Leptirova koža

Sergej Kuznjecov

Leptirova koţa Naslov izvornika Skurka babočki

Ţelio sam posvetiti ovaj roman dvojici svojih prijatelja. Oni su ga odbili pročitati i zamolili su da se njihova imena nikako ne povezuju s njim. Zato posvećujem ovaj roman svojoj ţeni Katji, koja s pričom romana nema nikakve veze, ali mi njezina ljubav pomaţe ţivjeti u ovom prekrasnom svijetu.

Dok je Jean gorjela, pogledala je naokolo i rekla: „Gledajte, skinula sam haljinu, obrijala glavu. Gledajte, ništa ne skrivam, skidam koţu kao svoju drugu haljinu.

Dotaknite meso, pregledajte mu ţile! Ostao je još samo jedan trenutak za sve.”

ALEKSANDAR ANAŠEVIĆ

1.

Tebi je deset godina. Moţda i manje. Putuješ s majkom metroom i gledaš kroz prozirna vrata vagona. Odjednom primjećuješ, tamo, daleko naprijed, nešto se događa. U neobašnjivu strahu ljudi odjednom skaču na noge i počinju trčati suprotno od kretanja vlaka, kao da se ţele spasiti.

Trčeći nailaze na zatvorena vrata između vagona, povlače kvaku, povlače, povlače... i onda vidiš kako se njihova lica počinju iskrivljavati, panika otpuhuje njihove uobičajne crte, kao što vjetar tjera ribu s površine ribnjaka. Pribliţava se nešto nevidljivo, bezimeno, bezoblično, strašnije od smrti, nepodnošljivije od noćne more. Nešto što su cijeli ţivot poznavali i što su cijeli ţivot pokušavali zaboraviti.

I eto, već prednji vagoni polagano prolaze kroz proziran zid nagomilanog uţasa, a ti ne moţeš više gledati ta lica, lica spljoštena o staklo, ni ta usta, otvorena u nijemom kriku, ni te oči koje iskaču iz očnih šupljina, i prebacuješ pogled na druge putnike, koje još nije dotaknuo taj uţas, na one koji sjede u susjednim vagonima. I ponovno vidiš kako panika zamjenjuje laganu sjenu nemira, vidiš sve njih kako skaču na noge i trče udarajući o zatvorena staklena vrata... A nevidljiv zid postaje sve bliţi i bliţi, sve je neizbjeţno kao u snu. No, ti ne napuštaš svoje mjesto i ne traţiš majčinu ruku, već s nekim olakšanjem razmišljaš da to neće još dugo trajati.

To su samo moje fantazije. Bilo mi je oko deset godina, a moţda i manje, kad sam zamišljao ovu sliku. S vremenom se, međutim, sve promijenilo: više to nije bio zid, već val, val dalekog hladnog mora koji ledi krv, val koji je preplavio vlak od prvog do zadnjeg vagona. No, sada se nitko nije dizao sa svog mjesta na noge, svi su sjedili, sve dok im drhtavica nije izguţvala lice, kao ruka iskorišteni papirnati rupčić.

Da, zaista, bio sam dječak s bujnom maštom. Kad sam odrastao, počeo sam prepričavati ono u što sam tijekom djetinjstva vjerovao. U metrou postoji jedno mjesto kroz koje se pakao probiva u tunel tankim slojem uţasa, mjesto kroz koje vlakovi jure tako brzo da ga samo „posebno osjetljivi” ljudi mogu primijetiti. E, kad bih spomenuo ovo „posebno osjetljivi”, obično bih jako znakovito pogledao djevojke i to je katkad znalo upaliti.

Sada znam — osjetljivost s tim nema nikakve veze. To je moj vlastiti pakao, moj osobni uţas, moja nagomilana noćna mora. Putnici o njemu ništa ne slute, ništa neće izobličiti njihova lica, ni jedna dlaka neće se pomaknuti. Samo ja primjećujem te tragove, samo ja osjećam njegovo pribliţavanje, samo je meni jasan jezik stvari i predmeta koji me uzalud upozorava na njegovo pribliţavanje.

Dlačice na vunenim šalovima počinju stršiti, izbijaju pukotine na koţnatim kaputima, pera izlijeću iz pernatih jakni, kao da pokušavaju pobjeći, čarape se čvršće pripijaju uz noge, tenisice s reklamnih plakata gube svoju boju, prozori vagona samo što se nisu rasprsnuli po sjedalima, naslonjači se grče pod rukom, vrata vrište od uţasa. Sve se zaustavlja, kao da su zaustavili vrijeme. Stišava se lupa kotača i odjednom se počinje čuti o čemu govore dvije djevojčice, ondje kod zatvorenih vrata. Jedna je malena, mršava, crne raščupane kose, a druga dugonoga, vitka, svjetlokosa. Sve do maloprije one su se smijale, gurkajući jedna drugu i raspravljajući na što će potrošiti svoje prve novce. Sada njihova lica izgledaju deset godina starije. „Ne mogu vjerovati da je više nema”, govori svjetlokosa, brišući oči zguţvanim rupčićem, zguţvanim poput tvoga lica. Malena je prima za ruku odgovarajući: „Ja ne mogu plakati”. I sada

zvukovi postaju sve tiši, negdje na rubovima vidnog polja prostor se počinje savijati, poput starih tapeta na vlaţnom zidu. Oči počinju tamnjeti, kao da se cijeli svijet skriva iza kovitlajućih crnih spirala, i on nasrće, pristiţe, nahrupljuje. Teško je disati, tijelo gubi obrise, pretvarajući se u crnu čahuru, očajanje i beznađe se gomila, samo pruţi ruku i dotaknut ćeš ga.

Stari dječji uţas? Ne, ne uţas - tuga, nagomilana tuga, gušenje, neprekidna buka u ušima, tok vlastite krvi, tama, tama, taman oblak visi na naborima odjeće, drţi se za ispupčenosti lica, za kosu priljepljenu za čelo, za izgrizene nokte.

Tu čahuru, taj oblak nosiš sa sobom kada izlaziš iz metroa. Razgovarat ćeš s ljudima, razmišljati o stvarima, donositi odluke, voditi poslovnu prepisku. Flertovat ćeš s djevojkama, igrati se sa svojom djecom, smiješiti se znancima, pokušavati ţivjeti, kao uvijek. Ali, u takve dane, ako pruţiš ruku, moţeš dotaknuti granicu pakla: patnja curi iz odškrinutih vrata, prelijeva se po zidovima kuća, poput stakla boce škripi pod nogama. Svaki pokret nanosi ti bol, svaki dodir biva grčem. Tvoja se koţa rastvara, ostaje samo golo, krvareće meso, jedva zaštićeno sivim oblakom tuge.

Jako mi je teško tih dana. ... i da bih se barem nekako svladao, počinjem se prisjećati ţena koje sam ubio.

2.

Biiiiip. Strujni signal. Nije ubrzanje metalne mase, nije zvon zvonca - umjetni biiip mikročipa.

Zvoni budilica, kupljena u Ikei, šarena dječja budilica prekrivena bršljanom s velikim brojčanikom i ţutim kazaljkama. Ispod pokrivača proviruje ruka, mršava ruka sa srebrnim prstenom na kaţiprstu i jedva primjetnim oţiljkom malo iznad lakta. Dlan poklapa modro baršunasto dugme, zvonjava se stišava, a ruka nestaje.

Ne ţeliš otvoriti oči, ne ţeliš se probuditi. Kroz poluzatvorene vjeđe vidiš kraj jastuka, pramen kose, završetak pokrivača. Ţeliš samo spavati, cijela pokrivena, čvrsto zamotana, kako bi se sakrila, sklonila, kao da si u čahuri. Oduvijek spavaš na taj način, još od djetinjstva.

- Dobro jutro!

Kome si rekla „dobro jutro” prigušenim snenim glasom? U sobi nema nikoga. Ţut — poput boje kazaljki sata - sunčani zečić na šarenu tepihu pokraj kreveta, mutan, prazan ekran otvorenog laptopa, krzneni ruţičasti zec, šćućuren između zida i tvojeg tijela. Dobro jutro, kao da samu sebe pokušavaš razbuditi. Doista, dobro ti jutro, Ksenija.

E da, zoveš se Ksenija, ţiviš u iznajmljenom stanu, plaćaš ga 250 dolara mjesečno. Nije skup, došla si do njega preko poznanika. To iznosi pribliţno trećinu tvoje zarade, kao i na Zapadu, a tako je i u odraslih. Da, već si sasvim odrasla, imaš 23 godine i radiš u odjelu vijesti internetskih novina Večer.ru. V.e.č.e.r točka ru. Nisu baš jako poznate novine, drugorazredne, moţda niste čuli za njih, ali imaju dobar odjel vijesti.

Kroz prozor - kiša, vani — prosinac, sivo nebo, bez i jedne pahulje. Sunčani zečići samo su ti se priviđali u snu. Oblačiš čupave papuče, uzimaš s fotelje bijeli ogrtač. Pritišćeš dugme play i pojačavaš ton. Gotan kvartet svira remiks Gata Barbierri. Tako započinje jutro.

Na putu u kupaonicu ne moţeš se suzdrţati, provjeravaš e-mail. Pet pisama, četiri sparna, dva od njih predlaţu povećanje penisa i grudi. Ne treba ti ni jedno ni drugo - penis nemaš, a grudi su ti sasvim dobre i tvoje.

Kako izgledaš? Mršava, niska, raščupana crna kosa, napuhane usne od spavanja, velike oči koje se odbijaju otvoriti ujutro. Gledaš peti mail. Aha, od tvoje prijateljice Olje, dobro je što nije s posla. Uostalom, kako bi bilo s posla kad si legla u tri, a ustala u osam - u to vrijeme svi spavaju, nitko ne piše poslovne e-mailove.

Ideš u kupaonicu, puštaš vodu da se istuširaš, skamenjuješ se pred zrcalom, pokušavaš u glavi posloţiti današnji dan. Dakle, što nas danas očekuje? Uobičajene stvari ujutro na poslu, zatim razgovor s Pašom o novcu, ručak u Coffee Houseu i mamin rođendan, na koji moraš doći do sedam, zamolila te da ne kasniš. Uzdišući skidaš ogrtač, gledaš se u zrcalo, već pokriveno kapljicama rose iz kupaonice. Unutra je vlaţno, puno pare i toplo, tako ti se sviđa.

Modrice na grudima i ramenima više se gotovo i ne vide, a bedra — ohohoho. I oţiljci na straţnjici počinju gorjeti dok ih polijevaš vodom. Da, voliš da ti tijelo dugo pamti ljubavne susrete. Voliš da ti nanose bol. Kod kuće drţiš omanju zbirku raznih zabavnih stvarčica - crnih koţnatih igračaka, bičeva, brnjica, štipaljki za bradavice. U dobre dane ne vidiš ništa neobično u svojim sklonostima. Otprilike ovako razmišljaš o tome: katkad plešem boogie-woogie u klubu u Kropotkinskoj ulici, a katkad me vole tući i nanositi mi bol. Svejedno što je, seks ili ples - kod svega je najvaţnije imati dobrog partnera. Tako razmišljaš u dobre dane, ali u loše dane znaš da seks nije ples i da je nekome s tvojim ukusom teško naći dostojnog partnera. Teško je, ali snalaziš

se nekako. Više ili manje.

Loše se snalaziš, ako ćemo iskreno. Sa zadnjim si se ljubavnikom rastala prije tjedan dana i sada je među vama gotovo. Zato koţa više ne gori slatkom boli uţitka, već trajnom boli rastanka.

Zatvaraš vodu, trljaš se ručnikom, ogrebotine cvile. Smiješeći se ideš u kuhinju, stavljaš čajnik.

Glazba iz sobe gotovo je nečujna. Gledaš na sat: imaš vremena za kavu.

Eto kako započinje tvoj dan. Vani proviruje bezbojno sunce kroz rascjep prosinačkih oblaka.

Dobro ti jutro, draga Ksenija. Ne zaboravi se toplo obući, vani puše jak vjetar. Ne zaboravi uzeti dar za mamu, mobitel, dokumente, putnu kartu. Ne zaboravi, danas imaš mnogo posla. Ĉuvaj se, draga Ksenija, čuvaj se. Ah, da, i ne zaboravi ključeve, molim te.

3.

Dakle, ovako. Bila jednom jedna djevojčica i ţivjela je s mamom i tatom, išla je u vrtić, zatim u školu, plesala je i smijala se, nikad nije plakala. Mama i tata su se razveli, škola je završila, djevojčica je počela raditi. I evo, već šest godina sjedi u uredskom sobičku. Njezini snaţni prsti udaraju po tipkovnici, ukosnica nekako uspijeva ukrotiti raščupanu kosu, našminkane usne skupljaju se dok se ona pokušava koncentrirati, a u glasu nema ni traga jutarnjoj malaksalosti.

- Ksenija, objavljujemo li vijesti o Berezovskom1 kao top temu ili svi već pizde na njega?

- To on pizdi. A što imamo, osim Berjozi?

- Sad ću pogledati.

Tako izgleda njezin uobičajeni dan na poslu. Velika šefica male kuće. Jedna titula - glavna urednica odjela vijesti, a sluţbenika ni za šupalj zub — tri čovjeka plus honorarci. Doduše, svi su stariji od nje nekoliko godina, neki čak imaju i formalnu novinarsku naobrazbu. Misle da su stručnjaci, koje sranje. Majstori pera, šakali na klavijaturi, gusari na miševima računala.

Svojedobno se morala svađati s njima, ali sve ih je dovela u red i sad rade punom parom.

Aleksej sa susjednog stola pita preko chata „Kako je?”, ona odgovara „O. K.” i odmah zatim upita „Kad će biti gotov intervju?”, „Upravo ga pišem”. I da, zaista - eno ga, sjedi sa slušalicama na ušima i dešifrira intervju.

Svakodnevni posao neizbjeţno ude u rutinu. Treba se pobrinuti da se izaberu vaţne vijesti, da se isprave pogreške. Treba izgrditi djevojke prevoditeljice i saznati od koga uzeti komentar.

Nekoliko puta tjedno dobiva dobar materijal, kojim se ponosi i kojega se ne srami. Ali i to što objavljuje svaki dan nije loše, iako se zapravo nema čime posebno ponositi, moţda samo uspješnim početkom karijere: tek joj je dvadeset tri godine, a već je glavna urednica odjela.

Velika šefica. Smiješno.

Ksenija voli svoj posao. Voli čeprkati po vijestima, ali joj se još više sviđa koordinirati, vladati, kontrolirati. Za nekoliko godina postat će dobra menadţerica, iako se još ne zna točno gdje.

Moţda postane pravom glavnom urednicom, ili se baci na tiskano novinarstvo, ako Putin ne prisvoji sve novine, što je već učinio s televizijskim kanalima. A moţda se prihvati čistog ITbiznisa. IT označava Information Technologies i pridodaje se svemu što je povezano s internetom.

U Americi vole dodavati slovo ,,e”, od riječi „electronic”, ali u ruskom jeziku to slovo nije uvijek prikladno dodavati. Na primjer, ako dodate slovo ,,e” riječi „biznis”, gubi se njezino izvorno značenje i riječ počinje zvučati kao „(j)e-bi”. Tako da je jako dobro, što postoji skraćenica IT... što bi inače dobre moskovske djevojke rekle svojim roditeljima, kojim se to poslom one zapravo bave?

Ksenija voli svoj posao. Voli se osjećati samouvjerenom, uspješnom i voli napredovati u poslu. Sviđa joj se što sve moţe raditi istodobno: i uređivati intervju, i pričati preko chata, i pregledavati vijesti. Oko 12 sati prvu će seriju vijesti pustiti na internet, a zatim moţe u kafić s Aleksejem, pročitati kod Vernera novi vic te posjetiti Pašu i popričati o novcu.

Paša Silverman, Ksenijin šef, glavni je urednik i osnivač novina Večer ru, kojega do trideset sedme godine novinarstvo uopće nije zanimalo.

Krajem osamdesetih preselio se iz Groznog u Moskvu, i to baš na vrijeme: najprije su iz grada nestali Rusi, zatim Ĉečeni, a naposljetku je nestao i sam grad. Sredinom devedesetih Paša se bavio reklamom, ali za vrijeme redovite preraspodjele trţišta izbačen je s televizije i iz medija, tako da mu je na početku novog desetljeća od bivše raskoši ostala samo internetska agencija koja se obogatila u valu investicijskog buma 2000. godine.

Kad je Paša došao na internet, osnovna reklamna jedinica bili su banneri2. To su bile pravokutne slike koje su se nalazile na vrhu, na dnu ili sa strane internetske stranice. Te sličice su privlačile čitatelje, koji bi jednostavno klikali na banner i dolazili na stranicu koja se reklamira.

I to je cijela mudrolija. Moţe se naplaćivati ljudima koji su vidjeli banner (to se zvalo „plati za prikazivanje”) i onima koji su klikali na banner („plati za klik”). Od tada se pojavilo još mnogo drugih prekrasnih tehničkih noviteta, poput kvadratnih bannera, bannera prozora, flesh-bannera, ali opći princip se nije mijenjao. Tehnologije su dopuštale da se reklame pokaţu određenom čitatelju na određenoj stranici, a to se nazivalo targeting. U svakom slučaju, Paša je zarađivao na tome što su ljudi na svojim monitorima gledali male slike, a katkad su na njih zbog nekog razloga i klikali.

Paša je uvijek smatrao da je trgovina reklamom — trgovina fantazijom. To ga nije plašilo: još davno su mu objasnili da su imaginarni brojevi, kvadratni korijeni iz negativnih veličina, u matematici jednako vaţni kao i obični brojevi. Trgovina reklamom u virtualnom prostoru je bila dvostruka fantazija - kao što broj ,,i”, koji ne postoji na običnoj brojčanoj osi, pomaţe rješavati jednadţbe i crtati grafiku - tako je kratkotrajna banner reklama dopuštala Paši ojačati njegov biznis i pomagati drugima da izgrade svoj. Paša je volio raditi s fantazijama. Moţda zbog toga što od njegova grada, u kojem je proveo djetinjstvo, nije ostao ni jedan kamen.

Prije nekoliko godina tijek razvoja posla doveo je Pašu do zaključka da bi bilo dobro ne samo prikazivati bannere na tuđim stranicama nego i stvoriti nekakav prostor gdje bi mogao prikazivati vlastite bannere. Odlučio je pokrenuti novine, s namjerom da katkad objavljuje advertorijale'' i naručene članke. Tim više što se bliţilo vrijeme osvajanja budţeta za predizbornu kampanju koji su se dosta smanjili od devedesetih godina, kada su se dijelili šakom i kapom.

Kao reklamer, Paša je bio uvjeren da je za veliku posjećenost, velik promet, dovoljna dobra reklamna promocija bannera. U nekoliko mjeseci shvatio je da online novine nisu prašak za rublje ili novi model mobilnog telefona. Konkurencija među internetskim medijima je bila dovoljno jaka da je Paša odlučio otpustiti gotovo sve radnike iz uredništva i uzeti nove. Među njima je bila Ksenija, i danas Paša zna: samo njezinoj energiji i talentu moţe zahvaliti što mnogo njih dolazi čitati novosti na njegovu stranicu, iako Lenta.ru objavljuje daleko više materijala.

Ksenija ima osjećaj za stil: bilo koji povod za informaciju ona moţe pretvoriti u primamljivu priču - gospodarske novosti pretvaraju se u priču o ključnim stvarima, a komentari stručnjaka počinju zvučati kao otkriće poslano od više sile. Ove godine Paša joj je dvaput povisio plaću, ali sad, kad ju je vidio kako sjeda u fotelju prekriţivši noge, ţali što se onda dao nagovoriti na to.

Više ne dam ni jedne kopjejke, govori u sebi i prijateljski se smiješi: - Kako smo, Ksenijice?

- Hvala, dobro - odgovara ona.

Raščupana kosa, zapovjednički skupljene usne, velike mršave ruke obavijaju koljeno. Ona ne voli Pašino „Ksenijice”. Svi je zovu Ksenija, čak i njezini ljubavnici. Nikome, osim Olji, ne

dopušta da je zove dječjim imenom „Ksenijica”. Samo Olja zna izgovoriti Ksenijica tako da je ono ne podsjeća na Alenu Apinu, na plišanu haljinicu, na peti razred, na malene dječje rugalice.

No, Paša sve zove imenima od milja pa je, eto tako, i nju nagovorio na Ksenijice - nagovorao ju je, uvjeravao je, laskao joj. Spreman ju je nazivati punim imenom i prezimenom, ali jako, jako moli da joj katkad smije govoriti „Ksenijice”, jer inače neće moći normalno raditi... Nisam više mladić, kasno je da učim nove stvari. Ksenija je pristala i postalo je sasvim normalno da joj on sada govori samo „Ksenijice”. Od tada je ona ne jednom primijetila kako se Paša na poslovnim pregovorima stalno pogađa za bolje uvjete, svakako naglašavajući da on na njih nema nikakva prava, ali da bi to smatrao osobnom uslugom. Naravno, da Paša nije znao svoj posao, to mu ne bi prolazilo. No nije mu bilo ravnog u pruţanju PR podrške i promocije reklame pa su mu klijenti popuštali.

- Kako smo, Ksenijice?

- Hvala, dobro.

- Dobro? — ponavlja Paša i okreće monitor prema Kseniji. - No, hajde da pogledamo naš rejting. Evo Ramblera - i na kojem smo mjestu?

Prošaran plavim crticama ekran. Rejting Rambler Top 100 glavni je rejting ru-neta, tajna tablica o poretku, vrsta nezavisnog auditorija. Gotovo na sve stranice u ruskoj mreţi stavljena su njegova brojila koja mjere promet, to jest posjećenost same stranice. Jednom u pola sata, na osnovi novih podataka, Rambler razvrstava rejting stranica u stotine tematskih kategorija. Koga više posjećuju, taj ima bolji rejting. Naravno, svi znaju da se taj rejting moţe namjestiti, no nitko ne mari za to: na njega se orijentiraju oglašivači reklama, a sitni investitori odlučuju radi li dobro njihov novac.

Upravo sad tekuće kristalni ekran Pašina monitora pokazuje odjeljak „Mediji i periodika”. Za prva mjesta se kao uvijek bore Lenta i News.ru, a Večer je negdje u drugoj desetini ljestvice.

- Što hoćeš, Paša - govori Ksenija - to je rezultat tvoje štedljivosti. I sam znaš da u okvirima postojećeg budţeta ja postiţem ono nemoguće.

Njezino lice postaje tvrdokornije, usne se bijesno skupljaju.

- Ksenijice draga-odgovara Paša, sjedajući na kraj stola - zar ovo znači „štedjeti"? Evo, vidi, ja sam ti ove godine dvaput povisio plaću. Da, pri prvoj povišici sam tebe, a ne Lenu, promaknuo u šeficu odjela, no drugi put sam samo primijetio tvoje zasluge, ništa više. Hajde reci mi, jesi li ti poslije toga počela bolje raditi? Ili, još bolje, hoćeš li početi bolje raditi ako ti dam još 200 dolara povišice?

- Ako odgovorim „da” - govori Ksenija - reći ćeš da nedovoljno ulaţem u posao i da više nema razloga za povišicu. Ako pak odgovorim „ne”...

- ...tim više ti je neću povisiti - potvrđuje Paša. - Pa sve si sama dobro izračunala. Svaki suradnik ima svoju prirodnu granicu: u tom slučaju, ako i povisiš plaću, ništa bolje od njega nećeš dobiti. Ali kad bi smislila nekakav neuobičajen projekt, koji bi uključivao reklamu i privlačio promet, ja bih mu tada dao posebni budţet. I dio tog budţeta išao bi, naravno, tebi u dţep. A ovako, oprosti, novac ne dam.

- A kakav projekt ţeliš? - pita Ksenija i nasmije se.

- Ne znam — slijeţe ramenima Paša - nešto što bi se slagalo s koncepcijom našeg izdanja i istodobno privlačilo čitatelja. I što ne bi bilo slično onome što imaju naši prijatelji s drugih internetskih medija.

Naravno, kima glavom Ksenija, tipično „donesi mi to, ne znam što”.

- Razmislit ću - odgovori ona, ustajući.

- Moraš razumjeti i moj poloţaj - pomirljivo govori Paša. - Nemam mnogo novca, predizborna reklama nije ispunila naša očekivanja... to jest, nije potpuno ispunila.

- Suosjećam - odgovara Ksenija tmurno, a Paša se prisjeti na sekundu kako bezočno laţe: poslovi idu dobro, novca ima mnogo, no to nije razlog da ih razdijeli suradnicima. Jer, ako čovjek radi za 750 dolara, zašto bih mu onda dao 1 000? U krajnjem slučaju, do trenutka dok ga ne počnu prestizati.

I zato, prije svakog razgovora o povišici, Paša u sebi ponavlja „novca nema, novca nema” toliko puta da i sam počinje u to vjerovati, i tada iznova ponovi te riječi čiste savjesti. U tom svijetu fantazija, u kojem on ţivi, drukčije ne moţe postupati.

O svemu tome Ksenija tek nagađa. No, ipak se vraća za stol zadovoljna: na kraju krajeva, sada zna što mora raditi. Preostaje joj smisliti nekakav projekt i opet posjetiti Pašu, započinjući razgovor riječima: „Sjećaš se, obećao si mi...”

Ne ljuti je očita laţ o predizbornom novcu: u dubini duše Ksenija zna da će i ona, kada jednom bude na Pašinu mjestu, postupiti jednako tako. Ona voli promatrati svog šefa: nije glup i moţe od njega mnogo naučiti. Kolege katkad gunđaju: toboţe, Paša je sve zajebao svojom škrtošću. Svejedno je li ih on zajebao ili obrnuto, što mi imamo osim Paše? - govori ona sebi.

Dobar je šef, društven bez laţne familijarnosti i druţeljubiv bez mobbinga.

Prije dolaska u Pašinu Večer.ru, Ksenija je radila kao novinarka u internetskom odjelu moskovskog ogranka zapadne izdavačke kuće. Gotovo su svi suradnici bili lokalci, ali je svejedno u uredu vladala atmosfera prenapuhane američke političke korektnosti: strogi dress code, bez seksualnih aluzija, bez flerta. Prijateljica Marinica, koja je katkad dolazila u ured, šalila se da će se od dobronamjerne atmosfere čaj u plastičnim čašama svakog trena početi smrzavati, ali se Kseniji u početku sviđala takva atmosfera. Budući da je dolazila na posao s dudama koje su je svrbjele poslije navlačenja i sa svjeţim modricama na bedrima, mislila je, smiješeći se u sebi, kako bi je kolege na poslu izbjegavale kad bi znali kako ona provodi noći. Pred njom je bila uspješna karijera, imala je priliku prijeći s internetskog odjela na reklamni. Ksenija je već razmišljala o toj opciji: od devetnaeste godine, kada je igrom slučaja postala asistenticom u jednom od laboratorija CEMI-ja4, stalno se motala po webu i katkad joj se činilo da pravi ţivot i pravi biznis nisu tu, nego u realnom svijetu. Sve je to pak završilo neočekivano brzo, i to na predboţićnoj večernjoj zabavi izvan gruda.

Iznajmili su pansion u blizini Moskve, neki su se odlučili vratiti u Moskvu, no većina je planirala prenoćiti. U banketnoj dvorani postavili su stolove, Veliki Šef izrekao je zdravicu na nelošem ruskom, lokalni DJ upalio je svjetla na stroboskopu5, zasvirao je europski pop. Za sat vremena, gledajući kako kolege odvaţno poskakuju dok plešu, Ksenija se počela prisjećati školskih diskoteka. Voljela je plesati i bila je dobra u tome, ali je ovi seljački ajla-bajla ritmovi nisu baš pokretali. Kada je bila nešto mlađa, nosila je omiljene CD-e sa sobom, ali to očito nije bila takva prigoda. Prislanjajući se na zid, prozborila je nekoliko riječi s Lizom iz odjela marketinga, koja je bila odjevena u neuobičajeno kratku suknju i već pomalo pripita, a zatim je krenula prema stolu kako bi uzela voćni sok. Kad se sagnula, nečija ruka ovlaš je stegnula njezinu straţnjicu. Dva prsta dotakla su još svjeţi trag, dugu, modrikasto-crnu dijagonalnu crtu, ali to

čak i nije bilo vaţno. Prije nego što je uspjela doći k sebi, već je vidjela sebe kako zadaje udarac.

Kad je prije 15 godina karate izašlo iz podzemlja, roditelji su odmah upisali njezina brata Levu u karate grupu. Vjeţbajući karate udarce na mlađoj sestri, Leva ju je pokušao naučiti udarcima katas i mawashis. Ksenija je bila loša učenica i mislila je da je sve zaboravila tijekom prošlih godina. Ali njezino je tijelo imalo bolje pamćenje od nje: udarac je bio savršeno precizan.

Nešto je zapucketalo pod kostima Ksenijinih prstiju i ona je u čudu promatrala kako se razlijeva krv po bijeloj košulji izvršnog direktora, rumenog tridesetpetogodišnjeg Dime. Počeo je karijeru kao komsomolski biznismen, no u naglom zaokretu devedesetih godina spao je na prosječnog rukovoditelja, to jest, na suvremenom jeziku to bi označavalo menadţera. Sad je bio u usponu: ako se ne računa Veliki Šef, Dima je bio treći čovjek u cijelom uredu. Ĉinilo se da mu se sreća ponovno počela smiješiti, i moţda zato nije otišao u stranu, pretvarajući se da se ništa nije dogodilo, nego je pokušao Kseniji uzvratiti udarac. A ona je vidjela kako, kao na usporenoj snimci, njezina desna ruka odbija udarac, a lijeva, još jednom, punom snagom udara u njegovo zabezeknuto, crveno lice.

Kasnije, stopirajući na cesti pokrivenoj snijegom i trljajući kosti izgrizenih noktiju, Ksenija je okrivljavala sebe, razmišljajući: ipak se pitam, jesam li mu slomila ili samo razbila nos? Da, Leva bi se obradovao zbog nje, no Kseniju je svejedno bilo sram. Dobre djevojke se tako ne ponašaju, čak ni one loše. Moţda ju je slučajno dodirnuo, a ona ga je udarila jer se nije snašla? Ksenija je bila na rubu suza, ali ona nikad nije plakala. Kad je došla kući, telefonirala je tadašnjem ljubavniku, zamolila ga da dođe i da bude grublji nego inače: moţda kako bi kaplje krvi zamijenile njezine neprolivene suze.

Poslije praznika napustila je posao: ne zbog prijašnjeg osjećaja krivnje, i sigurno ne zbog toga što se bojala osvete. U tren oka Dima je prestao biti njezin šef. Nije bila riječ ni o kakvom uznemiravanju: Ksenija jednostavno nije mogla više poštovati muškarca koji nije mogao uzvratiti dvama njezinim amaterskim udarcima za redom.

A za Pašu zna: on ne brka ured s krevetom. A ako se nešto dogodi, zaustavit će njezinu ruku.

Ili će sam udariti.

Uostalom, Paša je izbjegavao direktne konflikte. On ne zna ništa o Ksenijim seksualnim sklonostima, no dobro je razumije. Mnogo bolje od mnogih njezinih ljubavnika.

Dakle, tako. Bili ste u velikom društvu, koje nisi dobro poznavala, neki Sašini prijatelji, na rođendanu njegove školske prijateljice, u koju je on nekoć bio zaljubljen. Prije nego što ste krenuli u goste, Saša je bio kod tebe i vodili ste ljubav, ne sluteći da je to zadnji put. Na rođendanu se počelo pričati o seksu, a ti se nisi mogla suzdrţati da ne kaţeš da ti voliš grub seks, zapravo, BDSM. Pa kako ne znate što to znači? Dakle, ima tri značenja: BD - to je Bondage/Discipline -

ropstvo/disciplina, DS, u skladu s tim, Domination/Submission - dominacija/pokoravanje, a SM — sado-mazo, to je jasno samo po sebi. U načelu, to su različite stvari: jedni vole vezivanje, drugi podčinjavanje, treći bol kao takvu, ali katkad je dobro i sve skupa, iako sam ja više-manje ravnodušna prema vezivanju. Svi su najednom zanijemjeli, kao da su se zbunili, a Saša je rekao nešto u stilu, mi, „vanilni ljudi6”, to ne moţemo razumjeti. Eto, nisam znao da si ti takva perverznjakinja. Na to si se ti odmah ukočila, iako, naravno, on ima pravo na svoje mišljenje. Ako

tako ţeli, moţe se i dalje skrivati u ormaru, kako kaţu braća pederi. Neka i dalje glumi pristojnog „vanilnog čovjeka”, kad se srami pred svojim prijateljima. Ustala si i otišla u kuhinju, Saša je pošao za tobom. Klekni i popuši miga, rekao je on, a ti si se na to razbjesnila. Nisi mu se nikad obećala pokoravati igdje osim u krevetu, ma kojih 24 sata na dan. Ma nisi uopće imala namjeru pušiti mu tu u kuhinji, baš na rođendanu njegove školske prijateljice u koju je on nekoć bio zaljubljen. Taj njeţni dječak koji vjerojatno još ne zna kako istući djevojku bičem da joj tragovi na straţnjici ne mogu zacijeliti ni nakon tjedan dana. Ne ţelim, rekla si, a on se prisjetio vaših igara, pokušao te povući za kosu i nagnuti glavu. Tada si još jednom ponovila, osjećajući kako tvoj bijes sve više raste: nemoj, a on je rekao: Ako ne napraviš to odmah, s nama je gotovo.

Odgurnula si ga i kazala: Znači, gotovo je. „Ako ne napraviš to odmah, s nama je gotovo.” Baš to je bila zadnja kap. Ne toliko prozirna „vanilnost”, ne zahtjev za pušenjem, ne, već je tih bijednih devet riječi odlučilo o svemu. Saša te mogao pokušati nagovoriti i baciti te na koljena (oooh, s kojim bi mu veseljem tada popušila) ili pak elegantno odstupiti, praveći se da je to bila samo šala. Zaboravili biste to i sljedeći put opet bi mu bila poslušna robinja, ali te riječi - Ako ne napraviš to odmah - te su riječi značile da on nema snage da bude pravi Gospodar, a nema ni mudrosti da to prizna. Bijedni ucjenjivač, jauk malenog dječaka koji jeca mami: Ako mi ne kupiš lokomotivu, znači da me ne voliš. Znači, ne volim te, pomislila si. I upravo to je bilo ono najstrašnije: te riječi, i te koje je on kazao i te koje si ti odgovorila - nisu se više mogle povući natrag. Niste se mogli pretvarati kao da nikad nisu bile izgovorene. Navečer si ga izbrisala s chata i stavila si njegov telefonski broj na crnu listu svoje Motorole.

Moskva nije velik grad, novi susret je neizbjeţan, ali više nikad nećeš leţati pod njim na podu zavezanih ruku iznad glave, sa zatvorenim očima kako ne bi vidjela na koju stranu grudi pada sljedeći udarac telefonskog kabla savijena u dva dijela.

4.

Još je dan, a auti već stoje zbijeni u koloni. Dnevna guţva koja se polako pomiče. Velika Nikitskaja ulica sliči na rijeku koja protječe kroz glečer. Olga Kruševnickaja, uspješna poslovna ţena, trideset pet godina, IT-menadţerica, suvlasnica omanje online trgovine manevrira u svojoj toyoti, psujući kroza zube. Ide na kavu s prijateljicom, mrmljajući u sebi: „Što je on ono rekao?

Neću ni srati na istome mjestu. Zalupio vratima i otišao. A ja, što da radim sada? Nemam se razloga ţaliti, već su me upozoravali: Olga, upast ćeš u neprilike, izmučit ćeš se s njima, brzo će pokazati svoje pravo lice.”

Prije tri godine Olga je u tvrtku uvela Grišu i Kostju, Grigorija i Konstatina. Zapravo tada tvrtka i nije bila njezina: bila je menadţer na plaći i iznudila sebi četvrtinu od tvrtke, kad su trgovinu kupili od prvih vlasnika koji su tom prilikom utrostručili svaki uloţeni dolar. Eto kako su se podijelili: od Griše i Kostje dolazio je novac, a od nje - znanje o trţištu, radno iskustvo, tri godine rada. No, kad je sve to tek počinjalo, u Internetskom poslovnom klubu netko je rekao: ta dva medvjeda neće moći ţivjeti zajedno u tvom brlogu.

Neće moći ţivjeti zajedno u mojem brlogu. Neće ni srati na istome mjestu. Uzet će svoj novac i

bye-bye zauvijek Oljinu poslu. Vukovi. Medvjedi. A ona ih je hranila tri godine mesom i krvlju, provizijom od profita, nadom i pravdom, laskanjem i laţima. Znate li, Griša, koliko mi je ugodno raditi s vama? Vjerujte, Kostja, samo o vama ovisi sav naš posao.

Naš? Ma kako da ne: Olja je oduvijek smatrala biznis samo svojim. Ona ga je počela, sačuvala svih ovih godina, samo ona je imala viziju, shvaćala planove razvoja, imala je predosjećaj za budućnost. No, pošteno je lomila komade, hranila njima vukove, pokušavajući zaboraviti kuda ih vuče njihova vučja priroda. Tri godine ona se odrţala, a sada i Griša i Kostja bjeţe sa zajedničkog mjesta, vraćaju se u rodnu neprohodnu šumu kako bi našli sebi Crvenkapice za laku zaradu... ili bilo koga tko im se nađe na tom putu.

Olja se zaustavlja na semaforu, spušta zrcalo, gleda se. Tridesetpetogodišnja njegovana ţena.

Profinjena ruka za volanom, narukvica s tamnim kamenjem na zapešću. Uspješna poslovna ţena, suvlasnica i izvršna direktorica omanje internetske trgovine. Ne, uopće ne nalikuje na Crvenkapicu, teško da ćete nju tako lako progutati. Poznaje ona u toj šumi svaki grm - ne namjerava ići k baki u kućicu, nego u zmajevu pećinu. I vidjet ćemo tko će se od vukova usuditi poći u šumu za njom.

Evo i prvog čuda u današnjem šugavom danu: srebrnkasti BMW odlazi s pločnika baš na vrijeme i Olja parkira svoju toyotu na njegovo mjesto. Izlazi iz auta, trudeći se ne zagaziti u prljavu bljuzga- vicu, zatvara uprskana vrata, pritišće dugme na privjesku i, već na ulasku u Coffee House, čuje tihi bip alarma. Dakle, sve je u redu. Sada će pokušati naći stolić nasuprot prozoru i s vremena na vrijeme provjeravat će auto. Dugo ţivi sama i polako se vezuje za stvari: za laptop, koji je već odavno trebalo zamijeniti novim, za poklonjenu narukvicu na zapešću, za auto koji je već star, ali joj ga je ţao prodati. Nikome se ne moraš pravdati osim sebi, ali osjećaš neku povezanost s tim autom: šest godina za njega je isto kao trideset pet godina za ţenu — još uvijek radi, ali mu ipak svake godine cijena sve više pada. I zato ga njeguješ, poput vlastitog tijela - tehnički pregled, novo ulje, BP benzin, osiguranje. I evo rezultata: njegovan, bez ijedne ogrebotine, kao nov.

Ksenija već sjedi za stolom, vrti u rukama mobitel u kičastoj kričavoruţičastoj krznenoj futroli.

- Pogledaj - govori - što sam kupila. Zar nije prekrasan?

Olja pristojno uzima mobitel njegovanim rukama, zabija prste u ruţičasto krzno.

- Podsjeća me na nešto - govori ona.

- Aha - sloţi se Ksenija - na moga zeca, znaš, pokazivala sam ti ga?

Da, ruţičasti zec. Svaka siromašna Crvenkapica mora imati ruţičastog zeca: tako će imati što dati Sivome Vuku kad on pokuca na vrata kolibe. Ali, Olja nema plišanih igračaka, a na SonyEricsson P800 ne moţe se navući futrola. Sve što ona ima je ta stara toyota, njegovana, ali već osuđena na propast.

- Evo, razmišljam - govori Ksenija - kad bismo kriţali mobitel i zeca, kako bi izgledala njihova djeca?

- No, takvi su mali plišani mehanički uređaji - odgovara Olja - poput zečića iz reklame Energizer.

Djevojke zečice skaču po gustoj šumi ruskog biznisa, drhtureći zbog rikanja sivih vukova koji ne mogu dijeliti isto mjesto, ali mogu šumu. Jer, ondje, na tom mjestu nemaju koga jesti, a u šumi ţive ruţičaste plišane zvijeri, već ostarjele Crvenkapice i zečevi - svi nedovoljno pokretni da

izbjegnu vučje zube.

-Ti si sve pobrkala - govori Ksenija. - Mobitel nije mehanički uređaj, već komunikacijsko sredstvo. Prije će to biti zečevi telepati.

- Postoji pripovijetka o zečevima telepatima - govori Olja - sjećaš li je se?

- Nee - govori Ksenija - nisam nikad mnogo čitala. Mislim, ne toliko kao ti.

Olja je gotovo tridesetak godina bila „zarobljena” u kući od medenjaka domaće biblioteke, zatim u zračnom dvorcu Lenjingradskog sveučilišta. Moţda je čak bolje ne rasipati svoje snage na knjige, bo-

lje ne znati napamet Uraniju i Vrste riječi7, već se odmah zateći u polumračnoj šumi, a da nisi još prešao ni polovicu ţivota. Zateći se ondje, pa, iako ne znaš prepoznati skriveni citat u prethodnoj frazi (barem jedan), znaš odvaţno susretati vukove, pantere i lavove, ili još nekoga tko se nađe na putu Danteu i uspješnim IT-menadţerima.

- I tako, a što se dogodilo sa zečevima telepatima u priči? — upita Ksenija.

- Ne sjećam se - odgovara Olja - čini se da su ih sve pojeli još prije početka priče. Još prije nego što su svi shvatili da su oni telepati.

— Bang-bang, joj-joj — govori Ksenija — umire zečić moj8 — i prevrće mobitel koji pada kao da je pogođen metkom lovca.

Olja se smješka i skuplja usne, sjetivši se dva vuka kako sumnjičavo gledaju jedan drugoga iza drveća guste šume njihova zajedničkog biznisa.

— Poslušaj, Ksenijice - reče ona - treba mi tvoja pomoć. Hoćeš li mi pomoći?

Ksenija se odmah uozbilji — poslovna ţena, IT-menadţerica, urednica odjela vijesti popularnih online novina. Stavlja koščate lak- tove na stol, saginje glavu — kao, slušam te, Oljice, pričaj što ima kod tebe.

I Olja priča.

Prije tri godine, na vrhuncu investicijskog buma, dvije velike internetske kompanije odlučile su uloţiti u trgovinu kojom je tada upravljala Olja. One su je kupile od prvih vlasnika, dale Olji njezinih 25%, a između sebe podijelile ostatak. Dvije velike kompanije? Ustvari, dva obična investitora, dva čovjeka koja su se poznavala još od vremena prije interneta. Kostja i Griša, Konstantin i Grigorij. Prijatelji i suparnici, konkurenti i suborci. Tri godine njihovi vatreni okršaji nisu smetali njihovu poslu: on je ostao zajednički, sve dok ih u prosincu nije ozbiljno posvađala razdioba budţeta za predizbornu kampanju. I jutros je Grigorij zalupio vratima Oljina ureda, viknuvši „neću ni srati na istome mjestu”. Mala online trgovina - sitan posao po mjerilima Kostje i Griše - postala je ono jare koje je poţeljelo prošetati sumračnom danteovskom šumom u krivo vrijeme9. Situacija je postajala tragična, i to u doslovnom smislu te riječi: Oljinu poslu spremala se jarčeva pjesma10, u kojoj bi on pao kao ritualna ţrtva svađe dvojice donedavnih prijatelja.

No, moţe ponoviti stari način i dovesti novog velikog investitora koji bi otkupio tvrtku od Griše i Kostje. Takvih ljudi nema na ruskom internetu, ali je Olja znala kome se moţe obratiti.

Mora se samo odvaţiti da to učini, da se obrati tom čovjeku koji joj se uopće ne sviđa. On je pridošlica iz stranog i opasnog svijeta, iz običnog biznisa, koji nije povezan s internetom, a u usporedbi s njim opasna sumračna šuma Kostje i Griše izgleda kao običan uređen engleski park.

Sve je to Olja objašnjavala Kseniji. Objašnjavala paţljivo izbjegavajući aluzije na Dantea i šale na sivog jarića i jarčevu pjesmu, jer nije bila sigurna zna li Ksenija što je ţrtveni jarac, dionizijska tragedija i rođenje tragedije iz duha glazbe11. Ipak Ksenija nije završila fakultet povijesti u Sankt

Peterburgu, već je ta emancipirana Crvenkapica odmah poslije škole krenula krivudavim putem na kojem nikad nije bilo nikakvih baka, već je samo tinjala slaba nada za ţivot u blagostanju.

Ona priča, a Ksenija promatra kako Olga maše rukom, dok se narukvica pomiče na njezinu zapešću. Veliko tamno kamenje, tamno poput Olginih očiju.

Ona lijepo zamahuje rukom, lijepo povlači dim iz duga cigaršpica, lijepo govori, čak i lijepo uzdiše. Kad bi se Ksenija mogla zaljubiti u ţenu, bila bi to Olja. Pa, moţe se reći da se i zaljubila: prije gotovo godinu dana, na pregovorima, rekla je u sebi „Vau!” čim je ugledala tu visoku ţenu njegovanih ruku, kratke posvijetljene kose i s dubokim, crnim očima. Diskutirale su o uvjetima sljedeće reklamne kampanje, a Ksenija je razmišljala da ţeli jednog dana biti kao Olja. Moţda joj se samo svidjela Oljina manira naklanjanja glave u razgovoru, smijanje samo krajevima usana i gipko mahanje rukom kad bi odbijala neprihvatljive prijedloge. Ĉak joj se sviđala i Oljina manira pušenja cigarete iz duga cigaršpica, što je bila ili provincijska navika ljudi iz Sankt Peterburga ili samo staromodna navika. Taj su put brzo završile s poslom i još su 40 minuta nastavile razgovarati o svakakvim glupostima, ne sjeća se više o čemu. Već tada su postale jedna za drugu Olgica i Ksenijica, a sada se sastaju nekoliko puta tjedno. Ksenija se veseli što je njezin osjećaj nije prevario: bilo je to prijateljstvo na prvi pogled.

- I evo - govori Olga, gaseći cigaretu u pepeljari - htjela bih te zamoliti da mi iskopaš neke podatke o njemu, o tom čovjeku. O njemu stvarno ništa ne mogu saznati, a ti si ipak novinarka, ti ćeš se već znati snaći, zar ne?

5.

Ksenija prolazi kolosjecima metroa, u zbijenoj gomili ljudi, u tihom vrtlogu, u kipućoj vodi ljudi, u podzemnoj refleksiji guţve na moskovskim ulicama. Umjesto hladnoće Tverske ulice koja miriše na benzin, tu je ustajao zrak Puškinske stanice. Umjesto duhanskog dima na prednjem mjestu privatnog automobila, koji sluţi kao taksi, tu je miris znoja u zagušljivom vagonu. Uštedjeti 15, ne, 20 minuta: uštedjeti 200, ne, 150 rubalja, doći do sedam, kao što si obećala, da bar jednom ne zakasniš.

Nikad nisi kasnila na poslovne sastanke i na susrete, no k mami zbog nekog razloga nikad nisi uspijevala doći na vrijeme, još od djetinjstva. Sat vremena vraćala si se iz škole zaustavljajući se da popričaš najprije s Vikoj, zatim s Marinom. Deset puta si se opraštala na svakom kutu, a zatim bi još odlučila poći zaobilaznim putem, najprije do garaţe, pa do autobusne stanice. Put do škole trajao je 15 minuta, a povratak sat vremena. Ples si imala u tri sata u plesnom studiju i zapravo se nisi trebala ţuriti, ali se mama svejedno ţivcirala, govorila da će poludjeti, jer vremena više nisu kao što su nekad bila, sad ni malu djecu više ne puštaju samu u školu, a kamoli da puste nju, nju, desetogodišnju ljepoticu, uţitak pedofila, buduću Lolitu, sunce u ţivotu njezinih roditelja, budući oganj tko zna čijih prepona.

Ksenija se ritala, zabranjivala im da dolaze po nju, klela se da će dolaziti na vrijeme, no svejedno je uvijek kasnila. Mama je demonstrativno pila sok od baldrijanove biljke iz sibirskih ili uralskih šuma, hvatala se za srce, govorila da je kći uopće ne voli. Ksenija je

uvjeravala samu sebe da su upravo ti prijekori dokazi ljubavi. Naravno, ne njezine ljubavi prema majci nego obrnuto. Jer, da je majka nije voljela, zašto bi se onda ţivcirala oko bilo čega?

Leva je već išao u 1 1 . razred i smatrao se odraslim, čak se i na fakultet upisao u atmosferi opće odobravajuće ravnodušnosti: pa tko bi uopće posumnjao da se neće upisati?

Naravno da hoće. Ksenija ga je čula kako razgovara na telefon s prijateljicom ili prijateljem: da nema vojske, nikad se ne bih upisivao, kome još treba obrazovanje, fizika tu ne vrijedi ni pišljiva boba, nema tu love, vrijedi jedino otići u Ameriku. Mnogo godina kasnije Ksenija je bila iznenađena što je on sve to znao tako rano - sve se ostvarilo, i obje stvari je pogodio: nije se bavio fizikom i otišao je u Ameriku.

Uvijek je kasnila iz škole, osim jednom, kad se pola razreda raz- boljelo od gripe, a među njima Viki i Marinica. Prvi put došla je na vrijeme iz škole i na stubištu je naišla na Slavu (nikad nije ţelio da ga zovu barbom, samo Slava i točka), koji je htio izbjeći razgovor, kao da se zbunio, promrljao je „Bog” i poţurio na stanicu. Ušla je u stan, zaviknula „mama, stigla sam”, a kroz odškrinuta vrata spavaće sobe svojih roditelja ugledala je razbacane plahte. U početku nije ništa shvaćala, ali tada je mama izašla iz kupaonice, samo u ogrtaču, slijepljene kose. „Otkud ti tako rano? Mogla si barem pozvoniti.” Prije nikad nije traţila od Ksenije da zvoni, od trećeg razreda imala je svoje ključeve, a gle sad, Ksenija stoji u predsoblju i nekontrolirano se crveni, kao da je napravila nešto nedopušteno, kao da je počinila zločin.

Prošapće „oprosti mama, nisam razmišljala” i ode u svoju sobu trudeći se da ne gleda u raskriljena vrata spavaće sobe, izgarajući od srama, osjećajući se kao zločinka koja je saznala nešto što nije trebala. Na podu, pokraj kreveta, nalazio se mamin časopis AIDS info koji je čitala jučer prije spavanja. Ponosila se time što joj roditelji nisu kao roditelji drugih djevojčica, ne skrivaju joj ništa, čak suprotno. Kad joj je bilo šest godina, sve su joj objasnili iz francuske knjiţice prevedene na ruski, baka se na to zgraţala, tako da sad, s deset godina, zna već sve o tome. No danas su taj ponos, ta radost negdje nestali. Sramila se. Nije ţeljela znati što se događalo prije pola sata u spavaćoj sobi njezinih roditelja. Bolje bi bilo da nije čitala AIDS info, nego, kao i sve ostale djevojčice, Alexandru Ripley i njezin nastavak Prohujalo s vihorom, završetak priče o Scarlett O’Hari. Htjela je plakati, no to sebi nije dopuštala, odrasle djevojčice ne plaču. Ksenija nikad nije plakala, nema smisla plakati, suze neće odnijeti tugu. Mama je u pravu, Ksenija je sama kriva, nije trebala doći u krivo vrijeme, kad je već tako odrasla i tako dobro sve shvaća. I ona sjeda za stol, uzima udţbenike iz torbe i počinje pisati domaći rad.

Mama je uvijek govorila: ako ti se plače, umjesto toga počni učiti. Tim više što sutra ima kontrolni i mora dobiti peticu.

Ksenija prolazi kolosjecima metroa ispod kamenih svodova staljinskog subtvaya. Po zidovima puţu na laktovima mehanički smeđe- zeleni vojnici, kriješte njihovi mehanizmi, gotovo se i ne čuju kroz buku gomile. Vojnici puţu kao da su u deliriju, izvijajući se cijelim tijelom, kao da se brane od udaraca, kao da su u ljubavnoj ekstazi. Puţu kao da su im otkazale noge. Puţu, ne zna se kamo. Invalidi koji nastavljaju beskorisni rat, rat koji je već odavno završio. Oni će preţivjeti i putovat će u svojim metalnim kolicima u metrou, skupljajući novce u beretkama desetara, vojnici, osakaćeni, beznogi, pijani ili napušeni.

Ksenija će se tada zagledati u knjigu, trudeći se da ne vidi

i ne zapamti ništa od toga, što je uostalom radila svaki put kad bi se susrela s boli, patnjom, fizičkim anomalijama, s ljudima bez nogu i ruku, kao da je sve to nekakvo proročanstvo koje moţe dodirnuti nju osobno. Tako su je nekad plašili članci o manijacima ubojicama, sadistima i pervertitima koji su istezali tijela svojih partnera, vješali ih na kuku u stropu za ispruţene ruke, stvarali paralelne oţiljke, ogrebotine, modrice na njihovim tijelima. Još cmolji, cmolji zbog boli rastanka, što si napravila, gdje ćeš opet naći takvog ljubavnika. No, sve je gotovo, kako ne razumiješ - sve je gotovo.

Ksenija prolazi kolosjecima metroa. Odzvanjaju njezine potpetice, hoda tako u tamnom poslovnom odijelu, kratkom zimskom kaputu. Mršava ruka jedva pridrţava torbu na ramenima. Prolazi kolosjecima. Dvadeset tri su joj godine, ima dobar posao i odlične predispozicije. Prolazi kolosjecima metroa.

6.

Ondje gdje je nekad bila Ksenijina soba, sad je mamina radna soba. Na njezinu bivšem radnom stolu stoji mamino računalo. Na polici gdje je bio ruţičasti zec stoje rječnici. Svaki put kad dolazi tu Ksenija osjeti gorčinu, i to ne zato što ţeli da je sve kao i prije. Moţda samo ţeli da je se ova soba, u kojoj je provela djetinjstvo, sjeća malo dulje. Ĉini joj se da su se njezine stvari uništile tako lako jer je ona bila samo slučajnost u ţivotu svoje mame, bila je ona na koju se moglo tako lako zaboraviti. Nikad nikome nije priznala te svoje sumnje, čak ni sebi. Naravno da nije, pa zna da je mama voli, nije uzalud cijelo njezino djetinjstvo govorila o svojoj ljubavi, baš o ljubavi prema njoj, prema svojoj kćerki Kseniji. O ljubavi prema Levi nije se govorilo, ona se podrazumijevala, to i nije bila tema za razgovor. Gotovo sve što se ticalo Leve, podrazumijevalo se. A Ksenija se još od djetinjstva sjeća mamina glasa kako joj govori koliko je ona mnogo radila za nju, da, za nju, Kseniju: odustala je od puta u London kad je Kseniji bilo šest mjeseci, noćima nije spavala kada je Ksenija bila bolesna, toliko godina se nije razvodila od njezina oca, trpjela je njegove pijane prijatelje, sluţbena putovanja koja su trajala po tjedan dana, njegovo vraćanje kući iza ponoći kada bi do određenog roka morao napraviti drugi računalni program, a sve zbog toga da bi kći imala oca, kakvog-takvog, iako bi se njega teško moglo nazvati ocem. Koliko puta tjedno viđaš svoju kćer? čulo se iz susjedne sobe, ni o čemu ne ţeliš slušati osim o svom poslu, a nije baš da zarađuješ veliku lovu. Da nije Ksenije, davno bih se bila razvela od tebe. Ksenija bi pokrila glavu, trudila se da ništa ne čuje, no jastuk je bio loša zaštita od sveproţimajućeg mamina glasa, glasnog, prodornog, glasa koji je toliko voljela. Ksenija je leţala, zatvorivši oči, zamotavši se u pokrivač, trudeći se da ne čuje te riječi, te krikove. Leţala je tako i drugih noći, kada je tata bio na sluţbenom putu a mama imala goste, pila s njima vino u kuhinji, smijala se u predsoblju. Mama ju je dolazila poljubiti prije spavanja, prelijepa, u potpeticama, mirišući na parfeme i vino. Ksenija je padala u san, okruţena tim mirisima i tihim smijehom, koji se čuo iza odškrinutih vrata. Zatim bi se probudila usred noći, pokrivala glavu jastukom trudeći se da ne čuje teške mamine uzdahe koji su odjekivali u tišini, uzdahe koji su se pretvarali u dubok, strašan krik. Jednom je upitala Levu zašto mama viče noću, a Leva se samo nasmijao, rekavši: „To malene djevojčice ne smiju znati”. A Ksenija se zacrvenjela jer u francuskoj knjiţici nije pisalo ništa o tim uzdasima i kricima. Leva ju je zatim potapšao po straţnjici i otišli su se igrati Sarah Connor i Terminatora.

To je bila njihova omiljena igra. Najprije bi Ksenija radila sklekove, a zatim bi se Leva pojavio iz predsoblja s dječjom puškom na vodu vičući I’ll be back, a Ksenija bi vikala: „To je on, to je on, znala sam da će doći” i počela bi trčati dok ju je Leva slijedio po cijelom stanu. Suknja na dječjim koljenima drhtala je od straha, a Ksenija bi trčala, trčala, sve dok je Leva ne bi stjerao u kut, ščepao je za zapešća i rekao: „Smiri se, Sarah, došao sam te spasiti”. Roditeljima se nije sviđala ta igra, moţda zato što su jednom, za vrijeme uobičajene potjere po hodnicima te imaginarne lude kuće, Ksenija (Linda Hamilton) i Leva (Arnold Schwarzenegger) zapeli za kabel videa koji je stajao na starom Rubin televizoru, i video je tresnuo na pod. Srećom, nije se razbio, samo je napukla srebrna plastika. To je čak i simbolično, rekao je tata, igrali ste se Terminatora, a ispustili ste iz ruke video. Od tada je njihova omiljena igra bila zabranjena, i dakako, zato je postala još omiljenija. Kada roditelji nisu bili kod kuće, Ksenija bi stalno iznova trčala po kući, gotovo ne

dišući od straha, od umora, od iščekivanja snaţnih Levinih ruku, od pucketanja u njezinim zapešćima i od Levina mirnoga glasa, koji bi na vrhuncu njezina straha izgovarao: „Smiri se, došao sam te spasiti”.

U predsoblju, gdje je nekad Leva lovio Kseniju, stoji teta Mila, malena brineta, Ksenijine visine, a moţda i niţa. Stojeći na vršcima prstiju ljubi se s Valjom (ili pak Vadimom? Ksenija se ne sjeća), muţem ili tete Svete ili tete Ljere, ili s muţem jedne pa onda druge tete. Oni ne obraćaju pozornost na nju, moţda su previše zaneseni svojom radnjom, a moţda jer je to samo Mašina kćerka, još uvijek djevojčica. Zanimljivo, tako slična Maši, a uopće nije lijepa.

Danas mama nosi zelenu haljinu koju je donijela iz Amerike kada je Kseniji bilo petnaest godina. Poljubi kćer u obraz i nakratko se vraća poluzaboravljeni miris parfema i vina.

— Vidiš, nisam zakasnila — govori Ksenija.

— Između ostaloga, mogla si otići kući i presvući se - odgovara mama. - Ovdje je zabava, a ti si došla u odjeći u kojoj si išla na posao.

— Oprosti, molim te - Ksenija spušta glavu - nekako nisam razmišljala...

— No, dobro, sad je ionako kasno. - Mama je lagano gurka u bok.

-

Pođi u kuhinju, pomozi Sveti sa salatama.

Već su bili nazdravili za domaćicu, za imenjakinju, za našu ljepoticu Mašenjku, za ovu kuću, za ljubav, naravno, za ljubav. Mama nikad nije pretrpavala stol hranom kao što je to činila baka za praznike. Njoj se sviđao izraz „na ţličicu”, iako je svejedno pripremala nekoliko različitih jela: razna predjela, salate, topla jela, a zatim čaj s kolačem. Mama je odlično kuhala, štoviše, toliko dobro da Ksenija uopće nije pokušavala doseći to savršenstvo. Ksenija je vjerojatno zbog toga za svoje rođendane kupovala gotova jela ili pozivala sve u klub ili kafić: to je bilo mnogo jeftinije, a i poslije se nije trebalo pospremati. Ali mama! Mama je bila rođena kuharica. Tata je uvijek govorio: ako prevoditelji više nikome ne budu trebali, Mašenjka moţe ravno u restoran. On je to govorio svaki put kada bi imali goste i jednom se teta Lela, Slavina ţena, nije mogla suzdrţati nakon očeve tirade pa je dodala „kao konobarica”. Mama je pobjegla iz sobe zalupivši vratima, a tata se otišao ispričati i više nikada nije govorio o restoranu. A teta Lela, lijepa, popunjena plavuša nastavila je dolaziti za praznike zajedno sa Slavom, šutke kriveći usne i čekajući trenutak kad će moći prosuti svoj otrov. To je ljutilo Kseniju i jednom, kad joj je bilo petnaest godina, rekla je teti Leli dok su rezale salatu u kuhinji: „Vi uopće ne volite moju mamu”. Lela je slegnula bijelim ramenima koja su se vidjela ispod poluprozirne bluze i odgovorila: „Nemam je razloga posebno voljeti. Ništa mi dobro tvoja mama nije učinila.” Tog trenutka Kseniji je noţ iskliznuo iz ruke, ona je kriknula, krv je zaprskala tanjur, salata je bila upropaštena. Na njezin krik dotrčala je mama, uhvatila Kseniju za ruku, prinijela njezin porezani prst svojim našminkanim usnama, crvenima poput Ksenijine krvi, i nekoliko puta ga je poljubila. Povikala je prema unutrašnjosti stana: „Lera, donesi kutiju s prvom pomoći!”, posjela Kseniju na svoja koljena i mazila je, mazila po glavi, dok su teta Lera i teta Sveta stavljale flaster na ranu, osuđujućim pogledom gledajući Lelu koja je spretno prebacila salatu u drugu zdjelu i počela je ponovno rezati. Ksenija nije plakala, ali je bila uvrijeđena i sramila se, ne zbog prsta već zato što je maloprije na trenutak pomislila da se mamu stvarno nema razloga voljeti - kao da se mora imati razlog za ljubav prema majci, moţe ju se voljeti samo zato što je ona mama, najbolja na svijetu, jedinstvena, mama koja

voli nju, Kseniju, mama koja je najljepša, najseksi, najbolja.

Lela se već davno razvela, udala se za nekog Nijemca iz predstavništva Siemensa i više nije dolazila za praznike. Kao i prije, Slava je bio na svim rođendanima, no, gledajući ga sada, Ksenija je pomislila da je pet godina stariji od mame, skroz je ostario, brada mu je gotovo sijeda, potpuno je ćelav, lice mu je naborano. Brzo se napio i nešto vatreno dokazivao u kuhinji drugim gostima, kojima Ksenija nije zapamtila imenima. Oni su razgovarali o eksplozijama u Moskvi, o Berezovskom, FSB-ju12 i Zakajevu13. Da to nisu bili mamini prijatelji, Ksenija bi rekla dvije-tri riječi na njihov račun i objasnila kako se to radi, kako mediji stvaraju događaje i napuhuju teorije zavjere s namjenom da istodobno razgole istinu i da je prikriju. Htjeli-ne htjeli, jedino ja imam direktnu vezu s medijima, za razliku od vas, svih prisutnih, iako gosti to vjerojatno ne znaju jer mama obično govori „moja curica radi nešto na internetu”. Ksenijini uspjesi uvijek bi blijedjeli u pozadini blistave karijere njezina brata Leve: poslije treće godine studija on je otputovao u Ameriku i iznenada iz fizičara postao biznismen, s MBA14 diplomom i odličnom plaćom.

I evo, oni razgovaraju o Berezovskom, Zakajevu i FSB-ju: Slava, koji nikad nije ţelio da ga se oslovljava s barba Slava, Vadim (ili Valera), koji se ljubio s tetom Milom, barba Kolja, koji nije imao ništa protiv „barbe” i koji je volio škakljati Kseniju dok je bila mala. A poslije, kad je napunila petnaest godina, volio ju je i ljubiti pri svakom susretu. Privlačio bi je prema sebi tako da joj je dolazilo da mu kaţe „nemojte”, tonom koji je već tada djelovao na muškarce, bez obzira na njezinu dob i na stupanj njihove bliskosti. Kad je Ksenija odrasla, njezino „nemoj” uspješno je zamjenjivalo sigurnu riječ15 o kojoj su mnogo pisale BDSM stranice, jer su od toga „nemoj” i najozloglašeniji dominanti, muškarci koji su voljeli da djevojka puţe prema njima na koljenima, nisko spuštajući glavu i golih grudiju, pokorno davajući bič ili lopaticu, eto, čak su se i oni zaustavljali bez prethodnog dogovora o tome koju će sigurnu riječ upotrijebiti. Tako da nije čudno što su Ksenijine riječi odbile barbu Kolju, kao da ga je udarila, udarila jednim od onih karate udaraca kojima ju je nekoć bezuspješno učio Leva. Od tada je barba Kolja bio prema njoj pretjerano uljudan, ali svejedno ju je pratio pogledom, svaki put kad bi prolazila po sobi.

I sad, evo oni govore o Zakajevu, Berezovskom i FSB-ju, a mama ulazi u kuhinju u zelenoj haljini, s visokim potpeticama, s usnama boje Ksenijine krvi, obavijena oblakom parfema i vina.

Mama ulazi u kuhinju, gleda njih već potpuno pobješnjele, kako viču jedan na drugog kao da će njihove riječi promijeniti išta na ovom svijetu, kao da se više neće dizati u zrak vlakovi i zgrade, kao da će vojnici prestati silovati i ubijati, a meci prolaziti kroz meso bez da ga ranjavaju. Kao što trake svjetla prolaze kroz oblak prašine, federalci i Ĉečeni odjednom će prestati zarađivati od tog rata i bol će se pretvoriti u pravu pravcatu radost, sreću i ljubav. Mama gleda na njih, smiješi se umiljato i izgovara: „Ma vidi ti ovih temperamentnih dječaka... i uopće... što je vama svima zajedničko — znam ja što”, i zatim se pojavljuje onaj isti pogled koji Ksenija dobro pamti još od malena, pogled koji je navještao noćne uzdahe. Gleda, smiješi se umiljato i izgovara te riječi tako glasno, vjerojatno kako bi je mogle čuti sve prijateljice u susjednoj sobi, bivše ili sadašnje ţene ovih sijedih dječaka, prijateljice koje i same vrlo dobro znaju što imaju zajedničko svi ovi muškarci koji su se skupili tu danas, što ih još povezuje osim temperamenta, mirisa alkohola, krize srednjih godina, skore starosti i neizbjeţne smrti.

Ksenija izlazi iz kuhinje, otvara vrata svoje - svoje bivše sobe - svjetlo je ugašeno, ali ulična lampa, kao i nekoć, obasjava sobu izvana i u njegovim prozirnim zrakama ona vidi tetu Milu kako stoji na vršcima prstiju i ljubi u ekstazi... ali koga? Zar je to uopće vaţno... ti se ljudi znaju toliko dugo da su vjerojatno više puta spavali u paru, a moţda i utroje, učetvero. Ksenija zatvara vrata, iz velike sobe dopiru prodorni glasovi, u kuhinji su Zakajev, Berezovski i FSB, a u spavaću se sobu ne usudi ući, ne zato što tu još uvijek vrijedi zabrana ulaska za djecu nego zato što joj ne bi bilo ugodno vidjeti dvoje pedesetogodišnjaka kako vode ljubav u krevetu koji je Ksenija još uvijek smatrala roditeljskim, iako otac ne spava tu već godinama. Ma tko god da je tamo, to bi sigurno bila prva scena, pomisli Ksenija. Olja joj je baš prošli mjesec objasnila sve o psihoanalizi, dječjim traumama i Edipovu kompleksu, sve što nije zapamtila iz članaka iz AIDS infoa koje je pročitala još u vrijeme kad je spavaća soba njezinih roditelja bila stvarno njihova.

Ksenija prolazi predsobljem, buka glasova, Leonard Cohen čuje se iz sobe, barba Kolja ide joj u susret raskrilivši ruke, a Ksenija se u tren oka skupi od straha jer jasno vidi kako njezina desna ruka ide prema njegovu pleksusu. Ta vizija je tako stvarna da Ksenija odstupa za korak, i to na vrijeme, jer u zagrljaj barbe Kolje pada Sveta koja je izašla iz sobe s hrpom tanjura u rukama.

Gornji tanjur pada i razbija se, a Ksenija bjeţi u kupaonicu i zaključava vrata.

Počinje se tresti od gađenja, očaja i uzbuđenosti. Na konopcu za rublje vise štipaljke, odabire zelenu i crvenu, zatim sjeda na rub kade, spušta gaćice i suknju. Nešto toplo se počinje kotrljati malo niţe od njezina trbuha, podiţe košulju, otkopčava grudnjak, zagrize usnu da ne krikne, stavlja štipaljke na bradavice, najprije crvenu, zatim zelenu, zatvara oči koje počinju suziti od boli, desnu ruku stavlja na klitoris, prste lijeve ruke uvlači u vaginu i počinje masturbirati.

Sada više ni o čemu ne mora razmišljati. Zaboravlja na mamu i oca, zaboravlja na Večer.ru, zaboravlja na Sašu, zaboravlja na svoju usamljenost - i na kraju se bol i uţitak dostiţu stapajući se u jedno.

Još uvijek kroz tamu spuštenih kapaka, Ksenija skida štipaljke, oslobođene bradavice reagiraju ţestokom eksplozijom. To je posljednji val ekstaze koji proţima cijelo tijelo, u ustima joj ostaje slankast okus, čini se da je ipak pregrizla usnicu. Zatim otvara oči i gleda pod kupaonice, poznaje ga još iz djetinjstva, iscrtan je pločicama. Tamna suknja, crne gaćice, dvije štipaljke, crvena i zelena, današnji Moskovski Komsomolac na podu, otvoren na stranici događanja u zemlji, zamazana fotografija, veliki naslov: „Moskovski manijak ponovno ubija”.

7.

Dobro se sjećam kako se to dogodilo prvi put. Kako sam shvatio da ću uskoro ubiti.

Bila je večer, ja sam masturbirao pod tušem. Mlazevi vode slijevali su se po mojem tijelu, moj ud činio mi se divovskim. Napuhao se kao da se sva krv svijeta slila u njega, te večeri, kad sam prvi put shvatio.

Uvijek mi je trebalo dugo da svršim. Osim kad sam kao dječak drkao navečer u krevetu čekajući da zaspi moj mlađi brat. Zamišljao sam rimske patricije, kako stotine njih siluju svoje robinje, ili barbare na konjima kako prodiru u Rim da bi obeščašćivali i ubijali. Mislim da nisam bio jedini koji je tako maštao o seksu: golotinja je tada bila dostupna samo u obliku antičkih

kipova, seks je bio tabu- -tema i činilo se nemogućim da ţene dobrovoljno pristaju na njega. Zato sam zamišljao Indijance u pustinji Divljeg zapada kako stoje oko kočije i skidaju odjeću s maloljetnih kćeri sjedokosog patrijarha biblijskoga imena. Vođa s plemenitim profilom Gojka Mitiča16 govori svojemu zamjeniku, ili kako se već on zove u Indijanaca: „Ja ću silovati mlađu, a ti njihovu majku. Zatim ćemo se zamijeniti.”

Nisam znao druge glagole. U mojim fantazijama oni nikada nisu govorili „jebem” - ta mi se riječ činila vulgarnom, a riječ „karati” sam prvi put čuo kad mi je bilo devetnaest godina, i to u prijevodu filma Russa Meyersa Faster, Pussycat, Kill, Kill! Heroji mojih fantazija nisu jebali i karali.

Oni su više voljeli silovati i obeščašćivati. „Ja ću obeščastiti mlađu, a ti njihovu majku. Zatim ćemo se zamijeniti.” Bio sam knjiški moljac kao dijete, što se tu moţe - uvijek mi je nedostajalo riječi. Iako sam bio dječak s bogatom maštom, sjećate se?

Seks je bio tabu-tema i gotovo sama riječ se smatrala opscenom. U vrijeme moje mladosti tu su riječ pisali po zidovima odmah do riječi „kurac”, koja na ruskom vuče korijen iz latinskog.

Teško je bilo i zamisliti da takva riječ uopće postoji u ruskom jeziku.

Zatim sam odrastao, saznao sve potrebne riječi i toplinu ţivih ţenskih tijela. Smatrale su me dobrim ljubavnikom, mislile su da se trudim udovoljiti i da zato odgađam svršavanje. U vrijeme moje mladosti to se jako cijenilo. Da, ja zaista ne mogu brzo svršiti, ali ne zato što nastojim udovoljiti ljubavnici koja, zatvorivši oči, zvjerski stenje negdje ispod mene. Razlog je sasvim jednostavan: da bih svršio, morao sam zamisliti kako noţ reţe koţu, kako se krv razlijeva iz rana, a odrezana bradavica pada na okrvavljeni pod. Morao sam zamisliti oderane skalpove, kolac koji siječe tijelo od anusa do grla, malene djevojčice s još nerazvijenim grudima kako plaču, klečeći, odrezanih ruku.

Sva krv svijeta; da, sva krv svijeta.

Zamišljati sve to uopće nije ugodno, a osobito kad pokraj tebe leţi ţena koju voliš. I zato sam dugo vodio ljubav, suprotstavljajući se svojoj mašti sve do posljednjeg trenutka, sve dok se ne bih potpuno umorio, i tada bih je oslobodio. Samo tada, kad bih se stvarno umorio, ili kad bi mi postalo predosadno. Tada sam svršavao brzo, za dvije-tri minute, poput svojih vršnjaka u mladosti koje su zvali „brzim strijelcima”.

Te večeri bio sam sam kod kuće. Stajao sam masturbirajući pod tušem, mlazovi vode slijevali su se niz moju koţu, a mlaz sperme, ma njemu se uopće nije ţurilo. Sve u svemu, bila je to smiješna slika: odrastao muškarac koji drka tako dugo da već postaje umoran. Znate, kao u vicu: „promijenite ruku”, kaţe doktor. I ja sam promijenio, i to, vjerujte, više puta. Mlazovi vode slijevali su se niz moju koţu, moj mi se ud učinio divovskim, pred zatvorenim očima jedna za drugom prolazile su sve fantazije koje su nekoć izazivale kod mene orgazam. No, ništa od toga.

Sve u svemu, bila je to smiješna slika. Ali, ja se nisam smijao. Umorio sam se i sjeo na rub kade gledajući svoj ud, još uvijek uzbuđen, s divovskim crvenim glavićem u koji se, činilo se, slila sva krv svijeta. Od malih nogu naslućivao sam kakav me svijet okruţuje. Nisam trebao gledati televiziju, znao sam i bez toga. Sjećam se kad je urednik nedjeljnog političkog programa objašnjavao da svakih 15 minuta u Americi bude silovana jedna ţena. Nedjeljnji politički program, ta ugojena debela svinja, taj privilegirani sovjetski ološ. Svakih 15 minuta. Samo u Americi.

Moji su roditelji sjedili pokraj mene, gledali taj isti ekran, slušali te iste riječi. Ni jedan se mišić nije pomaknuo na njihovim licima, kao da ih se to ne tiče, kao da ne mogu zamisliti zašto je tako,

zašto svakih 15 minuta jedna ţena plače i otima se, sa suzama i očajem u očima, a njezin se krik polako slama pod znojnim dlanom. Još nisam znao koliko vremena treba za silovanje, no shvatio sam da, čim se jedan nasilnik olakša, njegov posao preuzima drugi - na drugom kraju svijeta, s drugom ţenom. Ne morate mi vjerovati, ali ja sam osjećao da se to tiče svih nas, ne samo ideološke borbe, ne samo borbe između dvaju sustava i televizijske propagande.

Imao sam 14 godina i već sam masturbirao zamišljajući kako juţnjački vlasnici plantaţa šibaju crne robinje, ali u tom trenutku nisam razmišljao o svojim fantazijama, nisam osjećao uzbuđenje.

Pa gle, nisam ga osjećao ni kad su u vijestima govorili o radnim logorima u Kambodţi ni kad su sovjetski ratni filmovi vrtjeli nacističku kronologiju događaja u kojoj su kiperi kosture presvučene koţom zgrtali na jednu gomilu. Ne, nisam osjećao uzbuđenje, samo sam pomislio: čuo sam nešto što se tiče mog ţivota.

Imao sam 14 godina, to je bio moj ţivot, i ostao je moj. Sjedio sam na rubu kade, moj ud činio mi se divovskim, a ja sam shvatio da moram početi pričati o tom svijetu u kojem ţivim otkad znam za sebe. Bio sam knjiški moljac kao dijete, ali su mi uvijek nedostajale riječi. Moţda zato što sam ih prečesto viđao na papiru.

To je neudoban svijet, svijet u kojem nema mjesta za nadu. Svijet u kojem je smrt neizbjeţna, a patnja - nešto svakidašnje i nešto nepodnošljivo. To je svijet u kojem u Ruandi slaţu glave djece u piramidu kako bi ih mogli lakše zbrojiti. Svijet u kojem tridesetogodišnji muškarac u Rusiji sjedi na rubu kade i plače jer ne moţe svršiti, čak ni kad zamišlja kako dere koţu s petnaestogodišnje djevojke, komad po komad, a ona moli za milost ne puštajući ni suze, jer su joj presahnule u iskopanim očima.

Ali on plače, jer ta je slika jedino što ga moţe uzbuditi.

8.

Da se Aleks Rokotov nije rodio 1975. godine, ni za sve blago ovoga svijeta ne bi postao novinar. Da se pojavio na svijetu nekoliko godina prije, bio bi programer, a pet godina poslije - komercijalist ili pravnik. U ono vrijeme, kad mu je već bilo 15 godina, nije postojala bolja profesija od novinarske. Svaki dan 600 sekunda na lenjingradskom TV kanalu, svaki petak Pogled na Prvom kanalu, svake subote Iskrica u poštanskom sandučiću. Svakog tjedna novinari su radili male revolucije, otvarajući narodu oči i upirući prstom u zvjerstva komunista i ništavilo sovjetskog ţivota. Neuništivi div teturao je zbog krikova „Kralj je gol!”, a odvaţne karikature u novinama činile su se nagovještajem buduće pobjede.

Jednu od tih karikatura Aleks je posebno dobro zapamtio. Dva mrava su stajala iznad svojega zgnječenog druga, ogromna noga nestajala je u nebu, a jedan od mravi je rekao: „Znaš, uskoro će smisliti način kako da ih se riješe.” Stopalo koje je lebdjelo nad glavama mravi činilo se Aleksu poput noge glinenog diva, a strah od njega - dječjim, koji se hranio samo drţavnom laţi. I nije bilo profesije koja je mogla bolje srušiti tu laţ od novinarstva. I zato se Aleks počeo pripremati za upis na novinarski fakultet, nadajući se da će za pet mukotrpnih godina dosegnuti nebeske visine na kojima su sjale nedostiţne zvijezde Ljubimova17, Nevzorova18 i Korotiča. Baš tim snovima on je poticao sam sebe prve dvije godine, ali zatim je primijetio da se njegov san počeo gasiti. Ili su se promijenili njegovi idoli ili je Aleks naslutio da se svijet mijenja bez osobite veze s onim što se piše u novinama. Bio je ispred Bijele kuće19 u kolovozu 1991. godine20, kad je fotokopirao nekoliko letaka o Vrhovnom savjetu od prijatelja koji se već bio ozbiljno primio tog posla. Vjerojatno su Aleks i prijatelj pogriješili ili s nakladom ili je to bio samo pogrešan trenutak, ali baš kad su uspjeli pobijediti strah i počeli dijeliti proglase, leci su već bili zastarjeli i trebalo je tiskati nove.

Stotine letaka još je dugo nakupljalo prašinu u Aleksovoj sobi, kao da su nagovještavali vremena kada će glavno pitanje novinarima biti ne „kako tiskati” nego „kako distribuirati”.

Kad je bio na drugoj godini, u Moskvi je počeo mali građanski rat21. Taj put danguba Aleks, stojeći u gomili, promatrao je kako tenkovi gađaju zgradu koju je on čuvao prije dvije godine, a zatim je sam samcat počeo tumarati moskovskim ulicama kako bi pokušao shvatiti što se događa. I tek kad je na metar od njega pao čovjek, ubijen ili od zalutala metka ili od snajpera, Aleks je shvatio da antiteza laţi nisu riječi koje su napisane u novinama, nego svjeţi hladni miris i muka koja se kotrljala prema grlu pri pogledu na mozak koji je iscurio na asfalt.

Shvatio je da više nikada neće moći govoriti o opasnosti komunističke odmazde ili o pravilnom smjeru ekonomskih reformi - kao što je prije znao da nikad neće biti u stanju pisati za Dan i za Pravdu. Jednom riječju, krajem listopada nije se mogao odlučiti čime će se dalje baviti.

Od svega što je čitao sviđala mu se jedino kolumna „Umjetnost” u novinama Danas i dosjetio se da bi mogao početi pisati o knjigama, kinu ili izloţbama. Za probu se javio za reportaţu o konferenciji „Postmodernizam i nacionalne kulture” koja se odrţavala u Tretjakovu. Urednik studentskih novina kojem je Aleks obećao članak rekao je da bi trebao intervjuirati Charlesa Jencksa22, poznatog arhitekta.

Aleks je za njega prvi put čuo tek dva sata prije početka konferencije, a nije bilo vremena da ode u biblioteku. No, usprkos bojazni, intervju je prošao odlično. Jencks je predlagao plan rekonstrukcije spaljene Bijele kuće: plava fasada, malo crvene boje na mjestima gdje su ostali tragovi paljevine i bijeli vrh kao simbol pomirenja.

Iznenađen cinizmom pristigle zvijezde, Aleks čak nije upitao arhitekta zna li on uopće da je opisao boje ruske zastave. Jencks je govorio da Bijela kuća ne moţe ostati onakva kakva je bila prije, jer bi to značilo da su se odlučili pretvarati kao da se ništa nije dogodilo. Tih se riječi Aleks sjećao još mnogo puta poslije, posebno kad bi se druţio s kolegama koji su ponavljali magične formule za trţište i slobodnu konkurenciju.

Davno prije, krajem osamdesetih, i on sam je vjerovao u te abrakadabra formule, ali sad su se one činile manje čarobnima: postajalo je sve jasnije da taj sustav, koji se rađa u Rusiji, nema gotovo nikakve veze s teorijama Adama Smitha23 ili Johna M. Keynesa24. Zbog nečega bi se Aleks tada prisjetio stare karikature o mravima, i ona više nije bila smiješna. Bijela kuća je opet bila bijela, a veliko stopalo je, kao i prije, lebdjelo, zaklanjajući pola neba. Jencks je bio u pravu: ništa se nije dogodilo.

Aleks je sve više shvaćao da većina ljudi ne ţeli da im se otvore oči. Spremni su zaboraviti strašnu prošlost u zamjenu za miran ţivot. To je mogla shvatiti samo mudrost zrelih godina koja je Aleksovoj mladosti bila nedostupna. Sad mu se perestrojka činila samo kao kratak treptaj istine, za vrijeme kojeg je stanovništvo 1/6 cijele zemaljske kugle bilo prisiljeno na suočavanje s ništavilom i uţasom ljudskog postojanja. No, taj treptaj trajao je vrlo kratko: ljudi su sa zadovoljstvom stali pripisivati ništavilo i uţas krvavom sovjetskom reţimu i počeli su se praviti kao da se sve to njih zapravo i ne tiče. Bili su odveć zauzeti drugim stvarima: učili su bolje mahati sadašnjoj vlasti - kao što su i njihovi roditelji mahali komunistima prije dvadeset i trideset godina.

Poslije toga Aleks više nije pisao o kulturi, ali je na konferenciji u Tretjakovu sreo crvenokosu Oksanu, apsolventicu Drţavnog humanističkog fakulteta koja mu je rado objasnila sve što nije razumio na predavanju. Sutradan ga je nastavila podučavati u stanu na Vanilovoj ulici koji joj je bio na raspolaganju dva tjedna, dok su joj roditelji predavali negdje na Istočnoj obali SAD-a. Naravno, Oksana nije bila prva ţena u Aleksovu ţivotu, no prvi se put našao u krevetu s djevojkom koja je bila sposobna ne samo dati se potpuno već ga je mogla povući za sobom u one krajeve u kojima su se sloboda narodne vlasti i sloboda riječi činile pukim besmislicama, budući da na tom mjestu slobodi nisu trebale riječi, a vlast je u rukama drţala sama Oksana jer je samo ona znala put do tamo.

Za pola godine oni su se vjenčali i Aleks se vrlo brzo naviknuo da

o sebi misli kao o dijelu tandema. Završetkom studija „mi” se već sastojalo od tri dijela, poput trojnog jedinstva ruske zastave. Rođenje malene Daše natjeralo ga je da razmisli u kojim bi to izdanjima mladi novinar Rokotov ţelio objavljivati svoje članke.

Pribliţavali su se izbori i znao je da još dugo neće biti bolje prilike za zaradu. Uz to, bez obzira na ishod, bio je za Jeljcina nasuprot komunističkom vođi Zuganovu25 i, pristavši sudjelovati u regionalnom programu omladinskog programa „Glasuj ili izgubi”26, Aleksej čak nije mnogo išao protiv svoje savjesti. Prvi put u dugo vremena zaradio je novac i taj je osjećaj je bio toliko opijajući da je na trenutak zaista povjerovao da ga čeka blistava budućnost.

Sada, osam godina poslije, zna da je pogriješio. Sva glavna zbivanja koja su uništila trţište medija prošla su mimo njega. Tako se dogodilo da je za vrijeme bitke za Svjazinvest27, za vrijeme sukoba Primakova i Jeljcina28, za vrijeme pobjede Putina u izborima i gašenja oporbenih televizijskih kanala, Aleks bio daleko i od krupnih političkih zvjerki i od pravog novca. Sada je radio kao sitni reporter u beznačajnim

online novinama koje čak nisu ušle ni u prvih deset na Rambler listi. Njegova šefica mlađa je od njega pet godina, pet godina koje je on uzaludno potratio na studiranje.

Prije šest mjeseci, postavši glavnom urednicom odjela vijesti, Ksenija Ionova dala je na znanje Alekseju i njegovim kolegama da se uvjeti njihova rada mijenjaju. Sada moraju dolaziti u deset ujutro u redakciju, predavati dogovoreni materijal jednom tjedno, a, osim toga, moraju komunicirati sa svojim čitateljima na forumima. Ţenja Zolotov joj se pokušao usprotiviti, ej, kao, Ksenijice, nitko u IT-redakcijama ne dolazi prije dvanaest sati, čak ni u Lente.ru i u Gazeti, zašto bismo onda mi? Ksenija je ledenim glasom odgovorila da ni oni, kad prestignu Lentu i Gazetu, neće trebati dolaziti prije 12.

Ako Evgenij Andrejevič voli spavati ujutro, on moţe i dalje prekrasno surađivati s Večerom, ali kao honorarac. Sam ću se već odlučiti, pro- gunđao je Zenja i pogriješio, jer sada je o svemu odlučivala Ksenija. Za tjedan dana Zolotov je dobio otkaz, jer je dolazio u ured kao i obično, oko podne.

- Cijenim to što pišete — rekla je Ksenija — i ţao mi je što ne moţemo raditi u istoj redakciji. Ja ću, kao i prije, rado objavljivati vaše materijale. Ako ţelite, moţemo raspraviti o vašem honoraru.

I Ţenjini članci su se stvarno povremeno pojavljivali na stranicama Večer.rua i moţda Zolotov nije izgubio previše novca. Uz to, pobjednicima se ne sudi: za tri mjeseca popularnost rubrike vijesti porasla je čak dva puta. Iako je Večer ru, kao i prije, ostala drugorazrednim izdanjem, Aleksej i kolege su počele uvaţavati tu mršavu djevojku s velikim očima, kao u junakinja manga29, i ledenoga glasa, kao u Snjeguljice.

Evo, sad sjedi nasuprot njemu u lokalnoj kafeteriji, led se u njezinu glasu gotovo otopio, miješa šećer u šalici, smiješi se, poput obične apsolventice, podsjeća ga na Oksanu prije deset godina.

- To je dobar intervju - govori Ksenija - jedino je šteta što izvor ţeli ostati anoniman.

- Boji se - odgovara Aleksej. - Ali za svaki slučaj imam njegov potpis.

Da, ali anoniman izvor ne ulijeva mnogo povjerenja čitatelju.

-

Ispija kavu iz stare šalice, još iz sovjetskih vremena. - A on baš nikako ne ţeli reći

svoje ime?

- Nikako - govori Aleksej. - Tu je još i profesionalni moralni kod. On ne smije komentirati istrage svojih kolega.

Anonimni istraţni sudac Moskovskoga drţavnog tuţilaštva na diktafon govori jesu li sva ubojstva, koja se pripisuju moskovskom manijaku, počinjena od strane jedne osobe. Ksenija spušta raščupanu glavu i pogledava isprintani intervju. „Ta ubojstva o kojima se mnogo priča u posljednje vrijeme nemaju mnogo toga zajedničkoga. Ţrtve su djevojke i ţene od 15 do 40 godina. Prema pravilu, sve su silovane, iako se u nizu slučajeva to ne moţe sa sigurnošću utvrditi budući da su im spolni organi odrezani, spaljeni ili poliveni kipućom vodom. Gotovo u svim slučajevima postoje tragovi dugotrajnog mučenja, posjekotina, opekotina i rana, a gotovo uopće nema modrica. Sve te slučajeve povezuje činjenica da su trupla namjerno ostavljena na mjestu gdje ih se moţe lako naći. Moţda ubojica ţeli da ga se uhvati, što je čest slučaj u serijskih ubojica. Poznati serijski ubojica iz Chicaga, William Han- ce, pisao je nad tijelima svojih ţrtava: Zaboga, uhvatite me prije nego što ponovno ubijem!

Jednako tako, u svakom konkretnom slučaju ne moţe se sa stopostotnom sigurnošću utvrditi motivacija ubojice: moţda provocira policiju ili uţiva u „prašini” koju diţu novine. No, da se vratimo na...”

- Zanimljivo kako svi vole govoriti da mediji provociraju serijske ubojice kad pišu o njima - razdraţeno govori Ksenija. - Moglo bi se pomisliti da je Ĉikatilo30 bio medijska zvijezda. Ma, koliko ja pamtim, i u Sovjetskom Savezu su hvatali manijake i sve se znalo o njima, iako novine o tome nisu pisale.

- Aha - kima glavom Aleksej. - Meni su roditelji pričali o Mosgazu .

- O kome? - pita Ksenija, i Aleksej je iznenađen: pet godina - velika razlika u godinama. Sasvim druga generacija, sovjetski reţim ih je zaobišao, a za manijake su saznavali čitajući roman Kad jaganjci utihnu. Objašnjava: - On je zvonio na vrata i govorio „Mosgaz”, stanari su otvarali vrata, a on ih je ubijao sjekirom. Bio je i jedan vic o tome. Muţ dolazi do vrata: „Tko je?” - „Mosgaz” „Uđite, uđite. Sjekira je u kupaonici, a svekrva u kuhinji.”

Ksenija se nasmije i govori: - A uhvatili su ga kad je došao u kuću u kojoj su već bili štednjaci na struju. Ĉudna šala, pomisli Aleksej, a Ksenija pojašnjava primijetivši njegov zabezeknuti pogled: - Ja nikad nisam imala plinski štednjak. Zašto bih onda otvarala vrata čuvši „Mosgaz”? Za mene bi to bilo čudno kao i da otvorim vrata na riječi „Moskovski kanali” ili „Transibir”.

Spušta praznu čašu, uzima desert. Mršave, snaţne ruke, izgrizeni nokti, nije lijepo, kad bi pazila na sebe, bila bi jako seksi. Zvono na vratima, Moskovski kanal, Ksenija na pragu, manijak na vratima. Zanimljivo, bi li joj tada pomogao ledeni ton i drţanje ţeljezne dame? „No, da se vratimo na pitanje, stoji li jedan ubojica iza svih tih ubojstava”, čita ona dalje, „onda vas demonstrativnost ubojice moţe lako zavarati: vidite, nakon što su

vaši kolege pisali o tome, bilo koji ubojica moţe imitirati njegov potpis. Dovoljno je samo da baci tijelo na prometno mjesto i sve će se pripisati serijskom ubojici. Meni se čini da su naši mediji malo prebrzo digli paniku u vezi s tim.”

- Zanimljiva logika - govori Ksenija - ne treba dizati paniku jer moţda ne ţivi samo jedan manijak u Moskvi, već njih nekoliko. Uistinu neobični ljudi ţive s nama u istom gradu.

- No, sigurno je ubojica manijak - zastupa Aleksej svog sugovornika u intervjuu moţda je to obično ubojstvo koje bi ubojica htio podvaliti kao serijsko.

- Da, baš, obično ubojstvo s izrezanim spolovilima i tragovima mučenja - govori Ksenija, trljajući prste salvetom. - Zato i kaţem: uistinu neobični ljudi ţive s nama u istom gradu.

Aleksej kima glavom, i pita, ne mogavši se suzdrţati: - A intervju... on je dobar, zar ne?

Prije pola godine i sam bi se začudio da su mu kazali da će mu biti vaţno mišljenje ovog curetka. Ma i sad je nevaţno: samo pita za mišljenje svog nadređenog o novom materijalu. E, tako je već bolje.

-

Dobar je, dobar - kima Ksenija - no, to je već deseti intervju o istoj temi. Sve je

dobro sloţeno, sve je točno, ali što bi privuklo čitatelja, ni sama ne znam točno što, da ga na primjer zapamti, ili... da ga razlikuje od desetaka drugih?

- Naravno - govori Aleksej - bilo bi bolje kad bismo mi uhvatili ubojicu. No, to se događa samo u hollywoodskim filmovima.

- Ne - odgovara Ksenija, ustajući - nije naš posao loviti ubojicu. Ali jedna misao mi ne da mira: moramo smisliti još nešto, nešto čime bismo istinski mogli istaknuti tu temu.

Ma da, pet godina razlike. Istinski istaknuti tu temu. Kao da je vani kraj osamdesetih, kada su istaknute teme još nekog i zanimale.

-1 još nešto - govori Ksenija - htjela bih te pitati nešto nevezano za posao. Znaš li nešto o ovom čovjeku? — i ona izgovara ime i prezime čovjeka.

- Što će ti on? — pita Aleksej.

- Nije za mene - govori Ksenija - već za prijateljicu. Razmišlja hoće li raditi za njega ili ne.

Ksenija još jednom ponavlja njegovo ime i prezime, a Aleksej kima glavom i govori: - Ne, ne znam, prvi put čujem za njega. No, mogu ga proguglati.

- Ne trebaš, već sam pogledala na Googleu - odgovara Ksenija, dodajući mu isprintani intervju. - A ti ipak pokušaj još nešto iskopati o tom manijaku.

Aleksej razmišlja kako bi se nekoć odmah uhvatio za tu priliku. Prekrasan početak za hollywoodski film. Nezavisna novinarska istraga. No, posljednjih godina on ne računa ni na slavu ni na zadovoljstvo koje bi mu mogao donijeti posao. Moţda je uzalud studirao novinarstvo. Da je bar postao programer, ili odvjetnik u najgorem slučaju. Normalne ljudske profesije.

9.

Tama zimskih moskovskih večeri. Šareni tepih na podu. Jednosoban stan za 250 dolara.

Mutan ekran monitora, crni ekran televizora. Ksenija sjedi u svojoj jedinoj fotelji, podvučenih nogu, grizući nokte. Sjediti doma sama, ne misliti o Saši, gledati televiziju, čitati knjige, surfati po netu. Ništa nije u redu, ništa ne ide od ruke, ništa nije kako treba: piratski DVD-i kupljeni za sitne novce u metrou brzo prestanu raditi, filmovi dosadni i izvještačeni, poput Ripley eve igre, ma tko to još gleda, molim vas; zadnji Murakami, izašao prošlog tjedna, već je pročitan i više je ne veseli. Sjediti doma sama, sjećati se Saše, zamišljeno stajati nad otvorenom ladicom, masturbirati, do modrica istezati grudi stavljajući štipaljke na bradavice. Svršavati brzo, no osjećati prazninu iznutra. Sjediti doma sama, ne misliti o Saši, sjećati se Saše, stajati s dugom šivaćom iglom u rukama, izračunati gdje bi je bilo bolje zabosti. Loš znak, znaš to i sama, loš je to znak, Ksenija; još malo pa će doći do posjekotina.

Ostavi iglu; bolje se sjeti kako je sve počelo. Taman si završila deseti razred, a mama se spremala na odmor u Grčku, toboţe s tetom Milom, a zapravo je vodila svojega sadašnjeg muţa.

Do tada se dugo ţalila kako nema uopće novca, otac joj ne plaća dovoljnu alimentaciju, morat će posuditi od nekoga, a zatim pola godine raditi bez slobodnog vikenda, glupi ugovori, pravni dokumenti, mukotrpna prevoditeljska rabota.

Onda ostani kod kuće, rekla je Ksenija u napadu šiparičje zlobe, a kao odgovor dobila je optuţbe za krutost, egoizam i bezosjećajnost. Nemam gdje spavati u vlastitom domu, vikala je mama, ja ću umirati, a nitko mi neće dodati ni čašu vode. Sve za tebe radim, a ti mi ne daš ni da se ta dva tjedna odmorim! Lenina kći već zarađuje, jedino si ti meni još na grbači.

Nije bilo vaţno što je Lenina kći tri godine starija od Ksenije. Grizući usnu, Ksenija odgovori da će naći posao ovoga ljeta i da majka neće morati raditi cijelu jesen bez slobodnog vikenda.

Kad je Ksenija to priopćila ocu, ovaj se razljutio, čak je nazvao majku, no ona ga je otpilila riječima: „To je jako dobro, neka se djevojčica nauči financijskoj samostalnosti. Ili će postati luzer kao ti.”

To je u svim svađama uvijek bio zaključni argument koji je trajno blokirao sve tatine pokušaje da se umiješa u odgoj kćeri. Ksenija se sjećala kako je u petom razredu, odmah poslije njihove rastave, mama rekla da se treba više posvetiti učenju i da više ne moţe ići tri puta tjedno u plesni studio. Ksenija je voljela plesati: u plesu se osjećala odraslom, lijepom baš poput mame — u cipelama na visoku petu, u oblaku parfema i vina. Da, i tata je uvijek dolazio na predstave, govorio vidi moje ljepotice, ali je u petom razredu sve to završilo. Ksenija je sjedila u svojoj sobi i učila da ne bi plakala, a u kuhinji se tata koji je došao za vikend vidjeti kćer nešto trudio objasniti majci. A ova je samo odgovorila: „Ako se djevojčica ţeli baviti takvom besmislicom, onda će postati luzer kao ti.”

I ovaj put je rekla ocu: „To je dobro, neka se djevojčica nauči financijskoj samostalnosti”, a Kseniji je samo rekla kako je ona fina djevojčica, ali nema nikakve potrebe za time, novca i tako ima dovoljno u Obitelji, ako je to zbog mene, onda nemoj.

- Ne, ma što ti je, mama - rekla je Ksenija - smatram da je vrijeme da sama počnem zarađivati.

Za praznike su Marina i ona pronašle posao kao dostavljačice. Nije bilo mnogo posla: trebale su skupljati korespodenciju u nekoliko tvrtki i zatim je razvoziti po naznačenim adresama.

Istina, na to je odlazio cijeli dan, ali su im zato obećali platiti 100 dolara. Za ljeto bi tako skupila 300 dolara, nije mnogo, ali sasvim pristojna svota da se ne osjeća gotovankom.

Mama je otputovala 25. lipnja, a sljedeći dan Marinica ju je nazvala na telefon i rekla da ne ide na posao, kao razboljela se. Ksenija je upitala što joj je, a ova joj je odgovorila da se prehladila.

Ksenija se ipak počela pripremati za posao, iako joj se uopće nije svidio Mari- ničin ton. Već na vratima ju je zaustavila zvonjava telefona: Marinica joj je u suzama priznala da ju je jučer navečer silovao čovjek kojem je davala listu s narudţbama.

- Došla sam navečer - jecala je Marina — u uredu više nije bilo nikoga, samo on. Pošla sam za njim u radnu sobu, kao uvijek. On mi je ponudio čaj, a ja sam prihvatila, jer me uhvatila kiša i bila sam promrzla. Ulio je malo konjaka u čaj, a zatim mi se počeo upucavati, i, i...

- Onda, jesi li mu dala sama ili te je silovao? - upitala je Ksenija.

- Ne znam - odgovorila je Marina. - Ja sam govorila „ne ţelim”. U Americi bi se to smatralo silovanjem.

- I, što planiraš učiniti? - upitala je Ksenija. - Ideš li na policiju?

- Ne, nikako! Što ti je!? Više neću ići onamo, i to je sve.

- A što je s novcem? Još ti ništa nisu platili. Ne budi glupa, Marinice!

- Pa eto, neću dobiti novac - zajecala je Marina - neću više ići onamo. I prestani me više gnjaviti! - rekla je i nadodala poslije pauze: - Rekao mi je da ga mogu zvati Dimočka32.

Zbog nekog razloga, baš u tom trenutku, Kseniji je pao mrak na oči od bijesa. To „Dimočka” ju je uvrijedilo puno više od silovanja, mnogo više od toga što je Marinica bila spremna odustati od novca, samo da ne bi opet otišla onamo. Ksenija je poznavala te navale bijesa - zbog njih su je prijatelji smatrali pomahnitalom i već je se u osnovnoj školi nisu usudili provocirati. No, sad je Ksenija podsjetila samu sebe na riječi Levina senseija’'’: ne smije se potpuno predavati negativnim emocijama, treba ih usmjeriti i onda ih pretvoriti u udarac. I evo sada, cijelim putem ona nosi taj svoj bijes, kao čašu vode, trudeći se da se čaša ne rasprsne. Pred njezinim očima pojavljuje se slika: omraţeni Dimočka trga odjeću s Marine, njezina matirana koţa svijetli u polumraku radne sobe namještene u „europskom stilu”, svijetla kosa patnički se podiţe poput aureole i kruţi oko njezine glave. Slika je mutna, ali ne zato što se Ksenija ne sjeća Dimočkina lica nego kroz maglu svoga bijesa ne moţe točno razabrati sve detalje.

U uredu je Ksenija najprije uzela spisak narudţbi, a zatim ledenim glasom upitala je li izvršni direktor došao. Dimočka, nizak, proćelav muškarac srednjih godina iznenađeno je pogleda kroz naočale i upita je zašto treba direktora. Trebam ga, rekla je Ksenija takvim tonom da ju je on odmah poveo kroz ured do recepcije.

- Galočka - obratio se on tajnici - evo, dostavljačica ţeli razgovarati s Arkadijem Pavlovičem, ne znam o čemu.

- Arkadij Pavlovič je zauzet - rekla je Galočka, ne podiţući pogled s monitora.

- Bit ću vrlo kratka — rekla je Ksenija i otvorila vrata radne sobe.

Za pet minuta Dimočka je stajao pred direktorom, mijenjajući boje u licu. Usne su mu se tresle, oči ispod stakala naočala počele su se puniti suzama.

- Ona je sama... - promucao je.

- Svinjo jedna - prosiktao je Arkadij Pavlovič - ona je maloljetna! To je krivično djelo! Ĉak i

ako je sama to htjela!

Ksenija je sve dobro izračunala: stariji ljudi nisu znali točnu dobnu granicu koja je bila potrebna za pristanak.

-

Mi smo spremni platiti nadoknadu - kazao je Arkadij Pavlovič ja ću mu oduzeti od plaće onoliko koliko vi smatrate potrebnim.

- Nisam sigurna da ţelim razgovarati o nadoknadi - rekla je Ksenija. - Kad djevojka uzima novce za to što se muškarac seksao s njom, to više sliči na prostituciju, nego na nadoknadu. Ja ţelim samo da moja kolegica dobije onoliko koliko je zaradila. Po mogućnosti ne dolazeći u ured.

Za deset minuta Ksenija je izašla iz ureda sa 100 dolara Marinine plaće.

- Eto vidiš - rekla je prijateljici - a čak si tri dana manje od mene radila.

Ali sljedeći je dan bio zadnji radni dan i za Kseniju. Prvi klijent kojeg je ona posjetila primijetio je da je paket otvoren. Unutra nije bilo ničega osim jednog pisma, a on je trebao dobiti i malu svotu novca. Oko tristo pedeset dolara, ništa strašno, sad ćemo mi sve to razjasniti, rekao je zbunjenoj Kseniji birajući broj ureda. Naravno, Dimočka se kleo da je Kseniji dao zapečaćen paket i da je novac bio unutra. U toj istoj radnoj sobi generalnog direktora Dimočka je priredio osvetu Kseniji.

— Počele su s ucjenom, a sad su prešle na lopovluk — rekao je. Ĉak i ako je Arkadij Pavlovič shvatio što se dogodilo, nije smatrao nuţnim da bilo što poduzme. Došli su do kompromisa: smatraju da je Ksenija izgubila novac i zato se oni također neće obratiti policiji (Dimočka nije mogao suspregnuti smiješak na riječ „također”), jednako tako neće uzeti od nje nadoknadu za gubitak, jer znaju da je ona još djevojčica i da nema novca, pa mi nismo nekakve zvijeri, zar ne, Ksenijice? No, podrazumijeva se da o daljnjem poslu nema govora, kao ni o plaći za lipanj.

Ksenija je shvatila da su joj podvalili. Odrasli bogati ljudi su joj pokazali gdje joj je mjesto.

Naravno da jesu! Nekakav curetak će traţiti svoja prava! Evo ti tvoja prava, evo ti 350 konvencionalnih jedinica, evo ti naša nadzemaljska dobrota, mi se također nećemo obratiti policiji!

Ksenija je naučila tu lekciju za cijeli ţivot: ne smije se opustiti čak ni u najobičnijem poslu.

Vjerovati se moţe samo najbliţim prijateljima.

Cijelu večer očima bez suza gledala je televiziju, ponavljajući u sebi suze ne mogu pobijediti tugu.

Plakati, kako kaţe mama, znači priznati svoju bespomoćnost, plakati znači priznati svoj poraz, a ti se moraš boriti. Da, djevojke ne plaču, treba nešto smisliti, ponavljala je Ksenija, ali svejedno nije rekla Marinici da su je otpustili, a da joj nisu platili. Ne zato što se bojala njezina suosjećanja nego jer je znala da će ona predloţiti da podijele njezin novac, a ona nije htjela uzeti njezin novac.

Dovoljno je što su je silovali. Ksenija ništa nije rekla ni kad ju je Marina nazvala i priznala da se odlučila vratiti na posao od prvog srpnja jer ju je Dimočka nazvao i ispričao se, obećavši da se takvo što više neće ponoviti. No, Mariničin glas je kao obično počeo vibrirati i Ksenija je znala da se takvo što sigurno moţe ponoviti. Na kraju krajeva, rekla je Marina, bilo bi to čak zanimljivo, nikad nisam imala muškarca toliko starijeg od sebe. Pa dobro, pomisli Ksenija. Znači, ispala sam budala. Nisam se trebala miješati u to. Sami bi se oni snašli. Malčice se naljutila na Marinicu, no slaba je to bila ljutnja, primjećivala se kao igla u plastu sijena ili, još bolje, kao u čahuri koja je sve čvršće počela obavijati Kseniju.

Sjediti doma sama, ne razmišljati o Marinici, gledati televiziju, čitati knjige. Ništa nije u redu,

ništa joj ne ide od ruke, ništa nije kako treba: sama si kriva, za sve si sama kriva. Mjesec dana je otišlo u vjetar. Novac nisi zaradila i sigurno ga više nećeš ni zaraditi. Išla si spasiti Marinicu, a ona se sasvim dobro i sama snašla. Zaboravila si da moraš prije svega misliti o - mami. Sto ćeš joj reći kad se vrati iz Grčke? Danima nećeš rastvarati zavjese, nećeš se oblačiti, nećeš izlaziti. U jednoj ćeš majici švrljati stanom, pušit ćeš travu iz mamina stola, u kupaonici ćeš roniti u kipućoj vodi koja peče, pit ćeš crnu kavu i osjećati se kao da je stan prekriven sivim nitima paučine... niti obavijaju tijelo, svijaju se u čahuru, u lopticama se kotrljaju po podu, poput okova robijaša.

Nikad nećeš ništa postići. Nisi sposobna raditi čak ni tako jednostavan posao, čak ni kao dostavljačica. Ti ništa ne vrijediš.

Pokušala si masturbirati, ali to ti nije moglo trajno pomoći. Tada si se još snalazila bez pomoćnog pribora, fantazije su ti bile dovoljne. Od djetinjstva si voljela zamišljati da si princeza koju otimaju okrutni razbojnici, ili mlada dama koju su prodali sultanu za njegov harem. Što si postajala starija, bombastičnost tih slika počela te iritirati, tako da su dekoracije postupno izgubile svu svoju ţivopisnost i spale samo na isprepletanje dva-tri tijela, konopčića, brnjice i biča. Bolje da zamišljaš patnju nego da razmišljaš o onome što će reći mama kad se vrati kući: ondje su bol i sram kao i u zbilji, no u mračnom podzemlju fantazije iz njih je izranjao uţitak, kao u alkemijskoj posudi. Uţitak te preplavljivao toplim valom i povlačio se, ostavljajući na morskoj obali komadiće misli, krhotine oblika, očaj toliko čvrst da ga se moţe dodirnuti još vlaţnim prstima.

Očaj? Ne, ne očaj - tuga, nagomilana tuga, gušenje, neprekidna buka u ušima, tok vlastite krvi, tama, tama, taman oblak visi na naborima odjeće, drţi se za ispupčenosti lica, za kosu prilijepljenu na čelo, za izgrizene nokte.

Jedno si se ujutro probudila u lokvi krvi. Pomislila si da si dobila menstruaciju, ali si odmah zatim shvatila da si sinoć prije spavanja ponijela sa sobom noţ u krevet i počela rezati unutrašnju površinu svojih bedara. Ničega se nisi sjećala, ni tada, a ni ostalih puta. Nasreću, posjekotine nisu bile duboke, noţ nije zahvatio nijednu ţilu, ali uplašila si se.

Trebaš nešto napraviti, bilo što, i prisilila si se izaći. Na kiosku si kupila Megalopolis experts i članak, koji si slučajno našla, dao ti je odgovor na pitanje „što napraviti?”. Nazvala si Marinicu i već za tjedan dana upoznala si svojeg prvog ljubavnika dominanta. Zvao se Nikita i još je uvijek tvoje tijelo reagiralo na njegovo ime, iako je prošlo osam godina. Nikita je već daleko, a svi drugi sudionici tvojih igara ne mogu te utješiti. Spremaš u ladicu igračke i govoriš da ćeš sutra poslije posla obvezno otići u goste, samo da ne ostaneš sama doma. Otići ćeš u goste, napiti se, vratit ćeš se i odmah zaspati.

Moţeš posjetiti Olju, pomisliš, sklupčat ćete se zagrljene pred televizorom, ni o čemu nećeš razmišljati, gledat ćeš Realnu ljubav ili neki drugi ljubavni film. Olja voli ljubavne filmove, isto onoliko koliko ti voliš talijanske horore. Dobra ideja, ali ništa od nje - Vladu je sutra rođendan i Olja mu je obećala pomoći, skuhati jelo, počistiti stan, oprati posuđe. Odrasla ţena, a još ne moţe odbiti brata. Ma, naravno, ni ti ne bi odbila Levu kad bi te nešto zamolio. Šteta, samo je teško upitati za pomoć iz Amerike. Hej, Leva, ţeliš li da dođem do tebe u New Jersey i operem ti posuđe?

Da, svi su otišli, Nikita, Leva, i koliko ih je još nestalo ne zna se kamo, jedino je Marinica ostala. Tu i tamo Ksenija se još sjeti tog davnog događaja, tog laţnog silovanja, djetinjih uvreda.

Ne, ne moţe se na Marinicu dugo ljutiti. Na kraju krajeva, neke djevojke ne mogu reći „ne” kad

je riječ o seksu, a druge vole da ih se tuče do krvi. Svi mi imamo svoj ukus, no big deal. Sto čekaš, što ćeš dobiti tako sjedeći, obgrlivši koljena? Uzmi telefon, utipkaj Mariničin broj. Za što ti drugo sluţe stari prijatelji, ako ih ne moţeš posjetiti onda kad te sve poklopi?

Halo, halo, govori Ksenija, samo nemoj reći da si zauzeta sutra navečer.

10.

- Pogledaj, zar nije prekrasan? - i Marina spušta majicu s ramena.

Marina ima prekrasnu majicu: donio joj ju je ljubavnik iz Kalifornije, kaţe da je ručni rad, prave ih bivši hipiji, tj. samo hipiji, bez „bivši”, jer su se svi bivši hipiji pretvorili u yuppije, svi su postali V-I-P, svi su postali glavni izvršni direktori. Majica na raznobojne šare, to je ACID-stil, ali Ksenija nikad nije probala ACID i uopće ne konzumira narkotike, ako se tu ne ubrajaju kava, trava i čaj. Ona nije probala ACID, no zna što je i zna koliko ga Marina voli, iako ni ona nikad nije probala ACID, ali s Marinom nikad nisi načisto. Na zidovima vise acidne slike, monitor na barskoj stolici nasred sobe pokazuje acidne šare, poput onih na ručno rađenoj majici, koju je Marini poklonio njezin kalifornijski ljubavnik. S takvim šarama ne treba mi nikakav ACID, govori Marina i ispuhuje slatkasti dim.

Zaista prekrasna majica. U takvoj majici moţeš se bezbriţno na- pušiti, s dţointom ili bez njega. Ali, u njoj ne moţeš na posao, istina. No, Marinica ne mora na posao, ona nema podređene ni nadređene, ali zato ima tu majicu, ručni rad, koju je donio njezin ljubavnik iz Kalifornije.

Spušta majicu s ramena. Pogledaj, govori, lijepo je, zar ne? Pogledaj, ja ga ne mogu vidjeti, reci mi, kako ti se sviđa? Ma nije uopće tako lijep, ako ćemo iskreno: na matiranoj koţi presijava se velika crvena mrlja, skrivajući poput oblaka obrise tetoviranog zmaja.

- Ajme - govori Ksenija - super je. Ali, prije je tu bio leptir, gdje je on nestao?

Marina ponovno pokrije rame prekrasnom majicom, rastrese slamnatu kosu, otpuhuje pepeo oh, odavno nisam zapalila - i nasmije se: - Imala sam leptira, ali sam ga prekrila zmajem. On se izlegao iz leptira, kao leptir iz kukuljice, shvaćaš?

Ma zapravo, nema se tu što shvatiti. Zmaj iz leptira, leptir iz kukuljice, lutkica iz kutije34.

- Sjećaš se, prvu Barbie je imala Vika iz našeg razreda, lutku iz ruţičaste kutije, basnoslovna cijena, iz inozemstva?

- Naravno da se sjećam - govori Marina - prva Barbie se nikad ne zaboravlja, kao ni prvi muškarac.

Ksenija se nasmije: - Ah da, ti si uvijek imala više muškaraca nego lutaka.

- Ma, bila sam tako glupa - govori Marina - takva glupača. Tako sam ţeljela djevojčicu, kako bih joj dala svoje lutke, a sad znam da je mnogo bolje imati dječaka. Pogledaj ga, samo ga pogledaj, tek mu je devet mjeseci, a već je pravi muškarac, malena japanska mandarinčica, narančica moja, sunce moje malo.

Uzima Gleba na ruke, ljubi mu nosić, uske oči, klempave ej-ti- -moj-sloniću uši.

- Ma-ma! - govori Gleb i ponovno otpuţe.

Marina nema namještaj u stanu, osim velikog madraca u krajnjem kutu sobe i barske stolice, na kojoj bliješti monitor. Katkad ju je Marina nazivala cybernetskim. oltarom i Ksenija uopće nije ţeljela znati kakvi su se sve obredi obavljali noću, tu ispred njega. I evo, one sad sjede na podu, na dlakavom i ogromnom tepihu koji je poput koţe polarnog medvjeda, medvjeda na kojem stoji cijeli naš svijet - prema vjerovanjima sjevernih naroda koje etnolozi još nisu otkrili. Ili moţda

prema tim vjerovanjima cijeli naš svijet i jesu leđa ogromnog polarnog medvjeda i mi puţemo po njegovoj dlaci, kao što maleni Gleba puţe po ogromnom tepihu u jednosobnom stanu svoje majke, koja sjedi isto tu, zajedno sa svojom najstarijom i najodanijom prijateljicom. Na Marini je prekrasna majica, ručni rad, ima ljubavnika iz Kalifornije, a Ksenija je kao i obično u poslovnom odijelu, ušminkanom, s punom vojničkom opremom i ratničkim šarama, skupljenih zapovjedničkih usnana, velikih očiju. Svako jutro stoji pola sata ispred zrcala. Marina nikada nije nosila poslovna odijela, ni nekoć kada je išla na posao. Ona je bila dizajner, umjetnička duša, gotovo boem. Bio joj je draţi etnički stil, muškarcima se to sviđalo, a to joj je i pristajalo - ali, kakve veze s tim ima stil? Ona se uvijek sviđala muškarcima, dugonoga, s aureolom svijetle kose oko glave, s vječnim smiješkom na usnama, smiješkom koji su jedni nazivali kurvinskim, a drugi nevinim.

—Stvarno pretjeruješ — govori Ksenija. — A sjećaš li se što si govorila kad si bila trudna? Da je dječak u tvom trbuha, tu unutra - neprijatelj, poput Intel Insidea35, tako da i njihov logotip moţeš objesiti na trbuh. Jer su muškarci i ţene dvije različite vrste, a ne muţjaci i ţenke homo

sapiensa.

- Ma gle, bila sam tako glupa - govori Ksenija - koja glupača. Toliko sam ţeljela djevojčicu, toliko sam se bila razljutila zbog te trudnoće, pravila se glupa, sjećaš se?

Kako bi to mogla zaboraviti? Tjedan japanskog filma, slobodan upad, puna dvorana, borba za mjesta, loše čitljivi titlovi, nečija glava zaklanja platno, Marina najprije uljudno moli da se sagne, a zatim je bezobzirno sama miče rukom: Zašto se pravi glup, što, moţda ne razumije ruski? A kad su se upalila svjetla, vidi, da, on ne razumije ruski, kose oči, ţućkasta koţa, uh, kako mi je neugodno.

Marina govori arigato, nadajući se da na japanskom jeziku jedna uljudna riječ moţe zamijeniti drugu. Muškarac se nasmije i odgovori na engleskom da on nije Japanac, iako ima prijatelje Japance s kojima se trebao naći ovdje, ali eto, očito, oni nisu došli, a on sam je malo toga razumio, iskreno rečeno, japanski jezik i ruski titlovi - nije imao baš nikakve šanse. Moţda će mu djevojka koja tako dobro govori engleski moći objasniti što se tu stvarno dogodilo?

I Marina mu je sve objasnila, u obliţnjem restoranu nazdravili su za slogu među narodima, a zatim su uzeli taksi, ljubili se na zadnjem sjedištu, a već pripitoj Marini najednom je postalo jako zanimljivo, jer još nikad nije probala azijskog muškarca. A je li istina ono što se govori da Azijati umiju, ma, znaš na što mislim, bolje, nego u krevetu? The Asians much better do it on the mat than in the bed. What is “the mat”? On pokazuje rukom sebi pod noge, na gumeni sag, ah, da, sranje, na prostirci od riţine slame, right?

Ipak takvu prostirku nisu uspjeli pronaći u Moskvi usred noći, zato su probali i u krevetu i na tepihu. Zatim je Marina pogledala na sat i odjednom se sjetila da će je ujutro nazvati ljubavnik iz Kalifor- nije, isti ljubavnik koji će joj kasnije pokloniti baš tu prekrasnu majicu, ručni rad, s acidnim šarama, koju ona nosi baš sada. Baš sada - to je 18 mjeseci poslije te noći, što nije tako teško izračunati, ako znate dob djeteta i uobičajeno trajanje trudnoće u ţenki vrste homo sapiens — ako, naravno, još uvijek vjerujete da ta vrsta stvarno postoji.

A prije godinu dana, jedne jednako takve zimske depresivne večeri, Marina je jednako tako sjedila na podu, prekriţivši noge, navu- kavši majicu preko okruglog trbuha, i govorila da je dječak unutra neprijatelj, i uz to još nekakav Kinez, kao i njegov tatica.

- A zašto ga nisi nazvala? - upitala je tada Ksenija.

- Nemam njegov broj telefona — odgovorila je Marina - svoj sam mu ostavila, a njegov nisam uzela. Ustvari, on mi ga je napisao, ali sam ga zaboravila na stolu u kuhinji, jer sam se pravila glupa, a kako i

ne bih kad smo toliki posao odradili, pa vidi što smo stvorili za jednu noć, dječaka, četiri

sata smo naporno radili, oboje se kupali u znoju.

- Kako to da nisi koristila kontracepciju?

- Ma, bila sam tako glupa - odgovorila je Marina — koja glupača. Prva dva puta sam se zaštitila, a zatim je ponestalo prezervativa, a on nije više bio toliko ukrućen pa sam rekla, neka, moţe i tako, jer sam bila jako napaljena. Uz to, čula sam da je vjerojatnost da se zatrudni poslije treće ejakulacije za redom jako mala. I ujutro sam svakako htjela uzeti onu pilulu za jutro poslije, ali sam bila toliko glupa da sam kod kuće odmah pala na krevet i zaspala, a zatim sam na sve to zaboravila, čak i na njegov broj telefona na kuhinjskom stolu, ali svejedno ga ne bih nazvala, pa ni on nijednom nije okrenuo moj broj. Eto, sad kad sam već bila toliko glupa da sam zatrudnjela, sama se trebam snaći, zar ne?

- Dobro što je bio zdrav - govorila je Ksenija - inače sada ne bi bila trudna, nego HIVpozitivna.

- Ne gnjavi, ja tebi ne govorim da će ti neki tvoj sadist ljubavnik jednom prerezati grlo.

- Ti to ne govoriš?! Pa ja od tebe svaki put to čujem!

- A zato me zauzvrat sada moţeš plašiti da ću umrijeti pri porodu.

- To mi ne pada na pamet. Rodit ćeš prekrasnu bebu, zdravu i jaku.

Prije godinu dana one su tako razgovarale, a na kraju je tako i bilo. I evo bebe, zdrave i jake, puţe po bijelom tepihu, kao po leđima polarne medvjedice. Da, medvjedice, a ne medvjeda, jer to je mamin tepih, mamina soba, mamin stan, mamin Kinezić, mandarinčica, narančica, tko je moj slatki dječačić? Zato sam i napravila tetovaţu zmaja, govori Marina, da imam neki znak Istoka. Ako već imam sina Kineza, onda sam i sama već pomalo Kineskinja, zar ne? Ne brini se za crvenu mrlju, proći će do ljeta, sad je svejedno, osim tebe nitko je drugi neće vidjeti.

Ajme, govori Ksenija, kako to misliš nitko drugi? A gdje si ti izgubila sve svoje muţjake, ljubavnike sa svih strana zemaljske kugle, svih dobi i svih boja koţe, s kojima ti je bilo zanimljivo, jer takve još nisi probala? Zar si iscrpla sve kombinacije, zar si imala svakoga, baš svakoga koji postoji na ovom svijetu, čak i stogodišnjeg Afroamerikanca s kapi eskimske krvi, plod kraćeg boravka na Aljasci uoči Prvoga svjetskog rata, iz odreda mornaričke pješadije, kako ih ono ondje zovu Englezi - morski tuljani? Polarni medvjedi? Samo se ti smij, odgovara Marina, ja sam pronašla najvaţnijeg muškarca u svom ţivotu, pogledaj ga samo, pasi oči na njemu. On je najbolji i najljepši na svijetu, pogledaj to lice, pogledaj mu jaja, pogledaj mu kurac - ni u jednog kojeg sam susrela nisam vidjela tako lijepa jaja i tako lijep kurac. A znaš da sam ih dosta vidjela.

Zaista, dosta si ih vidjela, znam. I što ti se to dogodilo, zar ti se zjenica umorila od gledanja, zatamnjela ti se očna leća, ugasio ti se pogled, što li? Gdje je ona Marina s kojom nije bilo ugodno ići u goste jer bi odmah počela snimati s kime će se poseksati u kupaonici? Gdje je ona Marina koja je brojila svoje ljubavnike, kao što drugi ljudi broje ovce i slonove, kad nije mogla spavati i svaki put bi zaspala, a ne bi uspjela izbrojiti do kraja? Gdje je ona Marina koja je znala sve o seksualnim sklonostima svakog muškarca u Moskvi i iz onih zemalja čiji su avioni slijetali na aerodrom Seremetjevo? Gdje je ona Marina koja me s petnaest godina upoznala s Nikitom, čim je

saznala da sam ja - za Igru? Gdje je ona Marina koju sam toliko voljela da sam zbog nje htjela postati muškarcem na jednu noć?

Ona sjedi na podu, prekriţivši noge, u ručno izrađenoj majici ljubavnika iz Kalifornije, s acidnim šarama na tkanini koje poput sunčanih zraka izlaze iz njezina trbuha, i s acidnim šarama na monitoru poput blagoslova cybernetskih bogova, a maleni Gleb puţe u blizini, poput boţanstvene eskimske bebe puţe po leđima Velike majke medvjedice.

11. Ţivot prolazi, razmišlja Olja, vrijeme leti, već mi je trideset pet godina. Prije osam godina preselila sam se iz Pitera36 u Moskvu. Prije godinu dana kupila sam stan. Osam minus jedan jednako je sedam, dakle sedam godina sam se vucarala po tuđim kućama, od toga dvije u istom stanu s Vladom i cijelom hordom njegovih prijatelja koji su se stalno mijenjali. Dakle, sedam minus dva jednako je pet. Pet godina samoće, pet godina sama svoja gazdarica. Pet plus jedan jednako je šest. Znači, ipak je to šest godina, budući da sam sama i u vlastitom stanu, a od broja jedan ne moţeš ništa dobiti, što god učinio.

Brojevi su moja struka, razmišlja Olja povlačeći dim iz cigarete u dugi cigaršpic. Odakle tolika ljubav prema znamenkama u djevojke s humanističkih znanosti iz intelektualne petrogradske Obitelji? Moţda je stvar u šahu? Ipak sam dospjela do drugog stupnja. Dobro sam znala izračunati poteze. Crni i bijeli kvadrati, slova horizontalno, brojevi vertikalno.

Brojevi su moja struka. Počela sam kao knjigovođa, bila sam IT- -menadţerica, i sad evo već tri godine radim kao izvršna direktorica, suvlasnica male tvrtke. Financijske bujice ne razlikuju se mnogo od računalnih mreţa, znamenke se slaţu u brojeve, brojevi se ugrađuju u kolone, kolone se slaţu u tablice, jedinice i nule marširaju kroz kabele, na izlasku se pretvarajući u slike, riječ ili drugu znamenku. Sve to zove se financijski obračun; sve to zove se internet. Mjesto gdje se financije susreću s internetom, to je ona točka gdje se ja nalazim.

Ta točka gdje se sad fizički nalazim zove se: Jamice37. Imaju najjeftiniji japanski ručak u Moskvi, stoji 149 rubalja. Brojevi su moja struka, ne napuštaju me čak ni za vrijeme ručka.

Ksenijica ima dvadeset tri godine, meni je trideset pet, znači da je mlađa od mene dvanaest godina. Da sam zatrudnjela poslije prve menstruacije, moja bi kći sada imala točno toliko godina.

Da sam imala kćer, voljela bih kad bi sličila na Ksenijicu. Naravno, da sam rodila kćer, a ne sina.

Zvala bi me „mama”, a ja bih je gladila po glavi i govorila ne brini se, Ksenijice, sve će biti dobro, znaš

to, volim te. Gladila bih je po raščupanoj crnoj kosi, jer jako je vaţno, to da te netko voli.

Kad sam imala dvadeset tri godine, nisam to još shvaćala. Ĉinilo mi se da na svijetu ima kudikamo vaţnijih stvari od ljubavi jedne ţene prema drugoj. Na primjer, ljubav muškarca prema ţeni ili ţene prema muškarcu. Ipak, Vlad mi je već tada očitao lekciju, objasnivši mi da mnogo vrijedi i ljubav muškarca prema muškarcu. Vlad je stariji od mene pet godina. Dvadeset tri plus pet jednako je dvadeset osam. On je „izašao iz ormara” kad mu je bilo dvadeset pet, znači da sam ja već tri godine prije toga znala da je moj brat homoseksualac. Dakle, od moje dvadesete godine.

Voljela bih da imam kćer poput Ksenijice, ali to je nemoguće. Prvi put sam spavala s muškarcem kad mi je bilo dvadeset dvije godine. Bila sam toliko zaljubljena da od te ljubavi i izgubljenosti u njoj nisam koristila kontracepciju. I da sam tada zatrudnjela, moja bi kći sad imala dvanaest godina. Isto koliko sam ja imala kad se rodila Ksenijica.

Evo, prolazi ţivot, razmišlja Olja, vrijeme kao da leti. Griša i Ko- stja više ne razgovaraju, a jutros su mi poslali račun za reklamu koju su vrtjeli na stranici Grišina holdinga i taj mi se račun nije svidio. Brojevi su moja struka i ja ne trebam kopati po dokumentima iz prošlog mjeseca kako bih utvrdila da nešto ne

valja s tim računom. Poslije ručka vratit ću se u ured i nazvati Grišu, upitati ga što se dogodilo,

gdje su nestali interni popusti, zar moja trgovina više nije dio njegova holdinga - i bit ću spremna čuti da nije, da dok god 37,5% dionica pripada Kostji, moja trgovina nije dio njegova holdinga i znači da ćemo mi platiti isto koliko i svi. Mi ćemo platiti isto koliko i svi. To jest, ja ću platiti isto koliko i svi. Već unaprijed znam da ću to čuti. Brojevi su moja struka i zato već unaprijed znam što će mi reći ljudi, koji pišu te znamenke. Poznavajući brojeve, poznajem i ljude. Ali, ne poznajem sve.

Ovaj tjedan pitala sam Ksenijicu za Tog Ĉovjeka, Krupnog Investitora, ali Ksenijica ništa ne govori, kao da je zaboravila na to ili ništa nije mogla saznati, a ja znam da će mi biti teško ponovno o tome početi priču. Gledam je, tamni kolutovi ispod očiju, izgrizeni nokti, gotovo do mesa. Jadna Ksenijice, što se događa s tobom? I još ti samo ja trebam sa svojim poslovima. Ma, već ću se ja nekako snaći. Ovako ili onako.

Jer svaka od nas ima svoje trenutke, kada shvati da nešto nije u redu s ovim svijetom koji nas okruţuje. I sve svoje snage ulaţeš u to da ne plačeš pred ljudima. I tu se svatko drţi kako zna.

Brojevi su moja struka, oni me smiruju. Moja kći bi sada imala isto godina koliko sam ja imala kada se Ksenijica rodila. To bi značilo da Ksenijica ipak biva, nekim pomalo nestvarnim načinom, mojom kćerkom, pa i na jedan kratak trenutak.

Evo prolazi ţivot, razmišlja Olja, vrijeme kao da leti. Jučer je Vlad napunio četrdeset godina, imao je veliku proslavu...

Išla sam s njim u kupovinu u trgovinu Ašan, govori ona, išla, jer me on tako zamolio. Kupili smo toliko stvari da su nam na blagajni izdali račun od jednog metra i šezdeset centimetara. Zatim smo nakrcali auto do krova i sve odvezli k njemu u stan. Dobra sam sestra, Ksenijice, znaš to.

Sve sam skuhala, stavila na stol i tada su počeli dolaziti gosti, njegovi gosti, razumiješ, boemi, stalni gosti Mix-klu- ba, kazališne zvijezde, DJ-i,VJ-i, i ne znam tko sve ne. Trideset osam ljudi, čak i više nego što je sam Vlad računao. Trideset osam plus dva jednako je četrdeset, poput broja njegovih godina, čudno, zar ne? I svih tih trideset osam ljudi je gledalo kroz mene, ne, ne, svih trideset devet, jer me i Vlad ignorirao. I to zato što sam s nekima od njih nekad ţivjela u istom stanu! Da, istina, ni ja se točno ne sjećam s kim sam od njih ţivjela. I ne misli da su ondje bile samo tetkice, ne, bilo je i straight muškaraca, neki su doveli i prijateljice. Ali svi su oni gledali kroz mene, kao da sam konobarica u skupom restoranu. Kao da sam se podijelila na tih trideset devet ljudi i kao da sam poput kipa stajala pokraj svakog stolnog pribora. Moţeš li zamisliti koliko me sve to povrijedilo?

Jučer navečer sam izašla na balkon koji je kroz otvore zapuhivao hladni prosinački vjetar i, pod izlikom da ţelim zapaliti, uzela mobitel i utipkala Ksenijičin broj. Naravno da ga znam napamet, brojevi su moja struka, on je na mome mobitelu stavljen pod broj „2”, zato što je na broju „1” Oleg, a telefon Vlada pod brojem „3”, iako sve te brojeve pamtim i bez toga. Dobro pamtim brojeve, što nije čudno budući da je to moja struka. Bila si trenutačno nedostupna, Ksenijice, i zato ti sada neću pričati o tome kako sam stajala na hladnom, ostakljenom balkonu, pripijajući se čelom uz prozorski okvir, jecajući od povrijeđenosti. Voljela bih da mi je netko stavio ruku na rame, pogladio me po glavi i rekao ne brini, Oljice, sve će biti dobro, znaš to, ali razdvajalo nas je dvanaest godina i nekoliko kilometara ledenog zraka, promrzlog betona i moskovske zemlje koja je, poput rođendanske torte, napunjena cijevima vododvoda, podzemnim komunikacijskim kanalima, telefonskim kabelima i optičkim vlaknima internetskih linija kroz koje trče nule i jedinice, pretvarajući se na izlazu u slike, slova i druge brojeve.

Sve naše snage ulaţemo u to da ne plačemo pred ljudima. Obrisala sam suze i vratila se u kuhinju oprati posuđe. Vlad me tako zamolio, još od djetinjstva nije volio kućanske poslove iako ima gejeva

koji vole raditi kućanske poslove, ali eto, ja nisam imala tu sreću. Vratila sam se u kuhinju oprati posuđe, a sad, dok sjedim za niskim stolićem u Jamicama, ne govorim Ksenijici o tome da sam birala njezin broj na hladnom prosinačkom balkonu, samo je pitam zašto se Vlad tako ponaša prema

meni? Moţda zato što je on — tetkica?

Ksenijica se nasmiješi, odmakne meso, uzima štapićima sushi. Ĉuj, Olja, govori ona, barem ti nemoj biti homofob. Svi znamo hrpu pedera koji se savršeno normalno odnose prema ţenama, zapravo gotovo na najljepši mogući način. A tvoj brat, tvoj brat je običan pokvarenjak, oprosti na iskrenosti. Talentirani redatelj, svjetski čovjek, kako god ti drago, ali svejedno je običan pokvarenjak dominantnog tipa, zato nemoj reţati na pedere, oni su odlični momci. I uopće nije istina da se oni boje ţena, inače im ti ne bi dopustila da s tobom kao s kakvom krpom brišu pod.

Pitam se, da rodim sina, bi li on bio gej? Znam da to nije nasljedno, a posebno ne od ujaka s majčine strane, ali moţda loš primjer moţe biti lako zarazan. Oh, zašto sam kazala loš? Ksenijica je u pravu, joj, kako mi je neugodno. Jednostavno - drugačiji. Drugačiji primjer lako moţe biti zarazan. Eto, to je politički ispravan izraz, istina.

Kao da čita moje misli, Ksenijica se nasmije, govoreći kako politički korektan izraz s tim nema nikakve veze. Ona je saznala za homoseksualce u otprilike istoj dobi kao i kad je saznala kako se jebu muškarci i ţene, i to iz istog izvora.

Da je ona moja kći, ona ne bi provela svoje djetinjstvo čitajući AIDS info: i kad sam se oprostila s djevičanstvom i dalje sam smatrala te novine ekstremno vulgarnima i prostačkim, da, iskreno rečeno, tako mislim i sada. Kad bi Ksenijica bila moja kći, ne bih joj davala da čita svakakve gadarije, ali zato bih je naučila voljeti stihove.

Mama je oduvijek voljela stihove i još uvijek ih voli. Intelektualna lenjingradska obitelj, tata bivši vojnik, mama - profesorica njemačkog jezika. Tata joj se uvijek rugao govoreći kako bi bilo bolje da se nauči bolje kuhati nego da spreţe njemačke glagole. Tata je umro prije tri godine, a mama... mama je u Piteru, a ti stihovi, koje ona tako voli, nekako mi se više ne sviđaju kao prije. Rijetko je zovem. Dobro je što je Vlad ne zaboravlja zvati. On je vjerojatno bolji sin nego što sam ja kći, bez obzira na njegov neuredan način ţivota i neprekidno mijenjanje partnera.

Shvati me, govori Olja, nikoga nemam od Obitelji osim njega. Tata je umro, mama je u Piteru i, iskreno rečeno, ne znam o čemu bih pričala s njom. Ona me stalno ispituje planiram li imati dijete, tim više što imam vlastiti stan u Moskvi. Kao da mogu dobiti dijete sa stanom.

Recimo, s telefonskim kabelom ili ţicom.

Olja vidi kako se Ksenijica nasmiješila na te riječi i njezine tamne oči postaju još tamnije, kao da se unutar njih otvorio tunel kroz koji propadaju Oljine riječi kako bi se pretvorile u oblike ili sjećanja, kao što se nule i jedinice pretvaraju u slike ili slova. Olja više voli ne znati što se događa na dnu tih bunara. Ne ţeli ona znati s kojim je sve drugim primjenama telefonske ţice ili kabela Ksenija upoznata, i zato još jednom ponavlja: „Shvati me, nikoga nemam od Obitelji osim njega.”

- Samo ne smiješ dopustiti da se tako ponaša prema tebi.

- On je moj brat - govori Olja - on se oduvijek tako ponašao prema meni, znaš to, još od našeg djetinjstva.

- Zato što nisi mazohistica - govori Ksenijica. - Kad bi jednom tjedno dopustila da te sveţu i izbičuju tom istom telefonskom ţicom, ostalih šest dana više nikomu ne bi dopustila da briše pod s tobom.

Pitam se, pomisli Olja, kad ona to kaţe, brisati pod s. tobom, misli li to doslovno? Na trenutak ona zamisli golu Ksenijicu kako leţi na leđima i nečiju čizmu kako briše đon o njezine ukrućene bradavice. Kako odvratno, Boţe dragi, zadrhti Olja i uzima gutljaj zelenog čaja kao da joj se odjednom grlo osušilo. Ona se boji boli, ali voli Ksenijicu i nije joj ugodno razmišljati o tome kako Ksenijici netko nanosi bol. Šest dana, govori Ksenijica, no Olja to odmah preračunava u sate, jer i najduţe i najraznovrsnije bičevanje moţe potrajati samo nekoliko sati, moţda tri, ma, evo, recimo pet.

Znači, moramo oduzeti tih pet sati od dvadeset četiri sata i to pomnoţiti sa sedam.

Dvadeset četiri sata puta sedam, objašnjavala mi je jednom Ksenijica, to je jedna vrsta ugovora. Po tom ugovoru submisivni partner, ,,sub” ili „rob”, daje se na raspolaganje dominantnom partneru („Gospodaru” ili „Vlasniku”) dvadeset četiri sata svih sedam dana u tjednu. Takve ugovore nisam imala prilike sastavljati jer se moja struka, iako povezana sa znamenkama, nalazi ondje gdje se financije susreću s internetom, a ne ondje gdje se bol susreće s uţitkom. I iz te točke, gdje se nalazim ja, ne moţe se vidjeti ta druga točka gdje se katkad nalazi Ksenijica. I da, iskreno rečeno, strah me i pogledati na tu stranu, strah me i nije mi ugodno.

Pitam se, pomisli Olja, povlačeći dim iz cigarete u dugi cigaršpic, da je Ksenijica moja kćerka, bi li me jednako tako učila ţivotu, kao sada? Bi li me nagovarala da idem s njom plesati boogiewoogie u klub u Kropotinskoj ulici? Bi li mi objašnjavala neke stvari o seksu koje ja još uvijek ne znam, iako sam dvanaest godina starija od nje? Ako preračunamo proţivljene godine u muškarce koje smo imale, bojim se da bi moj broj bio mnogo manji. Iz toga proizlazi da sam prije ja Ksenijičina kći, ako ćemo računati dob po broju muškaraca, iako nikad nismo radile takve račune. Ma za to ne treba nikakav račun, sve je jasno: Olja je nevina ovčica koja se jedva riješila djevičanstva, a Ksenijica je iskusna ţena, riznica mudrosti, bunar poroka.

Dakle, proizlazi da je moţda i dobro što Ksenijica nije njezina kći, iako joj nije jasno na koji bi drugi način ona mogla dobiti drugu kćer, pa ne moţe dobiti dijete od vlastitog stana, bez obzira na to što se on nalazi kraj metroa Sveučilište, od stana za koji će morati otplaćivati kredit još osam godina. Osam godina, eto kako prolazi ţivot, vrijeme kao da leti.

Za osam godina Ksenijica će također imati vlastiti stan, svoju tvrtku ili barem dobar posao.

Mala raščerupana crna paunica koja će postati kraljica u osmom horizontalnom redu.

Dobivaju račun koji Olja automatski provjerava, iako zna da tu ne mogu pogriješiti. I tek tada Ksenijica govori: - Ĉuj, htjela bih te zamoliti da mi provjeriš neke brojeve. Vadi iz torbe proziran fascikl i dodaje ga Olji.

- Da provjerim brojeve... napravit ću to sa zadovoljstvom — govori Olja - brojevi su moja struka, znaš to. A što je to, Ksenijice? Internetska stranica za neke informacije?

- Specijalan projekt - govori Ksenijica - dopuna našeg Večera.

Dobro je, pomisli Olja, sad bih joj mogla spomenuti ono. Ne, nemoj odmah, uzmi najprije fascikl, pogledaj što je unutra.

- Politika? - upita ona - Izbori?

Mi gradimo imaginaran svijet, govori u sebi Olja, imaginarni svijet od brojeva, kabela i bliještećih monitora. Politika, izbori, internet, banner reklame, klikovi i promet. Imaginaran svijet, ţivot ne za pravo.

- Ne - odgovara Ksenijica i kima glavom tako da pramenovi njezine kose počinju letjeti oko

sljepoočnica. - Ne - odgovara ona - nije politika, prije kriminal. Ţelim napraviti specijalan projekt o moskovskom manijaku. Ĉini mi se da je to kudikamo vaţnije od bilo kojih izbora.

Kudikamo vaţnije od bilo kojih izbora, da, Olja zna da Ksenijica stvarno tako misli. Ne ţali se na imaginarnost svoga svijeta, rekla joj je jednom Ksenijica, jesi li sigurna da ţeliš vidjeti pravi?

Znam kako, mnogo puta sam te savjetovala. Bol ne poznaje laţ.

Prozirni fascikl stoji između njih na niskom stoliću.

- Sutra ću to napraviti, u redu? - govori Olja, ali ne pruţa ruku.

Ksenijica kimne glavom, i tada Olja upita: - Ĉuj, sjećaš se, zamolila sam te da se raspitaš o jednom čovjeku...

- Naravno - odgovara Ksenijica - naravno, sjećam se. Traţila sam po webu, zatim na Googleu,

nema ništa o njemu.

Na Googleu si traţila, pomisli Olja, to sam već i sama napravila. Brojevi su moja struka, a Google je najbolja traţilica na webu, ali, usprkos tome, on moţe pronaći samo ono što je na internetu. A Taj Ĉovjek - on sve taji, njegovo prezime nećeš naći ni u novinama ni na

Kompromat.rux.

- I ja sam ga proguglala - govori Olja - ali sam mislila da ćeš se ti raspitati preko svojih veza...

- Naravno - odgovara Ksenijica - oprosti. Trenutačno prolazim kroz teško razdoblje u ţivotu, ne znam ni gdje mi je glava. Pitala sam, nitko ništa ne zna. No, još ću priupitati Pašu, kad budem s njim razgovarala.

- Hvala - odgovara Olja - hvala, i oprosti što te gnjavim, samo, to mi je jako vaţno i hitno.

Da je ona moja kćer, pomisli Olja, ja bih se, kao i sada, ustručavala raditi pritisak na nju.

Jednako tako bih govorila hvala, oprosti što te gnjavim, ali joj nikako ne bih dopustila da radi projekt o ubojici koji djevojkama reţe grudi i probada im oči. Ali, ona nije moja kći i sve što mogu napraviti jest uzeti taj fascikl i spremiti ga u torbu.

- Ne, hvala tebi, Olja - odgovara Ksenijica i ustaje.

Vani pada snijeg, kao u japanskom filmu.

12.

Lijepo je ubijati zimi. Posebno ako noću padne snijeg i na zemlji ostavi najnjeţniji bijeli pokrivač. Stavljaš na njega nago, svezano tijelo. Krv iz posjekotina brţe teče na hladnom zraku, a zajedno s krvlju izlazi i toplina iz tijela. Ako ti se posreći i ona ne umre brzo, uspjet će još vidjeti kako se tvrdom opnom leda pokriva ono što je još do maloprije teklo u njezinim ţilama. Crvena na bijeloj, nema ništa ljepše od toga.

Govore da je smrt od hladnoće poput sna. Stavit ćeš njezinu glavu na svoja koljena. Gledat ćeš kako počinje tamnjeti u njezinim zjenicama, kako se zatvaraju njezine oči. Njeţno ćeš gladiti njezinu zaleđenu koţu. Povremeno ćeš je buditi ubodima noţa, ubodima koji će joj paliti koţu, izazivajući u njoj drhtaje boli, nakratko je vraćajući u ţivot. Pokušat ćeš uloviti u njezinim očima posljednje iskre svijesti. Tiho ćeš joj pjevati uspavanku. Dirat ćeš joj čelo ondje gdje je tebe dodirivala majka u djetinjstvu, kad si bio bolestan, provjeravajući imaš li temperaturu. Ponavljat ćeš taj pokret i kasnije, nakon mnogo godina, provjeravat ćeš, osjećat ćeš pod prstima koţu koja će svakim tvoj im dodirom postajati sve hladnija, kao da je Snjeguljica obavija svojim disanjem.

Primijetit ćeš da tvoj i udarci više ne izazivaju drhtaje u njezinu tijelu. I tada ćeš moći razrezati konopce, skinut ćeš joj brnjicu, sjesti pokraj nje i plakati, gledajući kako se tvoje suze miješaju s krvlju koja se već počinje lediti.

Lijepo je ubijati u proljeće. Posebno kad lista prvo lišće i kad se šuma, koju gledaš s prozora, počinje pokrivati njeţnom zelenkastom navlakom novoga ţivota. U takve dane dobro je nabrati svjeţe grančice vrbe, pune proljetnog soka, a zatim se spustiti u duboki podrum, gdje te ona već čeka, raspeta s pomoću konopa između poda i stropa. Izvadit ćeš joj brnjicu, dopustiti joj da vrišti, nekoliko puta prošetati oko nje, a zatim zadati prvi udarac. Jedan krik za drugim i postupno će njezina bedra, leđa, trbuh i grudi pokriti mreţa oţiljaka, crvenkasta navlaka krvi.

Zatim ćeš olabaviti konope, staviti je na svoja koljena, nagnuti se i upitati je, gledajući u uplakane oči, kako se zove. Jako je vaţno znati ime djevojke, kako bi je mogao zazvati kad bude odlazila i tako je što dulje odrţati na ţivotu.

Govore da u Kini bambus raste toliko brzo da bi se njegove mladice, kad bi čovjeka svezali za zemlju, za jednu noć probile kroz njegovo tijelo. Volio bih kad bi proljetna trava imala isto takvu snagu, tada bi se novi ţivot i nova smrt mogli stopiti u jedno. Poput cvjetova, crvene bi se kaplje smrznule na širokim listovima visibaba koje bi procvjetale u njezinim preponama, smrznule bi se u ţućkastim cvatovima maslačaka koji bi izrasli između grudi, već zdrobljenih u navali gorkog pelina. Tako bi ona leţala još ţiva, među cvjetovima koji bi izbijali kroz nju cvjetajući, a njezin bi se posljednji uzdah pomiješao s njihovim proljetnim mirisima.

Lijepo je ubijati ljeti. Nago tijelo najprirodnije je ljeti - najprirodnije i najnezaštićenije. U dvorištu ćeš zabiti desetak klinova u zemlju, iznijeti onesviještenu djevojku iz podruma, i to brzo, ne dopuštajući joj da se osvijesti, svezat ćeš je, rastegnuvši joj noge i ruke što je više moguće. Ne smiješ zaboraviti dobro provjeriti brnjicu, jer ljeti svagdje ima ljudi i sigurno će se naći neki dobrotvor koji će, čuvši vriskove, pokucati na vrata visoke ograde i upitati što se događa.

Tada bi ga uhvatio za ruke i poveo do mjesta gdje leţi djevojka. Leţi gola, kao da je na

nudističkoj plaţi. Ona zna da će uskoro umrijeti. Zapovjedio bi mu da čučne i zagleda joj se u oči-. Evo kako izgleda uţas, rekao bih mu ja, evo kako izgleda očaj, koji se toliko nagomilao da ga moţeš dotaknuti. Ne boj se, pruţi ruku, dodirni skliske, suzne loptice njezinih očiju. Ako ţeliš, poklonit ću ti jednu od njih za uspomenu.

No, ako je brnjica dobro pričvršćena, ona neće moći vrištati i jedino ćeš joj ti moći gledati u oči. Osluškivat ćeš drhtaje tijela zategnuta ţicom, koje tako vidljivo reagira na svaki novi udarac, na svaku spiralu šare koju joj povećalom ţigošem na koţu. Sunce toliko prţi, njegova vrućina toliko je blizu da je ono mora dodirnuti. Meso se počinje guliti, pred tvojim očima počinju tamnjeti roza kvrţice bradavica. Njezin klitoris ispada, više se ne moţe sakriti ni u šipragu obrijanih dlačica, ni u kapuljači od koţe, koja je unaprijed odrezana.

Ne zaboravi obrisati znoj s čela, nemoj da joj on padne u oči, pusti je da vidi nebo, sunce i zeleno lišće. Unaprijed pripremi vlaţan ručnik, prisjeti se kako te je mama liječila kad si bio bolestan. Obriši znoj s čela, zagledaj joj se u oči, pokušaj pronaći u njima iskru svoje dječje tuge.

Lijepo je ubijati u jesen. Krv se ne primjećuje na crvenom lišću, ţuto lišće plovi po grimiznocrvenim lugarcima, poput malenih brodova. Sveţi je za drvo, opremi se strelicama za pikado, zaigraj s njom Sv. Sebastijana39. Zapamti: strijela će se prije svega zabiti u grudi i nema šanse da pogodi čelo.

Ako ţeliš, ostavi je svezanu cijelu noć. Ujutro ćeš je pronaći smrznutu, no još uvijek ţivu.

Odveţi je s drva, odvedi u topli podrum, skini brnjicu s usana izderanih od nijemih krikova.

Pusti je da plače, nahrani je doručkom koji si sam pripremio, a zatim je njeţno uzmi, kao da je to tvoja prva bračna noć na koju si čekao pune dvije godine. Poliţi kaplje krvi s tragova koje su ostavile tvoje strijele, u nekom smislu to su prave Amorove strelice. Kada svršiš, ponovno je zaveţi, odvedi u dvorište i sve ponovi.

Jesen je doba polaganog umiranja. Nemaš se kamo ţuriti. Lišće će se osušiti, grane drveća će ogoljeti, olovni oblaci plovit će nebom. Jedne vlaţne, kišne noći izađi na dvorište, pođi do onesviještenog tijela koje beznadno visi na konopima, pogledaj što je ostalo od ţene koju si ovamo doveo prije mjesec dana. Ako ti se posreći, ona će preţivjeti svakodnevno raspeće između grana stare jabuke. Preţivjet će udarce strelica, njeţnu, gušeću ljubav u podrumu, tvoj hrapavi jezik koji oblizuje njezine svjeţe rane. Uzmi grumen zemlje nabubren od kiše, razmaţi tu prljavštinu po njezinu izmrcvarenom tijelu. I tako ćemo svi, prije ili poslije, završiti u toj zemlji.

Pogledaj je posljednji put, skini joj brnjicu, ponadaj se da će šum kiše utišati njezine posljednje krikove. Uzmi noţ i ubij je s još nekoliko uboda, ubij je dok još nije počela zima.

Eto tako izgleda moj kalendar. Moja godišnja doba. Poput slika s izloţbe.

Volio bih napisati takvu knjigu. Prekrasnu i gorku knjigu gdje bi se ljepota prirode i ljepota smrti stopili u jedno. Ali, ţao mi je, ne mogu to napraviti, jer sve to što sam vam ispričao je jedna obična laţ.

Ubijajući, ne razmišljaš o godišnjim dobima. Ubijajući jednostavno ubijaš. A unutar tebe je samo uţas.

Uţas i uzbuđenje.

13.

- Izraditi takvu stranicu je igrarija - piše preko chata Olja. - Ako imate blog engine, to je posao od

tri dana, uključujući i dizajn.

- Imamo ga - odgovara Ksenija - na Večer.ruu postoji nekakav, ali moţemo ga i tu ugraditi.

- Ne razumijem odakle ćeš uzimati sadrţaj? Najprije ćeš iskoristiti ono što je Lenta pisala o toj nakazi, a zatim ćeš objaviti na stranici sve intervjue koje iščeprkaš iz medija. A zatim?

- Trebamo od te stranice napraviti mjesto kamo će se slijevati sve informacije - smjelo tipka po tipkovnici Ksenijica - mjesto gdje će svoje članke moći objavljivati ljudi koji se smatraju stručnjacima u tim područjima.

- Stručna stranica?

- Pa da. Stranica za stručnjake koja će imati posebno naglašenu društvenu komponentu.

Sistem foruma, blogova, chata.

- Misliš li da će ljudi posjećivati stranicu?

- Naravno da hoće.

- O. K., jedan put će doći zbog bannera ili zbog linkova, no što će ih natjerati da se ponovno vrate? O čemu će raspravljati na forumima?

- O psihološkom portretu navodnog ubojice, o sličnim slučajevima u povijesti, o mogućim motivima... ima još mnogo toga!

- Ti idealiziraš naše korisnike. Sve što si nabrojila teme su za stručne stranice. Obični čitatelj

će doći na forum samo zbog jednoga: da napiše što se treba napraviti s tim čovjekom kad ga uhvate.

- Dobro. Ako je tako, forum otpada. Ali mislim da ta stranica moţe postati mjesto gdje će

društvo razgovarati s drţavnim organima. Policija će moći preko stranice upozoravati Moskovljane, ljudi će moći govoriti o nekim svojim sumnjama, traţit će poduzimanje nekih mjera...

-Ti si idealistica.  Kako si došla do zaključka da drţavni organi ţele razgovarati s društvom?

-  Drţavni organi moraju iskoristiti sve moguće kanale uz pomoć kojih bi mogli dobivati

potrebne informacije. Stranicu neće zatvoriti niti će nam je oduzeti. To bi izazvalo preveliku frku kod njih jer bi nam morali davati intervjue i pisati medijska izvješća. Osim toga, privući ćemo dobrotvorne i neprofitne organizacije: pomoć psihologa za rodbinu ţrtve, prikupljanje sredstava za one kojima novci još mogu pomoći, obavijesti o nestalima bez traga... Moje novinarsko iskustvo mi govori da sadrţaja neće nedostajati.  - O. K. Ako je tako, onda će tvoja stranica ući u program vijesti. I dobivat ćeš svakodnevno

pet do sedam tisuća jedinstvenih korisnika.

- Super! Bit ćemo među prvih deset na Rambleru!  -  Zatim ćemo početi prodavati reklamu i od toga napraviti komercijalni projekt.

- Hoćemo li mnogo prodati?

- Od bannera nećeš mnogo zaraditi. Ali ciljana reklama je zaista vau!

- A odakle je moţemo uzeti?

- Od svih fitness centara koji imaju barem nešto slično tečajevima samoobrane za ţene; od

online knjiţara koje prodaju knjige tipa sto najpoznatijih ubojica našeg vremena; od CD-a i DVDa, poput Murder Ballads41 ili Kad jaganjci utihnu. Od promocije svakog no vog filma o manijaku koji, čini se, izlaze svaki mjesec. Od dućana koji trguju oruţjem za samoobranu. I sigurno sam još nešto zaboravila spomenuti.

- Misliš li da se sve to realno moţe postići?

- IMHO42 - da. Ti skupi materijal, a ja ću preuzeti na sebe klijente.

- Odlično, napokon ćemo raditi skupa!

- Kao u dobra stara vremena.  - O. K., moram samo još razgovarati s Pašom.

Medium, govorio je jednom Marshall McLuhan, is the message. U prijevodu, medij je sredstvo distribucije informacije, vaţnije od informacije same. Ili, ako posloţimo riječi na drugi način, poslanik jest poslanica. Marshall McLuhan bio je kanadski znanstvenik koji se bavio proučavanjem sredstava komunikacije. On je odavno umro i u svojoj poznatoj frazi mislio je na televizor. Bilo bi zabavno čuti što bi rekao kad bi vidio internet. No, Marshall McLuhan sada šuti i ne moţe čak ni saznati je li se ispunilo njegovo proročanstvo. I tako je prije pola stoljeća on prorekao da će mjesni dijalekti odumrijeti s pojavom nacionalne televizije. A evo, prošlo je već pola stoljeća, a što se dogodilo? Mjesni dijalekti su ostali isti - i to ne samo u Rusiji nego i u Americi, gdje ima kudikamo više televizora. Samo to bi trebao biti dovoljan razlog da se Marshalla McLuhana, kanadskog znanstvenika, zauvijek zaboravi.

Ali, znam ja dobro naš posao, tu se ne cijeni točnost proročanstva, već jasnoća formulacije misli, zvučnost ideje. Forma jest sadrţaj, poslanik jest poslanica, ruţa jest ruţa i jest ruţa.

Radim kao novinar već deset godina i, ako ništa drugo, imam osjećaj za ideje. Nije da stalno smišljam neke genijalne ideje, ali zato u tuđim idejama plivam kao riba u vodi. I evo me ovdje. Večer je, sjedim u restoranu Grablje (bajkovit dizajn i jednako tako bajkovito niske cijene), večeram sa svojom šeficom Ksenijom i odmah shvaćam što joj je na umu. Taj specijalni projekt - to će biti prava bomba. Zato što moţemo uzeti iz ţute štampe njihovu temu i preraditi je tako da ljudima ne bude neugodno dolaziti ovamo. Stvorit ćemo sredinu gdje će se oni moći druţiti, gdje će moći izraţavati svoje skrivene strahove i skrivene ţelje. Sredina i jest posrednik, kao što Marshall McLuhan nije rekao. Ksenija govori — posrednik između drţavnih organa i društva, ali ja mislim da je ona posrednik između svakoga od nas i naše skrivene mašte.

Radim kao novinar evo već deset godina i većina mojih nadređenih čvrsto vjeruje da je novinarstvo jedan oblik PR-a. Komercijalnog, političkog, predizbornog. Naš veliki šef Paša Silverman je negdje pročitao da bi idealan fotomodel trebao imati prazno lice kako bi se na njemu moglo nacrtati sve što se poţeli. A novinar, voli on ponavljati, ne bi smio imati mozak, kako bi se u njega mogle usaditi svakakve ideje. To me pomalo vrijeđa, i to ne samo zato što imam bolje mišljenje o svome mozgu. U dubini duše ipak vjerujem da je novinar posrednik. Ako ne između drţavnih organa i društva, onda barem između ljudi. Ĉovjek koji jednim ljudima moţe govoriti o drugima. Ţao mi je što prije četiri godine nisam otputovao u Ĉečeniju. Oksana je legla na prag naše kuće, raspustivši svoju riđu kosu bez sijedih vlasi, i izgledala je baš poput Andromahe. Naša djeca neće postati siročad, rekla je ona, ne ideš ti nikamo. Ondje je gotovo sigurno, slagao sam.

Ondje ne moţe biti gotovo sigurno, rekla je Oksana, prisjeti se devedeset treće godine u Moskvi, to ti nije bilo dovoljno? I još ćeš se odande vratiti kao bolestan čovjek. Normalni ljudi ne idu dobrovoljno u rat, i to još u kakav rat. Pokušao sam joj se suprostaviti, ali sam već unaprijed znao da nikamo neću otići, jer posao je posao, a ja imam obitelj, Oksanu i dvoje djece. I eto, Drugi čečenski rat prošao je bez mene, ako se tako moţe reći budući da sam svaki dan stavljao u vijesti informacije o eksplozijama i poginulima. Ali, i dandanas mi je ţao što nisam otišao. Ĉinilo mi se da je moj odlazak tamo bio moj dug prema tom dječaku koji je upisao novinarski fakultet kako bi srušio drţavnu laţ, moj dug koji sam bio duţan isplatiti.

Te večeri kad sam odlučio ostati u Moskvi Oksana i ja smo ponovno vodili ljubav. Rijetko smo vodili ljubav, posebno nakon rođenja drugog djeteta. Šest godina braka ugasilo bi svaki ţar, ali te večeri okrenuo sam je na leđa i s očajem se počeo zabijati u njezino tijelo, kao da kucam na zatvorena vrata. Brzo sam svršio i neočekivano briznuo u plač. Tijekom našeg zajedničkog ţivota vodio sam ljubav s mnogo ţena, ali nikada nisam zaplakao dok sam ih grlio ili bjeţao iz njihova zagrljaja poslije konačne erupcije. Ali te večeri sam leţao zavukavši se u njezinu riđu kosu, i jecao sam, ni sam ne znam zašto. Oksana me gladila po glavi i, gledajući u strop, ponavljala

Aleksić, Aleksić, vjerojatno razmišljajući o nečem desetom. Onaj koji govori je vaţniji od onoga što govori - i privio sam se uz nju cijelim tijelom, osjećajući se kao Hektor koji nikada nije vidio svoju Troju.

Moj veliki šef Paša Silverman voli govoriti da je novinarstvo dio PR-a. Osjećam se uvrijeđeno kad to čujem, a glavna urednica mog odjela, mlada djevojka Ksenija, na to samo slijeţe svojim koščatim ramenima. Mlađa je od mene pet godina, ima pet godina manje iluzija. Sva drugorazredna izdanja ţive na račun advertorijala, rekla mi je, moţda zato i jesu drugorazredna.

Sama Ksenija nikad ne piše članke na narudţbu, jer poslanica jest poslanik, tekst jest autor, a advertorial te ubija kao profesionalca. Jednom kad stupiš nogom na taj put, govori ona, lako moţeš zaraditi i tisuću i pol na mjesec, ali ne i više od toga.

A Ksenija ţeli više. Ona ima dvadeset tri godine i moja je šefica. Na njezinu licu ne moţeš nacrtati ništa, osim onoga što ona sama hoće. Velike oči, usne naglašene crtom, raščupana kosa.

Prerano odrasla djcvojčica. Za dvije godine će imati vlastiti auto, za četiri svoj stan.

Mislim da je ona zato i smislila taj specijalni projekt, jer sve i da hoćeš u njega ne moţeš ubaciti nikakav napisan-po-narudţbi materijal. Kome je potreban moskovski manijak? Do izbora mogu razvlačiti po novinama Sterliga i Lebedjeva43, a sad više nikoga ne zanima ta priča. Tako da će to biti pravo novinarstvo, bez najmanje primjese PR-a. Gotovo prava nezavisna istraga u oblasti koja je daleko od politike, ako je takvo što uopće moguće u putinskoj Rusiji.

Ksenija govori da je taj projekt posrednik između drţavnih organa i društva, ali ja mislim da je on posrednik između nas i naše skrivene mašte. Ako sve ispadne onako kako je ona zamislila, za mjesec dana novine će morati stati u red za intervju s njom. Predobro znam kako funkcionira trţište medija da bih tu mogao pogriješiti. Za mjesec dana mršava djevojčica iz drugorazrednih online novina postat će zvijezda. Crna raščupana kosa, velike oči, oštra crta oko usta još više naglašenih ruţom. Lijepa je, pomislim, lijepo će izgledati na televiziji. U devedesetima bi sigurno postigla blistavu karijeru. Ne znam hoće li je sada poţeljeti vidjeti na ekranu, ali njoj je suđeno više od 15 minuta slave koje nam je obećao Andy Warhol, američki umjetnik, čija slava počinje od pedesetih godina i traje do serije Sašina ekipa .

Pitam se zna li Ksenija što mi započinjemo ovdje? Koliko će ta priča biti skandalozna - ne zbog same stranice nego baš zbog te priče o dvadesetogodišnjoj djevojci koja je posvetila stranicu manijaku ubojici? Koliko će ljudi reći, čak i ne posjetivši stranicu, da ona propagira nasilje i provocira nove zločine?

Moţda da nazdravimo za uspjeh, što ti misliš? Po meni, smislila si odličnu stvar. Iskreno rečeno, u meni počinje kuhati, još odavno nisam to doţivio. Moţe svakom po votku i zatim idemo kući.

14 Ksenija priča o stranici stavljajući pred Alekseja ispise intervjua i vijesti. Povremeno iz njih ispadaju crno-bijele fotografije, mutne, gotovo potpuno uništene lošim printanjem. Aleksej sluša, kima glavom, katkad samo nešto promrlja odobravajući. Tridesetogodišnji muškarac, otac dvoje djece, čini mi se dječaka i djevojčice, moram ga pitati da ne pogriješim. Vjerojatno teško podnosi što sam mlađa od njega, a već sam mu šefica. Iako mi ne daje to do znanja.

Crno-bijeli listovi papira na stolu, pokušaj ih ne gledati, pokušaj ih ne čitati, ni jedno slovce, pa makar bilo slučajno. Što bi se trebalo dogoditi u čovjekovoj glavi da on bude spreman rezati ţenama bradavice, ţigosati na njihova tijela šare, stavljati im u anus i vaginu oči, iskopane iz duplji? Bolje da ne postavljaš takva pitanja, jer onda ćeš samu sebe morati zapitati što se događa u tvojoj glavi. Evo, već tjedan dana ne znaš što ćeš sa sobom i svaku večer, tonući u san, masturbiraš dok zamišljaš sve te detalje. Ne, ne gledaj ispise, jer će se ponovno nad tobom nadviti taman val, a bliješteći predblagdanski prostor počet će se kovitlati i preokretati iza tvoj ih leđa, sve do trenutka u kojem će sve nestati. Sve će nestati osim vrućine koja će ti proţeti cijelo tijelo. Sve osim čvora ispod trbuha, ţelje, boli, predosjećaja uţitka. Što se događa u tvojoj glavi, pitam te, što se događa? Ti i ja smo bolesni ljudi, obično bi govorio Saša, tvoj voljeni muškarac kojeg si izgubila. Govorio bi to dok si ti pod tušem ispirala njegovu spermu sa svoje kose. I ti si mu odgovarala, mršteći se pritom jer te voda dodirivala po izrezanoj koţi: „Ne, dragi, mi smo dvoje normalnih, zdravih ljudi. Znaš li kako se zapravo ponašaju bolesnici? Ti bi sada trebao vikati na mene Kučko, ti si me na to nagovorila! Ja nisam takav!”

On bi mi prišao, njeţno pogladio moje svjeţe ogrebotine i rekao: Ne, ja jesam takav, i nasmiješio bi se svojim najdirljivijim i najotvorenijim smiješkom. A još bi se mogli ponašati poput manijaka ubojice u nekom trećerazrednom filmu, plakati i zaklinjati se jedno drugome da više nećemo, govorila si ti. Hoćemo, odgovarao je on, sigurno hoćemo. Sada znaš — ne, više nećemo, sve je gotovo.

Aleksej je donio tvoju votku, sranje, baš u pogrešno vrijeme, pitam se događa li se to i običnim, vanilnim ljudima: raste li i u njih uzbuđenje u najnezgodniji trenutak? Evo, da sad kaţem tom dragom tridesetogodišnjem dječaku Aleksiću, ja bih ţeljela da me odvedeš u toalet, poklekneš i izjebeš u usta, vjerojatno bi se on tog istog trenutka ugušio u vlastitoj votki. A ima tako lijepe ruke, zbog nečega me podsjećaju na Levine, snaţni, dugi prsti. Pitam se kako bi se osjećala da te dira njima tamo dolje unutra, da ti njima štipa bradavice? Ipak je bolje da ne razmišljam o tome, već da nazdravim, da, za uspjeh, za uspjeh našeg projekta, a zatim ću pogledati na sat i reći, već je kasno, vrijeme je da krenem kući. Uzet ću kaput u garderobi, da, hvala, jako lijepo od tebe. Pitam se je li istina da Amerikanke ne dopuštaju da im se doda kaput ili je to laţ? Sigurno je laţ. Ma, koga briga za to. Oprostit ću se, pozvati taksi i pravac kući.

Izlazite, Alekseju zvoni mobitel, a on odgovara dovoljno glasno da ga htjela-ne htjela čuješ kako govori: Ne, Oksanice, još ću se zadrţati. Paša me zamolio da pogledam s njim jedan specijalni projekt.

Navečer ću ti sve ispričati. Hm, znači Paša je zamolio. Dakle, ljubomorna ţena, njegova Oksanica.

Dječak i djevojčica ili dvije djevojčice? Evo, sad je pravo vrijeme da ga pitam. Pitaš: kako su

djeca? Odgovara: hvala, dobro, no nešto su bolesni ovaj mjesec. Neka strašna gripa. I opet ništa nisi saznala.

Zaustavlja taksi, pita: „Gdje ćeš?”, govori: „Otpratit ću te”. Smještate se na zadnje sjedalo, a u zavoju se on kao slučajno naslanja na tvoje bedro i ostaje tako sjediti, govoreći pritom da svakom predmetu iz stvarnog svijeta treba odgovarati neki predmet iz virtualnog svijeta, tako da bi u idealnom slučaju svaki događaj iz realnosti trebao biti nagrađen specijanim projektom, samo šteta je što nitko za to nema ni energije ni novca. A ti razmišljaš kakav bi se to specijalni projekt mogao napraviti o povijesti tvog rastanka sa Sašom. Fotografije sudionika, opisi mučenja koje je izmislio on i koje si izmislila ti, posebna kolumna za ona koja ste uspjeli isprobati, i posebna za ona koja su ostala samo dio mašte; nekoliko kulturoloških analiza, link na resurse ruskog BDSM društva: SMLife, bdsm.org.ru i bonda- ge.ru, još nekakvi blogovi. Link na ostale tvoje web projekte. Sašin ţivotopis. MP3-dokument rekonstrukcije vašeg zadnjeg razgovora. Prisjećanja domaćice o tome kako je Saša bio zaljubljen u nju kad su išli u školu. Fotogalerija: tvoja straţnjica prije i poslije - dejta. Aleksić ima stvarno snaţne ruke, tako da bi moţda stvarno mogla - zatvoriti oči i pribliţiti mu usne za poljubac. Naravno, on je tvoj podređeni, ali na kraju krajeva, ne moraš mu dati punu uslugu, moţete se ograničiti samo na vanilni seks, na običnu, jednostavnu jebačinu.

Ipak je muško spolovilo bolje od vibratora. U svakom slučaju - raznovrsnije je.

15 On nije glup muškarac, razmišlja Ksenija, a najvaţnije je što ima „dobar nos”. Pristat će na naš projekt jer zna da je to čist pogodak.

Njih troje sjede u Pašinu kabinetu, Silverman za svojim stolom, napola skriven iza monitora, a Ksenija i Aleksej sjede na stolicama, rame uz rame. Više sličimo na suborce, nego na ljubavnike, pomisli Ksenija.

Ona je krasan curetak, a najvaţnije je što ima onu energiju. U moskovskih djevojaka rijetko ćeš vidjeti takvu energiju, a za Kseniju bih prije rekao da je iz neke provincije, moţda iz Ukrajine, s juga Rusije, ili u krajnjem slučaju iz Pitera. Slutim da će ona, prije ili kasnije, izmusti od mene tih 100 dolara povišice - tim više što je projekt koji predlaţe čist pogodak, odlična ideja, šteta što moram reći „ne”.

I on govori „ne”. Ksenija nije iznenađena, budući da je to „ne” već pročitala na njegovu licu, ali Aleksej zato pita sa suzdrţanim negodovanjem: „Zašto — ne?” Dobar partner, pomisli o njemu Ksenija, dobar, ali previše nestrpljiv. Bilo bi zanimljivo vidjeti ga kako pleše.

Iako ću ga najprije šest mjeseci vjerojatno morati učiti. Eto vidite kako je sve to komplicirano kod mene: bilo za ples, bilo za krevet trebam kvalificirane stručnjake. I da, to su dvije različite kvalifikacije: zato se svi moji dominantni ljubavnici na kraju pokaţu kao mizerni plesači. Moţda bih ga zaista trebala naučiti plesati boogie-woogie, jer još uvijek idem sama na ples, kao da sam nekakva udavača. Šuti, mudro nastavlja pauzirati, pomisli Paša, pametan curetak. Sjećam se kako sam je prije pola godine postavio za šeficu svim tim mrtvim puhalima i bio sam siguran da će je pojesti, a pogledaj kako je sve dobro ispalo.

Zato što nisu „ta” vremena, govori Paša i pomisli kako se ni sam više ne sjeća kad su bila „ta”, „prava” vremena. U djetinjstvu za vrijeme stagnacije45? Ili poslije, kad su na početku istjerali jedne Ruse iz Groznog46, da bi zatim drugi Rusi počeli rušiti Grozni do temelja47? Kad su eksplodirale dvije kuće u Kaširki? Kad su osvojili kazalište u Dubrovki48? Ipak, pitam se, da, kad su bila „ta” vremena? Ne zna odgovor, no točno zna: sad nisu.

- To čak i nije politika - govori Aleksej, a Ksenija se prisjeća kako je on objašnjavao da ta stranica moţe postati posrednikom između ljudi i njihove skrivene mašte. Pomisli: što je on mislio pod skrivenom maštom?

- Kod nas je sve politika - govori Paša. - To je nemilosrdan, krvav, šokirajući projekt. A nama sad treba samo mir i dobro. Katkad pogledaj što se navečer prikazuje na televiziji.

Dok god budeš tako razmišljao - neočekivano poviče Aleksej mi se nećemo popeti dalje od druge desetke Ramblera. Pogledaj Gazetu.ru! Pročitaj Panjuškina49! Oni pišu što hoće! I pogledaj im rejting: gdje su oni, a gdje smo mi.

On se previše ţesti, pomisli Ksenija, kao da ne zna da nema nikakve koristi od vikanja na Pašu. Jedino što treba jest pokušati uzeti ono što se moţe i skrenuti razgovor na drugu temu.

Hvata je tuga: nije joj uspjelo s Pašom, treba što brţe završiti razgovor, moţda još uspije večeras na ples.

- Gazetu.ru financira JUKOS50 - odgovara Paša. - Bolje pogledaj gdje su Hodorkovski i LebedjevM, a gdje smo mi.

- Pa, čuj - govori Aleksej, a Paša pojašnjava: on uopće ne smatra da će nas sve zbog toga zatvoriti, nego govori samo o... eh... o stupnju ekonomske nezavisnosti. - Tako da vam za ovo neću dati novac govori on. - Ali ću podrţati reklamiranje na toj stranici.

On nije glup muškarac, pomisli Ksenija, a najvaţnije je što ima „dobar nos”. Moţda doista naš projekt nije dobar. I samo meni se sviđa, jer je meni... pa, jer je meni zanimljiv. Moţda da odustanem? pomisli Ksenija, a naglas govori: - Hvala, još sam te nešto htjela zamoliti: daj nam blog engine, koji stoji u Večer.ru.

Ona je krasan curetak, a najvaţnije je što ima onu energiju. Ali ima neobične interese: evo, prije dva dana me pitala mogu li saznati nešto o jednom čovjeku. I dodala je značajno: preko svojih veza. Ne volim gnjaviti svoje veze pa gotovo uvijek odbijem, ali ovaj put sam pristao. „To je za posao?” upitao sam. „Ne”, odgovorila je ona, „ne brini se, privatna stvar.” Privatna stvar, pomisli Paša, koju privatnu stvar ona moţe imati s tim četrdesetogodišnjim čovjekom, biznismenom s kriminalnom prošlošću kojega su dva puta pokušali ubiti i protiv kojega se vode tri otvorena sudska postupka? S čovjekom čiji su poslovni partneri propadali u zemlju usred bijela dana. Naravno, privatna stvar je privatna stvar, ali nije ti ugodno razmišljati o tome. Evo, završit ćemo razgovor, zamolit ću je da ostane i pokazati joj dokument kojeg su mi sastavili.

- Daj nam blog engine, koji ti stoji u Večer.ru - govori Ksenija, a Paša slijeţe ramenima: - Slobodno uzmite, dajem vam i mog programera, i tako je na stalnoj plaći. Ţelite li da vam nađem dobrog dizajnera?

- Već imam dizajnera - odgovara Ksenija - moja školska prijateljica. S njom ćemo se dogovoriti.

Ipak ću pokušati s tim, pomisli Ksenija, ako se nešto moţe napraviti, trebam to odraditi.

Makar samo da bih isprobala hoće li uspjeti ili ne.

Pa dobro, onda smo se dogovorili - smiješi se Paša i zamoli Kseniju da ostane, a za sebe pomisli: kako joj reći da ţelim podrţati njihov projekt - to je odlična ideja i pravi pogodak - ali nešto mi govori da je bolje da se drţim podalje od toga, inače ću prije ili poslije morati početi razmišljati o tome kako gradom hoda čovjek koji radi vlastite zabave reţe ţenama crijeva i vješa ih oko njihova vrata, poput vijenaca. Ne ţelim razmišljati o tome, i bez toga se trudim ne razmišljati o mnogo stvari. O tome kako moraš reći „ne”, a zapravo ţeliš reći „da”. O biznismenima čiji partneri nestaju bez traga. O tome kako se na mjestu kuća pojavljuju ruševine.

Katkad mi se čini kao da svu svoju energiju zapravo ulaţem u to da ne razmišljam o takvim stvarima. Trošim mnogo energije - i svaki se dan, šetajući gradom, stresem, kada na mjestu gdje je nekoć bio restoran, vidim gomilu građevinskog smeća. Ĉini mi se kao da moje noćne more postaju javom, ali ne, to sigurno Luţkov52 oslobađa mjesto za nove nebodere, i to tako revno da se čini da su teroristi smislili neki novi specijalni eksploziv, toliko nečujan da o njemu nema odjeka ni u novinama, ni u razgovoru Moskovljana.

Danas mogu zaboraviti na boogie-woogie, pomisli Ksenija, neću plesati na Indigo Swing i Jump 4 Joy, neću pozvati Alekseja da mi pravi društvo. Što mi to ţeli reći Paša, on nije glup muškarac, a najvaţnije je što ima „dobar nos”.

Paša izvadi fascikl s ispisima na stol.

— Zamolila si me da provjerim ovog čovjeka preko svojih veza - govori on. - Ĉitaj ovdje, ne

moţeš to iznijeti van.

Ksenija čita, a Paša nastavlja razmišljati o manijaku ubojici, o putinskoj politici, o ruševinama na ulicama gradova. Ipak su ruševine, razmišlja on, djelo neţivih strojeva. Detonator, heksogen, starter, bacač bombi. Onaj koji pritišće dugme ne vidi krvave dijelove tijela kako lete u zrak.

Prašina od ruševina ne pada na njegovu odjeću. Taj koji donosi odluke ne vidi njihove posljedice. On ţivi u tom istom imaginarnom svijetu kao i svi mi.

- Impresivno - Ksenija zatvara fascikl - a moja je prijateljica htjela poslovati s njim.

- Ne bih to preporučio, Ksenijice - odgovara Paša, - Strašan čovjek — i ona paţljivo stavlja fascikl na sredinu stola.

Ne, pomisli Paša, nije on strašan čovjek, on je običan čovjek.

Onaj koji pritišće dugme, onaj koji pokreće mehanizam.

- Pa, nije toliko strašan - odgovara on - samo u njegovu poslu od samog početka vrijede

druga pravila igre.

- A ti nikad nisi poţelio mijenjati pravila? - upita Ksenija. - Na primjer, moţemo se ponašati

kao da nema Putinove televizije, kao da je Hodorkovski još uvijek na slobodi.

Paša se nasmije, misleći: ima ona onu energiju, krasan je curetak. Pitam se, ima li ona momka ili kako već to oni sada zovu?

- Mogao si nam reći „da” - govori Ksenija - jer sve što si danas rekao samo su puke izlike.

Objasni mi u čemu je stvar. Ne vjeruješ u taj projekt?

- Poslušaj me, Ksenija - govori on - oboje znamo da je to odlična ideja. To je komercijalni

pogodak. No, shvati, ti si rekla da je ovaj - Paša pokazuje na fascikl — strašan čovjek. A on je samo platio i izdavao naredbe, a zatim je odletio u Španjolsku ili Grčku da si osigura alibi. On mi je jasan. Za njega su ubojstva - ako su se ona zaista i dogodila - samo način preraspodjele vlasništva. Način preusmjeravanja financijskih bujica. U samoj srţi, on već odavno ţivi u svijetu apstrakcija. A čovjek o kojem ti ţeliš izraditi stranicu, on ţivi s nama u istom gradu. Ide u iste dućane. Vjerojatno i jede u istim restoranima. I sve što radi, radi sam. Svojim rukama.

16 Ti si mi pobjegla, jedina od svih, pobjegla si.

Imala si mala stopala i dlanove Kestenjastu kosu do ramena Izbrijan Venerin brijeg pokriven tankom niti dlačica koje nije dodirnula britva Pomislio sam kako opasna britva nikad prije nije dotaknula tvoje tijelo Tako da ima toliko mnogo stvari koje ne znaš u ovom ţivotu Ali imamo vremena.

Svukao sam te, onesviještenu, na stolu u betonskom podrumu I neko vrijeme stajao sam, osluškujući Kako unutar mene počinje polako vibrirati Nekakva struna, poput tonske vilice, koja regira na poznatu glazbu Poput lista koji je izgubio svoju boju i posljednjim snagama hvata se za granu Pod udarima jesenjeg vjetra.

Imala si Walkman - razbio sam ga petom Neće ti više trebati, naučit ću te ja drugoj glazbi

Lišće, koje je izgubilo svoju boju, na mom zemljištu Ipak se nije uspjelo odrţati na granama, Leţeći na hladnoj zemlji, ono te čeka.

Prošao sam rukom preko tvoga trbuha Malčice je okrugao, poput brdašca Moţda si pomislila „udebljala sam se ovoga ljeta, trebala bih smršavjeti” Vjeruj mi, upoznao sam mnogo ţena Bio sam im bliţe nego itko drugi I govorim ti iskreno, poput britve S kojom ću ti rezati koţu: Imaš predivno tijelo.

Tvoje tijelo je predivno, od omotača, koţe, Pa do samih njegovih dubina, do roza vlaţnih dubina usta, Do crvenih mišića, ţute masnoće, plavih ţila Koje se vide čak i sad kroz tvoju preplanulu koţu Dva bijela trokuta sprijeda i natrag,

Na mjestu gdje je nekad stajao kupaći kostim Sada više nemaš što skrivati.

Nešto vibrira unutar mene, kao da svira glazba u razbijenom walkmanu Pričekaj, ti ćeš je također čuti, odazvat ćeš se.

Govorila si „moram smršavjeti, izgubiti kilograme” Govorim ti, izgubiti kilograme nije teško Kao kad drvo odbacuje lišće ujesen Naučit ću ja tebe kad se probudiš.

Oči su joj bile zatvorene, ali ja sam zapamtio njihovu boju Bile su smeđe, sa ţilicama boje jantara Kad sam ih prvi put vidio, odmah sam osjetio Kako svijet staje naokolo, počinje se kovitlati, poput zamotuljka.

Smeđe oči, sa ţilicama boje jantara Napuhane usne djevojčice tinejdţerice Koja se ljubila cijelu večer po praznim školskim hodnicima Dok je disko glazba treštala dolje u auli Bilo bi šteta istegnuti ta usta krpom ili brnjicom Ali toliko sam ţelio izaći s tobom u dvorište Gdje se nalazilo lišće bez boje, koje je leţalo na hladnoj zemlji I čekalo tebe.

Dao sam ti injekciju, kako bi bolje spavala Zatim sam uzeo iglu i konac Baka me učila krpati Govorila je „ne bacaj ništa što moţeš zakrpati” Da, ratna generacija, bijeda, glad Nije ih brinuo višak kilograma kad su bili u tvojim godinama Oni su cijelo vrijeme bili gladni Završio sam posao i obrisao krv Polizao je jezikom, ali ona nije htjela prestati teći Bilo je to poput poljupca Moje su vjeđe počele drhtati na tvom obrazu.

Svezao sam ti ruke Malene šake kao u djeteta Takve lako mogu iskliznuti iz konopa Pa sam ih stegnuo čvršće.

Na noge sam ti stavio lance, kako bi mogla hodati, no ne prebrzo

Odmah sam znao da ti nisi jedna od djevojaka Koja će zaplakati, ne pokušavši Obraniti sebe.

Imat ćemo mnogo vremena, govorio sam ti Bolje ćemo se upoznati Pokazat ću ti ono što nisi ni mislila vidjeti Tvoje tijelo otkrit će svoje tajne I shvatit ćeš da si se uzalud brinula Za svoju teţinu.

Pa nisi toliko teška, nosim te kao perce na rukama.

Pričat ću ti o tome kako sam ţivio svih ovih godina, Dok ti nisi bila pokraj mene Pričat ću ti o svijetu, u kojem sam se rodio i odrastao Povest ću te u njegove zabranjene šume U kojima oderana koţa visi na granama Poput lišća bez boje U kojima maleni dječak ne spava Jer osluškuje kako rastu drhtaji i uţas Kao kad netko pojača glazbu Kako bi se odazvala tonska vilica.

Sjedila si na trijemu Lišće bez boje leţalo je ispod tvojih nogu Tvoje usne bile su čvrsto skupljene Bijeli trokut ispod tvoga trbuha Razrezan na dva dijela tankom niti dlačica Sjajio se u večernjim sumracima.

Bila je mirna jesenska večer Kroz prohladan zrak Dobro su se raznosili zvukovi Negdje u daljini čuo se laveţ psa Zatrubio je vlak Otvorila si oči.

Imala si smeđe oči, sa ţilicama boje jantara Kad sam ih prvi put vidio, odmah sam osjetio

Kako svijet staje naokolo, počinje se kovitlati, poput zamotuljka, Poput lista koji je pao na zemlju.

Nisi pokušala ustati, samo si rastegnula ruke Kao da ţeliš provjeriti čvrstoću konopa Crveni mišići, splet tkiva Malene kvrţice na tvojim podlakticama Ispod tvoje još uvijek preplanule koţe.

A zatim si neočekivano učinila nešto s licem, Ĉak nisam uspio ni shvatiti kako se to dogodilo, A krv je već počela prskati poput vodoskoka Tvoje usne su se rastvorile I ti si počela vrištati.

Bila je mirna jesenska večer Kroz prohladan zrak Dobro su se raznosili zvukovi.

Nisam uspio ni shvatiti što se događa A već sam dotrčao do tebe, a ti si nastavila vrištati, U istom tonu, poput razbijene igračke na navijanje

AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA Dotrčao sam do tebe i jednim rezom Prerezao sam ti grlo.

Oprosti.

Bila je jesen, ljudi su zatvarali ljetnikovce na zimu Cijelo mjesto je bilo puno ljudi Zvukovi su se dobro raznosili kroza zrak.

Ničega više neće biti Ni glazbe ni vibracija Nikad neću saznati, kako se dere tvoja koţa s tebe Neću oguliti tvoje grudi, kao dvije polovice Jedne naranče Zvuk je prestao, kao da je netko zgazio walkman nogom

Još si se sekundu hvatala za ţivot Kao što se jesenski list na hladnom vjetru Hvata za granu.

Leţala si na mojim rukama Tvoje usne, napuhane usne djevojčice tinejdţerice Bile su oderane Nisam očekivao od tebe toliku snagu A moţda me samo baka nije naučila dobro krpati Ili sam bio nemaran učenik.

Dok je tamo dolje u auli treštala glazba iz školske diskoteke Htio sam se ljubiti s tobom po praznim hodnicima Htio sam se penjati s tobom po tamnim školskim stepenicama Gdje u svakom sljedećem razredu nastaju samo nove boli i nova poniţenja A diplomu daju pljujući ti u lice, S povikom „gubi se odavde”.

Bio sam jedini učenik u toj školi Dandanas ne znam zašto su samo zbog mene sagradili tu veliku zgradu Tata, mama, djed i dvije bake koje su preţivjele rat I koje me očito nisu naučile dobro krpati.

Uzeo sam te na ruke i odnio u podrum Vjeruj mi, bila si laka kao perce Uzalud si se brinula za višak kilograma Stavio sam te na stol gdje sam te prije nekoliko sati Svlačio i ugasio sam svjetlo.

Dok sam stajao na stepenicama, osvrnuo sam se: Bijeli trokut ispod trbuha Svijetlio je kroz tamu podruma Razrezan na dva dijela tankom niti dlačica Poput britve.

17 Tako je jednostavno prevariti ţenu. Posebno ako se baviš „slobodnim” zanimanjem s kliznim radnim vremenom. Moţeš se zadrţati na poslu, ne moraš ostati cijeli dan u uredu, na kraju krajeva, moţeš raditi čak i vikendima: hitno treba izdati broj ili napraviti ekskluzivan intervju.

Najvaţnije u tome je pronaći neko mjesto, jer naći ţenu nije toliko komplicirano. Ţene „slobodnih” zanimanja otvorene su za prijateljski seks. Ipak je bolje ne spavati s kolegicama; osim novinarki, uvijek ima i dizajnerki, programerki, fotografkinja.

Prije tri godine nalazio sam se s jednom dostavljačicom, imala je šesnaest godina. Bila je znatiţeljna, poput male vjeverice, i svaki bih put smišljao novo mjesto i novu pozu u kojoj mi se trebala podati, a učio sam je istodobno osnovama psihogeografije grada i seksualnim akrobacijima. Tu sezonu smo otvorili u kabini redakcijskog toaleta, kamo sam je odvukao nakon boce vina kojom smo proslavili njezinu prvu plaću. Zatim su tu bili potkrovlje, stepenice čeličnog nebodera, podrum, gdje se mojoj dostavljačici odjednom zavrtjelo u glavi i morao sam je odvesti na svjeţ zrak. Spotaknuo sam se o cijevi i pritom poderao kaput. Zatim - nezaključana kabina kipera, nedograđena kuća i vrhunac naše romanse - soba u hotelu Rusija. Ondje sam je prvi put vidio potpuno nagu: imala je probušen pupak i tetoviranu ruţicu na lijevoj straţnjici.

Nosila je platformke i odijevala suknje samo za susrete sa mnom, jer nije baš bilo zgodno skidati hlače s brojnim dţepovima, što je bila njezina uniforma u sve ostale dane. Te večeri, u hotelu, potpuno smo zadovoljili uzajamnu znatiţelju i zatim se rastali, sačuvavši, nadam se, najljepše uspomene.

Dobro sam znao sva ta mjesta, gdje sam provodio vrijeme sa svojom dostavljačicom.

Iskusnim pogledom mogao sam odmah odabrati koje će stubište bolje odgovarati za naš sljedeći kratak susret. Preferiram ta stubišta u kojima su dizalo i stepenice odvojeni, a na terasi zadnjeg kata moţete biti potpuno sigurni. Što sam stariji bivao, to sam počeo davati prednost djevojkama s vlastitim stanom. Srećom, takvih je bilo sve više i više, čak su se i studentice trudile iznajmiti stan, a ne tiskati se sa svojim starcima. Zanemarimo Kseniju koja je ipak moja šefica - čak ni slika njezinih usana koje uvlače u sebe moj kurac nikako ne moţe opovrgnuti tu činjenicu. No, čak i ako zaboravimo na to, u krajnjem slučaju bilo bi mi neugodno da jedan odrastao, solidan muškarac odvlači svoju mladu suputnicu u podrum poput nekakvog prištavog tinejdţera.

Preostali su još hoteli, no oni su svake godine postajali sve skuplji, a ja jednostavno nisam imao srca izvaditi iz dţepa petinu svoje mjesečne plaće za dva sata zagrljaja. Ipak sam ja obiteljski čovjek, otac dvoje djece, muţ svoje ţene.

Tako je jednostavno prevariti ţenu. Posebno ako ţena također ima slobodno zanimanje, otvorene poglede na ţivot i u stvari vi imate otvoren brak, u kojem ti ona spremno gleda kroz prste. Ona sjeda na tebe, ţeli biti gore, zatvara oči i počinje se njihati amo-tamo, sve dok ne eksplodira u razvučenom, dugom uzdahu i dok se ne sruši, poklopivši te svojim teškim grudima, raspuštene riđe kose koja je počela sijediti. Paţljivo je drţeći za straţnjicu, radiš još dva-tri uboda i također se olakšavaš. I to je sve, finito, moţeš otvoriti oči. U našem seksualnom dvoboju Oksana mi uvijek prepušta pasivnu ulogu, a ni to se ne događa često. Odavno je već ne mogu nagovoriti da začinimo naše igre, tako da su ta vremena, kad mi je mlada studentica

ruskog Fakulteta humanističkih znanosti pokazivala seksualne akrobacije na tepihu roditeljske gostinjske sobe, davno nestala u Leti53. Voli kad je ona gore i ne znam čega tu ima više suptilnosti fiziologije ili ţelje za dominacijom. Misionarska poza se pokazala pravom egzotičnom iznimkom u našoj Obitelji. Vjerojatno smo je posljednji put isprobali taj dan kad mi je zabranila otputovati u Cečeniju.

Tako je jednostavno prevariti ţenu. Posebno kad znaš zašto to radiš. Kad se jedno jutro probudiš s osjećajem da ti ţivot prolazi uzalud, skučen između rutine na poslu i rutine u Obitelji.

Volim svoj posao i volim svoju obitelj, ali se sramim što sam običan novinar koji katkad radi intervjue za drugorazredne online novine. U profesionalnom smislu, ja sam uspješan promašaj.

Uspješan jer ipak dobivam novce, a nije neka beznačajna svota. Promašaj jer ni ja sam za godinu dana neću prepoznati svoje članke. Sve bi bilo drukčije da imam talent za pisanje kolumni kao Panjuškin, tada bi moje riječi citirali poznanici pri svakom susretu. Ili da sam tada uspio otputovati u Ĉečeni ju.

Ne ţalim se na svoj izbor. Izabrao sam obitelj, a ne posao, ali i u Obitelji se osjećam poput tog istog uspješnog promašaja. Moja djeca me vole, moja ţena me podrţava u teškim trenucima. Na kraju krajeva, mi zajedno vučemo prtljagu - moji intervjui u Večer.ruu i Oksanini članci u Harper’s

Bazaaru ili Elleu stavljaju na naš stol doručak, ručak i večeru, ono zbog čega radi pet od šest milijardi ukupne populacije Zemlje. Ja sam jako uspješan promašaj, volim svoju ţenu i svoju djecu. Ali mi je jednako tako jako tijesno u našem ţivotu, kao što je nama četverima tijesno ţivjeti u dvosobnom stanu, koji je Oksana naslijedila od roditelja.

Seksualne akrobacije sa ţenama koje jedva poznajem - to je jedini rat u koji sam uspio krenuti.

Podrumi, gdje nogama pljeskamo po vodi, stepenice, gdje pod đonom pucketa staklo od boca, napuštene zgrade predviđene za rušenje, promukli uzdah, dlan koji pritišće usta — to su za mene Guderms, Mozdok i Grozni54, kamo nisam uspio otići. Nisam uspio kao novinar, ali barem se kao muškarac ne osjećam gubitnikom. Sve ih pamtim, od dostavljačice s probušenim pupkom i ruţicom na lijevoj straţnjici do četrdesetpetogodišnje američke novinarke s kojom sam u ljeto 1996. godine proslavio pobjedu Jeljcina votkom i oralnim seksom u luksuznom predsjedničkom apartmanu hotela Redisson-Slavjanskaja. Sve njih — od Nataše, studentice prve godine koja me zavela pola godine nakon mog vjenčanja, do Ksenije čiji sam krik, koji para uši, čuo tek prošlog tjedna. Ta su sjećanja moji trofeji koje nitko neće vidjeti; fotografije donesene iz tih krajeva, u kojima se nisam morao osjećati kao promašaj.

Tako je jednostavno prevariti ţenu. Treba samo znati granicu koju ne smiješ prijeći. Moraš uvijek imati na umu da su te ţene predodređene da postanu samo sjećanje, nevidljiv trofej, a tvoja ţenu je s tobom do smrti. To je tako jednostavno - poštovati svoju ţenu, posebno ako si s njom proţivio deset godina i ako imate dvoje djece. Seksualne akrobacije su nemoguće s tijelom koje poznaješ kao svoje vlastito: to je kao da probaš poljubiti sebe u petu. Vaša tijela su srasla jedno s drugim i više nemaju potrebe za suvišnim pokretima, ona se sinkrono kreću po vodama Lete, u najerotičnijem ritmu za koji mogu znati muškarac i ţena. Taj ritam se zove „mi ćemo ostarjeti skupa”, a njega mjeri kipuća voda u jutarnjem čajniku, novogodišnji sat na tornju i rijetki dugi uzdasi u noćnom zraku spavaće sobe. Svako jutro vi se budite skupa i svaku večer zajedno tonete u san, svaki dan gledaš kako ona ima sve više sijedih vlasi u svojim riđim pramenovima, svaki mjesec ti udišeš zrak nerođene djece koja napuštaju njezina njedra kad za to dođe vrijeme. I

dok Oksana spava pokraj tebe, ti je grliš, i tonući u san, pitaš se koje sve nevidljive trofeje čuvaju njezina sjećanja. Seksualne akrobacije su nemoguće s tijelom koje poznaješ poput svog vlastitog; a jednako tako je nemoguća prevara.

18 Volim vikende. Ne moram ustajati ujutro u devet kako bih bila na poslu u jedanaest sati, mogu se izleţavati u krevetu, zatim otu- širati, zastati ispred ogledala, pogledati kako po njemu kaplje voda, primijetiti kako se svake godine moje tijelo sve više opušta. Jednom sam samoj sebi obećala da ću u vlastitom stanu u kupaonici imati ogledalo duţ cijelog jednog zida. Vjerojatno sam to vidjela u nekom filmu, na nekoj sumnjivoj erotskoj vrpci, u trećerazrednoj preradi

Emmanuelle, njemačkom mekom porniću ili u skandinavskom filmu o beskrajnim avanturama pet, šest ili sedam „velikogrudih” Šveđanki po svim zemljama svijeta. Prijateljice i ja, sve pristojne, visokoumne djevojke s fakulteta povijesti tada još Lenjingradskog sveučilišta, sastajale smo se katkad u stanu kod Katje, raspravljale o Nabokovu i Brodskom, a zatim bismo gledale porniće. Liza je jednom donijela nekakav hardcore uradak, sa spolovilima u punoj erek- ciji i sa svim popratnim radnjama, ali meni je tada postalo neugodno pa sam poţurila kući pod izlikom da moram učiti za ispit koji je bilo tek za dva tjedna. Eto, znači u jednoj od tih relativno nevinih vrpci ja sam vidjela kupaonicu s ogledalima po zidovima, ne sjećam se više što se ondje događalo, ali mi je tad pala na pamet ta misao, i evo sad ja, Olga Kruševnickaja, tridesetpetogodišnja ţena, IT-menadţerica, uspješan profesionalac, stojim gola pred ogledalom, sama samcata.

Naravno, jednom smo se Oleg i ja pokušali kresnuti gledajući se u tom ogledalu. Ne sjećam se što su nam pokazivali u mladosti, ali sigurno je sve to izgledalo mnogo ljepše na filmu. U stvarnosti, noge su nam klizile po podu kupaonice, a ni seksati se i istodobno gledati u ogledalo nije bilo baš najudobnije. Na samom kraju, zavjesa nam je pala na glavu kao u jednom drugom filmu, tako stravičnom da sam svojedobno baš na tom mjestu isključila televizor i obradovala se što sam sama samcata u stanu pa se nemam pred kim sramiti i lagati da moram učiti za ispit.

Ksenija sigurno voli gledati filmove o manijacima, moţda je čak i uzbuđuju priče o tome kako maskirani ljudi jure za djevojkama koje vrište, koje su naoruţane ogromnim mačevima. Djevojke u takvim filmovima uvijek imaju velike grudi, poput onih u brojnih Šveđanki s otoka Ibize i s drugih mediteranskih otoka. Ja se za to ne tebam brinuti: imam male grudi, B košarice u najboljem slučaju, a još su se i objesile posljednjih godina.

Bilo bi dobro kad bih već imala dijete: tada bih znala gledajući se u ogledalu svakog jutra da su se moje grudi objesile jer je maleni dječak (ili djevojčica) pio iz njih mlijeko i udarao me po njima šačicama. Gledajući svoje obješene grudi, ja bih razmišljala o svom djetetu, a ovako razmišljam samo o vremenu koje prolazi i o tome kako se moje tijelo opustilo, poput istopljene svijeće ostavljene na suncu. Opušta se svake minute, čak i sada, dok stojim pred ogledalom u kupaonici, sama samcata.

Oleg govori da mu se sviđa moje tijelo, to je tijelo zrele ţene, tijelo koje je mnogo toga preţivjelo.

Ne ţelim ga razočarati, ali nije baš toliko mnogo preţivjelo, ako se tu ne ubrajaju samotna buđenja u vlastitom krevetu. Moje seksualno iskustvo je hoćeš-nećeš ograničeno samo tim muškarcima koje sam voljela. Nije ih bilo mnogo - vjerojatno zato što sam ostala djevojka iz intelektualne lenjingradske Obitelji, u kojoj je mama govorila da je najvaţnije u ţivotu ljubav,

tako da se riječ „seks” uopće nije izgovarala u našoj kući. Teško se zaljubljujem i sporo odljubljujem pa sam uvijek mogla samo zavidjeti svojim prijateljicama koje su se upuštale u ljetne avanture, kao da one nisu lenjingradske djevojke iz intelektualnih Obitelji, nego onih pet, šest ili sedam Šveđanki koje su se preselile iz Ibize u Koktebelj, Repino ili Sestroreck.

Iskreno rečeno, to umijeće teškog zaljubljivanja jedina je stvar koja mi je ostala od djevojke iz intelektualne lenjingradske Obitelji. Takve djevojke ne ţive u vlastitom stanu u Moskvi, ne voze toyotu, pa neka je ona i šest godina stara, a povrh svega toga ne vode spletke protiv vlastitih dioničara. Njeţne lenjingradske djevojke ne mole svoje prijateljice da potegnu veze u novinarskim krugovima kako bi im pronašle potencijalne investitore s očitom kriminalnom prošlošću, dvama nestalima partnerima i tri još otvorena sudska postupka. O takvim ljudima pristojne djevojke više vole čitati u knjigama, u krajnjem slučaju - gledati ih na filmu. Iskreno rečeno, čak i Griša i Ko- stja, moji sadašnji dioničari, nisu baš najpodobnije društvo za jednu intelektualku iz Petrograda, bez obzira na to što su visokoobrazovani.

Pomalo mi je ţao što ću Grišu i Kostju predati na milost i nemilost tom čovjeku, ne zato što će on naći načina da im plati kudikamo manje od stvarne cijene tvrtke koju oni ţele uništiti, već zato što mi se oni zapravo sviđaju. Mi se razumijemo jer smo jako slični. Svi smo mi - izdajice.

Ja sam se trebala baviti devetnaestim stoljećem, a Griša i Kostja teoretskom fizikom. Trebali smo ţivjeti bijedno, ali pošteno. Ja sam se trebala baviti riječima i datumima, a ne brojevima, a Kostja i Griša su trebali traţiti nekakve crne rupe, ali ne one rupe u zakonodavstvu koje su im donijele prvi novac. Nikad nismo razgovarali o tome, ali znam da se razumijemo.

Mi smo izdajice, a izdati je teško samo prvi put. Teško je napustiti posao i preseliti se u Moskvu.

Teško je reći sebi: „Ja ću uspjeti podići tu tvrtku na višu razinu.” Teško je prvi put izustiti: „Mama, ne mogu pričati s tobom, imam sastanak” i spustiti slušalicu. No poslije toga sve se događa samo od sebe. Kupuješ vlastiti stan u Moskvi, podiţeš tvrtku na višu razinu, počinješ plaćati roditeljske račune. Olako ţrtvuješ Kostju i Grišu tom čovjeku, koji će ih odbaciti, a vjerojatno će to učiniti i tebi.

Teško je samo prvi put - i u poslu i u ljubavi. Teško se razodjenuti pred nepoznatim muškarcem, teško je odgovoriti na prvi poljubac, teško je primati udvaranja ljudi koje uopće ne voliš. Tako je bilo i s Olegom: udvarao mi je pola godine, slao mi cvijeće, pozivao u restorane. Bio je šef odjela glavne banke kojoj je ured, u kojem sam ja tada radila, izrađivao web stranicu. U početku mi se Oleg činio prenapuhan, zatim preuporan, a zatim sam govorila sebi da to nije čovjek na mom nivou. Jednom smo večerali zajedno, loše sam se osjećala, boljelo me grlo i nisam izustila gotovo ni jednu riječ na večeri. Kad su već donijeli desert, Oleg je izvadio iz dţepa kutijicu. Unutra je bila narukvica s tamnocrvenim kamenjem, stavio mi ju je oko ruke i počeo mi ljubiti prste, jedan po jedan. Taj sam trenutak shvatila da više ne mogu odlagati ono što je neizbjeţno. Već si odrasla djevojka, rekla sam sebi, koliko još dugo misliš vući ovog muškarca za nos? Daj mu danas navečer, neće se više pojaviti i bit ćete kvit.

Oleg bi me uvijek pratio do kuće, ali taj sam mu put dopustila da se popne. Tada sam još bila podstanar u jednosobnom stanu u četvrti Aerodrom i ravno iz predsoblja odveo me u krevet.

Počeli smo voditi ljubav, a ja sam osjetila da nešto nije u redu. Počela sam teško disati, grebalo me u grlu, kao da su ga natrljali ljutikom. Bila sam bespomoćna i pasivna, tako da me Oleg vrtio kao da sam one- sviještena lutka. Kad je svršio, ja sam ostala leţati u istom poloţaju u kojem me

je ostavio prije pet minuta. On je ustao, nagnuo se prema meni i upitao: „Što nije u redu?”, a ja sam samo mahnula rukom prema vratima, kao da mu ţelim reći, odlazi. On se odjenuo, otišao u kuhinju, popio vode i ponovno se vratio u sobu. Tebi stvarno ništa ne treba? upitao je on i ja sam opet odmahnula glavom i pokazala rukom prema vratima. On je slegnuo ramenima, poljubio me u nepomične, ispucane usne, rekavši: „Oprosti mi, ja očito...” i otišao, ne dovršivši rečenicu.

Teško je samo prvi put, tako da sam ujutro dobila temperaturu četrdeset i ostala u krevetu cijeli tjedan. Oleg me posjećivao svaki dan, donosio mi hranu, lijekove i cvijeće. Bilo je u tome nečeg staromodnog i tako smo postali ljubavnici.

Preselila sam se iz Aerodroma u Sokoljnike, zatim kupila stan u četvrti Sveučilište, i sve te godine, jednom tjedno, katkad rjeđe, katkad češće, nalazila sam se s Olegom i večerala s njim u restoranu. Pričao mi je o poslu, katkad spominjao ţenu i djecu, onako usput, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. Baš od njega sam prvi put i čula za tog čovjeka kojem ţelim ţrtvovati Kostju i Grišu. Oleg je rekao da on moţe dogovoriti sastanak s njim ako ja to ţelim.

Da, sastajali smo se, večerali u restoranu, a zatim bismo vodili ljubav. Na odlasku bi me Oleg poljubio i otišao, a ja sam ostajala sama, djevojka iz dobre lenjingradske Obitelji kojoj su govorili da je u ţivotu najvaţnija ljubav.

Stojeći tako pred ogledalom, sama, pomislila sam, moţda to nisu bile tek puste riječi, moţda su zbilja vjerovali u to? Ja još uvijek vjerujem u to, iako nikome, osim Ksenijici, to ne bih priznala ni za ţivu glavu.

Ksenijica mi se često podsmjehuje govoreći: trebaš se malo češće jebati i tada nećeš brkati seks s ljubavlju. Ona govori da sam u ove tri i više godina imala ne jednog muškarca nego petoricu ili šestoricu njih, tada bih mogla reći kojega od njih volim, a ovako je za mene ljubav ono što se inače naziva selekcijom, ono što mi je pri ruci, ili bolje rečeno - ono što mi je bilo među nogama.

Tom prilikom Ksenijica ne govori „među nogama”, ona općenito izbjegava eufemizme, kao uostalom i mnoge djevojke iz dobrih Obitelji. Nikada nisam govorila takve riječi, pa neću ni sada, ali ne zato što me one zbunjuju, već jer su one odavno postale za mene radnim instrumentom, terminologijom koju katkad koriste poslovni partneri, a posebno dostavljači. Ĉudno bi bilo upotrebljavati takve riječi u svakidašnjem govoru - za mene bi to bilo jednako tako čudno, kao i nazvati račun iz Ašana plateţnim dokumentom.

No kakve god riječi da je Ksenija izgovarala, kad bih i imala ne jednog, već pet, šest ili sedam muškaraca - poput broja pohotnih „velikogrudnih” Šveđanki - ipak ne bih uspjela zavoljeti ni jednog od njih. Puno bih se više seksala, ali ne bi mi ostalo ništa od ljubavi. Djevojkama moje vrste to jednostavno ne uspijeva.

Ksenijice, upitala sam je jednom, jesi li se ti ikad istinski zaljubila? Jesi li ikad voljela onom nevinom ljubavlju, baš kao u filmovima? Vjerojatno u petom razredu, odgovorila je Ksenijica, i moţda još Nikitu, svog prvog muškarca iz Igre. Ali, osim toga, ne - ne, nikada. Ja ipak tvrdim: treba se više jebati.

Ponekad mi se čini da smo jako slične, Ksenijica i ja. Nikad nisam vidjela njezina Levu, no pretpostavljam da je sličan mom bratu Vladu: kad bi on ţivio u Moskvi, isto bi od nje traţio da mu opere posuđe poslije odlaska njegovih gostiju. Sigurna sam da će Ksenijica u mojim godinama također imati svoj stan i dobar auto, moţda čak i bolji od moje toyote. Pretpostavljam da ovoga jutra ona također stoji ispred ogledala u svojoj kupaonici, malo kao novinarka, malo

kao urednica, malčice kao IT-menadţerica, ali u svakom slučaju kao profesionalac, i jednako tako razmišlja o meni. Svaka od nas ima svoju malu tajnu: ja Olega, a Ksenijica svoje čudne ukuse. Ma, kakva tajna: ona to uopće ne krije, iako je meni, iskreno rečeno, još uvijek zbog toga nekako neugodno. Neki dan sjedile smo za stolom na kojem se igra šah, u Atriju. Ja sam se prisjećala kako sam u školi igrala šah i dosegla drugu razinu, a Ksenijica je pričala kako je išla plesati u plesni studio i kako se obradovala kad je prije pola godine našla klub gdje moţe plesati

boogie-woogie. Šank u Atriju je imao oblik sjenice od izrezbarenog drva, a zimsko sunce neuobičajeno je jako svijetlilo kroz staklene zidove. Pomislila sam kako će se za deset godina arhitektura koju je osmislio Luţkov stopiti s urbanom okolinom grada, a ljude malo mlađe od Ksenijice to će ljutiti koliko mene ljuti turistički Arbat55. I tako smo mi lijepo čavrljale, ja sam pričala koje sam cipele kupila sebi prošli tjedan, a Ksenijica je odjednom rekla svojim najprofijenijim glasom: ,,A ja sam jučer kupila bič s olovnim vrhom. Klasični the cat o’ nine tails56.

Istina, skup je ko sam vrag, ali od muškaraca i tako ne moţeš ništa očekivati, sve moram sama”.

Rekla je to toliko glasno kako bi je ljudi za susjednim stolom mogli čuti i da slučajno ne bi pogrešno shvatili da je ona kupila nekakvog mačića s devet repova. U istom trenutku mi je postalo neugodno i htjela sam otići odande.

Ja se bojim boli i ne razumijem Ksenijicu. Jednom me Oleg prejako ugrizao za ušnu resicu i tu je moje uzbuđenje netragom nestalo. Jednom sam gledala trećerazrednu imitaciju Emmanuelle, njemačkog mekog pornića o beskonačnim avanturama Šveđanki po svim zemljama svijeta, i pomislila: to što se događa na ekranu u stvarnosti nije moguće, u krajnjoj mjeri, barem ne u svijetu u kojem ja ţivim. I, evo sad, stojim pred ogledalom u vlastitoj kupaonici, tridesetpetogodišnja ţena, IT-menadţerica, uspješni profesionalac, i razmišljam kako moja prijateljica voli da je veţu, bičuju i poniţavaju, i shvaćam da bi se svih tih pet, šest ili sedam Šveđanki s otoka Patmos posramilo kad bi saznalo za Kseniju.

19 Sjedite za stolom u Coffee Innu, vas četvero, tvoja ljubavnica Ksenija, njezina prijateljica Olga i njezina školska prijateljica Marina. Sastali ste se danas da biste proslavili otvaranje vaše stranice. Ipak ste je uspjeli otvoriti prije Nove godine i sad se moţete bezbriţno odmarati za praznike. Poslije Boţića, kad se vratite, moţete sve doraditi, ali sada stranica moţe ostati u probnom obliku, i tako se u te dane gotovo prepolovljuje broj posjetilaca na webu.

Već dva tjedna dopisujete se svaki dan i komunicirate preko chata, ali ti prvi put vidiš dvije Ksenijine prijateljice. Odoka Olga ima više od trideset godina, ali nikada ţenama nisi znao odrediti dob. Ona puši cigaretu iz duga cigaršpica, a ti primjećuješ narukvicu s tamnim kamenjem oko njezina zapešća. Marina izgleda mlađe od Ksenije, moţda zato što nema ni trunke šminke na sebi, u svijetlim pramenovima nema čak ni ukosnicu pa se oni pri svakom pokretu razlijeću oko glave. Marina nosi dţemper i traperice, prijateljski ti se smiješi, ali čini se da tu prestaje sve njezino zanimanje za tvoje prisutstvo. Ona nigdje ne radi, ali je uvijek dostupna na chatu: kod kuće ima posebnu liniju za internet i njezino računalo se nalazi na barskoj stolici na sredini sobe, kao da je cybernetski oltar. Ti još ne znaš za to i kao da ćeš ikada saznati, osim ako te Marina ne pozove u goste, ili ti Ksenija to ne ispriča. Marina oslovljava prijateljicu „Ksenija”, a Olga „Ksenijice”. Ali ti ne misliš da će vaša ljubavnička karijera ikada otići toliko daleko.

Ni ti sam nisi očekivao da će stranica biti toliko dobra. Detaljni opisi svih jedanaest poznatih ubojstava, komentari istraţivača o svakom od njih. Slučajevi su grupirani po različitim obiljeţljima (nekoliko varijanti klasifikacije po izboru). Karta Moskve s obiljeţenim mjestima gdje su nađeni leševi. Točan datum vremena pronalaska, pribliţan datum vremena svakog ubojstva i vremena nestanka svake djevojke. Jedan veliki intervju sa zamjenikom tuţitelja iz moskovskog drţavnog tuţilaštva, još dva detaljnija sa suradnicima iz tuţilaštva i kriminalnog odjela policije koji su ţeljeli ostati anonimni. Poglavlje „Iz povijesti moskovskih ubojica” s detaljnim odabirom slučajeva Mosgaza - Ionesjana, Šumskog Duha - Vedehina, Davite- lja - Golovkina, Olega Kuznecova i Sergeja Rjahovskog iz Balašihi. Tu su i fragmenti knjige Nikolaja Modestova Manijaci: slijepa smrt, detaljna povijest o najvećim serijskim zločinima u Rusiji.

Aleksej se posebno ponosi poglavljem „Teorija”, koje je sasvim neočekivano predloţila njegova Oksana koja je u svojim arhivima naišla na nekoliko članaka socioloških analiza, još iz studentskih dana. Ondje je spomenuta velika istraga o Gillesu de Raisu57, poznatom ubojici djece, o maršalu Francuske i ratnici Ivani Orkanskoj koju su spalili na lomači 1440. godine, a također i članak Pierrea Klossovskog o Markizu de Sadeu, koji, iskreno rečeno, nisi uspio do kraja pročitati.

Olga, koja je već imala iskustva u izradi stranica s naglašenom društvenom komponentom, predloţila je napraviti ne samo jedan forum, već nekoliko njih koji bi bili razvrstani po temama: „Rasprava o slučajevima”, „Teorija i povijest”, „Verzije” i „Svjedočanstva”. Zadnji forum bi bio namijenjen onima koji misle da su vidjeli ili sreli manijaka. Ondje će se najvjerojatnije skupiti

samo „smeće”, uzdahnula je Olga, ali ako postoji ikakva šansa, treba je iskoristiti. A ako se netko boji javno prijaviti svoje sumnje, moţe poslati e-mail posebnim putem.

Promatraš Olgu i pomisliš: aha, sad znam koga je Kseniji uzela kao uzor poslovne ţene! Ako tako nastavi dalje, za deset godina Ksenija će također imati auto, uredno parkiran, i imat će isto takvu iskru u očima koju si ti već mnogo puta vidio u usamljenih uspješnih ţena, kojima je više od trideset godina. Tu iskru mnogi smatraju hladnoćom, ali ti znaš da je to sol neisplakanih očiju, zamrzla u dubini zjenice, odakle je ne moţe izvući ni ljubavni grč ni toplina muškarčeva zagrljaja. Moţda - da joj priđem, pogladim je po obojenoj svijetloj kosi i kaţem: „Ne brini se, Olgice, sve će biti dobro, znaš to”, ali bilo bi zaista čudno da to napraviš ţeni koju gotovo ne poznaješ.

Raspravljaju o bannerima, svađaju se oko korištenja fotografija ţrtava.

- Prema mom mišljenju, na njih će klikati - govori Ksenija - pa u čemu je onda problem?

- Stranice ih mogu odbiti objaviti - protivi se Olga - bila je neka priča o tome prije godinu dana, za vrijeme Nord-Osta. No, moţda griješim.

- Nisu tu bitne stranice, cure - neočekivano govoriš za sebe - one imaju roditelje. Bojte se Boga, djevojke.

Na minutu su svi zašutjeli, a zatim Ksenija govori: - Dobro, bolje onda da napravimo bannere s dijelovima karte Moskve: navest ćemo ime stanice metroa i dodati strelicu „manijak ubija tu”.

- Napravit ću to ujutro - nasmije se Marina, mašući svijetlom kosom.

Uvijek si smatrao da je bolje ne spavati s kolegicama, pa osim novinarki ima dizajnerica, programerki, fotografkinja. Vjerojatno nisi bio u pravu - vidi sad kako je lijepo znati da čete se, kad se večeras oprostite

u predsoblju, sutra ponovno vidjeti u uredu, gdje će Ksenija opet poprimiti oblik prijateljski rezervirane poslovne ţene i rezerviranosti koja se polako topi u tvojim poljupcima i zagrljajima, u konačnom kriku koji para uši. Moţda si prvi put u ţivotu zadovoljan i kao muškarac i kao profesionalac, a Ksenija je svjedok obiju tvojih pobjeda.

Večeras, dok nazdravljaš za početak vašeg projekta, čini se da se više ne osjećaš kao uspješni promašaj.

20 Grudale su se poput malene djece. Spuštale su se niz snjeţne padine, isprva na nogama, zatim na straţnjici, podmetnuvši ispod nje nekakav karton: zbogom Ksenijinom kaputu od ovčjeg krzna, zbogom Olginoj bundi. U pivnici su pili votku iz plastičnih čaša, otpilili dvojicu tinejdţera koji su ih u početku smatrali svojim vršnjakinjama, a zatim mamom i kćerkom.

Pokazale su propusnicu blijedoplavom poručniku, a taj im je vratio putovnice, rekavši im „ţelim vam ugodan ostatak odmora, djevojke”.

Ostalo im je još tri dana odmora. Dvije odrasle ţene, jedna, recimo, novinarka, druga ITmenadţerica, ali obje uspješni profesionalci, za pet minuta zvijezde, tvorci najpopularnije stranice nadolazeće godine. Sada su upropastile glas pjevajući karaoke u Jakitoriji i liječivši se vrućim sakeom.

— Ovo su mi najbolji novogodišnji praznici u ţivotu - govori Olja, koja je gotovo uspjela zaboraviti na to da Oleg nije uspio doći k njoj ni 31. prosinca ni 1. siječnja, a poslije toga nije ga ni očekivala, budući da je 2. siječnja ujutro odletio sa svojom Obitelji u Tajland, i evo već treći dan Olja sa Ksenijicom posjećuje moskovske klubove, restorane i zalogajnice, utrkuje se i pada u snjeţne nanose, oponašajući ili snjeţnu pahuljicu ili petokraku zvijezdu.

- I meni jednako tako - odgovara Ksenija, koja se treći dan ili toliko napila ili je bila toliko sretna da će joj sjećanje na taj trenutak sreće biti dovoljno za cijeli ţivot. Godina je završila prekrasno, po- krenuli su stranicu, Sašu je poslalu kvragu, oslobodila se erotičnog stresa i u novu godinu ulazi kao mlada, slobodna djevojka spremna na sve promjene. 31. prosinca. Aleks je nazvao da joj čestita, ona se malo iznenadila, ne znajući treba li taj poziv pripisati sluţbenoj pristojnosti, potvrdi prijateljstva ili joj ţeli dati na znanje da dobre stvari dolaze u troje i njihove se dvije večeri trebaju nastaviti i u novoj godini. To ćemo srediti u novoj godini, pomisli Ksenijica i bez imalo muke izbacuje Alekseja iz glave. Dobro se zabavila s njim, ali nije on njezin tip. Trebao bi bolje plesati boogie-woogie nego se seksati, no o tome ćemo kasnije.

- Sjetila sam se odličnog vica — govori Olja, ulijevajući ostatke sakea - o učiteljici u

osnovnoj školi. Ona dolazi u razred poslije praznika i počinje diktirati zadatke: „Dvije mlade, zanimljive, inteligentne djevojke kupile su u dućanu šest boca piva za trideset kopjejki (u stvari

ne pamtim za koliko, šala je stara, ali nije ni vaţno), bocu votke za 4 - 12, sir Val za 14, pretpostavimo, kopjejki i bocu porta Krim... oooh, Boţe moj, zašto smo pili taj porto!”

Ksenija se nasmije, ispijaju ostatak sakea i spremaju se izaći.

- K tebi ili meni? - upita Ksenijica.

- K meni - odgovara Olja - do mene je bliţe.

- A ja imam bor - kontrira joj Ksenijica.

Dvije mlade, uspješne profesionalke, za pet minuta zvijezde, zaustavljaju taksi u blagdanskoj Moskvi. Sjedaju na zadnje sjedalo, objašnjavaju put, upadajući jedna drugoj u riječ. Vozač, sijede kose i plavih, izbledjelih očiju gotovo poput njegove kose, pušta Rusku šansonu i govori: - Ne bojte se, cure, već sam trideset godina za volanom. Recite mi samo adresu, a dalje ću se sam snaći.

Voze se moskovskim ulicama, blagdanska svjetla stavljena su na fasade bez zidova, kroz prozor ogoljenih kuća zijeva crni noćni zrak.

- Što to radi Luţok, pogledaj ga samo, ha? — govori vozač. — Jeste li čuli da postoji

mogućnost da cijela Tverskaja ulica ode kvragu? Moţete li to zamisliti, cure moje? Ţivim u Moskvi već trideset godina, a grad ne mogu prepoznati. Ĉasna riječ, kao poslije rata.

- Nema veze - govori pijana Olja — sagradit će nove kuće, ljepše od prijašnjih, Moskva je takva... sve će izdrţati.

Olja je iz Pitera, ima ona svoje mišljenje o glavnom gradu, ali vozač to ne zna, on stišava radio i nastavlja vrijeđati Luţkova. Smrdi na znoj, ali iz usta mu ne zaudara na alkohol, što čak iznenađuje Kseniju koja još uvijek ţali za tim što u Jakitoriji ne daju sake za van. Zabavljena tim vaţnim mislima propušta trenutak kada vozač prebacuje temu na Ĉečenski rat.

- Evo, iz Drugoga svjetskog rata otac i njegovi prijatelji vratili su se onakvima kakvima sam

ih i poznavao, bili su to dobri ljudi. A iz Ĉečenije se vraćaju kao zli ljudi.

- Kakav rat, takvi ljudi - odbrusi Ksenija i već pomisli kako će začepiti usta tom brbljavom

šoferčini. Zaista, zar nisu razgovori o politici nepotrebno opterećenje svake voţnje po Moskvi?

- A još se priča da po gradu hara manijak - nastavlja vozač - zato budite oprezne, cure moje.

Neće dirati dvije, no, ja to govorim, onako, općenito.

- Ĉula sam za to - odgovara Ksenijica kojoj je odjednom postalo zanimljivo - a gdje ste vi to

čuli?

- Evo upravo su o tome govorili na radiju, slučajno sam uključio Eho Moskve, rekli su da je

na tom, kao računalu, na internetu, eto,, sve o njemu objavljeno: koga ubija, kako, kad će ponovno ubiti.

Dvije mlade zanimljive djevojke, uspješni profesionalci, za pet minuta zvijezde, odmah se počinju grliti i grohotom smijati na zadnjem sjedištu, a plavooki vozač nastavlja češkati sijedu kosu, promrmlja nešto sebi u bradu i pojača Rusku sansonu.

- To je uspjeh, Oljice, to je uspjeh! - viče Ksenijica, poskakujući oko računala. Samo što je skinula kaput, a grudice snijega već su se počele otapati u lokvice vode na parketu, pa i kraj tepiha do

kreveta postaje mokar. Olja se vraća iz kuhinje gdje je stavila čajnik, posvi- jetljena joj kratka kosa stoji slijepljena na čelu, nosi krznenu dolčevi- tu, šarene traperice u zvono steţu njezina bedra. Da, u takvoj odjeći ne moţe na pregovore u banku. Ali, Boţe moj, kako je dobro tjedan dana ne razmišljati o dress codeu.

Gleda Ksenijici preko ramena i govori zadovoljno: — Peto mjesto, čestitam!

U svoje vrijeme radila je na projektima, koji su ulazili u top deset na Rambler listi, ali ne po tematskim pitanjima. Ima trideset pet godina, od kojih pet radi na ruskom internetu i teško da je bilo što moţe iznenaditi. No ne postoji ništa ljepše od spuštanja niz snjeţne padine, od grudanja kao da su još malena djeca, od ispijanja votke iz plastičnih čaša i sakea iz glinenih čašica.

— Bravo mi, bravo mi - poskakuje Ksenijica, bacajući kaput ravno na pod. - We did it! Yes! Udara malenim dlanom s izgrizenim noktima o njegovan Oljin dlan i baš tada zazvoni telefon, kao da ga je probudilo baš to udaranje dlanovima.

— O, sranje - govori Ksenijica, dovlačeći se do slušalice - halo, ja sam, sretna Nova, tko je to?

Ona začuje mamin glas, i odmah osjeti kako je preplavljuje val straha - što se dogodilo?

Mama nikad nije zvala iz čistog mira. Jesu li svi dobro? O čemu je riječ? Ah, to, čak su rekli moje prezime? To je velika stvar, mama, supermegavelika stvar. Kako to misliš zašto? Zato što je to moj posao. Zato što sam ja urednica online novina Večer.ru, novinarka, pomalo i ITmenadţerica, mama, no u svakom slučaju uspješna profesionalka, a to je moj novi projekt. Sto znači da si pogledala i da su ondje same gadosti? A što bi htjela naći na stranici o manijaku koji je ubio jedanaest djevojaka, od petnaest do trideset osam godina, samo u posljednjih osam mjeseci? Mama, ne, ja ne mogu zatvoriti taj projekt, i ne, neću obrisati svoje prezime.

Ksenijica nikad ne plače. Ali sad ona stoji, stavivši glavu na Oljin krzneni dţemper, točno između njezinih dviju grudi, u najboljem slučaju B košarica, a Olja je gladi po glavi govoreći: „Ne brini se, Ksenijice, sve će biti u redu, znaš da te volim”, i osjeća kao da se na jedan kratki trenutak ona njezina čudna fantazija ostvarila i dobila je kćer kojom se moţe ponositi, koju voli i čeka cijeli ţivot. Sve će biti dobro, Ksenijice, govori ona, idemo, popit ćemo čaj, idemo se umiti, a tebi ću obrisati suze, poljubiti te u čelo, ako ţeliš stavit ću te u krevet, samo nemoj plakati.

Ja ne plačem, govori Ksenija, dobra urednica, uspješna profesionalka, za pet minuta zvijezda, ne plačem - i podiţe lice s mrljama maškare na obrazima, a Olja se nasmije i govori: O. K, kako god, cijelo lice ti je mokro, razmazala ti se maškara.

To je od snijega, Olja, od snijega, odgovara Ksenija, znaš i sama da nikad ne plačem, jednostavno, takvo je vrijeme, snijeg mi se topi s kose, evo, pogledaj koliko je snijega napadalo vani.

I tako one sjede u kuhinji, dvije mlade zanimljive djevojke, odjednom sasvim trijezne kao da nisu pile votku iz plastičnih čaša, ni sake iz glinenih čašica. Umjesto toga sada piju čaj iz šalice, na jednoj od kojih je napisano Rambler, a na drugoj Večer.ru. Bez šminke Kseni- jičino lice izgleda potpuno bespomoćno. Da, pomisli Olja, sada bih joj dala ne 23 već 18 godina. Dvadeset tri minus osamnaest jednako je pet, dvanaest plus pet, da, u sedamnaestoj godini mogla sam lako dobiti dijete, da nisam izgubila djevičanstvo tek u dvadeset drugoj, i to iz velike ljubavi.

- Ona je u pravu, naravno da je u pravu - govori Ksenijica - sad će njezini prijatelji misliti da radim u nekakvom online tabloidu, poput MK59, a zapravo neće ni otići pogledati što smo napravili. Moţda su u pravu: moţda je to propaganda nasilja, moţda mi zaista navodimo manijaka na nova ubojstva?

Olja se naginje prema njoj, uzima je za ruku, pokriva njezin maleni dlan svojim velikim, njegovanim dlanovima za koje se brine manikirka Liza dva puta tjedno, ispirući ih, obrezivajući koţicu na

krajevima, polirajući ih i premazujući lakom. Pokriva dlanovima njezine dlanove, zagleda se u duboke, crne Ksenijičine oči, i govori: - Curice moja, Cikatila nitko nije provocirao, bilo je to još za vrijeme komunjara iz Sovjetskog Saveza, sve je bilo mirno, i što se dogodilo? - pedeset i nešto tijela. Obje smo čitale: Ottisa E. Toolea60 i Henryja Lucasa61 nitko nije izazivao, a oni su se hvalili da su ubili više od petsto ljudi. Za vrijeme Gilles de Raisa nije postojao ne samo internet nego izgleda ni novine — i je li to pomoglo jadnoj dječici? Ne brini se, Ksenijice, mi sve radimo kako treba. To je tvoj posao, ti si urednica online novina, ti radiš vijesti. Znaš i sama da svaki put kad teroristi uzimaju taoce medije okrive za dizanje bespotrebne prašine, jer toboţe da nije tako, ništa se ne bi ni dogodilo.

- Moţda je to stvarno istina? - govori Ksenijica.

- Ne - odgovara Olja - evo, ja mislim da je baš suprotno: ako netko ţeli slavu, ako netko ţeli ostaviti dojam, njega ne moţe ništa zaustaviti. Kad ne bi pisali o teroristima, oni bi zatrovali vodovodne cijevi i bacali atomske bombe. Da je taj manijak stvarno ţelio da se sazna za njega, on bi počeo ubijati dva, tri, četiri puta češće, i to s još većom ţestinom. U tom slučaju počelo bi se pričati o njemu i bez novina. Zato mi radimo dobru, korisnu stvar. Ne uzrujavaj se zbog njih, najveći čovjekovi neprijatelji su njegovi bliţnji, ni moj Vlad nije cvjetić, znaš to. Najvaţnije, zapamti: tvoji roditelji mogu biti ponosni na tebe. Jednostavno moraju biti ponosni.

Ja mogu reći da se ponosim tobom, pomisli Olja, ali kao da će ti to pomoći. Ti već sama jako dobro znaš da te volim, da se ponosim tobom i da sam sretna što sam tvoja prijateljica, ali, jao, ja sam samo tvoja prijateljica, nisam ti majka, a ti nisi moja kći, jer kako bih ja mogla imati tako odraslu kćer?

Opet zvoni telefon, reći ću da te nema, govori Olja. Ne, ne, idem ja - bjeţi u kuhinju, vraća se, slijeţe koščatim ramenima: - Zvao je tata. Rekao je da je slušao na radiju o meni i da sam sjajna.

- Eto vidiš - govori Olja, a Ksenijica pomisli kako tatina pohvala ne vrijedi ni pišljiva boba, ni on sam nije ništa postigao u ţivotu, tako da on ne moţe baš procijeniti uspješnost svoje kćeri.

- Eto vidiš —

ponavlja Olja i pronalazi u Ksenijičinu ormaru bocu Baileysa koju je donijela prošli put.

Ostalo je taman za dvije čašice, i zato nazdravimo za novu godinu, za naš uspjeh, za to da sve bude dobro, sve će se ostvariti u novoj godini.

Rasklapaju krevet, Olja izlazi iz tuša, zamotana u rezervnu plahtu umjesto u ručnik, uključuje Ksenijičin fen, a posvijetljena kosa počinje plesati oko njezine glave. Kad bi četiri dana izostala s posla, nestale bi bore na čelu, crte lica bi se smekšale, a čak i kad bi se pogledala u velikom ogledalu u kupaonici na drugom kraju Moskve, vidjela bi kako se vrijeme mic po mic odmiče od nje, Olge Krušev- njicke, tridesetpetogodišnje ţene, koja bi trebala barem jednom na godinu zaboraviti da je uspješna IT-menadţerica, prava profesionalka, stručnjakinja za brojeve.

Dok ona suši kosu, Ksenijica je u kupaonici, grize usne iza zaključanih vrata. Olja je rekla da je kasno, ne da joj se putovati kući. A Ksenijica je odgovorila, naravno, ostani, a sad se ljuti na samu sebe, jer joj je neugodno upaliti vibrator ispred Olje, a još joj je neugodnije uzeti štipaljke za bradavice iz ladice. Ide do police, uzima kozmetičku torbicu, otvara patent, uzima malo ogledalo, ornata ga u ručnik i razbija o rub kade. Zatim sjeda na pod, odabire najoštriju krhotinu i svom snagom je ubada u unutrašnju površinu svojih bedara.

Olja je već osušila kosu. Pogleda dţemper, obješen na stolicu, i ugleda crnu mrlju točno na mjestu gdje se razmazala Ksenijičina maškara. Gle, kakav čudan crteţ, pomisli Olja, sliči na Torinsko platno ili Rohrschachov test.

21 U betonskom podrumu, na malenom komadu zemlje oko moje kuće, katkad u šumi pokraj Moskve ili u dizalu... tu pokušavam ljudima pričati o sebi. Da sam pisac, pomogle bi mi riječi. A ovako mi pomaţu noţ, skalpel i lemilica.

Ali te djevojke, toliko lijepe, toliko dirljive u svojoj bespomoćnosti, još uvijek nevine, bez obzira na to što sada počinju voditi ljubav u četrnaestoj godini - one ništa ne shvaćaju. One pitaju „zašto ja?” razmišljajući tog trenutka o sebi, o svojoj neizbjeţnoj smrti. One ne mogu shvatiti da ono što se događa njima, moţda se ipak tiče više cijelog svijeta nego njih samih.

One su od djetinjstva odgajane u vjeri da je svijet prekrasan i mudar. Blještavilo ţurnala, svjetlucanje televizora, svakodnevne laţi u novinama - sve to skriva istinu, ali ne istinu o strahovladi, korupciji ili lopovluku. Ne, nego istinu o tome da je svijet napunjen patnjom kao što je novoiskopana jama napunjena krvlju.

Nije istina da dok ubijaš zaboravljaš na sve. U svakom trenutku svog postojanja na ovom svijetu, ja sam svjestan da je ovo što ja radim apsolutno monstruozno. No to me ne zaustavlja, i tako moje postojanje samo po sebi dokazuje da nešto nije u redu s ovim svijetom. Mislim da bih ja sam mogao lakše prihvatiti ovaj svijet kad me uopće ne bi bilo na Zemlji.

Prema tome, sve što ja ţelim jest srušiti tu laţ. Ţelim vikati tako da se ljudi ne mogu više pretvarati da me ne čuju. Da ne mogu nastaviti ţivjeti kao da ništa ne znaju. Ja reţem bradavice, param trbušnu opnu, lemilicom topim mast još uvijek ţivih tijela — i to je moj način govora.

Ja vičem njihovim glasom. Ja ih šaljem da svjedoče o mojoj boli i muci, o svijetu u kojem ja ţivim. Reţem tu koţu kao da param zavjesu licemjerja i laţi. Vadim još tople bubrege, jetru, srce, kao da golim rukama ţelim doseći krvoprotočnu srţ bitka, to mjesto gdje nema laţi, gdje su patnja i očaj potpuno ogoljeni. Vrisak se pretvara u urlik, zatim u jecaj. To su najiskreniji zvuci. Bol ne poznaje laţ.

No, one svejedno ništa ne shvaćaju, a zatim se sve završava, nit puca, tuđi ţivot polako klizi niz tvoje ruke, poput leptirove koţe. Ako su i uspjele nešto shvatiti, shvaćanje sada umire zajedno s njima. Moţda ih baš ono i ubija. Katkad mislim da nitko nije dovoljno snaţan da podnese takvu bol. I ja se katkad čudim što sam i sam još uvijek ţiv.

Te djevojke, toliko lijepe, toliko dirljive u svojoj bespomoćnosti, ništa ne shvaćaju. I ja ţivim u nadi da će netko od čitatelja jutarnjih moskovskih tabloida koji pišu o najmonstruoznijim detaljima u vezi s novom ţrtvom moskovskog manijaka, da će me taj, taj netko od njih uhvatiti. Jer...

kad na putu na posao čitaš u novinama o tome kako je nađeno tijelo osamnaestogodišnje djevojke, oko čijeg vrata vise njezina vlastita crijeva, a odrezana šaka nalazi se u njezinoj razderanoj vagini — kada to čitaš, nešto bi se trebalo promijeniti u tom svijetu koji te okruţuje, zar ne? Gle, pa nećeš zatvoriti novine kao da si pročitao tek običan članak o redovitoj nogometnoj utakmici, o izborima za Dumu ili pak detalje o novom romanu lokalne popzvijezde, zar ne?

Zato poslije svega donosim ono što ostane od njih - toliko lijepih, toliko dirljivih u svojoj

bespomoćnosti - donosim to na mjesta gdje ih mogu naći ljudi, berači gljiva, mlade majke s kolicima, parovi koji traţe osamljeno mjesto.

Ĉesto razmišljam o kamikazama koji odabiru dobru poziciju za ubijanje i koji pucaju iz automatskih puški, prije nego što ih ustrijeli policija. Razmišljam o Ĉečenima i Arapima koji su digli sebe u zrak usred praznične mase u Rusiji ili Izraelu. O washingtonskom snajperistu62 ili dvoje fanova Marilyn Mansona koji su ubili pola škole, prije nego što su dokrajčili sami sebe u gradu Littletown, u Coloradu63. Ma što god da ste ţeljeli reći, vaš vrisak nitko nije čuo. Povezali su vas s politikom, bezumljem i utjecajem pop-kulture.

Treba rješavati bliskoistočni sukob, treba zaustaviti rat u Cečeniji, uvesti preventivne mjere protiv duševnih bolesti i zabraniti rock-koncerte. Vjerojatno će svijet poslije toga biti mnogo ljepše mjesto, zar ne?

Iako me katkad jako privlači ideja da poginem u samom ţarištu eksplozije ili da se pretvorim u metak koji će projuriti kroz toplu cijev puške, pomalo je ipak prezirem. Tu si u kontaktu s masama. Koliko god da se oslanjam na novine i televiziju, prvenstveno se obraćam pojedincu. Ja sam poput pjesnika koji svoje stihove najprije pokazuje svojoj voljenoj, a tek ih zatim objavljuje u tiraţi od tisuću primjeraka.

Kad se obraćaš pojedincu, govoriš mnogo iskrenije nego kad pokušavaš doprijeti do mase. Volio bih vjerovati da će oni koji čitaju o meni u novinama, prepoznati tu moju iskrenost i moţda će me naposljetku shvatiti.

Katkad me plaši jedna pomisao: ono što ţelim kazati, već svi odavno znaju. Ljudi koje srećem na ulici, znaju već i sami, i to ništa lošije od mene, da ţive u paklu, ali su se navikli na tu pomisao, naučili su ţivjeti zajedno s njom. S mišlju da je svatko od njih okruţen tom istom čahurom očaja i tuge. Ja sam promašaj, crna ovca u stadu, idiot koji je izmislio toplu vodu, koji nosi ruţnu vijest koja nikome nije potrebna, jer je svima već jako dobro poznata.

Katkad pomislim da svi ţive u paklu, no navikli su se na tu pomisao. Ali u tren oka dolazim sebi. Ne, zaista, to nije moguće. Ne moţete se naviknuti na pakao, zato on i jest pakao.

22 Govore da je moskovski metro nekoć bio svijetao i čist. Sigurno je i bio takav nekoć. Ali, Ksenija je propustila ta vremena. Ili su se završila prije nego što se rodila ili ona loše pamti kako je izgledao metro kada je putovala njime sa svojim roditeljima, a ne sama kao sada. Olja se ne voli spuštati pod zemlju, ali Kseniji se to sviđa.

Olja govori kako se odnedavno počeo osjećati miris mokraće u metrou. Da ga nije bilo prije sedam godina kad se ona preselila u Moskvu, a sada se osjeti. Ksenija se pokušava bolje sjetiti i čini joj se da je oduvijek tako mirisalo. Miris je bio uvijek tu u blizini i moglo se samo zaboraviti na njega. Ali ja, pomisli Ksenija, pokušavam ne zaboraviti, ne znam ni sama zašto.

Sjedi u polupraznom vagonu, gleda na suprotnom prozoru plakat sa slikom raskomadane bebe. Ksenija dobro zna da je na dnu plakata napisan uobičajen apel „ne ubij” ili stih o štetnosti abortusa, nešto u stilu: ubojice nerođene djece / rezultat vašeg dogovora s vragom / ruke su vam krvave.

Ta beba koja se raspada na dijelove ljuti je do ludila, i ona pomisli kako bi rado preuredila lice onome tko takvo što lijepi. Britvom, na primjer, baš kako je to pokazano na slici. Ipak, nitko drugi ne obraća paţnju na naljepnicu, a četvero putnika nasuprot Kseniji ga uopće ne moţe vidjeti, jer im se nalazi iznad glava.

Neobični ljudi putuju moskovskim metroom u ponoć i pol, pomisli Ksenija. Jedan - visok, nepodšišane i nepočešljane kose, u dugu kaputu i do koljena mokrim trapericama. Između nogu mu stoji boca piva, a lice mu se ne moţe vidjeti jer je spustio glavu i čuperci mu ga zaklanjaju. Vjerojatno spava, pomisli Ksenija, a zanimljivo bi bilo saznati, na primjer, koje boje su mu oči, ima li dug ili kratak nos, ima li zloban ili dobrodušan izraz lica. Moţda sliči na scenarista i redatelja Konstantina Murazenka koji je glumio fašista u filmu Brat-2, a moţda na barbu Juru, mamina prijatelja koji je još davnih dana nestao s horizonta. Pokraj njega sjedi par, obojena plavuša, u bijeloj jakni i suknji koja joj jedva prekriva debeljuškasta koljena u crnim tajicama. Naoko ima oko trideset pet do četrdeset godina, ali plavuše takvog tipa provode vrijeme u svom ţivotu na takav način, tako da joj je moţda, uh, dvadeset pet ili čak dvadeset tri, kao i Kseniji. Njezin suputnik je stariji muškarac u crnoj kineskoj pernatoj jakni ispod koje proviruju krajevi sivog sakoa koji je komplet njegovim hlačama. Na podu između njegovih nogu nalazi se aktovka. Jednom rukom grli plavušu oko ramena, a drugom drţi njezinu ručicu na svom dlanu. Na prstenjaku nosi burmu bez sjaja, a plavuša ne nosi nikakav nakit, osim jeftine srebrnkaste zmijice. Ĉudan par, tko su oni? Radni kolege na sluţbenom putu?

Ljubavnici? Jeftina kurva i njezin klijent?

Ksenija promatra posljednjeg putnika, debelog muškarca koji je podsjeća na jednu od dvije svinje, u koje se pretvaraju roditelji malene Chihiro u japanskom crtiću. Na njemu je kratak raskopčan kaput od ovčje vune, košulja mu steţe trbuh koji iskače iznad pojasa, jedno dugme mu je otpalo s košulje pa se kroz otvor vidi crna majica, ili moţda — dlake. Oko vrata je prebacio prljavo grimizni šal, sva tri podbratka mu vise do grudi, sive oči drţi otvorene, a pogled mu je začudo jako bistar. Jadan čovjek, vjerojatno nešto nije u redu s njegovim hormonima. Boţe sačuvaj.

Ksenija sjedi preko puta, sama, sitna, mršava djevojka, u grčkom kaputu od ovčje vune, visoke čizme, koţnata torbica na koljenima. Vraća se od Vlada Kruševnickog, poznatog kazališnog redatelja (nije gledala ni jednu njegovu predstavu), redovita gosta Mix kluba64 (nikad nije bila ondje), Oljina brata - oh, taj razlog je sasvim dovoljan.

Unatoč Oljinim pričama, kuća mu je bila čista, uostalom, kao u svih samaca. Moţda čak i čišća nego u debelih heteroseksualaca. Jedno je sigurno: ništa na njemu nije podsjećalo na stereotipnu sliku o homoseksualcu - nije imao ocrtane mišiće, nije nosio koţnate hlače, nije imao pernatog udava, u krajnjem slučaju nije ga drţao kod kuće dok je čekao mlađu sestru i njezinu prijateljicu. Također nije bojio kosu ni šminkao oči, iako je Ksenija primijetila kolekciju krema u njegovoj kupaonici na kojoj bi mu mogle pozavidjeti sve djevojke, osim naravno Olje, čija je kolekcija bila još veća. Vlad je doista sličio Olji, nekim karakternim izrazom lica, čudnim spojem mekih crta i strogog, zajedljivog pogleda. Istina, kad bi se smekšale crte na Oljinu licu, u njezinim očima ostalo bi samo jedno čisto veselje - grudamo se poput malene djece, niz snjeţnu padinu spuštamo se ravno na straţnjici! — tako da je lice Vlada bilo sastavljeno od dvije Oljine polovice: Olje u nedjelju i Olje na poslu.

— Oljice, donesi nam nešto za jelo iz kuhinje - i prođe u gostinj- sku sobu, uljudno propuštajući Kseniju ispred sebe. - Ţelite li nešto popiti, Ksenija? Ne smeta vam što vas oslovljavam imenom, zar ne?

Znači, uglađen je, blag, draţestan. Nalijeva Jack Daniels u čaše i poviče: Olja, donesi led! — kao da govori sluškinji, zaista, kao da je kućepaziteljica. Ĉudno je što mu ona dopušta da joj se tako obraća. Ma, zašto bih se ja time gnjavila, to su na kraju krajeva njihove stvari, neću se miješati, ja sam samo došla u goste.

Neobične ljude moţete upoznati u moskovskim stanovima, pomisli Ksenija, razgledavajući sobu. Gotovo cijeli jedan zid zauzimaju police za knjige, a na drugom visi nekoliko slika.

Kseniji se učini da prepoznaje jednu: moţda je to jedan nizozemski umjetnik koji je crtao beskrajne biomehaničke stvorove. Na drugoj - čovjek koji visi glavom prema dolje s podvijenom nogom i razrezanim trbuhom, odakle mu se izlijevaju iznutrice na lice.

- To je nacrtao jedan moj prijatelj - rekao je Vlad - sada nije u Moskvi, putuje po jugoistočnoj Aziji. Nedavno mi je poslao pismo iz Kambodţe, govori kako ondje postoji jedno mjesto na kojem su skupljene lubanje ljudi koji su ubijeni za vrijeme cijele te zbrke u toj zemlji. Ogromna planina koju su morali staviti iza stakla jer su turisti krali te lubanje kao suvenire. Šteta, Andrej bi mi ih bio donio. I sad bih imao pravu kambodţansku lubanju.

Isto dobar čovjek, pomisli Ksenija, neka me Bog sačuva od takvog brata. Kambodţanska lubanja, ma koji kurac.

Olja se vratila iz kuhinje, s ledom u velikoj posudi za led, narezanim francuskim sirom, goveđom karbonadom, komadima rajčice. Ĉudno, u svojoj kući Olja nikad nije tako postavljala stol, jednostavno bi rezala hranu na komadiće ili je lomila rukama. Ksenija promatra njegovane ruke Vlada, razmišlja, hm, pitam se, ide li i on dva puta tjedno manikirki Lizi da mu ispire nokte, reţe zanoktice, polira i malo-pomalo pretvara u mala umjetnička djela, te nokte koji su bili jednaki kao nokti njegove sestre? Na pola uha Ksenija sluša kako su Vladu predloţili da postavi predstavu u jednom vrlo modernom kazalištu, ali uopće nema dobrih drama, baš tako, uopće nema. Tako da će očito morati napisati jednu sam, zato je i pozvao Kseniju u goste -

Kseniju, sranje, a ne Kseniju i Olju, koja budala - da bi popričao s njom o njezinu poslu.

- Da - govori Ksenija - znam, naravno, Olja mi je rekla. Što vas točno zanima?

Postupno se u njezinu glasu bude ledene note, vjesnice gnjeva. Specijalan projekt na kojem ona radi! Na kojem oni rade! Pogledava Olju - a ova sjedi nepomično u fotelji, narukvica na zapešću tek pomalo blijeska, crne oči postaju još dublje nego inače.

- Siguran sam - objašnjava uto Vlad - da je taj ubojica jedan od naših, da je on gej. Ima mnogo serijskih ubojica među homoseksualcima, što vi sigurno već znate kao stručnjakinja prema tom pitanju. John Wayne Gacy65 mlađi ubio je više od trideset tinejdţera, Jeffrey Dahmer66 je bušio rupe u glavama svojih ljubavnika, a potom ulijevao u njih kiselinu, Joseph Kallinger67 je ubio čak vlastitog sina, a moskovski Davitelj Fischer68 je priznao da nije htio zasnovati vlastitu obitelj jer se bojao da će, ako dobije sina, ubiti i njega. A ipak je u svom betonskom podrumu ubio jedanaest dječaka, pri čemu je katkad jedne ubijao pred očima drugih, objašnjavajući im i pokazujući svoj postupak. A što je s jednim od prvih ruskih serijskih ubojica, Anatolijem Slivkom69? Legendarni mladi pionirski vođa koji je mučio više od trideset dječaka i ubio njih osmoricu - navodno u okviru „eksperimenta za preţivljavanje”. I on je također bio naš! I od nedavno Igor Irtišev koji je ubio u Piteru osmoricu dječaka, a prije toga ih je silovao. Posljednjoj ţrtvi rukama je razderao anus i izvadio kroz njega crijeva.

Ona promatra njegovane ruke Vlada, tako slične rukama njegove sestre: jedino mu prsti malčice podrhtavaju. Nikada nije vidjela da Olji drhte prsti, ali sama već poznaje taj drhtaj, drhtaj uzbuđenja. Spušta pogled na svoje ruke: njezini izgrizeni nokti nepomično stoje na naslonjaču fotelje.

- No, ne samo ubojice dječaka - nastavlja Vlad - Charlesa Man- sona, Ottisa E. Toolea i Henryja Lee Lucasa, sve njih su njihove majke poslale u prvi razred odjenute poput djevojčica; Robert Joseph Long70 imao je od rođenja velike ţenske grudi, a ubio je devet ţena početkom osamdesetih; poznati William Hance71, jedan od prvih američkih serijskih ubojica, volio je odijevati ţensko donje rublje. A prisjetimo se i ubojica koji su voljeli raditi u paru, poznati Roy Norris i Lawrence Bittaker72 koji su dobili nadimak „kliješta” jer im je to bio omiljeni alat!

Pokupili bi kalifornijske djevojke na plaţama, odvozili ih na osamljeno mjesto, ondje mučili i silovali. Uhvatili su ih kad su se počeli ponašati kao ovaj vaš moskovski ubojica: raskomadana tijela počeli su bacati u vrtove ispred kuća u predgrađu L. A. Sviđalo im se zamišljati kako ugledni očevi Obitelji rano ujutro nalaze te raskomadane leševe ravno pod prozorom svojih kuća.

Vidi, Ksenija, vidi, govori ona sebi, vidi kako izgleda čovjek kojeg uzbuđuju misli o nasilju i smrti. Ne skreći pogled, dobro ga pogledaj, po čemu si ti bolja od njega? Imaš li ga uopće pravo osuđivati? Moţda da staviš čašu na stol, ustaneš iz fotelje i zagrliš ga, kao što grliš Olju? Moţda je baš to tvoja prava obitelj, tvoji zamjenski roditelji - i kao slučajno, i oni su razvedeni?

— Htio bih o tome napraviti predstavu. O tome kako je sve te ljude ubilo zapravo licemjerje društva, homofobija, ubio ih je onaj „ormar” u kojem su bile zatvorene generacije homoseksualaca. Ja zamišljam moskovskog ubojicu kao diva, zla genija, duha od zraka koji se samo nalazi u ljudskoj ljusci. Ţelim napraviti predstavu o snazi koja djeluje kroz njega, o snazi koja pritišće sve nas. O snazi koja se zove „budi poput svih”. Shvaćate li me, Ksenija? Sve bih to prikazao u formi monodrame, on bi samo sjedio na stolici nasred pozornice i pričao o tome,

kako je pokušavao biti pravi muškarac, kako se htio ponašati prema ţenama kao što se njegov otac ponašao prema majci i kako se sam bojao biti „cvjetićem”, tetkicom, slabićem, pederom.

Tako ću i nazvati predstavu: Peder. Ne, ne, u čast Burroughsa73, nego u čast stare emisije Nevzorova, vi je se sigurno ne sjećate, Ksenija, bili ste još premladi. Ona se također zvala Peder i tu je bila riječ o nekom jadnom tipu iz Petrograda, više se i ne sjećam što je napravio, ali bio je još na snazi članak 12174. I eto, ja već nekoliko godina ne skrivam tko sam. I sjećam se da sam, kad sam pogledao tu emisiju, osjetio ne strah, Ksenija, ne strah, iako je naravno i on bio prisutan, već pravi bijes. Upravo u tom trenutku poţelio sam ubiti nekoga. I eto, kao uspomenu na taj trenutak nazvat ću predstavu Peder. Predstavu o tome kako serijski ubojica moţe postati bilo tko od nas.

Ksenija promatra putnike. Neobični ljudi putuju moskovskim metroom u ponoć i pol. Bilo tko od njih moţe biti serijski ubojica. Sad će Dugi maknuti masnu kosu s čela, pojavit će se njegove bezbojne oči, tanke beskrvne usne, usta bez zuba. U dţepovima kaputa drţi skalpel, noţ i kirurške stezaljke. Na vratu ispod majice visi ogrlica od ţenskih bradavica. S njegove usne resice visi kesica od koţe oderane s grudi osamnaestogodišnje studentice Maše F. (leš je nađen prije tri mjeseca u Bitcevskom parku). U kesici stoje oči, izvađene dvadesetpetogodišnjoj Kristini P., prodavačici u noćnom kiosku, i dvadesetogodišnjoj Darji K. koja je imala stalno boravište u Rosto- vu na Donu. Analize će pronaći tragove njegova koţnog tkiva pod noktima osam od jedanaest ţrtava - ako te analize uopće budu provedene, budući da upravo sad Dugi ustaje, ispušta bocu, saginje se i izlazi kroz otvorena vrata. Ksenija nije uspjela vidjeti njegovo lice. Neobični ljudi putuju moskovskim metroom u ponoć i pol.

- Cijelo to vrijeme - nastavlja Vlad - u pozadini, na panou će se pokazivati fotografije ubijenih. Ne, ne one na kojima su one unaka- ţene i raskomadane, nego one na kojima su mlade, sretne, čitave, ne- povrijeđene. Treba se to tako napraviti da gledatelji heteroseksualci poţele te djevojke, da osjete ţudnju, da se uzbude - i da im se onda počne dizati dok slušaju priču o tome kako su djevojke bile ubijene!

Vlad lupka po vlastitim preponama, lupka njegovanom rukom, tako sličnoj Oljinoj. Da, pomisli Ksenija, stvarno mu se digao. Nadam se ne na mene.

-1 tada bi oni - govori Vlad — mislim na te gledatelje, trebali osjetiti krivnju. Trebali bi se zapitati kako to da im se diţe dok slušaju o tome kako čovjeku deru koţu. U kakvo sam se ja to čudovište pretvorio!? 1 ako mi uspije prikazati taj spoj uţasa, erekcije i osjećaja krivnje, ako mi uspije s tim zaraziti gledatelja, onda ću moći objasniti što od homoseksualca radi pedera. Jer cijela ta priča nije priča o ljubavi prema muškarcima i dječacima, već o uţasu, erekciji i krivnji.

To je priča o mojim roditeljima koji su naglas govorili o ljubavi, a iza zatvorenih vrata da ću oslijepiti ako si samo dotaknem spolovilo. Poslije, kad sam već odrastao, saznao sam da tako često plaše dječake kako ne bi onanirali. Mislili su na diranje vlastitog spolovila, da, pa, hm, znate, pa, a ja sam uvijek nekako zamišljao očevo, divovsko, veliko spolovilo odraslog muškarca koje sam vidio jednom kada smo išli u saunu. I zamišljao sam kako diram to spolovilo, i upravo su u taj trenutak moje oči počele ispadati iz svojih duplji. Već tu, u Moskvi, shvatio sam da sam oţivio mit o Edipu koji je oslijepio sam sebe kad je ubio vlastitog oca. Ja bih ţelio ubiti svoga, ali ne mogu jer je umro od raka prije tri godine. U djetinjstvu sam mislio da ga ţelim ubiti jer je uvijek vikao na majku, posebno kad su kod nas bili gosti, ali sada znam: ţelim

ga ubiti jer nije znao ispričati čak ni najobičniju dječju horor-priču. No, on je već mrtav, tako ti je to. - Vlad tu ispija viski, pogleda Kseniju, njegovani prsti lijepe se za čašu. - Evo zašto ja vjerojatno ţelim napraviti svoju predstavu. O tome kako na mjestu, gdje se susreću uţas, erekcija i krivnja, uvijek stoji leš, bilo stvaran, bilo imaginaran.

Neobični ljudi putuju moskovskim metroom u ponoć i pol. Poslovnjak u aktovci drţi brnjicu, kloroform i konope. Kada budu hodali tamnim dvorištem, on će neprimjetno uzeti bocu, smočiti krpu i začepiti plavuši usta, upravo u trenutku kad se ona pojavi pokraj auta parkiranog u zaklonu.

Zavezat će je, staviti joj brnjicu i poloţiti u prtljaţnik. Zatim će upaliti auto, uz pomoć farova provjeriti je li ostavio kakve tragove i krenuti onamo gdje je pripremio sobu za mučenje. Na putu će se zaustaviti u McDonaldsu i sasvim polako piti koktel od jagoda razmišljajući kako je svaka ta minuta, dok on uţiva u okusu roza lagane tekućine, pakao za čvrsto zavezanu djevojku u njegovu prtljaţniku.

Ksenija to tako jasno vidi, kao da gleda film, i u taj tren par ustaje i ide prema izlazu, plavuša, smijući se, stavlja na rame jeftinu torbicu, a poslovnjak uzima aktovku i već na izlasku pogleda Kseniju odsutnim, zamagljenim pogledom. Kroz staklo vagona Ksenija promatra kako prolaze peronom drţeći se za ruke kao i prije.

Draga djevojko, ţeli viknuti Ksenija, izvadi dlan iz njegove ruke. Gdje god si upoznala tog čovjeka, koliko god dugo ga znaš, što god vas povezuje - trči, trči i ne zaustavljaj se. Neka potpetice tvojih jeftinih čizmica odzvanjaju po smrznutim moskovskim ulicama, pusti da ti se kratka suknja digne iznad debeljuškastih koljena. Skini bijelu jaknu, previše je primjetna u mraku. Trči, trči brţe, nastoj se što bolje sakriti - i neka te štiti tvoja srebrnkasta zmijica na prstu.

No, vlak već napušta stanicu i Ksenija ostaje sama u vlaku, jedan na jedan s posljednjim putnikom. Da, neobični ljudi putuju moskovskim metroom, pomisli ona, a u taj trenutak debeljko podigne pogled i zagleda se u njezino lice pronicljivim, prodornim pogledom.

- Zašto mi sve to pričate? - upita ona Vlada. - Kao da vam ja mogu pomoći da napišete tu dramu. Sve što ja znam piše već na stranici, tako da...

Vlad stavlja čašu na stolić za kavu.

- Ne znam zašto - govori on — vjerojatno ţelim saznati je li sve to moguće. Sto vi mislite o toj ideji. Nalikuju li ta ubojstva na ono o čemu sam vam govorio.

- Ne znam - odgovara Ksenija - a kakve to ima veze s bilo čim? U svakom slučaju, vi pričate svoju priču. O uţasu, erekciji i krivnji. Uopće nije vaţno što se stvarno događa u glavi tog manijaka.

- Da, da, nije vaţno - ponavlja Vlad poslije stanke - hvala, da, nije vaţno. Zapravo sam htio reći nešto sasvim drugo. Htio sam samo porazgovarati o predstavi. Mislio sam da će to biti tako moderna, energična predstava, nekonformistička, nešto u stilu Gregga Arakija i Kluba boraca, a sad ne znam hoću li je uopće postaviti.

Nije riječ o tome što je to jedna jako osobna priča, pa, o mami i tati, o tome o čemu sam vam upravo pričao. To je naš posao, znam, pričati osobne priče. Ne sramim je se, nimalo. Odrastao čovjek ne bi se trebao sramiti svojih osjećaja. Na kraju krajeva, to se tiče samo mene i mojih roditelja. Osjećam da neću moći nastaviti ţivjeti ako ne kaţem nešto o tome, ako budem šutio.

Moja šutnja bi pretvorila sve ono što ja radim - kao redatelj, kao čovjek, kao ljubavnik — u laţ.

- Da, u pravu ste - govori Ksenija. - Vi stvarno trebate postaviti tu predstavu. To je doista

snaţna priča.

Bilo joj je neugodno jer nikad nije išla u kazalište, izbjegavala je kazalištarce i umjetničke duše. Marinica je bila za nju slika i prilika umjetničke duše - i evo sada muškarca, koji bi joj po godinama mogao biti otac, a ispovijeda se tu njoj o svojoj najskrivenijoj zamisli.

- Ĉujte, Ksenija - nastavlja Vlad - postoji samo jedan čovjek čije mi je mišljenje vaţno. I da vi sada niste tu, Ksenija, nikad ne bih ovo mogao reći Olji. Jer to su i njezini roditelji. To su njezina mama i njezin tata, naši mama i tata.

Ksenija prebacuje pogled na Olju koja je sjedila u fotelji, pokrivši lice rukama, nepomična i tuţna. Cijelo vrijeme dok su razgovarali ni Ksenija ni Vlad nisu pogledali u njezinu stranu.

Bojim se da ona sada više nikad neće htjeti progovoriti sa mnom rekao je Vlad, kao i prije ne gledajući Olgu - ustvari, ja već odavno nemam ni oca ni majke, a znam da nikad neću imati djecu. Nemam nikog od Obitelji osim nje.

Njegov glas se prekida. Ĉini se kao da će zaplakati. Led se otopio u posudi, prazne čaše stoje na stolu, Olja sklanja ruke s lica, te njegovane ruke, tako slične rukama njezina brata. Ustaje, prilazi Vladu i govori: - Prestani. Ti si moj stariji brat. Ne smiješ plakati. Ti si moj brat, kojega volim. Ni ja nemam nikoga od Obitelji osim tebe. -I zagrli ga.

Ksenija primjećuje da čak ni tog trenutka ne gledaju jedno u drugo, već gledaju nju, kao da ona privlači njihove poglede, ili kao da je ţivi fotoaparat koji bi trebao zauvijek sačuvati tu sliku brata i sestre kako stoje, zagrljeni, nasred sobe i gledaju ravno u objektiv, kao da poziraju za obiteljsku fotografiju.

Zatim su ostali dugo tako sjediti, razgovarajući o filmovima koje je Ksenija ipak bolje poznavala od kazališta. Listali su prvi ruski gej časopis čudnog naziva Queer (naime, to je bila prosta riječ, kao i peder, no američki gejevi napravili su novokovanicu i od nje), raspravljali o Vladinim

planovima puta u Tajland ili u Indiju. Popili su gotovo pola boce Jack Danielsa, a kad se Ksenija počela spremati da ode, Vlad je rekao: - Oljice, pospremi, molim te, stol i operi posuđe. - I tada je Ksenija otišla, ne čekajući prijateljicu i evo sad stoji u vagonu sama, jedan na jedan s posljednjim putnikom. Da, neobični ljudi putuju moskovskim metroom, pomisli ona, i u to debeljko podigne pogled i zagleda se u njezino lice, upornim, pronicljivim pogledom. U tom pogledu ona pročita povijest poniţenja, školskih nadimaka, patnji po klinikama za mršavljenje i gastroenterološkim odjelima bolnica, vidi zlovolju i razdraţenost pametnog, snaţnog čovjeka koji je cijeli ţivot prisiljen stidjeti se vlastitog tijela. On je promatra ne spuštajući pogled, ali ona okreće glavu i gleda u pod.

Neobični ljudi putuju moskovskim metroom u ponoć i pol. I ni jedan od njih nije probudio u njoj ţelju, već samo saţaljenje ili strah.

23 Taj put je stigla do Marine tek navečer, kad je Gleb već spavao u sobi na ogromnom madracu, podvivši ispod sebe noge, kao da i u snu nastavlja puzati. Marina stavlja čajnik odjevena u kineski ogrtač s izvezenim zmajevima, slamnatu kosu stegnula je u komplicirani čvor iz kojeg je stršao štapić donesen iz Jakitorije.

- Zamisli - govori ona - zapravo uopće nisam sigurna je li on Kinez. Moţda je Koreanac ili Kazak. Siguran slijed događaja: glumit će da je stranac, govoriti engleski, za ruske djevojke svi su azijati slični, a kineski i tako nitko ne zna. I moţe koliko hoće piti za Hong Kong i ujedinjenje Kine, a zatim odvesti nekoga kod sebe i pojebati se s njim na podu ili na krevetu jer i tako slamnatu prostirku neće uspjeti naći usred noći u Moskvi.

Ksenija se nasmije: - Ma, blago tebi - govori - misliš li da ja još nikad nisam vidjela Kazaka? Tvoj Gleb je pravi Kinez, pljunuta beba Mao. - Ma da je i Koreanac - govori Marina - i dalje bi bio najljepše dijete na svijetu.

Nalijeva čaj, naravno, zeleni, kao i uvijek, kad nosi kineski ogrtač i štapić u čvoru slamnate kose. Pitam se kad će Marina odlučiti obojiti kosu u crno, jer nema baš svjetlokosih Kineskinja?

A, pitam se, hoće li zatim doći na red i plastične operacije, promjene oblika očiju, nosa i usta?

Moţda bi trebala paţljivije promotriti ovu Marinu jer će za pet godina od nje ostati tako malo, kao što je malo ostalo od Marine kakva je bila prije samo nekih devetnaest mjeseci?

Ksenija uzima kuvertu i stavlja je na stol.

- Što je to? - pita Marina.

- Tvoj novac — odgovara Ksenija - tvoja „plaća” ili postoci od profita, nazovi to kako hoćeš.

Olja je prodala reklamni prostor filmskoj kompaniji West, koji će uprizoriti Ĉudovište-, tako da je sad cijela naša stranica puna slika Charlize Theron i Christine Ricci.

- Uh, ima dosta - govori Marina, pogledavši u kuvertu - nisam to očekivala, mislila sam da je to samo prijateljska usluga. - Stavlja novac u dţep, gdje ih guta zmaj.

- Bit će, bit će - odgovara Ksenija. - Treba napraviti poglavlje „Razgovori sa psihologom”, a još su i čitatelji poslali nove materijale o serijskim ubojicama. Nisam slutila da se toliko ljudi zanima za to. Na Zapadu čak postoji pojam za oboţavateljice serijskih ubojica — serial killer groupies, kao i u rock-glazbenika. Ĉak je bio jedan jeziv događaj krajem osamdesetih kad se novinarka, koja je pisala knjigu o serijskom ubojici, zaljubila u svog junaka.

- A što je on radio?

- Preoblačio se u policajca, zaustavljao automobile sa ţenama koje su bile same, a zatim ih mučio i ubijao. Kad su ga uhvatili, uspjeli su mu dokazati sedam ili devet ubojstava, iako su sumnjali da ih je bilo mnogo više. Kad je već bio zatvoren, ta teta, novinarka, namjerno je ubila ţenu i podmetnula njegovu spermu na mjesto zločina kako bi navela policiju na krivi trag. No, negdje je pogriješila pa su i nju zatvorili, iako je ona poslije pobjegla i čini mi se da je još uvijek u bijegu.

- Kao u filmu - nasmije se Marina - a je li bio zgodan, taj manijak?

- Pa, ako ćemo suditi po njegovoj fotografiji, ništa posebno — govori Ksenija - ali, tko bi

znao, ni ja ni ti ne bismo baš ispale ljepotice na policijskim snimkama.

- Šuti, šuti - i Marina ponosno podigne glavu, zbog čega štapić ispadne iz njezine kose i slamnata raskoš njezine kose ponovno se rasprši po ramenima - ups - i ona se počne smijati.

Para iznad čajnika počinje izgledati kao profil kineskog zmaja. Ksenija prilazi prozoru, bijele pahulje lupkaju po staklu, Marina je zagrli: - A što je s tobom, pale li te takve stvari?

- Mene?

- Da, tebe, tebe. Prestani se praviti glupa. Tko je od nas submi- sivna mazohistica sa sklonošću prema mučenju i samoozljeđivanju?

Ksenija se spušta na stolac.

- Pa, u svakom slučaju ne bih nikoga spašavala iz zatvora - govori ona — a kada čitam, imam različite osjećaje. Katkad se uzbudim, ali ipak mi se najčešće sve to gadi. Iskreno rečeno, čak me straši pomisao koliko ima perverznjaka koji posjećuju našu stranicu. Pritom, to nisu sadomazohisti, koji se mirno okupljaju na SMLifeu i na drugim stranicama iste tematike, već prave nakaze koje vole diskutirati o mučenjima i ubojstvima.

- Znači, radimo dobru stvar - govori Marina i ulijeva ohlađenu vodu u dječju bočicu - jer ljudi ţele čitati o tome.

- Zašto? - pita Ksenija. - Jasno mi je zašto ja volim. Ja se katkad uzbudim. Ali, na primjer, zašto ti?

- Ja moţda i ne volim - odgovara Marina, mjereći ţličicom dječju hranu iz limenke. - No, meni je jedan moj ljubavnik ispričao da postoji nekakva teorija. Zamisli, svi naši dubinski problemi proizlaze iz načina na koji smo rođeni. Toboţe, postoje četiri etape: dok on leţi unutra i nema briga; kad mu postane tijesno i on se muči; kada puţe prema dolje i počinje se još više mučiti, i na kraju, kada se rađa. I tako, ako neku od tih etapa on presporo prođe - ili je predugo puzao po rodnici ili obrnuto, dugo se zadrţao u maternici - onda bi tu etapu trebalo proći, pa, recimo to tako, na simboličnoj razini. I tako ispada da su svi sadisti ili oni SS-ovci iz koncentracijskih logora zaglavili pri trećoj etapi. Zamisli: svuda oko tebe samo krv i govna, a ti se svim silama trudiš isplivati iz toga i otpuzati prema svjetlu. Tako, ako ţeliš biti kao i drugi ljudi, ne smiješ usporiti i tu etapu trebaš proći do kraja.

- Misliš, trebaš ubiti nekoga?

- Ne, ubijanje tu ne pomaţe. Jer problem treba riješiti na simboličnoj razini. Prema tome, moţe se pročitati knjiga, pogledati fotografije, poći u kino ili na stranicu. Tako da mi, moţe se reći, pomaţemo tim ljudima.

- A što je s mazohisticama? - pita Ksenija.

- Ne sjećam se - odgovara Marina - zastale su ili na drugoj ili na trećoj etapi. Ti se ne brini u vezi s tim, sve etape su slične. Glavno da znaš da je s tobom sve u redu.

- To znam - govori Ksenija — da, sa mnom je sve u redu. Zao mi je samo što ne znam kako sam se rodila, a neugodno mi je to pitati mamu.

- Ja bih svoju pitala - govori Marina - kad bi me zanimalo.

- Moţda zato što ti već imaš dijete - odgovara Ksenija, a Marina se tako nasmije da je Ksenija upita: - Priznaj, to si upravo sada izmislila?

- Kako da ne - odgovara Ksenija, zatvarajući čep na bočici - odmah sam se sjetila toga. A zar misliš da bih ti ja pomogla izraditi stranicu koju bih smatrala opasnom?

- Ne znam — nasmije se Ksenija — moţda zbog prijateljstva?

- Ĉak ni zbog toga. Ja imam dječaka koji odrasta i ipak bih morala znati razliku između dobra i zla.

24 Teško je objasniti kako se to događa Jednostavno u jednom trenutku shvatim Evo nje, djevojke kojoj mogu ispričati svoj ţivot.

Richard Trenton Chase75, vampir iz Sacramenta Objašnjavao je Robertu Ressleru, agentu FBI-ja: „Nikad nikoga nisam odabirao Samo sam hodao ulicom i provjeravao vrata Ako su vrata bila zaključana It means you’re not welcome76”.

Eto, tako i ja Katkad su vrata otvorena, a katkad — ne Treba samo doći do njih i povući kvaku.

Ona je sjedila nasuprot meni u metrou Nosila je jednostavnu haljinu, S naramenicama, a do njih Još jedne naramenice - od grudnjaka Tako se sada nosi u Moskvi To je pomalo vulgarno I uopće me ne uzbuđuje.

No, imala je jako lijepe ruke, Ramena, podlaktice i posebno šake S dugim, ţivahnim prstima Njegovanim noktima.

Vjerojatno ih dvaput tjedno Manikirka liza, gala ili maša Ispire, reţe zanoktice, Polira, maţe lakom, Postupno pretvarajući nokte U dva otvora malih sedefastih školjki.

Kad sam pogledao te ruke

Vlak kao da je stao, Ustao sam i prišao joj, Iako je moje tijelo ostalo nepomično sjediti Prišao sam joj i zagledao joj se u oči.

Oči — to je najvaţnije na svakoj ţeni Ĉak i kad stoje izvađene na dlanu One nastavljaju čuvati mrvice njezine duše Kotrljajući se između breţuljaka grudi Upadajući u duboke jamice One kao da se opraštaju Kao da duša, prije nego što se konačno odvoji, Obavlja posljednji pregled već zaustavljenog tijela.

Imala je prekrasne oči Crno crne, poput mraka u podrumu U kojem su ugasili svjetlo I zaključali vrata.

U djetinjstvu sam se bojao mraka Roditelji su mi se podsmjehivali Pitajući što ja ondje mogu vidjeti Tada nisam mogao odgovoriti, Ali sada znam odgovor: Ondje sam vidio tu tamu, Tamu koja se neočekivano počinje gomilati u najvedrijem danu Okruţujući me u obliku čahure Poput divovske olovke Briše cijeli svijet Crnim spiralama Imala je takve oči I odmah sam shvatio da je ona moja ţena Da ću s njom biti u stanju pričati A ona će mi moći odgovoriti.

Govoriti — to je sve što ja ţelim Kada pročitam u novinama Da mrzim ţene, Da mrzim ljude, znam da to nije istina Ja volim ljude Ţelio bih voditi ljubav s cijelim svijetom

Ali ja ne pripadam Zemlji Duboka tama govori s pomoću mene I mora me se čuti.

I kada one vrište - to ja zovem u pomoć.

Sam u pustinji velikoga grada, Gospode, ja Te zovem Ĉuj me.

No krik se prekida, nema odgovora, Vratio sam se na svoje mjesto i vlak je ponovno krenuo Nitko ništa nije primijetio Nitko ne primjećuje kako neki trenuci Ispadaju iz vremena i pripadaju vječnosti.

Djevojka u ljetnoj haljini bez rukava S dvjema naramenicama Okrenula se prema prijateljici, podigla Lijepu ruku i dugim, njegovanim prstima Počela raditi nekakve pokrete – A prijateljica joj je odgovorila na isti način.

Bila je gluhonijema.

Izašao sam na sljedećoj stanici i uputio se kući sam S tom djevojkom, s njom se ne moţe pričati Ĉak i ako zna čitati s usana Ona bi zaţmirila Ĉak i kad bih joj odrezao vjeđe Ona me ne bi morala pogledati.

Ona ne moţe pričati sa mnom.

Nitko ne moţe.

Nitko ne čuje.

Ponekad je se sjetim, Mislim da se mi i ovako dobro razumijemo Ja također pričam rukama, Rukama koje su do lakta mokre od krvi I tama se počinje gomilati u našim zjenicama.

Govore da je ljubav — kad razumiješ drugoga bez riječi Ustvari, Razgovarati bez riječi tako je jednostavno Skalpel, upaljač, udice za ribolov i kipuće ulje Mnogo su rječitiji od sve poezije na ovom svijetu Kad je riječ o boli A osim o tome, u biti, ja nemam o čemu pričati. Ţelio bih naći čovjeka S kojim bih mogao razgovarati riječima Maštam o djevojci koja bi me slušala Kimala glavom i plakala i ponavljala Da, da, znam, sve je tako Ĉahura od tame, crne spirale, Divovska olovka koja briše svijet.

Ona bi govorila: da, znam, A zatim bi uzela britvu i počela rezati svoju koţu Kako bi oslobodila našu bol.

Kako bismo se negdje, iza granica čahure Mi mogli ponovno susresti Kao brat i sestra Ja mislim da bih, kad bih susreo takvu ţenu, Mogao umrijeti sretan.

25 Dva dana - preciznije pedeset dva sata. Obično joj organizam radi kao najsavršeniji sat.

Dvadeset osam dana. Devet je sati ujutro i moţe objesiti crvenu zastavu, ili kako se to već kaţe?

Učitelj iz tjelesnog je volio sve provjeriti u dnevniku kako se učenice viših razreda ne bi izvlačile: znam ja vas, gunđao je on, ako vam popustim, svaki tjedan ćete imati „osl s toč”. „Osl s toč”, tj. oslobođena s točkom govorile su djevojčice, kad bi tjelesni pao u one dane, a to ne bi trebalo brkati sa „samo oslobođena”, kada bi poslije gripe ili infekcije grla doktor opravdao izostanak s tjelesnog na dva tjedna.

Olja je dobila mjesečnicu prilično kasno, u devetom razredu, ali je zato odmah teklo sve kao po špagi — svakih 28 dana, 672 sata, u devet ujutro, točno u dlaku. Bez ijednog izostanka. Sa suosjećanjem je gledala na školske prijateljice - svaki mjesec barem bi jedna od njih grčevito brojila dane i trčala napraviti „test s mišem”. Govorili su da će miš umrijeti ako je djevojka napumpana. A Olja je zamišljala kako na nebesima, gdje se susreću duše ljudi i ţivotinja, krilati mali miš čeka na dušu nerođene bebe, osuđene na abortus.

Sama Olja još nikad nije došla u priliku da radi ni s miševima ni s današnjim testom za trudnoću, koji je mnogo humaniji i brţi. Cijeli ţivot - svakih 28 dana, 672 sata, u 9 ujutro: prvi dan - utorak, do vikenda je već sve gotovo. A sad je već četvrtak, 13 sati. Pedeset dva sata kašnjenja.

I još ništa.

Ručaju u Klonu, gotovo vrata do vrata s Coffee Innom na Velikoj Dmitrovci. Konobarica donosi meni, Vlad pokazuje rukom na prostoriju: - Kad se vratim - govori - ničega od ovoga više neće biti. Ovo su zadnji dani. Sve će Luţkov porušiti, i Klon i susjedni kafić.

- Ma daj? - ne vjeruje Olja.

- Da, rekonstrukcija. Sve je već dogovoreno. Tako, ako nisi bila prije, dobro pogledaj ovo povijesno mjesto. Koliko sam tu vremena proveo, da samo znaš...

Vani pada snijeg, a Vlad stavlja na proziran stolić novoisprintane fotografije.

- Pogledaj - govori on - Andrej mi ih je poslao iz Goje. Evo, tu je kućica koju je iznajmio, ovo je naša plaţa, evo zalaska sunca nad oceanom, a evo i samog Andreja.

Andrej stoji u pripijenim kupaćim gaćicama, preplanuo, nasmiješen. Olji se čini da ga se sjeća samo kroz maglu. Visok, mršav, nezgrapan. Ĉini se da je DJ ili VJ, ona se baš ne snalazi u tim kraticama, ali ni Vlad ih nije baš upoznao kako treba.

- Imao je bradu na tvom rođendanu - govori ona.

- Da, da - potvrđuje Vlad - obrijao ju je u Tajlandu.

Svi Moskovljani ţele zimi otputovati u Tajland. Ondje je toplo, sunce, gotovo europski komfor i azijske cijene. Točno je da ima side, ali uvijek se mogu poduzeti neke preventivne mjere.

Cijeli ţivot Olja nije voljela poduzimati nikakve preventivne mjere. Tješila se da ima stalnog partnera, ne moţe je zaraziti, ne mora se bojati trudnoće, organizam joj radi kao sat, sve što mora znati jest brojiti dane. Brojiti ona zna, tako je.

Baca pogled na brojčanik, desno od šanka: pedeset dva sata petnaest minuta.

- Znaš - govori Vlad - to će za nas biti, pa, poput medenog mjeseca. Jer on mi je pisao da ne

moţe bez mene. Da sam ja ljubav njegova ţivota.

Očito, pomisli Olja, trebala bih mu čestitati, ali ne zna kako to učiniti: poslije osam godina čavrljanja i raspodjele kućanskih poslova Olja, donesi led!— odjednom sluša Vlada kako priča o svom ţivotu. Znači, zaljubljen je.

—

Znači, ima romansu. Naravno, zar je moguće nešto drugo? On je također momak iz intelektualne lenjingradske Obitelji, u kojoj se govorilo da je ljubav ono najvaţnije u ţivotu. A sad, prema mladiću ili djevojci - nije toliko bitno.

- On mi piše da na Tajlandu uopće nema homofobije. Prema mišljenju mjesnog budizma postoje tri spola: muški, ţenski i svi ostali. Mi pripadamo svim ostalima. A najvaţnije je što svi spolovi mogu postići oslobođenje.

Oslobođenje s točkom ili bez točke? automatski pomisli Olja. Tri spola, tako dakle. Za nju su gejevi ipak muškarci, glupo bi bilo da dobiju poseban spol, iako bi politički korektna Ksenijica podrţala tu ideju. Ali treći spol je poput treće boje u šahu: kao da se, osim bijele i crne, pojavi još nekakva crvena ili zelena boja.

Pitam se imaju li tajlandske škole tri svlačionice? I na vratima je napisano ,,Ţ”, ,,M” i vjerojatno ,,S”. Kao gramatička oznaka za srednji rod. Naravno, ako on postoji u tajlandskom jeziku. U njihovoj školi bile su samo dvije svlačionice: za one koji su znali što je „osl s toč” i za sve ostale, koji su to tek nagađali. To? Bila je to velika djevojačka tajna, sve su one znale da o tome ne smiju ni u kojem slučaju govoriti dječacima. Pitam se kako će onda dječaci doznati za to.

Trebaju li im o tome govoriti očevi ili o tome uče na nekakvim satima anatomije, na koje je ona zaboravila? A moţda je tajna ţenske menstruacije dio inicijacije za muškarca i o njoj mladom dječaku treba ispričati njegova prva ţena. Ako je tako, onda Vlad ni dandanas ne zna što je to „osl s toč”.

-

Da sam glazbenik — nastavlja on — preselio bih se onamo. A ovako bih trebao naučiti

jezik. Ipak sam ja redatelj.

Izgovara riječ „redatelj” s ponosom. Pogledala je dvije njegove predstave i gotovo ništa nije shvatila. Moţda uopće ne voli kazalište, a moţda je samo ravnodušna prema estetici gejeva. Eto, tako je neobično — u trideset petoj godini dobiti brata. Saznati o njemu, da, osim što ide s njom u kupovinu u Ašan i tjera je u kuhinju po led, voli još i nekakvog Andreja i ponosi se svojom profesijom. Vjerojatno ni Vlad ne zna ništa o meni, pomisli Olja. Bih li mu ja sada trebala ispričati nešto o sebi? Ili i ovi njihovi novi odnosi putuju, kao i ranije, jednosmjernom ulicom: brat govori, a sestra sluša?

- Hoćeš li nas posjetiti? -upita Vlad. - Brzo ćemo se naviknuti jedni na druge, već smo ţivjeli skupa. - Nasmiješi se: - Sjećaš se kako smo na Preobraţenkama ţivjeli dvije godine?

Sjeća se. Veselo razdoblje sredinom desetljeća: ili nisu imali uopće novca ili su njime najednom mogli napuniti kuću. U kući se nije gasio acid house i Goa trance, tablete su bile razbacane po kuhinjskom stolu, i netko se uvijek nečime dizao, ili pak skidao s lošeg tripa. Bila su to vesela vremena, ali ne za Olju. Svaki put kad bi se vraćala kući, bojala se da će naći u svom krevetu tri-četiri nepoznata muškarca kako vode ljubav u ekstazi, a zjenice im vise do brade.

Istina, to se nikad nije dogodilo — svi stanovnici stana sveto su čuvali privatnost jedine ţene u kući.

Da smo tada ţivjeli u Tajlandu, pomisli Olja, ja bih na vratima imala ,,Z”, a svi ostali - ,,S”.

Naravno, kad bi na Tajlandu pisali na ruskom. Tada bi i Vlad ondje mogao ostati.

-

Mislim da drugi put to ne bismo mogla izdrţati - govori Olja.

Cijelo vrijeme mi se činilo da malo nedostaje da mi svi u glas počnete objašnjavati kako pravilno nekome popušiti.

- Ma sve je to bilo s namjerom poboljšanja odnosa među spolovima - odgovara Vlad. - Hvala Bogu, svi smo bili pristojni momci. Nitko te nije ni prstom taknuo!

- Samo mi je to još nedostajalo! - nasmije se Olja.

Bilo je to veselo razdoblje, ali ne za nju. Pobjegla je u Moskvu za svojim drugim muškarcem, četrdesetogodišnjim profesorom slavistike, koji je u početku predavao jednosemestralni predmet na Pe- trogradskom sveučilištu, a zatim provodio nekakvu istragu u Gosar- hinu oko novca nekog fonda. Naravno, on je doputovao iz Amerike sa ţenom i kćerkom. Nekoliko puta su čak svi zajedno i ručali: Olju je sluţbeno predstavio kao asistenticu i čak je dobivala 120 dolara mjesečno. Ali još u Piteru, saznavši za romansu kćeri s oţenjenim muškarcem, mama joj je priredila skandal: nije dovoljno što mi je sin peder, sad mi je još i kći kurva. Na Oljino iznaneđenje nju je više pogodio politički nekorektan izraz „peder”, nego već očekivano „kurva”. I kad je otputovala u Moskvu, dva mjeseca uopće nije telefonirala kući: hvala Bogu, Vlad je redovito obavještavao majku da je s Oljom sve u redu.

Olja je prvi put bila oslobođena roditeljske vlasti, oslobođena bez ikakve točke.

- No, u Goji neće biti takve zbrke — uvjerava je Vlad - svi smo već odrasli, uozbiljili smo se. Andrej se ostavio hard stuffa. I sad puši samo hašiš. Ni speed, ni extasy, ni kokain - samo lagano opuštanje.

- Zar je Andrej isto s nama ţivio? - pita Olja.

- Pa naravno! - čudi se Vlad pitanju. - Ja sam s njim već deset godina. Uskoro trebamo proslaviti i jubilej. Samo što smo se zadnju godinu nekako stalno svađali, ali ipak je on moja glavna ljubav, lju- bav za cijeli ţivot, together forever, zar ti ništa nisi primijetila?

- Pa, mi općenito malo toga znamo jedno o drugom — govori Olja i baca pogled na sat: 52:35. Minute tu ne igraju nikakvu ulogu. Jednostavno rečeno — pedeset dva i pol.

- Pa da - Vlad zabija nos u tanjur - pa da. Ipak nas posjeti, Andrej će ti se sigurno svidjeti, stvarno je predivan.

- Ne - govori Olja - kao prvo, nemam novca. Kao drugo, imam probleme na poslu.

- Kako nemaš novca? - čudi se Vlad. - Pa posudi onda od nekog, vratit ćeš poslije. A kakve probleme imaš?

Olja uzdahne. Zapravo ima dva problema. Jedan od njih se zove „Griša i Kostja”, a drugi pedeset dva sata i četrdeset minuta kašnjenja. Usput, kako je to ona mislila da dječaci ne mogu saznati za menstruaciju? Posvuda se danas reklamiraju ulošci, svi su već u tijeku. Plava tekućina.

Plava kao njezin brat. Ali sada bi joj se više svidjela crvena, poput revolucionarnih zastava. Pitam se jesu li u Kambodţi zastave za vrijeme komunista bile crvene — ili neke druge boje? U Kambodţi gdje, po pričanju Andreja, lubanje stoje pod staklom kako ih ne bi ukrali kao suvenire.

- Zapravo, imam samo jedan problem - govori Olja - dva investitora se kolju međusobno i pokapaju naš biznis. Mislila sam dovesti trećeg kako bi on sve otkupio od nas, no Ksenijica ga je istraţila i ja ga se, iskreno rečeno, bojim.

- Kako to misliš? - upita Vlad.

- Ĉuj - objašnjava Olja - u našem poslu nisu još nikoga ubili. A taj čovjek, vanjski investitor, on je, čini se, tako navikao rješavati svoje probleme.

-

Zezaš - govori uzbuđeno Vlad i zove konobara da naruči kavu pa sad su devedesete, više se ne ubija.

- Ne bih baš to htjela provjeriti — odgovara Olja.

- A oko čega se kolju? - Vlad odgurne tanjur, pogleda Olju, kao da se zaista sprema paţljivo je saslušati i dati joj koristan savjet.

- Ne mogu se dogovoriti oko podjele predizbornog novca - slijeţe ramenima Olja. Uglavnom, oni su još stari suparnici.

- Odlično - govori Vlad - kakav prekrasan siţe. Htio sam o tome napisati dramu: dva biznismena, zajedno od školskih dana, prijatelji suparnici, silno ţude jedan za drugim, što se i sami sebi boje priznati... samo ne znam koje bi finale bilo bolje. Za Moskvu bi vjerojatno bilo dobro da se zaljube jedan u drugoga i otputuju, recimo, u Taj- land, a ako odu na Zapad - onda neka ubiju jedan drugog. Koja se verzija tebi više sviđa?

- Moskovska - odgovara Olja.

- Onda tako i sredi stvar - nasmije se Vlad - pusti ih da istresu svoje osjećaje.

A što ja znam o njihovim osjećajima? pomisli Olja. Ništa. Kao ni o osjećajima vlastitog brata. Kao ni o osjećajima Olega i muškaraca koje sam voljela. A Ksenijica? pomisli ona. Da, Ksenijica - to je druga stvar. Ali ipak, što će joj te modrice i krv?

Opet smo kod krvi. Pedeset dva sata i pedeset dvije minute.

- Ukratko, sredi stvari s tim svojim tetkicama i dođi - govori Vlad. - Moţda ipak ostanemo ondje, dovraga i s teatrom. Počet ću se baviti pantomimom ili recimo baletom - tu mi jezik nije potreban. Moţda ćemo Andrej i ja usvojiti dječaka, u Aziji je to lako, tako kaţu. Svi ćemo skupa ţivjeti: ti ćeš biti mama, a mi očevi. Ujutro ćemo se kupati, zatim ćemo se sunčati, Andrej će ga učiti glazbi, ti ćeš mu čitati knjige, a ja - ja ću plesati. - Vlad zamišljeno pogleda dim iz Oljine cigarete. - Znaš, katkad pomislim da bih bio dobar otac. Ĉini mi se da znam što djeca trebaju.

- Sto? — upita Olja.

- Samo to da ih se voli. Takve kakvi oni stvarno jesu.

Vlad zašuti, prepuštajući se mašti, a Olja shvati da on već postavlja mizanscenu u svojoj glavi: Andrej sjedi drţeći dudu u rukama i poloţivši nogu na veliki bubanj, tamnoputi momčić igra se u pijesku s Vladom, a ona, Olja, zajednička majka, stoji s knjigom u rukama —

ne moţe se vidjeti s kojom iz daljine. Dječak podiţe glavu i govori na međunarodnom

jeziku „mama” - i ta je slika toliko nemoguća, toliko nerealna, da Olja prestaje brojiti sate i minute i shvati da je vrijeme da se smiri, da ode u apoteku, kupi test za trudnoću i dobije odgovor koji i tako već zna.

Miš tu vijest ne bi preţivio.

26 Osam različitih fascikla s papirima, dva s izrescima iz novina. Iz čaša od metalne mreţe strše dvije kemijske olovke poput antena i tri obične olovke, toliko oštro zašiljene pisaljke da bi se od njih moglo stegnuti srce. Drţati takve olovke na stolu je kao da nosiš britvu u torbici s kozmetikom. Ali nećeš to sad početi objašnjavati Tanjici koja se brine za čistoću ureda u Pašinoj tvrtki. Ergonomična tipkovnica, na kojoj se toboţe manje umaraju izgrizeni, izmučeni Kseniji- ni nokti. Optički miš s crvenim laserskim okom na ravnom stalku. Monitor s tekućim kristalom tvrtke Samsung. Evo kako izgleda stol mlade stručnjakinje, novinarke i IT-menadţerice, zvijezde u usponu ruskog interneta Ksenije Ionove. ,,S glavnom producenticom projekta ’Moskovski manijak’ susreli smo se u njezinu uredu kako bismo joj postavili...” Uh, sranje, od sada će morati inzistirati da joj pokaţu tekst prije objavljivanja, sad ću zvati Pašu, ispričati mu se. ,,U njezinu uredu”!

Ksenija sad zna kako izgleda slava. Skromna, tiha, ali ipak - slava. Srećom, još je ne prepoznaju na ulici, ali na plesu joj je prišla neka djevojka i rekla da je slušala radio i odmah prepoznala njezin glas. Da, tri snimanja za radio, desetak intervjua za online medije, nekoliko članaka u relevantnim novinama - to je slava, zar ne? Druga je stvar što slava nije razlog da prestane raditi. Ali malo toga se promijenilo u Ksenijinu ţivotu. Svako jutro i dalje pregledava najvaţnije vijesti, grdi prevoditeljice, šalje Aleksej a da napravi reportaţu i pokušava dobiti komentare newsmaker,a77 o posljednjim događajima dana. Moţda je ona sama newsmaker za druge, ali u vlastitoj redakciji i dalje je samo novinarka, glavna urednica rubrike vijesti. Njezin vlastiti projekt, no dobro, njezin, Oljin i Aleksejev, to je njihova privatna stvar, nema nikakve veze s poslom, Kseniju na to ne treba podsjećati.

Vrijeme je da sredi papire. Smiješno joj je kad se sjeti kako je nekoć u osnovnoj školi učiteljica govorila da će računala spasiti šume od sječe: papir više nikome neće trebati. Trebala je vidjeti urede in- ternetskih kompanija! A opet, Ksenija ne moţe baš točno zamisliti kako su izgledali uredi do pojave računala. Pitam se je li svaki stol imao pisaći stroj? Ili su se nedovršene verzije ugovora pisale rukom?

Prošlogodišnji izvještaj fonda „Društveno mišljenje” baca se u koš za smeće, kao moralno zastario. Ispis rasporeda filmskog i kazališnog programa za 15. prosinca - njezin pokušaj da na veliku platnu pogleda Underworld, koji je propustila - isto ondje, svih dvanaest stranica.

Nedovršena verzija poslovnog plana s Oljinim bilješkama - u koš. Spisak ljudi koje je trebao intervjuirati Aleksej, isprintan prije sastanka u kafiću i zaboravljen na stolu prije dva tjedna - isto u koš. Ispis vijesti na Večer.ru za 8. siječnja, sa strašnim pogreškama koje su bile ispravljene na webu, ali sačuvane kao pouka krivcu - u koš. Sto radi fascikl s ugovorima na mojem stolu? U knjigovodstvo! Kuverta s fotografijama s proslave Nove godine - u torbu. Fascikl s izrescima iz novina o meni, najdraţoj - isto u torbu.

Za fotografije Ksenija ima kod kuće poseban album i veliku kartonsku kutiju iz Ikee. Izresci iz novina stavljaju se u donju ladicu stola, u kojoj se nalazi cijela njezina osobna arhiva: nekoliko pisama, račun s posljednje večere s Nikitom koji je iznosio vraţjih 666 rubaIja, sentimentalna osušena ruţa (Ksenija se sjeća od koga je), omot videokasete Dario Argenton s njegovim

autogramom, Vikina ukosnica koju je zaboravila kod Ksenije, a ona joj je nije vratila prije njezina odlaska u Njemačku, nedovršen spisak Marininih muškaraca na tri stranice, koji su sastavljale prije tri godine kad je Marina prenoćila kod nje, izrezak iz novina Megalopolis Express iz 1995. godine. Ĉlanak je Kseniji zapeo za oči tog istog jutra kada je, opravši krv s izrezanih bedara - jao, i to nije bio posljednji put - odlučila otići u grad, poći do najbliţeg štanda s hranom i kupiti nešto za jelo. Šteta što joj nije ostalo dovoljno novca - nije htjela uzeti mamin novac, bila je sigurna da će dobiti plaću - a sad je bilo jebi se ti Ksenija, a ne evo ti plaća. No, u tih tjedan dana, koliko nije izlazila iz kuće, ondje gdje je nekad bio štand s povrćem pojavio se kiosk koji je prodavao knjige i tabloide. Ksenija je kupila Megalopolis Express, jer je netko od maminih gostiju spomenuo da su to jedine novine koje danas vrijedi čitati. Osim toga, ostali naslovi nisu joj ništa značili. U dućanu je Ksenija napunila hranom košaru do vrha i, kad se vratila kući, počela je čitati novine dok je kiselo vrhnje iz salate s rajčicama kapalo po njima. Zbog tih bijelo-ruţičastih mrlja definitivno je porasla vrijednost fotografija s polugolim djevojkama. Ĉlanak se nalazio u rubrici „Ispovijesti”, između odgovora na pitanja čitatelja („Draga redakcijo, molim vas da mi odgovorite mogu li zatrudnjeti od oralnog seksa”) i priče o sekti sotonista koja je uništavala grobove po Piteru. Kseniju je privukao veliki naslov „Rezala sam se noţem, priznaje M-E novinarka Maja Ljvova”. Ksenija se kroz maglu sjetila da je Maja Ljvova „diplomirala” na intimnim pričama o svom seksualnom ţivotu. Prije dvije godine Ksenija, Vika i Marina ţustro su diskutirale o Maj inim uspomenama na gubitak svog „cvijetka” - vjerojatno u iščekivanju gubitka vlastitog. Taj put Maja Ljvova, u svom tipičnom slobodnom načinu pisanja, napisala je kako je prije godinu dana pala u tešku depresiju koja je bila povezana sa smrću njezine majke i drugim događajima u njezinu ţivotu. „Već mjesec dana nisam izlazila iz kuće”, pisala je novinarka, „kriveći sebe za sve što se dogodilo. Moj očaj je bio toliko velik da sam pokušala oduzeti sebi ţivot, nevješto si nanoseći posjekotine kuhinjskim noţem.” Međutim, tu se našla odana prijateljica koja je nesretnog samoubojicu odvela kod sebe u vikendicu, gdje je Maja upoznala zgodnog samodopadnog muškarca, malo starijeg od nje. Ĉlanak je tonom odavao da je taj muškarac prilično poznata osoba, zbog čega ona ne moţe navesti njegovo ime i prezime te je upotrebljavala - što je u potpunosti bilo u duhu članka - eufemizam „moj demon”. „Tijekom naše prve noći”, nastavlja ona, „nikako se nisam mogla uzbuditi. Da, ţeljela sam to do ludila, no moje tijelo kao da je umrlo! I tada me moj demon okrenuo na trbuh i nekoliko puta pljesnuo po straţnjici koja je zadrhtala od pređosjećaja uţitka.” Kasnije, kad bi opet čitala taj članak, Ksenija bi se uvijek zahihotala na tom mjestu zamišljajući kako se masna bedra Maje Ljvove ljuljaju drhteći, poput hladetine na klimavu, šepavu stolu. No, tog ljetnog dana 1995. godine Kseniji nije bilo do veselja i u jednom je dahu pročitala cijeli članak, sve do sretnog završetka („... mogu se kupiti u nekim sex-shopovima u Moskvi, no moj demon ih voli donositi iz inozemstva.”).

Paţljivo spustivši nepojedenu rajčicu na tanjur, Ksenija je utipkala Marinin broj pokušavši se suzdrţati od drhtaja uzbuđenja koji je bio, po riječima Maje Ljvove, drhtaj predosjećaja uţitka.

Tako se Ksenija upoznala s Nikitom, prvim svojim dominantnim ljubavnikom, koji ju je naučio većini stvari koje ona i dandanas voli raditi u krevetu. Bez obzira kakve je muškarce Ksenija imala kasnije, Nikita je za nju ostao njezin prvi i neponovljiv muškarac. Njihova je romansa trajala samo pola godine: zatim je Nikita otputovao u Ameriku, gdje je postao poznat u

BDSM zajednici u San Franciscu. A Ksenija je morala pronalaziti druge ljubavnike koji bi bili u stanju zadovoljiti tu čeţnju prema podčinjavanju i fizičkoj boli, čeţnju koja je tako iznenada buknula u njoj. Nije bilo lako, ali za tu se stvar vrijedilo potruditi.

-

Za mene je običan seks - objašnjavala je ona Marini - poput piva za one koji vole votku.

Pivo opušta, ugodno ga je piti na poslovnim razgovorima ili za objedom, ono je, da se pravilno izrazim, prikladno za takve događaje. Tako je i sa seksom: poslije dobrog va- nilnog ljubavnika osjećam se kao da sam se odlično odmorila. Ako mi se muškarac sviđa, meni je drago imati ga pokraj sebe - ti znaš koliko volim muško tijelo, ali opet to nije ono o čemu govorim. Kad me bičuju, kaţu mi da kleknem, kad mi nanose bol ili me poniţavaju, svijet kao da nestaje. Prostor oko mene počinje se kovitlati, čak i prije nego što svršim - a u tom slučaju svršavam jako dugo, i gotovo odmah se premještam na neko drugo mjesto. Moţda se oslobađam od svog tijela, ne znam. U stručnoj literaturi to se zove subspace, „prostor podčinjavanja”, ako ćemo vjerovati njegovim opisima. Vjerojatno je za mene razlika između vanilnog seksa i tematskog seksa ista kao za tebe razlika između poljubaca i normalnog spolnog čina. Voliš se ljubiti, no ne bi se stvarno bila spremna odreći uţitka jebanja.

- Negdje sam pročitala - odgovorila je Marina - da su tome sklone obično vrlo uspješne poslovne ţene. Na poslu moraju imati sve pod kontrolom, ali se zato u krevetu vole opustiti.

- Vjerojatno — slegnula je koščatim ramenima Ksenija koja tada još nije bila uspješna poslovna ţena - moţe biti. No meni se čini da tu ima još nečega.

Ona nije skrivala svoje sklonosti, no nekoliko tuţnih događaja naučilo ju je da se muškarci ustvari boje kad se prvi put nađu u krevetu s djevojkom i odmah, uz prezervative, dobiju i sveţanj sastavljen od dva biča, lisica, uzica, koţnate lopatice, korbača i štipaljki za bradavice, a sve zajedno spojeno zgodnom srebrnkastom ogrlicom. Dolazilo je do tragikomičnih situacija.

Jednom je Ksenija na zabavi u klubu upoznala prezgodnog svjetlokosog momka, pravog plavookog bilinskog79 viteza. U skladu s tim, zvao se ili Svetoslav ili Miroslav80, bio je prijatelj daljnjih Ksenijinih znanaca. Poslije ispijanja neizmjerne količine tekile s limunom i soli uzeli su taksi i skoknuli ka Kseniji, budući da je, kako se doznalo kasnije, Stanislav ustvari Rostislav i ţivi s mamom i tatom. Sve bi dobro ispalo da putem mladi vitez nije ugrizao Kseniju za vrat, zagrlio je tako da su joj zapucketale kosti, i još, uza sve to, toboţe joj slučajno zabio cigaretu u koljeno.

Da nije bilo tekile, moglo bi se pomisliti da Vjačeslav, iliti Mstislav, samo loše vlada rukama i nogama, ali Ksenija već dva mjeseca nije imala ljubavnika iz Igre i toliko se bila uzbudila da je na samom ulazu u stan već počela s demonstracijom svojih novih rekvizita.

- Što je to? - upitao je Slava, gledajući Kseniju izbezumljenim plavim očima.

- To je korbač - rekla je Ksenija - a ovo je bič. Njima šibaju ţene, što već znaš.

Ali njezin se heroj ljubavnik nije ponio onako kako je ona pretpostavljala: pogled mu se zamutio i svom svojom viteškom širinom pao je na koljena izbacivši pritom na linoleum u predsoblju tri limuna i jednu salatu od liganja - to jest, sve što je te večeri pojeo. Ostatak noći Ksenija je provela nutkajući bilinskog viteza čajem i slušajući njegove zbunjene isprike. Kako se bliţilo jutro, njezini su majčinski osjećaji dosegli vrhunac, pogladila je Slavu po glavici, odvela ga u spavaću sobu, razodjenula i, trudeći se da pogodi pravi ton, za pet minuta zastenjala kako je on sjajan ljubavnik. Uzimajući u obzir to da oboje nisu spavali cijelu noć, a ona više nije imala snage stenjati kao treba, nije se baš previše nadala da će ga uspjeti zavarati. No, ovako ili onako,

smatrala je da je učinila dovoljno da zaliječi ranu nanesenu njeţnoj muškoj duši. Zatim je rekla da mora krenuti na posao i povela je neuspjelog ljubavnika prema metrou najkompliciranijim putem, kako se nikad više ne bi znao vratiti do njezina stana, kad se konačno otrijezni.

Podrazumijeva se da je dala i krivi broj telefona, s jednom pogrešnom brojkom, kako je uvijek postupala u takvim slučajevima. Navečer je Marini na telefon ovako saţela cijeli slučaj: „Moţda je to bio najlošiji seks u mom ţivotu, ali je zato ispala najsmješnija priča.”

S obzirom na to gorko iskustvo, sada joj se nije baš ţurilo da upozna Alekseja sa svojim poluzabranjenim igrama. Istina, svaki put je ostavljala na vidljivom mjestu katkad koţnatu lopaticu, katkad bič s devet repova, ali Aleksej je samo prelazio preko njih ravnodušnim pogledom, vjerojatno ih smatrajući dijelom interijera. Sastaju se jednom u dva tjedna, Aleksej se pravda pred Ksenijom da ne moţe češće, a ona mu prešućuje da je njoj jednom sasvim dovoljno.

Spajanje takve prozračne romanse s poslom pokazalo se potpuno prikladnim: kao menadţerica ona bi čak mogla reći da je Aleksej počeo bolje raditi. No, moguće je da je za sve to kriv uspjeh njihova projekta: momku je ipak gotovo trideset godina, a do sad se nije imao baš čime pohvaliti.

Nakon što je bacila papire u koš i posloţila fascikle, Ksenija ponovno sjeda za stol. U donjem kutu zatitra chat koji je netko oštroumno nazvao „cvjetićem na groblju radnog vremena”. Ksenija klika na ţuti pravokutnik i pojavljuje se replika: „Bog!” - Bog - odgovara Ksenija i ulazi u „Informacije o korisniku”.

Ne nalazi ni njegovo ime ni prezime, samo nick alien, jako originalno, a od ostalih podataka ispisan je samo spol — muško. U odjeljku „osobni podaci” - fluorescentan tekst na engleskom koji nalikuje na predstavljanje nekog lika u računalnoj igrici: Im a monster in your chest. I’m a really nasty one. And in a few hours, I’m gonna burst my way through your rib cage, and you’re gonna die. Any questionsi5®1

- Zar se mi poznajemo? - upita Ksenija.

- Ne - odgovara njezin sugovornik - no, to se moţe ispraviti, zar ne?

Ksenija uzdiše. S vremena na vrijeme na chatu nailazi na dosadnjakoviće koji ţele ili flert ili jebačinu. Standardno, pročitat će nekoliko odgovora da bi ih zatim poslala u vječni ignore.

- Nisam sigurna da to ţelim ispraviti - neprijateljski odgovara ona.

Pitam se, pomisli Ksenija, hoće li i ovaj početi pisati koketljive gluposti poput one „ah, zašto se vi djevojko tako ljutite?”

- Dobro — odgovara muškarac - pa ne moramo se onda upoznati. Moţemo samo pričati.

— O čemu?

— O čemu pričaju ljudi koji se ne znaju i koji se nikad neće vidjeti? Naravno, o onome što ne bi nikome drugom kazali. Evo, kaţite mi, Ksenija, koja je vaše najskrovitija, najdragocjenija tajna?

Ksenija gleda u monitor s tekućim kristalom tvrtke Samsung, u čašu od metalne mreţe u kojoj se nalaze dvije kemijske i tri olovke, u uredno posloţene fascikle s papirima. Karijera, novac, uspjeh? Teško bi se te ţelje moglo nazvati tajnama, a osim toga, to i nisu ţelje, već ono što je neizbjeţno čeka u budućnosti, točnije, to je njezin predosjećaj. Na sekundu mršave Ksenijine ruke zastaju nad ergono- mičnom tipkovnicom.

- Ja sam obična djevojka - tipka ona. - Ţeljela bih pronaći muškarca koji će me razumjeti i koji će me moći učiniti sretnom.

27 Ĉesto razmišljam zašto se ovo dogodilo sa mnom. Postoji mnogo teorija, koje objašnjavaju zašto ljudi mame djevojke k sebi u podrum, muče ih satima, a zatim ubijaju.

Naravno da postoje i samo izrodi kojima djevojke ne daju ili koji se boje da im neće dati. Zli dječaci, spremni pokvariti lijepu igračku samo zato što im ona ne pripada. Nekako mi se čini da to nije moj slučaj.

Još vole pričati o homoseksualcima, ţrtvama potisnute seksualnosti, koji mrze ţene ili ih se boje. Ti su ljudi očito imali problema s mamom i tatom, ali i s društvom u cjelini, sa sto dvadeset prvim člankom ruskog krivičnog zakona, s vicevima o pederima, s prostranim ormarom za jednu desetinu muškog stanovništva drţave. Ĉini mi se da to također nije o meni. Ĉak bih volio da sam gej, njima nekako lakše uspijeva govoriti o boli i ljubavi u jednoj rečenici. Jednom sam pročitao priču u kojoj dva zaljubljena dječaka stoje zatvorenih očiju na obali oceana i odjednom začuju krik dupina, nasukana na obalu, kojega lokalni seljaci iz zabave ubadaju vilama. I čitatelj shvaća da se taj krik nadirektnije tiče njihove ljubavi. Da mogu napisati takvu priču, ne bih morao ubijati.

Postoje još šizofreničari, Boţji luđaci, s kojima govori Bog ili Đavao, nekakav Sam, Belzebub82 ili Belial8'’. U Rusiji bi oni najvjerojatnije čuli glasove Staljina ili Hitlera. Ĉak je i Ĉikitilo pisao o tome da se osjeća partizanom. I tako, oni čuju glasove koji im zapovijedaju da ubijaju - i to opet nije o meni.

Ja ne čujem nikakve glasove, ni Bog ni Đavao ne pričaju sa mnom, nitko mi nije poslanice diktirao. Ja sam ovdje sam samcat. Mislim da ne bih bio toliko usamljen kad bi netko pričao sa mnom, svejedno tko, Bog ili Đavao, potpuno nebitno, i opet ne bih morao ubijati. Ĉitao sam Stanislava Grofa, češkog psihologa, koji je na vrijeme otišao u Kaliforniju i ondje proučavao LSD i specijalne tehnike disanja. On vjeruje da postoje četiri prenatalne matrice koje određuju ţivot čovjeka uz pomoć procesa njegova rođenja. I upravo treća matrica, koja obuhvaća prelaţenje kroz rodnicu, rađa. serijske ubojice i sadiste. To me toliko zainteresiralo da sam čak upitao majku kako je sve to bilo, je li ta etapa prolaska za mene bila najteţa. Nisam siguran da se ona toga baš sjeća, no onoliko koliko se ona sjeća — ništa posebno, porod kao porod, doktorima ništa nije bilo čudno. Dakle, ni ta priča nije o meni.

Marljivo sam čitao američke knjige, kupujući ih s velikim oprezom u inozemstvu, da ne bih privukao paţnju pošte ili nekakve sluţbe Amazon.coma koja provjerava narudţbe. Sve one govore isto: potisnuta seksualnost, zlostavljanje u djetinjstvu, okrutnost roditelja. Iskreno rečeno, bio bih sretan kad bih znao da me otac zbog pijančevanja silovao kad mi je bilo pet godina, ili da me majka prisiljavala da gledam kako je jebu klijenti od kojih ona muze novce za bocu votke i šut heroina. Bila bi prava pravcata sreća da su mog brata pojeli za vrijeme gladnih godina, kao Ĉikatilova brata. Ĉak sam pokušao izmisliti takvu prošlost o sebi, stvoriti laţna sjećanja koja će maskirati ne zna se što. Da, znate već, bio sam dječak s bogatom maštom. Imao sam mnogo fantazija, no u

realnosti, moje djetinjstvo je bilo lijepo. Više bih volio da je obrnuto - to bi značilo da nisam imao sreće. Shit happens, kako govore Amerikanci. Ja nisam imao sreće, a sa svijetom je sve u redu, mogu odjebati novine i njihove čitatelje, nek ţive kako znaju.

Da znam da je to samo moj problem, posjetio bih psihoanalitičara, i ne bih morao više ubijati.

Kad bih ga posjetio, postavio bih mu samo jedno pitanje: zašto uvijek ubijam samo djevojke?

Zašto ne ubijam ni muškarce ni dječake? Da ubijam dječake, mogao bih, kao John Wayne Gacy, govoriti da su svi oni - ja sam. Citirao bih Denisa Nilsena84, koji je govorio: „Stalno sam htio ubiti sebe, ali uvijek je umirao netko drugi.”

Ali, ja ne ubijam muškarce, ne diram ljude koji su mi slični. Ja ubijam ţene, i to djevojke koje su još mlade. Zašto njih? Da, naravno, seksam se s njima, uzbuđuju me, ali ono što ţelim dobiti od njih razumijevanje, suosjećanje i oprost — dobio bih i od muškaraca.

—

Ne čini mi se da je moja seksualnost silno potisnuta. Općenito mislim da moja seksualnost s tim nema nikakve veze. I zato sam jednom odlučio napraviti eksperiment.

Pomislio sam: pitam se, mogu li ja ubiti ţenu A da pritom ne osjetim uzbuđenje Da ne masturbiram pred njezinim tijelom, Da je ne prisilim da ga uzme u usta Ili da mi se da u najrazličitijim pozama Većinom - neudobnim i poniţavajućim?

Pomislio sam da moram izabrati neku ţenu nasumce Prema kojoj neću ništa osjećati Ubit ću je brzo i otići s mjesta događaja Kada nađu tijelo, to, naravno, Neće biti toliko efektno kao one instalacije Koje sam radio po šumama u blizini Moskve Na radost sakupljača gljiva, mladih majki s kolicima I parova koji traţe osamu.

To ubojstvo neće prisiliti ljude da počnu razmišljati o okrutnosti ţivota Ali moţda tada nešto shvate o nepredvidljivosti smrti A to isto nije tako loš rezultat.

Izabrao sam zgradu s uredima u kojoj sam nekoć radio Znao sam za straţnji ulaz, ondje nije bila potrebna propusnica Unutra nema kamera, to je vaţno.

Popeo sam se stepenicama na treći kat i pozvao dizalo, Sam ne znam na što sam točno računao, ali imao sam sreće.

Ĉitao sam da serijski ubojice često imaju sreće Ĉak su Ĉikatila uhvatili dva puta, a zatim ga pustili na slobodu.

Ali sad ne govorim o tome.

Vrata su se otvorila.

U dizalu je stajala ţena, Oko četrdeset pet godina.

Ne previše lijepa.

U jeftinu kostimu s hlačama Koji je ona, vjerojatno, smatrala poslovnim Knjigovotkinja ili nešto poput toga.

Kitnjast rep, svijetla kosa, Skoro riđa.

Očito je bila bojena Jer prirodno riđokosa ţena Nema takvu koţu Kao što je imala ova.

Vjerujte mi, ja to već znam.

Nije probudila u meni nikakve osjećaje Vjerujte, ništa nije zatitralo u meni Moj ud i dalje je bio spušten, skvrčivši se, čvrsto je spavao.

Vrata su se zatvorila.

Stao sam joj iza leđa I spustio ruku u dţep.

Uzeti noţ i prerezati grlo Sad je to bila stvar koja bi završila za dvije sekunde Izašao bih na najbliţem katu, Poslao dizalo s tijelom prema gore, A sam bih se spustio stepenicama, direktno do straţnjeg izlaza.

Ali u taj trenutak, kad sam čvršće stisnuo dršku, Ud mi se digao u tijesnim trapericama Poput Vendomska ili Aleksandrova stupa85 Kao da se sva krv ovog svijeta slila u njega tog trenutka.

Ispustio sam noţ. Eksperiment je završio.

Kad je ona već izlazila iz dizala U njezinoj sam kosi primijetio sijedi pramen, Koji su, vjerojatno, zaboravili obojiti u frizerskom salonu, Ili su ga pak namjerno ostavili, ne znam Ali kad sam ga vidio, tu mrvicu pepela u svjetloriđoj kosi u kitnjastom repu, iznenada sam osjetio ogromnu njeţnost, pomislio sam kako je ta ţena

proţivjela četrdeset i nešto godina, voljela je i bila voljena sahranjivala je svoje bliţnje, vjerojatno rađala djecu, plakala i smijala se - i evo sad je pepeo dospio u njezinu kosu a za četrdesetak godina zasut će je cijelu, poput Herculaneuma ili Pompeja.

Kad sam pomislio na to, poţelio sam je sustići, Zamoliti je za oproštenje za cijeli svoj ništavan ţivot Zagrliti je i primaknuti svoje usne tom pepelnom pramenu Moj ud je još uvijek stajao dignut U pretijesnim trapericama, nanoseći mi bol, Koja me udaljavala od suza koje su se slijevale niz moje obraze.

Prvi je put moje uzbuđenje spasilo nekome ţivot.

28 Poput izvađenog zuba, provalija zjapi između kuća, a ti je primjećuješ na putu od Ĉistih ribnjaka do Diskretnog šarma burţoazije. Nekoć je tu bio podrumski restoran u kojem si s roditeljima slavila Levinu svadbu. Kseniji je bilo petnaest godina, a u skladu s tim, Levi dvadeset jedna. Do tada je Ksenija već dobro upoznala nevjestu: visoka brineta sa sklonošću prema debljanju i velikim nosom, koji se isticao na njezinu licu poput strane izrasline. Pušila je Marlboro, nosila vrećaste dţempere i uske traperice koje joj nisu dobro stajale zbog ogromne straţnjice. Što je Leva vidio u njoj, ostala je zagonetka, no, jednog nedjeljnog jutra, došavši u kuhinju, Ksenija je vidjela kako mama stoji i gladi Levu po glavici, govoreći: „Tu se više ništa ne moţe učiniti”. Ksenijicu su gladili po glavi samo kad bi se nešto dogodilo: kad bi porezala ruku, istegnula tetive ili se razboljela. Ali, i kad bi se razboljela, prije bi joj pipali čelo, nego je mazili da provjere temperaturu. A Ksenija je odmah pomislila da su Levu ispisali s instituta i zlobno je upitala: „Izbacili su ga?” - njoj je bilo petnaest godina i vremena kad ju je Leva hvatao po cijeloj kući, prisiljavajući je da glumi Sarah Connor već su odavno prošla. „Ţenim se”, odgovorio je Leva. „Za Ljusu.” „Pa, čestitam ti”, rekla je Ksenija, i okrenuvši se pobjegla u svoju sobu. Zbog nekog razloga oči su joj počele suziti, ali ona nikada ne plače.

Poslije, kad je Leva otišao sluţbeno zaprositi Ljusu, Ksenija je upitala mamu: „Trudna je?” Mama je potvrdno kimnula glavom. „Razumijem”, izustila je Ksenija, krenuvši telefonirati Marinici. Ona se sama toliko bojala zatrudnjeti da je već tada sa sobom nosila prezervative. Nije bilo toliko nemoguće da je na putu prema kući odjednom napadne nasilnik - i ona počinje zamišljati kako bjeţi od njega po mračnom dvorištu, stubištem, gdje pod nogama pucketaju upotrebljene šprice, po nekakvim podrumima gdje udara voda, jedva dolazeći do daha, poput Sarah Connor, a kad više nije imala kuda bjeţati, zaustavlja se i mirno govori, trudeći se smiriti lupanje srca: odjeni ovo. Naravno, Ljusa je zatrudnjela namjerno, Ksenija u to

uopće nije sumnjala, ali ipak, dok je leţala noću u sobi, pustoj bez Leve, zamišljala je kako se unutar nezgrapnog Ljusina tijela stvaraju stanice, kako one bubre u paklenoj tami i pretvaraju se u bebu. Kad je tonula u san, plahta, koja ju je pokrivala od glave do peta — postala je ta ista utroba. Istom tom utrobom činio joj se i podzemni restoran, u kojem su slavili Levinu svadbu u omanjem društvu od petnaest ljudi.

Tog ljeta, kad je Ksenija branila Mariničinu čast i upoznavala se s Nikitom, novopečeni bračni par produţio je medeni mjesec u Krimu s jednog mjeseca na tri ljetna, a kad su se vratili, dijete, koje je toboţe čekala Ljusa, nestalo je bez traga. Ksenija tako nikad nije uspjela izravno upitati Levu što se dogodilo: spontani pobačaj, abortus ili uopće nije bilo nikakvog djeteta nego je Ljusa sve slagala? Dijete je nestalo, a zatim i Ljusa — bez posebne buke preselila se iz stana koji su iznajmljivali u stan svoje mame. Leva je rekao da će ostati još dva mjeseca koja su bila plaćena, no prošlo je već četiri i Ksenija je shvatila da se Leva više nikad neće vratiti kući. Za godinu dana on je otputovao u SAD, rekao za oproštaj I’ll be back, namignuo Kseniji, toboţe da se ne ţalosti, no ona je odbolovala svoje prije dvije godine kad se Leva oţenio, a Ljusa nosila dijete, koje je zatim nestalo bez traga, kao da ga nikad nije ni bilo. Kao što je sad nestao restoran u kojem su slavili svadbu.

Olja je voljela Diskretni šarm burţoazije - moţda zato što se pokraj njega nalazio njezin frizerski salon, u kojem se šišala i dvaput tjedno radila manikuru. Dva para ruku na jednom stoliću: njegovane, meke Oljine šake, upravo premazane kremama i uljem, i malene Ksenijine ručice, s izgrizenim noktima i jednim srebrnim prstenom. Između njih stoji malen kip, glineni ili kameni bog s kvadratnim očima i zubima koji pokrivaju pola lica.

- Vlad me zamolio da ti ga dam - govori Olja.

- Baš je drag - govori Ksenija, iako je zapravo „drag” čudna riječ, ako je čuješ u snu, od uţasa se nećeš htjeti probuditi. - Tko je to?

- Neki meksički bog - govori Olja, povlačeći dim iz cigarete dugim cigaršpicom. - Vlad je bio ondje prošle godine, donio je gomilu starudije. No, to je, kaţe, prava stvar, nije laţnjak.

Ksenija kaţiprstom prijeđe preko pomalo šupljikaste kamene površine. Pitam se jesu li to Maje ili Asteci? U školi je čitala o tome kako su se zarobljenici Asteka borili drvenim mačevima protiv dobro naoruţanih asteških boraca, a Maje su smatrali da moraju nekoliko puta godišnje prinositi bogovima dareţljive krvave darove kako bi svijet nastavio postojati. Za vrijeme ritualnih prinošenja ţrtava krv je u potocima tekla niz stepenice piramida. Ako je to zaista pravi meksički bog, ono što će vidjeti u Ksenijinoj spavaćoj sobi, bit će prava sitnica za njega.

- Dobila sam čudan prijedlog za suradnju - govori Olja. - Nekakva privatna tvrtka ţeli staviti kod nas reklamu. Organiziraju turističke rute u Tulu86.

- Oni misle da je naša stranica pravilan izbor? - zahihoće se Ksenija. - Nisu li se malo zabunili?

- Samo se ti smij - govori Olja - znaš li kakve su to rute koje oni organiziraju? Mučenja za vrijeme Ivana Groznog87! No, posjetitelji toboţe posjećuju Kremlj i tu Strelci88 primjećuju lopova koji pokušava uzeti torbicu jednom od izletnika. Vode ga u podrum i...

- Ma daj! - govori Ksenija. - Laţeš!

- Slušaj, preplavili su ruski internet svojim spamovima, svi već znaju za tu predivnu priču. Oni obećavaju prikazati iskonsko mučenje kod Rusa — bičevanje, mučenje kliještima, kipućim uljem i

otopljenim voskom na golo tijelo...

- ... i raščetvorenje - dodaje Ksenija. Olja se nasmije.

Kad su Španjolci osvojili Meksiko, raščetvorili su sve vrhovne vračeve. I dandanas se ne zna jesu li ih mučili zbog potrage za zlatom ili su jednostavno već bili otupjeli od borbi koje su se vodile po ulicama grada. No, moţda su, pomisli Ksenija, vračevi sami htjeli takav ishod jer su znali da je to posljednja krv koja će se proliti na stepenicama piramide, njihova posljednja prilika da odgode kraj svijeta. Hresto- matijske priče o mučeničkim pionirima junacima nekako su zaobišle Kseniju, i nikad je nisu uzbuđivali likovi mladih komsomolki 89, čije su se šupljikave grudi poput čaša punile njihovom vlastitom krvlju. Jedan od njezinih kratkotrajnih dominantnih partnera bio je pristaša NBP-a90, nacističkih parola i Noćnog portira*1. Moţda je bio dobar u krevetu, ali njegova crna koţa, mrtvačka glava i kapa s visokim cilindrom uvijek su izazivali u Ksenije napad veselja koji bi u njoj ugasio svako erotsko uzbuđenje.

Umjesto gole Zoje Kosmodemjanske92 na okrvavljenom snijegu, Ksenija je od ranog djetinjstva zamišljala indijanskog vrača u predsmrtnoj ekstazi, kojem su odrezali ruke i noge na kamenoj stepenici svete piramide. On zaboravlja na bol i u posljednji čas u svojoj svijesti oţivljava vremena procvata njegova naroda — civilizacije koja je nestala bez traga, kao što nestaju nerođena djeca, ispljunuta iz paklenske tame majčine utrobe, kao što je nestala Levina ţena, kao što je danas nestao restoran u kojem su nekoć slavili njihovu svadbu.

- I još - nastavlja Olja - obratila mi se udruga za pomoć ţenama koje su izloţene obiteljskom nasilju. Ţele da im besplatno napravimo stranicu na portalu.

- A kakve to veze ima s nama? — pita Ksenija.

- Govore da su obiteljsko nasilje i manijaci ubojice lice i naličje muškog sadizma. Poniţavanje ţene u Obitelji i ubojstvo negdje u šumi su karike istog lanca. I tako dalje.

Zbog nekog razloga Ksenija se sjetila Vlada kako viče: „Olja, donesi led!” i meksički kipić postaje sve teţi u njezinoj ruci.

- Izradit ćemo im stranicu - govori ona - nije problem. Moramo pomoći našim sestrama. Ali moj savjet im je da nauče karate ili wushu.

- Ja bih im preporučila dobru poslovnu edukaciju - nasmije se Olja, - i da odu raditi godinu dana. To iskustvo bit će im gore i od karatea i od wu-shu-a.

- A što je s tim čovjekom - sjeti se Ksenija - o kojem si me pitala, sjećaš se? Hoćeš li raditi s njim?

Olja odmahuje glavom.

- Još nisam odlučila - govori ona, - iako mi moji partneri ne ostavljaju drugog izlaza. Ako se ovako nastavi, uništit će tvrtku do proljeća.

- Razumijem — govori Ksenija, ali zapravo ne razumije, jer ma koliko god da se ţeli baviti biznisom, ona je prije svega uspješna novinarka, moţda osrednja IT-menadţerica i uspješna profesionalka u tim poljima gdje, hvala Bogu, ne treba mnogo znati o biznisu.

Već su odabrale desert, čekaju da im donesu kavu, i tu se Olja ohrabri i kaţe: - Znaš, mislim da sam trudna.

E, pa to je već prava vijest, pomisli Ksenija i pita koliko joj kasni, a zatim postavlja pitanje na koje već zna odgovor: da, naravno, Ole- govo je, znaš to već, a zatim pita zna li on, a Olja odgovara: Ma što ti je, još nisam ništa odlučila, jer ona je dobra djevojka iz intelektualne lenjingradske Obitelji, a ne

nekakva Ljusa u vrećastim dţemperima i tijesnim trapericama koja odmah vuče muškarca u općinu, a zatim u restoran skriven u utrobi, u kojoj poput zametka u maternici bubri nova stanica društva da bi zatim sve to nestalo bez traga. Ne, Olja još ništa nije odlučila jer ne ţeli razoriti obitelj, ali Ksenija naslućuje da joj to ne bi ni uspjelo: muškarci ne odlaze s ljubavnicama s kojima se sastaju četiri godine, umjesto toga oni pronalaze nove, nalaze se s drugim djevojkama koje znaju bolje koristiti kontracepcijska sredstva i ne dopuštaju spermatoizidima da se spajaju s njihovim jajnim stanicama u unutarnjem mraku, sa stanicama koje zatim počinju bubriti da bi se pretvorile u zametak novog ţivota.

Ne, govori Olja, nisam još ništa odlučila, bojim se sama odgajati dijete, ne usudim se, ali moţda ga ipak rodim, već mi je trideset pet godina, i nisam sigurna hoću li imati drugu priliku, a opet Olega volim, i bude li dječak, sličit će na njega. I dok ona govori o tome, Ksenija stavlja svoju ruku s noktima koji nisu primirisali manikuru, na miomirisnu, njegovanu Oljinu šaku i polagano je mazi govoreći: Sto god odlučiš, bit ću tu za tebe, i tek tada primjećuje da u drugoj ruci još uvijek stišće meksički kipić s kvadratnim očima i iskešenim smiješkom od uha do uha.

29 Ksenija, Ksenija, Ksenija, ponavlja u sebi Aleksej, penjući se po stepenicama podzemne ţeljeznice. Volim, volim, volim. Tako je čudno izgovarati tu riječ. Koliko ju je puta čuo u bračnim krevetima hotelskih soba, u stubištima gdje glasno lupaju ulazna vrata, u nezaključanim tavanima gdje puše hladni jesenski vjetar. Koliko je puta s tihim smiješkom na ustima gledao u oči onih koje su čekale odgovor „volim”, i nijednom nije izrekao tu riječ. Ali sad je ponavlja za sebe, kao mantru: ksenijaksenijaksenijavolimvolimvolim. Sada zna: ne moţeš nikada znati unaprijed kako dolazi ljubav - s mršavom djevojkom vječno raščupane kose, izgrizenih noktiju na mršavim rukama, kristalnog zvuka leda u zapovjedničkom glasu. Susretat ćeš je svaki dan, a unutarnji glas ti neće reći „pogledaj, to je tvoja ljubav, tvoja sudbina, krv u tvojim ţilama, svi tvoji da i svi tvoji ne, ono najvaţnije što ti se dogodilo u posljednjih deset godina”, a ako to i kaţe, nećeš mu povjerovati. I govorit ćeš kao i prije, kad uključiš računalo, „bog”, a kad ga isključiš „vidimo se”. I tako ćeš provesti s njom pola godine u istoj sobi, još ne sluteći što će ti to značiti. A zatim ćeš je s lakoćom zavesti, i tu laţnu lakoću platit ćeš za nekoliko tjedana kada napokon sve shvatiš. Budi iskren prema sebi, bio si dobar ljubavnik mnogim ţenama, no nikad ih nisi volio.

Vjerojatno si dobar čovjek, ali prilično hladan, nemaš razloga lagati, takvoga te Bog stvorio, ništa se tu ne moţe ispraviti. Tijelo, kako bi starjeli zajedno, djeca, kako bi ih skupa odgajali. Zlatoriđe kose, ranih srebrno-sijedih vlasi, deset godina skupa, vječnost je ispred nas, draga Oksana, oprosti, oprosti što mi se ovo dogodilo. Nisam to htio, a da sam znao, ne bih ti one večeri lagao, rekavši ti Ne, Oksanice, još ću se zadrţati. Paša me zamolio da pogledam s njim jedan specijalni projekt. Kada dođem kući, sve ću ti ispričati. Što ću ti ispričati, Oksana, što ispričati kad su i te riječi, koje ne moţeš

čuti, čista laţ. Ĉak i da sam znao, ja bih je svejedno zagrlio u taksiju, poljubio je u njezine namještene usne, popeo se dizalom u njezin stan i ondje bih s njom vodio ljubav, još uvijek

misleći da je riječ samo o seksu. I za dva tjedna, kada bismo pustili projekt u promet, opet bih je pogledao, i opet bih, kao i prošli put, vidio njezinu raščupanu kosu, koščata ramena, našminkana zapovjednička usta, krhke ruke s izgrizenim noktima - i opet bih ostao bez daha od njeţnosti.

Draga Oksana, oprosti što je tako ispalo, nadam se da za to nikad nećeš saznati.

Vodimo ljubav jako rijetko i Bog zna da se jako trudim da to bude što rjeđe. Jer, kad bih mogao dolaziti k njoj svaku večer ili barem nekoliko puta tjedno, došao bi i dan kada se više ne bih mogao suzdrţati. Kleknuo bih ispred nje i rekao Ksenija, Ksenija, Ksenija, evo me, evo tvoga nespretnog suradnika i nesretnog ljubavnika, evo, on je ja, onakav kakav jest, otac dvoje djece, muţ svojoj ţeni, pogledaj me, uzmi me k sebi, smanji me, stavi me u dţep, snimi na hard disk svog laptopa i ostavi me pokraj sebe. Ţelim stajati pred tobom na koljenima, ljubiti tvoje krhke prste i maziti tvoja bedra, kroz njihovu tanku koţu vidi se kako pulsira krv u tvojim ţilama. Ţelim gledati kako se otvaraju tvoja usta u bojama mesa. Ljubiti, maziti i gledati. I ponavljati, ponavljati kao mantru ksenijaksenijaksenijavolimvolim- volim, poput redovnika koji je izgubio vjeru i više ne očekuje spas od tih riječi. Ja znam da ti sve ovo ne treba, draga Ksenija, oprosti što se tako dogodilo. Nadam se da za ovo nikada nećeš saznati.

Aleksej ulazi u stubište, poziva dizalo i po stoti put govori sebi: moţeš analizirati, moţeš pokušati objasniti, ali ni analiza ni objašnjenja nisu vaţni. Da, nikad nisam spavao sa ţenama s kojima sam radio. Da, skupa smo izradili najbolji novinarski projekt u mom ţivotu. Da, uvijek su mi se sviđale djevojke od dvadeset i nešto godina. Ali svi ti „da” i svi ti neizrečeni „ne” ništa ne mijenjaju, jer krajnji ishod ostaje isti: ksenijaksenijaksenijavolimvolimvolim.

Roman Ivanovič otvara vrata. Nosi vunenu trenirku, vide se kapljice znoja na njegovoj ćeli, čak i na svjetlu prašnjavog stropa u predsoblju. Na nosu mu stoje tanke naočale, ima velik nos poput strane izrasline na licu.

- Oprostite - govori on - zaboravio sam, kako se ono zovete?

Aleksej se predstavi, a Roman Ivanovič kimne glavom, upita za patronim, gurne nogom poderane kućne papuče prema njemu.

- Obujte, obujte ih, Alekseju Mihajloviču, idemo u radnu sobu, pokazat ću vam materijale i odgovoriti na vaša pitanja.

Roman Ivanovič ţivi sam, njegova radna soba zauzima jednu veliku sobu, sva tri zida puna su polica s fasciklima. Na stolu u kutu stoji računalo pokriveno plahtom.

-

Hoću li vam prvo ispričati kako sam se počeo baviti svime time? upita on, a Aleksej potvrdno kima glavom.

Roman Ivanovič prilazi polici, uzima fascikl, stavlja ga pred sebe na stol i počinje govoriti: - Riječ je o tome da sam ja iz Rostova na Donu, a, između ostalog, Don je rodno mjesto mnogih serijskih ubojica - poznatog Ĉi- katila, Muhankina93, Curmana, Burceva i još mnogo njih.

Govore da je okoliš ondje zagađen, premda, postoji li uopće mjesto gdje on to nije? No, meni je postalo zanimljivo što i zašto. Pa sam počeo proučavati, analizirati, uspoređivati. Govori se da su proţivjeli traume u djetinjstvu. Toboţe, mlađeg brata Ĉikatila pojeli su za vrijeme gladi, a majka je bacila novorođenče Muhankina na prag ocu i vika- la: „uzmi ga, ja ga ne ţelim!” Amerikanci također potvrđuju: većinu serijskih ubojica u djetinjstvu poniţavaju i siluju. Majka Henryja Leeja Lucasa prisiljavala je sina da gleda kako ona, oprostite na izrazu, stupa u snošaj sa svojim ljubavnicima — zato ju je on i ubio kad mu je bilo sedamnaest godina! Josepha Kallingera su

njegovi po- svojitelji rezali i prijetili da će ga kastrirati, a u osmoj godini su ga silovali. Tvrde da svaki serijski ubojica ima neku strašnu uspomenu iz djetinjstva, ali vjerujte mi, Alekseju Mihajloviču, sve je to neistina. Mnogo sam čitao, mnogo analizirao. Na primjer, Anatolij Slivko, poznati manijak vođa pionira, imao je sasvim lijepo djetinjstvo.

Postoji još jedna vrlo popularna teorija prema kojoj su to ljudi s nekakvim seksualnim problemima. Navodno Cikatilo nije mogao imati normalne spolne odnose i zbog toga je prstima stavljao spermu u ţrtvu nakon što bi je ubio. A ljudoţderu Spesivcevu94 iz Novo- kuznecka, oprostite na izrazu, spolovilo je istrulilo od sifilisa. I još pederastija, homoseksualci ili, kako se to sad već kaţe, gejevi. Ima ih prilično velik broj među serijskim ubojicama. Oni se navodno osvećuju ţenama jer ih se boje. Neću zanijekati, neću, postoji i to - no, to je samo jedna, recimo to tako, vrsta. Ali eto, naš moskovski manijak, po svemu sudeći, nije od tih. Sve su ţene silovane dok su još bile ţive, a mnoge od njih i više puta.

Ali zašto ja s vama ovako razgovaram? Idem skuhati čaj, a vi za to vrijeme moţete pogledati fascikl, tu sam vam skupio zanimljive materijale, moţda ćete ih objaviti. Nema tu ničega čudovišnog, ne bojte se, to su pisma serijskih ubojica. Evo, David Berkowitz95, poznati Sin Sama iz New Yorka, pogledajte kako je dirljivo njegovo pismo: „Ţelio bih voditi ljubav s cijelim svijetom. Ja volim ljude. Ja ne pripadam zemlji.”96 On ga je napisao mnogo prije nego što su ga uhvatili, tako da ne mislite da se njime pokušao opravdati pred sudom. „Svim ljudima iz Queensa, volim vas i ţelim vam sretan Uskrs.” Pogledajte, tu je čak fotokopija posljednje stranice, evo je. Znate engleski, Alekseju Mihajloviču: „Police: let me haunt you with these words I’ll be back! I’ll be back!” Prepoznajete riječi, zar ne? Sigurno ste gledali Terminatora? I’ll be back, evo koga on citira, shvaćate li me sad?

A evo i oporuke Cikatila, Andreja Romanoviča, mog zemljaka. „Molim da me pošaljete, kao Napoleona koji je pogubio milijune ţivota, na otok, na nenastanjenu vulkansku liticu Sjevernog Kurilj- skog lanca97 ili tigrovima u tajgu u Ussuriji98. Na divljem otoku hra- nit ću se mahovinom i boţjom rosom, kao što sam se u djetinjstvu hranio koprivom i drugim korovom.” Eto kako izgleda usamljenost, Alekseju Mihajloviču, eto kako. Dajte, slobodno pijte čaj, Alekseju Mihajloviču, pijte, a ja ću vam reći ovo: moţete beskonačno analizirati, moţete pokušati objasniti, ali ni analize ni objašnjenja nisu vaţni, nije riječ o njima. Ĉitao sam stručnu literaturu, najrazličitije pretpostavke. Evo, poznati Roy Hazelwood iz specijalnog odjela biheviorističkog FBI-ja, pa gledali ste Kad jaganjci utihnu? Ondje su ga prikazali — tako se sve odvija i u stvarnosti. Dakle, Roy Hazelwood, koliko sam ja upoznat s time, općenito odbija komentirati slične teme. Kaţe da je njegov posao uhvatiti ga, a kako i zašto — to neka drugi objasne. Znate li zašto on tako govori? Zato što zna mnogo činjenica, gotovo kao i ja.

A što više znaš o tome, Alekseju Mihajloviču, imaš manje šanse da nešto shvatiš. Iskreno priznajmo da mi uopće ne znamo odakle dolaze serijski ubojice. Oni postoje - i to je sve.

Neki govore da su za sve krivi seksualni tabui. Amerikanci vole govoriti da je tri četvrtine serijskih ubojica iz njihove zemlje. I to zato što se ondje prikazuje mnogo nasilja na televiziji i ima mnogo seksa u reklamama. Sve su to gluposti, Alekseju Mihajloviču, glu-po-sti. Evo, pogledajte Ĉikatila, Muhankina, Aleksandra Ĉajku, Gennadija Mihaseviča" - oni su navodno bili u Americi, ili nisu? Nisu. A Pedro Alonso Lopez100, koji je ubio više od tristo djevojčica, je li i on bio u Americi? Nije. Je li ih ubijao u SAD-u? Nije, ubijao ih je u Peruu i Ekvadoru.

Da, u Americi ih uspješnije hvataju, to je istina. Ali ipak su se Ottis i Lucas mjesecima vozikali po drţavi i ubijali. Znate li što su radili? Vozili bi se cestom dok ne bi vidjeli auto koji se pokvario, ili pak par u autu. Tada bi se zaustavili, brzo bi ubili muškarca, djevojku bi poveli sa sobom i naizmjence je silovali, a zatim je također ustrijelili. Ottis je to zvao „besplatnim doručkom”. Ĉak sva ta ubojstva nisu uspjeli povezati u jedan slučaj! Uhvatili su ih zbog neregistriranih pušaka koje je posjedovao Lucas i tek tada je on sve priznao! A James DeBardeleben101, kojega su uhvatili zbog laţnih čekova, imao je kuću punu videozapisa i fotografija mučenja ţrtava. Poznati Ed Gein102 bio je uhićen zbog optuţnice za krađu blagajne.

On je bio manijak nad manijacima! Hitchcock je po njemu napravio lik Normana Batesa, a Harris lik Buffalo Billa u filmu Kad jaganjci utihnu. Ali i Norman Bates i Buffalo Bill su balavci, Aleksej u Mihajloviču, ba-la-vci u usporedbi s njim. Ed Gein je pravio ogrlice od ţenskih bradavica, vrčeve od lubanja, košare za papire od koţe, skulpture od nosova, jezika i stidnih usana. On je bio pravi virtuoz.

I o tome, Alekseju Mihajloviču, imam svoju teoriju. Vas to ni na što ne podsjeća? Ogrlice, vrčevi, leševi? Ne? Ah, kako ste neobrazovani. A, između ostaloga, već odavno postoje tekstovi o tome na ruskom. To su, Alekseju Mihajloviču, tradicionalni atributi gnjevnih budističkih boţanstava. I ne samo budističkih, naravno.

Govorim vam - sve su to rituali. Uz to, serijski ubojice uopće ne moraju biti svjesni svega toga.

Pa da, govori se da je baka Ottisa bila sotonistica, a i mnogo drugih je prakticiralo sotonizam. No, u svakom slučaju, vi i ja smo obrazovani ljudi, znamo da je sotonizam samo riječ. Postoje, recimo to tako, neke sile. Zašto je zapravo toliko serijskih ubojica u Americi? Jer se ondje još relativno nedavno prakticiralo prinošenje ljudskih ţrtava. Znate li da Juţnu Kaliforniju zovu Psycho

Valley103? Trebali biste to znati, ako se zanimate za tu temu. Ondje je bilo mnogo serijskih ubojica, Davitelji iz Hillsidea, Angelo Buono i Kenneth Bianchi104, ili, recimo, Bittaker i Norris, mogu naširoko o njima pričati. I uopće ne zbog toga što je Hollywood pun starleta i ostalih lakih komada. Vidite: to je mjesto najbliţe Meksiku, a ondje su još prije petsto godina Maje i Asteci prinosili ljudske ţrtve.

Pitate se zašto onda u Meksiku nema serijskih ubojica. Ali, ne znate to. Vjerojatno niste čuli za Ciudad Juarez. Ondje je u deset godina ubijeno više od 370 ţena105. Jedna ţena u deset dana. Sve standardno: odrezane bradavice, tragovi mučenja, leševi u pustinji. Do dandanas ne mogu naći ubojice. Već sam izbrojio pet, ne, šest teorija zavjere, neću vas zadrţavati njihovim prepričavanjem.

Evo što ţelim reći: u drevna vremena ljudi su bili povezani sa svojom smrću. Sve svjetske religije, uključujući i kršćanstvo, govore o prinošenju ljudskih ţrtava. Bog ţrtvuje svoga Sina i Njega razapinju na kriţ. Znate li zašto je to toliko vaţno? Jer ljudi nisu ţivotinje, eto zašto!

Vuk nikada neće ubiti vuka, a čovjek će vrlo lako ubiti drugog čovjeka. Znate li zašto? Zato što je čovjek jedina ţivotinja koja zna za smrt. A prinošenje ljudskih ţrtava samo je još jedan način spoznavanja vlastite nadolazeće smrti. Takoreći, pomisliti ono što se ne moţe spoznati. Nuţno se zagledati u oči umirućeg, pročitati u njima ono što će se zatim odraziti u vašim očima, shvaćate li? Zato toliko privlači način tuđe smrti. „Cestovna patrola”. I zatim vaša stranica. Javna smrtna kazna provodila se gotovo do pojave televizije. Ĉovječanstvo se sada okreće surogatima: mjesto ljudskog ţrtvovanja počinju zauzimati hollywoodski filmovi

i vijesti. I to je, naravno, vrlo sramotno.

Da, riječ je o tome da su ljudi iz svoga ţivota izbacili drevne obrede, shvaćate? Da se Krist pojavi danas na Zemlji, gdje bi on našao Kaifu i Poncija Pilata kako bi iskupio ljudske grijehe na kriţu? Ne, Isus bi morao traţiti novog Johna Waynea Gacyja, novog Ĉikatila, novog Teda Bundyja, nove Lucase i Ottise... Prije dvije tisuće godina Isus je visio na kriţu tri sata, i to je bilo dovoljno da iskupi ljudske grijehe. No, u ove dvije tisuće godina nakupilo se toliko mnogo grijeha da ta tri sata više nisu dovoljna. Kanadski serijski ubojice Karla Homolka i Paul Bernardo106, poznati kao Barbi i Ken, trinaest dana su mučili petnaestogodišnju Kristinu. A Hazelwood govori o čovjeku koji je ubio svoju ţrtvu tek četrdeset osmi dan. Ali, naravno, u pravu ste, vrijeme tu nije najvaţniji čimbenik, vaţan je, recimo to tako, stupanj patnje. Znate li da su u Golovkinovu podrumu našli potpuno sijede desetogodišnje dječake?

Jeste li ikad vidjeli sliku sijedog Isusa? Hoćete li i poslije ovoga reći da je On mnogo patio?

I znate li što ću vam još reći, Alekseju Mihajloviču? Novi Isus bit će ţena. Nova Ivana Orleanska. Jer gotovo svi oni, gotovo svi oni ubijaju ţene. Eto zašto ljudi dolaze na vašu stranicu, evo zašto ja imam puuuno prijatelja po cijelom svijetu s kojima se dopisujem. Jer ljudi predosjećaju da svaki od tih takozvanih manijaka moţda moţe jednom postati izvor novog iskupljenja. No, naravno, o tome nećemo govoriti u intervjuu. Laici to ne moraju znati, zar ne, Alekseju Mihajloviču? Mi ćemo čekati našeg Isusa, našu Ivanu.

On ispraća Alekseja do predsoblja, a Aleksej gleda kapljice znoja koje svjetlucaju pod slabim svjetlom lampe i razmišlja: „Odakle mu takvo prenemaganje u izgovoru, kako je to sačuvao? Pamučna trenirka, papuče, a govori kao da je iz prošlog stoljeća?” i, stojeći već na vratima, upita: - Vi ste sad u mirovini?

- Zašto u mirovini? - čudi se Roman Ivanovič. - Imam samo četrdeset godina, koja mirovina? Ja sam učitelj, predajem rusku knjiţevnost. I to dobar učitelj, bar ja tako mislim.

Znate, ugodno je ponekad poslušati što imaju reći sasvim mladi ljudi. Evo, nedavno smo obrađivali Majakovskog, kao izborni sadrţaj, takoreći. Obradili smo nekoliko zanimljivijih pjesama. Dakle, sjedim ja tako u razredu, a neka odlikašica odgovara pred pločom. Navodno je stihom „volim gledati kako umiru djeca” Majakovski107 htio šokirati burţuja. Naravno, to je točan odgovor, tako piše u svim knjigama. Šokirati burţuja. A ja je samo slušam. Šesnaest godina, a već prava mlada ţena, sve na mjestu, razumijete, a ustvari je još pravo dijete. I takva me radost preplavila, ne mogu to riječima opisati. A ona, glupačica mala, ne shvaća da je sve to puno jednostavnije: ako čovjek kaţe „volim gledati kako umiru djeca” onda to znači samo da on voli gledati kako umiru djeca. I ništa više. I burţuj nema s tim nikakve veze. A ni šokirati nekoga nije uopće tako zanimljivo. Naravno da je teško to shvatiti kad imaš šesnaest godina. Osim, naravno, ako ne pohađaš Columbine High School, Littletown, Colorado. No, nas u Rusiji, nas to tek čeka, zar ne, Alekseju Mihajloviču?

- Da, da, Romane Ivanoviču - strpljivo odgovara Aleksej i spušta se dizalom, razmišljajući da je sretan što ţivi u svijetu normalnih ljudi i ima ţenu, dvoje djece i ţenu koju voli.

30 Ipak je lijepo osjećati se kao zvijezda, pomisli Ksenija, oduvijek sam znala da je novinarstvo moj poziv. Znala sam da mogu napraviti dobar projekt i da će on biti zanimljiv ljudima. Ponekad i samu sebe iznenađujem: kako ja mogu znati što zanima druge ljude?

Teško je povjerovati da postoje ljudi koji dijele moje sklonosti. A teško bi bilo povjerovati i da oni uopće ne postoje. Pitam se kad sam zadnji put normalno vodila ljubav. U to ne uključujem vanilni seks sa svojim kolegom, između ostalog, i svojim podređenim, Aleksejem, nego pravi seks, poslije kojega ostaju modrice, podlivena krv i od kojega ti cijelim tijelom prolazi slatki drhtaj. Prije mjesec i pol dana, sigurno je toliko prošlo.

Nije mi jasno, pomisli Ksenija, kako djevojka poput mene moţe napraviti nešto što bi zanimalo normalne ljude. Bez obzira na to što mene zanimaju različite stvari. Zanima me kako od riţe, algi i sirove ribe spremaju sushi, iako sam to vidjela nekoliko puta, čak mi je Olja obećala pokazati kako ga mogu sama spremiti, ali meni svejedno nije jasno kako se to radi. Zanima me kako se poslije pola godine treniranja tijelo počinje samo od sebe pokretati na zvuk glazbe. Zanima me kako ljudi plešu i kako razgovaraju. Zanima me kako već na prvi pogled znaš da ćeš se s nekim ljudima druţiti cijeli ţivot, a kod drugih saznaš to tek nakon mnogo godina. Zanima me i zašto se ljudi mijenjaju kada dobiju djecu i zašto uopće rađaju djecu. Pitam se pamte li me oni koje ja pamtim. Pamte li me oni koje sam ja odavno zaboravila. Pitam se koga sam to zaboravila i hoću li ih se ponovno sjetiti.

Mnogo toga me zanima, razmišlja Ksenija, no dogodilo se da sam izradila stranicu o manijaku ubojici koja je zainteresirala druge ljude. Sto osjećaju ljudi kada vide naše banneret Skica metroa, stanica uokvirena kruţićem, natpis „manijak ubija ovdje”. Sok? Znatiţelju?

Uţas?

To sam shvatila prije nekoliko tjedana: Olja i ja smo sjedile u Atrijumu, kafiću sa stolovima za šah. Olja je nešto pričala o šahovskim turnirima na kojima je sudjelovala u djetinjstvu, a ja sam iza njezinih leđa, na betonskoj zgradi, iza Kurskog kolodvora, primijetila ogroman natpis, prastari, još iz doba Sovjetskog Saveza. Kroz plavkasto staklo trgovačkog centra vidjela su se slova poput krhotina amfore kroz debeli sloj vode. Pisalo je MOSGAZ. Mosgaz je bio najpoznatiji ruski serijski ubojica prije Ĉikatila. Da je bila riječ o banneru, kliknula bih na njega. No, taj put nisam ništa rekla Olji, ni sama ne znam zašto, nego sam nastavila piti kavu, osluškujući ţicu kako zvoni unutar mene veselim i oslobađajućim predosjećaj em uţasa.

Da je bila riječ o banneru, ja bih kliknula na njega - i ljudi jednako tako klikaju na bannere koje mi smišljamo, a Marina crta. Svaki dan dobivam e-mailove u kojima mi zahvaljuju, ali mi ipak češće savjetuju posjet psihijatru, jer ja sam jedna bolesna kučka koja se ruga tuđoj patnji i koja se divi okrutnosti. Te ljude zanima kakav je moj seksualni ţivot i koliko me često jebu, kako se oni izraţavaju. Njih zanima jesam li frigidna, ili obrnuto, jesam li nimfomanka. A moţda sam istodobno i jedno i drugo? Ali mene uopće ne zanima odgovor

na to. Tim više što nisam ni frigidna ni nimfomanka.

Ljude zanima moj ţivot, pomisli Ksenija, i zato mi se čini da sam izradila zanimljivu stranicu, budući da ljudi vole razmišljati o onima koji su izradili tu stranicu. Ljudi vole razmišljati o drugim ljudima, to je jasno kao dan. No, ja se trudim ne razmišljati o tom čovjeku kojem je posvećena stranica. Iako je teško ne razmišljati o njemu. Tko je on i što se događa u njegovoj glavi? Kako izgleda u svakodnevnom ţivotu? Jesu li ga poniţavali i silovali u djetinjstvu? Boluje li od neizlječive bolesti? Mrzi li cijeli svijet? Ili samo ţene?

Zanima me, ali pokušavam ne razmišljati o tome. Jer nije moguće razmišljati o njemu i ne mrziti ga. No imam li ga ja pravo mrziti, ako se sama uzbudim dok čitam o pojedenoj bradavici i odrezanim usnama?

Mislim da čovjek s mojim sklonostima nema pravo osuđivati druge.

Ljude zanima što mi je u glavi, razmišlja Ksenija, no nitko me to još nije upitao u intervjuu. Vjerojatno me sve to još čeka. Evo, danas sam dobila e-mail Maje Ljvove, ţene kojoj mnogo dugujem. Ona me moli za intervju, voljela bi razgovarati sa mnom, piše ona.

Htjela bih je upoznati, pomislim i odgovaram, da, naravno, moţemo se dogovoriti, moţe sutra, moţe u petak, kada je vama zgodnije. Nekoć je voljela raditi škakljive intervjue, moţda će se ona usuditi upitati što mi je u glavi. Pitam se što ću joj odgovoriti.

Pitam se što je u glavi čovjeka s kojim pričam svaki dan na chatu. Moram ga upitati zašto se nazvao alien, što je s time htio reći. Pitam se zar on stvarno ne zna tko sam ja. Iako, iskreno rečeno, ne treba preuveličavati vlastitu slavu, on ne mora slušati radio i čitati novine na internetu, a čak i da čita - kao da ima malo djevojaka koje se zovu Ksenija Ionova, da bi on baš zapamtio to prezime i to ime?

Svaki dan Ksenija čita forum na svojoj stranici. Zanima je o čemu razgovaraju ljudi koji su došli tu zbog moskovskog manijaka. Tu je stranicu smislila samo da bi ljudima dostavila informaciju, da bi ih upozorila i prekinula širenje glasina. No, sad više nije sigurna da ljudi ovdje dolaze po te informacije - oni dolaze tu radi nečeg drugog.

Stvarno ti se divimo, čita Ksenija, ti si baš cool. Mislim da te koke treba rezati kad nam već ne daju same, haha, i potpis „beavis i butthe- ad”. Ha-ha, stvarno zanimljivo, pomisli Ksenija, i čita sljedeći post. Htjeli bismo se upoznati s tobom jer mi također MRZIMO ovaj svijet. Mi SOTONISTI! Nedavno smo bili na groblju, preokrenuli smo kriţeve naopako i objesili crnu mačku. Htjeli smo je spaliti, ali Mišo nije dao, jer je slabić i ništarija. Potpis „666”, a na dnu odgovor: idite nekamo drugdje, momci, bolje da popijete nešto nego da se ovdje bavite bolesnim ********ama, potpis „777”, a zvjezdice zato što je Ksenija postavila kod sebe filter koji briše sve proste riječi zvjezdicama, čak i te gdje je umjesto slova ,,x” napisano ,,iks” ili umjesto ćiriličnog ,,m” ,,i”.

Pitam se, razmišlja Ksenija, što je u glavama tih ljudi. Zašto se na miris krvi poput lešinara tu skupljaju glupi tinejdţeri, pametnjakovići šaljivdţije, prištavi drkadţije? Sjeća se kako je poslije jednog od ubojstava koje je počinio Cikatilo, majka ţrtve dobila cedulju: „Roditeljima nestale djevojke. Zdravo, roditelji. Ne ţalostite se. Nije ona ni prva ni posljednja. Do Nove godine trebamo još deset takvih. Ako je ţelite sahraniti, potraţite je u lišću Darovske plantaţe. Sadist Crni Mačak.” Nisu ništa našli u lišću Darovske plantaţe, leš je bio skriven na drugom mjestu, uhvaćeni Cikatilo govorio je da to nikad nije napisao, ali do Nove godine on je zaista ubio još deset ljudi. Tko je bio taj šaljivdţija, sadist crni mačak,

moţda daljnji rođak crne mačke, obješene, ali ne i spaljene, moţemo se samo nadati da ona nikad nije ni postojala.

Kad sam se jučer vraćala kući, čita Ksenija na forumu naslovljenom „Sumnje”, prikačio mi se neki tip.

Primijetila sam ga u metrou na pokretnim stubama. On me nekako čudno promatrao, no ubrzo sam zaboravila na njega. Ali poslije, na kolosjeku svoje linije, vidjela sam ga opet, kao da me slijedio. Išao je ispred mene i skrenuo na moju stanicu. Prestrašila sam se, odlučila propustiti vlak i odglumiti da čekam nekoga, pričekala sam u sredini prostorije, a zatim sam se ukrcala u vagon u koji obično ne ulazim. Tu nije bilo nikoga i već sam se bila smirila, no kad sam izišla na svojoj stanici (neću napisati gdje ţivim, ako taj manijak čita vaš budalaški forum), on je već stajao ondje! Kao da me čekao! Uzela sam mobitel i nazvala dečka, glasno mu rekla da mi se netko prikačio i da me dočeka. Onda je došao moj dečko, ali taj se manijak očito prepao i ispario je, tako da se sve dobro završilo. No, ljudi, recite mi što da radim, jer bojim se da bi me opet mogao slijediti? I potpis „Pahuljica”.

Pitam se zašto nije pozvala policajca? Ako se i prestrašila, zašto ga nije pozvala poslije?

Zašto nije dala opis manijaka? Zašto ga ne opiše ovdje? A što ako je taj čovjek stvarno bio taj serijski ubojica kojega ne mogu naći već pola godine? Pitam se što joj je u glavi. Koliko ima godina. Kako izgleda njezin dečko. Je li sve to istina ili je izmislila cijelu priču kako bi namamila svog dečka u metro, a potom ju je stavila na sranicu jer je i sama u nju povjerovala? Kako je manijak pogodio do koje stanice ona ide? Ksenija zna da ubojice često slijede svoju ţrtvu mjesecima, zna da se mnogi od njih mogu toliko povezati sa svojom lovinom, da unaprijed mogu pogoditi kuda će krenuti, što će napraviti i na koje će se riječi odazvati. Ksenija to zna, no ipak joj je sve to zanimljivo.

Pitam se, pomisli Ksenija, zašto je ona sve to napisala tu. Moţda je htjela pročitati ovaj odgovor: Draga Pahuljice, toliko sam se zabrinula za tebe kad sam pročitala tvoju priču. Mogu zamisliti kako si se prestrašila! No, htjela bih napisati nešto sasvim drugo, htjela bih napisati toj glupači: Zašto nam, draga Pahuljice, ne daš njegov opis? Zašto, histerična idiotkinjo, ne odeš na policiju? Imaš li savjest, ţeli napisati Ksenija, ili nam tu puniš glavu glupostima, maloljetna kravo? No ona ništa ne napiše, već prelazi na sljedeći forum.

Djeve, vi koje volite visjeti na ovoj stranici, čita Ksenija, vi ţelite pravo bičevanje? Ţeljele biste da vas otme pravi muškarac? Pišite mi na adresu sadist_cruel_master@yandex. ru, i naći ćemo se u mojem udobnom podrumčiću.

Najprije ću vas išibati po vašoj koščatoj maloj guzi, zatim ću vas prisiliti da mi poliţete divovski kurac, a u isto vrijeme će moje pseto gledati kroz vaše uske vlaţne rupice. Molit ćete za dobru ševu, ali ja ću najprije objesiti takve utege na vaše sisice da će vam se bradavice objesiti do poda, a moţda i same ispadnu, ha-ha, a zatim ćemo vas, moja ekipa i ja, tako oderati da ćete ujutro otpuzati na sve četiri od nas i čak će svehvaljeni moskovski manijak biti zgroţen vašim raskomadanim rupicama!

Ti si bolestan izrod, čita Ksenija, na ovaj forum dolaze djeca, odjebi odavde. Sto radi moderator, čita Ksenija, očistite forum od smeća! Ljudi, osvijestite se. Sto to pišete, čita Ksenija, pa to moţe vidjeti rodbina ubijenih. Koja gadarija, čita Ksenija, kakav šljam piše na ovom forumu. Da, čita Ksenija, mi smo ološ koji je tu zbog smijeha.

Sve je to zbog toga, čita Ksenija, jer su ljudi zaboravili na Krista i prepustili se razvratu. Sve je to zbog toga, čita Ksenija, jer su danas kod nas najvaţniji novac i korist. Sve je to zbog toga, čita Ksenija, jer je ruski narod zaboravio na svoj ponos.

Sve je to jel su te kučkice same krive. Normalnu djevojku niko neće silovat, ona jednostavno NEĆE POĆI s nepoznatim muškim. Moja se sestra uvijek odijeva pris’ojno, a ne ’oda tako da joj se vidi riđipet, kao što rade sve te

kurve. Ĉita li ovo rodbina ubijenih, razmišlja Ksenija, posjećuju li oni ovu stranicu? Misle li o njima oni koji ovdje pišu? Uvijek sam smatrala da je nemoralno postavljati pitanja ljudima koji su u koroti, no sada mislim da moţda i nisam bila u pravu. Moţda ljudi trebaju pročitati kakve su bile djevojke Marija Z., 23 godine; Daša A., 16 godina; Julija B., 25 godina, kako bi one prestale biti samo raskomadana tijela, i kako bi barem na trenutak postale djevojke koje su voljele i ţeljele biti voljenima, koje su maštale o djeci i susretu sa svojim muškarcem, nadale se sreći, navečer gledale kroz prozor i razmišljale što će raditi sutra, smijale se šalama, uzdisale na sahranama i pretpostavljale da će umrijeti kad ostare, okruţene voljenim unucima. Kada gledam njihove fotografije, pomisli Ksenija, suze mi naviru na oči, no u dubini duše znam: u svemu što se dogodilo postoji nekakva čudovišna istina. Istina da je naša budućnost sazdana od mašte i snova, da se ona raspršuje poput dugina sapunastog mjehurića, poput zračna balona probodena noţem, skalpelom, krhotinom zrcala razbijenog u kupaonici. Istina da ja — mlada zanimljiva djevojka, uspješna profesionalka, glavna urednica odjela novosti i za pet minuta zvijezda - osjećam kako ispod tanke sapunaste opne moje dugine budućnosti pulsira smrtni uţas, poput srca ispod isječene koţe. Moguće je, razmišlja Ksenija, da sam zato i izradila ovakvu stranicu, jer me zanima taj uţas.

Treba ipak nešto napisati toj Pahuljici, razmišlja Ksenija, inače će umrijeti kao glupača.

Samo, zašto me ona tako ţivcira? Vjerojatno zato što bih ja postupila drukčije da sam na njezinu mjestu.

Mislim, čita Ksenija, da će te uhvatiti prije ili poslije. I sad ću ti ispričati što rade takvima kao ti u našem rajonu. Svi će te htjeti u zadnjicu kao kod tetkica, jest ćeš ****a iz kabla za izmet, a kad izađeš, opet ćemo te pronaći i ubiti, ali ne odmah.

Mislim, čita Ksenija, da ga treba detaljno ispitati kad ga uhvate. Treba pozvati iz Ĉečenije naše izviđače, koji ispituju čečenske ubojice, i neka oni tog manijaka malo propitaju i odmah će propjevati.

Mislim, čita Ksenija, daje za te neljude smrtna kazna malo. Takve treba mučiti kako bi bolje shvatili što su napravili. Mislim, čita Ksenija, da mu najprije treba oderati koţu, ali ne svu, jer bi onda brzo umro. A zatim mu treba ugurati u anus naoštreni kolac, a oko bradavica staviti elektrode da se počne trzati kao ţaba. I još ga treba objesiti naopačke, jer su mi rekli da se tako dulje ostaje pri svijesti.

Pitam se, razmišlja Ksenija, što je u glavama tih ljudi. Rekli su mi da se tako ostaje dulje pri svijesti.

Tko mu je to rekao? Kako su oni to provjerili? Ponekad ne vjerujem da oni mrze tog manijaka. Prije mi se čini da svi oni osjećaju ubojicu u sebi. Ponekad pomislim da on već odavno ţivi u meni, bubri, poput zametka u tami maternice, i jednom će pobjeći vani, probiti se kroz moj grudni koš, pobjeći će i reći mi: Bog. Bog, govori Ksenija na telefon, kako je? Ja sam isto O. K. Bila sam na forumu, digla mi se kosa na glavi od onoga što se ondje događa! Moţda da uzmemo moderatora? Izračunaj koliko će nas to stajati, a ako postane preneugodno, ti sama posjećuj forum, čitaj. Moţemo otići na ručak i popiti kavu, govori Ksenija, nismo se vidjele od prošlog tjedna, zaţeljela sam te se.

Ne, govori Olja, oprosti, ne mogu danas na ručak, moram k doktoru. Nešto se dogodilo, upita Ksenija. Ne, odgovara Olja, sve je O. K., samo sam odlučila da neću zadrţati dijete. Ţeliš li da pođem s tobom, govori Ksenija. Ma ne, nije potrebno, odgovara Olja, nazvat ću te

ako mi nešto bude trebalo.

Draga Ljusa, automatski čita Ksenija, znam da si, kao i obično, na ovom forumu. Zato znaj: za ono što si učinila prošli petak, uhvatit ću te i isjeći tvoju maternicu zajedno s crijevima.

Draga Pahuljice, piše Ksenija, toliko sam se zabrinula za tebe kad sam pročitala tvoju priču. Mogu zamisliti kako si se prestrašila! Nadam se da te manijak neće više pratiti. Drţi se, a ako se još nešto dogodi — piši opet, svi smo ovdje vrlo zabrinuti za tebe.

31 Ljeti se u Moskvi učiš kretati u kratkim skokovima, kao da je ulica more, a ti moraš doplivati s otoka na otok. Kod kuće imaš klimu u spavaćoj sobi, klima je u autu, na poslu, u klubu. No, u međuvremenu, pojavljuju se mrlje znoja ispod tvog pazuha, miris vlastitog znoja prije svega neugodan je tebi samom i nikakav dezodorans ne moţe ti pomoći. Otoci na moru, da, više bi volio pravo more, ako ne Azurna obala, onda barem Grčka, ili u najgorem slučaju Turska gdje sad ljetuje ţena mog prijatelja Mikea s njihovim sedmogodišnjim sinom.

Mike govori da se Ljupka ţali kad ga zove, govori da joj je ondje teško samoj i prijeti da sljedeće ljeto ne ide nikamo bez njega.

Mike bi volio otputovati, plaţa je svakako bolja od zagušljiva noćnog kluba gdje klima ne moţe izaći na kraj s isparavanjem stotine tijela, koja su većinom bezobrazno mlada. Ako zamislimo da je taj klub otok, a vrućina voda, moguće je da ga svakog trena snađe sudbina Atlantide. Drugim riječima, taj otok nije ništa posebno.

Nekoć sam razlikovao sve moskovske klubove, mislio sam da je to vaţno. Jedan mi se činio pomodnim, a drugi već izašlim iz mode. A sada su se svi oni stopili u jedan svijetleći plesni podij na kojem pleše mlađarija, nova klupska generacija koja nas je došla zamijeniti.

Oni poskakuju na glazbu o kojoj ja tako malo znam, isto koliko i o klubovima. Oni poskakuju poput štenaca koji se zabavljaju na igralištu.

Mike briše znoj s lica. Moj stari drug Mike je bio takve tjelesne građe da je za vrijeme prvotne akumulacije kapitala108 u kritičnim situacijama glumio vlastitog bodyguarda, na pregovorima bi mu lice poprimilo krvoločan izraz, prekriţio bi ruke na grudima i uporno šutio. Zar ja izgledam kao razbojnik? govorio mi j t.Ja sam samo normalan moskovski dečko. Od tada mu je prešlo u naviku nositi zlatnu narukvicu i prsten s pečatom.

Sjedimo odmah do plesnog podija i odmah te primjećujem: uske hlače malo ispod koljena, svjetlucave cipelice na visokoj peti, kratka majica, već mokra od znoja. Kosa obojena na pruge - riđe pruge na svijetloţutoj, na slamnatoj, gotovo bijeloj kosi. Još ti ne mogu vidjeti lice, ali se zato polulopte tvoje straţnjice tresu u ritmu, šaljući mi pozdrave. Pravim se da te ne primjećujem, naručujemo dva piva, ali dok sjedim sa strane, kao i ranije, pratim te krajičkom oka.

Mike bi volio otputovati, plaţa je svakako bolja od ljetne sparine u gradu, ali u građevinskom poslu to je „vruće” vrijeme, u svakom smislu te riječi. I eto, Ljupka i Sevka su u Turskoj, a Mike je sa mnom u klubu čije ime uopće nije vaţno. Mike naslanja jaknu na zaslon stolice i odmah se pojavljuju mrlje od znoja ispod njegova pazuha na svijetloj košulji.

Nikakav dezodorans ne moţe mu pomoći. Ne, govori on, nije dobro biti ljeti u ovom gradu.

Gledam te, okrenula si mi svoj poluprofil i pod trakama svjetlosti koje šetaju po podiju mogu vidjeti tvoj pomalo prćast nosić, što je prilično slatko, i tvoje dvobojne šiške koje ti, tu i tamo, padaju preko očiju. Prije nego što je otputovao u Ameriku po diplomu MBA, Igor je imao sličnog psa, jednom ga je podšišao i jadničak je proveo dva tjedna iza zavjese, dok su mu rese padale preko očiju umjesto dlaka. Kako se ono zvao? Foksterijer, zar ne?

Mike se ţali na građevinske radnike koji ne ţele raditi i na naručitelje koji postavljaju nemoguće rokove. Radnike mogu razumjeti: ne moţeš staviti klimu u neizgrađenu kuću. U tom je smislu mnogo ugodnije u mom uredu. Valovi vrućine udaraju o staklo kao valovi Crnog mora o obalu Grčke, gdje ljetuju Ljupka i Sevka i strašno se muče, naravno, ako ćemo vjerovati onome što ona govori preko telefona.

Dakle, Mike radi u građevinskoj tvrtki, pitam se gdje ti radiš. Nekoć sam razlikovao djevojke po društvenoj sličnosti njihovih profesija, mislio sam da je to vaţno. Sada, kada o ţenama znam više nego nekoć, mislim da nema neke posebne razlike između psa lutalice (naravno, ako je opran), tajnice i uspješne poslovne ţene s tom istom MBA diplomom. Ţene se razlikuju po fakturi koţe, obliku bradavica i usana, debljini i veličini grudi, i po tome koliko se lako skida koţa s njihovih mišića. Stop, govorim sebi, stop.

Ljupka i Sevka se muče u Turskoj, na obali mora, a Mike u sparni petak navečer sjedi na kraju igrališta i traţi pogledom nekakav curetak, poput normalnog moskovskog dečka. Nije teško naći u vrućoj ljetnoj Moskvi nekakav curetak, posebno ako je petak navečer, i naravno, ako znaš kako traţiti. Još te nije primijetio, curu foksterijera, s dvobojnim riđoslamnatim, riđobijelim šiškama. Evo, okrenula si se prema meni, vidim ti malena ustašca, velike oči, prćast nos, majicu pripijenu uz grudi. Trojka, sigurno. Šteta, ne mogu ti vidjeti boju očiju.

Glazba na tren prestaje i začuje se šum klime koja se marljivo trudi pretvoriti sparni moskovski zrak u neku jadnu kopiju morskog povjetarca. Predaleko je more, vjetar ne moţe doći do naših krajeva. Moţda je tako i bolje jer tako ne moţe odnijeti Ljupki na tursku plaţu vijest o načinu na koji njezin muškarac gleda dvadesetogodišnje cure koje poskakuju u polumračnom noćnom klubu, u kojem klima nikako ne moţe izaći na kraj sa sparnim moskovskim zrakom.

Idem plesati, govori Mike, i ja mu kimam, idi, moţda ćeš koju i zbariti.

Bilo bi dobro kad bi imala prijateljicu. Mike voli visoke mršave plavuše. Nekoć je i Ljupka bila takva, no nakon što je rodila Sevku, najprije se udebljala, a zatim je prestala bojiti kosu, govoreći da plavuše svi smatraju glupačama i da joj to smeta na poslu. Ako uzmemo u obzir da radi kao profesorica na nekakvom fakultetu filozofskih znanosti, nije baš sasvim jasno zašto bi to ondje smetalo. Moglo bi se pomisliti da se ondje moţe postići neka blistava karijera.

Mikeu nije lako naći visoku mršavu plavušu, čak ni u vrućoj ljetnoj Moskvi, čak ni u petak navečer. Visoke mršave plavuše ne preferiraju muškarce koji prevale tridesetu i više od sto kilograma. Na igralištu plesnog podija Mike sliči na izgubljenog medvjeda. Na podiju se vidi da je za glavu viši od svih, a moţda je samo krupniji. Pleše kao nekoć po školskim diskotekama: maše rukama, poskakuje na jednome mjestu, trese glavom oko koje bi se prije mnogo godina razletjela duga hipijevska kosa, a sad više sliči na medvjeda koji je tek izašao iz vode i pokušava se otresti. Kapljice znoja lete na sve strane, što vjerojatno jednako tako ne izgleda jako seksi. Zečići, psići i koke miču se u stranu gledajući Medu ili sa strahom ili s podsmijehom. Odlično se momak zabavlja, no vrag zna tko je on: moţe najednom izvaditi pištolj poput bandita i početi pucati. Nekoć sam razlikovao bandite i jednostavne, normalne moskovske dečke. Mislio sam da je to vaţno.

Cura foksterijer se pokušava probiti do šanka, ali ne uspijeva. Kad se okrenula, traţeći

nekoga, mahnuo sam joj, pokazujući na slobodnu stolicu. Naravno, ona mi prilazi. Super plešeš, govorim ja. Na malenim usnama cure foksterijera pojavljuje se smiješak i ona odgovara „hvala”. Ima visok glas, malčice krešteći, onakav kakav bi trebao imati maleni štenac. Što ţeliš naručiti? upitam.

Gledaš cjenik, popravljajući dvobojne šiške. Imaš malo tamniju koţu, a moţda je to zbog rasvjete, tvoja dva prstenčića svjetlucaju na prstenjaku i kaţiprstu. Uzimaš martini s juiceom.

Sad, kad si mi došla sasvim blizu, mogu te promotriti kako treba: ţuta majica mokra od znoja, velike sive oči, prćast nosić. Pitam se kakve nosove imaju foksterijeri i, onako usput, kako se zoveš? Odgovaraš „Alisa”, a ja se nasmiješim, kako predivno, prekrasno ime. Kao da ne moţeš dočekati da te nešto upitam, počinješ pričati o sebi.

Kada ti govoriš, nije previše vaţno o čemu je riječ. Vaţna je tvoja intonacija. Vaţno je kakve su ti riječi i kako ih slaţeš. Vaţno je kako ti se nabere nosić, kako tamnoputim prstićima uzimaš čašu s mar- tinijem. Odmah se vidi da si dobra cura, a ne nekakva drolja, jednostavno dobra cura koja je navikla slušati starije. Navikla si slušati, tako da se nećeš protiviti kad ti kaţem za pola sata i poslije četiri čaše martinija, idemo k meni. Samo ćeš zamoliti mobitel, nazvati mamu, ako još uvijek ţiviš s njom. Poslušne djevojke moţeš odmah prepoznati, čak i u masi. Stop.

Vraća se Mike, kao što sam i slutio - sam. Gle, imaš li slučajno prijateljicu plavušu, tipa ţirafe obojene peroksidom? Moj se prijatelj dosađuje i ţelio bi s nekim zaplesati, ili samo popiti piće. Nemoj misliti da je on tu neka zvijerka, on je normalan moskovski dečko. Ti ustaješ i počinješ traţiti nekog po klubu. Tamnoputi trbuščić ti proviruje ispod majice, malo niţe pupka stegnut je gumom crvenih gaćica koje se vide ispod tvojih uskih hlača, što je u modi ovog ljeta.

Mike sjeda za stol, upoznajete se. Vaše ruke stoje sasvim blizu: Mikeova velika ruka s pečatnjakom i ogromnom vjenčanim prstenom i tvoja malena ruka s jeftinim srebrnim prstenjem na tamnoputim prstima. Tako dakle, radiš kao tajnica i nazivaš sebe „recepcionarkom”. To, naravno, mnogo bolje zvuči, jer znaš što govore o tajnicama. Ali, uzalud to govore. Dobru tajnicu čuvat ću kao zjenicu oka, ne samo od kolega i partnera, već i od sebe.

Teško je naći dobru tajnicu. U vrućoj ljetnoj Moskvi mnogo je lakše naći djevojku koja ţeli sjesti za tvoj stol, popiti martini - već treću čašu, da napomenem - i ispričati ti cijeli svoj ţivot.

Vani je vrućina najvjerojatnije već popustila, a ovdje, kao i prije, plešu valovi sparine. Kad sam imao dvadeset i nešto, to mi nije smetalo, iako, iskreno rečeno, tada nije bilo sličnih klubova. A tebi se sviđa ovdje, ne bi bilo u redu da te odvedem odavde tako brzo. Idemo plesati? upitam. Moţe.

Dakle, srebrnkaste cipelice, ţuta majica, već se malo i osušila, tamnoputi trbušćić između ţute majice i crvene gume gaćica, dvobojne šiške. Dakle tako, tajnica. Odmah poslije škole pokušala si upisati fakultet, ekonomski, i dva puta nisi uspjela. No ipak planiraš ponovno probati. Kao da je malo u Moskvi tajnica koje se planiraju upisati na ekonomski ili pravni fakultet, kako god - sretno ti. I ja sam nekoć mislio da je dobro obrazovanje vaţno. Ţiviš s roditeljima i sa starijom sestrom koja je upravo upisala pravni fakultet, iz samo trećeg puta, no sljedeće će godine već dobiti diplomu. Kad su moje vršnjakinje bile stare kao

tvoja sestra, već su se sve bile poudale i rodile djecu, no očito se novoj klupskoj generaciji ne ţuri toliko.

Stop.

Kao da se netko počinje buditi unutar mene, počinje se prevrtati u mojim grudima. Kao da se sprema probiti moja rebra i iskočiti. A samo sam se došao ispuhati u klub. Poput svakog normalnog moskovskog dečka. No, cijelu večer - replika, pogled, nekakva sitnica baca me u zabranjenu zonu, ondje gdje postoji samo stop, stop, stop. Kao da hodaš beskonačnim hodnikom i otvaraš iznova nova i nova vrata - i odjednom, iza jednih od njih, propadaš u pakao. I dok ih ne otvoriš, ne znaš što je iza njih, ali sad kad si ih otvorio - već je kasno i čak odmah ne shvaćaš: što se dogodilo, što je rekla Alisa?

Ah da, studirala je na Pravnom fakultetu MGU. Kao i Alisina sestra. Uzeo sam studentsku iskaznicu iz njezine torbe, treća godina, velike, kratkovidne oči, ništa nije vidjela bez naočala, morao sam sam potraţiti nove, na vlastitu odgovornost, ovog tjedna, kada.

Stop, rekao sam ti već, stop.

A ti si očito briţna cura pa upitaš: jeste li dobro? Ne, Alisice, strašno mi je loše, ali da sam na tvome mjestu, ne bih ţelio doznati detalje. Zagušljivo je tu, govorim ja, što je, usput, također istina, i mi se vraćamo za stol.

Dakle, maleni psić. Stene do starosti koju još treba doţivjeti. Siš- ke će joj osijedjeti, koţa će joj se osušiti, ali moţda će sačuvati hod i maniru da se stalno smiješi. Zaista, treba li čovjeku više od toga?

Za sat vremena i poslije tri čaše martinija dajem Mikeu znak očima, kao moramo krenuti, a Mike, uzdišući, također ustaje i govori da će još malo zaplesati, iako čini se da večeras nije njegova večer u ovom klubu. Alisa prodornim glasom govori da joj je drago što ga je upoznala, a Mike povjerljivo kima na mene i govori: čuvaj ga se, on je pravi manijak.

Stop, majku ti tvoju, stop! Osjećam kako se crvenim u licu. Još nikad Stirlic nije stajao bliţe rubu provalije. Stop, naređujem sebi, stop. I nasmij se onako kako se ljudi nasmiju glupom vicu koji nema nikakve veze sa stvarnosti.

Klimatizirani otok. Prava hladovina. Svilene plahte, boca šampanjca pokraj kreveta. Psići foksterijeri u ranom postpubertetu padaju na takve stvari.

Suvremena ţenska moda ne skriva više mnogo toga. Ĉak već unaprijed moţeš pogoditi i boju gaćica. Ali evo, tetovirani anđeo na lijevom ramenu pravo je iznenađenje. To je moj anđeo čuvar, govori Alisa i počinje me ljubiti, uvlačeći moj jezik u svoja malena usta. Zastaje da dođe do daha i objašnjava da ne voli da je se dira prstima tamo dolje, ali voli tamo jezikom, grudi ne trebam previše čvrsto stiskati, ali bradavice su joj prava erogena zona, a gotovo nikako ne moţe svršiti ako joj se ne miluje klitoris, tako da moli da se ne uvrijedim ako ona sama sebi pomogne u određenom trenutku.

Nova klupska generacija. Današnje cure poznaju svoje tijelo kao što su moje vršnjakinje poznavale diskografiju Pink Floyda. Ţivot je prekratak, ne vrijedi trošiti pola noći na razna istraţivanja. Bolje odmah reći sve kako bi već unaprijed znao što moţe upaliti. Jer, tako je teško naći muškarca u ljetnoj vrućoj Moskvi koji će te razumjeti bez riječi.

Noć je, a vrućina ne popušta. Miris znoja neugodan je prije svega samom tebi. Valovi sparine lupaju o staklo, moţda da ipak odem na more? Povest ću sa sobom curu —

foksterijera Alisu, smjestit ćemo se u nekom omanjem hotelu, jebati se navečer, danju leţati na plaţi, mokri od znoja, upravo kao sada, kao da se nismo otuširali. Cura foksterijer Alisa očito ima problema sa znojenjem, a moţda tako rade njezine ţlijezde ispod tamnopute koţe (stop), ili moţda uvijek daje sve od sebe bez obzira što radila.

Nekoć sam zaista volio te seksualne akrobacije, razlikovao partnerice po gipkosti i domišljatosti. Mislio sam da je to vaţno. No, u zadnje vrijeme sve više preferiram banalnu misionarsku pozu. Kad je već riječ samo o seksu, što je općenito gledajući već samo po sebi dovoljno dosadno. Stop. Stop.

Dakle, već se poprilično dugo krećemo jako usklađeno, Alisini riđi i svijetloriđi pramenovi isprepliću se na jastuku. Kao i uvijek, ja dugo ne mogu svršiti, mnogim ţenama se to sviđa. Evo, i Alisa počinje stenjati poput psa, a što se tiče mene, postaje mi hladno.

Trebao bih ustati i smanjiti klimu, no Alisa me drţi sa sve svoje četiri šape, leţi na leđima, zatvorivši velike oči i nabravši prćast nosić. Odjednom počinje drhtati cijelim tijelom. Evo, vidi kako smo se snašli i bez maţenja klitorisa, nastavljamo.

Nekoć mi se činilo jako vaţno da djevojka, koja je sa mnom, svrši. Zatim su mi objasnili da iskusna partnerica moţe tako dobro odglumiti orgazam da zna i samu sebe zbuniti. Da, seks je također umjetna stvar, kao i hladnoća u spavaćoj sobi. Ima tu mnogo pretvaranja.

Stop.

Poslušna cura Alisa, psić foksterijer, štene do starosti. Ne moţe se nikako zaustaviti, iako već ostaje bez daha i sva je mokra, tako da će sigurno za nekoliko trenutaka skliznuti sa svilenih plahti ravno na pod, na dlakav tepih, no, to sam već znao. Ĉak ne otvara oči, plitko uzdiše.

Cura Alisa stenje leţeći na podu, tamnoputo maleno tijelo na svijetlom tepihu. Trza se u grču, posebno kad dlanom prođem po zraku. Kao od udara struje. Stop. Kao od udarca.

Stop.

Gdje je ona sada? Jer nije u ovom tijelu. Gdje je otišla? Stop. Stop.

To se dogodilo i meni nekoliko puta. Ako se ţena lako uzbudi, tada ja dugo ne mogu svršiti, a njezino uzbuđenje uopće ne prestaje... no, ukratko, tako to nekako slično izgleda.

Prizor je prilično dojmljiv, ali danas sam nekako tuţan.

Sam u svojoj spavaćoj sobi, pokraj nogu leţi tamnoputo tijelo na svijetloj pozadini, malo se trese i stenje. Psić foksterijer na tepihiću.

Sam. Suze mi naviru na oči.

Idem do daljinskog koji sam zaboravio kraj vrata, pritišćem tipke. Odlazim u kuhinju, otvaram ladicu stola (stop), nalijevam vodu u čašu na tren se zamislivši, ispijam je do dna, s drugom čašom vraćam se u sobu. Uzimam Alisu na ruke, stavljam je na krevet, rastvaram joj zube, dajem joj piti. Još, još, pametnice moja, bravo, dobra cura.

Stavljam joj ruku na čelo. Kad sam bio dječak, roditelji su mi pipali čelo samo kako bi provjerili imam li temperaturu. A ja ga jednostavno volim gladiti. Stop. Jednostavno gladiti.

- Jebote - govori Alisa promuklim glasom - što je ovo bilo?

Slijeţem ramenima.

- Događa se - odgovaram ja - dugo si svršavala.

- U pičku materinu — govori ona — u jedan trenutak vidjela sam sve sa stropa. Kako to

radiš?

- Pa - govorim ja - Mike ti je već rekao da sam manijak. Vjerojatno je na to mislio.

Ona drhti, a ja je stavljam u plahtu, čvrsto je stegnuvši. Stavljam je na svoja koljena.

Dvobojne šiške lijepe se za njezino čelo, prćast nosić. Volim kad je takva, umorna, iscijeđena, iznemogla. Alisica stavlja glavu na moje rame, a ja osjećam kako je sad ona meni poput kćerke koju nemam.

Nemam kćerku, a sina nisam vidio osam godina.

Prelazim joj rukom kroz vlaţnu dvobojnu kosu i suze mi naviru na oči. Ĉvršće je stišćem uz sebe i tada ona primjećuje beţivotni prezervativ koji visi na kraju mog penisa. Upita, oteţući slova, visokim glasom: - Što se dogodilo, zar ti još nisi svršii-iii-io?

Uţurbano skidajući prezervativ odgovorio sam s krivnjom: — Znaš, istočne tehnike.

Već sam rekao: ţene me smatraju dobrim ljubavnikom jer mogu dugo odgađati orgazam.

Stop. Stop. Stop.

Kad je ujutro otišla, zaboravila je kod mene Svoj srebrni prstenčić.

Vjerojatno je poseban.

Ostavila je broj telefona, na poleđini vizitke njezine tvrtke Riđa i svjetloţuta kosa, Tamnoputa koţa, velike sive oči Slabo cviljenje u prohladnoj spavaćoj sobi Usred sparne ljetne Moskve.

Za tri dana me sve počelo mučiti Sjetio sam je se i odjednom shvatio Što sam sve s njom mogao učiniti Imala je elastičnu koţu, Branio sam sebi razmišljati o tome Bradavice s velikim krugovima Malena usta, koja bih mogao brnjicom rastegnuti do krvi.

Ni sam ne znam zašto me to toliko pogodilo Rijetko mi se događa da ţalim za prošlošću Mislim da je riječ o načinu na koji je svršavala Orgazam zovu malom smrću, A njih je bilo toliko da sam poţelio vidjeti onu veliku.

Pomislio sam da bi to bilo čak pravedno Jer ona je svršila toliko puta, a ja sam cijelu večer proveo

Samo govoreći sebi „stop, stop, stop” Sad bismo mogli izravnati račune Ja bih neprekidno ejakulirao, A ona bi molila „Stani!

Molim te, prestani, pusti me!”

Baš bi tada uspjela svršiti Ĉak i kad bih milovao njezin klitoris.

(I ja volim djevojkama milovati klitoris Upaljačem, kliještima, skalpelom I drugim, sasvim neočekivanim instrumentima.)

Zamišljao sam izraz njezina lica U trenutku kad bi shvatila što se događa Doveo bih je u vikendicu, Ne bih je uspavao, niti svezao.

Ona bi se dobrovoljno spustila dolje I tek bi u podrumu sve shvatila.

Malena usta dobila bi savršen okrugao oblik Kad bi se otvorila u bespomoćnom kriku Riđa i svijetloţuta kosa Odmah bi se natopila znojem, no ovaj put - hladnim.

Velike sive oči narasle bi od uţasa A zatim bi zaţmirila, i moţda zaplakala.

Općenito, to nije bilo u skladu s mojim pravilima Nikad nisam dovodio u vikendicu Moskovske djevojke, koje sam upoznavao u klubovima Kao običan moskovski dečko.

Prije svega, to nije bilo sigurno za mene I općenito sam se trudio odijeliti ta dva dijela mog ţivota.

Mnogo serijskih ubojica tako postupa William Heirens109 je čak izmislio sebi dvojnika Zvao se „Mr. Murman”, tj. Murder Man110 I ja imam pseudonim za svoje drugo ja Ili, moţda, prvo.

Nikad nisam dovodio u vikendicu Moskovske djevojke koje sam upoznavao u klubovima Kao običan moskovski dečko.

No, tamnoputa Alisica, cura foksterijer Nije mi davala mira, a i prstenčić mi je

Stalno bio na oku u kupaonici Trebalo ga je dati nekome, i počeo sam razmišljati Gdje mogu uvaliti vizitku s brojem mobitela I nazivom ureda.

Moţda ju je bacila čistačica, Stara no radišna ţena Koja mi posprema stan svake srijede A moţda ju je vjetar iz klime Otpuhao negdje prema Crnome moru, Gdje ljetuju Ljupka i Seva.

A moţda tetovirani anđeo Zaista moţe spasiti Curu tajnicu koja sebe zove Recepcionarkom.

Imala si sreće, Draga Alisice, curo foksterijeru Danas, nakon što je prošlo toliko vremena, Ĉak mi je drago zbog tebe.

Mala smrt Sasvim je dovoljna za malu curu Doţivi starost, još uvijek kao štene, Sijede šiške, suha koţa, djeca, unuci.

I obrazovanje, Ako već misliš da je to tako vaţno.

Jednom kad se budeš ljeti odmarala na moru, Kao već odrasla ţena, dok za vrijeme sieste budeš slagala u glavi Svoje ljubavnike na jednu noć Onako, kako drugi broje ovce ili slonove, Sjeti se mene, bogatog „mecene” iz kluba, Svilenih plahti, hladnoće klime Vrućine napolju i toga, kako si odmah vidjela sobu Iz ptičje perspektive.

To se zove „napuštanje tijela”, draga Alisa Osim seksa to se moţe postići i drugim načinima Toliko sam ti ih ţelio pokazati, ali to se nije dogodilo.

Vjeruj mi, srebrni prstenčić koji si zaboravila Mala je cijena za toliku tvoju sreću.

32 Naoko ima jedanaest-dvanaest godina, jesenska jakna, pletena kapa. Sišla je s metroa, a on se prilijepio za nju. Naokolo nije bilo nikoga i ona potrči, jednostavno se uplašila i potrčala je, čak nije ni vrisnula, samo se stalno osvrtala preko ramena kako bi se uvjerila da je muškarac zastao, iako on nije ni trčao. Naizgled ima jedanaest-dvanaest godina, nema odjeću za ovakvo vrijeme, kiša pada po njoj. Trči ulicom osvrćući se preko koščatog ramena.

Snijeg škripi pod njezinim nogama, poput krhotina stakla od boca. Ona ţuri kući, ali ne prepoznaje ta mjesta. Kuće bez fasada, kroz prozore opustošenih kuća zijeva crni noćni zrak, blagdanska rasvjeta isprekidano pulsira u skladu s njezinim disanjem. Osvrće se preko koščatog ramena, iza njezinih leđa kovitla se snijeg. Nema odjeću za ovakvo vrijeme, kiša pada po njoj. Ne prepoznaje ova mjesta, preskače preko gomila razbijenih cigala, prolazi kroz mračna dvorišta. Trči, spotiče se, pada i ponovno bjeţi. Smrznuta kvaka stubišta, četiri brojke šifre za ulaz, širom otvorena usta dizala, bljuzgavica prska pod nogama. Osvrće se, kiša pada po njoj.

Ksenija je dočekuje u predsoblju, grli je za koščata ramena, govori: ne brini se, sve je u redu, znaš to, eto vidiš da si pobjegla, spasila si se. Pođi sa mnom, evo ključa, evo brava, već si velika djevojčica, nemaš se čega bojati, sve je u redu. Uđi, skini jaknu, skroz si promrzla, uđi u sobu. Pogledaj, pripremila sam ti darove, pogledaj — evo biča s devet repova, evo lisice, evo korbača, koţnatih lopatica, sveţnja šivaćih igli, krhotina zrcala, kuhinjskoga noţa.

Ne otimaj se, pobogu, već si dovoljno velika da već i sama moţeš donositi zaključke.

Srce lupa, majica mokra od znoja. Ksenija leţi, čvrsto pokrivena, zamotana u pokrivač.

Gleda kroz zimsku jutarnju polutamu probudivši se bez zvona budilice. Poslije takvog sna izađi iz kreveta, dovući se do tuša, ne osvrći se putem, ne gledaj u ogledalo, otvori vodu, operi hladni jutarnji znoj, pokušaj zaboraviti svoj san. Ksenija i predobro zna što on znači.

Podsvijest s drugim ljudima priča putem parabola, pomisli Ksenija stojeći pod tušem, a sa mnom uvijek direktno. Noćas mi je podsvijest rekla: ti si kriva. Znam da je to istina: da, kriva sam. Od kad znam za sebe, osjećam se krivom. Jer je Leva morao ostati sa mnom u kući, a mogao se igrati u dvorištu. Jer je mama radila, prehranjivala četveročlanu obitelj. Jer se zbog mene nije razvela od oca. Jer nisam mogla spriječiti njihov razvod. Jer se nisam htjela upisati na fakultet. Jer sam se potpisala na svojoj stranici. Jer danas svi u gradu govore mami: slušali smo tvoju Ksenijicu na radiju, govorila je nešto o seksualnim manijacima.

Boţe moj, pomisli Ksenija stojeći pod tušem, kako sam se umorila od svoje krivnje. Cijeli ţivot trudila sam se svima ugoditi. Da se Levi bude zanimljivo igrati sa mnom. Da mama moţe manje raditi, da moţe biti ponosna na mene. Koliko god sam mogla, razmišlja Ksenija i spušta se na dno kade, koliko god. Ništa ja ne mogu. Ne mogu pomoći čak ni Olji, evo danas ide abortirati, Vika mi je jednom ispričala kako to izgleda, no ja se ne ţelim toga

sjetiti, ne ţelim se sjetiti današnjeg sna, samo ţelim ostati leţati ovdje, na dnu kade. Ţelim otići k Olji, ali ne mogu, jer to je njezino tijelo, njezino dijete i njezin izbor. Ona to ţeli srediti kao da je to samo mala planirana operacija, ništa posebno, razumijem je. Draga, draga Olja, voljela bih da sam danas pokraj tebe, da te drţim za ruku, gladim te po glavi, govorim ti, ne brini, sve je u redu, znaš to, ja te volim. Voljela bih danas postati tvoja majka, uzeti te na ruke, iznijeti iz bolnice, odvesti te kući, staviti u krevet, napojiti čajem od maline, pretvarati se da boluješ od angine. Draga Olja, ne bih te uspjela sama ni podići, a kamoli odnijeti do kuće, ali ti znaš, ti osjećaš da ti šaljem svu svoju ljubav, svim snagama koje su mi preostale šaljem ti je kroz zamrznuti predjutarnji grad. Moţda će ti ona barem olakšati narkozu i nećeš imati tako strašno buđenje, kad već ništa drugo ne mogu učiniti za tebe.

Ksenija stoji u vodi do koljena. Začepio se odvod, voda ne protječe. Spusti se u kloniranu moskovsku vodu. Sklupčaj se u lopticu u tom prvotnom oceanu hladnoga jutarnjeg znoja i neisplakanih suza. Ali ne, ona izlazi iz kade, briše rukom zamagljeno ogledalo (vlaţno, puno pare i toplo), gleda svoj odraz. Mokra kosa slijepljena za obraze, velike oči bez šminke izgledaju bespomoćno. Odlazi u sobu, vraća se sa šminkom, šminka se: zapovjedničke usne, stroge oči. Kritički promatra - je li dobro? Odmiče se metar od ogledala, duboko uzdahne i ispruţi prema naprijed stisnutu šaku, kata — kako-se-to-ono-zove, kao što joj je Leva pokazivao. Tako i ostaje stajati, ukočena - kose slijepljene za vrat, zapovjedničkih usta, stisnutih zubiju, svih mišića napetih, tetive vibriraju, malena šaka u prvom planu.

Jecaj iza leđa - slivnik guta ostatke vode iz kade, noćni znoj, neisplakane suze.

Ona je gotovo duplo starija od mene, pomisli Ksenija u prepunom vagonu metroa. Razmišlja, stavivši na koljeno koţnatu torbu, gledajući bijelo pero koje uporno klizi niz crnu tkaninu nečije kineske jakne, samo dvadeset centimetara od njezina lica. Duplo starija od mene, no ako podijelimo njezinu dob na dvoje ljudi, na nju i na bebu, koja je još unutra, u zagušljivoj tami, dobit ćemo broj sedamnaest. Kad sam imala 17 godina, pomisli Ksenija i vidi kako mokar, isprljan od boje ovčji kaput zamjenjuje kinesku jaknu, kad sam imala sedamnaest, Leva je imao isto toliko godina koliko i ja sada, prema tome, Olja je danas moja mlađa sestra.

Jučer sam nazvala mamu, upitala me kako sam, ispričala sam joj za Olju - eto, prijateljica mi je išla abortirati, strašno sam zabrinuta za nju. Ti kao da si još dijete, rekla je, ja sam napravila takvih osam komada i evo još sam ţiva i zdrava.

Dvije djevojke stoje točno ispred Ksenije, ona ne podiţe glavu, ali, već uspavana kretanjem vlaka, sluša njihov razgovor: „Ne, jebote, u tom gradu je pravo sranje zimi, pogledaj samo koliko izroda ima naokolo, u metrou je guţvetina, na ulici čepovi, šefica je u klimaksu, a pred vratima manijak.” - „Ako si nezadovoljna nečim, otputuj s Lehom na Tajland, jebote, on te pozvao, a ondje je sve jeftino - rekli su mi, znaš, kao vau, sto dolara mjesečno, super.”

- „Ne, razmisli malo, Leha i ja sami na Tajlandu? Sto je tebi? Već mi je pričao jedan dečko koji je bio prošle zime: ondje lokalne djeve daju i besplatno, za dva ili tri dolara. Naravno, to je motiv za Lehu, a što bi bio moj motiv?” - „To je super, čak je i bolje, moţeš otići i ne dati mu, recimo, moţeš se kupati ili ići u šoping... vjerojatno je i to jeftino, jebote.” - „Također sam rekla... Zašto bih išla po to u Tajland? Ja mu i tu ne dajem.” - ,,Oh, presjedanje, evo, jebote, pardon, moţemo li proći?” I izašle su, okrznuvši Kseniju za koljeno ţeljeznim krajem

aktovke.

Ona podigne glavu. Kroz nastalu prazninu u guţvi jasno se vidi poster na suprotnom staklu: raskomadano dječje lice i natpis „ne ubij”.

33 - Ĉuj — piše Ksenija - danas sam sanjala strašan san. Da sam ja — taj manijak ubojica,

zamisli to?

- A što si radila u snu? - pita alien. - Ubijala?

-  — odgovara Ksenija - čini se da nisam uspjela. Ali mislim da sam to planirala.

Malu djevojčicu od dvanaestak godina.

- A kako si je planirala ubiti?

- Uzela sam lisice, bič s devet repova, koţnatu lopaticu i svakakve druge stvari.

- Izabrala si nelošu kolekciju u snu. Pravi sex-shop za sadomazohiste!

-  — odgovara Ksenija - i u stvarnosti imam nelošu kolekciju. Volim takve stvari.

- A jesi li top ili bottom1U? - pita alien.

- Više sam pasivna nego dominantna - odgovara Ksenija, iznenađena što je on upućen u te stvari, ali u tom trenutku zazvoni telefon i zaštitar je obavještava da je netko čeka. Ĉudno je sjediti i piti kavu sa ţenom čije je članke čitala još kao djevojčica. Nije onakva kakvom ju je zamišljala: visoka, mršava, nimalo nalik sex-simbolu, lice gotovo bez šminke, kratka frizura, ustvari, kratka bubi frizura.

- Maja - pruţa suhonjavi dlan. Stisak čvrst, gotovo muški.

Uzima iz torbe diktafon, veliki s vanjskim mikrofonom, koji se uopće ne moţe usporediti s malim diktafonom s brojkama kojim se ponekad sluţi Ksenija.

Odjevena je u koţnate uske hlače, na nogama nosi čizme bez peta. Ksenija kriomice baca pogled na njezina bedra: pitam se što je to u nje drhtalo od slatkog predosjećaja uţitka prije deset godina? Pitanja postavlja smireno, gledajući je u oči, dobrodušno kimajući glavom.

Ništa posebno: „kako ste došli na tu ideju?”, „što mislite o tom čovjeku?”, „nadgledaju li vas sigurnosni organi?, „zar se ne bojite optuţbi za ovo, ono i ostalo?”, „što ćete napraviti s projektom kada manijaka uhvate?” Ksenija odgovara, gotovo bez razmišljanja, sve je to već sto puta ponovila: moj kolega Aleksej Rokotov je napravio intervju i mi smo odlučili da... Naravno, on je bolestan čovjek i treba ga uhvatiti što prije. Da, surađujemo s policijom, rado nas kontaktiraju. Ne, ničega se ne bojim. Ne znam, još nisam razmišljala o tome. Dvadeset minuta, zar je to sve?

- Mogle bismo popiti još jednu kavu, Majo, ako se ne ţurite?

- Moţe, odlična ideja. Vjerojatno ste se već umorili od svih tih pitanja.

- Ne, ne, već sam i sama sto puta postavljala takva pitanja. U neku ruku mi smo kolegice.

Iz poderanog koţnatog ruksaka Maja uzima metalnu čuturicu:

- Konjak. Ţelite li se ugrijati? Ali, moţda morate još raditi.

- Ne, ne, moţe koja kapljica.

Maja ulijeva sebi pola decilitra, a Kseniji sasvim malo.

- Znate, nekad sam čitala mnogo vaših članaka. U AIDS-infou, Megalopolis Expressu, i još negdje.

- O, nezaboravne devedesete! - Maja uzima cigaretu i uvlači dim. -Tada je bilo uzbudljivo pisati za tabloide. Vi to danas vjerojatno ne moţete shvatiti, ali u Sovjetskom Savezu sve je to za nas bila gotovo zabranjena štampa - i tabloidi i Cosmo i Newsweek. Sve je to bilo vrlo zanimljivo raditi. Mislili smo da je naša generacija uspjela stvoriti novo rusko novinarstvo.

Sagraditi fundament za demokraciju i slobodu riječi. A danas je ispalo da je netko otišao u politiku, netko na televiziju, netko postao zvijezda, a ja sam ostala stara vučica ţute štampe.

Demokraciju i slobodu riječi nisam ni spomenula, to i sami znate.

- Stvarno — govori Ksenija, — napravili ste veliku stvar. Cijela je moja generacija odrasla na AIDS-infou. Uzimali smo ga od roditelja i čitali. I to što su sve moje vršnjakinje, no, ne znam, seksualno otvorenije, takvo što - to je sve vaša zasluga.

- Ĉudna zasluga, ako ćemo iskreno. Prošli tjedan sam srela jednu svoju školsku kolegicu koju je muţ napustio zbog dvadesetogodiš- njakinje. Kaţe da je samo s njom doţivio seksualnu sreću i harmoniju. Proizlazi da sam ja podmetnula svojoj kolegici tu svinju.

Mladu, takoreći, svinjicu.

- Slušajte, Majo — govori Ksenija - ţelite li da vam off the record ispričam svoju priču? Ako imate pet minuta. Samo da biste shvatili koliko ste mi vaţni.

- Recite - govori Maja - a ja ću uzeti, ako vam to ne smeta, još malo konjaka.

Ksenija govori i pritom proučava lice sugovornice. Bore oko očiju, suha koţa, zubi ţuti od nikotina. Pitam se, pomisli ona, kakva je bila u mladosti. Je li stvarno imala sve te muškarce o kojima je pisala? Nekako sam zamišljala da će imati velike grudi, onako - toliko velike da muškarci vole između njih stavljati svoje spolovilo, a sad mi se čini da je ravna kao daska.

- Daaaa - razvlači Maja, isprekidano ispuštajući dim - i što, vi ste još dan danas u Igri? I posjećujete njihov klub i sve slično tome?

- Ne, ne - odgovara Ksenija - zbog nekog razloga nikako se ne mogu prisiliti otići u klub.

I nije stvar u tome da se sramim, da se skrivam u ormaru... vidite da sam vam ja sve to ispričala bez uzbuđenja, i vjerujte, niste prvi komu sam to rekla. Samo mi je jako vaţno da taj muškarac, s kojim idem u krevet, da mi on bude zbog nečega zanimljiv, da izazove u meni poštovanje, takvo što. Glupo mi je ići negdje s čvrstom namjerom da nađem baš takvog čovjeka. I stvarno ne ţelim bilo koga da me tuče ili, što ja znam, da polijeva vosak po meni to mi stvarno ne treba. Ja mogu i opsovati, ako mi nešto nije po volji - i Ksenija se nasmiješi.

- No, nemam mnogo iskustva na tom polju - govori Maja. - Eto, bio je taj moj demon, a zatim smo se rastali. Poslije nekih pola godine posjećivala sam razne BDSM dungeonsein i različite Igre, čak sam probala jednom i u inozemstvu, u New Yorku, a zatim sam srela jednog čovjeka koji je vjerojatno najbolji ljubavnik kojeg sam ikad imala u ţivotu. Znaš, muškarac koji u potpunosti zna kako ispuniti sve tvoje ţelje. Kao u pjesmi L. Cohena: If you want a lover / I’ll do anything you ask me to / And if you want another kind oflove / I’ll wear a mask foryouni.

Ali ja sam ţeljela da on bude okrutan gospodar i on je izmišljao za mene takve stvari o

kojima ja, oprosti, sada ne ţelim pričati. Ukratko, i dandanas sam mu zahvalna zbog toga, no ta se priča završila pomalo tuţno.

- Kako to? - upita Ksenija i pomisli kako je ona sad preuzela ulogu novinarke, kao i inače u intervjuu, sve je kao obično.

- Ĉuj, on je bio predivan ljubavnik, ali ja ga uopće nisam voljela. To jest, lijepo sam se ponašala prema njemu, tako je i dandanas, ali nisam ga voljela. Teško je to objasniti, no voliš čovjeka kao prijatelja, predivno ti je s njim u krevetu, ali ne voliš ga kao muškarca. Ne bih to mogla shvatiti da sam vaših godina, ali vi ste moţda zaista drukčiji.

- No, općenito mogu shvatiti - govori Ksenija. — Meni se čini da je to odličan preduvjet za brak.

- Da, u tom bismo slučaju imali priliku, ali, na nesreću, on se zaljubio u mene. Prilično snaţno. To je sve u svemu prilično čudna priča - okrutni gospodar zaljubljuje se u svoju pokornu robinju i... i, ustvari, to je to. Jer, recimo, da mi je počeo donositi darove i cvijeće, naša bi veza odmah završila. I zato, sve što je on mogao učiniti jest izmišljati za mene razna nova mučenja. U smislu darova, takoreći. A bio je, već sam rekla, predivan ljubavnik s dobrom maštom i zato me on u jednom trenutku potpuno ispunio. Što se tiče mog mazohističkog dijela. Nisam se samo tako jedno jutro probudila i shvatila da više ne ţelim da me reţu ili vješaju na strop - imala sam posebnu kuku, skinuli smo luster i napravili mala svjetla sa strane kako bismo oslobodili kuku, vanilne goste je to malo plašilo. Da, nisam odmah, no malo-pomalo sam se sve više udaljavala od te teme, tako da sam sad sasvim obična ţena.

- Plašite me - govori Ksenija - strašno mi je i pomisliti na to da ću jednog prekrasnog dana izgubiti osjećaj za tu temu. Ona pomaţe i kod depresije.

- Depresiji - uzdahne Maja - pomaţe psihoterapija i, ako je to potrebno, tablete. I kroz to sam prošla, mogu vam dati broj telefona.

- Hvala - odgovara Ksenija — no za sada se i sama dobro snalazim. Moţda bi bilo bolje da mi date telefon tog vašeg prijatelja? Usput, što se s njim dogodilo?

- Ostao mi je prijatelj. Ali već odavno ne spavam s njim. Probala sam jedanput, poslije neka tri mjeseca, bio je njeţan, susretljiv, tehnički dovoljno dobar i u svakom smislu predivan. No, kaţem ti, Ksenija, nije uopće ugodno voditi ljubav sa zaljubljenim muškarcem kojega ne voliš! A za jedno tri mjeseca sam se udala i moja je seksualna odiseja završila.

- Još ste udani?

- Da, jesam. Imam već dvoje djece, potpuno sam sretna. Reći ću ti, iako nećeš povjerovati. To iskustvo, pa, BDSM iskustvo, ono je, naravno, čudesno privlačno, no treba mu znati odoljeti. Kako bismo mogli normalno ţivjeti i biti sretni.

- Ja sam potpuno sretna - govori Ksenija. - Ja sam potpuno sretna, onoliko koliko se uopće moţe biti sretan u ovom svijetu. I znate što, Majo, da me sada intervjuirate, rekla bih: izradila sam tu stranicu da bih dokazala to samoj sebi. Da je manijak ubojica također dio ovog svijeta, neodvojiv dio svijeta. I spoznaja o tome da na ovom svijetu postoji nepodnošljiva patnja, takva, kao u tih djevojaka, kao u njihovih bliţnjih, kao u svih nas koji čitamo o tome, dakle, spoznaja o neizbjeţnosti te patnje ne moţe mi zasmetati da ja budem sretna. Bol koju doţivljavam prilikom seksa donosi mi uţitak, jer tada moj seks postaje model svijeta, razumijete li me, Majo? Samo tada znam da sam iskrena sama prema sebi i mogu sebi dopustiti da budem

sretna. Jer biti sretan u vanilnom svijetu nije teško - samo treba zaboraviti ono što pročitaš u novinama. Zaboraviti ne samo manijaka ubojicu nego i rat u Cečeniji, ekološke katastrofe, bijedu, siromaštvo i glad. A to je nepoštena sreća, Majo, i ja je nisam spremna prihvatiti.

Maja šuti, ispuštajući dim iz zacrvenjenih nosnica. Zatim ispija konjak ravno iz čuturice i govori: - Ovaj razgovor je ispao tako neobičan, Ksenija, čak mi je ţao što sam isključila diktafon.

No, mogu ti odgovoriti da je i tvoja sreća - nepoštena sreća, jer se ti pretvaraš da tih nekoliko udaraca bičem ili opušaka cigarete - ne znam što više voliš - da oni sluţe kao modeli boli i patnje koje doţivljavaju drugi ljudi. Ali to nije pošteno, Ksenija, jer drugi ljudi umiru od mučenja, a ti samo svršavaš od njega. Jer, ako kaţeš majci koja je izgubila dijete: „Razumijem tvoju bol, i mene je večeras izrezao ljubavnik”, ona će ti pljunuti ravno u lice i bit će, oprosti, u pravu. Ako privedemo tvoju ideju logičnom završetku - kako bi ostala poštena u svom uţitku - proizlazi da ti moraš umrijeti od mučenja. No, ja bih ti ipak savjetovala terapiju.

- Hvala - hladno odgovara Ksenija, a poslije stanke dodaje: - U svakom slučaju, da nije bilo vas, ja bih se najvjerojatnije bila ubila još prije osam godina.

- Oprosti - govori Maja i uzima iz kutije zadnju cigaretu - nemam pravo ulaziti u tvoj ţivot, u pravu si. No, ipak ti govorim tako da znaš. Ima drugih načina za sreću i poštenje. Ĉuj, mi ţivimo u svijetu u kojem se svaki dan vodi rat. To je borba između ţivota i smrti. I patnja je na strani smrti, a sreća na strani ţivota. Uţitak se nalazi ondje gdje se te dvije stvari susreću, no to ne znači da moramo igrati za obje strane. Na primjer, ja imam četrdeset pet godina, imala sam rak dojke, izgubila sam petnaest kilograma na kemoterapiji u onkološkom centru, a zatim su mi svejedno odrezali obje dojke. Moja je smrt ţivjela unutar mene jako dugo, moţda ţivi i dandanas. No, jednako tako, na istome mjestu, tu unutar mene, nekad je ţivjelo dvoje mojih mališana, Maks i lija, i oni će nastaviti ţivjeti u tom svijetu poslije moje smrti. To znači da sam, igrajući na strani ţivota, ja pobijedila. Više ne mogu imati djece, no svaki put kada vodim ljubav s muţem, mi kao da ponavljamo ta dva puta. I u svakom našem ljubavnom činu postoji sav daljnji ţivot naše djece, sve do same smrti, što uključuje bol i patnju. Razumiješ, Ksenija, mi pravimo djecu — to je sasvim dovoljno da svaki naš spolni čin moţemo smatrati minijaturnim modelom svemira i da svršavamo bez griţnje savjesti, i bez pomoći biča i elekričnog šokera.

Maja kopa po rusaku i uzima Klineks maramice, briše oči i diţe se. Kseniji je malo neugodno, uspješne ţene ne smiju plakati, iako ona, naravno, sve razumije. Dostiţe Maju kod vrata kafeterije.

- Oprostite - govori ona - ja vam zapravo nemam što reći, razumijete, samo sam htjela... u svakom slučaju, hvala što ste danas razgovarali sa mnom, hvala za sve što ste rekli.

Maja stavlja svoj suhi dlan na koščato Ksenijino rame.

- Sve je u redu - govori ona - poslat ću ti intervju da ga pročitaš. I broj terapeuta, za svaki slučaj.

Ksenija gleda za njom i pokušava zamisliti sebe za nekoliko godina kao poznatu novinarku kojoj mlađahna djevojka govori: ,,Oh, ja sam odrasla na vašim člancima. U petom razredu prijateljica i ja smo posjećivale vašu stranicu o manijaku, bilo je tako super!” - i tu njezina mašta počinje tapkati na mjestu, jer ni u toj izmišljenoj budućnosti ona nikako ne moţe zamisliti sebe kao odraslu ţenu s muţem i dvoje djece.

34 - Jako dobro - titra odgovor na plosnatom ekranu. Što je dobro? nije se mogla odmah

sjetiti Ksenija, ah da „više pasivna nego dominantna”.

- Oprosti, nisam bila tu - piše ona, a za minutu alien odgovara: „Već sam pomislio da sam te nečim uvrijedio.” Kao odgovor ona tipka: „Ne, ne, ne vrijeđam se tako lako. Samo, na poslu sam.”

On već zna da je ona novinarka, da se bavi vijestima, da ima prijateljicu Olju koja će danas abortirati, i prijateljicu Marinu koja ostaje kod kuće sa svojim malim dječakom. On zna da je Ksenija jutros u metrou vidjela raskomadano lice djeteta i da je u tom trenutku pomislila na Olju. Sad zna da Ksenija prakticira BDSM, ali ipak ne zna da ima ljubavnika i da je producentica i glavna urednica skandalozne stranice „Moskovski manijak”.

Ksenija zna da on ima vlastitu tvrtku, da nije oţenjen, točnije, razveden je, zna da ţivi u Moskvi i da u slobodno vrijeme gleda najdraţe DVD-e na svom kućnom kinu, ne voli film Matrix, ali voli Darija Argenta, talijanskog redatelja koji je uvijek snimao vlastite ruke kada je trebao snimiti ruke ubojice. Sada je saznala da on zna što je BDSM. Ali kao i prije, ne zna kako se on zove i koliko mu je godina.

Razgovaraju svaki dan, nekoliko puta tijekom dana. No dobro, prvi put u Ksenijinu ţivotu slučajno poznanstvo preko interneta traje toliko dugo. Alien je zaista dobar sugovornik. Zanimljivo joj je s njim.

- Kako si me izabrao? - pita Ksenija.

- Svidjelo mi se tvoje ime — odgovara alien. — Znači isto što i moje: „stranac”.

- Moţe se reći da smo brat i sestra.  - Onda ću ja biti tvoj stariji brat - odgovara on. - A imaš li ti starijeg brata?

- Imam, ali on je u Americi.

- Jeste li se slagali kad ste bili mali?

- On je šest godina stariji od mene. Bila sam premalena za njega.  Omalovaţavao me.

- Tukao te?

- Ponekad.

- Što ćeš - odgovara alien - očito te onda i ja, tvoj virtualni stariji brat, moram virtualno tući.

-  — odgovara Ksenija i čeka što će se dogoditi dalje.

- Ne boj se, danas te neću tući - piše alien - no moraš me slušati. Kao dobra mlađa sestra.

-I što moram učiniti za tebe, stariji brate? - Ksenija se uključuje u igru, s nemirom gledajući na sat u donjem kutu monitora: skoro je podne, a posao još stoji.

- Utipkaj u mobitel 0804 i napiši mi što su ti odgovorili.

Ksenija poslušno uzima slušalicu. Ugodan ţenski glas predlaţe da joj kaţe vremensku prognozu. Ksenija utipka to.

- Bravo, sestrice - odgovara alien - a sad se vrati poslu.

Ksenija se nasmiješi. Sviđa joj se što se taj čovjek uvijek zna na vrijeme zaustaviti.

Za dva dana ona opet sjedi na bijelom Marininu tepihu. Gleb stoji smijući se, drţeći se za barsku stolicu na kojoj je nekada bio računalo. Sada na stolici stoji veliki plišani zec, daljnji rođak onoga s kojim spava Ksenija. Marina još uvijek nosi ogrtač sa zmajem. Sa štapićima jedu iz malih zdjela kineski fast food, podgrijan u mikrovalnoj, kupljen na kiosku Rijeka Jang Ce. - Govore da se u Kini kineska hrana potpuno razlikuje od one u svijetu - govori Marina dok guta svinjetinu u kiselo-slatkom umaku, koja je smiješno napuhala njezine obraze.

- Oni jedu zmije i pse - govori Ksenija - i još zečeve, štakore i općenito sve što hoda.

- Sada znam — govori Marina - zašto je taj Kinez odabrao baš mene. U to vrijeme ja sam se isto zanimala za sve što hoda, ali, istina, na jedan drugi način. A sad me od svih tih predstavnika suprotnog spola zanima samo jedan. Gleb, hoćeš am-am? - I ona izvadi komadić svinjetine iz svojih usta.

- Je li to tako normalno, iz usta? - upita Ksenija.

- Mislim da je - odgovara Marina - pa nisu to tvoja usta, moja su. Gle, kao normalno je ljubiti se, a komadić mesa iz usta nije? I to od rođene majke. Lisice samo na taj način hrane svoje mladunče: pojedu nešto, a zatim sve to ispovraćaju, hranu napola probavljenu, da bi mladuncima bilo lakše to progutati. I nitko se ne ljuti...

- Bljak - govori Ksenija - nadam se da to moja mama nikad nije radila.

- Tvoja mama - govori Marina, vraćajući svinjetinu koju Gleb nije pojeo natrag u usta nije te uopće puno voljela.

- Kako to misliš? - upita Ksenija, gotovo ostavši bez daha.

- Pa, zaključi sama. Voljela si svoj plesni studio, a ona ti ga je zabranila.

- Ma ne, ona je samo htjela da dobro učim.

- Da-da. — Marina ustaje i sprema čašu sa štapićima na prozorsku dasku, daleko od dohvata Glebovih ručica. - Tvojem se tati sviđalo kako plešeš, a ona se taman razvodila od njega. I tako si ti pala u njezine šake.

- Odakle ti to? - razdraţeno upita Ksenija.

- Pa, svi su to znali — slijeţe ramenima Marina. — Studio je samo jedan primjer. Uvijek se vidi voli li majka svoje dijete ili ne.

- Mislim da ta priča uopće nema veze s ljubavi. Baš suprotno: ja mislim da je to što me mama prisiljavala da više učim još veći dokaz da me voljela.

- Jadni Gleb - govori Marina — kako će on znati da ga volim ako mu ne budem donosila takve dokaze? No, dođi k mamici, moj ljubljeni maleni lišče - i Marina četveronoške počinje puzati sobom prema Glebu. Beba sjedi nasred tepiha i smije se.

- Marina — ledenim glasom progovara Ksenija — ja zbog nekog razloga nikad nisam sebi dopustila...

- Dobro, dobro, oprosti - brzo odgovara Marina - pravim budalu od sebe u zadnje

vrijeme. - Uzevši Gleba na ruke, vraća se prijateljici. - Ne srdi se, stvarno nisam to htjela reći.

Naravno da te tvoja mama voljela, nitko ne sumnja u to.

- Dobro, pustimo sad to - mračno odgovara Ksenija. - Bolje mi reci, jesi li ikad imala virtualnu romansu?

- Kako to misliš? Misliš na cybersexi? U posebnom kostimu?

- Ne, bez ikakvog kostima. Pa, kad komuniciraš s nepoznatim čovjekom preko chata i odjednom shvatiš da cijelo vrijeme razmišljaš o njemu, maštaš... i tako dalje.

- Netko potpuno nepoznat, ne, takvo što nikad nisam imala - govori Marina - no, recimo da je bio jedan momak s Istočne obale. Vidjela sam ga jednom na Vikinoj oproštajnoj zabavi, ako se sjećaš, jedan visoki, s naočalama, s lijepo oblikovanim ušima?

- Ne - govori Ksenija - s Vikom sam se uspjela posvađati tjedan dana prije njezina odlaska.

- Ah da, oprosti - prisjeti se Marina. - No, da skratimo priču, počeli smo plesati i tako, ja sam bila potpuno spremna, no, on se očito uplašio, još više što je ondje bila, čini mi se, njegova prijateljica. On je isto otputovao tjedan dana poslije Vike, bio je u istoj grupi kao ona, a to je bila njihova zajednička oproštajna. Vika se udala za Nijemca i ravno u Njemačku, a Miška je otišao na diplomski na MIT114. Zamisli, samo smo razmijenili e-mailove, skroz sam bila zaboravila na njega, a evo njega za nekoliko mjeseci - što ima, to sam ja, sjećaš me se?

- I što je bilo dalje?

- No, malo-pomalo pokazalo se da je on pravi ovisnik o seksu. No, to jest, jednostavno da je super. Mogao je satima pričati o tome, kao u romanima s ruţičastim koricama. Moje snaţne ruke hvataju tvoje drhteće tijelo, i tako dalje. Na početku sam se smijala, a poslije sam se zapalila. Odgovorila sam mu jednom nešto u stilu „moje slabe ruke hvataju tvoj uzdrhtali kurac” - i zatim kao da je brana pukla. Kod njih je, zamisli, noć, on sjedi u svojoj sobi u domu, svi spavaju, a on mi priča kako me njeţno svlači, strasno liţe i grubo jebe. A ja, zamisli, kao budala sjedim u Studiju, pokušavam raditi, ruke mi se doslovno tresu. Pa ne mogu drkati na radnome mjestu, pred svima! Došlo mi je da mu kaţem: znaš što, dragi, uspori. Spoji se na internet kad je kod nas jutro. I tako, zamisli, svako jutro sam namještala budilicu u osam sati i trčala do računala! A on je, baš kako treba, sjedio, već spreman. Ja sam jednom rukom tipkala po tipkovnici, a drugom se obrađivala Gleb, ti ne slušaj, još si premalen - deset minuta i gotovo! Ne znam što je on radio za to vrijeme, po svoj prilici isto. Zatim, njeţno mu šaljem poljupce, idem pod tuš, doručkujem, i tako, i u dvanaest sam već na poslu, svjeţa i odmorna od samoga jutra.

— I kako se sve to završilo?

- Zar nije jasno kako? Doputovao je za zimske praznike u Moskvu. Prvu smo se večer našli u nekom kafiću, popričali, popili kavu, vidim već da tu nema kemije, uopće mi nije sjeo. Ali nisam više djevojčica, moram to izvesti do kraja: uzeli smo taksi, otišli k meni, svukli se, pojebali. Pa, tako-tako. Dobra trojka plus. Ja sam, iskreno rečeno, očekivala više: on je ipak znao, takoreći, sve moje erogene zone. Gdje me treba maziti, ljubiti, no sve je jasno. Sutra sam se opet ustala prema budilici i trk do računala. A na računalu, već si shvatila, nije bilo ništa, jer se moj virtualni ljubavnik odvirtualizirao i sad spava dva metra

od mene. Više od svega sam ga ţeljela prodr- mati i poslati u najbliţi internet kafić. Da ne duljim, na tome se sve i završilo: dok je bio u Moskvi, prestala sam se rano buditi. Danas se ponekad susretnemo na webu, čestitamo si praznike.

9:38 alien: Već si došla?

9:38 Xenija: Da. 9:39 alien: Ima li koga u sobi?

9:39 Xenija: Ne. 9:39 alien: Imaš li na stolu olovku?

9:40 Xenija: Da. 9:40 alien: Uzmi najoštriju, oslobodi grudi i zabodi je u bradavicu. Ali ne prejako.

9:40 Xenija: Ej, pa to nisu baš bratske igre!

9:41 alien: To se zove mamografija, sestrice. Sve s namjerom sprečavanja raka dojke.

Napravi što sam ti rekao - no, ne do krvi, isprljat ćeš donje rublje.

9:42 Xenija: Dobro. U lijevu ili u desnu dojku?

9:42 alien: Lijevu.

Podignuti dţemper, spustiti košaricu grudnjaka, uzeti dojku. Ubosti olovkom već tvrdu bradavicu, još jednom, pa opet. Odakle on to zna, kako osjeća što mi je potrebno? Topao val preplavljuje cijelo tijelo. Još jednom> malo jače.

9:45 alien: Ej, rekao sam „samo jednom”.

9:45 Xenija: Oprosti, zanijela sam se. Moţeš me kazniti.

9:46 alien: Ne koketiraj. Ne moram te kaţnjavati. Ti me i tako moraš slušati, ja sam tvoj stariji brat.

9:47 Xenija: Da, bit ću poslušna.  9:47 alien: Dobro. Pokrij dojku, spremi olovku na mjesto.

9:47 Xenija: Nikada nisam mislila da olovka ima ovoliko potencijala.

9:48 alien: Nema predmeta koji ne moţe postati izvorom boli.

9:48 Xenija: I uţitka.

9:48 alien: Tvoj me uţitak uopće ne zanima. Ispričaj mi što se danas dogodilo u metrou.

9:48 Xenija: Nije bilo ništa zanimljivo. Ili pak jest. Dvije djevojke su me prestigle na stanici, jedna je kazala drugoj: „Nas neće dirati”, a druga je ponovila, jednako tako ozbiljnim tonom: „Nadam se da neće.” Zbog nekog sam razloga to zapamtila.

9:49 alien: Moţda su razgovarale o ispitu ili kolokviju?

9:49 Xenija: Da, ili o nekakvoj reorganizaciji. No, ja sam pomislila da govore o manijaku.

9:49 alien: Sumnjam. Primijetio sam da kada djevojke razgovaraju o manijacima, uvijek govore s nekakvom izvještačenom koketljivom radošću. Nikad nisam čuo da o manijacima pričaju ozbiljno.

9:50 Xenija: Nisi me slušao.

9:50 alien: Slušam te svaki dan.

9:50 Xenija: Ali ovdje nema intonacije.

9:51 alien: Mogu je izmisliti. No, u pravu si: ti si ozbiljna djevojka. Onako usput, ispričaj mi nešto smiješno što ti se dogodilo zadnjih dana.

9:52 Xenija: Smiješno?

9:53 Xenija: Pa bila sam jučer kod Marine, a ona se igrala sa svojim sinom lisice i njezinih

mladunaca. Ţvače hranu i hrani ga iz svojih usta. Ne znam baš je li to smiješno, no u krajnjem slučaju je čudno.

9:54 alien: To je ona Marina, koja od sebe radi Kineskinju?

9:54 Xenija: Da. 9:55 alien: Reci joj da se ne zanosi lisicom. U Kini smatraju da su lisice duhovi koji mogu poprimiti ljudski oblik115. Zar se ţeli umjesto u Kineskinju pretvoriti u kinesku lisicu duha?

9:55 Xenija:  Odlično! Prenijet ću joj.

9:56 alien: Odlična priča. A sad idi raditi.

35 Mislite da je lako — biti čovjek poput mene?

Vjerojatno ste gledali previše filmova koji su bili u modi devedesetih Rođeni ubojice i Curdled116 i hrpu drugih drugorazrednih i trećerazrednih filmova, u kojima za osam dolara govore, da je biti serijski ubojica - cool.

Charlie Starkweather117, poznati ubojica iz pedesetih, I Caril Fugate posluţili su kao modeli za Mickeyja i Valory iz Rođenih ubojica, Kad su ga uhvatili, govorio je da ni za čim ne ţali, Kao i prije mrzi sve ljude U što je lako povjerovati: s četrnaestogodišnjom Caril vodio je ljubav na kauču na kojem je Charlie prije sat vremena silovao njezinu majku Leš oca nalazio se u gostinjskoj sobi, a kad su oni svršili, Popeo se na drugi kat, stavio cijev pištolja u grlo dvogodišnje Betty Jane118 i ne, nije zapucao - nego je pričekao dok se djevojčica nije ugušila.

Bio je pravi šljam, i teorije o teškom djetinjstvu U njegovu slučaju odlično pale. No kad je rekao: „Ja do dandanas mrzim sve ljude”, ipak je još nadodao ,,i sebe također”, iako, već pogađate, introspekcija nikad nije bila njegova jača strana.

Teško je ţivjeti kada sam sebe mrziš Ali ja sam imao sretno djetinjstvo Bio sam dobar dječak Iz pristojne moskovske Obitelji Bojao sam se gledati vijesti jer su u njima pričali o stvarima Koje su bile prestrašne za mene.

Kada sam saznao za stadion u Santiago de Chileu, Gdje su 1972. godine mučili i ubili nekoliko tisuća ljudi, Dva tjedna sam lutao sav izvan sebe I zagledavao se u lica prolaznika, Pokušavajući shvatiti kako oni mogu nastaviti ţivjeti Kad znaju za to.

Iskreno rečeno, još uvijek ne mogu to shvatiti.

Svijet u kojem nema harmonije, Tim više ne vrijedi ni jedne suzice bebe.119 U tom svijetu ja ţivim, cijeli svoj ţivot.

Nikad nisam vjerovao u Boga, Moţda zbog toga što sam mislio: Ne samo što je Krist umro za naše grijehe Već svaka kap krvi, svaki vapaj gladi, Svaki vrisak silovane ţene (jednom svakih 15 minuta, sjećate se?), Eto tako, sve se to tiče svakoga od nas. Ĉikatilova ţena je govorila Da je njezin muţ gubio svijest svaki put kad bi vidio krv, Dobro ga shvaćam.

Bio sam dobar dječak, čujete li?

Bio sam dobar i ostao sam takav Volim ljude i zbog suosjećanja prema njima steţe me u grlu I kada steţem u ruci svjeţe izrezano srce Moje vlastito srce steţe se od njeţnosti i boli.

Steţe me u grlu.

Kako da ţivim kao takav čovjek, kad znam Da su mi ruke natopljene krvlju, kao koţa rudara ugljenom?

Kako da ţivim kada moje sjećanje Govori o sobi za mučenje U kojoj svaki predmet Ĉak i oni najneviniji Moţe samo nanositi bol?

Jednom sam se probudio usred noći U svome moskovskom stanu I odjednom sam shvatio da one nikad i nisu postojale Ni ona s napumpanim usnama djevojke tinejdţerice, Koje sam joj raskomadao na komadiće paje počela vrištati.

Ni one s očima koje sam ispekao povećalom, S očima koje su bile toliko plave da su nalikovale na krhotine neba.

Ni one s toliko velikim grudima Da sam ih nekoliko dana rezao na tanke kriške.

Ni mnogo drugih, koje pamtim jako dobro.

Shvatio sam da nijedna od njih nije postojala Noćna mora, mokar i krvav erotski san, Masturbacijska fantazija kako bih brţe svršio.

Krvava drama s jednim glumcem.

Dok sam leţao u krevetu, suze sreće slijevale su se niz moje lice I ponavljao sam kao zakletvu: „Nikoga nisam ubijao”

Još uvijek plačući, otišao sam u kuhinju Predmeti su bili na stolu, ali nisu me više podsjećali na mučenje i patnju Vilica, na koju nikad nisam namatao crijeva iz rasječenog trbuha Još uvijek ţive sedamnaestogodišnje djevojke Koja je u tom trenutku tako vrištala da sam se pobojao da će Probiti izolaciju podruma Noţ, kojim nikad nisam urezivao riječi njeţnosti i ljubavi Na ţućkastu koţu mršave Kazahinje Ĉije su grudi bile toliko malene da su mogle stati u jednu šaku. Cigarete, koje nikad nisam gasio na ravnu trbuhu Profesionalne plivačice, crtajući na njemu zvijeţđe Velikog medvjeda (još uvijek se sramim tog slučaja: gasiti cigarete na ţeni - strašno vulgarno to rade samo kreteni).

Stajao sam i plakao ponavljajući: „Nikoga nisam ubijao” I zahvalnost je preplavila moje srce Ako je to - san, znači da mi je poklonjena još jedna prilika I moţda uspijem saznati kako mogu drukčije ţivjeti u ovom svijetu.

Svanulo je, a ja sam još uvijek plakao.

Obećao sam sebi da se to više nikad neće dogoditi.

Otputovao sam u vikendicu, skupio sve što sam ostavio sebi za uspomenu, Odrezane bradavice, izrezane usne, oči, čak i prste, Odnio sam sve to u šumu i zakopao što dublje, A zatim sam pokušao zaboraviti to mjesto.

A zatim sam nastavio ţivjeti ne obraćajući paţnju na crnu kukuljicu. Na predmete koji kao da su mi namigivali pitajući „sjećaš li se?”. Na djevojke u metrou u čijim sam očima prepoznao predosjećaj boli kojem nije bilo suđeno da se dogodi. Volim putovati metroom, iako već odavno imam auto. Pod zemljom umjetno svjetlo sasvim drukčije obasjava koţu ljudi, podzemna ţeljeznica taj je isti podrum - i zato na licima svih putnika moţeš lako pročitati njihovu sudbinu.

Jednom sam išao na proslavu rođendana, godinu dana poslije te noći. Poslije nekoliko skretanja u metro je ušla djevojka, u jeftinim, mokrim tenisicama, širokom hlačama s mnoštvom dţepova i zbog nekog razloga u pelerini s koje se u potocima slijevala voda. Duga svijetla kosa prilijepila joj se za obraz i za vrat.

Otkopčala je pelerinu i skinula je. Bilo joj je vjerojatno oko dvadeset godina, a kad se sagnula da stavi mokru pelerinu u vrećicu, primijetio sam kako joj mokra kosa pada na leđa, poput uspavanih zmija. Svijetla kosa, pomalo valovita, vlaţna od

kiše.

Uspravila se i primijetila da je ostala u mokroj majici koja je stezala omanje, ipak već pomalo obješene grudi. Podignula je obrve i počela se smijati - i od tog smijeha vlak je počeo usporavati, ljudi su se skamenili kao da ih je zatekao pogled Meduze. Baš taj smijeh, ne grudi, smijeh, smijeh, iako i dandanas pamtim: njezina bradavica uklapala se s kruţićem slova R, svijetla majica, crvena slova. Zagrizao sam usnu, zaţmirio i skamenio se. I prije nego što su ponovno uključili vrijeme, uspio sam vidjeti do detalja betonski podrum i raspeto tijelo u zraku. Znao sam: ona ne brije Venerin brijeg, u pupku ima zlatni prstenčić, na straţnjici tetovaţu ruţe, a svijetle dlake na nogama toliko su njeţne da im se bez suza ne bih mogao pribliţiti. Znao sam unaprijed: umrijet će peti dan, izdat će je srce.

Otvorio sam oči, a njezin smijeh još nije utihnuo. Otišao sam prema najudaljenijim vratima vagona i cijelim putem mi se činilo da hramljem, a njezina odrezana glava bila je privezana za moju nogu nevidljivim lancem, poput okova robijaša. Smijeh na usnama, a svijetla kosa poput zmija Meduze.

Izašao sam na sljedećoj stanici, popeo se na ulicu i sjeo u taksi. Ĉinilo mi se da svi predmeti gledaju u mene, sve su se dlake na tijelu nakostriješile, šum automobila nije se razlikovao od šuma krvi u mojim ušima. U predsoblju mi je prijatelj pruţio ruku: stresao sam se kao od udara struje. Skinuo sam jaknu, ušao u sobu. Zabava je bila u jeku, mnoštvo dobrih poznanika, nekoliko prijatelja i nekoliko djevojaka s kojima sam nekoć spavao. Pio sam sa svima, šalio se i smijao.

Odjednom sam ustao, otišao u kuhinju, otvorio ladicu i uzeo malen noţ kupljen u Ikei. I ne okrenuvši se da provjerim moţe li me netko vidjeti, iz sve snage, ravno kroz traperice, zabio sam noţ u desno bedro. Krv je potekla niz moju nogu, no ta iskra boli me otrijeznila. Šum u ušima je utihnuo, predmeti su se vratili na svoje mjesto, koţi se vratila uobičajena osjetljivost. Uzeo sam flaster iz kutije za prvu pomoć, otišao u toalet i zaštitio ranu.

Sljedeći mjesec ubio sam troje ljudi.

36 Ruše li se carstva zbog ţena? Zar je toliko vaţan Kleopatrin oblik nosa120? Je li Ana Austrijska bila ljubavnica kneza Buckinghama i ako je, što je to značilo za opsadu La Rochellea121? Koliko je muškaraca imala Olga Kruševnickaja, a koliko od njih je bilo spremno ţrtvovati nešto zbog nje? Kako se zvala najljepša ţena antičkoga svijeta? Kako se zvala najljepša djevojka Fakulteta eksperimentalne i teoretske fizike, iz generacije diplomanata 1985. godine?

Olga izlazi iz toyote, kima glavom zaštitaru u znak pozdrava, penje se dizalom do iznajmljenog ureda. Pet minuta do početka sastanka. Šezdeset pet minuta do

odlučujućeg trenutka. Ako se netko moţe za mene pomoliti, pomisli Olja, neka to učini. Vladu, braco, upali svijeću Ganeši, zapali nešto kosookom Budi, ili, u najgorem slučaju, popuši pola grama hašiša za moj uspjeh. Ksenijice, zaţeli mi sreću.

Susreli su se kod ulaza u dizalo na prvom katu. Šutke idu prema gore, ne progovarajući ni riječi. Kratko oklijevaju prije nego što će ući: vrata su preuska za obojicu. Grigorij se pomakne, Konstantin prolazi, sjedaju.

Nemoguće je smjestiti troje ljudi za okrugli stol, a da ne sjednu jedno pokraj drugog. Voljeli bi oni sjediti jedno nasuprot drugom, no završavaju tako da sjede gotovo rame uz rame — prije kao suborci, nego suparnici. Dodiruju jedan drugog laktovima, kao da su u prvoj klupi, na seminaru kvantne fizike ili fizike plazme.

Ona se zvala Helena, Lijepa Helena122. Zbog nje su razrušili Troju, a njezina imenjakinja zauvijek je pokopala prijateljstvo Grigorija i Konstantina prije dvadeset dvije godine. Olga je znala za to, i ako danas izgubi sve, to će značiti da je Kleopatrin oblik nosa vaţniji od računa, ljepota je snaţnija od volje, a stare uvrede vaţnije su od razuma.

Olga počinje ne ţureći se, najprije govori općenito, kao da je na uobičajenom poslovnom sastanku. Pokazuje tablice, pribliţava dijagrame najprije jednom pa drugom. Stavlja ih na sredinu stola, a dvije glave spuštaju se nad kvartalni balans.

- Što je to, papiri za poreznu? - pita Kostja.

- Naţalost ne - odgovara Olga. — Tako zapravo stoje stvari kod nas.

- U pičku materinu - govori Griša i odmiče se od stola: sve je vidio i ne ţeli više sjediti pokraj Kostje.

Da je ovo partija šaha, pomisli Olja, igra bi se trebala voditi prema nekim nepostojećim pravilima. Treba pomiriti dvojicu kraljeva, a sve što ima samo su utvare već oborenih figura i sjene onih figura koje još nisu uvedene u igru.

Praktički, ploča je prazna: na njoj je samo njih troje.

Koliko tableta treba popiti na početku, a koliko poslije? Kada će početi krvariti?

Koliko će je boljeti? Lijepa Helena nije morala odgovarati na takva pitanja - ni tijekom četiri tisućljeća, ni prije dvadeset godina nije bila poznata tehnika abortiranja uz pomoć lijekova.

Olga nastavlja govoriti. Govori o tome zašto se povećala potrošnja, o tome kako će za nekoliko mjeseci trgovinicu morati zatvoriti. Ona shvaća da obojica njezinih sugovornika znaju za to, i to ne lošije od nje - ali ona ipak govori ne ţureći se, kao da ih uspavljuje. Oni vjerojatno misle: vidi glupe kokoši, samo nam troši vrijeme.

Trebali smo je odmah poslati u pičku materinu. A sad moram sjediti pokraj ovog izroda.

Sjedili su skupa cijeli semestar. Lakat do lakta, glava do glave. Cijeli semestar nisu odstupali od nje i ni jedan se nije htio predati, borili su se za Lijepu Helenu. Pisali su za nju bilješke i radili laboratorijske vjeţbe. Donosili su joj cvijeće i pojili portom. Lijepa Helena se samo blagonaklono smiješila i nikomu nije davala prednost.

Koliko je muškaraca imala poslije toga? Koliko je od njih ona stvarno voljela? Je li zavoljela barem nekoga? Ako jest, onda taj sretnik nije bio ni Griša ni Kostja. Do kraja godine oni su i sami to shvatili.

Evo odgovora na pitanja koja je Olga postavila liječniku: u početku dvije, poslije tri. Neće boljeti više od obične menstruacije. Krvarenje — u razdoblju od 24 sata.

Organizam radi kao kronometar. Prošlo je dvadeset pet sati, a ništa se ne događa. Olga promatra Grišu i Kostju, Grigorija i Kon- stantina, dvojicu kraljeva, dvojicu dječaka studenata.

- Što ćemo učiniti? - upita ona. - Htjela bih vas pitati kao glavne investitore: imate li kakav uspješan plan razvoja? Sto moţete predloţiti kako bi se smanjili troškovi?

Ona zna odgovor: trebaju se vratiti starom sistemu, trebaju vratiti stare popuste na bannere u Grišinu holdingu i osigurati podršku Ko- stjinih resursa. Ona zna odgovor, a zna da ga i oni znaju.

Obojica šute i tada Olga započinje kombinaciju opreznim, gotovo besmislenim potezom. To je samo mutna prijetnja, probna lopta.

- Na primjer, moţemo prodati tvrtku. Ako to sad napravimo, dobit ćemo barem nešto.

Na njihovim licima prepoznaje razočarenje. I to je sve? Zbog toga smo se sastali?

- Sranje - govori Griša - nitko je neće kupiti.

- Da - kima glavom Kostja, potvrđujući - nema na našem trţištu igrača, koji bi mogli normalno upravljati našom tvrtkom. Vidiš i sama koliki su troškovi. Nitko se neće primiti toga.

Nije im ugodno što se moraju sloţiti, no nije im povoljan Olgin prijedlog... drugo im ništa nije preostalo.

- Ali, moţemo dovesti nekog izvana - govori Olga.

Tko je bio pridošlica izvana prije dvadeset dvije godine? Kako se on zvao? Ĉime je on to začarao Lijepu Helenu? Zašto se ona udala tako naglo, tako da se oba njezina udvarača nisu uspjela pomiriti, čak ni pred licem zajedničkog poraza?

Olga ne zna njegovo ime. Svi s kojima je razgovarala o tome nazivali su ga sinom ambasadora, kao da nije imao individualne karakteristike, nego samo genetičke. Dva tjedna poslije svadbe mladenci su otputovali k njegovim roditeljima u Pariz - što, po Olginu filološkom mišljenju, povezuje još jednom tu priču s pričom o Lijepoj Heleni i trojanskom priču Parisu.

Za razliku od Menelaja, Grigorij i Konstantin nisu mogli slijediti bjegunku. I ona sama i njezin otmičar bili su čvrsto skriveni iza ţeljezne zavjese - daleko deblje zavjese od one koju je napravila Afrodita kada je pomogla Parisu i Heleni da pobjegnu iz Sparte.

Oni su bili mladi i ambiciozni. Svaki je u onom drugom vidio svjedoka svog poraza. Prijateljstvo se prekinulo ustupajući mjesto suparništvu. Fakultet je postao

pretijesan za njih dvojicu, poslije trgovina računalima, a sada mala industrija ruskog interneta.

- Ne vjerujem da će nekog sa strane to zainteresirati — nesigurno govori Kostja.

- Ali, ako se takav mudonja nađe, mi ćemo mu prodati tvrtku, zašto ne? govori Griša.

I tada Olja uvodi u igru novu figuru, za koju ne postoji termin u običnoj šahovskoj igri. To je Tuđinac, Kralj s druge šahovske ploče.

—Već imam kupca — govori ona.

- I, koliko nudi? - upita Kostja.

- Ţeli li on kupiti samo naš udio ili cijelu tvrtku? - upita Griša.

- On ţeli kupiti udio samo jednoga od vas - govori Olga - i moj udio, kao dodatak.

Moţeš li zadrţati kompaniju u kojoj ne posjeduješ kontrolni paket? Moţe li se od nje dobiti profit, ako si u nju samo uloţio novac, ali nemaš potpunu kontrolu i ne ostaješ cijeli dan u uredu, kao što to radi Olga Kruševnickaja? Ĉini li zbroj Olgina udjela i udjela bilo kojeg od dvojice dioničara kontrolni paket?

Odgovori: ne, ne, da.

- To jest, on pristaje samo na kontrolni blok - govori Kostja.

- I ţeli izbaciti jednog od nas iz tvrtke - govori Griša.

- Da - kima potvrdno Olga - mislim da je to i logično. Pa vi više ne ţelite raditi zajedno.

Dva kralja oklijevaju, privid Lijepe Helene pojavljuje se u daljnjem kraju ploče.

- Ĉujte — nastavlja Olja — odlučila sam se na to jer ţelim sačuvati tvrtku na bilo koji način. Ne ţelim da propadne bez veze.

Moţda bi se to u šahu nazvalo riječju „pat”. Obje strane su ostale bez poteza.

Ako jedan od njih ustane i kaţe „ja ću prodati svoj udio”, drugi će odmah ponuditi niţu cijenu.

Moţe li se u toj situaciji baciti novčić? Ili se moţe vjerovati generatoru slučajnih brojeva? Moţda je bolje da se raziđu sad i da poslije obave rundu pregovora iza kulisa? Koliko je očit njihov ishod? Da, sasvim je očit.

Kupac, tko god on bio, ima mogućnost sniţavati cijenu do beskonačnosti. A kad su tu dva prodavača, jedan kupac, objekt prodaje pojeftinjuje svaki dan, cijena se neizbjeţno spušta prema nuli.

Ostaje još samo jedno pitanje i oni ga postavljaju, ali više forme radi, jer još uvijek misle da odgovor na njega nije toliko vaţan.

- Usput, tko je on? - upita Kostja.

I tada Olga izgovara ime.

— Nekako se nejasno sjećam... — počinje Griša, ali Olga odgovara: sad ću sve objasniti.

Ona počinje. Ksenijica je dobro zapamtila što je za nju iskopao Pavel Silverman preko svojih veza. Olga ponavlja njezine riječi, gotovo ne dodavajući ništa svoje.

Koliko je bilo pokušaja atentata na Tog Ĉovjeka? Koliko se otvorenih sudskih postupaka vodi protiv njega? Dva i tri. Točno onoliko koliko ima tableta za abortus, iako je to, naravno, slučajno podudaranje.

Koliko umanjuju moguću bol liječnici, kada pripisuju tablete koje izazivaju pobačaj u ranim stadijima trudnoće?

Odgovor: značajno.

Moţe li se smatrati podudarnošću, što je upravo u trenutku dok je pričala o kriminalnom zaleđu novog kupca, Olga osjetila prvi snaţniji grč? Je li Griša primijetio da se uhvatila za kraj stola? Je li Kostja obratio pozornost na to kako je problijedjela? Je li rekla dovoljno prije nego što se ispriča i izađe iz sobe?

Da, sasvim dovoljno.

Dva kralja šute. Sad im je slika potpuno jasna: ne predlaţe im se samo da prodaju tvrtku besplatno, već i da sami uvedu vuka u njihovu vlastitu staju za ovce. Predlaţe im se potpisati dogovor prema kojem bi se na fundamentalan način promijenio raspored snaga na internetskom trţištu, dovest će ovdje igrača koji se neće zaustaviti dok im ne oduzme sve što imaju.

Je li izvršeno ijedno naručeno ubojstvo na ru-netu devedesetih i dvije tisućite godine? Koliko je negativan odgovor na to pitanje vaţan za samosvijest igrača internetskih trţišta? Koliko često IT-me- nadţeri u konkurentskoj borbi pribjegavaju uslugama razbojnika i/ ili pravnih organa?

Kako se osjećaju znajući da je odgovor na prijašnje pitanje „vrlo rijetko”?

Dva kralja nepomično sjede za okruglim stolom. Podiţu pogled i gledaju u oči jedan drugomu. Dva fantoma ljuljaju se na oblacima magle u sobi: gotovo iščezao privid Lijepe Helene i privid Tuđinca, Kralja s druge ploče. Svake minute on postaje sve opipljiviji.

- U principu, imamo i drugi izlaz - govori Kostja.

- Da - govori Griša - moţemo ne prodati tvrtku i vratiti se prijašnjoj shemi.

- Mislim da je to najbolja varijanta - govori Kostja i pruţa ruku preko stola.

Kostja je stegne.

U taj trenutak IT-menadţerica, uspješna poslovna ţena, izvršna direktorica tvrtke koju je upravo spasila — Olga Kruševnickaja, trza se od strašnoga grča, čekajući kada će početi djelovati analgetici.

Shvaća li ona da je pobijedila? Još uvijek ne.

Je li se barem jednom srela s Tim Ĉovjekom? Ne, ni jednom.

Je li Taj Ĉovjek ikad čuo za postojanje male internetske trgovine? Ne, nikada.

Pokazuje li on ikakav interes za ruski internet? Ne, nikakav.

Je li istina da ţena moţe spasiti svijet? Tko će biti Isus, kada, i ako još jednom, dođe na Zemlju? Jesu li radikalne feministkinje u pravu kada govore da nijedan muškarac ne bi mogao preţivjeti menstruaciju jednom mjesečno?

Je li Olga Kruševnickaja plakala poslije odlaska svojih investitora iz ureda netom spašene tvrtke? I ako jest - koji su bili uzroci tih njezinih suza: fizička bol?

Gorčina zbog gubitka? Radost pobjede? Je li uopće vaţno dobiti jednoznačan

odgovor na to pitanje?

37 11:23 alien: Jesi li tu?

11:23 Xenija: Jesam. Pišem kolumnu. Jesi li zauzet?

11:23 alien: Ne. 11:24 Xenija: Onda me zamoli da napravim nešto.

11:25 alien: Da te zamolim?

11:25 Xenija: Htjela sam reći - zapovjedi. Sviđa mi se kad mi zapovijedaš.

11:26 alien: Moţeš li ostaviti posao na pet minuta?

11:26 Xenija: Ne trebaš me to ni pitati. Za tebe uvijek.

11:26 alien: Je li ti još ona olovka na stolu, ona koju si koristila prošlog tjedna?

11:27 Xenija: Ĉini mi se da jest.

11:27 alien: Ĉini ti se ili sigurno jest?

11:27 Xenija. Sigurno, sigurno.  Označit ću je. Stavit ću na nju poseban ţig.

Imaš li ti ţig?

11:28 alien: Saznat ćeš kad za to dođe vrijeme.  Je li joj vrh još uvijek našiljen?

11:28 Xenija: Jest, ne koristim je.

11:29 alien: Jako dobro. Onda raširi noge i uguraj oštri vrh olovke u svoju vaginu.

11:29 Xenija: Eeeej... dragi braco, ima tu mnogo ljudi i ja sam u hlačama tako da će to biti teško.

11:30 alien: Oprosti, draga sestrice, tebi su, očito, potrebne detaljnije instrukcije. © Uzmi olovku, stavi je u dţep, pođi u toalet, uđi u kabinu, zatvori se, skini hlače i gaćice i uguraj njezin oštri vrh u svoju vaginu.

11:31 Xenija: Oprosti, to je malo prekomplicirano. Trebat će mi više od pet minuta.

11:31 alien: To je jako vaţna igra, sestrice. Igramo se ginekologa. Učini kako sam ti rekao - jedanput, unutra-van. To su dvije sekunde. I ne smiješ svršiti, za to si još premala. Zapamti da se mi samo igramo, a ne drkamo.

11:32 Xenija:  Dobro, potrudit ću se.

11:32 alien: Stopat ću ti vrijeme.

Pri povratku susreće Alekseja, najednom shvaća da joj lice gori. Nema veze - vaţna je igra. Jedanput, unutra-van. Sranje, kako ću sad raditi?

- Jesi li zauzeta večeras? - upita Aleksej.

- Jesam, oprosti - i trči brzo zig-zag, zig-zag do stola kako bi uspjela odgovoriti prije nego što prođe pet minuta.

- A općenito, kakve planove imaš za ovaj tjedan?

- Oh, još ne znam - odgovori Ksenija, a to je, u neku ruku, i iskren odgovor. — Moţemo li popričati o tome sutra? No, čini se da sam skroz zauzeta, oprosti.

- Samo, nedostaješ mi - spušta glas do intimnog šapta.

Dobrodušno mu se nasmiješi, odgovori ,,i ti meni”. Sjedni za stol, brzo otipkaj „tu sam”. Uh, hvala Bogu, imala sam dovoljno pameti da zatvorim

prozorčić s chatom kad sam otišla: Aleksej je još uvijek tu, gleda ravno u monitor.

- Ĉuj, smetaš mi dok radim. Ako nemaš posla, provjeri što je Daša prevela iz „Reutersa”, ponekad zna zabrljati.

Uh, uzdahni s olakšanjem. Gdje si, alienu?

11:36 alien: Bravo. Uspjela si za četiri minute. Sljedeći put ću ti dopustiti da se malo dulje posluţiš olovkom.

11:37 Xenija: Gade jedan. Sad više ne mogu raditi.

11:37 alien: Ti si jedna lijenčina, sestrice. Iskorištavaš svaku priliku da ljenčariš.

Dovrši svoju kolumnu, a poslije moţeš raditi što hoćeš. Ali, trebaš napisati kolumnu kako treba, znaš to?

11:38 Xenija: Drukčije kolumne i ne pišem.  Pitam se zašto me nikad ne pita gdje moţe pročitati to što pišem. Ne ţeli me razmaziti svojom paţnjom?

12:28 alien: Još si tu?

12:28 Xenija: Da, naravno.

12:28 alien: Kako ide kolumna?

12:29 Xenija: Dovršila sam je.

12:30 alien: I nećeš probati svršiti?

12:30 Xenija: Fuj, dragi braco, kakve su to riječi?

12:31 alien: To su riječi za odrasle, sestrice. Morat ćeš ih naučiti ako se ţeliš igrati s odraslim dječacima.  12:31 Xenija: Bit ću marljiva učenica.  Sviđa mi se što mi ne daš da svršim.

Hoćeš li da uopće ne svršim ako mi ti to ne dopustiš?

12:32 alien: Imam ja mnogo drugog posla, sestro, osim sređivanja tvog seksualnog ţivota. Bolje da mi ispričaš što si radila jučer navečer.

12:33 Xenija: Išla sam u kino s Oljom.

12:33 alien: Kako je ona poslije abortusa?

12:33 Xenija: Pravi se kao da se ništa nije dogodilo. Pa tako i ja ništa ne spominjem.

12:34 alien: Budi s njom njeţnija, sad joj je teško.

12:34 Xenija: Tu ću naredbu izvršiti s velikim zadovoljstvom.

12:35 alien:  A što ćeš raditi danas?

12:36 Xenija: Ţeliš me nekamo pozvati?

12:36 alien: Nema šanse. Samo pitam.

12:37 Xenija: Bit će ti smiješno, ali danas se nalazim sa psihologom.

12:37 alien: Da te izliječi?

12:38 Xenija: Ne, radi intervjua.

Sranje, zašto sam to rekla? Sad ću morati objašnjavati zbog čega i o čemu je intervju. Moţda je vrijeme da kaţem da sam upravo ja ta Ksenija Ionova? Uspješna profesionalka, perspektivna novinarka, ali također producentica i glavna urednica stranice „Moskovski manijak”.

U sedam navečer Ĉokolaterija u Oktobarskoj ulici je kao uvijek puna, nema mnogo slobodnih stolova. Ksenija je nervozna: ipak će upoznati pravog psihoterapeuta.

Srednjeg rasta, dobro odjevena, poprilično mlada. Mogla bi biti i neka Oljina prijateljica. U cijelosti je po njezinu ukusu: moderna moskovska poslovna ţena. Samo nije tako formalno odjevena i očito joj ne treba pola večeri da opere lice poslije radnog dana. Kako ţelite da vas oslovljavam, po imenu ili patronimu? Moţe samo Tatjana, to je u redu.

Upoznat će pravog terapeuta, treba li joj postaviti neko osobno pitanje? Doktorice, zašto volim kada mi nanose bol? Ne, ne sada, neki drugi put, danas je tu zbog posla.

Uključi diktafon. Provjeri vrpcu - kako ne bi bilo previše smetnji. Jedan, dva, tri. Samo još minuticu - ne, čini se da je sve u redu. Moţemo početi, O. K.?

(Isječci iz članka „Manijak ubojica: mišljenje psihologa”, objavljenom na stranici „Moskovski manijak”) Većina serijskih ubojica pripada takozvanim sociopatskim ličnostima, sociopatima.

To su ljudi kojima je ozbiljno narušena jedna od najvaţnijih strana ličnosti: oni ne mogu shvatiti da se neke stvari ne smiju raditi, ne zato što će zbog toga biti kaţnjeni nego zbog toga što nanose patnju drugim ljudima. U svakodnevnom rječniku to bi značilo da oni nemaju savjesti, i to nije metafora nego ţalosna realnost. Koliko god to čudno zvučalo, takav poredak stvari donosi patnju ne samo njihovoj bliţoj okolini nego i samim sociopatima: oni nisu sposobni emocionalno razumjeti druge ljude, nisu sposobni uspostaviti vezu sa svojim osjećajima, ne znaju suosjećati i zato su strahovito usamljeni i nesretni. Ubijajući, oni ne gledaju svoju ţrtvu kao čovjeka od krvi i mesa, s osjećajima i ţeljama, za njih je ţrtva samo figura iz njihove mašte. Pritom ni sebe ne gledaju kao ţive ljude nego kao neku apstraktnu moćnu figuru, nositeljicu vlasti i sile, apstraktnog agresora koji često ima osobine onog agresora s kojim su se oni susreli u vlastitom djetinjstvu. U pravilu, sociopatima postaju ljudi koji u djetinjstvu nisu upoznali emocionalnu povezanost i ljubav. Oni se jednostavno nisu imali od koga naučiti suosjećanju, jer ga ni sami nisu dobivali u dovoljnoj mjeri.

Ponekad su ubojice sklone disocijativnom poremećaju osobnosti, što znači da u njima ţivi nekoliko osoba koje ne moraju znati jedna za drugu. Taj je zaplet osobito popularan u filmovima: jedna od klasičnih priča je prikazana u Hitchcockovu filmu Psiho, u kojem je riječ o čovjeku koji se smatrao utjelovljenjem vlastite mrtve majke pa

je ubijao djevojke u hotelu, preuzimajući pritom majčinu ulogu.

Uzroci tog dijeljenja ličnosti nisu još do kraja istraţeni, no moţe se sa sigurnošću utvrditi da se to najčešće događa ljudima koji su u djetinjstvu preţivjeli neke velike patnje ili ozbiljne psihičke traume. Ako se dječak nije mogao sam s njima suočiti ili nije dobivao dovoljno podrške od okoline u nekom teškom trenutku svog ţivota, njegova se psiha pokušala suočiti s onim što se događa, dijeleći njegovu ličnost i prepuštajući to loše iskustvo drugoj ličnosti, tako da bi poslije toga mogao početi ţivjeti od početka. Treba se naglasiti da je disocijativni poremećaj osobnosti rezultat velikih patnji i pretrpljene boli. U pravilu, takvi se ljudi ne sjećaju traume i sami ne

mogu shvatiti zašto rade ove ili one stvari: na primjer, zašto postaju ubojice.

U svakom slučaju, to je poseban problem - razlikovanje socio- pata s naznakama disocijativnog poremećaja osobnosti i ljudi s tim poremećajem, koji imaju sociopatski dio ličnosti. On je jako vaţan ako je riječ o psihijatrijskoj analizi na sudu, no ne mijenja previše naše mišljenje o onome što se događa, gledajući s praktične strane.

Moţda i ja jednako tako potiskujem dijelove iz svog djetinjstva? pomisli Ksenija.

Ipak ne, čini mi se da se svega sjećam. Ali, s druge strane - na koji način to mogu provjeriti? A da je zamolim da mi od- gonetne neki moj san? Eto, jučer sam se probudila i zapamtila samo jednu frazu iz sna: „Kada me pozovu - doći ću.” Tko će me pozvati, kamo će me pozvati?

- Koliko je meni poznato, većina uhvaćenih manijaka u Rusiji proglašeni su zdravima, je li to istina? - upita Ksenija i ispija kavu.

- Iskreno rečeno, sluţbeno vam ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ali, ako vas to zanima, mogu vam objasniti zašto se to događa. Po mom mišljenju, naravno. Nije riječ samo o pritisku društva: po njemu toboţe treba ustrijeliti izrode. Jednostavno, i sami psihijatri vrlo dobro znaju da je moguće pobjeći iz bolnice. Da se bolesnici drţe pod strogim reţimom samo sedam godina - dulje nemaju na to pravo - i zatim ih stavljaju pod zajednički reţim u kojem uopće ne postoji kontrola nad bolesnicima. Kad ih se proglasi zdravima, mogu napustiti bolnicu. Da skratimo, nema nikakve garancije da ti ljudi neće opet ubiti. Ako već moramo preuzeti neki grijeh na sebe, onda je bolje da to bude zbog pogrešne dijagnoze nego zbog novih ţrtava. Mosgaz, Cikatilo, pa, svi ti poznati manijaci, oni su, naravno, duševni bolesnici, ljudi s vrlo ozbiljnim poremećajima, s dijagnozom. Ali, sve su ih proglasili zdravima i ustrijelili. I, iskreno rečeno, razumijem svoje kolege koji su potpisali tu dijagnozu.

- Znači, ti se ljudi ne mogu izliječiti? - upita Ksenija, a sama razmišlja o tome kako bi htjela biti poput te ţene: shvaćati ubojice razumom, staviti sve stvari na svoje mjesto, objasniti sve uzroke, znati sve iz knjiga, a ne osjetiti sve na svojoj isječenoj koţi, u svom vlastitom srcu.

(Isječci iz članka „Manijak ubojica: mišljenje psihologa”, objavljenom na stranici „Moskovski manijak”) Poznato je mnogo slučajeva u kojima je psihoterapija uspjela pomoći takvim ljudima da se suoče sa svojim problemima. Jednako tako moram napomenuti da slučaj serijskih ubojica pripada u područje psihijatrije, a ne psihoterapije: prijelaz s fantazija na djelovanje u realnosti obično predstavlja granicu nakon koje se osobnost ubojice nepovratno mijenja. Ali, naravno, nuţno je da se jasno shvati da većina sociopata i ljudi s mnogostrukim ličnostima nisu nikakvi manijaci. Kao što ni ljudi koji imaju sadističke fantazije nisu manijaci. Same po sebi, misli ne čine od čovjeka kriminalca i tu pomoć terapeuta moţe biti pravodobna i uspješna. U literaturi su opisani slučajevi ljudi koji su imali neobuzdanu ţelju za ubijanjem, i išli su na terapiju. Mnogi su od

njih uspjeli pobijediti vlastite noćne more, a drugi su se barem uspjeli suzdrţati od konkretnih zločina. Ţeljela bih se uz pomoć vaše stranice obratiti takvim ljudima i reći im da će im biti mnogo lakše ako popričaju s terapeutom o svojim fantazijama.

-

A zar terapeut nije duţan obavijestiti policiju ako ga posjećuje čovjek koji moţe

postati ubojica? - upita Ksenija.

- Znate, Ksenija, povjerljivost je jedan od glavnih preduvjeta u poslu terapeuta.

Postoje slučajevi kada terapeut ima pravo prekršiti to pravilo, no oni su vrlo rijetki.

Na primjer, ako dijete ispriča da je ono ţrtva sustavnog zlostavljanja, tada je terapeut duţan o tome obavijestiti vlasti kako bi se zaštitilo to dijete i druga djeca. Ako pak čovjek dolazi sam i priča o svojim problemima, a to uključuje njegove fantazije, njegove noćne more i stvari koje mu se same nameću, on moţe biti siguran da o tome nitko neće saznati, osim njegova terapeuta.

Ja bih vjerojatno bila dobar klijent, pomisli Ksenija. Ništa ne bih tajila, a i nemam što. Kao da ću stvarno krenuti na terapiju, kao što sam već rekla Maji Ljvovi, ja sam potpuno sretna. Posebno u zadnje vrijeme kada imam s kim popričati o stvarima koje su meni stvarno vaţne.

Ona popije kavu do kraja i postavlja posljednje pitanje: -A što osjeća terapeut kada priča s potencijalnim ubojicom? Evo, zar vi, Tatjana, ne biste osjećali uţas ili strah?

- To je naš posao, Ksenija. Da mi dođe čovjek koji fantazira o ubojstvu malenih djevojčica, kao ţena i majka osjećala bih gađenje i srdţbu. Ali kao stručnjak, suosjećala bih s njim, jer vrlo dobro znam da iza sličnih fantazija stoji pretrpljena patnja.

Stajalište terapeuta se uvijek treba temeljiti na suosjećanju — to je još jedan preduvjet za naš posao.

(Isječci iz članka „Manijak ubojica: mišljenje psihologa”, objavljenom na stranici „Moskovski manijak”) Na kraju razgovora još bih jednom naglasila: analiza uzroka sličnih prijestupa nikako ne moţe postati argumentom za „blag” pristup prema ubojicama. Shvaćanje da su „manijaci” također ljudi koji pate i moţda trebaju pomoć ne treba brkati sa ţeljom da ih se opravda. Ili još više da ih se uzvisi. Društvo treba zaštitu od takvih ljudi, bez obzira koliko dobro razumijemo njihovu vlastitu patnju.

A što bih pitala za moj san? pomisli Ksenija. Pa i sama već znam njegovo rješenje.

Kada me pozovu, doći ću. Rješenje je riječ „poziv”. Vjerojatno vjerujem u to da moj ţivot

ima nekakav smisao i da će se on pojaviti kad za to dođe vrijeme.

Ona isključi diktafon i kaţe: - Hvala za odličan intervju.

38 Vraća se kući iza ponoći, hladni moskovski zrak, pun mjesec, snijeg škripi pod nogama, mećava se kovitla iza njegovih leđa. Mora zaustaviti neki auto - dok lutaš tim dvorištima, sto puta se moţeš smrznuti. Aleksej uključi mobitel, nazove Oksanu, slaţe da je zaspao na poslu, što je poprilično prozirna laţ, no to ga više ne brine. Cijeli se ţivot ţelio boriti protiv laţi, a cijeli ţivot laţe svojoj ţeni. I vlastita se laţ počinje gomilati u snjeţni nanos kakav ne bi mogli nakupiti u pola godine ni svi proputinski mediji. Ali to ga ipak srdi: svaki dan sve je više sluţbenih laţi tako da mu se sad čini da ako kaţe istinu o bilo čemu, radi jako vaţnu stvar. Ĉak i ako je istina o broju rana na lešu.

I tako, telefonirao je Oksani, opet joj je slagao, ali to ga više ne brine. Ona svejedno vidi da nešto nije u redu. Jučer, kad su djeca zaspala, prišla mu je, sjela nasuprot njemu i upitala ga što se događa. Uspio ju je nekako zavarati, svalio je sve na posao, na zajednički projekt sa Ksenijom. Kao, zar ti misliš da je lako pisati o manijaku iz dana u dan? Ali zato su slava i novac kakva-takva nadoknada. Uvijek sam ţelio napraviti neku veliku stvar na webu, ne samo intervju ili kakav člančić. Tako da je ovo moja prilika, no, svi ćemo morati pretrpjeti, jer takva prilika ima svoju cijenu.

Podiţe ruku, zaustavlja auto. Prvi put dok se vraća kući s vrućeg spoja, ne osjeća ni radost ni ponos. Ĉak ni najmanjeg poleta nema u njemu. Tapka na jednome mjestu, maše sleđenom rukom, automobili prolaze mimo njega po praznoj cesti, spirale mećave - poput šara ogromne olovke. Izvana je sve djelovalo kao obično, energično, strasno, dao se lako zavesti, čak ni kod Irke nije bio više od tri mjeseca. Napravio je sve kako je volio, i ovako i onako, čak su i svršili zajedno, što se inače ne događa tako često. Ali, u njemu nema ni radosti ni poleta.

Moţda da ne ide autom? Moţda je bolje da sjedne tu u snjeţni nanos, sasvim trijezan, da se pokrije jaknom preko glave i da čeka sve dok se snjeţne spirale ne svinu oko njega u kukuljicu.

Onda moţe usnuti u njoj poput malene ličinke i probuditi se kao leptir - ali samo ondje, u drugom ţivotu? Jer ne moţe više lagati sebi - drugi ţivot ne moţe uspjeti ovdje. Stigmu promašenog slučaja neće izbrisati ni ta dva intervjua koja je dao, ni taj novac u kuverti, ni tih pet večeri koje je proveo kod Ksenije. Sve se to moţe izbrojiti na prste jedne ruke.

Skida rukavicu, gleda svoj dlan. Da sam čarobnjak, pomisli on, mogao bih shvatiti da ovdje nešto nije u redu. Moţda samo da promijenim sudbinu? Da zapalim sve linije ţivota, uklonim ih uţarenim ţeljezom, oderem ih skupa s koţom? Moţda da napišem e-mail našem heroju: dragi manijače, toliko sam toga napravio za tvoju popularnost i slavu tako da sad, nadam se, mogu računati na malu povratnu uslugu. Skini koţu s mojih ruku, neće ti biti prva, dopusti mi da se odreknem svoje sudbine kako bih ušao u sutrašnji dan izmijenjen i obnovljen. Znam da si ravnodušan prema muškarcima, no napravi to ne iz zadovoljstva nego jednostavno iz prijateljstva. Ako ţeliš, moţeš od mojih dlanova napraviti rukavice. Objavit ćemo njihovu fotografiju na stranici, intervjuirat ću sam sebe - čovjek, čiju je ruku uzeo manijak - donijet ću materijal Kseniji, njoj će se to vjerojatno svidjeti.

Hladni moskovski zrak, mećava se kovitla, zaustavlja se auto, vozač otvara vrata. Sjedaj, stari, ili ćeš se smrznuti. Kamo ideš? Govori adresu, prebacuje se iza naslona sjedala. Dakle, ideš kući? S posla? Da, zadrţao si se, dobro si to rekao, do pola dva. A ţena će te pustiti u kuću?

Da Aleksej voli pričati s taksistima, odgovorio bi mu, naravno da će ga ţena pustiti, naravno, ţena shvaća da ima krizu i to vjerojatno krizu srednjih godina, a moţda i jednostavno samo-običnu-krizu. Vozač bi ispričao da je i njegov brat imao krizu, a poslije se pokazalo da je to bila alkoholna kriza, i onda su mu zašili onu stvar u ţeludac i krizu kao da su izbrisali čarobnim štapićem. Šteta samo što ga je za godinu dana pokupio auto. Neki pijani probisvijet ga je zgazio na stanici, očito se nije zaustavio na vrijeme. Očito je tvome bratu bilo suđeno umrijeti od votke, rekao bi Aleksej, a taksist bi odgovorio svi ćemo ondje završiti i tim razgovorom bi skratili

vrijeme. Moţda bi vozač izrekao neku narodnu mudrost poput djeca su najvaţnija stvar ili kakvu ti je Bog dao za ţenu, takvu i trpi, ili još poneku, ali Aleksej je oduvijek imao problema s poslovicama

i krilaticama. No, u svakom slučaju, kad bi pričao s taksistom, moguće je da bi prestao razmišljati o Kseniji. Prestao bi se prisjećati kako ona leţi, ispruţivši se na leđima, mršava i uzbudljiva, ţile joj se vide kroz koţu, leţi, besramno raširivši noge, iako se zapravo nema čega sramiti kad su upravo vodili ljubav. Ma, u krajnjem slučaju, on je vodio ljubav, cjelivao joj malene oţiljke na pregibima laktova, njeţno, pazeći da je ne boli, među zubima cilindre njezinih bradavica, prelazio prstom preko svjeţe rane na unutrašnjoj površini bedara (Što je to?

Tako, porezala sam se). Nedavno, kaţeš? Kada se dogodilo, to „nedavno”? Prije mjesec dana, ne prije. Reci mi, Ksenija, što se dogodilo? Vidimo se svaki dan u uredu, ti si dobronamjerna i druţeljubiva, ali ja osjećam da između nas raste neki nevidljivi zid i ne mogu shvatiti što sam krivo napravio. I tako, cijelim putem on razgovara sa Ksenijom, umjesto da priča s taksistom, što je, usput rečeno, tako besmisleno jer mu Ksenija ne odgovara, a taksist bi mu mogao reći neki bon motni odgovor, kao strpljen-spašen, što god to značilo. Iako je samo po sebi jasno da je, kao, strpljenje sve što nam ostaje, a vrijeme liječi sve rane. Ali ono i ruši — tako da na kraju ispada da ono ili liječi samo ono što ne moţe razrušiti ili je rušenje samo po sebi dio liječenja.

Tako je uvijek s poslovicama i krilaticama, čak i ako im je značenje nejasno; kad ga provjeriš, ono ispada sasvim banalno. No, svejedno, bolje bi bilo da razgovara s taksistom, moţda bi ga on tada pričekao, nakon što bi mu platio, ne bi ga ostavio da stoji na hladnom moskovskom zraku, daleko iza ponoći, nego bi vjerojatno upitao: ej, momče, što je, zar sam te doveo na krivu adresu, zašto samo stojiš i gledaš? A ti bi mu tada odgovorio: eto, sranje, nisam ti dao pravu adresu, mogu ti nadoplatiti, a ti me odvezi odavde što dalje, to jest, sada pravoj kući. A taksist bi odgovorio: pa, momče, to je nevjerojatno! Ili: uh, momče, previše radiš! No, ovako ili onako, vratio bi se u auto i on bi

te odveo negdje daleko. No, samo po sebi je jasno da je u tom slučaju trebao cijelim putem razgovarati s taksistom, a ne voditi beskrajan monolog upućen Kseniji, koja na njega nije mogla odgovoriti jer je u to vrijeme ona bila kod kuće s uključenim laptopom, jednom rukom odgovarajući na pitanja aliena, a drugom... uostalom, bolje je da ne razmišljaš o tome i da ne znaš ništa, jer ni Ksenija sada ne razmišlja o tebi i ne zna da ti stojiš ispred njezina ulaza, a spirale mećave kovitlaju se oko tvojih nogu poput ljudske sudbine, koju vjetar moţe promijeniti jednim svojim zamahom.

I tako ti stojiš ispred njezina stubišta i razmišljaš što da napraviš, kad si već dao njezinu adresu umjesto svoje, a uopće ne razmišljaš

o tome da ćeš morati opet zaustaviti neki auto i da ćeš opet lagati Oksani koja nije povjerovala ni u tvoju prošlu laţ. Razmišljaš samo o tome da kad si već tu, znači evo nje, evo šanse da promijeniš svoju sudbinu. I mrmljaš sebi u bradu promijeniti sudbinu, promijeniti sudbinu, kao što si prije nekoliko tjedana ponavljao mantru ksenijaksenijaksenijavolimvolimvolim. Mantru koja sada više ne obećava nikakvo spasenje,

već te samo sve snaţnije obavija velom tuge, poput snijega koji zasipa onoga koji se usred noći odlučio sjesti u prljavi moskovski nanos snijega. I tako se pokušavaš prisjetiti gdje se nalaze prozori njezina stana, što si vidio dok si stajao kraj prozora u njezinoj sobi, a Ksenija je ostala leţati, ispruţivši se na leđima, mršava i uzbudljiva, s bestidno raširenim nogama i otkrivenim grudima među koje ti više nikad nećeš stavljati svoj čarobni mač, ili spolni organ, kako god ga već zoveš, ako ga moraš imenovati. I tako, zabacujući glavu i udišući hladni moskovski zrak, ti vidiš kako gori svjetlo u dva Ksenijina prozora poput dvostruke zvijezde vodilje. I tada shvatiš da je to sudbina, točnije da je to tvoja šansa da promijeniš sudbinu - promijeniti sudbinu, promijeniti sudbinu - a naravno da takva šansa ima svoju cijenu, ali sad si spreman platiti bilo koju cijenu. Tako i treba, govorim ti, jer nikakva cijena ti neće biti previsoka. Ipak, ako si ti Aleksej Rotkov, muţ svoje ţene Oksane i otac dvoje djece, čovjek koji skuplja mlade ljubavnice poput tvojeg posljednjeg heroja koji vjerojatno skuplja kolekcije od odrezanih usana i bradavica, a uspješniji novinari - od fotografija mjesta koje su uspjeli posjetiti, ili od autograma zvijezda s kojima su uspjeli razgovarati, tako dakle, ako ti već stojiš daleko iza ponoći ispred vrata ţene koja ti posljednji mjesec dana jasno da je do znanja da joj ni tvoj čarobni mač ni tvoj kurac uopće ne trebaju, tako dakle, kad si već došao tu, popni se gore i, na kraju krajeva, plati bilo koju cijenu za to da se sve to napokon završi. Što bi ondje mogao vidjeti? Kseniju, sa zavezanim rukama i nogama, oblivenu otopljenim voskom - jako zgodno, bez obzira na uţarenu bol, jer otopljeni vosak ne ostavlja tragove na koţi - izbičevanu bičem ili korbačem, išibanu šibom i istučenu lopaticom po straţnjici? Dok ste radili zajedno na stranici, vidio si na fotografijama i gore od toga: u konačnici, kakvim god igrama se Ksenija bavila, njezine oči još su na svojem mjestu, kao i bradavice, iako ponekad bole od štipanja (gotovo 100 dolara u dućanu Dmitrija Uljanova, ipak se skupo plaća to zadovoljstvo u BDSM-u!), i tako, bradavice još uvijek nisu dio ničije kolekcije, usne, sva tri para, još uvijek krv kola u njima i sasvim normalno funkcioniraju, noge i ruke su joj također cijele, evo jedna ruka tipka po tipkovnici, a drugu nervozno grize, na prstima osjećajući vlastiti gorak ukus. Tako da se ne moraš bojati, popni se gore i pozvoni joj na vrata.

Ksenija se ustaje i pogleda kroz špijunku. Što se dogodilo? upita ona, glasom prije uznemirenim, nego nezadovoljnim. Mogu li ući? upitaš sasvim tiho, jer te odvaţnost odjednom napustila na pragu Ksenijina stana, a zajedno s njom i nada u čudotvornu promjenu sudbine.

Pričekaj, sad ću se obući, govori Ksenija, i sad se stvarno moţeš okrenuti i otići, jer se čak ni bivši ljubavnici ne srame svoje golotinje jedno pred drugim, ako se još uvijek sjećaju da su nekoć bili ljubavnici.

I evo, stojite nasred predsoblja, malena Ksenija, bez šminke, u košulji na golom tijelu i u starim trapericama, i Aleksej Rotkov, uspješni promašeni slučaj, to jest čovjek koji je najveći uspjeh u svom ţivotu uspio pretvoriti u neuspjeh. Zar se nešto dogodilo? ponavlja Ksenija, u

nedoumici. Volim te, odgovaraš ti, a Ksenija uzdahne, već se potpuno izgubivši i ne znajući što da radi s tim čovjekom, pet godina starijim od nje, ocem dvoje djece i muţem ţene Oksane koju ona ni jednom nije vidjela, osim na fotografiji s praznika u online albumu. Ona još jednom uzdahne i poţeli reći nešto kao: ma daj, to si samo umislio ili moţda si se ipak prevario. No, tada pogleda njegovo lice i shvati ne, nije umislio, ili ipak nije. Gleda ga, dakle, u lice, pruţa ruku i prolazi mu dlanom po obrazu, a zatim govori: - Oprosti. Zavoljela sam drugog muškarca - i taj je odgovor bio toliko neočekivan i za nju samu da je odjednom zašutjela i tako ostala stajati, a Aleksej se okrenuo i izašao bez riječi, idući u susret hladnom moskovskom zraku, spiralama mećave, autu, koji se iznenada pojavio. I evo Alekseja, sjedi na prednjem sjedalu, ne progovara ni riječi s taksistom, niti s Oksanom koja je sve bliţe, niti sa Kseni- jom koja je sve dalje. Sjedi, takoreći, kao da je nijem, sjedi i shvaća da sudbinu ne moţeš otresti s dlana, ne moţeš je ukloniti uţarenim ţeljezom, ne moţeš je skinuti kao koţnatu rukavicu - i zato je nemoguće prevariti sudbinu, kao ni ţenu. I dok razmišlja o tome, Kse- nijina silueta, zastala u mreţnici njegova oka, polagano nestaje, iako Ksenija u predsoblju stana koji je on nedavno napustio još uvijek stoji s ispruţenom rukom ponavljajući za sebe: zavoljela sam drugog muškarca, kao da jezikom kuša okus za nju novih riječi.

39 Larisa i ja sjedimo u Coffee Innu. Kratku je bundu objesila iza sebe na vješalicu i uspio sam primijetiti kako je pogladila dlanom glatko krzno svih nijansi sive boje.

Prije mnogo godina, kad smo se tek upoznali, isto je nosila bundu, od umjetnog krzna, modre boje, plave traperice i narančastu bluzu s kosim patentom. Da ste otvorili patent, mogli ste uzeti jednu dojku i poljubiti je, iako sam ja to tek kasnije doznao.

Larisa je starija od mene tri godine: to je bila velika razlika kad sam imao sedamnaest i tek završio školu. Bio sam još djevac, no tada je to bilo normalno: u to vrijeme svi su počinjali kasnije — iako je to moţda samo moje mišljenje. Larisa je bila starija sestra mog prijatelja Egora, a mi smo slavili Novu godinu kod njega u vikendici.

Ona je hodala s momkom s pravnog fakulteta, poslije dvanaest su se pokupili na gornji kat, rekavši da su umorni. Počeli smo se pogledavati, hihoćući se: bilo je očito čime će se oni gore baviti.

Pogriješili smo. Poslije pola godine u to sam se sam uvjerio.

Cura s kojom sam hodao još od škole rekla mi je da ţeli sačuvati djevičanstvo do vjenčanja, a ja sam se na to tako naljutio da sam joj rekao da odjebe. Oprostili smo se u hladnom proljetnom parku, ona me zagrlila, pripijajući se cijelim tijelom uz mene.

Naposljetku sam joj gurnuo jezik u usta toliko duboko, što sam dublje mogao, kao da time ţelim nadoknaditi penetraciju koja mi je bila uskraćena. Ona je počela jecati i objesila mi se o ruke, a ja sam se tako uzbudio, jer je postala tako pokorna. Pomislio sam kako mi se sviđa takvo ponašanje i kad bi se uvijek tako ponašala, ne bih imao ništa protiv da se s njom nastavim viđati. No, kad sam je posljednji put pitao hoće li mi dati, kroz suze je ponovila „ne”. Okrenuo sam se i otišao osjećajući kako moj ud probija tkaninu jeftinih traperica. Imao sam sedamnaest i pol godina i još sam bio djevac i zato sam odlučio: nema više vršnjakinja. Bilo je ljeto, opet sam otišao k Egoru u vikendicu i doznao da će ondje biti Larisa koja je upravo bila prekinula sa svojim pravnikom.

Tek poslije sam shvatio da je i ona prekinula s njim jer je odlučila ostati djevica do vjenčanja. Odmah da vam kaţem: uspjela je.

Larisa je bila brineta s velikim očima, krupnim ustima i teškim grudima. Njezine sise - svaka od jedno deset kila, kako se govorilo u mojoj mladosti. Od tada sam iz zabave nekoliko puta izvagao ţenske grudi: pet kila je bio rekord. Larisine su teţile oko tri.

Dobro se ljubila i najvjerojatnije mi je nekoliko puta priuštila najbolje pušenje u ţivotu.

Ipak, moţda sam samo bio mlad i nisam mnogo traţio. Prije nego što bi ga stavila u usta uvijek je skidala naočale i davala ih meni. Poslije sam ih počeo stavljati u dţep, jer sam ih jednom skoro zgnječio u šaci dok sam svršavao: toliko su snaţni bili tada moji orgazmi. Još uvijek se sjećam modrikastocrnog sjaja Larisine kose koja se lelujala poput vodenih biljaka pod vodom, dok se ona sama ljuljala stojeći preda mnom na koljenima.

Od tada je njezina kosa postala platinasta i izgleda kao perika. Više ne nosi naočale, a sive oči dobile su neku neprirodno zelenkastu nijansu, vjerojatno od kontaktnih leća.

Dok tako sjedimo u vrijeme ručka u Coffee Innu, pokušavam pronaći u toj dobro odjevenoj, više ne tako mladoj ţeni, curu s kojom sam se ljeti ljubio na klupama, a zimi u stubištima. Penjali smo se stepenicama na posljednji kat, posjeo bih je na prozorsku dasku, otkopčao umjetnu plavu bundu i kosi patent, a zatim bih što brţe napipao kopču grudnjaka. Larisa je uvijek govorila nemoj, netko će nas vidjeti, ali kad bih se uspio ustima pribliţiti njezinoj krupnoj smeđoj bradavici, već bi počela duboko disati i prolaziti rukama kroz moju kosu.

Tada sam imao dugu kosu. Maštao sam o tome da postanem rock-zvijezda, slušao sam Egora Letova, Nicka Rock ’n Roll, Sex Pistolse i Iggyja Popa. Larisa je završila englesku školu. Nekoliko puta sam joj dolazio s prijevodom, ona bi počela kriviti pune usne i govorila da su to same prostote, a ona to ne voli. Ona zaista nije voljela proste stvari i njezine preferencije u rock-glazbi nisu išle dalje od Aguzarove i Akvarijusa.

Sada najvjerojatnije voli Zemfiru, iako se dotjeranim damama u kasnim tridesetima moţe sviđati i grupa Lenjingrad. No, neugodno bih se osjećao kad bih je to upitao: pomislit će kako aludiram na to da su moji glazbeni ukusi prije petnaest godina bili napredniji od njezinih.

Prije petnaest godina ponekad bismo otišli u vikendicu i, svukavši se do gola, satima bismo se ondje ljubili na rasklopljenom kauču, ili jednostavno na podu. Bili smo nezasitni jer smo oboje bili mladi i još uvijek djevci.

Tri godine neprekidnog petinga - to je već neko iskustvo. Postao sam virtuoz u tome da dovedem djevojku do orgazma, bez da joj ulazim penisom u vaginu: čini se da za to što me smatraju dobrim ljubavnikom također mogu zahvaliti Larisi s njezinim krupnim bradavicama, njeţnim dlanovima i posebno osjetljivim mjestima između lopatica i malo poviše straţnjice, na mjestu gdje bi joj izrastao rep da je jedna od onih ţivotinja od kojih se prave bunde za njegovane dame u kasnim tridesetima.

Pijemo kavu, Larisa priča kako je za Boţić bila u Londonu, pogledala na engleskom posljednji dio Gospodara prstenova. Nekoć smo voljeli tu knjigu, iako se sada sjećam samo jedne epizode, u kojoj mrtva lica gledaju iz zamrznutog blata. Naravno, pamtim i pogubnu čar i teţak pogled koji počinje istog trenutka kad staviš prsten na prst. Sad mi je taj osjećaj i predobro poznat.

Nakon što smo stavili prstenje, ţivjeli smo skupa tri godine. Naravno, bili smo gotovo jedini par u našoj okolini koji se nije oţenio zbog trudnoće. Umrla mi je baka, pa smo Larisa i ja dobili stan. Odmah sam pokušavao zaraditi neki novac, od prve plaće kupio sam video i japanski televizor. Stavili smo ih u spavaću sobu i, leţeći u krevetu, svaku večer smo gledali kasete koje bismo uzimali od prijatelja ili kupovali od uličnih prodavača. Na trosatnu kasetu obično se moglo snimiti dva filma i ako bi prvi bio dobar, često bi nas to navelo da pogledamo i drugi.

Kad smo se grlili po stubištima i kad smo satima lizali jedno drugo u vikendici, bio sam siguran da će se onog trenutka kad počnemo voditi ljubav za stvarno, dogoditi pravo čudo. Jao, kako sam bio razočaran. Larisa se činila predivnom ljubavnicom, a i

sada, poslije deset godina i nekoliko desetaka ţena, mogu reći da je ona to zaista i bila.

Ali nešto svejedno nije bilo u redu. Ljepljivi od znoja, istodobno bismo svršavali. Ja bih ljubio njezine teške grudi s krupnim bradavicama, ona bi usnama hvatala resicu moga uha i lagano gladila uvijek besprijekornim noktima moje bedro. I sve te godine našeg obiteljskog ţivota ţelio sam upitati - i to je sve? O tome se pišu knjige i snimaju filmovi? O tome maštaju milijuni mladića u cijelom svijetu?

Larisa je udana već osam godina. Ne znam voli li njezin drugi muţ kada ona prolazi noktima po njegovu bedru, zna li on za posebno osjetljivo mjesto između njezinih lopatica i zna li poljubiti njezin dlan tako da ona svrši. Neugodno mi je to upitati, iako me zaista, dopustite, to zanima.

Njezin muţ neloše zarađuje, ali svejedno se svaki mjesec sastajem s njom kako bih joj dao kuvertu s novcem: jako volim svoga sina i ţelim biti dobar otac. Nisam ga vidio već devet godina.

Ponekad bismo vodili ljubav ispred televizora. Nije to morao biti pornić, ponekad bi to bile melodrame, akcijski filmovi, ili čak komedije. Sjećam se kako smo umirali od smijeha na. Airplane, a u jednome trenutku sam čak zaboravio da sam još uvijek u njoj.

Mislim da smo pokušavali voditi ljubav i uz tada popularne akcijske filmove Ridleyja Scotta i Jamesa Camerona s Arnoldom Schwarzeneggerom i Sigourney Weaver.

Najbolji orgazam priuštila mi je Larisa za vrijeme gledanja nekog drugorazrednog horora: grupa djevojaka skauta, standardno - divovske sise, svaka od jedno deset kila, spašavala se od grupe manijaka koji su bili naoruţani svim vrstama oruţja za komadanje mesa, uključujući i pilu koju je ovjekovječio Tobe Hooper124.

(Uz to, kao uzor za Leatherfacea u Teksaškom masakru motornom pilom posluţio je isti taj Ed Gein, koji je nadahnuo Hitchocka i Harrisa. Mnogo sam čitao o njemu: čovjek je imao osjećaj za ljepotu, ogrlica od ţenskih bradavica - zaista je nešto najljepše što sam ikad vidio u ţivotu). I padove, čekao kada će plavuši prerezati grlo. Odjednom je nečija ruka uhvatila djevu za platinastu kosu i vidio sam kako se ogromna mačeta spušta na njezine grudi.

U biti je jako teško odrubiti veliku dojku jednim udarcem. Za to je potrebna praksa — moguće je da su je junaci filma imali. Ipak, nisam vidio što je ostalo od grudi plavuše, ne zato što je kamera stidljivo prešla na njezino izobličeno lice već jer sam se onog trenutka kada se mačeta zabila u meso, ja grčevito trgnuo, zabivši se u Larisine grudi i obilno svršivši.

Obično sam se mogao suzdrţati prilično dugo: Larisa nije voljela prezervative pa smo obično prakticirali coitus interruptus, tako da me je ona tad ljutito odgurnula i otrčala u kupaonicu. Neko vrijeme sam ostao leţati na leđima, srce mi je lupalo, drhtaji su mi prolazili tijelom.

Sada Larisa vjerojatno koristi dijafragmu ili uzima tablete. Kako god, Larisa više nema djece, a neće ih ni imati: jedino u Americi ţene rađaju u kasnim tridesetima. Ţelio bih je pitati za to, ali nekako mi je neugodno.

Kad smo se rastali, ja sam imao dvadeset četiri godine, ona dvadeset sedam, ali sada mi se čini da smo bili djeca koja nisu poznavala svoje ţelje, koja su se bojala

vlastitih osjećaja. Ja sam ţelio postati rock-zvijezdom, a ona znanstvenicom zoologom, poput svoje majke. Naposljetku je postala menadţericom u velikoj zapadnjačkoj tvrtki koja prozvodi hranu za ţivotinje. Sto je, uostalom, također zoologija.

Za manje od mjesec dana saznali smo da moja sperma nije propala: poslije uobičajenog termina rodio se Denis, moj sin, začet udarcem mačete koja je odrubila dojku, tako sličnu dojci njegove majke.

Mislim da su se sad Larisine teške grudi još više objesile, a na bedrima se vjerojatno nakupilo salo. Uvijek se bojala debljanja tako da moţda sada radi liposukciju, mršavi po metodi doktora Volkova ili ide u Planet Fitness dva puta tjedno. Ţelio bih je upitati za to, ali, opet, to je neugodno pitanje. Ona stari, i sve ţene stare, pokušavajući to sakriti. Vrijeme ne štedi njihovo tijelo, toliko predivno u mladosti. One stare, prekrivaju se borama, salo se nakuplja i one umiru. A djevojke koje sam ja ubio zauvijek će ostati mlade.

Larisa pije kavu i govori kako u Coffee Innu prave dobru kavu, no nije dobra kao moja, koju sam nekad kuhao. Zaista? A već sam bio zaboravio kako sam tada kuhao kavu. Od tada sam se vrlo dobro izvjeţbao u toj umjetnosti — tim više što se pojavilo mnogo novih vrsta. Zna li njezin novi muţ kuhati kavu? Ţelio bih je to pitati, ali, i to mi je nekako neugodno.

Teško mi pada susret s Larisom. Obično samo svratim u njezin ured, no danas je sama predloţila da odemo zajedno na ručak, i nisam mogao odbiti, tim više što sam bio odlično raspoloţen od samog jutra. Ipak je ona ţena koju sam volio šest godina dulje nego što sam volio bilo koju drugu ţenu u svom ţivotu. Maštao sam da se svako jutro budimo skupa i svaku večer zajedno tonemo u san, da svaki mjesec udišemo miris nerođene djece koja će napustiti njezino krilo kad za to dođe vrijeme, da poslije, kad ostarimo, promatram kako svaki dan u crnim pramenovima rastu sijede vlasi.

Bio sam još sasvim mlad i nisam ništa znao o sebi, ali to više nije tako vaţno.

Tri godine sam lizao njezino tijelo, poznavao svaki kvadratni centimetar njezine koţe, i mogao odrediti je li joj počela menstruacija čim bih krajičkom oka ugledao njezinu figuru u bundi od umjetnog modrog krzna na kraju podzemne stanice. Danas gledam njezinu platinastu umjetnu kosu, preravne zube, zelenkaste oči, i ne mogu doći do one Larise koju sam nekoć volio.

Sada ona priča kako se njezina stara prijateljica Maška - sjećam je se: mršava brineta s neobično divnim rukama — gotovo razvela od muţa, ali su otišli k bračnom terapeutu i tako, opet su sretni.

Razveli smo se kad je Denisu bilo godinu dana. Larisa se vratila na posao i poslali su je na usavršavanje u Europu na tjedan dana. Ja sam ostao s djetetom. Navečer, kad bi on već spavao, ja bih leţao u postelji i masturbirao. Prve godine našeg zajedničkog ţivota radio sam to vrlo rijetko: vrata kupaonice se nisu zaključavala i mene je plašila pomisao da moja ţena moţe doznati da onaniram poput nekakvog prištavog tinejdţera. Nikad nismo razgovarali o tome i ja sam bio uvjeren da ona to nikad ne radi. Da smo se upoznali kao odrasli ljudi, pitao bih je to, a sad mi je nekako neugodno.

Vratio mi se gotovo izgubljen od školskih vremena interes za masturbaciju za vrijeme Larisine trudnoće. Jutarnje mučnine zamijenila je opasnost od pobačaja, a zatim su uslijedile još neke komplikacije. Porođaj je bio teţak i još tri mjeseca o seksu nije bilo ni govora. Zanimljivo je kako ni jednom od nas nije palo na pamet bogato iskustvo petinga. Te noći, dok je Larisa učila negdje u Europi, svršio sam prilično brzo, a kad sam se vratio u realnost, čuo sam kako Denis, stojeći u svom krevetiću, viče: „Tata, tata!”

Teško da je nešto vidio. Prije se probudio zbog gladi i zato je počeo plakati. Ustao sam. Moja desna ruka i podno trbuha - sve je bilo puno sperme. Otišao sam u kupaonicu, psujući i pridrţavajući još uvijek podignut ud. Na sekundu sam se sjetio kako je Larisa, psujući, otrčala u kupaonicu one noći kada smo napravili našeg sina.

Danas Denis ima jedanaest godina. Novom Larisinu muţu govori „tata”, i ja mislim da je to dobro. Larisa priča da je sin dobio nekakvu nagradu na školskoj olimpijadi i ne znam smijem li zbog toga biti ponosan: pa ja ne odgajam svoje dijete i sav moj ulog u njega je tek nekoliko mililitara sperme koju sam ubrizgao u njegovu majku, kad sam vidio kako udarac mačete siječe tešku ţensku dojku.

Te sam noći shvatio da se moramo razvesti. Pridrţavajući bočicu koju je sisao moj sin, shvatio sam da upravo sada radim nešto strašno - moţda i strašnije od svega što sam još trebao napraviti. Muškarac - koji je upravo ejakulirao dok je zamišljao ţenu s iskopanim očima i grudima izbodenim vadičepom - nema pravo hraniti dijete. Nema pravo drţati u rukama bočicu s majčinim mlijekom, čak i ako je to umjetno majčino mlijeko, umjetno kao Larisina umjetna bunda i njezine zelenkaste oči.

Bio sam jako dobar otac. Jako sam volio svoga sina. Nisam mu htio prenijeti taj pakao u kojem sam ţivio cijeli svoj ţivot. Taj pakao je bio zakopan toliko duboko da sam i sam zaboravljao na njega i samo poneka scena iz filma, nečija fraza, slučajni san, mogli su me ponovno baciti u taj pakao. Moţda sam ga naslijedio od svog oca - ţelio bih ga upitati za to, ali nekako mi je neugodno. Što bi on odgovorio? Da, sine, i ja cijeli ţivot ţivim u paklu. Zao mi je što je djelić njega dopao tebi. Ja ne ţelim svom sinu čak ni mali dio tog pakla u kojem ţivim. Pomislio sam kako bi bilo bolje da nikad ne vidi čovjeka koji zna da je on došao na svijet ne stapanjem dvaju tijela koja se vole nego udarcem mačete koja je odsijecala dojku njegove majke.

- Pitam se - odjednom upita Larisa - da smo otišli terapeutu, bi li to spasilo naš brak?

Slijeţem ramenima. Bilo bi mi neugodno to upitati, tim više što Larisa ne zna zašto sam se rastao od nje. Na moju sreću, za mjesec dana dogodila joj se nevina romansa na poslu i preda mnom se pokajala zbog svoje prevare. Ja sam se počeo pretvarati da me to pokosilo, iste večeri sam otišao od kuće k Mikeu, a za dva dana sam iznajmio stan.

Danas me sram priznati da sam se cijelu tu godinu, koliko je trajao naš razvod, naslađivao time što je Larisa sebe smatrala krivcem. Sjećam se kako je jednom došla k meni kući, pomalo pripita, i počela moliti da mi se vrati. Ja sam počeo glumiti uvrijeđenog muţa, ponavljajući „ne i ne”, a ona je tada jecajući počela puzati prema

meni na koljenima. Dok je otkopčavala moj šlic, pomislio sam kako mi se sviđa takvo ponašanje, i da se ona uvijek tako ponašala, ne bih imao ništa protiv da s njom nastavim ţivjeti. Od tada je mnogo djevojaka stajalo preda mnom na koljenima, plačući, no prvi je put uvijek poseban. Ipak, pušenje u tom trenutku nije bilo osobito uspješno: moţda zato što je ona još uvijek plakala, a moţda zato što nije skinula naočale.

Tu Larisu, uplakanu i pijanu, teško je vidjeti danas, još teţe nego vidjeti onu dvadesetogodišnju djevojku čije sam teške grudi mazio na zadnjem katu svih višekatnica u staroj četvrti. Sramim se tog posljednjeg pušenja - no što sam mogao učiniti? Larisa se uvijek mrštila kada bih kupio posljednji tom de Sadea, kojeg su upravo bili počeli prevoditi, a gotovo je uvijek demonstrativno izlazila iz sobe kada smo Mike i ja gledali Elsu, vučicu SS-a ili neki sličan film. Moţda sam joj trebao reći: draga Larisa, mene uzbuđuju samo krv i nasilje, samo krv i nasilje. Bračni terapeut bi se i sam jako iznenadio.

- Ne znam - odgovaram ja - bilo je to davno. Bili smo prava djeca, nismo znali što ţelimo. Ja sam maštao da postanem rock-zvi- jezdom, a ti znanstvenicom. Tako da je sad teško pretpostaviti...

- No, je li ti sada ţao što si se razveo? — upita ona, a ja shvaćam da je stara uvreda još ţiva. Mislim da ona više nikad neće stajati pred nekim na koljenima, plačući.

- Ţalim, naravno — odgovaram ja — s tobom se završilo nekako glupo, a i jako sam volio Denisa. A ti?

Ovaj put ona slijeţe ramenima: - Pa, ne baš. Kod mene je sve odlično. Denis Olega naziva ocem. Vjerojatno je i dobro da je tako završilo...

Tog sam trenutka shvatio da je tada, prije deset godina, ona već znala sve o meni za masturbacije pod tušem, za de Sadea, za moje fantazije, za mačetu koja je odsjekla dojku na televizijskom ekranu. Znala je, no smatrala je to samo dragim osobenjaštvom, sitnicom. Moţda i svi moji prijatelji znaju za to i jednostavno ne obraćaju na to pozornost. Kao da im nisu dovoljne njihove fantazije.

- Kod mene je sve jako dobro - ponavlja Larisa - a ti, jesi li zadovoljan svojim ţivotom? Nalazimo se svaki mjesec, a najvaţnije ne pitamo.

Neugodno bi mi bilo pitati je ono najvaţnije, i odjednom se skamenjujem. Ne zato što razmišljam o tome je li kod mene sve dobro već zato što u tom trenutku vidim tebe. Ti stojiš na prstima tako da ti jako naoštrena motka probada međunoţje, podignute ruke iznad glave prikovane su za kolutove koji vise sa stropa.

Tako sam te ostavio ujutro i mislim da su sada tvoje noge već umorne. Malopomalo počinješ se opuštati, motka prodire sve dublje, krv se cijedi na pod. Imaš lijepa vitka bedra, još uvijek bez posjekotina. Vratit ću se kasno, odvezat ću te i oprati tvoje rane, mazit ću tvoju lijevu dojku i sjećati se Larise u modroj bundi od laţnog krzna.

Nahranit ću te najboljom večerom koju uspijem pripremiti, nalit ću vina, a zatim ću ti ispričati bajku o dječaku i djevojčici koji su rasli u dalekoj zemlji. Bojali su se seksa, sramili su se jedno drugoga, opraštali se od djevičanstva tri godine. Od tada su oni

odrasli, reći ću ja, postali su odrasli ljudi, mnogo toga su shvatili, ali više nikad neće moći o tome razgovarati jedno s drugim. I to jest ono najvaţnije. Zamolit ću te da mi popušiš. Kao uspomenu na ona vremena kada je Larisa nosila naočale. A poslije toga skuhat ću ti najbolju kavu koju znam napraviti, i izlit ću je ravno iz dţezve - tebi na lice.

- Jesi li zadovoljan svojim ţivotom? — upitala je Larisa, sjetio sam te se i odgovorio: — Sretan sam.

Nekoć sam maštao da ću postati rock-zvijezda. Vrištat ću o nepravdama svijeta i o svojoj patnji. Stajat ću na pozornici, obliven krvlju, poput Iggyja Popa i Nicka Rock’n’Rolla. Moţe se reći da se moja mašta ostvarila.

Postao sam serijski ubojica.

40 Isprobaj jako naoštrenu olovku. Probaj masturbirati točno dvadeset sekundi jedanput u petnaest minuta. Stopaj, obavijesti o uspjehu. Probaj staviti štipaljke na bradavice prije uobičajenog izvještaja i tako ostani sjediti jedan sat. Ne gubi svijest.

Ako je izgubiš, ispričaj mu o tome kad se osvijestiš. Probaj tipkati tijekom dana samo lijevom rukom. Probaj kupiti najteţe naušnice koje nađeš. Pođi u radionicu, zamoli ih da ti naprave još teţe. Probaj svake minute osjećati bol u ušnim resicama.

Probaj samo razgovarati s njim.

14:26 Xenija: Ţeliš li da ti ispričam nešto smiješno?

14:26 alien: Da. Meni se sviđaju tvoje smiješne priče.

14:28 Xenija: To sam jučer pročitala na forumu, ne znam hoće li ti biti smiješno, ali Marinu i mene je jako nasmijalo. Djevojka je napisala da je krenula kući i učinilo joj se da za njom ide manijak. No, srećom, na putu je susrela prijatelje koji su se vraćali sa zabave, jako pijani. Ona je otrčala do njih, ispričala što i kako, i cijela ju je grupa odlučila pratiti. A taj čovjek, koji je toboţe bio manijak, nastavio je ići za njima. I u jednom je trenutku jedan od momaka iz ekipe rekao: „sranje, stvarno me raspizdio, idem riješiti stvar s njim”. Ode on u susret muškarcu, nešto mu brzo rekne i muškarac se okrene i pobjegne. A zatim su ga svi počeli ispitivati što je rekao. Momak se, naravno, najprije pravio da ne ţeli reći, a zatim je priznao: „ja sam se nagnuo prema njemu i rekao mu: ti si seksualni manijak - a i ja sam seksualni manijak”. I to je sve.

14:28 alien:  14:29 Xenija: Zamisli ako je to bio obični prolaznik! Kako se samo prestrašio: pijana ekipa, neki momak mu prilazi i govori da je on seksualni manijak.

14:29 alien:  14:29 Xenija: Znam da je to malo čudan humor....

14:30 alien: Ne, u redu je, svidjelo mi se. Razumijem da je to za tebe posao.

Pokušaj voljeti čovjeka bez mesa. Pokušaj svaki dan ţivjeti od skokova od računala do računala. Ĉak i dok toneš u san, pokušaj vidjeti trepereći ţuti pravokutnik chata u kutu ekrana. Pokušaj zamisliti čovjeka kojem ne znaš čak ni ime. Pokušaj sve to objasniti svojim prijateljima. Pokušaj se ne uvrijediti na njihove šale.

22:12 Marina: Moţda je on izrod? Invalid s jednim prstom?

22:12 Xenija: Nije, prebrzo tipka.

22:13 Marina: Cečenski beznogi veteran. Devedesetogodišnji impotentan starac.

Zapravo ţena. Jedna muškobanjasta lezbijka sadistica.

22:13 Xenija: Još malo i pristat ću na susret. Ĉak i ako je to sve istina.

22:14 Marina: Ĉak i ako je on sve to istodobno?

Probaj objasniti. Probaj naći riječi. Pa što ako ga nikad nisi vidjela. Ţene vole ušimam. Da, da, ušima. Resicama ušiju. Krajevima prstiju. Usnom izgrizenom do boli. Bradavicama koje cvile. Unutarnjom površinom bedara koja je izbodena oštrom olovkom. Vlaţnim vibri- ranjem između nogu. Cijelim tijelom.

Pokušaj pričati o sebi. Pokušaj ništa ne zatajiti. Pokušaj naći riječi. Pokušaj se sjetiti svih: mame, tate, Leve, Niki te. Pokušaj ništa ne zatajiti. Pokušaj pričati o svom poslu.

Pokušaj reći svoje ime. Pokušaj ne biti tuţna ako saznaš da ono njemu ništa ne znači.

Pokušaj prihvatiti da svaka slava ima svoje granice. Pokušaj se pomiriti s tim da novinari preuveličavaju vaţnost svog posla.

Pokušaj opisati sve što imaš kod kuće. Bič s devet repova, korbač, jahaći bič, koţnatu lopaticu, štipaljke za bradavice, brnjicu. Pokušaj objasniti kako se koriste ti predmeti. Predloţi mu nekoliko načina korištenja, neka izabere. Obećaj da ćeš otići u dućan u Ulici Dmi- trija Uljanova i kupiti ono što ti nedostaje. Pokušaj da ti poslije toga ostane novca do kraja mjeseca. Pokušaj nabrojiti obične predmete koje si koristila nekoć. Štipaljke za robu, pribadače, šivaće igle, krhotine stakla. Pokušaj izmisliti još nekoliko. Predloţi mu da ponese nešto sa sobom.

Pokušaj ne govoriti o seksu. Pokušaj ne govoriti o Igri. Probaj samo razgovarati.

Probaj se ne uzbuditi pritom.

14:46 alien: Dobro. Ispričala si mi smiješnu priču, a sada ţelim strašnu.

14:46 Xenija: Jednu strašnu priču o mukama na koje me ti stavljaš?

14:46 alien: Ne, nema potrebe za to. Samo neku strašnu priču.

14:48 Xenija: Pa, dobro. Za vrijeme rata u Bosni jedna se novinarka našla pokraj snajperista. On je bio negdje na tavanu, prozori su gledali na veliki trg, sve mu je bilo kao na dlanu. O nečemu su razgovarali i odjednom se na trgu pojavila ţena koja je nosila košaru s hranom. Grad je bio pod blokadom, malo hrane, tako da je ona paţljivo nosila košaru. Snajperist je naciljao, a novinarka ga je upitala: „Hej, što radiš, planiraš li ubiti tu ţenu?” - „Ne”, odgovorio je snajperist, „samo ću je prestrašiti.” Pogodio je košaru i hrana se rasula po tlu. Ali ţena se nije prepala i počela ju je skupljati. I tada ju je pogodio drugim metkom.

14:48 alien: Dobra priča. Zašto misliš da je tako strašna?

14:49 Xenija: Zato što se u njoj iščitava skrovito značenje koje se nikako ne moţe uhvatiti. U početku sam mislila da je to parabola o tome kako se mi čvrsto drţimo za materijalna dobra, kad je riječ o našem ţivotu: da je ţena pobjegla, snajperist moţda ne bi počeo pucati.

14:50 alien: A moţda bi je svejedno upucao.

14:52 Xenija: Da. Uz to, rekla sam ti da je ondje bila blokada i moţda je ona tu hranu nosila svojoj djeci i u tom slučaju ona nije samo skupljala ono što je ispalo nego upravo suprotno, pokušala se boriti do posljednje minute. A zatim sam shvatila da u toj priči uopće nema pouke, postoji samo situacija s izborom - a taj izbor i jest parabola o našem ţivotu. Imamo tri heroja: ţrtvu, ubojicu i promatrača. I svatko od nas, dok sluša tu priču, podsvjesno povezuje sebe s nekim od njih. Ja sam odmah počela pričati o sudbini ţrtve. Vjerojatno bih je, da sam prava novinarka, upitala je li moja kolegica

nastavila pričati sa snajperistom, što ga je još upitala, što je on odgovorio i gdje je obavljen intervju. U najgorem slučaju ja bih pokušala shvatiti što to tjera novinare da idu u rat.

14:52 alien: Jer ne znaju što je rat, po mom mišljenju.

14:53 Xenija: To jest, jer ţele to saznati?

14:54 alien: Ne. Oni ne razumiju da ono što ţele naći u ratu mogu naći a da ne prijeđu MKAD126.

14:54 Xenija: Rizik? Adrenalin?

14:54 alien: Ne. Najvaţnije u ratu je bezumlje. Svaki rat je trenutak kada se mnogim ljudima odjednom počinje govoriti: čujte, uvijek su vam govorili da to, to i to ne smijete raditi. E, sad sve to smijete.

I ljudi počinju ubijati, silovati i mučiti.

14:55 Xenija: Ţeliš reći da je rat onaj trenutak u kojem nam je dopušteno shvatiti serijske ubojice?

14:55 alien: Da. To je bezumlje masovnih razmjera. I iz toga proizlazi da si bio u ratu jedino ako si bio unutar tog bezumlja. Kada i sam shvatiš da je ubijati i mučiti ljude dopušteno. A ja nisam siguran da zbog toga vrijedi putovati u Bosnu ili Cečeniju.

14:55 Xenija: A ako ostaneš izvan toga? Ako zauzmeš mjesto promatrača?

14:56 alien: Tada, po mom mišljenju, to nema smisla. To je kao da gledaš vijesti na televiziji.

Pokušaj barem ponekad nešto raditi. Pokušaj zatvoriti chat makar samo na jedan sat. Pokušaj se ne vratiti odmah za računalo za vrijeme ručka. Pokušaj izbjeći riječ ovisnost kad pomisliš na to.

Pokušaj shvatiti o čemu vi to stvarno pričate. Priznaj sama sebi da vi ne pričate ni o BDSM-u, ni o Igri, ni o prebacivanju kontrole, ni o sado-mazu, ni o podčinjavanju i dominiranju, ni o seksualnim igricama. Pokušaj izabrati riječi. Okrutnost? Strah?

Nasilje? Uţas? Bezumlje?

14:52 alien: Ustvari, postoji jedna vaţna razlika između nas i junaka te priče.

14:53 Xenija: Koja?

14:54 alien: Mi moţemo izabrati što ćemo postati i moţemo razmisliti o našem izboru, a junaci nemaju tu mogućnost. Mi imamo slobodu, a oni ne. Novinarka, ţena i snajperist ne mogu zamijeniti mjesta, čak i kad bi sve troje to ţeljeli. Oni za sebe ne vide mogućnost izbora. Ţena ne moţe a da ne počne skupljati hranu, a snajperist ni sam ne zna zašto puca. Svatko od njih stavljen je u određenu situaciju.

14:54 Xenija: No, oni su sami već nekako dospjeli u tu situaciju!

14:55 alien: Da. Zato se slaţem s tobom: to je zaista strašna priča. Priča o tome da dok se nalazimo izvan situacije imamo slobodu, ali je ne moţemo iskoristiti jer nam se bilo koji izbor čini jednako strašnim. A kad se nađemo unutar situacije, opet ne moţemo birati jer smo već izgubili slobodu.

14:55 Xenija: A moţe li se napraviti nešto kako onamo ne bismo ni dospjeli?

14:56 alien: Naravno. Ţena je, na primjer, mogla izabrati drugi put. No posebnost te

parabole jest u tome što mi, u pravilu, saznajemo za samu činjenicu o postojanju neke situacije tek kada smo već unutar nje. Ili još gore, čak i ne znamo da smo unutra, već jednostavno prestajemo primjećivati druge mogućnosti. I tada se saginjemo kako bismo skupili hranu, odnosno pritišćemo okidač.

14:57 Xenija: A reci mi, dragi brate, moţemo li se nas dvoje naći unutar situacije „dva ţiva čovjeka u jednoj sobi”? Ili, ako ne ţeliš u sobi, u podrumu ili negdje drugdje?

14:58 alien: Moţemo se naći u toj situaciji. U svakom slučaju, ne vidim tu nikakve fizičke prepreke. Ali čini mi se da još nije došlo vrijeme.

Probaj voljeti čovjeka bez mesa. Probaj što rjeđe pitati za susret. Priznaj sebi da je njegovo odbijanje samo manifestacija njegove moći. Probaj zamisliti kako izgleda: mršav ili debeo, sa širokim ramenima ili pogrbljen, sa smeđim očima, kao u Nikite?

Prozirnim, kao u Marine? Tamnim, kao u Olje? S profinjenim rukama, kao u Vlada, ili s grubim, kao u Saše? Probaj ga ne pitati za to.

Probaj pitati. Prihvati njegovo odbijanje i govori o tome.

Pokušaj reći samoj sebi da izgled nije vaţan. Pokušaj zamisliti kako ćete se jednom sresti. Zamisli kako ćeš ţivjeti kada se gipki, plastični oblik, bez specifičnih oznaka, pretvori u muškarca starijeg od trideset. Zamisli kako ćeš se truditi da ispod njegova mesa pronađeš tog aliena koji ti je svaki dan kad bi uključila računalo govorio „bog”.

Zamisli da je vaš susret neizbjeţan.

Traţi nove zapovijedi. Probaj kod kuće staviti laptop na tabure i tipkaj klečeći.

Upitaj ga trebaš li posuti pod razbijenim staklom. Odgovori „O. K.” ako on kaţe „još ne treba”. Probaj na putu za posao stajati u metrou na lijevoj nozi, a na putu kući - na desnoj. Probaj shvatiti zašto ti zapovijeda baš to.

Osjeti bol u napregnutim mišićima. Postani marioneta u njegovim rukama. Nek ti bude ţao što ne moţeš prisiliti cijelo tijelo da te odmah počne boljeti. Prihvati tu bol kao ljubav. Probaj osjetiti ljubav svakim mišićem, svakim kvadratnim centimetrom koţe, svakom modricom, svakom ranom. Probaj voljeti još snaţnije.

11:26 alien: Jesu li te tvoji ljubavnici katkad prisiljavali da plačeš od boli?

11:26 Xenija: Ne. Ja nikad ne plačem.

11:27 alien: A ja — vrlo lako.  11:27 Xenija: Ti si moj stariji brat i ti sve moţeš.

Probaj skriti grč od drugih ljudi u sobi. Probaj ne ići tako često u toalet.

Probaj se ne ukočiti nad šalicom gledajući slijepim očima kroz prazninu kafeterije.

Probaj pogledati sebe sa strane: zaustavljen pogled, kosa na očima, crni kolutovi besanice, nokti izgrizeni do samog korijena. Probaj ne uzdahnuti kada te Aleksej dodirne za rame. Odgovori mu: da, ja sam dobro.

Osjeti kako ti se diţu sve dlake na tijelu. Primijeti kako se oko tebe počinje kovitlati svijet. Obrati paţnju kako ti se izoštrio sluh. Zamisli da uopće nemaš koţu - toliko je osjetljivo tvoje tijelo.

Pokušaj se sjetiti je li tako bilo i prije. Sjeti se svih svojih ljubavnika. Sjeti se svojih

najsnaţnijih orgazama. Sjeti se najteţih depresija. Sjeti se trenutaka nezasitnog uzbuđenja. Sjeti se mučenja koja si doţivjela. Sjeti se svih instrumenata koje si upotrebljavala. Priznaj da su se riječi, koje su smjenjivale jedna drugu u bijelom pravokutniku, pokazale djelotvornijima od svega toga. Sjeti se riječi subspace17. Na kraju krajeva, znaj da ono znači samo „potprostor”, a uopće ne „prostor podčinjavanja”, kako si ti oduvijek mislila. Zahvali mu što ti je to rekao.

Zahvali mu što ti se javio preko chata prije mjesec dana. Zahvali mu za sve orgazme koje ti je darovao. Zahvali mu za to što ti je ţivot dobio smisao. Zahvali mu za bol. Zahvali mu za uţitak. Zahvali mu za sve što ti je ispričao i za sve što te je prisilio da mu ispričaš. Zahvali Neizvjesno Kome za to što ste se sreli.

Ne čudi se što riječ „sreli” više ne označava susrete u realnom svijetu.

Probaj ga izmamiti u realni svijet. Probaj obećati da nećeš dodirnuti svoju vaginu dok joj on sam ne odluči prići. Predloţi mu da ti probode bradavice i usne. Predloţi mu da te sveţe lancima tako da moţe upravljati tobom kao da si marioneta. Predloţi mu kao dar za vaš susret odrezanu bradavicu. Predloţi mu da izabere s koje bi dojke ţelio bradavicu. Probaj ga uvjeriti da si to zaista spremna učiniti.

Pokušaj ne razmišljati o tome da mu ta igra moţe dosaditi. Zadrţi ga. Biraj riječi.

Pričaj s njim. Ne daj mu da ode. Pitaj sama. Odgovaraj na pitanja koja ti on postavlja.

Razgovaraj s njim. Budi pametna cura.

15:16 alien: Jesi li kad bila u BDSM klubu?

15:16 Xenija: Ne, nikada. Smatram da je to vulgarno. Crna koţa, maske, rituali. L 15:17 alien: Aha. Poput sastanka crkvenog zbora ili susreta maturanata.

15:17 Xenija:  Perverznjaci.

15:18 alien: Zapravo, tu je najvaţnije što se ti ljudi trude pretvarati da je sve dobro, sve je oki-doki, safe, secure and consensuall2H. Nekim momcima se sviđaju cure, drugima dječaci, netko voli hodati u visokim potpeticama, a netko voli bičevati svog bliţnjeg. Sve je dobrovoljno, ni jedna ţivotinja nije stradala na snimanju, ni jedan čovjek nije bio poniţen.

15:18 Xenija:  Pa tako i jest, zar ne? Jednima se sviđa jedno, drugima drugo. Sve bi i trebalo biti sigurno i s obostranim pristankom.

15:19 alien: Ne. To jest, da. Nije vaţno. Znaš, kad ja razgovaram s tobom, ne samo o seksu nego o bilo čemu drugome — o politici, tvojoj prijateljici Olji, moskovskom manijaku, - u meni se probudi neki transcedentni osjećaj.

15:19 Xenija: Osjećaj tragičnosti onoga što se događa?

15:20 alien: Da. Tragičnosti. I kad ti govorim „klekni, podigni ruke, ne smiješ drkati”, mogu to napraviti, a ti mi moţeš to ispuniti jer nas taj osjećaj tragičnosti povezuje.

15:21 Xenija: Da. Pokušaj ga razumjeti. Pokušaj zamisliti njegov ţivot. Slušaj paţljivo. Zadubi se u svaku njegovu riječ. Potrudi se pripremiti za susret. Shvati što ga stvarno zanima.

15:21 Xenija: A bol? Zašto je bol tako vaţna?

15:22 alien: Zato što je bol — to je jezik kojim ta tragičnost govori. Jezik kojim govori ţivot. I za mene je najvaţnije od svega što znam da sudjelujem u cirkulaciji boli.

Sto mi sudjelujemo.

15:22 Xenija: Jednako tako, ne moţemo izbjeći bol.

15:23 alien: Da, ali kad radimo ono što radimo, mi to radimo dobrovoljno. Mi preuzimamo na sebe odgovornost za bol i u krajnjem ishodu nije vaţno tko nanosi bol kome. Bol se moţe nanositi i sebi. Vaţno je da u jednom trenutku samome sebi više ne moţeš govoriti: „patnja postoji u svijetu i to se mene ne tiče”. Ne. To je tvoja odgovornost. Patnja postoji, jer ti preuzimaš odgovornost za nju.

Isprobaj jako naoštrenu olovku. Isprobaj štipaljke za bradavice. Probaj stajati na jednoj nozi. Probaj istegnuti grudi do modrica. Pokušaj dovesti bol do same granice.

Učini je još jačom. Probaj osjetiti: to je tvoj izbor. Probaj osjetiti okus riječi odgovornost.

Riječi patnja. Riječi dobrovoljno i riječi bol. Izaberi druge riječi.

15:25 alien: Ti ljudi govore: „pogledajte kako se mi super zabavljamo”, a ja govorim „ja svaki dan gorim u paklu”. Mi nikad nećemo moći shvatiti jedno drugo. U paklu se ne moţe super zabavljati.

15:25 Xenija: Ja mislim da moţe.

15:26 alien: To je pak moj vlastiti pakao, što ti moţeš znati o njemu? ©© Tu zaista ne moţe doći gomila od pedeset ljudi u koţi i maskama.

15:26 Xenija:  Zamisli njegov ţivot. Zamisli kako prije tebe ni s kim nije o tome pričao. Zamisli da su vrata u njegov osobni raj čvrsto zatvorena. Zamisli njegov pakao kao ormar ili spremište iz kojeg on nikako ne moţe izaći van. Sjeti se metafore: biti u ormaru.

Kaţi sebi: svatko od nas ţivi u paklu, no dok se drţimo — mi smo super. Zapamti, ako se ne drţite - odmah će doći do posjekotina, pokušaja samoubojstva, napada samosaţaljenja i prijezira prema drugima. Ponovi: mi smo super, mi se drţimo. Zamisli kako je njegov osobni pakao čvrsto zamotan u luđačku košulju tvoga tijela. Osjeti ga kako tuče unutar tvoga grudnog koša, osluhni kako kuca u tvojim sljepoočnicama. Ponovi: moramo se drţati. Reci sebi: ne smijem dopustiti svemu tome da izađe van, da probije koš naših grudi. Reci

sebi: za sada uspijevam.

Razmisli o njemu. Zamisli njegov ţivot. Reci mu hvala.

Budi sretna.

15:35 Xenija: jesi li tu?

15:36 alien: da 15:36 Xenija: ţelim nešto reći o tvom paklu.

15:36 alien: a?

15:37 Xenija: ţelim doći k tebi, u tvoj pakao, hoćeš li mi otvoriti vrata?

15:37 alien: dobro, otvorit ću 15:37 Xenija: i tada ćemo imati jedan pakao za nas dvoje, zar ne?

Probaj voljeti čovjeka bez mesa. Probaj to objasniti. Probaj oda- brati prave riječi.

Glavni muškarac u mom ţivotu. Ignoriraj Marinin smajlić. Ponovi još jednom. Moj glavni muškarac — kao Gleb za tebe. Priznaj da je on toliko vaţan da ne bi marila ni ako je on

ţena lezbijka. Ĉak i ako nije lezbijka - nije vaţno.

Zapamti dobro. Zapamti bol. Zapamti uzbuđenje. Zapamti grč. Zapamti. Znaj: jednom će se sve to završiti. Pogledaj ekran. Pročitaj crna slovca u bijelom pravokutniku. Ako ţeliš - masturbiraj. Nije vaţno. Najvaţnije je da zapamtiš.

Probaj odabrati riječi. Nikome ništa ne govori, samo - pronađi riječi. Riječi će ostati kad se sve ovo završi. Reci ih sebi i potrudi se da ih zapamtiš. Što si rekla? Ljubav mog ţivota. Kao u ljubavnom romanu, ha?

Baš tako, kao u ljubavnom romanu.

41 U posljednje vrijeme Olji se čini kao da sve okolo otpada, kao da vani nije zima nego jesen, a ni ona sama, gubeći list za listom, više nije tako mlado drvo. Prije dva tjedna, navečer, kada su Griša i Kostja pruţili jedan drugom ruku, ona je stajala u kupaonici, njezin odraz se vidio u staklenim zidovima, i promatrala je krvav ugrušak na svom dlanu. Zbog nekog je razloga pomislila kako on ima dva repića, jer uzela je točno dvije tablete, iako, kakve veze imaju tablete i repići kod embrija?

Naravno, ako je baš taj grumen bio embrio.

Okrenula je ruku i nerođena beba u obliku smećkaste mrlje pala je u roskastu vodu. Zbog nekog razloga u tom se trenutku osjetila jako snaţnom. Prvi put posljednjih godina nije se osjećala izdajicom. Cijeli ţivot sam postupala pravilno, prošaputala je ona, uvijek sam bila u pravu. Nemam se za što kriviti.

Znala je da više neće zvati Olega, stavit će njegov broj na crnu listu u svom telefonu. U potocima krvi stara se ljubav izlijevala iz nje, ostavljajući zvoneću i radosnu prazninu u zamjenu za sebe.

Ta praznina - hladna je praznina između grana jesenjeg drveća koje su izgubile sve svoje lišće, jedna za drugim. Griša i Kostja su otišli u Tajland kako bi zajedničkim odmorom učvrstili svoje obnovljeno prijateljstvo, Vlad je još uvijek u Goi, mama nije zvala od kada je do Pitera došla informacija o Ksenijinoj stranici. A sama Ksenija se toliko zakopala u svojoj virtualnoj romansi da se nisu vidjele već desetak dana. I zato će poslije posla pokupiti Ksenijicu u uredu, a zatim će zajedno otići nekamo na večeru. Poslije večere mogu otići u kino, a mogu i ostati do kasno u noć u restoranu.

Cijeli dan, u stankama između pregovora, Olja pokušava dobiti Kseniju na mobitel, no nitko se ne javlja. Na kraju zamoli tajnicu da nađe telefon Večeri.ru i da je spoji sa

Ksenijom Ionovom.

- Halo - odgovara Ksenijica takvim glasom da u isti tren s Olji- nih grana otpada još nekoliko listova, beţivotnih i osušenih, poput Ksenijičina glasa.

- Sto je s tvojim mobitelom? - upita Olja, a Ksenijica poput jeke odgovara: -A što mi je s mobitelom? Vjerojatno sam zaboravila platiti račun.

Naravno, mogla je reći sebi, to je jednostavno veljača. Da je od svih mjeseci beskonačne moskovske zime veljača najteţi mjesec. Jednom davno, dok je lišće još bilo zeleno, dok se još moglo piti kavu na terasi, Ksenijica i Olja su se sloţile: da, all the instruments agreem, nema goreg mjeseca u ruskom kalendaru od veljače. Već od djetinj-

stva učimo da postoje tri mjeseca zime, posljednji je veljača i poslije nje počinje proljeće. No, svake godine sredinom veljače odjednom shvatiš da je kraj zime još jako daleko i osjećaš se kao to drvo s kojeg je odletjelo sve lišće, a pupoljci još ne planiraju procvjetati. Toga mjeseca nemaš volje za ţivotom i moţda je Ksenijica u pravu što je izmislila sebi virtualnu romansu, pobjegavši tako od hladnih moskovskih ulica na kojima se snijeg odavno pretvorio u smrznutu prljavštinu, a otpalo jesensko lišće odavno je istrunilo, čak ih više ne prepoznaje ni samo drveće, dok spušta glavu prema posijedjeloj zemlji.

Usprkos svemu, Olja tjera od sebe tuţne misli. Treba se kretati, treba se drţati.

Poput poduzetne ţabe iz stare parabole, treba napraviti vrhnje od sumnjivog mlijeka moskovske bljuzgavice i hladnoće u veljači. Treba se kretati, baviti se sobom, podsjećati svoje tijelo da postoji. Zato u srcu veljače u moskovskim klubovima ima mnogo melankoličnih djevojaka s tuţnim izrazom lica, dok stoje nalakćene na barski šak. Zapravo, to nisu djevojke, već drveća jesenske šume. One su izgubile svoje lišće i čekaju da opet dođe proljeće, ili čekaju da divni seljani ukrase zastavama i vijencima njihove polomljene grane. I zato molećivo plešu zastave plahti u samačkim muškim stanovima, zato tako mame jednokratni bračni vijenci zbijenih jastuka, na jednu jedinu noć zasjenjuju glave bračnog para. U to godišnje doba muškarci ne vode ljubav s takvim djevojkama, šapćući im na uho besmislene njeţne riječi i ritmično njišući slomljene brodove kreveta. Oni samo podsjećaju slomljeno zimsko drveće da će preţivjeti do proljeća, ako ih, naravno, ne posiječe sjekira drvosječe, ujedajući mraz, bolest drveća. Uostalom, bolje je uopće ne razmišljati o bolesti, posebno u veljači, kada je i bez toga teško podsjećati tijelo da ono postoji.

I zato — hvala Bogu da, osim sumnjivih seksualnih akrobacija prema kojima su ravnodušne i Ksenijica i Olja, postoje i druge vrste fizičke aktivnosti, zato pođimo u Fitness Planet gdje se moţe nabaviti jednodnevna iskaznica, a ja imam člansku iskaznicu, i pozabavit ćemo se treningom - naravno, samo ako to budemo htjele! zatim ćemo malo plivati, a poslije moţemo u saunu i izaći ćemo odmorne, osvjeţene, gotovo sretne, podsjećajući sebe da je veljača stvarno posljednji mjesec zime i da poslije nje dolazi proljeće. I što ćemo, idemo li?

U slušalici odzvanja Ksenijičino slabo protivljenje - kupaći kostim, trenirka, što još trebam ponijeti? - ne, ne, danas je Olja odlučna, ne, ne i ne, otići ćemo po tvoj kostim i trenirku, a ako kaţeš da nemaš dobar kupaći kostim, sama si kriva, kupit ćemo ti novi

koji će biti u modi sljedeće ljeto. A ako se usudiš kazati da nemaš novca, morat ću ti ga pokloniti. No, dobro, idemo k tebi po stari kostim.

Dobivaju ključiće od susjednih ormarića, skidaju se i slušaju razgovore drugih djevojaka. Što je bolje - pilates ili joga? Trebaj u li ţene ići na aikido ili je to samo trošenje vremena? Je li istina da ako treniraš bez vlastitog trenera za deset dolara na sat uzaludno trošiš vrijeme i bacaš novac? Kakva divota, pomisli Ksenijica, kako su drage ove djevojke. Nitko ne govori o manijacima ubojicama. Nitko se ne uzrujava oko pomisli da će ih objesiti za noge na kuku, zabijenu na strop. Osjećaš se kao normalna osoba. Gotovo zdrava.

Ksenijica i Olja trče na susjednim trkaćim stazama. Ksenijica trči bez napora, kontrolira disanje, ponekad samo pomiče kosu s lica, iako tu nema što posebno gledati.

Olja se već za tri minute počela znojiti, njezini pazusi neugodno mirišu, u glavi joj odzvanja misao da mora smršavjeti, ne dva kilograma već pet, ali općenito, moţda je još prerano za takve fizičke napore poslije nedavnog događaja.

Ksenijica istrčava s trkaće staze, crvena u licu i zadovoljna. Sranje, govori ona, šteta što je ovo toliko skupo, išla bih ovdje svaki dan! Hajdemo na bazen, govori Olja, no Ksenijica se više ne moţe zaustaviti i ţeli dizati utege eno ondje, a zatim provjeriti svoju rastezljivost, a poslije... poslije još ovo, eno ono, i ono, a zatim, dobro, moţemo na bazen. I tako Olja stoji i promatra Ksenijicu, koja - gore-dolje, gore-dolje - diţe utege, poput Sarah Connor u starom filmu, a raščupana kosa lijepi joj se za čelo, ali zato, pogledajte je, u njezinim očima pojavljuje se poznata iskra. A Olja je i dalje promatra i pomisli kako Ksenijica nije toliko mršava, prije je, čini se, istegnuta, eto tako je, razmišlja Olja, pomalo se ponoseći Kseniji- com. A sama se osjeća poput ne više tako mlade majke koja sa strane nadgleda svoje dijete na dječjem igralištu, ne ţeleći riskirati da ga ostavi bez nadzora, i sama se penje i spušta s padine, ne mareći za bundu, onako kako smo mi to radile, Enice, za Novu godinu, zar ne? Bilo je super, zar ne?

- Da - odgovara Ksenijica, hvatajući zrak - idemo sad na bazen, samo pogledaj koliko je ondje ljudi, čini se da je počeo aquaaerobic, ma vidi sranja.

I eto za sat vremena izlaze dvije mlade zanimljive djevojke, uspješne profesionalke, lokalne zvijezde ruskog interneta, gotovo zaboravljajući na otpalo lišće i na crne grane veljače, sjedaju u auto i dogovaraju se kamo otići na večeru, jer sada njihova tijela, probuđena treningom, ţude za hranom, Oljino tijelo koje se sprema na dijetu, čak i više od Ksenijičina koje zato predosjeća da će je sutra boljeti svi mišići. Odabiru Jakitoriju u blizini Ksenijine kuće, a za večerom Olja priča kako traţi nove suradnike, ali svi su momci takav ološ, dok su sve cure odlične, sabrane, prave poslovne ţene, iako ne tako dobre kao Ksenijica, ali ipak se ne mogu usporediti s momcima. Evo, reci mi, jesu li svi momci iz tvoje generacije tako beskorisni? Pa, čuj, u našem IT-biznisu mnogo je djevojaka starijih od dvadeset, a momaka uopće nema. Vjerojatno svi pametni momci sada dobivaju MBA ili uče za pravnike.

I tako protječe njihova večera u Jakitoriji, a poslije idu do Kseni- jice, budući da je ona sasvim blizu, a Olja ne ţeli putovati kroz cijeli grad po takvoj poledici, sad je ona tako slaba i poslije bazena i poslije večere da se čak boji voziti, a bilo bi glupo poginuti

u veljači, kad je ostalo tako malo do kraja zime.

Kod Ksenije, Olja kao kod svoje kuće stavlja čaj, a Ksenijica odmah uključuje laptop i čita e-maiiove. Kada se Olja vratila iz kuhinje, Ksenijica je stajala, gledala ekran, skamenjena, zastrašujuće nepokretna, a Olja joj odmah prilazi i stavlja svoj obraz na njezin, također pogleda ekran, dok se u Ksenijinim očima raspada odsjaj autodafe130 u kojem su na ţivo izgorjela sva smrznuta drveća veljače.

42 Ksenija, Ksenija, Ksenija Ne znam kako da započnem ovo pismo.

Moţda na najbanalniji način? Ksenija, volim te.

Prvi put sam čuo za tebe od jednog slučajnog sugovornika. Prijatelj, koji se vratio iz Amerike kao mazohist s MBA diplomom, poveo me na moskovsku BDSM zabavu, da mu pravim društvo. Bilo je tu dosta ljudi, izgubio sam ga iz vida i sjeo za stol do jednog momka koji je izgledao izgubljenije čak i od mene. Očito je i on tu bio prvi put.

Počeli smo pričati i on mi je govorio o tebi. Zvao se Saša i dugo je pričao o tome kako ste se susreli, kako ste se rastali, kako ste vodili ljubav, kako ne odgovaraš na njegove pozive, kako on cijelo vrijeme čita tvoje online novine, jer u svakom članku prepoznaje tvoju intonaciju. Da si sada izradila stranicu o moskovskom manijaku, a on je jučer čuo tvoj glas na radiju u autu i bio je prisiljen stati, jer je zamalo počeo plakati. I eto, tako je on sve to pričao i bilo je očito da je još zaljubljen u tebe, a ja sam iznenada spoznao da sam cijeli ţivot sanjao baš tebe.

Kad sam bio bolestan, ti si, nevidljiva, sjedila pokraj mene, brišući znoj s mog čela; i kad se crna kukuljica počela obavijati oko mene, poput oblaka, poput zagušljive spirale, poput kose meduze, drţala si me za ruku i plakala zajedno sa mnom. Kad mi se srce oblijevalo krvlju, ti si rezala svoje tijelo, kako bi se naša krv pomiješala.

Bilo je lako naći tvoj chat. Tako smo se i upoznali.

Ksenija, Ksenija, Ksenija.

To sam ja - alien. Ja pričam s tobom, Ksenija, iz svoje kuće, iz rastvorena grudnog koša, de profundisVi iz ponora, iz vlastitog dţepnog pakla, pretijesnog za jednu osobu. Ja te zovem, ja pričam s tobom. Hoćeš li da ti ispričam istinu?

Mjesec i pol dana ti slijediš moj trag — i evo sad, bog. Znam da mi nećeš povjerovati, kao da je malo idiota koji su spremni glumiti ubojice kako bi ispali face pred djevojkom? No, ja znam da tijela nekoliko djevojaka još nisu nađena — hoćeš li da ti kaţem gdje se nalaze? Neka to bude eksluzivna informacija za tvoju stranicu. Naravno, ako ih već nisu iskljucale ptice i zvijeri.

Danas si me pitala mogu li te pustiti u svoj vlastiti pakao. Dobro došla.

Obećala si da će to biti jedan pakao za dvoje, sjećaš li se?

Znaš, mogao sam se samo naći s tobom, ništa ti ne govoreći o svom tajnom ţivotu.

Mogao sam te učiniti svojom ljubavnicom, ili obrnuto, odvesti te u svoju vikendicu, u betonski podrum, gdje bi ti se stvari kojima si me htjela zgroziti činile poput dječjih igrački.

Počinjem se uzbuđivati čim pomislim na mučenja koja su te čekala. Ali, previše te volim da te odvedem onamo - jer ni jedna ţena nije još ţiva izašla iz mog podruma.

Uzalud sam ih ubio. Pokušao sam objasniti ono što one uopće nisu mogle shvatiti, a

ti to oduvijek znaš. Od priručnog materijala, tuđeg mesa, metalnih instrumenata, lanaca i konopa ja sam pokušao napraviti sebi astralnu sestru, sestru bliznaku, koja bi shvatila moju bol. Sad mogu prestati pokušavati, jer našao sam tebe.

Mogao bih šutjeti o tome, ali znam: baš tebe sam traţio sve ove godine. Astralna sestro. Više od sestre. I ne bi bilo bratski da te zavaravam. Ne mislim da ovdje trebam staviti smajlić.

Ne znam što ćeš sada napraviti, ali molim te: ne ostavljaj me samog. Mi smo bili stvoreni jedno za drugo, sve što sam ja napravio i sve što si ti napravila - to je poput lica i naličja jedne kovanice, yinga i yanga. Oboje smo pisci, samo ti pišeš bajtima po ekranu, a ja krvlju po ljudskom tijelu. Oboje koristimo nekonvencionalne tehnike.

Tako si mi bliska da ponekad pomislim da sam poludio i da nikad i nisi postojala.

Da sam sam izradio tu stranicu i dopisujem se sa samim sobom, s tobom, mojom animom132, astralnom sestrom bliznakom, mojim tajnim „ja”.

Dugo sam te pokušavao napraviti od svih tih ţena. I ponekad pomislim da uopće ne postojiš, da sam te naposljetku ipak ja sam stvorio - od suza destiliranih s pomoću zjenice oka, od očaja, od gorčine, od iste materije od koje su sastavljeni moji erotski snovi.

Katkad pomislim da ćeš me zauvijek napustiti.

Na stranici si me pozivala da se obratim psihijatru. Zatim si govorila na chatu da bi to bio pravi američki happy end\ stranica „Moskovski manijak” pomaţe moskovskom manijaku da nađe put k izlječenju. No, ja neću otići psihijatru, i ne samo zato što ne ţelim da me zatvore u ludaru, već jer jednostavno ne mogu zamisliti kako bi s njim razgovarao. Kako će on biti u stanju raditi sa mnom, ako pritom osjeća uţas i gađenje?

A ako ih ne osjeti, znači nisam još dovoljno toga napravio.

No, nas međusobno veţu naši uţasi i gađenje. Vjerujem da me nećeš odgurnuti.

Vjerujem da skupa moţemo biti sretni. Poput Hannibala Lectora i Clarice Starling, poput Mickeyja i Mallory, poput Camerona i Janice Hooper.

Samo tako moţe i izgledati pravi sretan završetak. Ţeliš li da ti obećam da ću se potruditi da te ne ubijem? A ti se potrudi da ne umreš sa mnom, O.K.?

Sjećaš li se, jednom sam te upitao kako bi htjela umrijeti. A ti si odgovorila: „Otvori moj grudni koš i uzmi moje srce.” A ja, budući da sam napisao ovo pismo, osjećam da se sad moj grudni koš rastvorio i to moje srce kuca na tvojim usnama.

Volim te. alien

43 Ustati, odlučno zatvoriti laptop, skoknuti do torbe, prekopati po papirićima, promrmljati: tu negdje mora biti vizitka, ne gledati Olju, uopće ne slušati što govori, reći:

evo je, napokon! u tri skoka doći do telefona, uzeti slušalicu, izabrati broj, slušati kako

zvoni.

Ne gledaj me tako, Olja, ne gledaj. Zar ne vidiš da sam ja odrasla, odgovorna ţena, ispunit ću svoju građansku duţnost, pomoći ću policiji, spasit ću ţivote djevojaka koje još nije ubio. Ne gledaj me, ne reci ni riječ, svejedno ništa neću čuti.

Nikoga nema ondje, naravno da nikoga nema. To je sluţbeni telefon, noć je, u uredima nema nikoga, detektivi su otišli svojim kućama, uspavljuju djecu, pjevaju im uspavanke, čitaju im bajke da mogu zaspati. Djeca tonu u san, frkću, igračke u dječjoj sobi spavaju, a na policama u radnim sobama spavaju folderi, spavaju fotografije leševa, spavaju analize stručnjaka, spavaju iskazi svjedoka. Detektivi grle svoje ţene i ljubavnice, idu u krevet, spremaju se voditi ljubav. Ostavljaju svoj posao na pragu svoga doma: gledajući naga tijela prijateljica, oni ne razmišljaju o raskomadanim tijelima razbacanim po šumama u blizini Moskve. Fotografije spavaju u fasciklima, u mojem laptopu spava ubojičin e-mail. U radnom računalu spava stotine kilobajta našeg dopisivanja. Ujutro ću ih iskopirati na CD i još jednom nazvati policiju, ali ovaj put u radno vrijeme. Dospio nam je u ruke, reći ću ja, neprocjenjiv materijal, razgovori s ubojicom. Vaši stručnjaci će sigurno u njima naći nekakve tragove.

Spustiti na kraju slušalicu, okrenuti se prema Olji, nemarno slegnuti ramenima, reći: nema nikoga. Primijetiti njezin začuđen pogled, objasniti: U policiji, gdje drugdje, poći u kuhinju, usput kao slučajno provjeriti zasun na vratima, jednostavno tako, kao radiš to automatski, moţda imaš naviku da svaki put kad prođeš pokraj vrata provjeravaš jesu li zaključana. Da, zaključana su. Naliti čaj, upitati: hoćeš li ti?

Ne gledaj me tako, Olja, ne gledaj. Sjećaš se, planirale smo popiti čaj. Zar si odustala? Nešto se dogodilo? Ne gledaj me tako, molim te.

Objasniti joj kako moţemo uhvatiti ubojicu. Ne zvati ga alie- nom, već ubojicom.

Naći u notesu Sašin broj telefona, reći: on ga je sigurno zapamtio, naposljetku poslušati nekoliko Oljinih riječi, odgovoriti: pa da, uvijek je bio infantilno neodgovorno blebetalo. Zato smo se i razišli. Sjetiti se riječi „odgovornost” i u isti tren zaboraviti tko ju je spomenuo

zadnji put.

Piti čaj, pokušati poslušati Olju, odgovarati nemarno, poslovno. Odbiti zatvoriti stranicu, opravdati se ugovorima s reklamama, velikom posjećenosti, svojom poslovnom reputacijom, pretvarati se kao da se ništa nije dogodilo. Objasniti: i sve u svemu, smatrajte to udicom na koju smo ga uhvatili. Policija bi nam trebala biti zahvalna.

Ne razmišljati o razgovoru s detektivom. Ne razmišljati o tome kako će on čitati naše dopisivanje. Ili ne - razmišljati, pripremiti se, biti hladnokrvna, nimalo se ne smesti, kao svi mi imamo svoje ukuse, o čemu je zapravo onda riječ? Pretvarati se kao da si od početka nešto naslućivala, predstaviti sve to kao veliku novinarsku istragu.

Pretvarati se da si dijelove htjela objaviti na stranici. Još nešto napraviti, napraviti baš sad, telefonirati Paši, kazati: našli smo ga. Ne, ne, oprosti, to je ipak suvišno. Nikome ne telefonirati, naliti još čaja, naposljetku sjesti u miru.

Ne gledaj me tako, Olja, ne gledaj. Bolje ne govori ništa, ne izgovaraj to ime. Ako kaţeš ljubavno pismo, ako kaţeš on je zaljubljen u tebe, ako samo čujem riječ ljubav —

udarit ću te, vjeruj mi. Ne gledaj me, ne tješi me. Nemaš me zašto tješiti, pa ništa se nije dogodilo.

Reći: vjerojatno moraš ićP. Iznenaditi se što ţeli ostati. Ah, da, poledica, oprosti, zaboravila sam, da, naravno, ostani. Reći: hvala za predivnu večer, uzeti iz ormara čisto rublje, rasklopiti kauč, prepustiti joj kupaonicu, oprati dvije šalice. Kad ostaneš sama u kuhinji, otkrit ćeš da cijela drhtiš. Naravno — hladnoća, zima, veljača.

Reći: laku noć. Još jednom: hvala za predivnu večer. Otići u kupaonicu, zaključati vrata.

Uskoro će Olja zaspati, uskoro će zaspati detektivi i njihove prijateljice, tvrdim snom spavaju njihova djeca, spavaju igračke u dječjoj sobi, spavaju tragovi, spavaju iskazi, spavaju fotografije, spavaju e-mailovi u mom laptopu. Negdje u Moskvi u veljači ne spava jedan čovjek. On gleda monitor, čeka moj odgovor.

Vratiti se u sobu, uključiti računalo, ispričati se Olji, staviti ga na ignore, još jednom se ispričati i vratiti se u kupaonicu, svući se, sjesti na rub kade, zatvoriti oči.

Olja ne spava, osluškuje tišinu u stanu, razmišlja: ipak se Ksenijica dobro drţi, ja to ne bih bila u stanju. Pokušava ne razmišljati o tome što bi ona napravila da je na njezinu

mjestu. Razmišlja: kako je dobro što sam pošla s njom. Zamišlja kako Ksenijica sad sjedi u kupaonici. Nepokretno, poput osušenog drveta, poput nakostriješene ptice, poput kamenog kipa meksičkog boţanstva.

Ksenijica spušta ruku, počinje micati prstima, pokušava u svoju maštu dozvati jednu od svojih uobičajenih fantazija. Umjesto uzbuđenja - muka, ide prema gore, gore, poput grumena zastaje u grlu. Muka, muka, sram i krivnja. Drugi ljudi umiru od mučenja, a ti od njih samo svršavaš. Svaki orgazam koji je doţivjela u zadnji mjesec dana

ostavlja crvenilo na njezinim obrazima. Kao da je došla u mrtvačnicu u kojoj su leţali leševi ubijenih djevojaka ispruţeni na stolovima. Došla je u mrtvačnicu i dugo masturbirala pokraj svake djevojke, briţljivo promatrajući tragove opekotina, dubokih posjekotina, krvavih modrica. Gadljivo, gadljivo. Ksenijica prestaje pomicati ruke, prinosi licu suhe prste, slijeţe ramenima, traţi pogledom nešto što bi joj moglo nanijeti bol. Na staklenoj polici stoji samo ukosnica, Ksenijica je isprobava na bradavici, mršti se, stavlja je na stranu. Boli. Jednostavno boli. Sve kao u normalnih ljudi. Bol i uţitak više se ne pretvaraju jedno u drugo. Grumen u grlu, poput čavla zabijena u vrat. Muka, poput noţa zabijena u pleksus. Nepokretno sjedi na rubu kade, malena, raščupana, obgrlivši sebe rukama, nakostriješena ptica, razbijena igračka koja ne spava.

44

Aleksej se spušta na koljena i ljubi joj prste na kojima gotovo nije ostalo noktiju. Boţe moj, pomisli on, napipavajući kopču suknje, što se događa s njom? Ne treba je pitati, ona odgovara na sva pitanja, no kao da ih ne čuje, kao da je već naučila sve odgovore napamet.

Ništa mi nije, sve je u redu, potpuno. I dodaje: hvala, zahvalna sam ti, oprosti, molim, ma što ti je.

Moţda ću sad, pomisli Aleksej, barem u krevetu uspjeti doći do nje. Neka vrišti, nek se svađa, plače, neka kaţe barem nešto! Tako sam se obradovao, pomisli on, kada me preko chata upitala što radim navečer, odgovorio sam: „ništa”, iako me Oksana molila da se vratim kući ranije, ma svejedno, nešto ću joj već slagati. A ona je napisala: „hoćeš li doći k meni?” i ja sam odgovorio: „da!!”. I evo sada stojim tu pred njom na koljenima, njezina suknja leţi na podu, a ja paţljivo skidam njezine gaćice s mršavih bedara i prilazim usnama njezinim grudima.

Zar ćemo još dugo ovako? pomisli Ksenija, iako on se jako trudi, pa ga pusti. Da mu kaţem da ja tako ne volim, da mi se tako ne sviđa, kada me dira jezikom? Ipak, prije mislim da više ništa ne volim. Teško je voditi ljubav kad ti se čini da ti je čavao zabijen u vrat, a u pleksusu zaglavljen noţ. Moraš se nekako opustiti, govori Marinica, pojebi se ili tako nešto. Pojebi se! Lako je to reći. Ksenija stoji raširenih nogu, stavlja ruke na potiljak muškarca na koljenima i osluškuje sebe. Da, čini se, od seksa neće biti više koristi od masturbacije, unutra se nešto slomilo, uobičajene fantazije ne rade, kao da je netko isključio uređaj koji tjera tijelo da se odazove na diranje ruku, diranje jezika, oblika koji prolaze kroz glavu. O tome što se događa u glavi, bolje je da ne razmišlja. Ĉavao u grlu, noţ u trbuhu. I evo, ona stoji nasred sobe, poput glupače, raširivši noge kako bi Aleksej mogao tu mirno prolaziti jezikom, mazi ga po spuštenoj glavi - i ne osjeća apsolutno ništa.

Boţe moj, čudi se Aleksej, uvijek se mogla lako uzbuditi, što se s njom događa? Pokušava prstima, opet jezikom, prolazi po cijelom tijelu, no Ksenija leţi na leđima, gotovo nepokretna, malena, njeţna, kao da je slomljena. Kad sam se posljednji put osjećao ovako bespomoćan? pomisli Aleksej. Vjerojatno se to zove ljubav, govori on sebi, kad se ne moţeš seksati sa ţenom koju voliš. Posebno kad ona ne voli tebe. Ne misli o tome da je to Ksenija, to je samo ţena, samo tijelo, mršavo, s ispupčenim rebrima, s dlakama niţe trbuha, s dvjema stršećim grudima.

Standardne stvari: poljupci, dodiri, maţenje. Pokušaj u njemu probuditi uţitak, ne razmišljaj o ljubavi. To je samo seks - i Aleksej iznova prolazi prstima po hladnoj koţi, prolazi usnama od prstiju nogu do Ksenijinih usana, mekih, bezvoljnih, koje mehanički odgovaraju na poljupce.

Zar ćemo još dugo ovako? pomisli Ksenija, iako on se tako trudi, pa ga pusti. Ipak, ako čeka da ja svršim, pred nama je zanimljiva noć. Zašto sam ga zvala, molim vas, recite mi? Ne smije se tako ponašati prema drugim ljudima, ipak je to ţivo biće a ne vibrator, zašto sam ga tako...

Neće mi sad biti lako s ljubavnicima, pomisli Ksenija, ma baš me briga, ţivjet ću sama. Malo ćemo se poigrati i to je to. Kao jako vaţna stvar - seks! Da mu kaţem da me počne zapravo jebati, pomisli Ksenija, jer sutra moram na posao, a već sam umorna. Pokušava što prirodnije

uzdisati i na izdahu izgovara: Uzmi me!

Boţe moj, pomisli Aleksej, krećući se u Kseniji, koliko sam dugo čekao na ovu večer? Pitam se što ću reći Oksani, ustvari, briga me, slagat ću joj nešto. Miče se čas ravnomjerno čas mijenjajući ritam, ljubi njezino lice, prolazeći prstima po tijelu. Sto se s njom događa? Pokušava se prisjetiti kako su vodili ljubav prije mjesec dana - i čini mu se da danas pokraj njega leţi sasvim druga ţena.

Zar ćemo još dugo ovako? pomisli Ksenija, iako on se tako trudi, pa ga pusti. Jadničak, no sam se u to uvalio. Zato za sada znam: ovakve razonode sad nisu za mene. Moţda jednom kasnije... Ona leţi na leđima, zatvorenih očiju, prisjeća se posjeta policiji. Nisu povjerovali, zaključili su da ih vučem za nos. Naravno, uzeli su CD, no u njihovim očima vidjela sam da me smatraju mušičavom idiotki- njom, ţenom koja histerizira u vezi sa seksom. Također, sranje, baš su našli erotičnu fantaziju - posjet policijskom odjelu. Ipak, ni druge fantazije ništa bolje nisu pomagale - tih dana sama je to saznala, bolje da ih ni ne isprobava: muka, grumen u grlu, čavao u vratu, noţ u trbuhu. Ona otvori oči: Aleksej se koncentrirano ljuljao. Jadničak, pomisli Ksenija, moţda bih mu trebala malo pomoći, sutra moram na posao, a već sam umorna - i počinje se bedrima kretati u susret njemu, postupno povećavajući amplitudu, omotavajući se oko njega, stenjući, zabivši mu izgrizene do koţe nokte u ramena, zabacivši glavu prema natrag - i ne osjeća apsolutno ništa.

Boţe moj, pomisli Aleksej, već sam počeo očajavati. Vjerojatno sam stvarno dobar ljubavnik.

Zbog ovakvih trenutaka i treba ţivjeti, razmišlja on, ţivjeti kako bih poklanjao uţitak, ulazeći jezikom duboko u usta, njišući se u susret drugomu, birajući najbolji ritam, osluškujući vibracije tuđeg tijela. Evo, sad ću prepoznati onu moju Kseniju, pomisli on, ah, Boţe moj, prepoznat ću je. Malo se podigne na rukama, gleda kako konvulzivno drhti njezino maleno krhko tijelo, naginje se i ponovno je poljubi u usta. Volim te, prošapće on, volim te. No, ipak - što se to događalo s njom?

Zar ćemo dugo, pomisli Ksenija, zar ćemo dugo, dugo ovako? Nju već trese, tijelo se počelo kretati samo od sebe, bez ikakvog truda, drhti, kao od strujnog udara. Na trenutak Ksenija kao da počinje lebdjeti iznad kreveta, ugleda široka muška leđa kako se nadvisuju nad njom, svoje zatvorene oči, konvulzivne kretnje vlastitog tijela, usne koje su pobijelile, zabačenu glavu. Ne osjeća ni radost, ni uţitak, ni bol, samo nešto kako tuče unutra i ide prema grudnom košu, traţeći izlaz, prisiljava je da se savija, trza, drhti. Što se događa sa mnom? pomisli Ksenija, zašto mi je tako dosadno? Ne, ne moţeš voditi ljubav s čovjekom koji te voli ako ti njega uopće ne voliš. Vrijeme je moţda da zastenje i da završi sve ovo, sutra na posao, umorna sam, oh, sranje, ispušta dugi uzdah i trgne se posljednji put, obamire. I ne osjeća apsolutno ništa.

Boţe moj, pomisli Aleksej, i to je sve. Skida prezervativ sa spuštenog uda, sveţe ga u čvor, ide prema smeću, zatim u kupaonicu - umorno se pere pod tušem. Odlično smo se pojebali, govori on sebi i razmišlja što će reći Oksani kad se vrati kući. Nekako sam se predugo zadrţao danas, pomisli on, ali zato smo se dobro pukli. Ipak sam ja dobar ljubavnik. On stoji i tuš polagano ispire prijašnju ljubav i prijašnje tlapnje. Odlično smo se pukli, ponavlja još jednom Aleksej, gotovo će i sam povjerovati u to.

Sto on radi ondje tako dugo, pomisli Ksenija, ma pusti ga. Ipak, što se to događa sa mnom?

Ĉavao u grlu, noţ u trbuhu. Moţda je Olja u pravu i moţda bih zaista trebala otputovati nekamo na odmor, recimo, na more, povesti sa sobom Alekseja, odsjesti u nekom jeftinom hotelu, danju leţati na plaţi, a svaku se večer jebati evo ovako... ne, ne moţeš voditi ljubav s čovjekom koji te voli ako ti ne voliš njega. Posebno ako voliš drugog, čiju si adresu sama istrgnula iz svog adresara, a njegov chat stavila na ignore, da više nikada ništa o njemu ne bi čula.

45 Ljudi koji su smislili reklamu na kojoj se prikazuju cvjetovi od tankih komadića mesa, nemaju nimalo mašte i neugodno mi je svaki put kad mi taj plakat u metrou zapne za oko.

Imajte na umu da sam potpuno ravnodušan prema bilo kojim plakatima s polunagim djevojkama, bez obzira na to koliko su oni provokativni. Evo, ondje na zidu stoji djevojka u crvenom, pokriva grudi rukama u koţnatim rukavicama, reklamirajući časopis Moulin Rouge.

Pa sad, mogu zamisliti da su joj odrezane bradavice i da su joj ruke crvene od krvi, ali kad pogledam tu njezinu zadovoljnu njuškicu, teško da mogu u to povjerovati. Općenito, reklama u meni ne budi nikakve emocije, moţda zato što nudi ono što već postoji na trţištu.

Kod jedne svoje mlade prijateljice počeo sam čitati neki ljevičar- ski časopis koji sam našao u toaletu. Općenito ne volim ljevičare: teza o tome da svijet treba zaliti krvlju zbog neke ideje čini mi se istinskim licemjerjem. Da bi se svijet zalio krvlju, nisu potrebne ideje: krv je dovoljno privlačna sama po sebi.

I tako, u tom časopisu sam pročitao frazu nekog francuskog ljevičara. Komfort, piše on, nikad neće biti dovoljno dobar za tebe ako traţiš nešto čega nema na trţištu.

Vjerojatno mi se zato i sviđa jedino reklama iz poznate serije Benetton s krvavim košuljama vojnika, s invalidima, ranjenima i bogaljima. Šteta samo što ti plakati nikada nisu bili postavljeni u Moskvi. Da sam stvarno bogat, kao Abramovič, Berezovski, ili barem kao Patrick Bateman, ja bih cijeli grad oblijepio slikama smrti i patnje. Tada ne bih razgovarao sa svijetom onako kako razgovaram sada. Vjerojatno zato nikad i neću postati stvarno bogat. Pravi novac zarađuju oni koji pomaţu ljudima da zaborave na smrt i prepuštaju im tu radost da zgrabe ono što već postoji na trţištu.

Općenito, po mom je ukusu samo jedna dobra stvar u Moskvi: pravoslavna crkva abortus i dalje smatra ubojstvom, a on je usprkos tome svagdje rasprostranjen. S mojim popisom osobnih i sluţbenih podataka počinjem se ugodno osjećati u zemlji u kojoj svaka deseta ţena zna da je ubojica.

Kad bi me pitali kako zamišljam idealno društvo, odgovorio bih: to je društvo u kojem bol i patnja imaju jednaka prava kao i sreća. Bolje od toga, njima se priznaju njihove vlastite vrijednosti: to nije bol i patnja zbog nečega, nego su one dovoljne same po sebi. Vjerojatno se u takvom društvu ne bih osjećao toliko usamljen.

Mislim da me Ksenija shvatila. Ona je imala taj okus za bol, tu osjetljivost na patnju. Nije to bilo zbog mazohizma: imao sam nekoć ljubavnicu mazohisticu, ali sam prekinuo s njom već

nakon prve noći. Pozlilo mi je od njezine ţelje da učini bol što ugodnijom i udobnijom. Sa Ksenijom je sve drukčije: volio sam je zbog načina na koji je razmišljala o svijetu. Zbog plakata u metrou koje je primjećivala. Zbog priča koje je pričala. Na kraju krajeva, zbog stranice koju je izradila.

Napisao sam joj da je zaista smatram sestrom: ona to i jest. Ona je moja druga polovica, ţenski hipostas133 aliena, Stranca koji ţivi u mojim grudima.

Svako jutro sam provjeravao cvjetić chata u kutu ekrana, čekao je i ponavljao: dobro jutro, draga Ksenija, probudi se!

Nije odgovorila na moje pismo i blokirala me na chatu. Vjerojatno se uplašila, ne vjerujem da me odbacila, da nije shvatila da smo ona i ja jedno, dva odraza u zrcalu, raznospolni blizanci, Platonove srodne duše134.

Htjela je da moj pakao postane paklom za nas dvoje. To nisu riječi koje se mogu lako povući natrag.

Ali sada, kad je zašutjela, moj se pakao promijenio. Nema više iznenadnih napadaja, crnih spirala, nagomilanog očaja - ne, ostao je jedan pravocrtan osjećaj, bol koja jeca 24 sata dnevno, siva koprena preko očiju. Tog tjedna tri dana nisam izlazio iz kuće, a danas sam se probudio, jer sam počeo plakati.

Nikoga nisam ubio već dva i pol mjeseca. To je za mene dugo razdoblje: obično se nisam mogao suzdrţati dulje od pet tjedana. No, tako sam snaţno ţelio Kseniju da nije bilo mjesta za druge ţene u mojoj mašti. Zamišljao sam ta mučenja o kojima je ona pisala, a zatim sam u svojoj mašti zajedno s njom smišljao nova i nova. Vidio sam nas dvoje kao starce koji su ţivjeli zajedno godinama, negdje u Indiji ili na Tajlandu, gdje je normalna klima, gdje nitko ne mari za ubojstva koja su se dogodila prije pola stoljeća negdje na drugom kraju svijeta.

Ponekad sam maštao o tome kako ubijamo skupa. To se događa i u stvarnom ţivotu: djevojke koje su sklone podčinjavanju rado pomaţu muškarcima u takvim stvarima.

Sjećam se da je Karla Ho- molka svome ljubavniku Paulu Bernardu poklonila svoju četrnaestogodišnju sestru. Kanadski mediji su ih zvali Ken i Barbie, bili su mladi, lijepi i zaljubljeni. Caril Fuget je sama birala ţrtve za Charli- eja Starweathera, ne znam je li to prikazano u Rođenim ubojicama.

A ako Ksenija ne ţeli ubijati, mogli bismo uzeti robinju, drţali bismo je u podrumu, zabavljali se, izmišljali razne zabavne stvari. Ţene prilično dugo mogu preţivjeti u takvim uvjetima: sedamnaestogodišnja Carol Smith je preţivjela sedam godina u Obitelji Hooker od čega je tri godine leţala u posebnoj ladici ispod kreveta. Cameron i Janice su se doslovno jebali iznad njezine glave. Janice je rađala u toj istoj postelji dok je Carol cijelo to vrijeme leţala u svojoj ladici.

Ima toliko načina da nas dvoje budemo sretni!

A sad se moj ţivot opet pretvorio u pakao. Danas sam pomislio: moţda bi bilo bolje da nisam nikad saznao za Kseniju. Da nisam dopustio mašti da me prevari.

Sve čvršće me obavija crna kukuljica, teško mi je disati, tok krvi u ušima šumi poput udaraca čekića. Nemam više snage da sve to izdrţim.

Jutros sam odlučio parkirati auto pokraj jednog od izlaza iz me- troa. Brzo sam se spustio niz stepenice, poput bolesnika koji ţuri na otvaranje apoteke. Znao sam da ću tu pod zemljom naći lijek, ţenu koja će mi pomoći zaboraviti moju bol.

Eto, već nekoliko puta presjedam iz vlaka u vlak, stapam se s mnoštvom na pokretnim stubama i stanicama, osluškujem sebe pokušavajući ne propustiti ni jednu ţenu. Znam, i najbeznačajniji detalj moţe biti znak. Nije vaţna dob, nije vaţna duţina nogu, veličina grudi, ljupkost lica. Ne biraš tijelo nego čovjeka.

Ali, danas mi se sve djevojke čine robom na trţištu, robom koja mi ne treba.

Prije nekoliko godina Mike se zaljubio u mladu djevu koja je imala oko sedamnaest godina. Sve je to skrivao od Ljupke, ali ga je djeva ipak naposljetku ostavila i on se raţalostio. Predloţio sam mu da zbari neku djevojku u klubu, ode na more, da se opusti, ali Mike mi je odgovorio na rubu plača: kada voliš, ne diţe ti se na druge ţene. Mike u očaju, koji prizor, ali baš tako se ja osjećam danas.

I tako, danas dvije djevojke sjede nasuprot meni, jedna izgleda kao juţnjakinja, u crnom, popunjena, s velikim grudima. S vremena na vrijeme crvene naramenice iskaču ispod njezine haljine. Njezina prijateljica - mršava, obojena plavuša s kovrčama na glavi kao da je netom izašla ispod tuša, u košulji na crvene cvjetove, s crnim grudnjakom na šljokice. Eto, one sjede, poput pozitiva i negativa, o nečem baljezgaju, ne čuje se o čemu.

Brineta me podsjeća na djevojku Koja je jednom ustopala moj auto U četvrti metroa Semenovskaja.

Za nekoliko sati sam saznao: Cijelo joj je tijelo bilo pokriveno crnim dlakama.

Noge, trbuh, leđa, čak i grudi.

Takve su često ţena s juga.

Moskva je grad na sjeveru: Vjerojatno se zbog toga jako sramila.

Ostavio sam je u podrumu, Na koljenima i svezanu, I sljedeći dan donio sam joj na dar Najbolju kremu za skidanje dlačica Namazao sam je kremom, bijelom, poput nevjestina vela I obrijao je od gleţnjeva do pazuha Noge, ruke, trbuh, leđa, čak i grudi.

Obrijao sam je istom britvicom Kojom sam joj poslije oderao koţu.

Danas me uopće ne uzbuđuje brineta koja je nasuprot meni.

Spoj crvene i crne boje strašno je vulgaran.

Uz to, od njezina znoja širit će se oštar i kiseo miris. Ĉak ga ni miris krvi neće moći prekriti.

Pozitiv i negativ, pozitiv i negativ.

Plavuša se smije, steţe svoju bijelu jaknu. Ĉini se slabom i krhkom, no ja znam koliko takve vrijede.

Jednom je djevojka slična njoj Visjela u mom podrumu tri tjedna Problemi na poslu, dobavljači su zadrţali robu, Gotovo sam cijele dane provodio u Moskvi I zato joj nisam mogao pokloniti dovoljno vremena.

Naposljetku je dobila menstruaciju I bilo je čudno promatrati kako crna krv iz maternice Teče po njezinim nogama, miješajući se sa svjeţom krvi Iz njezinih posjekotina Kad sam joj izrezao maternicu Ona je bila glatka i gipka.

Pozitiv i negativ, crveno i crno. One nastavljaju baljezgati, prebacujem pogled na njihovu susjedu. Ispravljajući naočale čita jeftin časopis, prelistavajući stranice rukama u starim vunenim rukavicama. Umorno lice, lijepe pune usne, velike smeđe oči. Na nogama iznošene čizme, pokraj nje plastična kutija. Vunena suknja, s precizno zašivenim rupama, duga kineska jakna, sa zakrpama na nekoliko mjesta. Kad bih je pogledao paţljivije, primijetio bih da ima oko dvadeset pet godina, teško da je starija. Samo je jako umorna.

Ona me podsjeća na moju prvu ţenu, Mladu vikendašicu, koja je išla kroz šumu S punim torbama namirnica Tada, u metrou Ja sam također sjedio nasuprot njoj 1 promatrao njezino lice.

Svršio sam u trenutku

Kad sam joj razbio glavu Komadom metalne cijevi Koji sam našao na putu.

To je bila polagana smrt, Takav biva i polagani seks Prvi put, da Nekoliko rajčica joj je ispalo iz torbe Dok sam trčao, nagazio sam na jednu.

Njezin sok pomiješao se sa svjeţom krvi.

One su sjedile ispred mene kao da stoje u izlogu. Roba, izloţena na trţištu. I danas se volim prisjećati drugih, onih koje su im bile nalik. Onih koje sam nekoć ubio. Ali, danas me one ne uzbuđuju. Zamišljam ih u svom podrumu, biram za njih metode mučenja koje su bile planirane za Kseniju, osluškujem njihovo disanje na samrti - i ništa ne osjećam..

Metro mi je nekad širio svoj zagrljaj. Nekad sam znao čitati znakove. Nekad se vrijeme zaustavljalo od ţenskog smijeha, od slučajnog pogleda, od okreta glave. Nekoć sam već unaprijed znao kako će umrijeti svaka od njih. Nekoć sam mislio da se moram potruditi oko svake od njih. Nekoć su mi se sve one činile prekrasne. Nepodnošljivo prekrasne.

Ali sada vam kaţem: zbogom. Neću se više spuštati u metro, zadrţavajući drhtaje. Neću se skameniti na pokretnim stubama, neću se skameniti u prepunim vagonima. Neću ih više slijediti do stubišta, pratiti u mračne večeri, neću im davati injekcije dok jedva hvatam njihovo padajuće tijelo. Neću ih više paţljivo stavljati u prtljaţnik auta. Večeras ćete se vratiti svojim voljenima, roditeljima, malenoj djeci i nikada nećete saznati ono što sam vam htio ispričati.

Ja trebam samo jednu ţenu. I čekat ću da me ona pozove. Da me sama pozove. Ona moţe doći k meni samo dobrovoljno.

Umorna djevojka preko puta ustaje, uzima torbu, ide prema izlazu. Na sjedalici je ostao zalijepljen poster koji se prije nije mogao vidjeti. Raskomadano dječje lice, zaklonjeno leđima ljudi koji su tu sjedili. Natpis „ne ubij”.

46 Već trideset pet godina isto, ali svejedno svake godine - dogodi se nešto neočekivano.

Ujutro - još uvijek zima, hladnoća, snijeg, prIjavština. Ali, kad danju pogledaš kroz prozor, izađeš - hop - sunce sija, ptice pjevaju, snijeg se topi, zima odlazi. Svake zime pomisliš: oh, neću doţivjeti proljeće!- naravno, ne zbog toga što planiraš umrijeti. U veljači jednostavno ne moţeš povjerovati da će zimi jednom doći kraj. I svake godine isto: počinje se mijenjati nešto neuhvatljivo u zraku, poluzaboravljeni miris probija se kroz smrad benzina - i odjednom na vrhu prozirnog vala nahrupljuje sreća.

Bog zna kada će se otopiti snijeg (svejedno će u svibnju opet napadati!), dugo ćeš čekati prvo zelenilo, nećeš skoro staviti bundu u „Krzneni hladnjak” i još nećeš početi kupovati ljetne haljine, no, ipak odjednom shvaćaš: to je sve, završila je, preţivjeli smo još jednu zimu.

U takve dane ako navečer poţeliš spavati s muškarcem - nije te briga što će on od tebe otići svojoj ţeni; ako odeš spavati sama - ne osjećaš se usamljeno; otvoriš knjigu - čak ne pokušavaš čitati, smiješiš se nad otvorenom stranicom, govoriš: čini mi se, sve se ostvarilo, a što se ostvarilo — ni sama ne znaš.

Vjernik bi vjerojatno rekao „milost”, pomisli Olja, ali ja nemam posebnu riječ za to. Kao djevojka iz filološke Obitelji autoritativno izjavljujem: ako ne postoji riječ, ona mi i ne treba.

Dovoljno je da znam: svake godine, bez obzira na sve, jedan takav dan pripada meni. Dan koji opravdava ostalih tristo šezdeset i nešto dana kalendara. Dan bezrazloţne sreće.

Ustaješ ujutro, ideš pod tuš, gledaš svoj odraz u ogledalima - gle, kako lijepa ţena, zar ne?

Nije to sterilna manekenka s blistavih nastavnica modnih ţurnala, nije dvadesetogodišnja koza koja ne zna koliko vrijedi. Ne, to je predivna tridesetpetogodišnja ţena, otvorena prema svijetu i budućoj ljubavi. Hej, slušajte me vi - Olja otvara tuš i čak namješta vodu na hladnije - slušajte, ja, Olga Kruševnickaja, stojim tu, u kupaonici, mokra i sretna, spremna za novu ljubav. Ĉista sam, slobodna, predivna, volim sebe, sretna sam, zasluţujem sreću.

Zima nije bila laka, govori sebi Olga, otvara nemasni jogurt i prevrće na jeziku riječ „bila”, nije bila laka, ali zato je donijela rezultate! U svakom slučaju, ona je pobijedila. U glavi, kao na PowerPointu, počinje prezentaciju: Olga Kruševnickaja, rezultati zime.

Kako i treba, po točkama.

1. Posao - spas i razvoj. Fotografije: Griša i Kostja u Tajlandu. Grafički prikaz: prijedlozi planova proširenja poslije njihova povratka u Moskvu. Tablice: rokovi prispjeća prvih transakcija novih investicija. Nema Lijepe Helene: vjerojatno su majstorice tajlandske masaţe zauvijek prognale njezin privid. Oh, ne, pardon, kakve veze imaju s tim tajlandske kurve?

To je ona, Olga Kruševnickaja, 35 godina (fotografija u poslovnom odijelu), uspješna poslovna ţena, istančana psihologinja, majstorica šahovskog blefa - da, upravo ona je rastjerala privid Helene Zlosretnice. Dakle, posao: stručna ocjena - pet od pet.

2. Obitelj - stabilnost i harmonija. Mala, ali voljena. Fotografija: Olga i Vlad, jedno pokraj drugoga, poluzagrljeni. Na dnu ekrana - obris Pomorske zgrade u Piteru, mala mamina fotografija. Linije, koje predstavljaju telefonsku vezu, povezuju je s Vladom i Olgom. Sljedeći

slide, molim. Vlad i Andrej na obali oceana, Indija, drţava Goa. Kuća koju planira posjetiti

sljedeće zime. Još jedan slide, zračna luka Šeremetjevo-2, gdje će Vlad sletjeti za mjesec dana.

Dakle, obitelj: stručna ocjena - četiri i pol od pet.

3. Ljubav — sloboda i nezavisnost. Ĉisti bijeli ekran. Ili ne: Olga Kruševnickaja u svojoj najljepšoj haljini, slična svim četirima junakinjama Seksa i grada istodobno. Zamamna.

Romantična. Seksi. Sigurna u sebe. Sljedeći slide-. silueta muškarca s titrajućim upitnikom. Šteta samo što se ne moţe pokazati da ne nosi vjenčani prsten, što je simbol njezina prekida s avanturama s oţenjenim muškarcima. Dakle, ljubav: stručna ocjena - pet od pet, tako je! Sva pitanja - za stručnjake.

Olja nalijeva kavu iz dţezve, zadovoljno se smiješi. Što još imamo? Ah, da prijateljstvo.

Eh, ne moţe se odmah sjetiti slogana. Neka bude „prisnost i odanost”.

4. Prijateljstvo - prisnost i odanost. Niz slideova: Olja i Ksenijica u Jakitoriji, Olja i Ksenijica u Fitness Planetu, Olja i Ksenijica na snjeţnoj padini, u Coffee Houseu, za šahovskim stolićem u Atriju- mu, učetvero u Coffee Innu. Sljedeći slide ne puštajte, molim - ah, ne, nije uspjelo, evo ga, ne moţeš ga zaobići: Ksenijica s praznim očima i nepokretnim licem, malena, raščupana, nakostriješena ptica, polomljena igračka. I brţe sljedeći: Ksenijica s torbom na Šeremetjevu-2136, Olja je prati u Prag, ipak ju je nagovorila da otputuje, neka ode u susret europskom proljeću.

Oštar bljesak sjećanja: stavila je glavu među tvoje grudi, crna, raščupana kosa, Olja prolazi rukom kroz nju, šapće jedva čujno: ne brini, Ksenijice, sve će biti dobro, znaš to. Kako joj je ondje? pomisli Olja. Kako joj je s tim čavlom u grlu, s noţem u pleksusu? Jesu li duhovi praških alkemičara uspjeli izvaditi hladno ţeljezo iz njezina toplog mesa? Jesu li uspjeli pretvoriti očaj u nadu, tugu u neustra- šivost, ledeni kristal u čiste suze? Na telefonu je govorila veselo, ma ništa, još dva dana i dočekat ću je na Šeremetjevu. Ksenijica će se vratiti, a zima će već proći. Sreća, zaista, sreća.

Olja baca ogrtač na kauč, ide prema ormaru za odijela. Zbog nekog je razloga zaboravila spomenuti povišicu, smiješi se, povišicu i obećani kredit za novi auto. Odijeva se ispred ogledala, pomisli: baš mi je dobro došlo, već je bilo vrijeme da promijenim toyotu. Skoro će joj je sedma godina, kvari mi ugled, trebam kupiti nešto novo.

Dugo bira šminku. Koji je danas dan? Moţe se reći prvi dan novog ţivota. Moţda sretne muškarca svojih snova, zašto ne? Na koga će nalikovati? Mogao bi nalikovati na Pašu Silvermana. Bit ćemo predivan par, dvoje uspješnih poslovnih ljudi, gotovo vršnjaka. Tim više što mi je pomogao u onoj priči s Tim Ĉovjekom, Velikim Investitorom. I Ksenijicu... da, čini mi se da je jako voli. Očinski, na to mislim. I mi ćemo biti Ksenijici - poput mame i tate.

Olja se nasmije, isplazi si jezik ispred ogledala, ma vidi ti to, koje gluposti čini. Kao prvo, vidjela sam ga samo jednom u ţivotu, kada sam svratila u ured po Ksenijicu, kao drugo, on je, čini mi se, sretno oţenjen. Da, istina, oţenjen je, Ksenijica mi je rekla. Koja sam ja budala, a prije pola sata obećala sam sebi da nema više oţenjenih muškaraca! No, kako god, smatrat ćemo to samo erotskom maštom, a maštom ne moţeš nikomu nauditi, kako govori Ksenijica.

Da, baš ne moţeš. No, Ksenijica trenutačno nije baš najbolji uzor u toj obla- sti. Koji je ono bio njezin najvaţniji savjet: „više se jebi i moći ćeš bolje razlikovati seks od ljubavi”? Kako da ne.

Olja se još jednom pogleda u ogledalu, govori sebi: O.K., sve je dobro što se dobro svrši.

Doći će Ksenijica, s njom će sve biti dobro, sve će biti kao i prije. Biti čak i bolje. Na ovakav dan nemoguće je ne vjerovati u to.

Olja uzima torbicu, provjerava - mobitel, ključ kuće, ključ auta, vozačka dozvola, ključ sefa, što još? - i, ne čekajući dizalo, spušta se stubama. Jučer je toyotu parkirala na drugoj strani, nije bilo mjesta. Zimi je to obično ljuti, ali danas se veseli šetnji. Sunčev odraz koji prelazi s prozora na prozor, prati je do ugla. Olja prelazi u hlad - evo gdje će se dugo otapati snijeg! - dolazi do auta, sjeda za volan, jednim pokretom zatvara vrata, pali auto i pokušava izaći s parkirališta.

Dođavola! Psujući izlazi: da, baš joj je to trebalo, i to na ovakav dan! Netko je probušio dvije gume. Da je probušio samo jednu, stavila bi rezervnu, otišla automehaničaru i sve bi bilo u redu. A što će sad? Pozvati vučnu sluţbu? Olja pogleda na sat. Ne, to bi trajalo do navečer i izgubila bi cijeli dan. Još jednom pogleda unutrašnjost auta - je li nešto zaboravila? - uključuje alarm (mnogo joj je pomogao te noći, kad su joj izbušili gume!), zabacuje torbicu na rame i skreće u sporednu ulicu.

Zaustavlja se prvi auto, Olja govori adresu i udobno se smješta na prednje sjedalo. Pa dobro, pomisli ona, gotovo i nisam izgubila na vremenu, zato ću navečer moći popiti, a kući ću taksijem. Ali, neću moći ništa popiti! Moram srediti auto! Uh, uh, uh, uzdiše ona, ali se odmah nasmiješi: na ovakav dan ne moţe dugo uzdisati. Sunčane zrake prolaze ravno kroz vjetrobransko staklo, Olja pokriva oči i pruţa lice proljetnim zrakama. Govore da se nije dobro sunčati u autu, pomisli ona, pa što, bit će još vremena za sunčanje. I ovako i onako, cijelo ljeto je ispred nje.

47 Avion hvata visinu, ostavlja na zemlji zgrade zračne luke. Krivu- dava crta VItave, gotičke špilje, uske uličice, kipovi Karlova mosta, gomile ljudi u starom dijelu grada, šum pivovara, proljetno cvijeće na uzvisinama Praške tvrđave. Mjesec oţujak, a sve se već zeleni, nema snijega, jednostavno čudesno. Ksenija se nasmiješi.

Olja je bila u pravu, pokazalo se da je tjedan dana u Pragu najbolji lijek. Kad sad razmisli o tome, to je sve u svemu bila neuspjela virtualna ljubav, skoro kao kod Marinice. Voljeni je bio predivan na chatu, ali ispao je čudovište u stvarnom ţivotu. Zvuči kao stih.

Praški duhovi rastjerali su moskovske utvare. Ubijene djevojke, oderana koţa, odrezane ruke... Ksenija slegne ramenima. Sasvim je lako naučiti sebe ne razmišljati o tome, gurnuti sve pod tepih, zauvijek zaboraviti na to. Vjerojatno svi tako rade. Na svijetu je i bez toga previše boli i patnji, čemu onda razmišljati o njima? Treba ţivjeti ne puštajući utvare u svoj udoban svijet. Tako ţive svi ljudi: eto, i Marina odgaja svog sina i ne razmišlja o tome kako će dječak proţivjeti ţivot, ostariti, pretvoriti se u sijedoga starca, a zatim - u šaku praha, u pravokutnu ladicu, u ime na nadgrobnoj ploči.

Hvala Olji: kupila je Kseniji kartu, rezervirala joj hotelsku sobu, dogovorila se sa svojim prijateljima koji ţive u Pragu da je dočekaju, prime, pokaţu grad. Oljini prijatelji, čovjek sa smiješnim prezimenom Karmodi i djevojka sa zabavnim imenom Alena - sa ,,e”, a ne „a", ne brkaj - vodili su Ksenijicu po uskim ulicama, pojili je pivom, gostili travom, vukli po turističkim znamenitostima i koncertima.

I pomalo se Ksenija počela odmrzavati, vrišteća bol je prolazila kao da je netko izvadio čavao iz njezina grla, oslobodio njezin trbuh od noţa koji je stršao iz njega. Drugi dan se napila i počela pričati nove moskovske viceve, ne mareći za to što su ih srdačni domaćini vjerojatno već pročitali kod Vernera. Pili su pivo u Ţiţkovoj u Platonovoj pećini, Amsterdamu i Sedam vukova. Igrali su stolni nogomet u pivskom vrtu, pijuckali u Vltavu s velikog metronoma137 u parku Letna, kupovali travu u Chateau, pušili u podrumu vinarije Kod suda i gledali filmove u multiplex kinu u Anđeli.

U petak su se prikrpali nekoj međunarodnoj grupi u Central Lounge, troje Amerikanaca, jedan Francuz, par iz Njemačke, dvije djevojke iz Austrije. Prije jutra ju je blijedoplavi i dugonogi Jean Pierre pokušao zagrliti, pruţio je usne, a ona je tako odskočila da se i sama prestrašila: još malo - i bila bi ga udarila. You can just say nom, rekao je on, problijedivši. I’m sorry, rekla je Ksenija, I have a problem with my sexual life, Jean-Pierre, I’m really sorry139. Kako je to lako izreći na engleskom jeziku, a kako ruţno zvuči na materinjem jeziku. Imam neke probleme u seksualnom ţivotu. Probleme? Zašto probleme? Moţda je najednom sve opet u redu? Razmisli: imala si avanturu, rastali ste se, preţivjet ćeš. Nisi spremna za novu vezu i zato, hmm, pa da. Ali ni masturbirati ne moţeš i ništa te ne uzbuđuje, i općenito, doktore, čini mi se da sam sada frigidna.

Ksenija pruţa ruku prema čaši sa sokom od jabuke: moţe li usput i čaša vode? Hvala.

Vjerojatno se moţe radovati što je sve završilo. Vjerojatno je bolja nikakva fantazija nego

takva. Pa i Maja je rekla da treba odoljeti mazohizmu, početi ţivjeti normalnim ţivotom.

Udati se, roditi djecu, jednog dječaka, jednu djevojčicu. Ne, bolje dvije djevojčice, nazvati ih Marina i Olja, ţivjeti sretno. Napraviti dobru karijeru, poslije toga udaja i dvije djevojčice.

Eto, sad je jasno kako ćemo ţivjeti dalje. Jako dobro.

A mogu postati i lezbijka, pomisli Ksenija. Za ţene me ne veţu nikakve uspomene, one mi nisu svezivale ruke konopcem za rublje i nisu mi kapale vosak na goli trbuh. Ipak je to gadljivo, pa da. Stavlja praznu čašu na pladanj, smiješi se stjuardesi: prćast nosić, široke jagodice, svijetlo našminkane usne, s izvjeţbanim smiješkom na usnama, ali se Kseniji čini da je iskren i topao. Dakle, udati se za ţenu, pomisli ona. Ili, obrnuto, oţeniti se. Recimo za Marinu. Ili ne, ipak bolje ne za Marinu, ona će varati, jebati se sa zajedničkim prijateljicama i dovoditi k sebi muškarce. Bolje, recimo, za Olju. Olja je odrasla, samostalna, iskusna. Bit će joj zamjena za majku, ponekad zamjena za kćer, za sestru... na sekundu u mozgu zaiskri riječ „brat”, oštrom boli zabada joj se u vrat. Stop, govori sebi Ksenija, nema više nikakve braće, dosta... dakle, za sestru, za muţa, za ţenu. Ona pokušava zamisliti kako Olja i ona vode ljubav. Vjerojatno se nećeš moći pretvarati, curu ne moţeš prevariti. Ako ti se ne bude dalo, jednostavno reci: „oprosti, nisam baš napaljena”, Olja će shvatiti. Olja je lijepa, Ksenijici se sviđa kako ona naginje glavu u razgovoru, vuče dim iz cigarete u dugom cigaršpicu, smiješi se krajevima usana i ritmično maše njegovanom rukom. Dovezla ju je do Seremetjeva, poljubila prije kontrole putovnica. Na oproštaju se Ksenija zabila licem među njezine grudi, Olja je prošla rukom kroz njezinu kosu, prošaputala jedva čujno: ne brini se, Ksenijice, sve će biti dobro, znaš to. Eto, i sve se ispunilo, sve je dobro. Hvala za Prag. Hvala za Einsturzende Neubauten140 u kazalištu Arha. Hvala za ovaj tjedan. Hvala što si izvadila noţ iz moje rane, oslobodila vrat od vrišteće boli, za poljubac na oproštaju, što nisi spavala te noći kad sam izašla iz kupaonice i do jutra si sjedila pokraj mene i milovala me po glavi, ne progovarajući ni riječi.

Da, MKmi, molim. Šuška novinama, gleda kroz prozor na oblake, ţućkasto-sive, slične moskovskom snijegu. Pomisli: uskoro dolazi proljeće kod nas, ali svejedno, zašto smo se morali roditi u tako hladnoj zemlji? Stiţe u Moskvu, sutra na posao, kako su oni, pitam se?

Stranica, oh, eto na stranicu ne ţeli ni pomisliti. Olja je u pravu, treba je zatvoriti. Ili je dati Alekseju, ne uzeti novac, izbrisati svoje ime? A što ako su ga već uhvatili, pomisli Ksenija. U tom slučaju moţe potpuno zaboraviti na tu priču. Lista novine, traţi crnu kroniku, pomisli: e, to bi bio dar za povratak u domovinu. „Moskovski manijak uhvaćen”. I ne razmišljati o tome da sam voljela tog čovjeka, ne razmišljati. Nisam zbog toga otputovala u Prag.

Okreće stranicu - i u taj trenutak kao da se sva prošla bol vratila, kao da su je sjekirom udarili posred lica, odsjekli joj ruke, iskopali grudi, rastvorili grudni koš, izvadili srce, vrišti, vrišti, sok od jabuke roskastom pjenom izlazi iz grla. Uplašeni susjed diţe se na noge, dotrčava stjuardesa. Ksenijica izgrizenim noktima stišće novinski list, grčevito ga drţeći, kao da se još uvijek nada da će se probuditi. Vrištati, vrištati, zavijati poput zvijeri, samo kako ne bi vidjela mali naslov na samom dnu: Nova ţrtva moskovskog manijaka? U Bitcevskom parku nađen je les mlade ţene s tragovima seksualnog nasilja i mučenja. Prema vrstama rana i poloţaju tijela stručnjaci ne isključuju mogućnost daje to nova ţrtva manijaka koji već pola godine drţi u strahu glavni grad. Prema dokumentima uspjeli su doznati identitet ţrtve, to je tride- setpetogodišnja Olga K. Vrištati, vrištati,

grcati u suzama, trzati se na rukama stjuardese, plakati, plakati.

Ali, ne - Ksenija samo nepokretno sjedi, čitajući iznova i iznova, ničemu se više ne nadajući, ne vjerujući u slučajno podudaranje — kao da je u Moskvi malo djevojaka po imenu Olja, s prezimenom na ,,k”, trideset pet godina, urednica poznate internetske trgovine?

- sjedi nepokretno, bez ijedne suzice, nebo nad Europom, prljavi oblaci, poput moskovskog snijega.

48 Nastojim smisliti happy end ovoj priči - ali nikako mi ne uspijeva. Ĉak i dok sam ubijao Olgu, nisam osjećao nikakvo uzbuđenje. Prvi put u ţivotu.

Bila je to zanimljiva ţena, nekoć mi se sviđalo raditi s takvima. Lijepe grudi, oči pune tuge, njeţna koţa na rukama.

Poljubio sam je u dlan prije nego što sam joj odrezao šake.

Sjekao sam joj meso, palio ga i rezao, ali ništa nisam osjećao. Kad sam prije ubijao, činilo mi se: s pomoću tuđeg tijela i svoje vještine stvaram prava umjetnička djela. Ali taj put sam sebi sam se činio kao običan obrtnik.

Obično dok radim vrijeme prolazi brzo, ali ovdje sam se brzo umorio. Moţda zbog toga jer Olja nije u meni budila nikakve osjećaje - ni ganuće, ni ushićenost, ni saţaljenje.

Nije mi bila zanimljiva.

Popio sam vode, isprao lice i vratio se u podrum. Olga je leţala na stolu. Šake su joj bile odrezane, koţa na isječenim bedrima visjela je poput dronjaka, desna dojka pretvorila se u čvrsto zbijenu tečnu kašu, iz bradavice lijeve dojke curila je krv. Koţnati remeni zadrţavali su tijelo na stolu, noge su joj bile svezane za kolutove zabijene u zid i Široko raširene: između njih se vidjela lokva krvi. Pokraj nje na stolu su bile razbacane alatke - skalpel, Škare, nekoliko šiba. Na podu je stajala letlampa, a sa stropa su visjele omče od konopa, pokrivene zgrušanom krvlju. Zidovi i pod također su bili poliveni krvlju. Nekoć sam prisiljavao zatočenice da same čiste podrum, ali posljednjih nekoliko puta nisam htio trošiti vrijeme na to. Vjerojatno se tu negdje još uvijek nalaze odrezani i zaboravljeni dijelovi tijela: mogao se osjetiti ustajali miris strvine. Ĉudno kako sam ga tek sad osjetio.

Olga je leţala na stolu, njezina su usta bila rasparana brnjicom, oči zatvorene. Nije me podsjećala na umjetničko djelo već na slomljenu igračku bačenu na smetlište. Razmišljao sam o tome kako je ovo najbliţa Ksenijina prijateljica, ţena koju Ksenija voli. Prišao sam stolu, izvadio joj brnjicu iz usta i legao pokraj nje. Tek tada sam primijetio da u ruci još uvijek stišćem sjekiricu. Zagrlio sam Olgu i pokušao je poljubiti. Odjednom je ona podigla glavu i zabila zube u moje usne. Otrgnuo sam se i udario je sjekiricom po licu.

Krv je počela šiktati po mojim grudima. Otrčao sam do umivaonika i, plačući, oprao ranu.

Od djetinjstva se bojim boli.

Nisam znao što da radim dalje s Olgom. Moj se ud bespomoćno objesio, fantazije su se istrošile. Više od svega ţelio sam je ostaviti da umre od rana i gladi, a zatim pokupiti mrtvo tijelo za nekoliko tjedana. Ali nisam htio čekati: morao sam poslati signal Kseniji.

Odjednom sam shvatio što moram učiniti. Skupio sam alatke, ponovno začepio Olji usta i primio se posla. Obično nisam osjećao umor kad bi se stvar počela bliţiti kraju, ali tu sam dva puta morao sjesti da se odmorim. Zatim sam shvatio da sam zaboravio provjeriti je li još ţiva, iako sam to uvijek radio. Tako da, iskreno rečeno, ne znam točno kada je Olga umrla.

Naposljetku sam dovršio stvar: izbacio sam ostatke slomljenih rebara iz rane, očistio po rubovima grudice od mesa i koţe - i iščupao Oljino srce.

Baš takvu smrt ţeljela je za sebe Ksenija.

49 Zatvoreni grob, da naravno... govore da joj je lice unakaţeno, gotovo do neprepoznatljivosti... ali, je li istina ono što su napisali da joj je rastvoren grudni koš i izvađeno srce?... da, naravno, to je on, tko drugi?... ona je izradila stranicu o njemu, znate?... da, kao da je predosjećala, kakvo podudaranje... dakle, sudbina... trideset pet godina, da, moţe se reći da je bila mlada... čini se da je to prvo ubojstvo u našem poslu... da, neozbiljan je naš posao: tek sad prvo ubojstvo!... da, ubio ju je neki manijak, nije riječ o ubojstvu zbog nekakvog ozbiljnog problema, poput, na primjer, rekonstrukcije trţišta... Šum glasova ide od stola do stola, sluţbena zadušnica. Olja je uvijek voljela ovaj restoran. Eto, to nije znala, nikad nije bila s njom tu, ali više nije vaţno. Prolaze, izraţavaju sućut kao da je ona Oljina najbliţa rođakinja, kćerka, sestra, kao da su se one stvarno uspjele oţeniti i proţivjeti mnogo godina u Ijubavi i skladu, mnogo godina ţivjele su sretno, rodile djecu, dvije djevojčice, jedna od druge. Moţda i nije trebala abortirati, pomisli Ksenija, svejedno ne bi morala odgajati dijete sama, uzalud se bojala. Ali, moţda je i bolje što više nema ničega u tami njezine maternice, ničega osim ugrušaka krvi. Zamislite kako to izgleda umirati zajedno sa svojim djetetom, pa makar ono bilo i nerođeno? Ne moţe zamisliti, uopće ne moţe zamisliti da Olje više nema. Zatvoren grob, čak je nije ni vidjela posljednji put. Ne moţe zamisliti, ne ţeli razmišljati kako je umirala. Olja je uvijek govorila da se boji boli, govorila je: ja sam velika strašljivica, toliko se bojim boli, nisam kao ti, nije kao ja. Da, vjerojatno bi bilo pravednije da sam to bila ja, a ne ona.

Prilazi joj Paša, stisne joj ruku malo poviše lakta, govori: Ksenija, primite moju sućut, znam da ste bile jako bliske. U početku joj govori vi kao da je ostarila otkad je Olja umrla, kao da su dio Oljinih godina nadodali njezinim godinama. Odgovara: hvala, da, bile smo jako bliske. Ni jedna suzica u ta dva dana u Moskvi, ni jedna suzica u cijelom ţivotu.

Ona je snaţna djevojka, pomisli Paša, neće se slomiti, znam to. Paši je dovoljno da vidi čovjeka koji je izgubio svoje bliţnje da odmah shvati sve o njemu. Moţda je to intuicija, a moţda i iskustvo. Uostalom, gotovo su svi njegovi prijatelji iz djetinjstva izgubili nekoga,

statistike govore više od riječi. Još uvijek drţi Kseniju za lakat, govori: mogu li na kratko popričati s vama? Da, naravno, a što se dogodilo? Odlaze u kut, sjedaju za prazan stol, Paša se osvrće preko ramena, vadi iz unutarnjeg dţepa mali pištolj, stavlja ga na stol. Evo, uzmi.

Ksenija ga pogleda umorno: Paš, što ti je? Sto će meni pištolj? Ne obraća paţnju na njezine riječi, pokazuje joj što da radi: ovako i ovako, prstom tu i ovdje stisni. I stavi ga u torbicu.

Gleda ga ne shvaćajući. Lijepa cura, pomisli Paša, ali ipak je jako oslabjela u posljednjih mjesec dana, kao da je ostarjela, iako, kako se to stari u dvadeset trećoj? Moţe se samo odrasti. Uzmi, uzmi, laganje, ne brini se. Smatraj da ti to naređujem kao šef. Slijeţe koščatim ramenima, sprema ga u torbicu: Pa, dobro onda. Vraća se u dvoranu, Paša gleda za njom, pomisli: ako joj se nešto dogodi, nikada si neću oprostiti. Znao sam da se ta stranica nije trebala otvoriti. Pokušao sam joj to objasniti, no očito sam to loše učinio. Ĉini se da su riječi fantazije poput reklama, poput pravokutnih bannera na pravokutnim monitorima. Ipak su pouzdaniji neţivi strojevi. Naboj, detonator, starter.

Idu od stola do stola, šum glasova, tihi šapat, mama je došla iz Pitera na sahranu, ali evo na zadušnicu nije došla, shvatljivo, izgubila je kćer, strašno je kad roditelji sahranjuju djecu.

Da, da, a Kruševnickaja nije imala djecu, je U tako? Ne, nema nikoga, u Moskvi joj od rodbine ţivi samo brat, ali on nije uspio doći iz Indije, loše su veze, pisali su mu, ali on očito ne provjerava e-mailove svaki dan. Kako je dobar njegov ţivot, a ja, kad ne bih pogledala inbox barem nekoliko puta na dan, jednostavno bih bila izgubljena. Da, ostaviti sve, otputovati u Indiju. Šum glasova, od stola do stola.

Prilazi joj neki mladić: moţemo li izaći na trenutak? Da, naravno, što se dogodilo?

Dovraga, gdje ga je vidjela? Suhe oči već su prestale prepoznavati ljude. Ah, oprostite, zaista, danas sam... pa, razumijete me. Da, naravno, Ksenija Rudolfovna, razumijem vas.

Pročitali smo vaše dopisivanje, ţao nam je što to nismo učinili ranije. Kontaktirali smo s Aleksandrom, što ste i sami predloţili. On je dao njegov opis, pa, rast, stas... naţalost, taj čovjek je nosio masku, no, ipak bih vas zamolio da objavite njegov fotorobot na stranici, to je jako vaţno. Oprostite, govori Ksenija, zatvorila sam stranicu. Oprostite, zaista mi je neugodno... Objavite to bolje na Lenteu. Oni imaju veću po- sjećenost.

Riječi zastaju na usnama. Posjećenost, rejting, pokazivanje, klikovi, hitovi, host, banneri, pop-upovi, titularno sponzorstvo. Olja, Olja, Olja. Pratila me na Seremetjevo, poljubila me prije provjere putovnice, prošla rukom kroz moju kosu, sve će biti dobro, nikad više neće biti dobro, nikad više. Nikad se više neće spuštati s padine, neće piti sake usred noći, neće se tipkati preko chata, neće staviti glavu u njezin čupavi dţemper. Ne plači. Ne plačem, to je snijeg.

Da, svejedno, cijelo ti je lice mokro. Ja nikad ne plačem. Eto vidiš, nisi vjerovala, ali zaista ni jedna suzica, čak ni sada. Eto, nisam te prevarila, cijeli ţivot mislim kako nema smisla plakati, treba se boriti, suze neće izbrisati tugu, plakati znači priznati poraz. I tako dalje. A kako tu pomoći, s čime da se boriš? Barem plači. Ĉak kad bih i htjela, ja to ne mogu. Moţda, kad bih te vidjela mrtvu, mogla bih napokon povjerovati u sve. Kad tvoj grob ne bi bio zatvoren.

Kad bih se mogla pribliţiti tvojim rukama, poljubiti ih, proći po tvojoj kosi dlanom. Nikada više ništa neće biti dobro, nikad više. Suhe oči, ni jedne suzice.

Prilazi, hvata je za lakat. Olja mi je toliko pričala o vama, vi ste Ksenija, zar ne?Tko je ovaj, tamno odijelo, uplakano lice, skupocjen sat na širokom zapešću, drţi je za lakat kao da ga

posjeduje. Oprostite? Oh, nisam se predstavio, mi se ne znamo, ja sam Oleg, evo moje vizitke, mislio sam da vam je Olja pričala o meni, bili ste joj najbliţa prijateljica, sigurno je pričala o meni, da, koja noćna mora, viđali smo se četiri godine, bila je to prava ljubav, koja tuga. Briše oči, zajeca. Znači, on moţe plakati. Da, ali odakle mu pravo da sad plače? srdi se Ksenija. Gdje je on bio kad je Olja abortirala? Odjednom se sjeti: obiteljsko nasilje i serijska ubojstva — dva pola muškog nasilja. Pomisli kako su negdje među njima i oţenjeni muškarci koji se upuštaju u neobvezujuće romanse na četiri godine, radeći od sebe udovce na sahranama ţena koje su jebali jednom tjedno.

Istrgne ruku, ţeli otići, Oleg je sustiţe, hvata za lakat, zagledava joj se u oči, jeca. Ah, Ksenijice, vi ne moţete zamisliti koliko mi je ona značila!

U zadnji trenutak ona uspijeva zadrţati podignutu šaku, ali ne moţe suzdrţati vrisak: nisam ja za tebe Ksenijica, jesi li ti lud? Samo za nju sam bila Ksenijica, samo za nju, čuješ li me? Ona je abortirala tvoje dijete, a ti čak nisi ni primijetio, čak nisi ni shvatio što se dogodilo, nisi se čak iznenadio što te više ne zove! Idi svojoj ţeni, što uopće radiš ovdje? Svi se okreću, netko već donosi vodu: Ne, ne treba, ne, nisam histerična, sad ću se smiriti. Suhe oči, ni jedne suzice.

Kroz mnoštvo se probija Marinica, u crnoj majici, crnim trapericama, grli je. Hvala, hvala, malo su mi popustili ţivci, jednostavno sam se rasrdila, trebaš se smiriti, hvala, Marinice, hvala, da, idemo.

50 Aleksej gleda za njima, jadna cura, odjednom postaje tako očito: zaista je djevojčica, još uvijek dijete, a lost little girl142. Najvaţnije što mu se dogodilo u zadnjih deset godina. Da, pravi rat, bitka u kojoj on, čini se, nije pao. A moţda i je, u takvim stvarima nikad ne znaš jesi li pobijedio ili si izgubio. No, prijašnje utvare su iščeznule: nema više Ksenije pod čije ga je prozore dovodio taksi, nema više ţene čije je ime ţelio ponavljati poput mantre, dodavajući volimvolimvolim. Ostala je samo djevojčica od dvadeset tri godine koja je izgubila prijateljicu.

Nazvao ju je jučer, rekao „dolazim”, donio bocu Flagmana, pili su, ne nazdravivši. Zatim su sjedili u kuhinji, šuteći, a ona je progovorila tek poslije treće čaše, prisjećala se kad ju je vidjela prvi put, bilo je to prijateljstvo na prvi pogled, i sama je htjela biti poput nje, za jedno desetak godina. Najbliţa osoba, ne računajući mamu.

Sjedili su u kuhinji, pili votku, ni jedne suzice, suhe oči, sjedi, zagrlivši samu sebe. Jadna djevojčica, njeţnost, njeţnost i saţaljenje. Trudi se da je ne dodirne bespotrebno kako ne bi pomislila da je došao tu zbog seksa. Iskreno rečeno, imao je i bolji seks, ali, eto, da, to je bila ljubav, strašno se sjetiti: siječanjska mećava, divovska olovka koja je crtala spirale po praznom kolniku. Na odlasku, stojeći u predsoblju, primio ju je za ruku. Ksenija, moram ti nešto reći, čak i ako to više nije vaţno, sve što sam rekao tada, pa, ovdje, kada sam došao te

noći, to je zaista bila istina... vjerojatno je još uvijek istina.

I ako mogu ikako pomoći... Nasmije se na silu, odgovara: Mnogo si mi pomogao, hvala. Suhe oči, ni jedne suzice cijele večeri, stoji, naslonjena na zid, zagrlivši samu sebe, mala djevojčica, slomljena ptica, moja voljena.

Oksana čak nije ni pitala gdje sam bio, ali je zato odmah počela plakati, govoreći kroz jecaje: od samog početka mi se nije sviđala ta ideja, zašto uvijek pijuckaš na mene, uvijek si do grla u nekim govnima, nisi uspio otputovati u Ĉečeniju pa si je zamijenio Moskvom, a što ako sljedeći put na tebe dođe red? Umorno se spustio na stolicu, uzeo je za ruke, rekavši: zatvorili smo projekt, inače, Oksana, on ne ubija muškarce, on je heteroseksualac. Nisam ja ni u kakvoj opasnosti. Ona odgovori, već se potpuno smirivši: znači, ubit će mene.

Noću bismo vodili ljubav, nekako očaravajuće njeţno. Poslije bismo ostali leţati, zagrlivši se, stisnuvši se jedno uz drugo, a Oksanina se kosa prelijevala u zlatnim i srebrnim nijansama na svjetlu ulične lampe. A Aleksej je mislio o tome, gladeći ţenu po kosi, kako zna koji će biti njegov sljedeći projekt, napravit će ga čak i ako mu ne budu dali novac. Zvat će se „Razrušena Moskva”: fotografije fasada, bez zidova, crnog noćnog zraka koji zjapi kroz prozore opustošenih kuća. Amaterske fotografije koje naočigled svih postaju povijesne.

Fotografije mjesta kojima je on tumarao traţeći brzopoteznu ljubav, što su bili nelijepi pokušaji da dokaţe svoju sposobnost. Mjesta koja su se pretvorila u ruševine, kao da je tu zaista bio rat. Od onoga s čim on zna raditi, od vijesti, intervjua i fotografija sastavit će rekvijem Moskvi svoje mladosti, Moskvi brzih prevara i slučajnih veza, podruma gdje prska voda, stepenica na kojima škripi staklo od boca. Rekvijem razrušenom gradu koji nije vjerovao ni u Boga ni u vraga. Suhe oči, ni jedne suzice. Da, Ksenija će moţda pristati pomoći, ali Paša po svoj prilici neće htjeti kontaktirati s Luţkom. Ma nema veze, nešto ću već smisliti, a za dizajn ću zamoliti Marinicu, ona to dobro radi, općenito je ugodno raditi s njom. Ima ugodan smiješak, pomisli Aleksej, nevin i istodobno nekako... I on tone u san, a da nije izabrao riječ kojom će dovršiti rečenicu. Tone u san, zamišljajući nasmiješenu Marinu.

Tone u san, zagrlivši ţenu, zagnjurivši lice u njezinu kosu, zlato i srebro, zlato i srebro, prozirno svjetlo koje dopire s prozora.

51 Ne mogu vjerovati da je više nema, ponovi još jednom Marinica u Ksenijinoj kuhinji i nalijeva

sebi zadnjih pola decilitra Flagmana, što je ostao od jučer. Nisam je dobro poznavala, govori Marinica, no bila je jako draga i jako te je voljela, to se vidjelo.

Ksenija sjedi, obgrlivši samu sebe rukama, nakostriješena ptica, ponavlja: ja sam kriva, ja sam kriva, gleda u jednu točku, ljulja se s jedne na drugu stranu, raščupana kosa, mršava, malena. Jučer me nazvala mama, vikala je u slušalicu: evo, upozoravala sam te da ćeš se uvaliti u nevolju, a što ako je sljedeći put na tebi red? Misli malo na mene, odmah mi se nije svidjela ta ideja, još uvijek se sramim pred ljudima, mislila sam da će moja kći biti najbolja, a ti se baviš nekakvim glupostima, kakvo je to zanimanje - menadţer, zar se tebi sviđa biti stalno u nekim govnima do grla, eto, uvalila si se, a tko je uopće bila ta Olja? Mama, već sam ti rekla sto puta: bila mi je najbliţa prijateljica. Aha, prijateljica. Spustila je slušalicu, evo sada sjedi ponavljajući kriva, kriva.

Ne govori gluposti, odgovara Marinica, ništa nisi znala, zašto sad kaţnjavaš samu sebe?

Bolje misli na Olju, govori Marinica, znaš već da je mučenička smrt jako dobra za karmu, tako da sad moţeš razmišljati o tome kako Olja ide prema blistavom svjetlu, sjedi na lotosu pokraj nogu Bude, nas se više i ne sjeća, ne pamti ni tugu, ni patnju, ni jad.

Znaš već, slijeţe koščatim ramenima Ksenija, znaš već da ja ne vjerujem u sve to. Mi jednostavno umiremo, poslije toga se ništa ne događa, ne moraš me tješiti, ne govori gluposti. Ne postoji nikakvo blistavo svjetlo.

Marinica šuti, ni ona sama ne vjeruje baš u mučeničku smrt, moţda je to upravo sada izmislila. I, općenito, za karmu je dobro tepati muškarcima, bacati im prašinu u oči, glumiti djevojku s bogatim unutarnjim svijetom. Ali što reći sada, kada Ksenija cijelo vrijeme sjedi tako na stolici, gleda u prazno suhim očima. Ne moţeš joj samo tako prići, uzeti je za ruku, ne moţeš samo sjesti do nje, pomilovati je po glavi, govoreći ne brini se, sve će biti dobro. Ni ona sama ne vjeruje da će sve biti dobro, ali ona ne zna sjediti pokraj nekoga, onako šutke, drţeći nekoga za ruku. Ĉini joj se da mora nešto napraviti, pomoći joj nekako, razveseliti je, ne, sranje, naravno da je ne moţe razveseliti, ali mora je barem nekako pokušati istrgnuti iz toga. Da je Ksenija malena djevojčica, sasvim mala, jednogodišnja djevojčica, ili još bolje maleni dječak, tada bi Marina znala što treba napraviti. Ona bi je bacala u zrak i hvatala, bacala i hvatala, a Ksenija bi se počela smijati i sve bi nestalo - i tuga, i patnja, i jad. Ali, Kseniju ne moţe bacati u zrak, ne moţe je poljubiti u trbuščić, ni poškakljati je, tepajući joj i izgovarajući budalaste nadimke.

- Moţda da odeš spavati? - predloţi Marina, samo da nešto kaţe. Idu u sobu, a Marina se s mukom prisjeti kako je prije znala utješiti Kseniju kad bi je nešto mučilo. Sjeti se toga i kaţe: a čuj, moţda ti opet treba nekakav sadist, pa, kao nekoć Nikita? — a tu kao odgovor na njezino pitanje Ksenija neočekivano pada na pod i povrati baš u predsoblju, na istome mjestu gdje je nekoć bljuvao Vjačeslav, ili pak Stanislav.

Zatim Ksenija opet sjedi u kuhinji, Marina briše pod, vesela što sad zna što treba raditi, a

Ksenija se ispričava, govoreći da joj je u posljednje vrijeme jako teško i razmišljati o seksu, a na tematski seks ne moţe ni pomisliti, očito ju je to prošlo. Pa sve u ţivotu prolazi, evo sama Marinica zna kako je bila napaljena dok nije zatrudnjela, a sad je odgovorna dama, pravi uzor majke Obitelji. Odgovorna dama stoji s podignutom straţnjicom, slamnata kosa pada joj na oči, cijedi krpu u vjedro, smije se: ma kakva odgovorna dama, ista sam kao i prije.

Samo imam dijete umjesto seksa.

Eto, i ja sam ista, govori Ksenija, ali vjerojatno ja umjesto seksa imam posao, ili Oljinu sahranu, ili oboje.

A moţda ne sve to već ništa, pomisli ona. Dobra je to riječ - „ništa”. Istinoljubiva, dobra riječ. Ne poznaje laţ, ne poznaje izdaju. Ništa. Riječ za tišinu u noćnom stanu, za mrak u sobi punoj usa- mljenosti, za prazninu u otvorenim očima. Dobra riječ za odgovor na bilo koje pitanje. Što je ostalo od Olje? Što će ostati od nje, Ksenije? Što će ostati od „fajlova” kad ih izbrišu? Što je ljudima u glavi?

Zašto je izabrao baš Olju? Pomisli Ksenija, zašto nije izabrao mene? Znam da joj je polomio rebra, izvadio srce, kao da me još jednom ţelio podsjetiti na moje riječi — rastvori moj grudni koš i uzmi moje srce — kao da je stavio svoj autogram. I proizlazi da je to napravio za mene. Znači, ja sam kriva, znači, ja sam ubila Olju. Dakle, ja sam je ubijala dok sam izrađivala stranicu. Ubijala sam je kada sam odgovorila na njegovo prvo „bog!”. Ubijala sam je svaki put kad sam mu pisala, svaki put kad sam masturbirala, svaki put kad sam svršila, svaki put kad sam nanosila sama sebi bol. Ubijala sam je kad sam čitala njegov e-mail. Ja sam ubila Olju. Ja sam kriva.

Marinica je otišla. Ksenija leţi, ne zatvarujući suhe oči, bez ijedne suzice, leţi u mraku, ponavljajući u sebi: ja sam kriva, ja sam ubila Olju, iznova i iznova zamišlja rastvoren grudni koš, mrtvo srce pokriveno ljuskom krvi, poput potpisa na kraju pisma. Potpisa na kraju emaila, kojeg je ipak morala pročitati, e-maila kojeg ne moţeš baciti u smeće, ne moţeš ga uništiti na serveru, niti zablokirati filterom. Da ga nisam stavila na ignore, Olja bi još uvijek bila ţiva, pomisli Ksenija, znači, ja sam kriva, ja sam ubila Olju. Izašla sam te noći iz kupaonice, prišla laptopu, rekla: „Olja, oprosti” - i ubila je.

Praznina u očima, tišina u stanu, mrak u sobi. Ništa. Ništa ne mogu učiniti. Ništa ne mogu promijeniti. Ja sam kriva. Ja sam ubila Olju. Sto mi ostaje osim te misli? Ništa.

Iznova i iznova vrti se u krug, ne zaustavljajući se: Olja, grudni koš, srce, pismo, potpis, ja sam kriva, ja sam ubila Olju.

Ksenija sjeda na krevet, zagrlivši samu sebe. Na prozirnom svjetlu lampe koje dolazi s prozora soba se čini sivom, prostor se svija po kutovima poput izderanih tapeta na vlaţnom zidu. Teško se usredotočiti.

Poslao mi je pismo, razmišlja Ksenija, što bih mu trebala odgovoriti? Ništa.

Kad bih ga mogla izbrisati iz ţivota, razmišlja ona, izbrisati kao fajl iz računala, poslati u prošlost, ubiti pri rođenju, ubiti dok još nije počeo ubijati ... i što sad mogu napraviti? Olja, grudni koš, srce, pismo, potpis, ja sam kriva, ja sam ubila Olju.

Pismo, potpis. Olja je sjedila baš ovdje, na kauču, a ona, Ksenija, trčala je sa slušalicom u rukama, nazvala policiju, glumila odgovornu odraslu ţenu. A Olja je samo sjedila, znajući već odgovor na što ja mogu učinitP. Ništa ne moţe učiniti. Ni tada, ni sada. Ne moţe leći i

spavati, ne moţe prestati razmišljati. Olja, grudni koš, srce, pismo, potpis, ja sam kriva, ja sam ubila Olju.

Misli o nečem drugom, govori sebi Ksenija, misli o mami, misli o Marinici, misli o Paši, o poslu, na kraju krajeva. Razmišljaj o tome kako ćeš sutra na poslu uređivati najnovije vijesti.

Razmišljaj o vijestima. O Mihajlu Hodorkovskom, o ratu u Cečeniji koji više ne postoji, o JUKOS-u koji uskoro više neće postojati, o udvostručenju PDV-a, o međunarodnoj politici, o kulturi i sportu. Ne razmišljaj da će te crna kronika prije ili kasnije opet podsjetiti: ti si kriva, ti si ubila. Sada će svaka ţena, koju će ubiti, biti pismo upućeno tebi. I on će ih pisari sve dok ti ne odgovoriš.

A s čim mu ja mogu odgovoriti? Tišinom u stanu, mrakom u sobi, prazninom u očima.

Ponovno će ubiti, govori sebi Ksenija i zbog nekog razloga ta joj se pomisao čini spasonosnom, čini joj se izlazom iz kruga. Ne shvaća zašto je to tako vaţno, samo ponavlja za sebe: Ponovno će ubiti. Misli, Ksenija, misli. On će ubiti kako bi ti napisao pismo. On će ubiti kako bi dobio odgovor. Ponovno će ubiti. Misli, Ksenija, misli, postavi sebi pitanje kojega se toliko bojiš, pitanje na koje već znaš odgovor.

Koga će on ubiti?

Znaš odgovor, govori si. On meni piše, on će ubijati za mene. Ubio je Olju. Sad će ubiti Marinicu.

Ksenija odlazi do računala, tipka, gleda na sat u kutu. Dva sata. Svejedno, zna što mora učiniti.

Dugo zvoni, pet, šest, sedam puta. Nema nikoga. Zar je zakasnila? Zar i Marinica? Zar je cybernetski bogovi sa starog oltara nisu upozorili, Velika majka medvjedica nije je sakrila svojom bijelom koţom, kineska kriptografija je nije zaštitila?

- Halo - pospano odgovara Marina, dok se u daljini čuje dječji plač - tko je to?

- Ja sam - odgovara Ksenija - je li s tobom sve u redu?

- Ako ne računamo da si probudila Gleba, sve je u redu - odgovara Marina. - A zašto?

- Dobro zaključaj vrata - govori Ksenija. - Općenito, čuvaj se. Sada si moja jedina prijateljica.

- Kakve to veze ima? - još uvijek ne shvaća Marina.

Naravno da ne shvaća. Pa nije ona ponavljala iz sata u sat leţeći u mraku: Olja, grudni koš, srce, pismo, potpis, ja sam kriva, ja sam ubila Olju.

- On ubija moje prijateljice - objašnjava Ksenija. -Tako on razgovara sa mnom.

Marina zašuti, zatim odgovara, već se potpuno razbudivši: - Dobro, stavit ću lanac na vrata.

Ksenija spušta slušalicu, hoda po sobi. Hladno joj je, zuji joj u glavi, teško joj se usredotočiti.

Bravo, govori si, bravo. Mama je bila u pravu, nema zašto plakati, treba se boriti, treba nešto učiniti. Evo, nazvala je Marinu, uvjerila se da je s njom sve u redu, upozorila je. Bravo, idi spavati, učinila si sve što si mogla, idi spavati. Sutra ujutro nazovi policiju, zamoli ih da zaštite Marinu, neka je čuvaju, neka ga uhvate...

Ponovno će ubiti, govori si Ksenija. Moţda se već uvukao u Marinin stan? Moţda on zna sve što ću učiniti? Moţda me i sad vidi? Ksenija zaklapa laptop, provjerava ulazna vrata, gasi svjetla u stanu. Sve što ona radi, neće zaustaviti ubojicu. On ţeli razgovarati s njom

i opet će ubiti. Policija ne moţe vječno štititi Marinu, on će dočekati svoj trenutak, pritajiti se, pretvarati se da je nestao, a u stvari će samo čekati. Ponovno će ubiti.

Ksenija hoda po stanu, svuda gori svjetlo. Cini joj se da se nešto šulja po kutovima stana, nešto šuška u tišini, nešto svjetluca na samom rubu njezine svijesti. Zuji joj u glavi, teško se usredotočiti. Smiri se, govori ona sebi, idi spavati, što moţeš sad učiniti? Ništa.

Ništa? Zapitaj se to još jednom. Što ti moţeš učiniti? Ksenija Ionova, uspješna ITmenadţerica, glavna urednica odjela vijesti, dvadeset tri godine - što ti moţeš učiniti?

Mogu ga ubiti, pomisli Ksenija. Ubiti. Govori naglas: - Ubit ću ga.

Ne, ni ona sama u to ne vjeruje. On je snaţan, odrastao muškarac, a ona je samo malena djevojčica. Policija iz cijeloga grada ne moţe ga uhvatiti, kako će ga ona onda ubiti? To je kao u priči o snajperistu, pomisli Ksenija: postoji ubojica, postoji ţrtva, postoji promatrač. I tu se više ništa ne moţe napraviti. Tako je i tu. On je ubojica. Ona je promatrač. Što ona moţe učiniti?

Moram nešto učiniti, govori sebi Ksenija, moram se boriti, moram nešto napraviti.

Razmisli o snajperistu, ţeni i novinarki, govori ona sebi. Ţena je ţrtva, ona hoda ulicom, ona ništa ne zna, ona nema izbora. Snajperist je zaklonjen, on drţi pušku, on moţe ubiti.

Novinarka je pokraj njega, oni razgovaraju. Zašto snajperist odlučuje pucati? Iz dosade? Ne, on se ne dosađuje. On sjedi u skrovištu i razgovara s novinarkom. On razgovara s njom, a zatim govori: „Pucat ću.” On puca zbog nje, on joj piše pismo.

Kseniji se čini da je rješenje negdje blizu. Prestaje primjećivati sjenke po kutovima, ne čuje više šuškanje, šum krvi u ušima. Jedan krug, drugi krug, hoda po sobi, sve brţe i brţe, kao da samu sebe poţuruje. Misli, Ksenija, misli!

On piše pismo. Pismo ima primatelja. Snajperist ubija jer postoji promatrač. Novinarka ne moţe ubiti snajperista, ali moţe prestati promatrati. Da je ona ustala i otišla minutu prije pojave ţene, ništa se ne bi dogodilo.

Sve je to točno, razmišlja Ksenija, to je ono što sam ja pokušala učiniti. Ja sam ustala i otišla. I onda je on ubio Olju.

Znači, ona ne moţe otići. Ona je promatrač, on je ubojica, on će razgovarati s njom i ubijati iznova i iznova. Što ona moţe učiniti?

Ništa?

Jedan krug, drugi krug, Ksenija hoda po sobi. Misli, ponavlja ona u sebi, misli. Kako da prestane biti promatrač ako ne moţe otići? Ako ne moţe ubiti? Što mogu učiniti? Još jednom: promatrač, ubojica, ţrtva. Promatrač i ubojica su jedinstveni. Ţrtva moţe postati bilo tko. Bilo tko tko prođe ulicom. Ubojica će pucati, promatrač će promatrati. Ţrtva je točka gdje se susreću metak i pogled. Sto moţe učiniti promatrač? Ĉini joj se da je rješenje negdje u blizini. Na rubu svijesti, u ţutoj pjegi, u kutovima sobe.

Krug za krugom, što ti moţeš učiniti?

Još jednom: promatrač, ubojica, ţrtva. Ubojica i promatrač su jedinstveni. Ţrtva moţe postati bilo tko. Svatko tko prođe ulicom. Svatko tko izađe na ulicu. Bilo tko.

Stop.

Ksenija staje. Kosa se lijepi za čelo, ruke joj drhte, duboko upale oči zaiskre.

Promatrač ne moţe otići. Promatrač ne moţe ubiti.

Promatrač samo moţe postati ţrtva.

Ksenija se nasmiješi. Eto rješenja. Eto odgovora. Sada se zapitaj još jednom: što moţeš učiniti?

Moţeš umrijeti.

Pa dobro, ponavlja Ksenija, dobro. Neće više imati kome pisati, Marinica će ostati cijela, sve će biti dobro.

- Htio si da ti odgovorim na e-mail? - naglas govori Ksenija. - Dobro, dobit ćeš odgovor.

Htio si da ti dođem dobrovoljno? Dobro, doći ću. Obećao si da me nećeš ubiti? Pa što ćeš, a ja ću nastojati umrijeti. Ovaj put će biti po mome. Svejedno ćeš me ubiti. I sve će se završiti, sve će biti dobro.

Pričao si o odgovornosti? Da, dobro, bit ću odgovorna. Ti ubijaš, a ja umirem. Svakome njegovo. Ja te pak ne mogu ubiti, čak ni zbog Marine - ne mogu. Ali, mogu umrijeti za nju.

Muškarac moţe ubiti, ţena moţe umrijeti.

Ksenija se nasmiješi. Više se ne mora suzdrţavati, ne mora ustrajati. Ona zna što mora učiniti.

Znači, sutra ćemo se vidjeti, promrmlja ona. Nekoć sam maštala o susretu, sjećaš se? Sada se više ne ţelim sjećati, više ne ţelim o mučenjima. Sama sam ih izmišljala, koja budala. Iskreno rečeno, malo se bojim. Iako, čega se trebam bojati? Nanosila sam sama sebi bol kako bih svršila. Nanosila sam sama sebi bol kako bih zaboravila na sve makar na kratko. Sutra ćeš mi ti nanijeti bol kako bih umrla. Kako bih zauvijek zaboravila na sebe. Kako bi Marina ostala ţiva. Kako bi se sve to završilo. Izdrţat ću, zar ne? Neće to dugo trajati? Probat ću brzo umrijeti. A i Marinica je rekla da je mučenička smrt dobra za karmu.

Eto, uskoro ću saznati.

Ksenija se nasmiješi. Sjeda za stol, napamet otipka adresu, piše: Dragi brate, jako m i j e ţao što prije nisam shvatila da se moramo vidjeti. Naţalost, ne znam gdje te mogu naći, tako da te molim da me sam nađeš i pokupiš. Ako smo stvarno pismo i glava jedne kovanice, moramo probati. Više ne znam moţemo li biti sretni, poput Hannibala i Clarice, ali ako poziv u tvoj osobni pakao još uvijek vrijedi, ja te čekam. Tvoja sestra Xenija. Ĉita još jednom sve ispočetka. Da, dobro je. Ma koliko god da je pametan, neće ništa odgonetnuti, prevarit će ga, prevarit će sve, napravit će sve po svome. Stišće sendm, e-mail se pretvara u nule i jedinice koje lete kroz brzu mreţu bakrenih kabela i optičkih vlakana, za nekoliko minuta stići će do primatelja. I to je sve. Što sada? pita se Ksenija. Ništa. Moţeš samo čekati.

I taj put „ništa” ne zvuči tako strašno.

Moţda, pomisli Ksenija, da napišem oproštajno pismo? Probuditi mamu, oprostiti se?

Jadna mama. Ne, ne ţeli, neka misli da je to bio nesretan slučaj, okrutna sudbina. Okrutna sudbina? Kako da ne. Ksenija se nasmije.

Moţda da piše Levi u New York? Dragi brate, jako mi je ţao što nisam prije shvatila koliko mi nedostaješ. Dragi brate, jako mi je ţao što se više nikad nećemo vidjeti. Predivno pismo. Ne, neka Leva misli da je njegova sestrica poginula u nelijepim okolnostima u dalekoj zemlji na sjeveru, u kojoj lokalna policija ne moţe zaštititi čak ni vlastite građane.

Da je Leva ovdje, pomisli Ksenija, sve bi bilo drukčije. Obećao se vratiti, ali zadrţao se.

Uskoro će doći po Sarah Connor. Mogu se samo nadati da će to biti brzo. Ali ne daj, Boţe, da

policija shvati o čemu je riječ, osigura joj zaštitu, osudi je na vječnu ulogu promatrača, ne dopusti joj da umre, ne dopusti joj da pobijedi.

- Mogu se samo nadati da ćeš se ti poţuriti - govori Ksenija svi- jetlećem prozorčiću.

Zatim ode u kuhinju, stavlja čajnik. Glupo je da spava zadnju noć. Ne misli o smrti, govori ona sebi, samo misli o tome kako si napravila ono što si morala.

52 Ksenija, Ksenija, Ksenija.

Dobio sam tvoj e-mail. Ĉekam te, čekam te tako silno da mi se svi zaboravljeni strahovi vraćaju.

Nikad nisam vidio tvoje lice, na netu sam pronašao samo jednu tvoju fotografiju staru pet godina, djevojčica, skoro tinejdţerica, spuštena crna kosa do ramena, dječačka figura. Ne mogu povezati tu fotografiju sa ţenom koja mi je odgovarala preko chata.

Zbog nekog razloga, kada razmišljam o tebi sjetim se Karine, svoje prve ljubavnice poslije razvoda. Bio sam vjeran muţ i zato je Karina bila druga ţena u mom ţivotu. Sjećam se, kad smo došli k meni, ja sam otišao do šanka po vino, a ona se odmah počela svlačiti. Kad sam se okrenuo, vidio sam kako sa svoga tijela skida raskopčanu haljinu. Njezina koţa mi se učinila sjajno bijelom, a sama Karina Snjeguljicom koja je došla po Kaja. To je istodobno bilo toliko prekrasno i toliko strašno da sam zaţmirio i do boli zabio nokte u vlastite dlanove.

Ksenija, Ksenija, Ksenija. Kada razmišljam o tebi, taj strah mi se ponovno počinje vraćati. Ĉini mi se da si toliko prekrasna da se neću moći suzdrţati. Ti si sjedila sa mnom kad sam bio bolestan, rezala si svoju koţu kad sam plakao od boli - i ţelio bih ti se oduţiti za to. Kada dođeš, oderat ću koţu sa svojih ruku. Iskopat ću si oči. Napravit ću od svog mesa odreske.

Izvadit ću utrobu iz svoga trbuha. Rastvorit ću si grudni koš. Znam kako se to radi, draga Ksenija, vjeruj mi. Posloţit ću ispred tvojih nogu hrpicu noktiju, otkinutih s prstiju, odrezane bradavice, usne, okrenute naopako, i okrunit ću tu piramidu skliskim očnim lopticama koje ću izvaditi iz svojih zjenica. Evo, ja sam on, draga Ksenija, evo, ja sam on, rastvoren do samih dubina. To je jedini poklon koji ti mogu dati. Reci da nećeš odbiti moj poklon.

Bojim se da neće uzeti moj poklon. Bojim se da će me susret s njom ubiti. Imam bujnu maštu. Mnogo puta sam zamišljao naš susret, ali u posljednje vrijeme ništa mi ne uspijeva.

Pokušavam smisliti happy end, ali ne mogu.

Imam bujnu maštu, ali u zadnje vrijeme ona se poigrava sa mnom. Sve mi je teţe vjerovati da me Ksenija voli, sve mi je teţe zamisliti je. Ksenija Ionova, IT-menadţerica, glavna urednica odjela vijesti izmišljenih novina, lokalna zvijezda ruskog interneta, ţena koja je voljela da joj se nanosi bol. Koščata ramena, izgrizeni nokti, crna kosa. Ţena koju volim. Ţena koja nikad nije postojala.

Moja astralna sestro, brisala si znoj s mojeg čela kad sam bio bolestan. Drţala si me za ruku. Plakala si sa mnom kad se crna kukuljica omotavala oko mene, poput oblaka, poput zagušljive spirale, poput Meduzine kose. Rezala si svoju koţu kada se moje srce oblijevalo krvlju. Moja voljena, ja sam te izmislio. Izmislio sam te od početka do kraja, od umjetnog treperenja mikročipa do usamljene noći poslije sahrane.

Izmislio sam tvoje novine, izmislio sam tvoju stranicu. Sviđalo mi se zamišljati kako ljudi uzdišu kada vide banner „manijak ubija ovdje”, poput natpisa MOSGAZ iznad mirnog Luţkova grada. Ţelio sam to kako me ljudi ne bi zaboravili. Kako bi me pokušali shvatiti.

Kako sva ta ubojstva ne bi bila uzaludna.

Da, priznajem: izmislio sam te, draga Ksenija. A to znači da sutra nećeš doći i da te ja neću ubiti. Je li to dovoljno da naša priča dobije sretan završetak?

Ili moţda trebam sve priznati? Reći: nije bilo nikakvih ubojstava. Uvijek sam bio dobar dječak, bio sam dobar i ostao sam dobar. Ja volim ljude i od saţaljenja me steţe u grlu.

Gubim svijest kad vidim krv. Plačem pri pomisli na tuđu bol.

Dakle, ništa se nije dogodilo od onoga što sam vam ispričao. Nije bilo podruma za mučenje, ni raskomadanih leševa, ni djevojaka, koje sam izmislio. Ni uspješnog promašaja Alekseja, ni poslovne ţene Olge s njegovanim rukama, ni njezina brata pedera Vlada, ni lakomislene Marine s malenim Glebom - nitko od njih nikad nije postojao. A Mike? Mike je postojao, i cura foksterijer je postojala: zaista sam je pokupio u klubu i pojebao, ali uopće ne onako kako sam to ispričao - bili smo prepijani i uopće se ne sjećam je li svršila.

Ma, nije ni bitno. Nikada nisam uspio zbariti nepoznatu djevojku u klubu. Dobro, priznajem: ni Mikea ni Alise, ni njih nije bilo. Nije bilo ni tog kluba, iako to nije vaţno.

Nije bilo ni sve te krvi, ni odrezanih ruku i nogu, ni izvađenih očiju, ni ogrlica od bradavica, ni rastvorenih grudnih koševa. Ničega. Samo tišina u noćnom stanu, mrak u sobi punoj usamljenosti, praznina u otvorenim očima.

Nije li to doista sretan završetak? Iluzija se raspršila, opet se moţe hodati po ulicama bez straha. Moskovski manijak više ne postoji, nikada nije ni postojao.

Ja sam sve izmislio.

Ipak, ne.

Bila je samo jedna epizoda, samo jedna.

Otišao sam u kuhinju, otvorio ladicu, uzeo noţ i zabio ga sebi u bedro.

Samo ta, ništa drugo.

Samo crna kukuljica tuge, samo očaj i beznađe, samo fantazija i snovi.

Ako čovjek ubija, on je manijak, izrod i ubojica, njega treba uništiti, nije dostojan saţaljenja ni suosjećanja.

Ali ako čovjek mašta o ubojstvu — tko je onda on? Pa što ako ima ţenu i djecu, ide na posao, gleda filmove, čita knjige. A samo ponekad, usred bijela dana, u metrou, kod kuće, u kafiću, odjednom vidi kako se komad po komad, latica po latica guli meso sa ţivog ljudskog tijela. Kako mačeta pada na ţensku dojku. Kako se izvađeno oko vrti u rastvorenom trbuhu.

Zamislite da vas te vizije prate danju i noću. Kad pričate s kolegama. Kad vodite ljubav.

Kad se igrate sa svojom djecom.

Ne znate odakle su došle te vizije, znate samo da su one povezane s nečim što je najvaţnije za vas, s nečim što vas čini čovjekom.

Imate posao, voljenu ţenu, djecu i prijatelje. I jednog prekrasnog dana odete u kuhinju, uzimate noţ i ubadate ga u vlastito bedro. Ĉovjek stoji i krv mu teče niz nogu.

I to je sve.

Moţda je bolje da ga smatramo ubojicom?

Tada ćemo brzo pozvati policiju, uhititi prijestupnika i uspješno završiti svoju priču.

Jutros sam stajao kraj prozora i gledao kako se u dvorištu dvije djevojke ljuljaju na ljuljačkama. Imale su oko sedamnaest godina, svukle su jakne i dvije svijetle mrlje ljetnih

košulja prvo su se počele podizati, pa zatim spuštati. Duge kose lepršale su na vjetru. Kada su ljuljačke usporile, primijetio sam: u jedne od njih kroz bijelu tkaninu naziralo se crveno rublje. Ĉak se i s prozora moglo vidjeti da ima velike, lijepe grudi. Primijetio sam boju njezinih očiju, bile su plave, poput krhotina neba, malo napućene usne, lijevo uho s tri ili četiri naušnice. Njezina prijateljica mi je bila okrenuta leđima i vidio sam joj samo riđu kosu.

Gore i dolje, val za valom, skupa s ljuljačkama.

Dugo sam ih promatrao. Bile su predivne.

Ja nikoga nisam htio ubiti.

53 Zagušljiv, omamljujuće sladak miris. S naporom otvara oči, osjeća takvu bol kao da joj je nešto eksplodiralo u glavi. Nizak strop, prljavi betonski zidovi sa sivkastosmeđim mrljama od boje. Bliješteće svjetlo, kao u operacijskoj sali. Na sredini velik stol od cinka na kojem se nalazi Ksenijina torbica i ogrtač, sav prljav, potpuno oštećen. Nesavladiva pulsirajuća bol u potiljku, okreće glavu: kolutovi na zidovima, omče od konopa ispod stropa. Ĉudno, ali nije ju svezao: sjedi na metalnoj stolici, mršave ruke s izgrizenim noktima počivaju u krilu. Ĉuje glas: oprosti što je ovako ispalo. Ničega se ne sjeća, oštra bol, prljavi snijeg moskovskog kolnika.

Dakle, ovako to izgleda. Gleda u njega, govori: pa što ćeš. On stoji, prislonjen na prljavi zid.

Koliko ga je puta zamišljala: kao manijaka ubojicu, kao aliena, kao čovjeka koji joj je napisao „volim te”, ali on nije onaj kojeg je ona izmislila. Stoji naslonjen na prljavi zid, smiješeći se: Malo se brinem, ne znam što bih ti predloţio. Moţda si gladna? Ţeliš li da pripremim večeru?

Kiselina joj se penje prema grlu. Ksenija odmahuje glavom. I dalje se smiješeći, on upita: Moţda ţeliš da odmah vodimo Ijubavl Ţelim da se sve što prije završi, pomisli Ksenija, ali ne progovara ni riječi. Pogledaj što sam za tebe pripremio, pogledaj. Prilazi stolu, podiţe ogrtač, stavlja na stol metalnu ladicu, otvara je i počinje vaditi iz nje instrumente.

Evo skalpela za rezanje, evo još jedan, pogledaj kako je oštar. Evo pincete za čupanje dlaka, znaš li koliko vremena treba da se iščupaju sve dlake s Venerina brijega? Evo ručne pile za piljenje kostiju; evo kliješta za trganje koţe, evo čekića i čavala, sjekire i ravnih kliješta, dlijetla i britva. Evo sveţanj brnjica, svih veličina, evo onih koje imaju zupce unutra, oni se stavljaju na jezik, kod njih moraš paziti da se ţrtva ne uguši krvlju. Evo kuke, evo igle, evo lanaca, evo šila, pleta- ćih igala, štipaljki, pogledaj, takve nikad nisi vidjela, takve ne moţeš kupiti u dućanu. Dođi, daj da ti pomognem ustati.

Pruţa snaţnu, čvrstu ruku. Ksenija je uvijek zamišljala manijaka kao malenog, mršavog, jadnog. Ksenija ne prima ruku, sama ustaje, mršteći se od boli u potiljku. Oslanja se na stol i gleda kako vadi nove i nove instrumente, slaţe ih pod jakim kirurškim svjetlom, govoreći; koja ljepota, zar ne?

A evo i sveţnja šiba, pipni, ne, slobodno dodirni, nisu to vaše koţnate igračke, s ovima jednim udarcem moţeš rasjeći koţu do kosti. Evo ţeljezne šibe, probija grudni koš, a ako

dobro naciljaš, moţe probiti i samo srce. Evo šiljastih klinova koji se zabijaju između prstiju.

Evo soli koja se stavlja na rane. Evo kiseline, malo benzina, luţine, šprice za injekciju, mala kliješta za nokte, šteta - one tebi zapravo ne mogu biti korisne. Evo kliješta za vađenje zubi, ako su usta malena, pa, hm, pomaţe pri pušenju. Evo strelica za pikado, posebno naoštrene.

Evo još noţeva, pogledaj, dotakni, prava stvar, oštri su poput britve.

Ksenija pruţa ruku, primiče se najbliţem noţu, dugom, s kosom oštricom, a alien je za opomenu hvata za lakat. On me se boji, odjednom shvati Ksenija, on se isto boji. Stvarno, polaganim, ali zapovjedničkim pokretom on sprema noţ i paţljivo je gura prema udaljenom kraju stola.

Naglo prolazi bol u njezinoj glavi, kao da je netko isključio bol. On me se boji. Ksenija još potpuno ne shvaća što to znači, ali osjeća da je rješenje negdje blizu. Što trebaš činiti? pita samu sebe. Misli, Ksenija, misli. On me se boji. Iluzija se raspršila.

Pa, počnimo, govori on, s istim smiješkom na usnama. Za početak bih te objesio na spravu za rastezanje i pokazao ti kako rade bičevi. Što misliš o tome? Ksenija šuti i on, slijegajući širokim ramenima, govori: znaš, i ja sam nervozan. Ipak je ovo prvi put da je djevojka došla dobrovoljno k meni. Moţda bi bilo dobro da te upitam od čega bi ti htjela početi, je li tako? Ne poznajem ovaj ritual, reci mi, zašto šutiš? Misli, Ksenija, misli. Shvaćam, ne znaš kamo bi prije gledala, već si se sigurno uzbudila, zar ne? Uvijek sam maštao o ţeni koja bi se uzbudila zajedno sa mnom. Ne moţeš ni zamisliti koliko mi je drago što smo se sreli. Ovo je sve za tebe, samo za tebe.

Sad se Ksenija potpuno smirila. Upita: - Ti misliš da sam došla dobrovoljno ovamo?

- Naravno, pa, u biti, da, dobrovoljno. Sama si mi pisala jučer. Ti si prva ţena koja je ovamo došla dobrovoljno i prva ţena koja se našla u mom podrumu i koju ne namjeravam ubiti.

-1 namjeravaš sa mnom ţivjeti dugo i sretno? - upita Ksenija.

- Da, da, dok nas smrt ne rastavi - smije se, jako smireno - da, ţivjet ćemo skupa i umrijeti isti dan. Kao u romanima, dugo i sretno. Kao brat i sestra, znaš.

- Ajde onda da napišemo predbračni ugovor - govori Ksenija - kako ja ne bih nikada zaboravila da sam ovamo došla dobrovoljno i kako to ne bi zaboravio da si me dobrovoljno primio.

Još uvijek s istim smiješkom na licu, kima potvrdno glavom: - Da, moţe, neka bude tako. Sve kao kod odraslih, sigurna riječ, sve stvari?

- Da, i sigurna riječ također.

- Jednom sam predloţio jednoj djevojci da se poigramo sa sigurnom riječi - prisjeća se on. - Za sigurnu riječ uzeli smo „ubij me!” i ja sam je upozorio da ću, ako ona to kaţe, to zaista i napraviti.

- I rekla je?

- Da. Ali ipak je nisam odmah ubio. Na kraju krajeva, najzanimljivije stvari dolaze poslije sigurne riječi, zar ne?

- Vjerojatno - odgovara Ksenija - neka onda moja sigurna riječ bude „volim te”, O. K.?

Nasmije se, kima glavom: - Da, jako dobro. Da odem po papir?

Imam ja - govori Ksenija i uzima torbicu - imam ja - ponavlja ipak sam novinarka.

On zavrti u rukama kratki i uski noţ s plavom drškom. Stol između njih. Oči mirne i zamišljene. On se nastavlja smijati. Još uvijek je imao isti smiješak na licu kad je Ksenija, ne vadeći ruku iz torbice, dvaput pucala u njegove grudi. Padajući, noţ mu se zabija u desno bedro, ali on više ne osjeća bol. On pada, pada, pada kroz zaustavljeno vrijeme, parajući crnu kukuljicu, prolazeći kroz tamni oblak tuge i očaja. Pada dok se prostor oko njega kovitla, poput izderanih tapeta, stakla pucaju, vrata vrište od uţasa. Pada, pada, pada i u posljednjoj bliještećoj iskri on ugleda ţensku figuru nepodnošljive ljepote, kraljevskog drţanja, svu u bijeloj svjetlosti. Iskešena usta, slina. Meso se raštrkalo, čeljusti su se rastvorile. Ogrlice od lubanja, jarko svjetlo, leš ispod svake noge, srdito boţanstvo, Snjeguljica. Pada, pada, pada, osjećajući kako se nešto u njegovim grudima slama pucketajući, nešto napušta njegovo tijelo probijajući sebi put prema jarkom svjetlu, pada, pada...

Ksenija dolazi k sebi dok sluša pucketanje praznog pištolja. Ne sjeća se kako je obišla stol i našla se pokraj muškarca na samrti. Ne sjeća se kako je gotovo iz neposredne blizine pucala iz šarţera. Dok je padao, noţ se zabio u njegovo desno bedro, iz rane je još uvijek liptala krv.

Grudni koš mu je zdrobljen, kao da ga je netko slomio jednim jedinim udarcem. Ksenija pogleda u mrtvo lice: četrdesetak godina, pune usne, široko otvorene oči, zalisci, iskre sjedih vlasi.

- Ništa nisi shvatio - govori njemu Ksenija - ništa nisi shvatio. Nisi paţljivo čitao ono što sam ti pisala. Ĉak ni svoj najjači orgazam nisam spremna platiti tuđim ţivotom. Spremna sam se odreći bilo kojeg uţitka, samo da ti ne bi više hodao sa mnom na istoj zemlji.

Ksenija još uvijek drţi pištolj u ruci, vrhom čizme baca noţ dalje od zgrčenih prstiju i vraća se za stol. Gleda torbicu izbodenu strelicama, u kozmetiku razasutu među noţevima, kliještima i štipaljkama. Paţljivo dodiruje prstom hladni metal. Nešto nije u redu, nije onako kako bi trebalo biti. Nešto gotovo zaboravljeno nahrupljuje iznutra, prolazi cijelim tijelom na toplom valu, svom teţinom zastaje ispod trbuha. Ksenija automatski uzima skalpel. Da, alien je bio u pravu. Uzbudila se. Prvi put nakon nekoliko tjedana ona osjeća čeţnju, tako snaţnu da se ne moţe pomaknuti. Ĉini se kao da to uzbuđenje koje je bilo zarobljeno sve te tjedne konačno izlazi na slobodu i ispunjava cijelo njezino tijelo, razarajući ga, zahtijevajući izlaz.

Ksenija se vraća na metalnu stolicu, sjeda, podiţe suknju, zavlači ruku u gaćice i susreće mrtvi pogled otvorenih očiju koje ju gledaju s čuđenjem i prijekorom. Ustaje, prilazi lešu, još uvijek drţeći skalpel u ruci. Na lijevoj strani grudi, gdje je ispraznila cijeli šarţer, tamni rupa, i Ksenija pomisli kako se alien, Stranac koji je ţivio u tom tijelu, napokon oslobodio. Ĉak ne znam ni njegovo pravo ime, pomisli ona i prođe dlanom po njegovim mrtvim vjeđama.

Ponovno ustaje, odjednom primjećuje da nešto bliješti u sjeni, pokraj noge stola. Podigne suknju, preskoči preko mrtvog tijela - i podigne Oljin grudnjak s tamnocrvenim kamenima.

Grudaju se, poput malene djeca, spuštaju se niz padinu, smiju se u taksiju, trče na paralelnim trkaćim stazama, sjede u četvero u Coffee Innu; beba puţe po tepihu, govori ,,ma-ma!; I’ll be back, iza leđa, sve je bliţe, što trebaš raditi? Maleni dječak čuje kako drhtaj i treperenje rastu; -

mama u ogrtaču na golom tijelu izlazi iz kupaonice; stavlja ti ruku na čelo: „kolika jc temperatura?”, ona govori: „nema više plesa, moraš učiti”; „sve ţrtvujem zbog tebe, jako te volim”; „ti si moja kći, a pišeš takve gadarije, što će ljudi reći?”; „nema razloga plakati, trebaš se boriti”; što trebaš raditi? Mokrim licem - u čupavi dţemper. „Razmazala ti se maškara.” „To je od snijega, Olja, od snijega”.

Ksenija, Ksenija, izgubljena djevojčice, ljepotice koja si ubila čudovište, imaš već dvadeset tri godine. U prljavom, krvavom podrumu, čučni, plači, nemoj prestati, molim te, plači, plači.

KRAJ SKEN I OBRADA.

KIKA

Bilješke

1

Boris Abramovič Berezovski, ruski tajkun i oligarh. Godine 1997. bio je među desetak ruskih kapitalista koji su drţali više od 50% ruske privrede. Pruţao je političku podršku Jeljcinu, zbog čega dobiva mjesto predsjednika Predsjednikova Vijeća za sigurnost. Postaje utjecajan u medijima i vlasnik je jedne ruske nacionalne televizije.

Poslije Jeljcina daje podršku Putinu koji se okreće protiv njega i podiţe mnoge optuţnice protiv njega. Oduzima mu sve medije, zbog čega on bjeţi u Veliku Britaniju i dobiva status političkog azilanta (2002. g.).

2

Banner — najrašireniji oblik oglašavanja na intemetu. Sluţi kao atraktivan promidţbeni oglas čija je svrha zainteresirati posjetitelje na web stranicama i posluţiti kao link prema ciljanim web stranicama.

3

Advertorial (eng. kovanica: advertising — oglašavanje, editorial — urednički, novinarski sadrţaj), kupljen prostor u publikaciji koji se upotrebljava da se objavi tekst koji daje dojam „pravog”, objektivnog novinskog teksta.

4

CEMI - Centralni institut ekonomije i matematike.

5

Stroboskop - instrument za mjerenje okretaja, brzine i frekvencija.

6

Vanilni ljudi - ljudi koji prakticiraju tradicionalan seks, bez pomagala, pornografije i si.

7

Uranija, Vrste riječi — pjesme Josifa Brodskog, ruskog knjiţevnika, dobitnika Nobelove nagrade za knjiţevnost 1987. godine.

8

Bang-bang, joj-joj, umire zečić moj — ruska dječja pjesmica; Pa3, flBa, TpM, neTbipe, nflTb! Bbimeji 3aMHMK nory/iHTb / B^pyr oxothmk Bbi6eraeT, / ripHMo b aaiMMKa cTpenaex.! / IlM^-nacJ), om-oh-om!/ YMnpaeT 3aiMMK MOH. (Izašao zečić u šetnju / Odjednom ga spazi lovac / I zapuca direktno u njega / Bang-bang, joj-joj-joj! / Umire zečić moj.)

9

Jare - lik iz ruske narodne dječje pjesmice, )Kmi-6bi/i y 6a6yniKM cepeHbKHM K03/IMK... / Ba6yuiKa K03/iw<a oneHb /uo6n/ia,... / B3flyMajioa> K037iHKy b ;iec iioiy;iHTM... / Hana/m na Koa/iMKa cepwe bo/ikm... / Ocra/wcb or

K037iMKa po>KKM fla HO>KKM... (Bilo jednom jedno sivkasto jare i ţivjelo je kod bake... / Baka ga je veoma voljela... / Ali jare jednom poţeli šumom prošetati / A u šumi ga napadoše sivi vukovi / I od njega osta jako malo...)

10

Jarčeva pjesma - aluzija na nastanak tragedije u starih Grka; naziv tragedija dolazi od grčke riječi tragos - jarac i

oide - pjesma. Nije jasno zašto je taj oblik drame prozvan jarčevom pjesmom. Moguće je da su prvi izvođači bili ogrnuti jarčevom koţom ili su pak jarca dobivali kao nagradu ili plaću za svoju izvedbu. Moţda je naziv povezan sa ţrtvom koja se prinosila u vrijeme festivala tragedije i „tragičnim” zvukom koji je jarac proizvodio prilikom ţrtvovanja.

11

Friedrich Nietzsche, njemački filozof, u djelu Rođenje tragedije (1872.) gleda na tragediju kao na borbu apolonskog i dionizijskog dijela umjetnosti (dvije različite forme umjetnosti); najvaţnijim dijelom u tragediji Nietzsche smatra dionizijski element, koji je bio izraţen na festivalima i pijančevanju u starih Grka

12

FSB — Federalna sluţba sigurnosti.

13

Ahmed Zakajev - premijer samoproglašene Ĉečenske Republike Ičkerije; bio je vođa čečenskih pobunjenika; našao politički azil u Velikoj Britaniji, u čemu mu je pomogao Berezovski.

14

Master of Business Administration — diploma koja se dobiva nakon završetka poslijediplomskog studija menadţmenta u SAD-u.

15

Sigurna riječ - lozinka koja se koristi u BDSM-u i izgovara jedino kada se ţeli označiti krajnja granica „izdrţljivosti” podčinjene osobe koja u tom trenutku signalizira dominantnoj osobi da se seansa prekida. Ta riječ je uglavnom neka koja se obično ne izgovara za vrijeme seksa, budući da se „ne, prestani”, sa svrhom pojačanog

učinka BDSM seansi, moţe slobodno izgovarati.

16

Gojko Mitič - zvijezda istočnonjemačkih vestern-filmova.

17

Aleksandar Ljubimov - poznati ruski TV novinar, urednik emisije Pogled (1997.), urednik političkog programa na Ruskoj nacionalnoj televiziji koju je drţao Berezovski (1998.).

18

Aleksandar Nevzorov — član ruskog parlamenta, redatelj i bivši novinar, od 1987. do 1993. bio je voditelj tada jako popularne dnevne političke emisije 600 sekunda-, izvještavao kao novinar iz Ĉečenije o čemu je napisao i reţirao TV film Cistilište (1998.), čiji je koproducent bio Berezovski.

19

Bijela kuća - Zgrada Vrhovnog Sovjeta (vlade) u Moskvi.

20

Kolovoski puč (19. - 21. kolovoza 1991.), pobuna skupine tvrdolinijskih članova Sovjetskog Saveza i Komunističke partije protiv Gorbačova, koju je u početku podrţala vojska; borili su se protiv Gorbačovljevih reformi i za očuvanje SSSR-a; Boris Jeljcin, tadašnji predsjednik Ruske Federacije, 19. kolovoza dolazi ispred Bijele kuće, gdje su tisuće Moskovljana postavili barikade i prosvjedovali protiv ustanka; u tim trenucima najteţe krize Jeljcin se obratio masi s oklopnog transportera i u oštrom govoru pozvao narod i vojsku na utemeljenje nove, samostalne i suverene Rusije. Ta izjava je bila podijeljena Moskovljanima u obliku letaka. Kada su elitne postrojbe sovjetske vojske Alfe otakazle poslušnost pučistima, uz svestranu podršku naroda, puč je propao. Početkom prosinca iste godine, uz potporu predsjednika parlamenata Ukrajine i Bjelorusije Sovjetski Savez bio je izbrisan s političke karte svijeta.

21

Ruska ustavna kriza iz 1993. godine - politički sukob između ruskog predsjednika i ruskog parlamenta koji je riješen uz pomoć vojne sile. Odnosi između predsjednika i parlamenta su bili pogoršani i došli su do usijanja 21. rujna, kada je ruski predsjednik Boris Jeljcin raspustio zakonodavno tijelo zemlje (Vrhovnog Sovjeta). Kao odgovor, parlament smjenjuje Jeljcina i proglašava podpredsjednika Aleksandra Rutskova vršiteljem duţnosti predsjednika. Situacija se pogoršala početkom listopada. U nedjelju, 3. listopada, prosvjednici su uklonili policijske kordone oko parlamenta i zauzeli zgradu parlamenta te pokušali zauzeti i nacionalnu televiziju. Vojska, koja je u početku proglasila svoju neutralnost, po nalogu Jeljcina ušla je u zgradu Vrhovnog Sovjeta u ranim jutarnjim satima 4. listopada, a vođa otpora bio je uhićen. Deset dana vodile su se najsmrtonosnije ulične borbe u Moskvi od listopada 1917. Prema vladinim procjenama, 187 ljudi poginulo, a 437 ranjeno.

22

Charles Jencks (1939.) — poznati američki arhitektonski teoretičar, arhitekt krajolika i dizajner.

23

Adam Smith (1723. - 1790.) - škotski društveni filozof i začetnik političke ekonomije; jedna od ključnih figura škotskog prosvjetiteljstva; autor djela Bogatstvo naroda koje se smatra prvim modernim radom s područja ekonomije. Naširoko je citiran kao otac moderne ekonomije i kapitalizma.

24 John Maynard Keynes (1883. 1946.) - britanski ekonomist čije su ideje duboko utjecale na teoriju i praksu

suvremene mukrockonomijc kao i gos -

podarske politike vlade. Njegove ideje su temelj za proučavanje ekonomije u Školama ekonomske misli, poznate pod nazivom „ekonomija Keynesa”.

25

U srpnju 1996. u drugom krugu predsjedničkih izbora Jeljcin je porazio neokomunista Zuganova.

26

Za vrijeme izborne kampanje 1996. godine Jeljcin je vodio kampanju pod parolom „Glasuj ili izgubi”.

27

Svjazinvest — najveća ruska drţavna telekomunikacijska kompanija, jedna od najvećih u svijetu; sukob se odnosi na borbu vlasnika dionica te kampanje protiv Evgenija Jurčenka, izvršnog direktora.

28

Evgenij Maksimovič Primakov (1929.) - ruski političar kojega je Jeljcin 1998. postavio za premijera, a zatim ga 1999. otpustio.

29 30

Manga junakinje — junakinje popularnih japanskih stripova.

Andrej Romanovič Ĉikatilo (1936. - 1994.) — ukrajinski serijski ubojica, poznat kao Građanin X i Monstrum iz Rostova; ubio 52 osobe; pogubljen 19. veljače 1994. O njemu je snimljen film Citizen X.

31

Moskovski plinovod.

32

Dimočka - rusko ime od milja za Dmitrij.

33

Sensei - japanska titula kojom se oslovljavaju učitelji, profesori, stručnjaci poput odvjetnika, doktora, političara...

34

Igra riječi - na ruskom se za „kukuljicu” i „lutkicu” upotrebljava ista riječ (KyicojiKa).

35

Intel Inside je američka tvrtka osnovana 1968. godine kao Integrated Electronics Corporation. Najpoznatija je po proizvodnji mikroprocesora te namjenskih integriranih krugova. Tvrtku Intel osnovali su Gordon E. Moore (kemičar i fizičar) i Robert Noyce (fizičar i suizumitelj integriranog sklopa) nakon što su napustili tvrtku Fairchild Semiconductor. Njihovu najveću konkurenciju, tvrtku AMD, također je osnovao jedan od bivših zaposlenika Intela, 1969. Pripadao je skupini koju su u ovoj industriji prozvali Izdajničkom osmorkom (eng. Traitorous Eight,), kojoj i Moore i Noyce također pripadaju budući da su prodavali podatke Intela AMD-u.

36

Piter — skraćeno Petrograd.

37

Restoran s niskim stolovima, u kojima se nalaze udubine, gdje gosti stavljaju noge radi svoje udobnosti.

39

Kompromat.ru - ruski internetski portal, poput Jatmo.hr (ţuta štampa).

40

Sv. Sebastijan (umro oko 288.) — kršćanski svetac i mučenik, ubijen tijekom Dioklecijanova progona kršćana u 3. stoljeću. Smaknut je strijelama koje su u umjetnosti postale njegovim osnovnim atributom pa ga se obično prikazuje svezanog za stablo ili stup, tijela probodena strijelama.

41

Blog engine {eng.) - software specijaliziran da olakšava izradu stranica i edi- tiranje.

42

Murder Ballads (1996.) — deveti studijski album Nick Cavea i The Bad Seedsa.

43

IMHO (skr. eng. in my humble/honest opinion) - prema mome skromnom mišljenju; popularna je na blogovima, forumima, chatovima...; upotrebljava se za izjavu koja ne mora biti činjenična, ali se izraţava kao nečije mišljenje.

44

Aleksandar Jevgenjevič Lebedjev (1959.) - ruski biznismen i političar, jedan od ruskih oligarha.

45

Sašina ekipa (rus. Brigada) - popularna ruska kriminalistička TV serija koja se emitirala na HTV-u 2002. godine.

46

Razdoblje stagnacije u SSSR-u (rus. zastoj) - obuhvaća razdoblje od 1964. do 1985., za vrijeme kojega nije bilo velikih političkih potresa. Počinje dolaskom Breţnjeva na vlast. Drţava ekonomski napreduje, građani imaju visok standard. Ovo razdoblje završava u siječnju 1985. na Plenumu na kojem Gorbačov objavljuje perestrojku (radikalne promjene u svim sferama društvenog ţivota).

47

Poslije Prvoga čečenskog rata Rusi su izgubili kontrolu nad glavnim gradom Ĉečenije — Groznim.

48

1999. Putin naređuje osvajanje Ĉečenije i započinje Drugi čečenski rat u kojem je Grozni razoren do temelja.

49

Opsada kazališta u Dubrovki (23. 10. 2002.) - čečenski borci zauzimaju moskovsko kazalište Dubravka i uzimaju 850 taoca; 170 ih je ubijeno.

50

Valerij Valerijevič Panjuškin (1969.), poznati ruski novinar i knjiţevnik, dobitnik nagrade Zlatno pero Rusije

51

JUKOS, bivša ruska naftna kompanija (1993. - 2007.) - bila je jedna od deset najkrupnijih naftnih kompanija u

(2005.).

Rusiji do 2006. kada je bankrotirala i konačno 2007. g. likvidirana.

52

Mihail Hodorkovski (1963.), bivši čelnik JUKOSA, 1990. čelnik MENA- TKP-a. Platonov Lebedjev (1965.), suosnivač banke

Mcnatcp. Osuđen 2005. /.bog pronevjere novca u JUKOSA-u na osam godina zatvora 53

Jurij Mihajlovič Luţkov (1936.), bivši gradonačelnik Moskve (1996. — 2003.), proslavio se masovnim građevinskim projektima koji su potpuno izmijenili izgled Moskve.

52

Leta - u grčkoj mitologiji rijeka zaborava u Hadu. Pijenje vode iz rijeke Lete stvaralo je potpunu zaboravnost, stoga su Grci vjerovali da su duše onih koji se trebaju reinkarnirati morale popiti njezinu vodu da bi zaboravile prijašnje ţivote.

53

Gradovi u Ĉečeniji.

54

Arbat {rus. CTapbiii Ap6ai) je velika pješačka zona u jednom od najstarijih dijelova Moskve. Ulica je nastala u 14. ili 15. stoljeću.

55

The cat o’ nine tails (eng. doslovno: mačka s devet repova) - poseban bič koji se koristio za kaţnjavanje teških zlodjela u mornarici Ujedinjenog Kraljevstva i kao sudska kazna u Velikoj Britaniji.

56

Gilles de Rais (1404. — 1440.), vođa francuske vojske, suborac Ivane Orlean- ske; poznat kao serijski ubojica djece.

57

Nord-Ost— mjuzikl prema romanu Veniamina Kaverina Dva kapetana koji se prikazivao za vrijeme opsade

58

MK - ruske novine (Moskovski Komsomolac).

59

Ottis E. Toole (1947. - 1996.), američki serijski ubojica, partner Henryja Leeja Lucasa, osuđen za kanibalizam,

moskovskog kazališta Dubrovka.

ubojstva i silovanja.

60

Henry Lee Lucas (1936. - 2001.), američki serijski ubojica, osuđen na doţivotni zatvor za 11 ubojstava, iako je tvrdio da je ubio više od 600 ljudi.

61

Washingtonski snajperist - John Allen Mohammad u listopadu 2002. godine tri je tjedna terorizirao glavni grad SAD-a i okolicu. Ustrijelio je nasumce 16 osoba, od kojih je 10 umrlo. Pogubljen je 11. 11. 2009. u zatvoru Greensville u američkoj saveznoj drţavi Virginiji.

62

Masakr u Columbineu 1999. — vjerojatno najpoznatiji od svih masovnih ubojstava u povijesti SAD-a se dogodio 20. travnja 1999., kada su Eric Harris i Dylan Kliebold, učenici srednje škole Columbine u gradu Littleton u drţavi Colorado, naoruţani sačmaricama ubili 13 učenika i nastavnika te potom izvršili samoubojstvo.

63

Mix klub - popularni noćni klub u centru Moskve.

64

John Wayne Gacy, Jr. (1942. - 1994.) - američki serijski ubojica poznat pod nadimkom Ubojica Klaun, silovao i ubio 33 tinejdţera; iako jc bio oţenjen i imao dvoje djece, vodio je dvostruki ţivot i imao muške ljubavnike; osuđen na smrtnu kaznu.

65

Jeffrey Lionel Dahmer (I960. - 1994.) - američki serijski ubojica, ubio sedamnaest dječaka i muškaraca, obično afričkog ili azijskog podrijetla; mučio ih je, silovao, komadao; optuţen i za kanibalizam i nekrofiliju, osuđen na 1 5 doţivotnih kazni. Godine 1994. ubio gaje jedan zatvorenik.

66

Joseph Kallinger (1935. - 1996.) - američki serijski ubojica, ubio troje ljudi i mučio četiri Obitelji; ubijao je zajedno s trinaestogodišnjim sinom Michaelom, osuđen na doţivotni zatvor. Umro 1996. od epileptičkog napada (nije ubio sina).

67

Sergej Golovkin - Davitelj, ruski serijski ubojica, sadist i seksualni manijak; ubio 11 dječaka od kojih je neke i raskomadao u podrumu za mučenje; kad su ga na sudu upitali zašto se nije oţenio, odgovorio je: „Bojao sam se da ću i vlastitom sinu učiniti ono što sam radio tim dječacima.”

68

Anatolij Emeljanovič Slivko (1938. - 1939.) - sovjetski serijski manijak ubojica, sadist i pedofil; ubio sedam dječaka od sedam do sedamnaest godina; 1986. osuđen na smrtnu kaznu; prije pogubljenja 1989. pomogao policiji uhvatiti Cikatila; tijekom 23 godine natjerao je 43 dječaka da sudjeluju u „eksperimentu”, odijevao ih je u pionirsku uniformu, vješao na konope, mučio ih i izazivao konvulzije, pri čemu bi ih fotografirao i masturbirao, a zatim oţivljavao.

69

Bobby Joe Long (1953.) — američki serijski ubojica; oteo, ubio i silovao deset ţena; godine 2007. osuđen na smrtnu kaznu; imao je višak x kromosoma, zbog čega su mu narasle grudi u pubertetu, spavao je u majčinom krevetu zajedno s njezinim partnerima do tinejdţerske dobi.

70

William Henry Hance (1951. - 1994.) - američki vojnik; osuđen na smrtnu kaznu zbog ubojstva četiri ţene.

71

Lawrence Sigmund Bittaker i Roy Lewis Norris — dvojica američkih serijskih ubojica koji su zajedno otimali, mučili, ubijali i silovali pet ţena u pet mjeseci 1979. godine; Bittaker je osuđen na smrtnu kaznu, dok je Norris dobio doţivotni zatvor u zamjenu za svjedočenje protiv svog partnera.

7'

William Seward Burroughs U (1914. - 1997.) - američki pisac, društveni kritičar, slikar i predvodnik tzv. beat gcnerađje; bio je homoseksualac i ovisnik o morfiju; 50-ih piše roman (}uecr.

74

Ĉlanak 121 jest članak u ruskom zakonu prema kojem je utvrđena kaznena odgovornost za homoseksualnost; kazna je iznosila pet godina zatvora. Uveden je 1934. i ukinut 1993. godine.

75

Richard Trenton Chase (1950. -1980.) - američki serijski ubojica koji je ubio šest ljudi u Sacramentu u Kaliforniji; nadimak mu je Vampir iz Sacramenta jer je pio krv svojih ţrtava i jeo njihove ostatke.

76

It means you’re not welcome {eng.) — To znači da niste dobrodošli.

77

Newsmaker (eng.) - događaj ili osoba čije ih radnje dovode na naslovnice, koji utječu na smjer kretanja društvenih ili političkih događaja (poput poznatih osoba, političara...).

78

Dario Argento (1940.) - talijanski filmski redatelj, producent i scenarist, poznat i kao pisac horora; redatelj i scenarist filma The Cat o’ Nine Tails (1971.).

79

Bilina (rus. 6bi;iMHa) - ruske narodne usmene narativne poeme o vitezovima.

80

Stanislav, Mstislav — uobičajena imena vitezova u bilinama (završavaju na -slav — Slaven).

81

I’m a monster in your chest. I’m a really nasty one. And in a few hours, I’m gonna burst my way through your rib cage, and you’re gonna die. Any questions? (eng) — Ja sam čudovište u tvojim grudima. I stvarno sam zao. Za nekoliko sati probit ću sebi put kroz tvoj grudni koš i ti ćeš umrijeti. Imaš li kakvih pitanja?

82

Riječ Sotona (hebr. satan) znači protivnik, optuţitelj. Prema religiji Sotona se smatra bivšim (palim) anđelom, to jest demonom, vragom. U kršćanskoj je tradiciji poznat kao vrag ili đavao, gospodar tame, Belzebub, Nečastivi, Mefi- sto ili Lucifer. U Talmudu se spominje pod imenom Samael.

83

Belial — jedan od četiri vladara pakla. Smatra ga se demonom laţi koji je nekad pripadao anđelima. Tradicija pripovijeda da je stvoren odmah poslije Lucifera, nakon što se ovaj pobunio protiv Boga i bio prognan s Nebesa.

Neke ţidovske sekte smatraju ga vođom pakla.

84

Denis Nilsen (1945.) - britanski serijski ubojica, poznat pod nazivom Njeţni ubojica. Ubio najmanje petnaest dječaka i muškaraca koje bi zatim silovao i raskomadao te bacao u odvod; osuđen 1993. na doţivotni zatvor.

85

Aleksandrov stup (San Peterburg) — podignut 1834. u čast pobjede Rusije nad Napoleonovom Francuskom.

86

Tula - ruski grad s vaţnom vojnom industrijom; nalazi se 193 kilometra juţno od Moskve.

87

Ivan IV. Grozni (1530. - 1584.) bio je veliki knez Moskve od 1533. godine i car Rusije od 1547. godine. Njegov nadimak Grozni je izmišljen, jer „groznij” na ruskom jeziku znači strašno; smatra se jednim od najokrutnijih vladara Rusije, čija se ubojstva i mučenja mogu usporediti sa Staljinovim čistkama.

87

Jedinica ruskih gardista u razdoblju od 16. do početka 18. stoljeća.

88

Komsomol - Komunistički savez omladine u SSSR-u; komsomolke — pionirke.

89

NBP - Nacionalna Boljševička Partija

90

Noćni portir— kontroverzni film iz 1974.; govori o sadomazohističkom odnosu ţene koja je preţivjela rat u njemačkom koncentracijskom logoru i njezina mučitelja/ljubavnika.

91

Zoja Anatoljevna Komsodemjanskaja (1923. - 1941.) - sovjetska partizanka; 1942. proglašena junakinjom Sovjetskoga Saveza jer nije htjela odati svoje suborce; ne bi li progovorila, Nijemci su je natjerali da izađe gola na snijeg, a zatim su je objesili.

92

Vladimir Anatoljevič Muhankin (I960.) - ruski serijski ubojica, nazivao je sebe učenikom Ĉikatila, osuđen na doţivotni zatvor.

93

Aleksandar Nikolajevič Spesivcev (1970.) - ruski serijski ubojica i ljudoţder, ubio i pojeo 19 ţena i djece, sumnja se da je ubio oko 80 ljudi, najprije osuđen na 15 godina zatvora, zatim na psihijatrijsko liječenje; nadimak mu je bio Ĉudovište iz Novokuznecka.

94

David Berkowitz (Richard David Falco, 1953.), poznat i kao Samov sin, američki serijski ubojica, ustrijelio šestero

ljudi u New Yorku.

95

U blizini mjesta pucnjave policija je pronašla pismo koje je napisao D. Berkowitz; „I want to make love to the world. I love people. I don’t belong on Earth. Return me to yahoos. To the people of Queens, I love you. And I want to wish all of you a happy Easter. May God bless you in this life and in the next and for now I say goodbye and goodnight. Police - Let me haunt you with these words; I’ll be back! I’ll be back! To be interrpretedas - bang, bang, bang, bank, bang - ugh!! Yours in murder Mr. Monster.” (eng.) Ţelim voditi ljubav sa svijetom. Ja volim ljude. Ja ne pripadam Zemlji. Ljudima iz Queensa - volim vas. I svima vam ţelim sretan Uskrs. Neka vas Bog blagoslovi u ovom i u sljedećem ţivotu i za sada vam ţelim reći doviđenja i laku noć. Policiji — neka vas progone ove riječi: Vratit ću sc! Vratit ću se! Interpretirajte - bang, bang, bang, bank, bang ulili! Vaš u ubojstvu, gosp. Ĉudovište.

97

Sjeverni Kuriljsk - grad u Rusiji, do 1946. s Kurilskim otocima pripadao Japanu.

98

UsUrija - rijeka u Mandţuriji, na ruskom Dalekom istoku.

99

Genadij Mihasevič - automehaničar koji je zadavio 36 ţena, osuđen na smrtnu kaznu (1988.).

100

Alonso Lopez (1948.) - kolumbijski serijski ubojica optuţen da je ubio i silovao više od 300 djevojčica od 9 do 12 godina u Kolumbiji, Peruu i Ekvadoru; poznat pod nadimkom Ĉudovište s Anda.

101

James Mitchell „Mike” DeBardeleben (1940. - 2011.) - osuđeni silovatelj i krivotvoritelj čekova.

102

Edward Theodore „Ed” Gein (1906. - 1984.) - ubojica i pljačkaš grobova, osuđen za jedno ubojstvo, umro u mentalnoj bolnici. Iako mu se pripisuju dva ubojstva i ne pripada serijskim ubojicama, smatra se da je ubio mnogo više ljudi. Njegov psihološki profil posluţio je kao predloţak za filmske likove Buffallo Billa i Normana Batesa.

103

Psycho Valley (eng.) - Dolina psihopata.

104

Angelo Buono i Kenneth Bianchi — prozvani Daviteljima iz Hillsidea, ubili su i silovali deset ţena od 12 do 28 godina (1977. - 1979.).

105

Poznato pod nazivom Ubojstva ţena u Ciudad Juarez - pretpostavlja se da su ubojstva počela 1993. i da je ubijeno oko 400 ţena, uglavnom od 12 do 22 godine; većina ţena je ostavljena u pustinji s tragovima mučenja, silovanja, a neke su bile i izmasakrirane; većina slučajeva je ostala nerazjašnjena do danas.

106

Karla Homolka i Paul Bernardo - kanadski serijski ubojice, bračni par, osuđeni za ubojstvo i silovanje dvije tinejdţerice i Homolkine sestre.

107

Vladimir Majakovski, „Volim gledati kako umiru djeca”, stih iz pjesme Nekoliko riječi o meni samom (1913.).

108

U Rusiji to razdoblje obuhvaća trţišne reforme vezane za privatizaciju 90-ih godina, koje su proveli Egor Gajdar i Anatolij Ĉubajs.

109

William George Heirens (1926.) - američki serijski ubojica, poznat pod nadimkom Ubojica s ruţem (policiji je ostavljao poruke napisane ruţem na mjestu zločina); 1946. priznao tri ubojstva, tvrdio da je njegov alter ego George Murman odgovoran za zločine.

110 111

Murder Man {eng.) - ubojica.

Top {eng. vrh, gore) - u BDSM-u ima aktivnu, dominantnu ulogu; bottom {eng. dno, dolje) - pasivna osoba u BDSM seksu, stimulirana od top osobe.

111

Dungeons {eng.) - tamnica; u BDSM-u bilo koji prostor određen za Igru.

112

If you want a lover / I’ll do anything you ask me to / And if you want another kind of love / I’ll wear a mask for you. (engl. Ako ţeliš ljubavnika / Učinit ću sve što budeš traţila od mene / A ako ţeliš drugu vrstu ljubavi / Nosit ću masku samo za tebe. Leonard Cohen, I’m your man).

113

MIT — Massachusetts Institute of Technology (Tehnološki Institut u Massa- chusettsu).

114

Huli Jing {huli znači lisica, jing znači duh) - u kineskoj mitologiji duhovi lisica su srodan pojam europskim vilama.

Oni mogu biti i dobri i zli duhovi. Kineska mitologija vjeruje da sve stvari mogu poprimiti ljudski oblik ili dobiti magične moći i besmrtnost ako dobiju dovoljno energije putem ljudskog daha ili preko tvari sa Sunca i Mjeseca.

115

Curdled (1996.) — film redatelja Reba Braddocka.

116

Charles Raymond Starkweather (1938. - 1959.) - američki serijski ubojica koji je zajedno sa svojom četrnaestogodišnjom djevojkom Caril Ann Fugate ubio 11 ljudi u Nebraski; osuđen je na smrt, a ona na doţivotni zatvor.

117

Ubio je cijelu Carilinu obitelj jer su im branili da se viđaju; poslije ubojstva sve je ispričao Caril, koja u to vrijeme nije bila kod kuće, te su zajedno sakrili leševe.

118

Braća Karamazovi, F. M. Dostojevski — riječi koje izgovara Ivan Karamazov u poglavlju „Veliki Inkvizitor”.

119

Kleopatra - smatra se ljepoticom antičkog svijeta, iako je na nekim kovanicama prikazana s kukastim ili velikim nosom. U 16. stoljeću matematičar Paskal je napomenuo: „Da je Kleopatrin nos bio kraći, povijest bi bila drukčija.”

120

Opsada kod La Rochellea — posljedica rata između francuskih kraljevskih snaga Luja XIII. i hugenota, 1627. — 1628. Opsada je obiljeţila vrhunac napetosti između katolika i protestanata u Francuskoj, a završila pobjedom Luja XIII. i katolika; Ana Austrijska - ţena Louisa XIII., kći Filipa III., kralja Španjolske. Muţ ju je zanemarivao, a na dvoru se pričalo da joj je ljubavnik knez Buckingham. To je dovelo do pada njezina ugleda i optuţbi od strane uglednog kardinala Richelicua. Pojavljuje sc kao središnja figura romana Tri tnuikelim A. Dumasa.

121

Aluzija na Helenu, ţenu spartanskog kralja Menelaja koju je oteo Paris i tako počeo Trojanski rat.

122

Bon mot (fran.) - dobra riječ; mudra izreka ili fraza; obično i mudar odgovor na pitanje.

123

Tob Hooper (1943.), američki redatelj i scenarist, najpoznatiji njegov film je Teksaški masakr motornom pilom.

124

Ţene vole ušima (jer vole laskanje), a muškarci očima - ruska fraza koja se koristi u svakodnevnom govoru.

125

MKAD (rus.) - Moskovska autocesta prstenastog oblika koja prolazi kroz administrativni centar Moskve.

126

Subspace (eng.) — psihološko stanje svijesti i tijela osobe koja ima pasivnu ulogu za vrijeme BDSM seksa.

127

Safe, secure and consensual (eng.) — sigurno, razumno i uz obostrani pristanak; smatraju se temeljnim principima

128

Wystan Hugh Auden (1907. - 1973.) — angloamerički pjesnik; all instruments agree - stih iz njegove pjesme

BDSM-a. posvećene engleskom pjesniku Yeatsu: O all the instruments agree / The day of his death was a dark cold day

{eng. Oh, i svi se instrumenti slaţu / Da je dan njegove smrti bio mračan i hladan dan.)

129

Autodafe (španj. od lat. actus fidei - vjerski čin) - u Španjolskoj i njezinim kolonijama svečana objava presude Sv. inkvizicije.

130

De profundis {lat.) - dosl. iz dubina, naziv za 129. psalam; autor nepoznat, vjerojatno je napisan u vrijeme Babilonskog progonstva Zidova.

131

Anima (lat) — duša.

132

Hipostas — određena funkcija (uloga) u određenom intervalu vremena.

133

U svom djelu Gozba Platon govori da na početku nije postojao muški i ţenski spol već samo jedno biće koje je imalo i ţenske i muške spolne organe. Zatim su bogovi odlučili razdvojiti ga i tako napravili od njega muškarca i ţenu. Od tada svako biće, po Platonu, traga za svojom drugom polovicom ili srodnom dušom.

134

Cameron i Janice Hooker oteli su dvadesetogodišnju Colleen Stan i drţali je kao seksualnu robinju sedam godina.

135

Šeremetjevo-2 — moskovska zračna luka.

136

Praški metronom - moderna instalacija u Pragu na mjestu srušena Staljinova spomenika.

137

You can just say no (eng.) — Moţeš samo reći ne.

138

I’m sorry... I have a problem with my sexual life, Jean-Pierre, I’m really sorry... (eng.) - Ţao mi je... Imam problema sa seksualnim ţivotom, Jean Pierre, Stvarno mi je ţao...

139

Einsturzende Neubauten — njemački avangardni industrijski bend.

140

MK (Moskovski Komsomolac) — moskovske novine.

141

A lost little girl (eng.) - izgubljena malena djevojčica.

142

Send (eng.) — šalji.