog sloga, koji stvaraju strani arhitekti, a bazirano na izučavanju bosanskohercegovačkog naslijeđa.

Tokom prezentacije edukator/ica treba sve vrijeme diskutovati sa učesnicima/ama, potičući njihovo uključivanje pitanjima prije, ali i nakon iznesenih činjenica. Potrebno je insistirati na davanju više različitih odgovora, po mogućnosti više od onih uobičajenih (uske – široke ulice, niski – visoki objekti).

U cilju izvođenja centralne aktivnosti, imajući u vidu stručnost teme, pripremljen je Prilog 4, odnosno izvod iz literature koja se bavi predmetnom tematikom. Više informacija edukatori mogu pronaći u navedenim korištenim izvorima ili u dostupnoj relevantnoj literaturi.

Pripremljeni tekst daje sve osnovne podatke koje je potrebno prenijeti učesnicima, ali je poželjno da edukator dodatno izuči temu kako bi mogao još više produbiti raspravu tokom radionice.

RAZGOVARAJ… RAZGOVOR USKLAĐEN SA POTREBAMA ČASA OD 90`

trajanje: 40 minuta

Razgovor je osmišljen kao dio terenske nastave, odnosno terenskog obilaska odabranog objekta. Cilj je konkretno na terenu upoznati učesnike sa objektom kulturno-historijskog naslijeđa iz austrougarskog perioda. Ukoliko nije moguć obilazak, naprimjer, Vijećnice u Sarajevu, potrebno je izabrati najreprezentativniji objekat u bližem okruženju.

Kako bi učesnici bili aktivno uključeni u obilazak, ali i promijenili vlastiti stav i odnos prema naslijeđu, potrebno je da edukator nekoliko dana prije same radionice podijeli zadatke. Jedna vrsta zadataka odnosi se na upoznavanje objekta prije obilaska, a drugi na njegovu prezentaciju u holu škole ili nekom drugom adekvatnom prostoru. Svaki učesnik treba istražiti objekat koji se planira obići te pripremiti odgovor na jedno od pitanja. Svaki učesnik treba dobiti svoje pitanje (ili najviše dva učesnika po pitanju).

Prijedlog pitanja: 1. Kada je objekat sagrađen?

2. Ko je arhitekta?

3. Da li je izgled objekta mijenjan i kada?

4. Koje funkcije su bile smještene u objektu od izgradnje do danas?

5. Koje je još objekte sagradio arhitekta ovog objekta?

6. Koji su još poznati objekti ovog tipa (npr., ako je riječ o Vijećnici, onda Vijećnica u Bosanskom Novom, Brčkom, Odžaku, odnosno primjeri vijećnica u drugim gradovima)?

7. U kojem arhitektonskom stilu je objekat sagrađen?

8. Koji su još objekti sagrađeni u tom stilu u našem gradu?

9. Koje su karakteristike takvog stila, kada se javlja i slično?

Nakon dolaska u objekat učesnici bi kroz razgovor iznijeli svoje odgovore i time se svi upoznali sa osnovnim historijskim činjenicama i arhitektonskim odlikama. Na terenu bi im stručni vodič, muzejski radnik ili nadležna osoba (ovisno o kojem objektu je riječ i ko njime upravlja) održali kratku prezentaciju o objektu.

Edukator treba poticati učesnikee na postavljanje pitanja o samom objektu te ih poticati da fotografišu onaj detalj objekta koji ih najviše dojmi.

RAZGOVOR USKLAĐEN SA POTREBAMA ČASA OD 45`

trajanje: 15 minuta

Cilj ovog razgovora je potaknuti učesnike/ce na alternativno sagledavanje naslijeđa koje nas okružuje. Posmatrano u kontekstu arhitektonskog (graditeljskog) naslijeđa, pojedinac u najvećem broju slučajeva ga i ne primjećuje. Tačnije, primjećuje samo ono naslijeđe koje mu je prezentovano i prema njemu se odnosi prema obrascu koji mu je dat, odnosno onako kako je naučen.

Diskusija bi se trebala odvijati na sljedeći način: • Edukator bi prethodno trebao odabrati objekat kulturno-historijskog naslijeđa iz austrougarskog perioda koji je blizak svim učesnicima, a koji bi bio osnova za rad u toku radionice; • Prvih pet minuta edukator učesnike treba podijeliti u grupe/parove i kroz diskusiju ih uvoditi u priču o pojmu vrijednosti i značaja naslijeđa, te predstavljajući iste uz prethodno pripremljenu prezentaciju; • Koristeći prezentaciju, doći do odabranog objekta, kada je potrebno prekinuti prezentaciju i u razgovoru sa učesnicima raspravljati o historijskim podacima o objektu. Jedan od učesnika trebao bi na tabli ili flip chartu zapisivati podatke koje grupa zna o razmatranom objektu. Na taj način edukator stječe uvid u prethodno znanje učesnika.

• U narednih pet minuta edukator nastavlja sa prezentacijom, predstavljajući historijat i arhitektonske odlike razmatranog objekta. U završnom dijelu ističe se nekoliko osnovnih vrijednosti objekta o kojem je bilo riječi.

• Posljednjih pet minuta svi razmjenjuju mišljenja i usvojene informacije o vrijednostima i značaju razmatranog objekta i zajednički kreiraju jedinstvenu listu za odabrani objekat.

PODIJELI SA DRUGIMA… trajanje: 5 minuta

Kreiranjem liste i refleksijom edukator će biti u mogućnosti da ocijeni nivo novousvojenog znanja kod učesnika. Kako bi se zaokružila radionica i dala podloga svemu naučenom, edukator bi na kraju trebao izdvojiti nekoliko minuta za refleksiju sa učesnicimao naučenom putem pitanja i odgovora: • Šta smo novo naučili o predmetnom objektu?

• Šta je vrijednost naslijeđa?

• Šta je značaj naslijeđa?

UČINI SVOJIM...

Nakon radionice, u roku tri dana, učesnici mogu u saradnji sa edukatorom napraviti plakat B1 formata (ili dva plakata, ovisno o želji učesnika). Na plakatima bi bile rukom napisane osnovne informacije o objektu te priložene tokom radionice napravljene fotografije i zabilježene impresije učesnika. Plakati trebaju biti postavljeni u holu škole ili drugom adekvatnom mjestu.

DODATNO OBJAŠNJENJE POJMOVA Historicizam Drugu polovinu 18. vijeka obilježava početak industrijske revolucije. Iako se ona ne odražava na arhitekturu odmah na početku, ipak jeste jasan pokazatelj promjene i razvoja interesovanja čovjeka, te njegovog intelektualnog i duhovnog napretka.

Historicizam, poznat i kao neoklasicizam, odnosno stil oživljavanja (engl. revival), ovisno o autorima i državi, predstavljaju sasvim novo poglavlje u historiji arhitekture. Obilježio je arhitekturu Evrope od druge polovine 18. stoljeća do sredine ili kraja 19. vijeka. Stalni izvor i inspiracija arhitekture Evrope i zapadnoevropskih država skoro do kraja 19. vijeka bio je u arhitekturi stare Grčke i Rima. Historicizam kao stil se razvija iz kritičkog odnosa prema arhitekturi Rima i pretpostavci da je ona temelj arhitekture neusporedive ljepote i savršenstva.

Iz tog kritičkog odnosa i temeljnog preispitivanja dotadašnjih osnova arhitekture sredinom 18. stoljeća u Francuskoj nastaje neoklasicizam. Ovaj period definiše potraga arhitekata za čistoćom izvornih stilova i izvorne arhitekture. Bitna karakteristika ovog stila jeste da se školovanje i rad arhitekata nije zasnivao na usvajanju do tada prihvaćenih doktrina, već na stvarnom otkrivanju i učenju, stalnom preispitivanju i kreiranju stila historicizma zasnovanog na novom shvatanju prošlosti i novim informacijama o poznatim arhitekturama antike.

Eklektizam i arhitektura visokotehnoloških konstrukcija Sve stvari u životu i razvoju su posljedično vezane, pa tako i krajem 19. vijeka novi uslovi života i umjetnosti, tako radikalno drugačiji od onih iz predindustrijske ere, dovode do raskidanja duboke vjekovne veze između prošlosti i sadašnjosti i rađanja nove arhitekture, koja započinje sa eklektizmom i arhitekturom izuzetnih visokotehnoloških konstrukcija. Upravo stoga, u 19. stoljeću još su žive i jake veze sa prošlošću, a arhitektura se mijenja postepeno i polahko, dok na bazi i znanju svih prethodnih nastaje novi stil. Sve istinske inovacije u gradnji 19. vijeka, poput Eiffelovog tornja u Parizu i Kristalne palače (Crystal Palace) u Londonu, bile su pripisivane građevinarstvu, a ne arhitekturi. Ipak, iako su možda nove tehnologije bile u suprotnosti sa arhitektonskim trendovima tog doba, one su umnogome postale dijelom arhitekture 19. vijeka. Upravo tako i dolazi do pojave eklektizma, čija je odlika karakterističan način upotrebe novih materijala za izgradnju novih struktura. Bruklinski most (Brooklyn Bridge) u New Yorku tipičan je primjer eklektizma, sa egipto-romaničko-gotičkim zidanim stubovima, kombiniranim sa duplim željeznim visećim kablovima.

Secesija i rana moderna Krajem 19. i početkom 20. vijeka javlja se i secesija, posljednji stil koji je djelovao na sve pravce u umjetnosti: kiparstvo, slikarstvo, arhitekturu i muziku.

Secesija je stilski pravac u umjetnosti koji se javio kao reakcija na akademizam i eklekticizam posljednjih decenija 19. vijeka. Inspirisan prirodom, u arhitekturu, primijenjenu umjetnost, slikarstvo i kiparstvo unosi elegantnu prefinjenost zakrivljenih i ornamentalnost plošnih linija. U pojedinim zemljama secesija se različito nazivala: u Francuskoj i Belgiji Art Nouveau, u Njemačkoj Jugendstil, u Italiji Floreale ili Liberty (naziv dobila po londonskom dućanu koji je prodavao modernu dizajnersku robu proisteklu iz pokreta "Arts and Crafts"), u Velikoj Britaniji Modern Style, u Španiji Modernismo, u Belgiji stil Coup de fuet ili Velde stil, u SAD-u je nastala kasnija verzija Art Deco, a kod nas je poznatija pod austrijskim nazivom secesija (otcjepljenje, osamostaljenje). U prvoj deceniji 20. vijeka u Evropi započinje period rane moderne, internacionalni stil koji započinje u Njemačkoj, sa arhitektima koji će kasnije obilježiti pojavu moderne arhitekture i sasvim novi odnos prema arhitekturi i urbanizmu.

Rana moderna Posmatrano ponovo na globalnom planu, u Evropi i Sjevernoj Americi početkom 20. vijeka dolazi do formiranja jednog uistinu novog stila u arhitekturi – rane moderne i kasnije moderne. Arhitektura moderne u svom je stvaralaštvu odbacila stilska obilježja 19. stoljeća (historicizam) i nastojala graditi na načelima funkcionalizma i konstruktivizma, te mnogih uporednih umjetničkih pravaca (kubizam, ekspresionizam, purizam).

Modernizam je donio novo, avangardno viđenje arhitekture, koja se oslanjala na socijalne i humane teme. Osnova je bila proklamirani funkcionalizam i novi pogled na građenje, koji odbacuje sve što je suvišno za strukturu građevinske konstrukcije. Estetika internacionalnog stila traži odbacivanje nacionalne kulturne karakteristike, a sve vrste historijskog dekora u korist ravnih linija i čistih geometrijskih oblika, svjetlosti i glatke površine stakla i metala.

Omiljeni materijal je armirani beton, a interijeri su prostrani i funkcionalni. To je arhitektura industrijskog društva, koje ne taji svoje utilitarne svrhe i sposobnost da se liši “arhitektonskih pretjerivanja”. Nezvanični moto ovog stila je svojevrsni paradoks, koji je predložio Mies van der Rohe: manje je više (manje = više).

Tokom prve decenije 20. vijeka čest je termin protomoderna, jer predstavlja uistinu začetak stila koji se razvija tek nakon Prvog svjetskog rata.

RADIONICA 9

Bosanskohercegovacka ĹĄtampa u austrougarskom periodu doc. dr. sc. Lejla Kodric Zaimovic

PRIPREMI SE I DEFNIŠI... Štampa – mogućnost mehaničkog umnožavanja publikacija u neograničenom broju istovjetnih primjeraka.

Periodične (serijske) publikacije – tipične neomeđene publikacije: izlaze u određenim vremenskim intervalima (dnevno, sedmično, dvosedmično, mjesečno, kvartalno, godišnje) pod istim naslovom, bez unaprijed određenog datuma prestanka izlaženja. Svaki broj za sebe predstavlja cjelinu, ali se brojčano veže za prethodni broj i uklapa se u seriju po broju sveske i volumena. Ovi podaci nalaze se na prednjoj korici sveske. Sadržaj se sastoji od većeg broja priloga, članaka, priča ili drugih tipova priloga različitih autora.

Listovi – zajednički (generički) naziv za najčešće tipove periodičnih (serijskih) publikacija, odnosno za novine i časopise.

Digitalizacija periodike – proces pretvaranja analognog (štampanog) oblika periodike u digitalni oblik pretraživ u obliku specijaliziranih baza podataka i/ili putem internetske mreže.

CILJEVI Upoznati učesnike/ce sa kulturnom, pismovnom, jezičkom i sadržajnom raznolikošću publikacija štampanih u Bosni i Hercegovini u austrougarskom periodu.

Potaknuti kritičku svijest učesnika/ca o tome da je u štampi austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini sačuvano kulturno naslijeđe svih naroda u toj zemlji.

Pomoći da se kao rezultat održavanja radionice zajedničko kulturno naslijeđe Bosanaca i Hercegovaca, sačuvano u štampi austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini, prepoznaje, čuva i njeguje kao vlastito kulturno naslijeđe.

Potaknuti na razmišljanje o alternativnim, vremenu prilagođenim načinima promoviranja i čuvanja zajedničkog kulturnog naslijeđa kroz, naprimjer, Facebook izdanje austrougarskih novina u Bosni i Hercegovini.

PROCES RADA Radionicu Bosanskohercegovačka štampa u austrougarskom periodu trebalo bi realizirati kroz dvije temeljne aktivnosti: teorijsko upoznavanje sa temom te kreativno-praktični rad.

Teorijsko upoznavanje sa temom trebalo bi obuhvatiti nekoliko važnih cjelina: a) općenito o štampi u svijetu, b) štampa u južnoslavenskim krajevima, posebno u Bosni i Hercegovini, c) društveni uvjeti otvaranja bosanskohercegovačkih štamparija najprije u osmanskom, a posebno u austrougarskom periodu, d) pregled bosanskohercegovačkih listova u austrougarskom periodu.

6

U kreativno-praktičnom dijelu radionice učesnike/ce treba upoznati sa bosanskohercegovačkom štampom austrougarskog perioda na konkretnim primjerima dostupnih listova iz razmatranog perioda, vodeći računa o što raznolikijem odabiru štampane građe koja se učesnicima nudi na uvid: književni listovi, društveno-politički listovi, kalendari, udžbenici i sl. U tom smislu, od velike pomoći u kreativno-praktičnoj realizaciji radionice mogu biti i javno dostupne, besplatne digitalizirane verzije bosanskohercegovačke periodike iz austrougarskog perioda, kao i Facebook izdanje austrougarskih novina u Bosni i Hercegovini – kreirano prilikom realizacije ove radionice u okviru projekta "Učini svojim!" iz 2014. godine.

METODOLOGIJA RADA U metodološkom smislu ova radionica ima za cilj što je moguće više približiti i predstaviti značaj teme Bosanskohercegovačka štampa u austrougarskom periodu, i to na dva načina: najprije predavanjem o temi, a nakon toga i kroz kreativno-praktične aktivnosti. Cilj predavanja je pružanje učesnicima/cama osnovnih smjernica i kontekst potreban za razumijevanje odabranog problema. Također, teorijski dio predstavlja pregled najvažnijih periodičnih publikacija iz ovog perioda, uz dodatna tumačenja na koji način to može biti važno danas. Na kraju teorijskog dijela radionice pružaju se i osnovne informacije o ustanovama i projektima koji se bave digitalizacijom građe iz razmatranog perioda danas, uz linkove putem kojih učesnici/e slobodnim pristupom mogu pristupiti tematiziranim sadržajima.

Praktični dio radionice pruža uvid u sve poznatije listove i publikacije iz austrougarskog perioda.

Usto, u cilju što cjelovitijeg upoznavanja sa štampanom građom iz razmatranog perioda, s učesnicima/cama radionice odabrani su posebno zanimljivi tekstovi iz pregledane periodike i od njih je kreirano Facebook izdanje austrougarskih novina u Bosni i Hercegovini. Na taj način učesnici/e su sami/e prepoznali/e građu s kojom se mogu poistovjetiti ili koja ih može zaintrigirati i danas, te su tu građu učinili/e dostupnom i ostalim zainteresiranim korisnicima na društvenoj mreži. Samim tim, radionica je ostvarila promociju ovog dijela građe u obrazovne, rekreativne ili neke druge svrhe. Edukatorima/cama iste ili slične radionice nudi se mogućnost teorijskog upoznavanja s temom Bosanskohercegovačka štampa u austrougarskom periodu kroz predloženu literaturu i internetske izvore u nastavku teksta, a s učesnicima/cama se može nastaviti angažman u tematskoj Facebook grupi kreiranoj kao praktični dio ove radionice.

POTREBNI MATERIJALI Podijum za prezentaciju, laptop, projektor, papir i olovke za učesnike/ce. Ukoliko će se učesnici/e radionice uključiti u rad Facebook grupe posvećene odabranoj temi radionice, potrebni su i računari te pristup internetu.

TEMATSKE JEDINICE KOJE VEŽEMO ZA OVU TEMU Lekcije povezane s ovom temom pripadaju različitim predmetima koji se izučavaju u nastavnom procesu srednjih škola u Bosni i Hercegovini, a u najvećoj mjeri povezuju se s lekcijama iz predmeta historija/istorija/povijest te bosanski/hrvatski/srspki jezik. U tom se smislu radionica povezuje s temom historije štampe, historije štamparske, novinske i izdavačke djelatnosti, historijom jezika te književnosti i književnog života u Bosni i Hercegovini. U širem smislu, za razumijevanje ove teme potrebno je predznanje iz historije osmanskog i austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini, te osnovnih smjernica razvoja pismenosti te književnosti i književnog života u BiH.

UPOZNAJ SE...

Prilog 1

OPĆENITO O BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ ŠTAMPI Štampa ili mogućnost mehaničkog umnožavanja knjiga i periodike u potencijalno neograničenom broju identičnih primjeraka u savremenoj nauci smatra se jednom od nekoliko informacijskih revolucija – trenutkom očitog širenja pismenosti, demokratizacije znanja i informacija – uz pojavu pisma, pa sve do savremenih informacijskih tehnologija danas. Pojavom štampe postepeno se završava višestoljetna tradicija rukopisnog umnožavanja knjiga i novina.

Začetkom evropske štampe smatra se štampanje tzv. Biblije u 42 retka iz 1455. godine njemačkog inovatora i štampara Johannesa Gutenberga iz Mainza. Inače, najstarije tehnike mehaničkog umnožavanja rukom pisanih sadržaja vezuju se za Daleki istok, prije svega Kinu i Koreju, te za početke nove ere, s tim što u nauci nije do kraja razjašnjena moguća veza između dalekoistočnog i Gutenbergovog štamparstva, a što – sve skupa – ne umanjuje značaj Gutenbergovog inovatorskog poduhvata. Bosna i Hercegovina, kao tadašnji dio Osmanskog carstva, uključuje se u tzv. Gutenbergovu galaksiju ili u svijet koji poznaje štampu i koristi njene prednosti tek u drugoj polovini 19. stoljeća, tačnije 1866. godine.

Razlozi zakašnjelog uključenja Bosne i Hercegovine u svijet štampe mnogostruki su i specifični.

Jedan od najznačajnijih svakako jeste i teritorijalna i administrativna pripadnost Osmanskom carstvu, koje se i samo relativno kasno u odnosu na ostatak svijeta počinje služiti tekovinama štampe. Mogući uzroci takvog stanja ogledaju se i u nepovjerenju prema mehaničkom umnožavanju najprepisivanije knjige Osmanskog carstva – Kur'ana – a prije svega u činjenici da su prepisivanje, iluminiranje, ukrašavanje, uvezivanje i prodaja rukopisnih knjiga razvijeni i važni zanati, te s njima povezani esnafi, kako na Istoku tako i u osmanskoj Bosni i Hercegovini. Pa ipak, nepunih stotinu godina nakon otvaranja Gutenbergove štamparije u Mainzu (Njemačka), u Bosni, pri crkvenom hramu u Sopotnici kod Goražda, kratkotrajno radi štamparija Božidara Ljubavića Goraždanina, u kojoj su odštampane tri knjige za pravoslavnu liturgiju. U periodu od 1519. do 1523. kraj Goražda su odštampane knjige Služabnik (1519), Psaltir s posledovanjem i časlovcem (1521) i Trebnik (1523), za koje danas postoji digitalna rekonstrukcija i tzv. fototi-

pska izdanja. Goraždanska štamparija kulturni je fenomen otvaranja štamparije u Bosni i Hercegovini nedugo nakon njenog otkrića u Evropi, ali, također, i kratkotrajan fenomen koji nije opstao u uvjetima nedovoljne pismenosti i potrebe za štampanom knjigom. I u narednim stoljećima u Bosni i Hercegovini u okviru Osmanskog carstva javljaju se inicijative za otvaranje štamparija. Ibrahim Alajbegović Pečevija još u 17. st. traži od osmanske Porte otvaranje štamparije u Bosni, a kasnije su sa sličnim zahtjevima najglasniji bosanski franjevci, prije svega fra Ivan Franjo Jukić, Andrija Kujundžić i Anto Kaić polovinom 19. vijeka.

Međutim, stvarni početak štamparske, kao i novinske djelatnosti u Bosni i Hercegovini dešava se tek 1866. godine, u okviru širih reformi i modernizacije Bosanskog vilajeta u sklopu Osmanskog carstva. Pa ipak, štampana knjiga stiže u Bosnu i Hercegovinu i prije zvaničnog otvaranja štamparije u Sarajevu 1866. godine, prije svega kao knjiga obrazovanih pojedinaca iz Bosne i Hercegovine koji su obrazovanje stjecali na Istoku i na Zapadu, dakle u zemljama u kojima je već razvijena štampa. Tako je, recimo, prva sveska prvog bosanskohercegovačkog časopisa Bosanski prijatelj u uredništvu fra Ivana Franje Jukića odštampana izvan Bosne i Hercegovine u Zagrebu 1850. godine, u vremenu kada u Bosni i Hercegovini još ne postoji štamparija. Sve to vrijeme do druge polovine 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini njeguje se i prepisuje i rukopisna knjiga, koju će od posljednjih decenija 19. vijeka postepeno potisnuti štampana knjiga i novina.

Stvarni početak štamparske, novinske i izdavačke djelatnosti u Bosni i Hercegovini započinje 1866. godine u okviru opće modernizacije te pokušaja održavanja već oslabljene osmanske uprave u našim krajevima. Djelujući u prvo vrijeme pod nazivom Sopronova pečatnja (po prvom štamparu u Bosni i Hercegovini Ignjatu Sopronu), a uskoro zatim pod nazivom Vilajetska štamparija te u austrougarskom periodu kao Zemaljska štamparija, ova ustanova prvi put počinje odašiljati u svijet informaciju koja se „proizvodi“ u Bosni i Hercegovini. U uvjetima ranog razvoja bosanskohercegovačke štampe u Vilajetskoj štampariji tokom osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini odštampano je pedesetak publikacija, i to na ćiriličnom, latiničnom, arapskom, grčkom i hebrejskom pismu. U Vilajetskoj štampariji, osim zakonskih propisa, udžbenika za škole, kalendara i knjiga, štampaju se i prvi listovi (zajednički naziv za novine i časopise).

Prvi bosanskohercegovački listovi su Bosanski vjestnik (1866), Bosna (1866–1878), Sarajevski cvjetnik (1868–1872) i Neretva (1876). Ovako raznovrsna štamparska djelatnost iz perioda osmanske uprave u Bosni i Hercegovini, a koja podrazumijeva štampanje na više jezika i pisama svih konfesija u toj zemlji, najavljuje „eksploziju“ i jačanje svih oblika štamparske i izdavačke djelatnosti u sljedujućem periodu austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.

Prilog 2 BOSANSKOHERCEGOVAČKA ŠTAMPA U AUSTROUGARSKOM PERIODU Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini (1878–1918) zatiče raznoliku društvenu i kulturnu situaciju – prije svega stvaranje na više jezika i pisama. Na tragu ranije multikulturalnosti i multietničnosti te zemlje, u austrougarskom periodu dodatno se obogaćuje društvena i kulturna slika u BiH. Otvaranjem prema savremenim tekovinama zapadnoevropske kulture Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske monarhije osavremenjuje i svoju štamparsku te izdavačku djelatnost. Uz Zemaljsku štampariju, sada djeluje više od 40 štamparija, od kojih su mnoge i privatne. Najviše je štamparija u Sarajevu, potom u Mostaru, Trebinju, Brčkom, Banjoj Luci i Bijeljini. Štampaju se knjige i listovi na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku, potom na latinskom, njemačkom, italijanskom, španskom, ruskom, grčkom, staroslavenskom, arapskom, turskom, perzijskom, ali i na mađarskom jeziku – što je sve skupa odraz kulturne raznolikosti i bogatstva Bosne i Hercegovine. Više od stotinu listova na različitim jezicima i pismima štampa se u austrougarskom periodu u toj zemlji.

Osim publikacija koje u to vrijeme počinju proizvoditi konfesionalna društva, posebno su zanimljive zvanične publikacije u izdanju Zemaljske vlade u Sarajevu, koje su svojim utjecajem odredile kasnije tokove kulturne, naučne i književne djelatnosti u Bosni i Hercegovini, bilo da su već odavno ugašene, bilo da traju čak i do danas. Bosanskohercegovačka štampa u austrougarskom periodu pokazatelj je sveopće modernizacije, razvoja i približavanja Bosne i Hercegovine zapadnoevropskom kulturnocivilizacijskom krugu. U susretu sa publikacijama nastalim u ovom periodu mogu se razumijevati procesi kroz koje je ona modernizirala mnoge aspekte svog privrednog, javnog i kulturnog života. O promjenama povezanim s razvojem i napretkom govori i raznolika izdavačka produkcija. Osim zvaničnih publikacija Zemaljske vlade u Sarajevu, u to vrijeme u Bosni i Hercegovini prvi put javljaju se i informativni, društveno-politički, privredni, vjerski, zabavno-poučni, književni, ali i naučni listovi.

Razumijevanje ovih djelatnosti danas svoje početke i korijene pronalazi u bosanskohercegovačkim listovima nekad, odnosno u austrougarskom periodu. Za razumijevanje društvenih, kulturnih, privrednih, književnih i drugih procesa koje živimo danas važna su pisanja listova kakvi su Bosanskohercegovačke novine (1878–1881), kasnije pod nazivom Sarajevski list (1881–1918), ili, recimo, prvi ilustrirani književni list u Bosni i Hercegovini Nada (1895–1903), kao i prvi

bosanskohercegovački naučni list Glasnik Zemaljskog muzeja (1889–), koji je kao naučno glasilo prisutan i danas. Spomenuti listovi kreirali su društveni, kulturni, naučni i književni ukus svog doba, posredujući i nama danas vrijedna naučna i književna ostvarenja. Na stranicama Sarajevskog lista i Nade svoje prvijence dali su pisci Edhem Mulabdić, Nikola Barišić, Đorđe Čokorilo, Antun Gustav Matoš, Silvije Strahimir Kranjčević, Osman-Aziz, Safvet-beg Bašagić, Milena Mrazović i dr. Skupina naučnih saradnika okupljena oko Glasnika Zemaljskog muzeja, poput Ćire Truhelke, Karla Pača, Vatroslava Jagića, Mehmed-bega Kapetanovića, Ibrahima Bašagića i dr. utemeljila je moderno naučno bavljenje geografijom, arheologijom, heraldikom, etnografijom, lingvistikom, prirodnim naukama, bibliografijom i drugim disciplinama, na čijem se tragu kasnije razvijaju moderne naučne i obrazovne institucije u Bosni i Hercegovini. Treba imati u vidu i to da je u vremenu o kojem govorimo štampa primarno glasilo svekolikog informiranja, poput internetskih tehnologija danas.

Prilog 3 MITOVI I ČINJENICE O BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ ŠTAMPI U AUSTROUGARSKOM PERIODU Iako se bosanskohercegovačka štampa iz vremena austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini često percipira kao takva da je jezikom, sadržajima i specifičnim kontekstom daleka i nerazumljiva savremenom čitatelju, iskustva iz stvarnog dodira s tekstovima iz publikacija štampanih u ovom periodu pokazuju upravo suprotno. Za razumijevanje društvenih, kulturnih, privrednih i naučnih procesa u Bosni i Hercegovini danas ključno je razumijevanje početaka oblikovanja državnih ustanova nauke, obrazovanja i privrede, o kojima se kao o tekućim dešavanjima piše u bosanskohercegovačkoj štampi austrougarskog perioda. Također, razumijevanje bosanskohercegovačke kulturne raznolikosti, zajedničke izgradnje raznovrsnog kulturnog naslijeđa od strane svih naroda u Bosni i Hercegovini te potreba njihovog zajedničkog očuvanja danas nalaze svoj poticaj u razumijevanju štampe austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini.

U prilog činjenici da je štampa tog vremena u BiH ogledalo bh. kulturne raznolikosti i bogatstva govori i njena popularnost u savremenom, digitalnom okruženju. Projekti digitalizacije bosanskohercegovačke periodike iz austrougarskog perioda, zasad realizirani u najvećoj mjeri unutar nekoliko ustanova (INFOBIRO digitalni arhiv Media centra u Sarajevu, Gazi Husrev-begova biblioteka, Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske, Muzej Hercegovine), pokazatelji su relevantnosti tekstova iz naše prošlosti u vremenu u kojem živimo danas, ali i podsjećanje da i nove generacije trebaju uložiti trud u očuvanje kulturne raznolikosti i bogatstva koje baštinimo od prethodnih generacija.

Da stara bosanskohercegovačka periodika uspješno komunicira i s mladim naraštajima, pomažući im da bolje razumiju svoju prošlost, a kako bi uspješnije djelovali u budućnosti, pokazuje i interes učenika za online dostupnost austrougarske novinske građe putem Facebook izdanja austrougarskih novina, posebno kreiranog praktičnog dijela za potrebe radionice Bosanskohercegovačka štampa u austrougarskom periodu u okviru projekta „Učini svojim!“.

Prilog 4 POSEBAN ZNAČAJ OVE TEME Značaj teme i radionice Bosanskohercegovačka štampa u austrougarskom periodu ogleda se u razmatranju ključnog trenutka u kojem se oblikovala moderna, zapadnoevropskom kontekstu približena štamparska, novinska i izdavačka djelatnost u Bosni i Hercegovini. Vrijeme je to modernizacije cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva, pa tako i djelatnosti povezanih sa štampom. Razmatranjem ove teme učesnicima/cama se približavaju procesi modernizacije, čije su posljedice žive i danas. Istovremeno, pregled štamparske djelatnosti i publikacija iz austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini pokazatelj je etničke, vjerske, jezičke, pismovne te sveopće kulturne raznolikosti tog društva, koju smo naslijedili od prethodnika te koju trebamo nastaviti gajiti u budućnosti.

KORIŠTENI IZVORI Monografije: 1. Bakaršić, K. (2005), Fragmenti kulturne historije Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sarajevo 2. Bogićević, Vojislav (1975), Pismenost u Bosni i Hercegovini: od pojave slovenske pismenosti u 9. v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine, Veselin Masleša, Sarajevo 3. Hadžiosmanović, L. (1980), Biblioteke u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavine, Veselin Masleša, Sarajevo 4. Kruševac, Todor (1978), Bosanskohercegovački listovi u XIX veku, Veselin Masleša, Sarajevo 5. Memija, E. (1996), Bosanski vjesnici, El-Kalem, Sarajevo 6. Memija, E. (2003), Od slike do knjige: iz historije pisma, štampe i biblioteke, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 7. Pisana riječ u Bosni i Hercegovini: od najstarijih vremena do 1918. godine (1982), Veselin Masleša, Sarajevo Internetski izvori: 1. Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, http://www.ghb.ba/ (10. 12. 2014.)

2. INFOBIRO digitalni arhiv Media Centra Sarajevo. Bosanski prijatelj, http://www.infobiro.ba /collections/1/highlights/13; Bosanska vila, http://www.infobiro.ba/collections/2/highlights/6; Nada, http://www.infobiro.ba/collections/2/highlights/5 (10. 12. 2014) 3. Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske, Bosanska vila, Dabro-bosanski istočnik, Zora, Otadžbina, Razvitak, http://www.nub.rs/ (10. 12. 2014) 4. Muzej Hercegovine, Mostar; Biser, http://www.muzejhercegovine.com (10. 12. 2014)

AKTIVIRAJ SE I...

ZNAČAJ I ZAČETAK BOSANSKOHERCEGOVAČKE ŠTAMPE

trajanje: 5 - 10 minuta

Uvođenje u temu može se realizirati kroz pitanja tipa:“Kada započinje štamparska i izdavačka djelatnost u Bosni i Hercegovini? U čemu se ogleda značaj začetka bosanskohercegovačke štampe?”

Nakon postavljenog pitanja i dobivenih odgovora edukator/ica može reći nekoliko uvodnih rečenica o razvoju štampe uopće, a posebno u Bosni i Hercegovini, te o društvenim uvjetima otvaranja prve bosanskohercegovačke štamparije, sve to kako bi se ispravno razumjele društvene prilike rada bh. štamparija u austrougarskom periodu.

BOSANSKOHERCEGOVAČKA ŠTAMPA U AUSTROUGARSKOM PERIODU UČINI SVOJIM DVOČAS / 90`

trajanje: 40 minuta

Ova aktivnost se odvija kroz dva aspekta rada: 20-minutni teorijski pregled štampane bosanskohercegovačke periodike iz austrougarskog perioda i 20-minutno upoznavanje s konkretnim listovima i drugim publikacijama – u štampanoj ili online formi.

Centralna aktivnost podrazumijeva upoznavanje učesnika/ca sa glavnom produkcijom bh. štamparija u austrougarskom periodu kroz primjere listova i publikacija koje jezikom i sadržajima pripadaju različitim narodima u Bosni i Hercegovini, a kako bi ih svi/e učesnici/e prepoznali/e kao dio vlastitog kulturnog identiteta. U prvom dijelu radionice najprije se kroz prezentaciju ponudi teorijski pregled publikacija i njihovih obilježja, a potom se upoznaje s publikacijama na konkretnom primjeru kroz uvid u izvornu građu iz biblioteka, ukoliko je dostupna edukatoru/ici, ili putem javno dostupnih digitaliziranih primjeraka bosanskohercegovačke štampe iz austrougarskog perioda.

BOSANSKOHERCEGOVAČKA ŠTAMPA U AUSTROUGARSKOM PERIODU UČINI SVOJIM ŠKOLSKI ČAS / 45`

trajanje: 20 minuta

Ova aktivnost se odvija kroz dva aspekta rada: 10-minutni teorijski pregled štampane bosanskohercegovačke periodike iz austrougarskog perioda i 10-minutno upoznavanje s konkretnim listovima i drugim publikacijama – u štampanoj ili online formi.

Centralna aktivnost podrazumijeva upoznavanje učesnika/ca sa glavnom produkcijom bh. štamparija u austrougarskom periodu kroz primjere listova i publikacija koje jezikom i sadržajima pripadaju različitim narodima u Bosni i Hercegovini, a kako bi ih svi/e učesnici/e prepoznali/e kao dio vlastitog kulturnog identiteta. U prvom dijelu radionice najprije se kroz prezentaciju ponudi teorijski pregled publikacija i njihovih obilježja, a potom se upoznaje sa publikacijama na konkretnom primjeru kroz uvid u izvornu građu iz biblioteka, ukoliko je dostupna edukatoru/ici, ili putem javno dostupnih digitaliziranih primjeraka bosanskohercegovačke štampe iz austrougarskog perioda.

RAZGOVARAJ… trajanje: 10 minuta

Kroz razgovor i diskusiju s učesnicima/cama moderator/ica se treba osvrnuti na cjelokupan proces radionice. Moderirana diskusija pretpostavlja postavljanje predloženih pitanja, pažljivo slušanje komentara svakog/e učesnika/ce, parafraziranje odgovora, komentiranje i povezivanje iznesenih ideja.

• Šta smo danas uradili?

• Kroz koje smo teme predstavili kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine?

• Da li bosanskohercegovačka štampa iz austrougarskog perioda predstavlja naslijeđe svih građana Bosne i Hercegovine?

• Na koji način nam upoznavanje sa bosanskohercegovačkom štampom u austrougarskom periodu pomaže da bolje razumijemo kasniji društveni, kulturni, književni te općeniti razvoj Bosne i Hercegovine?

PODIJELI SA DRUGIMA… trajanje: 5 minuta

• • • •

Da li je kulturno naslijeđe nešto što se tiče svih nas?

Da li je ova radionica važna za razvoj mog identiteta i, ako jeste, zašto?

Da li je ova radionica potaknula želju da se upoznaje i štiti vlastito kulturno naslijeđe?

Da li je ova radionica predložila moguće načine očuvanja i promoviranja kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine?

UČINI SVOJIM...

Nastaviti posjećivati, dopunjavati, dijeliti i preporučivati Facebook stranicu kreiranu u okviru radionice Bosanskohercegovačka štampa u austrougarskom periodu, koja sadrži fotografije i komentare o razmatranoj temi.

DODATNO OBJAŠNJENJE POJMOVA I PREPORUKE Podteme koje se mogu dodatno obraditi: • • • • • • • • • • • • • • • • • •

uvodna razmatranja o razvoju štampe i štamparskih tehnika u svijetu, eksperimenti sa štampom u Bosni i Hercegovini: tzv. Goraždanska štamparija iz 16. stoljeća, zahtjevi za osnivanje štamparija u Bosni i Hercegovini, stvarni počeci štampe u Bosni i Hercegovini, produkcija bosanskohercegovačkih štamparija u osmanskom periodu, društvene prilike u Bosni i Hercegovini u austrougarskom periodu (1878–1918), bosanskohercegovačka štampa u austrougarskom periodu, zvanične publikacije Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, Bosanskohercegovačke novine / Sarajevski list; Nada; Glasnik Zemaljskog muzeja, kalendari, pregled informativnih listova, pregled zabavno-poučnih listova, pregled vjerskih listova, pregled društveno-političkih listova, pregled privrednih listova, pregled književnih listova, pregled naučnih listova, pregled projekata digitalizacije bosanskohercegovačke štampe u austrougarskom periodu.

SPISAK DRŽAVNIH INSTITUCIJA KOJE SE BAVE ZAŠTITOM NASLIJEĐA: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Adresa : Maršala Tita 9A/1, 71000 Sarajevo, BiH E-mail: aneks8ko@bih.net.ba Tel: +387 33 276 760 Fax: +387 33 276 768 www.kons.gov.ba Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog naslijeđa Adresa: Vuka Karadzića 4/VI, 78000 Banja Luka, BiH E-mail: rzzzs@blic.net Tel: +387 51 247 419 Fax: +387 51 247 545 www.naslijedje.org Zavod za zaštitu spomenika Adresa:Obala Maka Dizdara 2, 71000 Sarajevo, BiH E-mail: zavod@fmks.gov.ba Tel: +387 33 254 131 Fax: +387 33 254 181 www.fmks.gov.ba Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog I prirodnog naslijeđa Adresa: Josipa Štadlera 32, 71000 Sarajevo, BiH E-mail: heritas@spomenici-sa.ba Tel: +387 33 475 020 Fax: +387 33 475 034 www.spomenici-sa.ba

JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno - historisjkog i prirodnog naslijeđa Tuzlnskog kantona Adresa: Ul. Muftje ef. Kurta bb, prostorije O.S. Mejdan, 75000 Tuzla, BiH E-mail: info@bastina.ba Tel: +387 35 228 906 Fax: +387 35 228 906 www.bastina.ba Zavod za zaštitu kulturno – historijske baštine HNK Adresa: Stjepana Radića 3, 88000 Mostar, BiH E-mail: zavod.bastina.hnz@gmail.com Tel: +387 36 325 262 Fax: +387 36 325 262 www.vlada-hnz-k.ba JU Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Bihać Adresa: Ulica 5. Korpusa broj 2, 77000 Bihać, BiH Tel: +387 37 220 348 Fax: +387 37 220 348 www.kulturnonaslijedjeusk.com

„Učini svojim!“ kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine Priručnik za edukaciju o kulturnom naslijeđu

Ovaj projekat finansira Evropska unija

Implementator projekta: Kulturno naslijeđe bez granica BiH

"Ova publikacija je urađena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj ove publikacije je isključiva odgovornost Fondacije Kulturno naslijeđe bez granica BiH i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovišta Evropske unije".

Partneri projekta: Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića i US alumni asocijacija u Bosni i Hercegovini