o ti, Duso moja, iz Irema.
Jutros se sunce prosipa po krovovima obliznjih zgrada i zrelom zlatnom liscu ogromnih starih topola. Pratila ga je kako se penje svojom uobicajenom stazom, i osjecala kako vrijeme opasno nadire i preobrazava sve, svojim prstima. Dogorijevaju uljanice u biljkama. Dogorijevaju u ljudima. U nekim ljudima. A u onima drugima, budi se misterija, huci u venama, razlijeva se po dlanovima, ulazec na sve prozore i vrata, i tu odsjeda.
Ona je pomno pratila musafira koji se tako obilato i bez najave usunjava u nju, i onako neiznenadjeno i spremno rasuta, razmisljala je da zapocne pisati novu ljubavnu pricu. Ali se namah predomislila; - ta sto ce ti ta imitacija zivota- , sapnuo joj je poznati Glas, iz dubina. Osmijehnula se, najezila, pa zakopcala mantil i zategnula cvrsce narandzasti sal oko vrata. Frisko je. Frisko i istovremeno zlatno. Osjetila je lagani umor od novinskih stranica i mastila.
Trebam planinu, zeleno obraslu, da me zapljusne svojim mislima i dahovima- prosaputala je glasom bez usana. Zelim vrhove obrasle modro- srebrnim iglicama. Sita sam mraka i podzemlja. Zedna sam. Zelim se napiti vode, hladne, sto tece izmedju stijena. Odavno nisam probala okus Zivota.