Perspektive 1-2 2024

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

Što je donio ulazak u elitni klub? perspektive

Hrvatska je ostvarila dva važna strateška cilja: ušli smo u Eurozonu i Schengen, što je otvorilo mnogostruke koristi hrvatskom gospodarstvu. Naredni strateški cilj je ulazak u OECD, za što su nam odškrinuta vrata, a o našoj sposobnosti prilagođavanja, uspješnosti i povećanoj produktivnosti ovisi brzina kojom ćemo postići i taj cilj. Ostvarenjem toga, Hrvatska bi ušla u krug najrazvijenijih zemalja svijeta.

Godina 14, broj 1-2 – lipanj 2024.

Izdavači:

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

Zaklada Konrad Adenauer

Seniko studio (suizdavač)

Glavni urednik: Ante Gavranović

Uredništvo: Drago Kojić, dr.sc. Darko Horvatin

Priprema: Seniko studio, Zagreb

Tisak: Tiskara Zelina, Zelina

Tiskano u 475 primjeraka

ISSN 1848-140X

Ovaj primjerak je besplatan zahvaljujući Financijskoj podršci zaklade Konrad Adenauer, Zagreb e-mail: info@inicijativa.com.hr

Perspektive online Sve dosadašnje brojeve časopisa možete čitati u online verziji: vidi 167. stranicu.

Perspektive – lipanj 2024.

3 Riječ glavnog urednika Što je donio ulazak u elitni klub?

HRVATSKA – EUROZONA –SCHENGEN

5 EU INSTITUCIJE

Stare i nove brige

Mladen Vedriš

8 ZAVRŠENA POLITIČKA I EKONOMSKA INTEGRACIJE U EU

Dodatni poticaj konkurentnosti

Michael Faulend

18 DVA DESTLJEĆA NAKON VELIKOG

PROŠIRENJA EU

Nedovoljan početni politički kontekst

Goran Šaravanja

24 UZROCI DUGOROČNOG ZAOSTAJANJA

Četiri desetljeća pulsirajuće stagnacije

Damir Odak

34 POVEĆANA ATRAKTIVNOST ULAGANJA I DESTINACIJA

Neposredna korist hrvatskih izvoznika

Marijana Ivanov

45 POTREBNE NOVE EKONOMSKE

STRUKTURE

Hoće li konvergencija nadjačati divergentne trendove?

Damir Novotny

51 POGREŠAN ODABIR TAJMINGA

Neispunjena očekivanja uvođenja eura Vladimir Čavrak, Neven Vidaković

60 TRENDOVI

Inflacija i kamatne stope: nova stvarnost 2024. Hrvatska udruga banaka

66 POTREBNE BOLJE FORMULE ZA UPRAVLJANJE

Državna poduzeća na prekretnici

Velimir Šonje

74 ULAGANJA U TEHNOLOGIJE I LJUDE

Snažan vjetar u leđa

Gordan Kolak

78 PLUSEVI I MINUSI EUROZONE I SCHENGENA

Proširen spektar mogućnosti

Milan Vučić

83 SCHENGEN I EURO

Veliki dobitak za hrvatski turizam

Kristjan Staničić

85 PRILIKE I IZAZOVI ODRŽIVOG RAZVOJA

TURIZMA

Porezne oaze usporavaju poduzetničku kreativnost

Ivana Budin Arhanić

92 UČINCI PROCESA EUROPSKOG

INTEGRIRANJA NA HRVATSKO GOSPODARSTVO

Dodatni pogon za jačanje ekonomske i ukupne stabilnosti

Dražen Derado

101 PREDNOSTI I NEDOSTATCI ZA PREHRAMBENU INDUSTRIJU

Dominacija uzlaznih pokazatelja

Nataša Devenkar

107 ISELJAVANJE I RAZVOJNI I SIGURNOSNI TEMELJI

Demografska destrukcija ugrožava

opstanak

Stjepan Šterc

116 PROMJENE DRUŠTVENE

STRATIFIKACIJE I DRUŠTVENIH

VRIJEDNOSTI

Važan sociološki ishod tridesetogodišnjeg razvoja hrvatskog društva

Ivan Burić

122 MIGRACIJE

Blagoslov ili prokletstvo?

Darko Horvatin

128 HRVATSKI IZAZOVI

Konkurentnost, nove tehnologije i sposobniji menadžment

Ante Gavranović

U FOKUSU

135 KUDA IDE NJEMAČKO GOSPODARSTVO

Posustala „europska lokomotiva“

Ante Gavranović

143 NEPRIUŠTIVO OSIGURANJE

Račun za klimatske promjene

Darko Horvatin

148 KAVA

Nezamjenjiv globalni napitak

Drago Kojić

NOVE KNJIGE

155 Stari i novi diktatori

159 Izdaja i tragedija nacionalnog junaka

162 Dokle seže (ne)civilizacija

164 Stari tragovi novih revolucija

Riječ glavnog urednika

Što je Hrvatskoj donio ulazak u elitni klub?

Hrvatska je od 1. siječnja 2023. potpuno integrirana u Europsku uniju i istodobnim ulaskom u Schengen i Eurozonu postala je dio najuže jezgre EU-a. Nakon ulaska u EU 2013., ovo je druga najvažnija hrvatska godina u europskim integracijama. Ostvarena su dva temeljna strateška cilja: Hrvatska je ušla u klub od 15 zemalja koje su istodobno članice glavnih integracija na kontinentu – EU-a, eurozone, šengenskog prostora, NATO-a. U tom klubu Hrvatska je peta zemlja koja je prije tridesetak godina bila jednostranačka socijalistička država, nakon Estonije, Latvije, Litve i Slovenije.

Što je donio ulazak u elitni klub?

Hrvatska se tako 1. siječnja 2023. pridružila području koje danas broj više od 340 milijuna stanovnika i drugo je najveće gospodarstvo na svijetu, na koje otpada 15 posto svjetskog BDP-a. Ulaskom u Schengen Hrvatska se pridružuje najvećem prostoru na svijetu bez unutarnjih graničnih kontrola među državama s gotovo 420 milijuna ljudi.

Rast životnog standarda

S makroekonomskog gledišta, danas je Hrvatska daleko stabilnija država. Do fi nancijske krize 2008./09. karakterizirali su nas kronični deficit u platnoj bilanci tekućeg računa i proračuna, da bismo danas imali strukturni suficit u tekućem računu platne bilance zbog čega je inozemni dug znatno pao, javni nam se dug približava maastrichtskoj granici od 60 posto BDP-a. Od ulaska u EU robni izvoz nam je više nego udvostručen s time da je u ekonomiji stvoreno 200.000 novih radnih mjesta. Danas je Hrvatska zemlja u koju se dolazi tražiti posao

Završena politička i ekonomska integracija u EU

Puna integracija, dovršena članstvom u eurozoni i Schengenu, trebala bi pridonijeti ostvarenju još važnijeg cilja – jačanju gospodarstva i životnog standarda građana koji još uvijek u dovoljnoj mjeri nisu osjetili rezultate tih postignuća. Samo rastom životnog standarda i njegovim približavanjem europskom prosjeku, Hrvatska može riješiti jedan od svojih glavnih problema – velikog odljeva stanovništva i to uglavnom onoga najkvalificiranijeg i najproduktivnijeg. Sva dosadašnja iskustva pokazuju da se trend iseljavanja postupno smanjuje i zaustavlja tek kada se životni standard u tim zemljama donekle približi europskom prosjeku. To bi trebao biti veliki cilj Hrvatske za sljedećih desetak godina. Vlada u svom programu obećava da ćemo do 2028. dostići 80 posto prosjeka standarda života unutar EU, što je vidan napredak. No, da bismo to postigli trebalo bi svakako povećati razinu produktivnosti i ukupan gospodarski razvoj.

Plusevi i minusi

Što Hrvatska dobiva? Svakako, brže i jeftinije kretanje roba i usluga, veću konkurentnost hrvatskog gospodarstva, a imat će značajan utjecaj na prihode u turizmu. Ulazak, uz brže i jeftinije kretanje roba i usluga, znači i dodatnu legitimaciju, referencu i poticaj stranima ulagačima, veću konkurentnost hrvatskog gospodarstva.

Ukratko, Schengen olakšava život našim građanima, omogućuje bolju komunikaciju, lakši dolazak posjetitelja, turista i ulagača u Hrvatsku. Svi oni koji su upućeni na komunikaciju, promet, mobilnost, trgovinu, razmjenu, znaju kolike prednosti članstvo u Eurozoni i šengenskom prostoru donosi.

Iza nas je više od godinu dana od primjene Eurozone i Schengena. Prekratko da bismo procijenili sve benefite koje je hrvatsko gospodarstvo dobilo, ali ipak dostatno kako bismo ukazali gdje nismo ispunili u punoj mjeri očekivanja.

Uvođenje eura, smatraju stručnjaci, ne pokazuje očekivane benefite zbog (ipak) krivog tajminga. Primanje u Schengen je donijelo prednosti, ali se očekivalo značajno više u smislu turizma i broja dolazaka. Preostalo je još primanje u OECD, no na to još moramo pričekati. Najveće nedostatke i čak promašaje doživljavamo na području poljoprivrede. Hrvatska jednostavno nije uspjela izgraditi sustav proizvodnje u kojem bi se donosile racionalne odluke, već je poljoprivreda uvijek politički bila prostor za ucjenu svake vlade. Tome valja dodati da troma javna uprava nikako da stvori preduvjete za brži razvoj. Nitko objektivan ne može zaključiti da smo bitno unaprijedili kvalitetu zdravstvenog, obrazovnog ili pravosudnog sustava u proteklih 20 godina. Bitno je da nismo iskoristili konkurentske prednosti koje se stječu kroz javne politike, jasno provedene reforme. Hrvatska je realizirala komparativne prednosti kroz položajnu rentu i turizam. Ono što izostaje su konkurentske prednosti, tu Hrvatska nije uspjela.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

EU INSTITUCIJE

Stare i nove brige

Unija je kao zgrada.. svatko može čuvati svoj stan, ali ako je zgrada nezaštićena od potresa… (Ines Sabolić, travanj 2024.)

EU dvije generacije članstva ili i dvije brzine (?!) – startna i ona tranzicijska, realnost je koju ova druga skupina postupno živi i prihvaća, uz veću ili manju toleranciju država osnivača.

Piše: prof.dr. Mladen Vedriš1

1 Autor je nastavnik na Visokom učilištu Effectus i predsjednik Zagrebačke inicijative.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Iz različite povijesti nakon 1945., ali i sociologije događanja i stupnja ostvarenog razvoja, formiraju se i različiti svjetonazori; ekonomski i politički prioriteti. Isto tako i razmišljanja i stavovi, kako bi ta zajednička zgrada, zvana EU, u budućnosti morala izgledati, okrenuta svijetu; ništa manje važno i – iznutra.

U tekstovima ovog broja Perspektiva vidjet ćete različite ocjene što su za Hrvatsku nove integracije donijele ili će donijeti u sagledivoj budućnosti. Sigurno je da se očekuju trajna poboljšanja okvira uspješnijeg poslovanja. Posebice uz znatnu pomoć korištenja sredstava NPOO gdje je Hrvatska, uz Bugarsku i Grčku, pri samom vrhu unutar EU članica kao korisnik, shodno aktualnoj razini BDP-a. No, i tim dodatnim poticajima, vis major nastalima vrijeme istječe… Da li je i da li će taj push faktor biti iskorišten za kvalitetniji skok u daljnjem uspješnom putovanju – otvoreno je pitanje, ne samo akademsko i političko – nego dominantno razvojno.

Vratimo se ocjeni ostvarenih integracija. Schengen režim kao model ponašanja u znaku je znatno kompleksnijih događanja i procesa. Jasno da je riječ o migracijama, onim legalnim i sve više onim ilegalnim, čiji intenzitet bitno potresa temelje EU-a i često dovodi do (parcijalnih) suspenzija Schengen režima. Za očekivati je da će nedostatak stručne radne snage u EU prostoru dovesti i do pojačanih unutrašnjih migracija; daljnjeg odljeva stanovništva iz tranzicijskih država, posebice Hrvatske, u pravcu starih članica EU-a, što potencira sve prisutniju temu i dilemu; zamjena stanovništva unutar vlastitog nacionalnog prostora. Otvoreno je pitanje koliko nadolazeći radnici nižih razina kvalifikacija mogu svojim bruto plaćama osiguravati troškove vlastitog življenja (i slanja doznaka u zemlje podrijetla!), a perspektivno i

pokrića svih socijalnih troškova svojeg boravka. Sve je to karakterizirano poznatom rečenicom M. Frisha iz njemačke pozicije 70-tih godina proteklog stoljeća: „Htjeli smo radnike, a stigli su nam ljudi“. I što sada?

Ulazak, pak, u eurozonu doprinosi monetarnoj stabilnosti poglavito u kriznim situacijama,. Ali… ne odgovara na pitanja poticanja nacionalne konkurentnosti, te ulozi i odgovornosti monetarne politike u nacionalnoj politici. Ne odgovara niti na pitanje zašto u Hrvatskoj postoje znatni viškovi financijskog kapitala od onih na štednim računima građana u poslovnim bankama, zatim mirovinskih i investicijskih fondova, potencijala industrije osiguranja, dok istovremeno drastično nedostaje investicija u nove i stare industrije koje dominantno mogu promijeniti vulnerabilnu strukturu gospodarstva (turizam i građevinarstvo ponešto!) i stvoriti suvislu ekonomsku osnovu za demografsku stabilizaciju.

Sigurno je potrebno realno vrednovati značaj ostvarenih integracija. Isto tako i napore koji su poduzeti da se dogode. No, realistično promatrano, ta ostvarenja može se smatrati tek dijelom ukupne organizacijske infrastrukture za traženje rješenja vezano uz dublje i kompleksnije izazove koje je moguće i potrebno uspješnije rješavati članstvom u EU-u. Drugačije rečeno, od tih integracijskih procesa, nazovimo ih prve generacije, odmaknuti se prema izazovima koje je donijelo vrijeme i koji zahtijevaju ne samo adekvatne odgovore nego i adekvatno pozicioniranje Hrvatske na strani onih koji ne samo razumiju i spominju te nove okolnosti i nove zahtjeve, nego i pronalaze odgovarajuće odgovore na pitanja kao što su: a) upravljanje kretanjima stanovništva unutar i izvan EU, a usmjereno prema EU-u; b) upravljanje i regulacija novih tektonskih izazova od cyber sigurnosti države, ekonomije i građana do AI inteligencije; c) suočavanje s posljedicama klimatskih promjena unutar vlastite zemlje, unutar EU-a, ali i globalno; d) ratne krize i njihove posljedice po društvo i ekonomiju; e) upravljački mehanizam unutar EU kao odgovor na i dalje ubrzanu globalizaciju –odnosi sa SAD, Rusijom, Kinom, Indijom, Afrikom: političko-sigurnosni, ekonomski, migracijski,…

Sve to može i mora biti tema jednog od narednih brojeva Vaših i naših Perspektiva.

ZAVRŠENA POLITIČKA I EKONOMSKA

INTEGRACIJE U EU

Dodatni poticaj konkurentnosti

Piše: dr.sc. Michael Faulend1

Dubinsku integraciju u Europsku uniju Republika Hrvatska uspješno realizirala je 1. siječnja 2023. kada je uvela euro i postala dio schengenskog prostora. Njena integracija osim političke ima i značajnu ekonomsku dimenziju, što je općenito svojstveno projektu integracije europskih država koji je započeo još ranih 1950-ih, jer je on, osim geopolitičkim razlozima, oduvijek bio motiviran željom da se međusobnom suradnjom poveća gospodarski rast i blagostanje u svakoj državi članici te da se poveća kolektivna ekonomska snaga Europe. U suprotnome, da u tome nisu prepoznale svoj ekonomski interes, teško je zamisliti da bi europske države u drugoj polovici 20. stoljeća bile spremne kontinuirano produbljivati integraciju i pritom se odreći dijela svog suvereniteta.

Put Hrvatske prema EU-u i eurozoni također je bio uvelike motiviran povoljnim ekonomskim učincima integracije koji pridonose učinkovitijem funkcioniranju gospodarstva i podupiru njegov rast, te tako poboljšavaju životni standard stanovništva. Bilo je izvjesno da će Hrvatska kao mala država, pritom euroizirana, trgovinski otvorena i financijski usko povezana s eurozonom, moći u potpunosti početi koristiti sve prednosti koje proizlaze iz EU članstva tek nakon pristupanja monetarnoj uniji i schengenskom prostoru. Hrvatska poduzeća i građani tako danas ravnopravno sudjeluju na jedinstvenom tržištu EU-a, pri čemu koriste pogodnosti slobodnog prekograničnog kretanja robe, usluga, kapitala i ljudi, imaju pristup bespovratnom financiranju iz fondova EU-a, uživaju relativno povoljnije uvjete financiranja, a glavnina vanjskotrgovinske razmjene obavlja se u domaćoj valuti – euru – što hrvatskim poduzećima i građanima jamči niže transakcijske troškove i smanjuje financijske rizike. Sve te koristi imaju trajan karakter, što znači da se s protekom vremena kumuliraju i poput grude snijega postaju sve voluminoznije.

1 Autor je Viceguverner Hrvatske narodne banke.

Ekonomske prednosti

Pridruživanje EU-u 1. srpnja 2013. nakon dugotrajnih i složenih pristupnih pregovora, donijelo je Hrvatskoj međunarodnu afirmaciju, ali i važne ekonomske prednosti od kojih posebice treba istaknuti dvije – pristup jedinstvenom tržištu i EU fondove. U pogledu prve prednosti – poduzeća imaju nesmetan pristup jedinstvenom tržištu EU-a – ona u praksi znači da su naši izvoznici bitno konkurentniji jer su administrativne procedure pri prijevozu robe preko graničnih prijelaza sa susjednim državama članicama pojednostavljene, te nema više „nevidljivih“ necjenovnih barijera, a rokovi isporuka su znatno skraćeni. Povrh toga, nakon pristupanja EU-u, hrvatski izvozni proizvodi nose oznaku „proizvedeno u EU-u“ što poboljšava njihovu reputaciju jer inozemnim potrošačima jamči da su u proizvodnji poštivani strogi standardi kvalitete koje propisuje Europska unija. Kada je riječ o drugoj ekonomskoj prednosti članstva – EU fondovima – oni neupitno daju znatan doprinos investicijama, posebice u javnu infrastrukturu. Osim što se mogu njima izravno koristiti za potrebe vlastitih projekata, privatna poduzeća od fondova EU-a profitiraju i neizravnim putem, i to kada sudjeluju kao dobavljači ili podizvođači u provedbi infrastrukturnih i drugih projekata koji su sufinancirani europskim sredstvima.

Izvor: Eurostat

Slika 1. Doprinos sastavnica agregatne potražnje stopi promjene realnog BDP-a

Navedene dvije ekonomske prednosti EU članstva već više od deset godina pružaju snažan poticaj rastu hrvatskog gospodarstva i pridonose njegovoj otpornosti (Slika 1.), što potvrđuju makroekonomski pokazatelji i empirijska istraživanja.

Uspješna integracija hrvatskih poduzeća u jedinstveno tržište povoljno je djelovala na ukupan izvoz roba i usluga (Slika 2.). U razdoblju od pristupanja Hrvatske EU-u 2013. do 2019. izvoz roba i usluga kumulativno se povećao za 62%. Istodobno, uvoz roba i usluga kumulativno se povećao za 57%. Takav rezultat je primarno rezultat snažnijeg izvoza na EU tržište, odnosno uvoza iz EU, što upućuje na zaključak da je

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

članstvo u EU-u poboljšalo konkurentnost hrvatskih izvoznika i omogućilo njihovo bolje pozicioniranje.

Izvor: Eurostat

Slika 2. Stope rasta ukupnog hrvatskog izvoza i uvoza roba i usluga

Veća sofisticiranost hrvatskog robnog izvoza

Pozitivan utjecaj pristupanja EU-u na hrvatski izvoz ekonometrijski je potvrđen u radu Ranilović (2017.), pri čemu autorica pronalazi da je taj utjecaj bio snažniji kod robnog izvoza nego kod izvoza usluga. Osim povećanja obujma robnog izvoza, od pristupanja EU-u zabilježene su i pozitivne promjene u njegovoj strukturi. Udio visokotehnoloških proizvoda u ukupnom izvozu je porastao, uslijed čega se povećala sofisticiranost hrvatskog robnog izvoza u cjelini i njegova usklađenost s potražnjom iz EU-a (Lukinić Čardić i Šelebaj, 2021.). Nadalje, udio poduzeća koja sudjeluju u izvozu u ukupnoj populaciji poduzeća iz prerađivačke industrije povećao se, kao i izvozna intenzivnost mjerena udjelom prihoda od prodaje robe u inozemstvu u ukupnim prihodima poduzeća (Šelebaj, 2020.). Isti autor pronalazi i to da se nakon pristupanja EU-u koncentracija hrvatskog robnog izvoza donekle smanjila zahvaljujući tome što su mala i srednja poduzeća s vremenom sve više pridonosila ukupnom rastu izvoza.

Ekonomski učinci korištenja sredstava iz strukturnih i investicijskih fondova EU-a također su vrlo pozitivni. Osim što izravno podupiru domaću potražnju i gospodarski rast, obilni priljevi sredstava iz proračuna EU-a povoljno su se odrazili na neke od ključnih makroekonomskih pokazatelja – poglavito na neto inozemni dug i saldo tekućeg i kapitalnog računa platne bilance – uslijed čega se povećala otpornost hrvatskog gospodarstva na vanjske šokove i financijske krize. Neto priljevi sredstava iz EU-a postupno su se povećavali usporedno s razvijanjem apsorpcijskih kapaciteta u javnom i privatnom sektoru. U prve dvije godine članstva u EU-u saldo transakcija s proračunom EU-a čak je bio negativan – Hrvatska je više sredstava

poticaj konkurentnosti

uplatila u zajednički proračun nego što je iz njega povukla po osnovi korištenja sredstava iz strukturnih i investicijskih fondova (Slika 3.). Međutim, zahvaljujući jačanju institucionalnih kapaciteta i tome što su subjekti iz privatnog i javnog sektora s vremenom stekli iskustvo u pripremi projekata prihvatljivih za financiranje iz europskih fondova, od 2015. nadalje Hrvatska bilježi znatan neto priljev sredstava iz proračuna EU-a. Izdašni priljevi po ovoj osnovi uvelike su zaslužni za viškove na tekućem i kapitalnom računu platne bilance koje je Hrvatska ustrajno bilježila zadnjih deset godina, s iznimkom dviju godina, 2020. i 2022., kada su se očitovali negativni platnobilančni učinci pandemije Covid-19, odnosno negativni učinci rasta cijena energenata uslijed invazije Rusije na Ukrajinu.

Izvor: HNB

Slika 3. Priljev sredstava iz fondova EU-a i saldo tekućeg i kapitalnog računa

Iskustvo Hrvatske tako potvrđuje da članstvo u EU-u donosi znatne prednosti koje mogu biti važna poluga gospodarskog rasta i razvoja. Iako se ekonomski uspješno integrirala u jedinstveno tržište nakon pristupanja EU-u, položaj Hrvatske donedavno je bio iz nekoliko razloga nepovoljniji u odnosu na položaj razvijenih „starih“ članica. Primjerice, prije nego što je euro postao službena valuta, domaći sektori bili su snažno izloženi valutnom riziku jer je njihov dug bio dominantno vezan uz euro, dok su prihode ostvarivali pretežno u hrvatskoj kuni. Zbog toga, ali i općenito zbog percipirane ranjivosti Hrvatske kao male i visoko euroizirane države koja koristi vlastitu valutu, hrvatski građani, poduzeća i država zaduživali su se po znatno višim kamatnim stopama nego subjekti u državama članicama eurozone. Nadalje, zbog toga što je Hrvatska koristila vlastitu valutu, hrvatska poduzeća su pri izvozu robe u druge države članice, kao i pri uvozu, imala transakcijske troškove konverzije valuta iz kune u euro i obratno. Dodatno, tečajne razlike ponekad su negativno utjecale na financijski rezultat poduzeća. Naposljetku, činjenica da su kontrole na graničnim prijelazima s članicama EU-a usporavale slobodan protok robe i ljudi, hrvatsko gospodarstvo nije bilo u mogućnosti u cijelosti

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

iskoristiti potencijale pristupa jedinstvenom tržištu. Uvođenjem eura i pristupanjem schengenskom prostoru položaj hrvatskog gospodarstva zamjetno se poboljšao u svim navedenim aspektima.

Uklanjanje valutnog rizika

Najveća ekonomska prednost za hrvatsko gospodarstvo koja je proizašla iz uvođenja eura jest trajno uklanjanje valutnog ili tečajnog rizika. Prije uvođenja eura domaći sektori bili su izloženi valutnom riziku jer su otplaćivali dugove vezane uz euro, dok su prihode ostvarivali pretežno u kuni. Valutnom riziku je, osim građana i poduzeća, bila izložena i država, s obzirom na to da su približno tri četvrtine hrvatskoga javnog duga bile vezane uz euro (Slika 4.). Ukupan dug svih sektora u stranoj valuti premašivao je vrijednost godišnjeg bruto domaćeg proizvoda Hrvatske te je stoga predstavljao značajan izvor ranjivosti cjelokupnoga gospodarstva. U takvim uvjetima, jedan od glavnih motiva Vlade i HNB-a kada su odlučili započeti postupak uvođenja eura bilo je to da se trajno ukloni valutni rizik. Podaci prikazani na Slici 4. potvrđuju da je uvođenjem eura problem valutne izloženosti domaćih sektora praktički potpuno eliminiran.

Izvor: HNB

Slika 4. Valutna struktura duga domaćih sektora, prosinac 2022. i ožujak 2023.

Relativno povoljniji uvjeti financiranja

Povoljni učinci uvođenja eura na uvjete financiranja domaćih sektora počeli su se primjećivati i nekoliko godina prije nego što je euro službeno uveden. Naime, put prema članstvu u eurozoni započeo je još 2017. kada su Vlada i HNB izradili i predstavili eurostrategiju te tako prvi put javno istaknuli ambiciju da u jednom trenutku u budućnosti Hrvatska postane članica monetarne unije (Vlada RH i HNB, 2017.). U godinama koje su uslijedile ostvarivan je kontinuirani napredak u ispunjavanju kriterija i uvjeta za članstvo u eurozoni, što se, između ostalog,

očitovalo u smanjivanju prekomjernih makroekonomskih neravnoteža, posebice u uravnoteženju proračuna i snažnom smanjenju javnog duga (Slika 5.).

Izvori: DZS, HNB

Slika 5. Proračunski saldo i dug opće države

Zahvaljujući jasnoj perspektivi članstva u eurozoni, ali i sve povoljnijim makroekonomskim pokazateljima, kreditni rejting Hrvatske se poboljšavao, a kamatna stopa na javni dug se smanjivala i postupno približavala razinama kamatnih stopa na javni dug koje prevladavaju u eurozoni (Slika 6.). Povoljna kretanja s tržišta javnog duga prelijevala su se i na tržište bankovnih kredita uslijed čega su se uvjeti financiranja hrvatskih poduzeća i građana zamjetno poboljšali (Slika 7.). Promatrajući razdoblje od početka procesa uvođenja eura, u relativnom smislu, u pojedinim segmentima su se kamatne stope snizile u odnosu na prosjek eurozone za otprilike dva postotna boda.

Izvor: Eurostat

Slika 6. Kamatne stope na 10-godišnje državne obveznice

Izvor: ESB.

Napomena:

1 Podaci se odnose na novoodobrene kredite poduzećima u iznosu do 1 milijun eura s promjenjivom kamatnom stopom ili kamatnom stopom koja je fiksna do najviše godinu dana.

Slika 7. Kamatne stope na kredite nefinancijskim poduzećima1 i stambene kredite

Kamatne stope na kredite poduzećima u Hrvatskoj u apsolutnom su iznosu zamjetno porasle od sredine 2022. do kraja 2023. kao rezultat snažnog stezanja monetarne politike kojim je Europska središnja banka odgovorila na inflacijske pritiske. Međutim, rast kamatnih stopa u Hrvatskoj bio je relativno slabije izražen nego u većini drugih članica eurozone, što se djelomično može objasniti učincima uvođenja eura na likvidnost bankovnog sustava. Naime, u mjesecima uoči uvođenja eura HNB je uskladio svoj okvir za provođenje monetarne politike s onim Europske središnje banke, pri čemu se najvažnija promjena odnosila na snižavanje stope obvezne pričuve s dotadašnjih 9% na 1%. Učinak ove prilagodbe bilo je otpuštanje likvidnosti bankama u iznosu od 4,1 milijardu eura, pa je već tada visok višak likvidnosti bankovnog sustava dodatno snažno porastao. U takvim uvjetima, Hrvatska se nalazila u skupini članica s najvišom razinom likvidnosti bankovnog sustava, zbog čega su i pritisci na rast kamatnih stopa bili relativno slabije izraženi. Hrvatska poduzeća tako su se prvi put našla u situaciji da se mogu zaduživati po jednako povoljnim ili čak povoljnijim uvjetima od poduzeća koja posluju u razvijenim članicama eurozone2, što svakako povoljno djeluje na njihovu konkurentnost. Povoljnije uvjete financiranja isto tako uživaju i hrvatski građani, bilo da je riječ o kamatnim stopama na stambene kredite ili na potrošačke kredite. Sveukupno to je povoljno djelovalo na niže izdatke na otplate kamata, a samim time se otvorio prostor za jačanje investicija i osobne potrošnje.

2 Primjerice, u Hrvatskoj je u prosincu 2023. prosječna kamatna stopa na novoodobrene kredite nefinancijskim poduzećima u iznosu do 1 milijun eura iznosila 5,3%, a u Njemačkoj 6,1%.

Smanjenje transakcijskih troškova i ukidanje

graničnih kontrola

Prelazak na euro uvelike je olakšao poslovanje poduzeća jer se od uvođenja eura gotovo sav njihov platni promet – uključujući primitke i plaćanja koji su vezani uz njihov izvoz i uvoz – odvija u domaćoj valuti. Kako je ranije spomenuto, prije uvođenja eura poduzeća su bili primorana poslovati s više valuta istodobno, pri čemu su se transakcije unutar zemlje izvršavale u kuni, a prekogranične transakcije u stranim valutama, i to pretežno u euru. Prema podacima o valutnoj strukturi međunarodne robne razmjene koju su prikupili Boz i sur. (2022.) otprilike tri četvrtine ukupnog hrvatskog robnog izvoza i uvoza izvršava se u euru, dok se preostali dio odnosi uglavnom na američki dolar. Snažna zastupljenost eura u međunarodnoj razmjeni odražava činjenicu da su najvažniji vanjskotrgovinski partneri Hrvatske –Italija, Njemačka i Slovenija – države članice eurozone (Slika 8.). U euru se namiruje i najveći dio robne razmjene s članicama EU-a koje nisu uvele euro, kao i glavnina robne razmjene s trećim državama.

S obzirom na tako važnu ulogu eura u međunarodnom poslovanju hrvatskih poduzeća, zamjena kune eurom pozitivno je utjecala na njihovu operativnu efikasnost. Troškovi konverzije valuta u velikoj su mjeri uklonjeni, smanjila se potreba za instrumentima zaštite od valutnog rizika, kao i potreba za korištenjem transakcijskih računa i u domaćoj i u stranoj valuti. Pozitivne učinke bilježe sva poduzeća čije poslovanje ima međunarodnu dimenziju, bilo putem izvoza ili putem uvoza. Među dobitnicima su i poduzeća iz uslužnih djelatnosti povezanih s turizmom jer je euro ojačao reputaciju

Hrvatske kao poželjne turističke destinacije te se tako konkurentski položaj Hrvatske na europskom turističkom tržištu dodatno poboljšao.

Izvor: Eurostat

Slika 8. Geografska struktura robne razmjene RH, 2022.

Uštede na troškovima konverzije koje hrvatsko gospodarstvo ostvaruje na godišnjoj razini kao rezultat uvođenja eura nisu zanemarive. Ukupan prihod koji su banke i mjenjačnice ostvarivale u razdoblju prije uvođenja eura na poslovima zamjene

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

kuna za eure i obratno iznosio je oko 160 milijuna eura godišnje. Uvođenjem eura financijske institucije su trajno izgubile taj izvor prihoda, čime je, s druge strane, profitirao nefinancijski sektor. Pritom treba naglasiti da je godišnja ušteda za poduzeća i hrvatske građane po ovoj osnovi ipak nešto manja od spomenutog iznosa, s obzirom na to se dio ukupnog prihoda koji su banke i mjenjačnice u prošlosti ostvarivale na uslugama konverzije odnosio i na prihode od usluga pruženih stranim državljanima, posebice tijekom turističke sezone.

Na operativno poslovanje hrvatskih poduzeća snažno je pozitivno utjecalo i pristupanje Hrvatske schengenskom prostoru. Ukidanjem graničnih kontrola na kopnenim i pomorskim graničnim prijelazima te u zračnim lukama uspostavljeno je u punom smislu slobodno kretanje robe i ljudi između Hrvatske i ostatka EU-a. Izravne koristi od toga imaju hrvatski izvoznici i poduzeća iz djelatnosti trgovine jer su rokovi prekogranične isporuke robe skraćeni, ali i cestovni prijevoznici jer su eliminirani troškovi povezani s čekanjem na graničnim prijelazima, kao što su dodatni radni sati vozača i potrošnja goriva. Osim robnoj razmjeni, pristupanje schengenskom prostoru pogodovalo je i hrvatskom turizmu jer je time trajno uklonjen problem višesatnih čekanja stranih gostiju na graničnim prijelazima, posebice tijekom vrhunca turističke sezone, te je samim time Hrvatska postala pristupačnija gostima za vikend aranžmane izvan glavne turističke sezone.

Veća otpornost gospodarstva i financijskog sustava

Naposljetku, velika prednost uvođenja eura je i to što će Hrvatska ubuduće moći lakše i učinkovitije odgovarati na gospodarske i financijske poremećaje nego što je to bio slučaj u prošlosti kada je koristila vlastitu valutu. Otpornost na krize povećana je nakon uvođenja eura ponajprije zbog toga što je sada gotovo sav dug hrvatskih građana, poduzeća i države nominiran u domaćoj valuti. Povoljna valutna struktura duga, osim što štiti domaće dužnike od štetnih učinaka deprecijacije tečaja, jamči državi nesmetan pristup tržišnom financiranju i u razdobljima nepovoljnih gospodarskih kretanja kada su potrebe države za financiranjem osobito velike.

Pozitivan učinak uvođenja eura na otpornost očituje se i putem smanjenja rizika za stabilnost bankovnog sustava. Kao i u realnom sektoru gospodarstva, uvođenjem eura otklonjen je valutni rizik i s njim povezani drugi rizici u bankovnom sustavu, budući da su gotovo sva imovina i sve obveze banaka sada u domaćoj valuti, euru. Osim toga, vjerojatnost da se hrvatske banke suoče s krizom likvidnosti je smanjena zahvaljujući tome što HNB kao dio Eurosustava sada može bankama u slučaju potrebe odobravati kratkoročne kredite u eurima, što u prošlosti nije bilo moguće. Na opisane načine uvođenje eura smanjuje vjerojatnost dugotrajnih recesija i financijskih kriza, jer se HNB (kao dio eurosustava) u vrijeme krize može u potpunosti fokusirati na protucikličke mjere i ne treba više voditi računa o tečaju koji je bio ključ makroekonomske i financijske stabilnosti. U tom smislu, osigurava se stabilnije makroekonomsko okružje pogodno za gospodarski razvoj zemlje.

Ojačana operativna efikasnost poduzeća

Ulaskom u eurozonu i pristupanjem schengenskom prostoru uspješno je završena politička i ekonomska integracija Hrvatske u Europsku uniju. Hrvatsko gospodarstvo veliki je dobitnik integracijskog procesa. Znatne ekonomske prednosti ostvarene su već pristupanjem EU-u, kada su poduzeća stekla slobodan pristup jedinstvenom tržištu, a privatni i javni sektor pravo na korištenje bespovratnih sredstava iz strukturnih i investicijskih fondova. Snažan rast izvoza uslijed uspješne integracije hrvatskih poduzeća u jedinstveno tržište i izdašni neto priljevi sredstava iz proračuna EU-a znatno su pridonijeli rastu gospodarstva i životnog standarda u proteklih deset godina, kao i smanjenju neto inozemnog duga i drugih neravnoteža. Uvođenjem eura i ulaskom Hrvatske u schengenski prostor hrvatsko gospodarstvo je počelo osjećati i preostale trajne ekonomske prednosti integracije. Nakon uvođenja eura domaći sektori više nisu izloženi valutnom riziku, relativno se povoljnije zadužuju te su u mnogo manjoj mjeri izloženi riziku makroekonomske nestabilnosti nego što je bio slučaj u prošlosti. Osim toga, trajnim uklanjanjem troškova konverzije valuta i ukidanjem kontrola na graničnim prijelazima prema susjednim državama članicama EU-a uspostavljeno je slobodno kretanje robe i ljudi u punom smislu, čime je ojačana operativna efikasnost i konkurentnost poduzeća uključenih u međunarodnu razmjenu. Time je Hrvatska došla u poziciju da može u cijelosti iskoristiti ekonomski potencijal članstva u EU-u, što će trajno podupirati rast hrvatskog gospodarstva i njegovu otpornost na negativne šokove.

Literatura

Boz i sur. (2022.): Patterns of Invoicing Currency in Global Trade: New Evidence, Mendeley Data, V1, doi: 10.17632/6z6w78968m.1

Lukinić Čardić i Šelebaj (2021.): Trgovinski tijekovi između Hrvatske i inozemstva od ulaska u EU do izbijanja pandemije koronavirusa, Pregledi HNB-a P-47, Hrvatska narodna banka, Zagreb.

Ranilović (2017.): Primjena gravitacijskog modela u analizi utjecaja ekonomske integracije na hrvatsku robnu razmjenu, Istraživanja HNB-a I-50, Hrvatska narodna banka, Zagreb.

Šelebaj (2020.): Mikroekonomski aspekti izvoza hrvatske prerađivačke industrije nakon ulaska u Europsku uniju, Istraživanja HNB-a I-59, Hrvatska narodna banka, Zagreb.

Vlada RH i HNB (2017.): Strategija za uvođenja eura kao službene valute u Hrvatskoj (nacrt), listopad, Vlada RH i HNB, Zagreb.

Nepovoljan početni politički

kontekst

Od ulaska u EU robni izvoz nam je više nego udvostručen, a Schengen i euro poticaj su za novi zamah

Piše: Goran Šaravanja1

Danas je Hrvatska ekonomski znatno stabilnija država usidrena u institucionalnoj jezgri Europske unije. Prije dvadeset godina samo su rijetki optimisti očekivali da će se naša novija ekonomska i politička povijest tako razviti. Utoliko je čaša definitivno polu puna u odnosu na proljeće 2004. godine, kada smo bili gotovo 18 mjeseci od početka pregovora za punopravno članstvo u Europsku uniju.

Uvjeren sam da je početna pozicija hrvatske tranzicije bila objektivno negativna, međutim to je dobrim dijelom izblijedilo iz sjećanja većine građana. Mnoge i danas zavarava činjenica što je nekadašnja Jugoslavija, izbjegavši utjecaj „Staljinove čizme“ djelovala uspješnije od svih istočno europskihzemalja koje su ušle u EU 2004. i 2007. godine. Tih 45 poslijeratnih godina bile su zapravo izuzetak, a ne pravilo. Naime, Češka, Poljska i Mađarska su uvijek bile politički i ekonomski razvijenije od Hrvatske u stoljećima prije druge polovice 20. stoljeća. Međutim, stanovništvo pamti da se 1980.-ih godina situacija promijenila zbog otvorenosti Jugoslavije prema Zapadu. Kada pogledamo Maddisonove podatke o BDP-u po stanovniku situacija se mijenja. Primjerice, prosjek BDP-a po stanovniku 1980.-ih pokazuje da je Jugoslavija (10.036 USD) bila na razini Bugarske (10.011 USD) te iza Mađarske (10.597 USD), a da ne govorimo o Čehoslovačkoj koja je s BDPom po stanovniku od 13.276 USD) bila više pd 30% bogatija. Jedino su Poljska (8.954 USD) i Rumunjska (6.537 USD) imale slabiji standard. Strani ulagači bili su prisutni u Jugoslaviji 1970. i 1980. u znatno većoj mjeri nego što je to bio slučaj sa zemljama Varšavskog pakta. Drugim riječima, već su određene povrate na uložen kapital ostvarili. Iz te perspektive, kada je pao Berlinski zid, bilo je sasvim logično da su ti isti zapadni investitori pohrlili na netaknuti prostor bivšeg Varšavskog pakta

1 Autor je Glavni ekonomist Hrvatske gospodarske komore

koji je uz sve probleme imao snažniju industrijsku bazu, ali i entuzijazam u pogledu bijega od Istoka.

Dug i mukotrpan put

Također, ne smijemo ignorirati činjenicu da je Hrvatska završila političku reintegraciju 15. siječnja 1998., a teška vojna i politička situacija koja je trajala 7 godina nije omogućila uvjete kakve su imale članice koje su već 2004 ušle u EU. Nikako ne želim stvarati alibije za greške počinjene u pretvorbi, ali je iluzorno bilo očekivati da će strani investitori početkom 1990.-ih pozitivno ocijeniti poslovne prilike u zemlji čija je trećina teritorija okupirana, u odnosu na, primjerice, Mađarsku ili Poljsku s unutarnjim tržištem od 40 milijuna stanovnika.

Tek s izborima 3. siječnja 2000. Hrvatskoj je otvoren put u NATO i EU. Također zaboravljamo da se u to vrijeme raspravljalo da Hrvatska i Srbija trebaju zajedno ući u EU. Tek je ubojstvo Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. zatvorilo tu priču, iako smo na početak pregovora čekali sve do listopada 2005. godine. I tu valja naglasiti da nije uopće bilo jednostavno prebroditi obveze i posljedice suradnje s Haaškim tribunalom. Generali Ante Gotovina, Ivan Čermak i Mladen Markač su tek 2012. oslobođeni, a Hrvatska je u tih 7 godina njihova vremena provedena u pritvoru gotovo završila pregovore za članstvo u Europskoj uniji, bez osjetnih političkih turbulencija.

U svakom slučaju, malo više od 17 godina nakon početka pregovora za članstvo u Europskoj uniji Hrvatska je ne samo članica NATO saveza i EU-a, već je i dio institucionalne jezgre EU-a kao članice euro područja i Schengena. Time smo institucionalno pretekli objektivno razvijeniju Poljsku, Češku i Mađarsku. Neobjektivno je tvrditi da tranzicija u Hrvatskoj nije uspjela kada sve uzmete u obzir. Imamo još puno posla, ali također moramo valorizirati sve što smo postigli.

Iz kroničnih neravnoteža u makroekonomsku

stabilnost

S makroekonomskog gledišta, danas je Hrvatska daleko stabilnija i bogatija država. Prema izračunima pokojnog Vladimira Gligorova, Hrvatska je od 1952. do 1989. godine bila na otprilike 66 % standarda susjedne Slovenije. Podaci Eurostata pokazuju da nam je prije ulaska u EU, 2012. godine, standard mjeren po BDP-u po glavi stanovnika, iznosio 75 % slovenskog standarda. Krajem 2023. naš standard je porastao na 83,5 % slovenskog, odnosno 76 % EU standarda. Premda je pad stanovništva razlog za dio ove konvergencije, to nije nikako cijela priča. Poanta ove usporedbe je ukazati da u našoj ekonomskoj povijesti nikada nismo bili bliže standardu Slovenije, koja je uvijek bila bogatija od Hrvatske i koja je, uz Češku, najrazvijenija ekonomija takozvanih novih članica Europske unije.

Do financijske krize 2008./09. Hrvatsku je karakterizirao kronični deficit u platnoj bilanci tekućeg računa i proračuna. Prvi, veliki val izravnih stranih ulaganja 1990.ih godina nas je zaobišao, tako da industrijska baza nije doživjela injekciju kapitala kao u ostalim zemljama srednje i istočne Europe. Izvoz roba nam je bio vrlo nizak, a domaće tržište premalo da bi opravdalo znatnija ulaganja u širenju proizvodne baze. Često zaboravljamo da nam je geografski položaj zapravo nepovoljan, na rubu Europske unije, relativno daleko, u odnosu na zemlje srednje i istočne Europe, od jezgre ekonomske aktivnosti u Njemačkoj i Francuskoj. Od velikih europskih ekonomija, jedino nas Jadran dijeli od Italije koja, nažalost, 20 godina stagnira u ekonomskom smislu.

Strukturne promjene počinju s globalnom financijskom krizom

Pad zaduženosti hrvatskih poduzeća od 2010. do danas rezultat je strukturnih promjena u hrvatskoj ekonomiji. Razdoblje do globalne financijske krize 2008. karakterizirao je snažan rast zaduženosti svih sektora ekonomije, unatoč naporima Hrvatske narodne banke da ublaži dotok inozemnog kapitala. Isti trend zahvatio je ostatak Europe, primjerice Španjolsku i Irsku, čije su fiskalne politike barem nominalno izgledale daleko zdravije od tadašnjeg hrvatskog proračuna. Nakon globalnog financijskog sloma hrvatski korporativni sektor našao se u situaciji gdje je bio previše zadužen. Nastupilo je razdoblje bolne prilagodbe koju smo svi osjetili kroz recesiju koja je trajala dugih šest godina.

Nepovoljan početni politički kontekst

Nastupanjem krize poduzeća su se prvo oslonila na banke kako bi prebrodila inicijalni šok. To je bilo sasvim očekivano. Istovremeno, počeo je proces preuzimanja određenog dijela poduzeća u domaćem vlasništvu od strane inozemnih investitora. Često je bila riječ o zamjeni duga za kapital, čime je smanjena zaduženost poduzeća.

Ulazak u Europsku uniju ipak je bila prekretnica

Međutim, prave tektonske strukturne promjene nastupaju ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. S makroekonomskog aspekta izvoz roba je više nego udvostručen u prvih deset godina članstva i kronični deficiti u tekućem računu platne bilance od 2014. postaju suficiti. Hrvatska je uspjela iskoristiti pristup zajedničkome tržištu Europske unije kako bi promijenila strukturu gospodarskog rasta – suštinski je veći dio rasta ostvarila na temelju inozemne potražnje. Taj detalj je ključan okidač za proces razduživanja koji karakterizira hrvatsko gospodarstvo u prvih jedanaest godina punopravnog članstva u EU-u. Naime, ne samo poduzeća, već i država, te u nešto manjem dijelu kućanstva, su se također razdužila u navedenom razdoblju.

Kada gledamo ukupnu zaduženost poduzeća; domaće kredite, obveznice i komercijalne zapise izdane na domaćem tržištu te inozemni dug, prema našim izračunima je nominalna zaduženost poduzeća gotovo 4 milijarde eura manja krajem 2023. u odnosu na kraj 2010. godine. U međuvremenu je nominalni BDP porastao s 44 milijarde eura na 76 milijardi eura. Evidentno je da je kapacitet poduzeća u Hrvatskoj da servisiraju svoje obveze prema kreditorima danas znatno veći. Ona poduzeća koja su preživjela globalnu financijsku krizu, dugačku recesiju u Hrvatskoj, te povišene konkurentske pritiske ulaskom zemlje u zajedničko tržište EU-a i povrh svega iskoristile prilike koje zajedničko tržište nudi, svakako predstavljaju ono najbolje među hrvatskim gospodarstvenicima.

Od ulaska u EU nam je robni izvoz više nego udvostručen s time da je u ekonomiji stvoreno 200.000 novih radnih mjesta. U domeni fiskalne politike, najmanje zadnjih deset godine daleko konzervativnije planiramo rast prihoda, što pokazuje sposobnost strateškog postavljanja prioriteta. U konačnici, na taj smo način iz godine u godinu generirali proračunsku rezervu i, koliko toliko, doprinijeli stabilnijem fiskalnom okviru. Još jedan bitan uspjeh je očuvanje mirovinske reforme, odnosno drugoga stupa, zbog čega nam Europska komisija ocjenjuje dugoročnu održivost fiskalne politike znatno boljom nego što bi inače bila. Nije to mala stvar u kontekstu demografskih trendova koji pogađaju cijelu kontinentalnu Europu.

Vrijeme za hvatanje u koštac sa strukturnim

problemima

Sada kad smo ušli u Schengen i euro područje moramo razvijati kapacitete javne uprave i svih javnih usluga. Nakon ulaska u OECD bit ćemo u situaciji gdje više ne moramo ispunjavati uvjete kako bismo ušli u euroatlantske institucije, već se

broj 1-2 :: lipanj 2024.

od nas u svim tim institucijama očekuje da razvijemo vlastite stavove i sukreiramo europske politike. To traži promjenu mentalnog sklopa svih institucija, bolji protok informacija, obrade i analize podataka, te njihovo korištenje u svrhu kreiranja politika, dijelovi su takve preobrazbe.

Tržište rada, kvalitetniji podaci i nizozemska bolest

Za takav iskorak moramo razvijati postojeći institucionalni okvir u Hrvatskoj. Uz to, važno je razumjeti da već sada postoji jako puno prikupljenih podataka, ali kaskamo u obradi. Naime, mnogi podaci rasuti su po različitim institucijama i ne postoji praksa sustavnog analiziranja. Upravo zato smo u Hrvatskoj gospodarskoj komori bitno proširili Indeks razvijenosti županija na 46 pokazatelja iz raznih javno dostupnih izvora kako bi se na jednome mjestu, stekao uvid u razvijenost županija sa svih aspekata, ne samo kroz uske gospodarske pokazatelje.

Nedostatak adekvatne radne snage jasno nam poručuje da moramo unaprijediti sustav obrazovanja i razinu suradnje između poslodavaca i sustava obrazovanja. Ovo je višeslojno pitanje. Znamo primjerice, da ćemo, kao i sve ostale zemlje istočne Europe, stalno biti izloženi emigracijskom pritisku zbog činjenice da sve anglosaksonske države i Njemačka svoj gospodarski rast temelje na imigraciji. S druge smo strane malo tržište, tako da je neminovno da će hrvatski građani sa specifičnim znanjima u raznim poslovnim nišama tražiti prilike za afirmaciju u inozemstvu. Istovremeno, jasno je da ako želimo promijeniti strukturu ekonomije, moramo povećati udio više obrazovanih ljudi. S druge strane, evidentan je nedostatak raznih strukovnih profila. Kada uzmemo u obzir da dvije trećine srednjoškolaca ide

u strukovne škole, a da u proteklih osam godina novi kurikulum za te iste škole nije donesen, ne iznenađuje da nam nedostaje radnika sa strukovnim vještinama.

Turizam utječe pozitivno i negativno na ekonomiju

Razvoj turizma je svakako blagodat za Hrvatsku. Djelomično je to rezultat zemljopisnih realnosti. Siguran sam da je turizam dao veliki demografski doprinos, utoliko što je znatno manje ljudi iz Dalmacije emigriralo, nego što je to bio slučaj u ranijim erama. Danas se sve više govori o rizicima vezanim uz turizam, da se ljudi ne žele obrazovati, graditi karijere, jer mogu sasvim solidno živjeti od turizma – to je klasičan primjer takozvane „nizozemske bolesti.“ Dobro je da ta svijest postoji. To je prvi korak u rješavanju problema.

Izdašni priljevi europskih sredstava privremene su naravi

Želimo li nastaviti hvatati korak sa standardom Europske unije, morat ćemo istovremeno graditi institucije, unapređivati obrazovne, zdravstvene i pravosudne okvire i sve to provoditi pazeći da postignutu razinu stabilnosti fiskalne politike ne dovedemo u pitanje. U kontekstu godine gdje su plaće u javnom i državnom sektoru porasle dvoznamenkastim stopama pitanje stabilnosti javnih financija postaje važnije. Također je pozitivno što se u javnom prostoru razvija svijest i spoznaja da su trenutno izdašni priljevi sredstava iz fondova Europske unije privremene naravi, odnosno, da će se smanjivati kako će nam rasti standard. Na kraju, treba reći da dostići 80 % prosjeka životnog standarda EU-a, kao primjerice Portugal uopće ne bi bio loš ishod.

Ušli smo u EU i Schengen, imamo euro. Što sada?

Sada smo napokon skinuli „pomoćne kotačiće“ i moramo samostalnije i kvalitetnije djelovati. Potrebno nam je razmišljati s našim saveznicima u EU-u kako rješavati otvorena pitanja. Kako biti konkretniji, bolje definirati strateške ciljeve i u konačnici provesti ih u djelo. Osim bolje koordinacije između razina vlasti, ključno će biti daleko kvalitetnije pristupiti podacima. Ulazak u OECD bi nam dodatno proširio obzore, jer bismo sjedili za istim stolom kao i sve najbogatije i najutjecajnije zemlje svijeta, a ne samo Europe, kao što je sada slučaj.

Naposljetku, trebamo prihvatiti činjenicu da iz zemlje iseljenika, polako postajemo zemlja useljenika. Hrvatska na to još nije spremna, no bez strane radne snage nećemo moći ostvariti budući gospodarski rast, dok bi neke gospodarske grane bez stranih radnika već danas stale. To su realiteti i očekuje nas velik posao na pripremi jedne ozbiljne imigracijske i integracijske politike.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

UZROCI DUGOROČNOG ZAOSTAJANJA

Četiri desetljeća pulsirajuće

stagnacije

Piše: Damir Odak1

Ukupni realni bruto domaći proizvod (BDP) Republike Hrvatske bio je 2020 jednak kao i 1980. Kako se dogodilo da statistika ne primjećuje četiri desetljeća razvoja jedne zemlje?

Izvori: IMF WEO 2021 (svijet 1980-2023, Hrvatska 1995-2020),WEO 2024(2021-2023) SLJRH 1992 (Hrvatska 1980-1990) SLJRH 1996(Hrvatska 1991-1994)

Globalni se značaj gospodarstva Republike Hrvatske smanjio s 0,16%, koliki je bio 1980 na 0,07% BDP-a 2023. Usprkos tome, gledano strukturno i financijski, hrvatsko gospodarstvo danas stoji na zdravim osnovama.

Hrvatska je danas financijski i fiskalno stabilna zemlja, s javnim i inozemnim dugom koji se smanjuje u odnosu na BDP, stabilnom bilancom tekućih plaćanja i zdravim rastom, iako nedostatnim da u dogledno vrijeme uđemo u društvo visoko-razvijenih članica EU.

Uz tako dobre tekuće pokazatelje zašto je važna dugoročna perspektiva? Ako nam je ovako dobro, koga briga je li to 0,16% ili 0,07% nečeg globalnog?

Samostalni smo, ne upadaju akinđije ni hajduci, ne tlače nas strani gospodari, a zemljom upravljaju ljudi koje smo sami izabrali.

1 Administrative Board of Review Member, European Central Bank

Četiri desetljeća pulsirajuće stagnacije

Kad se u radnim satima izrazi cijena na primjer automobila, ona se od 1980 više nego prepolovila za slično vozilo. Cijena i performansa televizora, računala i sličnih aparata ne može se ni uspoređivati. Napredak životnog standarda je očit i nikad nam nije bilo bolje nego je danas. Zašto bi onda pitanje rasta BDP-a, umjetne mjere koja pogrešno iskazuje dugoročna kretanja, bilo važno? Ipak, ta je pogrešna mjera jednako pogrešna i kod nas i kod drugih. Tako je tijekom 43 godine pogrešno iskazano da se u Kini BDP povećao skoro 40 puta, u SAD-u tri puta, u Njemačkoj i Japanu dva puta, a kod nas pogrešno je iskazano da je ostao isti. Na isti način pogrešno. Znači, oni su u nečemu bili puno puta bolji od nas. Srećom, ne u nogometu.

Sva unapređenja koja uživamo dogodila su se zato što su drugi postali bolji, pametniji, produktivniji. Tako su dostojno i pravedno postali bogatiji. Hrvatska je prema svima njima mnogo siromašnija nego što je bila 1980. Hrvatska je svjesno i promišljeno svela svoje gospodarstvo na iskorištavanje prirodne rente. Lijepe obale i otoka.

Suprotno elementarnim standardima oporezivanja, najveći se dio te prirodne rente ni ne oporezuje. Pušta se ljude da uživaju u prihodima koji iz toga proizlaze, da bi bili sretni. Porezom se, uglavnom putem PDV-a, puni proračun dižući opću razinu cijena. Te cijene dižu plaće i povećavaju troškove onima koji se moraju natjecati u međunarodnoj konkurenciji. Veliko fiskalno opterećenje plaća i rigidno radno zakonodavstvo dopunski pogoršavaju situaciju. Tako da izvoznici trče s utegom na nogama. Dok turizam buja, veže resurse i osigurava stabilan rast djelatnostima usmjerenim na domaće tržište.

Kratka kronologija pokazat će nam da se najveći dio relativnog slabljenja hrvatskog gospodarstva dogodio u razdoblju između 1980 i 1995. Relativni udio hrvatskog gospodarstva prema globalnom pao je u tom razdoblju za 56%, te od tada do danas stagnira.

U stvari pogrešno je reći da stagnira. Događa se proces kojeg je pokojni Željko Rohatinski nazivao „pulsirajuća stagnacija“. Ona se sastoji od perioda brzog rasta, za kojim slijede zastoji i recesije.

Izvori: IMF WEO 2021 (1995-2020), WEO 2024(2021-2023) SLJRH 1992 (1980-1990) SLJRH 1996(1991-1994)

broj 1-2 :: lipanj 2024.

broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Stagnacija postojanija od rasta

Kad raste, hrvatsko gospodarstvo brzo raste. Od 43 godine, dvadeset godina hrvatski je rast bio brži ili jednak globalnom rastu. Problem je proizašao iz činjenice da je u preostale 23 godine gospodarstvo stagniralo ili padalo.

Osamdesete godine su razdoblje socijalističke stagnacije. U njima istina gospodarstvo nije padalo, ali nije ni raslo. Međutim, gospodarstvo svijeta raslo je razmjerno brzo, skupivši 37% rasta, dok je s recesijom u 1990. hrvatski BDP pao 8%.

Iduće razdoblje je rat koji je trajao od 1991. – 1995. U tom je razdoblju hrvatsko gospodarstvo palo 28%, dok je svijet porastao za 12%. Ukupno gledano, ta dva razdoblja dovode do pada relativnog udjela hrvatskog gospodarstva za rečenih 56%. Dva su glavna činioca dovela do tolikog pada:

– Pokušaj održavanja socijalističkog poretka kada je postalo jasno da unutar njega gospodarstvo ne može dobro funkcionirati. To je dovelo do opisane stagnacije u osamdesetima.

– Raspad Jugoslavenskog tržišta. Jugoslavensko je gospodarstvo bilo razmjerno autarkično, domaća je proizvodnje bila zaštićena visokim carinama, te je najveći dio domaćih potreba zadovoljavalo domaće gospodarstvo. Hrvatska je bila posebno uspješna u plasmanu (izvozu) svojih proizvoda u druge republike. Prekid gospodarskih veza između republika, pretvara domaću trgovinu u međunarodnu u kojoj su hrvatski proizvodi zbog rata izbačeni s dijela tržišta, dok su se u preostalom dijelu morali ravnopravno natjecali s međunarodnima od kojih su do tada bili zaštićeni visokim carinama. To je, usprkos činjenici da rat nije izazvao značajna razaranja gospodarskih objekata i infrastrukture, dovelo do radikalnog smanjivanja proizvodnje hrvatske industrije.

Šteta koju je hrvatsko gospodarstvo od toga pretrpjelo mnogo je veća nego što bi je nanijela ratna razaranja. Razaranja se poslije rata razmjerno brzo poprave i BDP se vrati na predratne razine, te odatle počne rasti. No hrvatski BDP je doživio strukturni udar nestankom velikog dijela potražnje, ali i specijalizirane opskrbe repromaterijalima.

Bez preusmjeravanja gospodarske aktivnosti na nova tržišta, takav šok trajno umanjuje sposobnost gospodarstva da kreira vrijednost. Ne zato što ne može proizvoditi, nego zato što ono što proizvodi nikome ne treba. Hrvatska bi početkom tranzicije neizbježno završila u dubokoj recesiji jer se to dogodilo svim tranzicijskim državama, ali rat i neuredan raspad zemlje produbili su tu recesiju.

Hrvatsko je gospodarstvo krajem rata imalo velike neiskorištene kapacitete koji su bili dimenzionirani za Jugoslavensko tržište, a sada su se našli na hrvatskom tržištu siromašnijem nego prije rata. Uz to bili su na tom smanjenom domaćem tržištu izloženi daleko jačoj konkurenciji nego što su navikli.

Četiri desetljeća pulsirajuće stagnacije

Zanimljivo je kako je gospodarstvo, usprkos tako velikom šoku, padu potrošnje i životnog standarda, razmjerno dobro funkcioniralo tijekom rata. Godine 1994. robni je izvoz praktično u cijelosti pokrivao uvoz, dok je inozemni i javni dug (zajedno s dijelom prenesenim iz bivše federacije) bio u odnosu na BDP nizak. Što nije ni bilo čudno jer nitko nam tada nije htio odobriti kredit. Tako se platna bilanca silom prilika uravnotežila.

Robni izvoz i uvoz RH, milijuni dolara, tekuće cijene

Izvor: SLJRH 2001

Financijski sustav podržavao je rast. Stabilizacija cijena krajem 1993 dovela je do nominalne aprecijacije domaće valute, a bankarski je sustav nakon dokapitalizacije „velikim obveznicama“ i osiguranja likvidnosti zamrzavanjem stare devizne štednje bio solventan i likvidan.

Pad BDP-a za vrijeme rata događa se tijekom 1991. i 1992., dok je 1993. BDP stabiliziran, a već 1994. počinje rasti. Krajem rata Hrvatska ima velike neiskorištene kapacitete koji još imaju upotrebljivu tehnologiju i istrenirane radnike, stabilnu platnu bilancu, saniran financijski sustav, rastuće gospodarstvo i nizak javni dug. Samo se čeka da privatno poduzetništvo aktivira postojeće resurse i krene u osvajanje europskog i svjetskog tržišta koje će zamijeniti tržište bivše države.

Umjesto toga odlučeno je da se rast ostvari ekspanzijom domaćeg tržišta. To je bila politička odluka koja se nije vodila potrebama gospodarstva nego potrebama politike. Čim je kreditna sposobnost zemlje dopuštala naglo su povećane plaće (1995. 40% i 1996. 25%). To je dovelo do eksplozije potrošnje, narušilo platnu bilancu i pokrenulo spiralu inozemnog i javnog zaduživanja. Takva se gospodarska politika pokazala izuzetno uspješnom, jer je uz rast duga spektakularno ubrzala i gospodarski rast.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Hrvatska

Etatizacija umjesto privatizacije

Paralelno, događa se proces pogrešno nazvan „privatizacija“. Po posljedicama pretežno se radi o etatizaciji gospodarstva, tj. prevođenju općeg (društvenog) vlasništva u državno, uz netransparentnu djelomičnu privatizaciju. Osim što je pogrešno nazvan, proces je i pogrešno dizajniran jer je vlasnike privatiziranih poduzeća opteretio dugom koji ona nisu mogla servisirati. Posljedično doveo je do erozije i propadanja tih poduzeća. Posljedice toga opterećuju funkcioniranje gospodarstva kroz desetljeća sve do 2017.

Nagli rast domaće potražnje financirane kreditima događa se u financijskom okolišu upravo savršenom za naglo povećanje duga. Zajedno s velikim ulaganjima u poslijeratnu građevinsku obnovu, rast potrošnje uzrokuje brz rast gospodarstva. Uz to, sada se događa stvarna privatizacije. Dijelom kroz podjelu dionica braniteljima i ratnim stradalnicima, a dijelom prodajom državnih poduzeća inozemnim vlasnicima.

Opterećeni visokim plaćama i rigidnim radnim zakonodavstvom, novi vlasnici mahom se priključuju trendu koji je pokrenula politika. Umjesto aktiviranja postojećih kapaciteta, privatizacija uglavnom pretvara tvornice u projekte razvoja nekretnina. Iako je Hrvatska rangirana pri svjetskom dnu po proceduri izdavanja građevinskih dozvola, građevinske dozvole trgovačkih centara čudesno se brzo rješavaju.

Proces malo zastaje 1999., ne zbog Hrvatskih slabosti, već zbog financijskog kolapsa jugoistočne Azije i Rusije, te rata na Kosovu. Ti događaji naglo smanjuju kreditne linije, što otkriva financijsku slabost pojedinih sustava proizašlih iz privatizacije. Kako je rekao Warren Buffet, tek oseka pokaže tko se kupao gol. Stres se prelio u bankarski sustav, tako da u razdoblju 1999. – 2002. propada 12 banaka, od čega tri razmjerno velike i regionalne banke: Glumina, Cibale i Županjska banka, dok je Dubrovačka sanirana uz ogroman trošak – otprilike tri puta kapital banke.

Ta kriza i recesija trajala je samo jednu godinu. Priljev kredita nastavio se poslije 2000., a ritam rasta tek je onda dostigao maksimum. Priljev gotovine kroz izravna strana ulaganja i rast inozemnih kredita u svakoj je godini nakon 2000. (osim 2002) bio veći od 10% BDP-a, dok vrhunac dostiže 2008. s 18% BDP-a.

Četiri desetljeća pulsirajuće

Zbroj izravnih stranih ulaganja i povećanje inozemnog duga kao % BDP-a

Izvor: HNB, tablice U1 i U4

Globalna kriza 2009. pokazuje slabost tog modela, jer zaustavlja priljev i kredita i izravnih inozemnih ulaganja. Taj priljev 2010. pada na 3% BDP-a, te ostaje trajno nizak. Kako je gospodarstvo naviklo da rast potiču velika inozemna financijska sredstva koja teku kroz njega kao kroz protočni bojler, prestanak tih tokova zaustavio je rast.

Bazni indeks BDP, Hrvatska i svijet, 2008. = 100

Izvor: IM,F WEO October 2023

Po dotadašnjem modelu, za rast BDP-a trebao je rast domaće potrošnje. Uslijed prestanka priljeva kupovne moći iz inozemstva domaća se potrošnja naprotiv morala smanjivati. To je nužno izazvalo recesiju.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Poražavajuća turistička monokultura

Preduvjeti rasta baziranog na rastu industrije i izvoza koji su postojali 1995 nestali su, jer su se tvornice pretvorile u nekretninske projekte, strojevi otišli u staro željezo, a radnici u penziju.

Samo je jedna djelatnost mogla razmjerno brzo pribaviti priljev deviza potreban za obnavljanje rasta baziranog na domaćoj potrošnji. To je bio turizam.

Izvor: BDP IMF WEO October 2023, Turistički priljev HNB tablica h2

Turistički priljevi iz inozemstva postepeno preuzimaju mjesto koje su ranije držali financijski priljevi. Rastu u razdoblju od 2009. – 2023. s 11% na 18% BDP-a. Brzi rast turističkih priljeva omogućava obnovu gospodarskog rasta nakon 2015. Usprkos teškoćama izazvanim COVID recesijom razmjerno stabilan rast nastavlja se u cijelom razdoblju.

Do 2009., turizam je oscilirao oko 10-12% BDP-a u dobrim godinama. Rast poslije 2015., kao i restrukturiranje koje mu prethodi, karakterizirani su povećanjem relativnog značaja turizma. Osim turističkog priljeva domaću potrošnju jača i priljev doznaka iz inozemstva (oko 4,5 milijardi eura godišnje) i EU fondova (oko 2 milijarde eura godišnje).

Ti priljevi osiguravaju stabilnu bilancu plaćanja, te stabilan fiskus kroz visoki prihod od PDV-a. Opisani model ne traži ni visoko osposobljenu radnu snagu, ni rizične tehnološke razvoje. Sve što treba je lijepa obala i turisti koji se dolaze kupati i sunčati, te usluge kuhanja, čišćenja i posluživanja. Glavnina ulaganja je u nekretnine na dobrim lokacijama.

Proračun obilato popunjen PDV-om može izvršiti svoje obveze osiguravajući prihode umirovljenicima i javnim uposlenicima, koji isto povećavaju potrošnju. Također, smanjivanje omjera javnog duga i BDP-a otvara fiskalni prostor potreban ako se desi neka slabija sezona, kao na primjer 2020.

Četiri desetljeća pulsirajuće stagnacije

Na tim je osnovama Hrvatska ponovno uspostavila „protočni bojler“ koji potiče gospodarski rast rastom domaće potrošnje. Bitna je razlika u odnosu na prethodno razdoblje u tome što sada značajan dio priljeva ne dolazi iz rasta kredita. To znači da model može trajno funkcionirati bez kumuliranja neravnoteža.

Na žalost i bez velikih mogućnosti. Rast gospodarstva ostaje usidren rastom turizma, a rast turizma je ograničen postojećim kapacitetima i modelom. To se jasno vidi usporedbom rasta u razdoblju 2000.– 2008. i 2015. – 2023. U drugom razdoblju rast je bitno sporiji, i u postotcima, i gledano relativno prema globalnom rastu.

Kako turistički priljevi rastu brže od BDP-a, dugoročno rast pokretan turizmom znači i nastavak rasta udjela turizma u BDP-u. Već sada monokulturna ovisnost može postati strukturna slabost, a osjetljivost će u budućnosti postajati sve veća jer bez rekordne sezone nema dinamičnog gospodarskog rasta.

Rast produktivnosti rada pokreće gospodarski rast. Produktivnost primarno omogućuje automatizacija. Industrijski se procesi mogu uspješno automatizirati, dok je domet automatizacije u kuhanju, presvlačenju plahti i pranju kupaonica vrlo ograničen. Zato je očekivani dugoročni gospodarski rast oslonjen dominantno na turizam sporiji od rasta oslonjenog na široko diversificirano gospodarstvo.

Nužan priljev uz manje kredita

Najbrži se rast hrvatskog gospodarstva događao u razdoblju 2000. – 2008. Bi li se taj model mogao ponovo uspostaviti i trajno održavati? Ne bi! U tom je razdoblju inozemni i privatni dug neodrživo brzo rastao u odnosu na BDP. Da nije bilo globalne 2009., Hrvatskoj bi se desila lokalna 2011. ili 2012. s sličnim posljedicama – dugačkom recesijom. S druge strane, pokazalo se da je za brzi gospodarski rast zemalja srednje ili visoke razine dohotka potreban dinamičan priljev kapitala.

Dakle, brzi gospodarski rast hrvatske tražio bi priljev kapitala, ali za razliku od razdoblja 2000. – 2008., taj bi priljev trebao biti praćen mnogo manjim priljevom kredita. To nije moguće ostvariti modelom baziranim na domaćem rastu, zato što bi tim pristupom domaća potražnja rasla presporo da bi bila atraktivna investitorima. Zato bi model rasta baziran na dinamičnom priljevu kapitala moglo najlakše ostvariti gospodarstvo usmjereno na stvaranje vrijednosti na EU i globalnom tržištu. No, u postojećim uvjetima uspostava takovog modela nije vjerojatna. Politička ga ekonomija ne podržava.

Postoji alternativni model privlačenja inozemnih ulaganja koji se počeo realizirati nakon 2018. – a to je priljev inozemnih ulaganja kroz prodaju nekretnina. Taj se model ujedno lijepo uklapa u gospodarsku strukturu baziranu na turizmu.

To znači da postojeći model rasta, osim što je usrećio naciju, otvara i opciju da komad po komad prodamo sve što valja u Hrvatskoj, i to ne za financiranje

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

razvoja nego za financiranje potrošnje. Politička ponuda proizlazi iz toga: niti jedna opcija ne ide na izbore s programom restrukturiranja i dinamiziranja gospodarstva, procjenjujući da s takovim programom nemaju šanse na izborima. Politički diskurs je o shvaćanju pravde, potrebi hapšenja i otpuštanja članova pojedinih političkih stranaka, kao i uobičajenim obećanjima većih plaća i penzija. Programi se svode na „Glasajte za mene da bi vam država davala novce.“

Pritom zaboravljaju napomenuti kako Zakon o radu priječi otpuštanje radnika čak i kad ništa ne radi, a kamoli zato što je u nekoj stranci. Svi koji su to pokušali mijenjati su stradali. Što se tiče davanja, zaboravljamo kako „država“ nema ni novčića. Jedino što ima je pravo uzeti novce građanima. Dakle, svako obećanje davanja sadrži u sebi obećanje uzimanja. No, ljude to ne brine. Uzima se indirektnim porezom koji se skriva u visokim cijenama. Pa se ni ne vidi da se uzima.

Relativno gospodarsko zaostajanje, ako se baš mora o toj temi govoriti, stvar je geografije. Hrvatska je i dalje „Antemurale Christianitatis“ (nije jasno pred kojim sada Osmanlijama), to nam određuje sudbinu i diktira tempo razvoja. Koji je po definiciji spor, jer smo takovi. Tako pokušavamo izbjeći neizvjesnosti i neugodnosti karakteristične za razvoj modernog gospodarstva.

Nacionalni ponos i gospodarska snaga

Koncept razvoja bazira se na pretpostavci da će, kad se umore od rada i stresa, bogati Europljani doći na naše more malo se opustiti. Jer je to jedno od rijetkih mjesta gdje se može autom do mora.

A tu ih mi čekamo. Ne kao ranije na brdskim prijevojima i vitkim brodicama skrivenim u uvalama, naoružani oštrim čelikom i još oštrijim karakterom, nego sada na plažama u koktel barovima, vješto prevrćući u zraku mikser uz zadivljene poglede nordijskih plavuša. I dobro nam je tako.

U Hrvatskoj nacionalnoj svijesti ne postoji veza između nacionalnog ponosa i gospodarske snage. Bogatstvo definira utjecaj i snagu nacije. Tko god dolazi u Luksemburg, odmah ničice poklekne pred njegovim diskretnim prikazom bogatstva. Luxemburg sa samo 15% stanovnika Hrvatske ima neusporedivo veći globalni utjecaj. Čak je i predsjednik Komisije bio iz Luksemburga. Pritom mu nitko nije zamjerio grozne rezultate Luksemburga u nogometu (jadni su: 85 u svijetu, a Hrvatska 10).

Za razliku od Luksemburžana koji su na svoju zemlju iskreno ponosni, u Hrvata se patetična ljubav prema domovini odjednom istopi i riječi se pretvore u psovke kad se „domovina“ opredmeti u funkcioniranju javne uprave, komunalnih službi, infrastrukture, zdravstva, pravosuđa i školstva koje su vjerna preslika onoga što se događa u gospodarstvu. Začudo, to se ne povezuje. Kao da su te slabosti uzrokovane nečim drugim, nekom zavjerom ili zlom namjerom, a ne procesom gospodarskog zaostajanja i s njim povezanom erozijom kompetencija.

Četiri desetljeća pulsirajuće stagnacije

Kad netko spomene Singapur, samo se odmahne rukom. Ma gdje se mi jadni možemo s njima uspoređivati. U stvari, nije pitanje gdje nego kad. Singapur je 1965. bio siromašniji od Hrvatske, a danas je peta najbogatija zemlja na planetu. U međuvremenu, jedina mu je stvarna prednost bila to što je bolje birao tko će ga voditi. Slično je i s Irskom, koja je jedno vrijeme bila uobičajeno odredište naših novih pečalbara.

Sadašnjoj situaciji doprinosi i demografija koja stavlja sve veći teret na pleća preostale mlađe populacije. Ipak, još smo prije dva desetljeća naslućivali kakovo će danas biti demografsko stanje (istina, malo nas je emigracija iznenadila). Kada ima dvadeset godina za pripremiti se, a ne pripremi se, nema se koga kriviti.

Danas se demografska obnova radi alatima za koje se unaprijed može izračunati da neće napraviti ništa osim povećanog javnog duga, dok se istovremeno ohrabruje odlazak obrazovane mlade generacije u inozemstvo. Oponaša se jugoslavenski model iz 1970-ih i doznake kao jedan od važnih elemenata modela rasta. Jer obrazovni se mladi ljudi začudo ne uklapaju u hrvatsku viziju gospodarstva: ne žele miješati beton, presvlačiti plahte i čistiti zahode.

Pri tome treba imati u vidu tri bitne razlike između Jugoslavije 1970-ih i Hrvatske danas. Tada je Juga bila demografski jako aktivna zemlja, te se tako rješavala viška mladih s kojim nije znala što bi. Ovako ih je pretvarala u pouzdani priljev doznaka koje su krpale platnu bilancu bankrotiranog socijalizma. Druga razlika je to što su odlazili uglavnom niže educirani, KV i VKV radnici. Za razliku od danas, doktori i inženjeri rijetko su kretali trbuhom za kruhom. Na kraju, svi znamo da je to učinjeno da se što više Hrvata makne iz zemlje, jer kako kaže stih „...raselit nas triba da nas manje ima...“.

Kako je rečeno na početku, mjere gospodarskog razvoja nepouzdane su i podložne interpretacijama. Ipak ima jednostavna univerzalna mjera uspješnosti koja funkcionira i u prirodi i u ljudskom društvu. Oni kojih ima bili su uspješni, a oni kojih više nema nisu bili. Danas nema mladih za odraditi rutinske poslove, a Hrvatska iseljava svoje građane, i to visokoobrazovane brže i više nego što je to radila Jugoslavija. Posve je nejasno tko i zašto u napokon slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj „...nisu tu ni bili…“ želi reći svima.

Na to pitanje možda najbolji odgovor nudi rečenica koju često ponavlja jedan moj prijatelj: „Ne pripisuj zloj namjeri ono što se može pripisati gluposti.“

broj 1-2 :: lipanj 2024.

POVEĆANA ATRAKTIVNOST ULAGANJA I

DESTINACIJA

Neposredna korist hrvatskih izvoznika

Korist je znatna, ali izraženo u nekom iznosu eura to je teško kvantificirati, pogotovo bez pristranosti u smjeru naglašavanja koristi i zanemarivanja troškova. Tim više što koristi i troškovi mogu biti direktni i indirektni te dolaziti do izražaja u kratkom, ali i dugom roku.

Piše: prof.dr.sc. Marijana Ivanov1

Direktne i indirektne koristi

Direktna korist je ona koju poduzeća i izvoznici jasno vide u svojim bilancama i računima dobiti i gubitka, npr. nestanak valutnog rizika (pozitivnih/negativnih tečajnih razlika) i transakcijskih troškova plaćanja i zamjene eura za kune. Korist može biti veće povjerenje stranih kupaca s pozitivnim učincima na rast prihoda od izvoza jer članstvo u eurozoni i šengenu uz rast kreditnog rejtinga (koji je također posljedica uvođenja eura) znači veći kredibilitet u međunarodnom poslovanju, kao što i usporedno poboljšanje poslovne klime i smanjenje određenih administrativnih barijera i troškova može stimulirati veća domaća i strana ulaganja u izvozne proizvodne aktivnosti i uslužne djelatnosti.

Svakako su to niži troškovi prijevoza, pojednostavljenje poslovanja i bolje upravljanje vremenom, kao i ljudskim i fizičkim kapacitetima za ostvarivanje izvoznih isporuka nakon ulaska u šengenski prostor. Vrijeme je novac pa svako dugotrajno „kampiranje“ kamiona na graničnim kontrolama znači gubitak propuštenih prilika, odnosno ulazak u šengen u tom smislu može imati pozitivne učinke na stope rasta BDP-a jer se u istoj vremenskoj jedinici poslovna aktivnost odvija brže.

1 Autorica je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Neposredna korist hrvatskih izvoznika

S druge strane, korist i troškovi mogu biti indirektni, u smislu onih koji se odražavaju na gospodarstvo u cjelini, npr. manja rizičnost i veći kreditni rejting zemlje, niži kamatni troškovi servisiranja javnog duga (što oslobađa prostor za financiranje drugih rashoda države, npr. plaća u javnom sektoru – iako to baš i nije nešto što pozitivno djeluje na konkurentnost izvoza), relativno niže kamatne stope na kredite banaka (čak i u uvjetima restriktivne monetarne politike) što znači ravnopravnije uvjete poslovanja hrvatskih izvoznika u odnosu na izvoznike iz drugih članica europodručja, ali i povoljnije uvjete u odnosu na izvoznike članica EU izvan europodručja čije središnje banke u uvjetima inflacije i deprecijacijskog pritiska znatno više zaoštravaju domaće uvjete financiranja (Poljska, Češka, ...).

Korist koja je i izravna i neizravna je stabilnost deviznog tečaja (vs njegove potencijalne nestabilnosti da nismo uveli euro) koja je za Hrvatsku važna zbog očuvanja financijske stabilnosti. Nadalje, to je mogućnost korištenja prilika manevarskog prostora monetarne politike ECB-a kad se jednom inflacija dovede pod kontrolu (tu mogućnost HNB u doba svoje neovisnosti nije imao), a ostali indirektni učinci su razmjer inflacijskog pritiska i rast plaća koji djeluje na životni standard i kupovnu moć stanovništva. Do sada smo iskusili samo onu lošu troškovnu stranu tog djelovanja, jer je uvođenje eura još tijekom 2022. i kasnije tijekom 2023. zasigurno imao učinke na rast i netransparentnost formiranja cijena i nepravedno prisvojene marže poslovnih sektora, što je uz učinke energetske krize i razbuktavanja globalne inflacije znatno smanjilo realnu kupovnu moć domicilnog stanovništva, dok su s druge strane visoka inflacija i stagnacija (ponegdje i recesija) u zemljama izvoznih tržišta istodobno smanjile potražnju i kupovnu moći tih kupaca.

Konkurentnost izvoza i domaće proizvodnje

Jasno, priča o koristi i troškovima nije rezervirana za jednoipolgodišnje razdoblje promatranja od ulaska Hrvatske u eurozonu do danas, nego se tiče i analize mogućih scenarija u budućnosti uvažavajući dobra i loša iskustva drugih nekadašnjih novih članica europodručja te uvažavajući sklonosti i ponašanja koja smo u Hrvatskoj bilježili u ne tako davnoj prošlosti, npr. značajan pad konkurentnosti izvoza i ukupnog gospodarstva zbog realne aprecijacije kune uslijed značajnog priljeva stranog kapitala u Hrvatsku prije 2008. Onda je tome pridonosio snažan rast inozemnog duga, a danas na sličan način mogu djelovati visoko dostupni EU fondovi te inozemna ulaganja u energetski, nekretninski i turistički sektor, kao i rast prihoda države podržan većom inflacijom i prihodima od PDV-a kojima doprinose i strani turisti (izvoz usluga) a koji usporedno omogućava rast plaća u javnom sektoru i stvara pritisak na rast plaća u privatnom sektoru s učincima na nižu produktivnost i konkurentnost robnog izvoza, odnosno veću inflaciju u Hrvatskoj u usporedbi sa stopama inflacije u drugim članicama EU.

Svi znamo da su uvođenjem eura nestali transakcijski troškovi vezani uz kupoprodaju eura za kune i obrnuto. Nestao je rizik promjene nominalnog tečaja kune za euro,

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

odnosno valutni rizik pa stoga niti izvoznici neće moći profitirati od slabljenja kune, niti će uvoznici profitirati od jačanja kune. Pritom se ova rečenica odnosi isključivo na nominalni tečaj kune za euro koji je nepovratno fiksiran (i uz njega je provedena konverzija svih kunskih potraživanja i obveza u euro), a priča o realnom tečaju i realnom efektivnom tečaju članica europodručja uvijek podrazumijeva moguće promjene u smjeru realne aprecijacije (pada konkurentnosti zemlje) ili realne deprecijacije (rasta konkurentnosti zemlje).

Slika: Indeksi nominalnoga i realnoga harmoniziranog pokazatelja konkurentnost za 76 Hrvatsku 77

Nominalni harmonizirani pokazatelji konkurentnosti

Realni HPK, deflator indeks potrošačkih cijena

Realni HPK, deflator indeks proizvođačkih cijena

Realni HPK, deflator jedinični troškovi rada (desno)

78

Izvor podataka: HNB

* Napomena: Pozi�vne vrijednos� ukazuju na smanjenje cjenovne/ troškovne 79 konkurentnos�. 80 Izvor podataka: HNB 81

* Napomena: Pozitivne vrijednosti ukazuju na smanjenje cjenovne/ troškovne konkurentnosti.

Slika: Indeksi nominalnoga i realnoga harmoniziranog pokazatelja konkurentnosti za Hrvatsku

Pad udjela prerađivačke industrije

Pad udjela prerađivačke industrije 82 Ulaskom u europodručje takve promjene mjerimo kretanjem indeksa realnog 83 harmoniziranog pokazatelja konkurentnos� za Hrvatsku, odnosno usporedbom njegovog 84 kretanja s kretanjem tog indeksa za druge članice europodručja (uz korištenje iste 85 metodologije i iste klasifikacije obuhvate trgovinskih partnera). Pritom se kao deflatori mogu 86 koris�� indeksi potrošačkih cijena, indeksi cijena pri proizvođačima i indeksi jediničnih 87 troškova rada. ECB i HNB pri tome uzimaju u obzir jedinične troškove rada u ukupnom 88 gospodarstvu, iako slika može bi� bitno drukčija (lošija) u pitanju stanja konkurentnos� 89 robnog izvoza ukoliko se kao deflator koriste jedinični troškovi rada samo u prerađivačkoj 90 industriji. 91

Učešće prerađivačke industrije u bruto dodanoj vrijednos� i gospodarstvu Hrvatske 92 kon�nuirano se smanjuje, a prerađivačka industrija (glavna grana robnog izvoza) trenutno je 93 najviše pogođeni sektor u smislu nega�vnih vrijednos� realnih stopa promjene bruto dodane 94

3

Ulaskom u europodručje takve promjene mjerimo kretanjem indeksa realnog harmoniziranog pokazatelja konkurentnosti za Hrvatsku, odnosno usporedbom njegovog kretanja s kretanjem tog indeksa za druge članice europodručja (uz korištenje iste metodologije i iste klasifikacije obuhvate trgovinskih partnera). Pritom se kao deflatori mogu koristiti indeksi potrošačkih cijena, indeksi cijena pri proizvođačima i indeksi jediničnih troškova rada. ECB i HNB pri tome uzimaju u obzir jedinične troškove rada u ukupnom gospodarstvu, iako slika može biti bitno drukčija (lošija) u pitanju stanja konkurentnosti robnog izvoza ukoliko se kao deflator koriste jedinični troškovi rada samo u prerađivačkoj industriji.

Učešće prerađivačke industrije u bruto dodanoj vrijednosti i gospodarstvu Hrvatske kontinuirano se smanjuje, a prerađivačka industrija (glavna grana robnog izvoza)

trenutno je najviše pogođeni sektor u smislu negativnih vrijednosti realnih stopa promjene bruto dodane vrijednosti. Pogađaju je s jedne strane pad realne kupovne moći domicilnog stanovništva s nižim i srednjim dohocima (zbog visoke inflacije), a s druge strane slabija potražnja za našim izvozom u Njemačkoj, Italiji i drugim gospodarstvima EU koja plivaju u zoni ruba recesije ili dugoročno stagniraju, te su kolateralne žrtve svjetskih geopolitičkih kretanja, blokovskih podjela i ekonomskih ratova koji se nepovoljno odražavaju na volumen svjetske trgovine, a preko rastućih troškova financiranja i učinaka na financijsku nestabilnost smanjuju potražnju emerging markets ekonomija za uvozom iz naprednih ekonomija na koje se nadovezuje hrvatski izvoz.

Iako je Hrvatska u 2023. ostvarila realnu stopu rasta BDP-a od 3,1% i realnu stopu rasta bruto dodane vrijednosti (BDV-a) u svim djelatnostima za 2,3%, istodobno prerađivačka industrija je zabilježila pad bruto dodane vrijednosti za 2,2%. Za cijelu 2023. izvoz roba i usluga zabilježio je realnu stopu promjene -2,9% (pad), a izvoz roba pad za 9,6%, što je s obzirom na obilježja strukture statistike robne razmjene vezano i uz značajne promjene i pad cijena protrgovanih energenata, koji se bilježe na strani izvoza i strani uvoza pa stoga i ne čudi istodobni pad robnog uvoza za 7,3% (podaci DZS-a). Takvim kretanjima je jasno prethodio snažan realni rast ukupnog izvoza ostvaren tijekom 2022. (godine izbijanja energetske krize) uz realnu (iako bi bilo bolje reći nerealnu) stopu rasta 27% te istodobni rast uvoza po realnoj stopi 26,5%.

Tablica: Harmonizirani pokazatelj konkurentnosti temeljen na indeksu potrošačkih cijena, veljača 2024, u indeksima i postotcima

2. Stopa promjene u odnosu na prethodno razdoblje

3. Godišnja stopa promjene

4. Postotna promjena od prosinca 1998. (Q4 1998)

* Napomena: Indeksi za pojedinačne članice uzimaju u obzir trgovinsku razmjenu unutar i izvan europodručja te su zbog metodologije ti indeksi neusporedivi s indeksom za euro-područje u cjelini. Pozitivne vrijednosti ukazuju na smanjenje cjenovne konkurentnosti.

Izvor podataka: ECB

korist hrvatskih izvoznika broj 1-2 :: lipanj 2024.

1. Prosjek

broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Kredibilitet

zemlje kao faktor izvoza

Uvođenjem eura nestao je potencijalni problem kredita s valutnom klauzulom i problem ogromnog unutarnjeg i vanjskog duga domaćeg javnog i privatnog sektora koji je bio dominiran u euru kao nama nekada stranoj valuti, zbog kojih je stabilnost nominalnog tečaja kune bila važna ne samo za očuvanje stabilnosti cijena (sidrenje inflacijskih očekivanja javnosti i sprječavanje poskupljenja uvoza) nego daleko više za očuvanje financijske stabilnosti (kako banaka kreditora, tako i dužnika čiji bi teret otplate duga mogao značajno rasti u slučaju deprecijacije kune). Stoga i ne čudi što smo relativni pad premije rizika zemlje zabilježili praktično već ulaskom kune u tečajni režim ERM II u srpnju 2020., a još više u razdoblju nakon toga i posebno nakon uvođenja eura početkom 2023., unatoč izazovnim okolnostima koje su zbog visoke inflacije tada pogađale kako Hrvatsku tako i druge europske zemlje.

Osim kroz rast kreditnog rejtinga Hrvatske i očekivanje njegova daljnjeg poboljšanja, pad premije rizika zemlje može se kvantificirati i usporedbom sadašnjeg relativno niskog prinosa na hrvatske državne obveznice u komparaciji s relativno visokim prinosima na obveznice novih članica EU izvan europodručja (Poljske, Češke i Mađarske) i to unatoč restriktivnoj monetarnoj politici ECB-a koja je djelovala na rast svih kratkoročnih i dugoročnih kamatnih stopa te unatoč nizu geopolitičkih rizika s kojima se suočava europodručje (dugoročno najsporije i najslabije rastuća napredna ekonomija na svjetskoj razini) i EU u cjelini.

Izvor: Tradingeconomics i Eurostat

* Napomena: Desna skala odnosi se na visinu prinosa na hrvatsku državnu obveznicu, a lijeva skala na prinose na obveznice Poljske, Češke i Mađarske. Posljednji datum promatranja je 25.4.2024.

Slika: Prinos na desetogodišnju hrvatsku državnu obveznicu u komparaciji s prinosom na obveznice članica EU izvan europodručja, u %

Troškovi zaduživanja, tečaj i stabilnost cijena

Da nismo uveli euro premija rizika na hrvatske državne obveznice danas bi bila barem na razini one za Češku (u trenutku pisanja ovog teksta prinos na češku državnu obveznicu bio je 4,28% u usporedbi s 3,32% na hrvatsku državnu obveznicu, dok je za Poljsku bio 5,7%), a kamatne stope HNB-a vjerojatno ne bi puno niže od onih u praksi poljske središnje banke ili češke središnje banke (u trenutku pisanja ovog teksta referentne kamatne stope poljske i češke središnje banke bile su 5,75%, a u europodručju pa tako i Hrvatskoj 4,5%). To znači da bi troškovi kamata za kredite poduzetnicima, izvoznicima i svim domaćim sektorima bili znatno veći da nismo uveli euro i to ne samo zato što se ne bi dogodilo smanjenje regulacijskog troška obvezne pričuve za banke, nego bi kamatne stope na kredite poduzećima, državi, stanovništvu kao i kuponske stope na nove emisije obveznica države bile veće za visinu premije valutno-induciranog kreditnog rizika zbog visokog udjela duga denominiranog u stranoj valuti i rizika deprecijacije kune u uvjetima visoke inflacije kakvu Hrvatska bilježi od početka energetske krize u Europi te opće nestabilnosti koja se odražava na cijenu novca i bez djelovanja središnjih banaka, a općenito trenutno više dolazi do izražaja u malim otvorenim europskim zemljama koje i dalje koriste svoju nacionalnu valutu i podložne su riziku deprecijacije, uključujući Poljsku, Češku, Mađarsku i Rumunjsku.

U tom slučaju, eventualna deprecijacija kune još više bi povećala uvozne cijene energenata i drugih inputa, kao i uvezenih finalnih proizvoda, iako poznavajući HNB-ovu odlučnost obrane tečaja – deprecijacije kune ne bi bilo, ne bi bilo ni njenog inflatornog udara na cijene uvoza, ali bi kunska likvidnost bila presušena restriktivnom nacionalnom monetarnom politikom, a u kombinaciji s rastom prinosa i premije rizika na državne obveznice kao baze za formiranje kamatnih stopa na zaduživanje poduzeća, krediti bi bili još skuplji, a gospodarstvo ostvarivalo niže stope rasta, uz manju domaću potražnju i niže prihode i dobit poduzetnika.

No, ovdje svakako treba naglasiti važnost cijene energenata koje Hrvatska dobrim dijelom uvozi, što znači da bi nas u slučaju deprecijacije kune energetska kriza pogodila i znatno više te znatno više smanjila konkurentnost hrvatskog izvoza u energetski-intenzivnim proizvodnim i uslužnim djelatnostima. Te smo scenarije izbjegli, a HNB nije trebao trošiti devizne rezerve na obranu kune niti udarati restriktivnim instrumentima na likvidnost banaka i ukupnog gospodarstva, kao što smo svojedobno svjedočili u ranijoj povijesti npr. krajem 2008. i početkom 2009. na početku globalne financijske krize, a potom i tijekom šestogodišnje recesije u Hrvatskoj.

Navedeno vrijedi unatoč činjenici da je politika ECB-a sada restriktivna, barem gledano kroz visinu referentnih kamatnih stopa ECB-a, kretanje Euribora i opći trend rasta kamatnih stopa na kredite banaka u europodručju od sredine 2022. do danas. No kvantitativnog udara na likvidnost banaka i ekonomije u cjelini nema, nema prodaja vrijednosnica bankama, nije bilo povećanja stope obvezne rezerve,

korist hrvatskih izvoznika broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

niti postoji nedostupnost kredita, jedini efekt je da su krediti danas skuplji, a krediti svakako nisu jedini izvor financiranja poduzeća i drugih sektora.

Nama u Hrvatskoj su to posljednjih godina dostupna sredstva iz EU fondova i njima financirani projekti zelene i digitalne tranzicije u poduzetničkom i administrativnom sektoru, infrastrukturni projekti unapređenja prometne i komunalne infrastrukture, javnih površina, škola, a uz to sve i određena portfeljna i izravna ulaganja iz inozemstva, visoka domaća štednja te prihodi koje poduzeća ostvaruju izvozom i prodajom roba i usluga na domaćem tržištu sa još uvijek prisutnim snažnim rastom domaće potražnje koji podupire rast prihoda i dobiti u poduzetničkom sektoru. Zato hrvatsko gospodarstvo i dalje ekspandira uz relativno visoku realnu stopu rasta BDP-a, nisku nezaposlenost, manjak radne snage i rast plaća kako u javnom tako i privatnom sektoru, što potražnju održava snažnom i pridonosi višim stopama inflacije (padu konkurentnosti) u usporedbi s drugim članicama EU.

Ljudski kapital

Opisani scenarij „što bi bilo kad bi bilo“ ukazuje na indirektne koristi uvođenja eura koje izvoznici i svi drugih imaju u razdobljima nestabilnosti kakve smo prolazili prošle dvije godine, a izazovna vremena su uvijek jer neki novi faktori geopolitičkih rizika, klimatskih promjena, okolišnih rizika itd. uvijek vrebaju. Iako je osjetljivost netoizvoznika na slabljenje domaće valute načelno manja jer oni dio rastućih troškova servisiranja duga i rastućih troškova uvoznih inputa mogu kompenzirati kroz veće prihode od izvoza kad bi se oni preračunali u kune, činjenica je da je velik dio hrvatskog izvoza ovisan o uvozu inputa, a osim sirovina, poluproizvoda i energetske ovisnosti zemlje, danas smo suočeni i s problemom manjka radne snage, a euro (odnosno jaka kuna uz koju je euro uveden) za radnike iz inozemstva, kao i domaću radnu snagu, znači stabilnu i svjetski poznatu valutu izvora prihoda.

Uvođenje eura i ulazak u šengen svakako su nas učinili atraktivnijom destinacijom kako da dolazak stranih radnika iz Azije, susjedne Slovenije, BiH i Srbije, tako i za dolazak stranih turista, stranih studenata, što na različite načine može ojačati daljnju integraciju Hrvatske u europsko tržište rada i ekonomsku uniju. Nažalost, svaka ta integracija od ulaska u EU do danas ima i svoje loše strane, a to je odljev mladih obrazovanih osoba ih Hrvatske u druge zemlje članice EU i europodručja koje imaju veći životni standard i pružaju bolje financijske uvjete za život i rad. No i to je dio priče o stvaranju optimalnog valutnog područja jedinstvene valute euro, u kojem su slobode tokova roba i usluga, slobode tokova kapitala i slobode kretanja ljudi i migracija radne snage uvjet za njegovu održivost, a uravnotežen razvoj se nastoji postići većom raspoloživošću EU fondova za slabije razvijene članice u koje i dalje spada Hrvatska.

Kako dozvati strane investitore i jesmo li doista postali konkurentniji

Uvođenjem eura za sada još uvijek nismo znatnije povećali interes stranih investitora za ulaganje u proizvodne i uslužne kapacitete u Hrvatskoj, a koliko će se to ostvariti u budućnosti ovisit će o produktivnosti i konkurentnosti našeg gospodarstva koju uvođenje eura samo po sebi ne može značajno povećati, odnosno moglo bi jedino kad bi se još više afirmirali u stvarnim poslovima izvoza roba i usluga, u smislu proizvoda i poluproizvoda koji se doista proizvode u Hrvatskoj, a ne toliko u poslovima koji se paralelno registriraju na izvoznoj i uvoznoj strani statistike robne razmjene.

Nažalost učestalog ovog potonjeg sve više iskrivljuje sliku robne razmjene i konkurentnosti izvoza koju Hrvatska ostvaruje, a uz još veći rast prometa kontejnerskih luka, plinskih terminala i infrastrukture, geografsku prometnu poziciju kopnenog prijevoza robe, usluga pretovara i prijevoza, kao i izražene poslovne odnose sa susjednom na BiH i Srbijom i rastući izvoz (ili točnije rečeno uvoz za druge pa onda izvoz) u te države koje su izvan EU i izvan šengenskog prostora, vjerojatno uskoro nećemo ni znati pravu sliku izvozne statistike koja već i sada bilježi kontradiktornosti npr. ponekad uz evidentiran rast robnog izvoza u statistici robne razmjene i istodobno zabilježen pad industrijske proizvodnje i pad prometa industrije na inozemnim tržištima u drugim izvorima statistike.

broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Taj problem danas je tim više izražen zbog visoke inflacije koja na navedene nominalne podatke značajno djeluje pa nominalan rast često ne znači rast izvoza u realnim terminima, a u toj istoj statistici velik je dio protrgovanih energenata (na strani uvoza i izvoza) čije su cijene na svjetskom tržištu prilično volatilne i utječu na cijene proizvedenih, izvezenih i uvezenih roba i usluga a time i na nominalne pokazatelje izvoznih rezultata.

Sad je euro naša valuta, građani ostvaruju plaće u eurima, država ubire porez u eurima, prihodi poduzetnika od prodaje na domaćem tržištu su u eurima, kao i većina prihoda od izvoza jer je udio plaćanja u američkim dolarima, švicarskom franku, britanskoj funti, kanadskom dolaru i drugim stranim valutama manje od 30% ukupnih plaćanja u neto-izvozu. Osim toga za te valute smo ionako kotirali tečaj kune preko eura, što znači da su učinci npr. jačanja ili slabljenja američkog dolara prema euru za nas sada gotovo identični kao i prije nego smo uveli euro.

Za izvoznike je svakako dobro što ne moraju špekulirati o razini tečaja kune za euro u ljetnim mjesecima kada je ranijih godina kuna tradicionalno (blago) jačala, a za sve poduzetnike pa tako i izvoznike nestao je rizik i potreba za špekuliranjem ili troškovima hedginga za plaćanja uvoznih inputa, sirovina i finalnih proizvoda u zimskim mjesecima kada je kuna tradicionalno (blago) slabila – pa je uvoz postajao skuplji. Riječi „blago jačala“ i „blago slabila“ ukazuju da je tečaj kune za euro bio vrlo stabilan, skoro pa fiksan iako zapravo nije bio fiksan nego upravljano plivajući, što znači da je HNB često morao intervenirati da spriječi prekomjerno jačanje kune u godinama kada se obilje stranog kapitala slijevalo u Hrvatsku, a ponekad je morao sprječavati prekomjerno slabljenje kune u godinama kada se strani kapital nije slijevao u Hrvatsku, a devize smo trošili na uvoz roba iz inozemstva te plaćanje otplate glavnica i kamata na visok inozemni dug.

Realna aprecijacija je moguća i uz nepovratno fiksiran tečaj

Zbog usmjerenosti na stabilnost tečaja kune za euro, manevarski prostor monetarne politike HNB-a stoga je bio vrlo uzak pa, stoga i ne čudi, da smo u godinama produljene recesije od 2009. do 2015. uglavnom imali restriktivno-neutralnu monetarnu politiku bez ambicija da se kroz kredite bankama i otkupe vrijednosnica od banaka stimulira gospodarski rast i rast izvoza. Suprotno, u godinama ekspanzije i slijevanja obilja stranog kapitala u Hrvatsku kuna je jačala, HNB je tada otkupljivao devize od banaka i prodavao im „sviježe“ kune pa je novca bilo u izobilju. Između 2002. do 2007./08. inozemni dug i krediti banaka u Hrvatskoj su rasli po vrlo visokim stopama podržani niskim kamatnjacima (uvozom likvidnosti iz eurozone), cijene nekretnina su rasle, plaće su rasle – doduše brže od rasta produktivnosti pa je konkurentnost domaće proizvodnje padala, udio hrvatskog izvoza u svjetskom izvozu je bio u silaznom trendu, a promijenili smo i ukupnu strukturu ekonomije.

Neposredna korist hrvatskih izvoznika

Dok su druge nove članice EU-a razvijale svoju industriju, mi smo se orijentirali na razvoj djelatnosti trgovine, financija, sektora nekretnina, turizma i drugih uslužnih sektora, te uz bujanje javnog sektora, uvozno zavisno gospodarstvo i ogromno inozemno zaduživanje razvili čitav niz strukturnih problema i neravnoteža zbog kojih smo odmah po ulasku u članstvo EU 2013. završili u Proceduri za ispravljanje prekomjernih makroekonomskih neravnoteža. Preciznije rečeno, u Proceduri koju je EU morala uspostaviti nakon što su postale vidljive sve slabosti i divergentnosti europodručja kao zone slobodnih međunarodnih tokova kapitala koji u uvjetima izostanka valutnog rizika i jedinstvene valute i monetarne politike mogu dovesti do prekomjernog priljeva novca iz inozemstva i prekomjernog zaduživanja te njihovih nepovoljnih učinaka na ustrajnost relativno više inflacije u usporedbi s drugim članicama EU, rast plaća iznad rasta produktivnosti, rast cijena nekretnina, realnu aprecijaciju i pad konkurentnosti ekonomije u terminima izvoza roba i usluga te prekomjerne sklonosti uvozu.

Pritom dok su do 2010. i početka krize u Grčkoj, Italiji i drugim perifernim članicama europodručja sve oči u Hrvatskoj bile uprte u očuvanje stabilnosti nominalnog tečaja kune u odnosu na euro, ispod radara prolazila je slika o padu konkurentnosti u terminima realnog efektivnog tečaja kune, posebno kada se kao deflator koristio indeks jediničnih troškova rada u prerađivačkoj industriji, umjesto standardnog indeksa potrošačkih cijena koji praktično i nije bilježio neke značajne promjene jer je inflacija u Hrvatskoj nekada bila gotovo pa ista ili vrlo malo povremeno odstupala od prosjeka europodručja.

Zabrinjavajuće iseljavanje

Danas smo još uvijek daleko od takve situacije, po pokazateljima konkurentnosti stojimo bolje od mnogih drugih članica EU, ali već duže vrijeme bilježimo višu stopu inflacije u komparaciji s drugim članicama EU-a i zemljama najvažnijim trgovinskim partnerima pa postoji rizik da ponovimo povijest i opet izgubimo konkurentnost izvoza (zbog realne aprecijacije) unatoč tome što smo konkurentnost povratiti kroz šest godina produžene recesije 2009. – 2015., nažalost uz cijenu znatnog rasta nezaposlenosti, otpuštanje radnika, pad realnih plaća i gubitak značajnog dijela domicilnog stanovništva i radnika koji su svoje financijske probleme riješili odlaskom u inozemstvo. Većina njih nema ambicije povratka u Hrvatsku unatoč činjenici o aktualnoj jednoj od najvećih stopa rasta BDP-a među članicama EU-a i europodručja, unatoč uvođenju eura i ulasku u šengenski prostor, kao i lakoći prelaska granica s drugim članicama tog istog prostora pa čak i onda kada je šengen praktično suspendiran uz povremene kontrole i čekanja na granici kako za protok osobnih automobila tako i uz povremene kolone kamiona na granici. Tu sliku iseljene Hrvatske nisu promijenili ni uvelike dostupi EU fondovi, ni zelena i digitalna tranzicija, ni obnovljivi izvori energije i ulaganja u postavljanje solarnih panela po krovovima proizvodnih hala, hotela i stambenih nekretnina. Naravno

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

nije je promijenila ni slika nominalnih stopa rasta izvoza (odnosno realnog pada), ni recesija u Njemačkoj, ni sve uspješne turističke sezone u Hrvatskoj. Unatoč svim političkim hvalospjevima, neće je promijeniti ni uvođenje eura koje je neplanirano zbog politike kamatnih stopa ECB-a omogućilo rast dobiti banaka i hrvatskog BDP-a, kao ni svi javni radovi financirani iz EU projekata, rast BDP-a generiran u administrativnim, stručnim, znanstvenim i tehničkim djelatnostima ili građevinarstvu (financiran kako iz relativno povoljnim stambenim kreditima, ogromnom štednjom i iz jasno EU fondova) uz rast cijena nekretnina koji zasigurno neće poboljšati uvjete rada i privređivanja za mlade u Hrvatskoj. A bez ljudi nema ni izvoza ni proizvodnje, pri čemu ljudi nisu homogena kategorija. Za promjenu kvalitativne strukture hrvatske privrede i izvoza potrebna je visoko obrazovana radna snaga koja radi za visoke plaće, a to nisu strani radnici kakve danas uglavnom susrećemo u Hrvatskoj.

Nije vrijeme za opuštanje

Izazov koji je pred hrvatskim izvoznicima danas je privlačenje visoko obrazovane i kvalificirane radne snage iz inozemstva, kako iz drugih članica EU-a tako i iz drugih dijelova svijeta, Indije na primjer, a alternativa koja je isto izvjesna je preseljenje dijela proizvodnje u države gdje takva radna snaga postoji i općenito gdje je moguće postići veću konkurentnost u proizvodnji i izvozu u druge zemlje. To je suprotno od pojma privlačenje stranih investicija i zasigurno nije nešto što pridonosi rastu hrvatskog BDP-a i BDP-a per capita.

Spavanje nad podacima o kretanju pokazatelja konkurentnosti, realnih stopa rasta u različitim djelatnostima i pokazatelja deindustrijalizacije Hrvatske stoga ne smije biti opcija. Za kraj, trebalo bi proučiti slučaj Slovačke, nekad obećavajuće ekonomije europodručja, zemlje čiji su stručnjaci iz središnje banke bili nerijetki gosti na tribinama u Hrvatskoj posebno u razdoblju netom prije uvođenja eura, a danas zemlje najvećeg razočaranja u gospodarstvu EU-a, karakterističnoj ne samo po padu konkurentnosti i suočavanju s teškim problemima u automobilskoj industriji i izazovima zelene tranzicije Europe, nego karakterističnoj i po visokom stupnju korupcije u gospodarstvu i društvu. A korupcija je jasno tamo gdje ima puno novca, odakle god on dolazio – iz zemlje ili inozemstva.

POTREBNE NOV EKONOMSKE STRUKTURE

Hoće

li konvergencija

nadjačati divergentne trendove?

Noviju ekonomsku povijest Republike Hrvatske su obilježila dva velika događaja: uvođenje kune u 1994. godini i uvođenje eura, odnosno ulazak u Europsku monetarnu uniju (EMU) te prihvaćanja eura kao jedine službene valute. Hrvatsku ekonomiju je u razdoblju 1991 – 1994. godine zahvatila hiperinflacija, najsnažnija među tranzicijskim zemljama – kasnijim članicama EU-a – čak prosječno 779,1% godišnje (prosjek u prvoj fazi tranzicije je iznosio 176,7% godišnje). Provođenjem stabilizacijskog programa Valentićeve vlade koncem 1993. godine i uvođenjem kune kao nacionalne valute, hiperinflacija u Hrvatskoj je zaustavljena. Započelo je dugogodišnje razdoblje makro-ekonomske stabilnosti – inflacija je kao monetarni fenomen gotovo nestala iz hrvatskog ekonomskog prostora sve do njenog ponovnog ubrzavanja 2022. godine.

Piše: dr.sc. Damir Novotny1

Hrvatska je završila pregovore o pristupanju EU-u 30. lipnja 2011, potpisala ugovor o pristupanju 9. prosinca 2011. godine te pristupila u punopravno članstvo 1. srpnja 2013. godine. Kroz pregovarački proces, u okviru 17. poglavlja koje je zatvoreno 19. prosinca 2008. godine, Hrvatska je preuzela uvođenje eura, nakon

1 Autor je profesor stručnih studija na University of Applied Sciences Edward Bernays.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

što se ispune postavljeni kriteriji, te već tada morala započeti s pripremama. Iako je uvođenje eura 1. siječnja 2023. godine bio očekivani i zapravo dugo pripremani ekonomski događaj, te unatoč činjenici određenog monetarnog paralelizma (euro je u svakodnevnim, osobito velikim transakcijama, istiskivao kunu i ranije), u akademskoj javnosti su se pojavile dvojbe oko koristi i samog trenutka ulaska Hrvatske u Europsku monetarnu uniju. Štoviše, dio hrvatskih ekonomista i (notorno slabo upućenih) političara snažno je kritizirao napuštanje kune i pristupanje europodručju te izražavao sumnje u opstanak eura kao zajedničke valute Europske unije. Kritički stavovi prema ulasku u euro područje su postajali glasniji nakon snažnog ubrzavanja inflacije, već pomalo zaboravljenog monetarnog fenomena, tijekom 2022. i 2023. godine. Hrvatska je u 2023. godini zabilježila nešto višu inflaciju u odnosnu na prosjek euro-područja. Više stope inflacije u Hrvatskoj se zasigurno ne mogu povezati s prihvaćanjem eura, budući da su znatno više stope inflacije imale zemlje članice EU-a izvan euro-područja – Poljska je u 2023. godini zabilježila rast potrošačkih cijena od 10,9%, Češka 12,0% i Mađarska čak 17,0%. Inflacija u 20203. godini je u Hrvatskoj iznosila 8,4%.

Ulazak Hrvatske u EMU, mogli bismo tako na temelju usporednih pokazatelja inflatornih trendova u 2023. godini zaključiti, ne samo da nije imao značajnijeg učinka na rast potrošačkih cijena već je vrlo vjerojatno spriječio snažniji rast cijena i kamatnih stopa. Ova činjenica bi se mogla označiti kao prva neposredna korist ulaska Hrvatske u euro-područje. Zašto se stopa inflacije u Hrvatskoj početkom 2024. godine ne snižava prosječnom dinamikom u eurozoni (ali i ostalim zemljama članicama), ostaje posebno pitanje koje bi se moglo povezivati s usporenim prelijevanjem anti-inflacijskim mjera ECB, ekspanzivnim fiskalnim politikama hrvatske vlade, povećavanjem plaća u javnom sektoru i domaćim strukturnim problemima (slabom domaćom ponudom potrošnih dobara i pretjeranim značenjem turizma za hrvatsku ekonomiju).

Institucionalni okvir EMU-a i Schengenskog sporazuma

Ulaskom u EMU i pristupanje Schengenskom sporazumu Hrvatska je zapravo prihvatila obvezu prilagođavanja institucionalnim aranžmanima, kao skupine pravila kojima se upravlja ekonomskim procesima i međuodnosima koje stvaraju ekonomski akteri unutar nacionalne ekonomije, kakvi u domaćim javnim politikama nisu postojali. Možda bi bilo potrebno biti dorađeniji. Ekonomski prostor današnje Hrvatske je napustio institucionalno razvijen prostor Austrougarske Monarhije u prosincu 1918. godine i pristupio institucijama slabo razvijenom ekonomskom prostoru prve i druge Jugoslavije, obilježenog političkim voluntarizmom, korupcijom i nepostojanjem vladavine prava. Ulaskom u EU i kasnije u EMU, institucionalno i ekonomski vrlo razvijenom prostoru koji omogućava ekonomskim akterima pune slobode poduzetništva, Hrvatska tek treba prilagoditi svoja „pravila igre“ kako bi se iskoristio puni razvojni potencijal koji ovaj prostor nudi.

Kreiranje zajedničke monetarne politike je zasigurno strateški najvažnije područje europskih integracija. Osnivanje Ekonomske monetarne unije (EMU), unatoč „ugrađenim greškama“, iznimno je postignuće. Iako „asimetrična“ od samog osnivanja u 1999. godini, EMU je u protekla dva desetljeća postala drugo najvažnije monetarno područje na svijetu: s oko 20% svih globalnih financijskih transakcija i štednje čini euro drugom najvažnijom (nakon američkog dolara) valutom u međunarodnom monetarnom sustavu.

Euro-područje nije samo monetarno područje. Od samog početka se smatralo da EMU predstavlja uže integracijsko područje EU-a. Za razliku od „ekonomske unije“ koja nema zajedničko središnje upravljanje ekonomskim i drugim javnim politikama (ne postoji europska izvršna ekonomska vlast), euro-područje je nadnacionalno upravljano od strane Europske središnje banke (ECB). Iz ove razlike proizlaze kritike o „asimetriji“ unutar EU-a, odnosno razlika između zemalja-članica eurozone i onih koje to nisu. Međutim, unutar EMU je u prvom desetljeću njezina postojanja također stvorena određena „asimetrija“ između središnjeg dijela (Francuske, Njemačke Beneluxa) i njene periferije (Italije, Grčke, Španjolske, Portugala). Ove asimetričnosti se često spominju u kontekstu izbijanja velike dužničke krize eurozone, odnosno dužničke krize u Grčkoj 2010. godine. Ova duboka kriza je u narednim godinama pojačala strah od raspada područja zajedničke europske valute s nesagledivim posljedicama na europsko i globalno gospodarstvo. Raspad euro-područja se ipak nije dogodio. Integracijske silnice su očito bile snažnije. Najava Yanisa Varoufakisa, tadašnjeg ministra financija Grčke, o mogućem izlasku iz euro-područja i povratku na drahmu je dovelo do masovnog podizanja štednih depozita u eurima od strane grčkih štediša. Ova mala epizoda euro-krize je ukazala na snagu povjerenja u euro.

Kriza eura u 2010. godini, koja se pripisuje „ugrađenim greškama“ eurozone (centralizirano monetarno i decentralizirano fiskalno upravljane), je pokrenula velike stručne i političke rasprave te, konačno, duboke promjene u institucionalnoj arhitekturi EMU-a. Kao nadomjestak fiskalnim automatskim stabilizatorima, uspostavljene su nove institucije, poput Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM), Fiskalnog sporazuma članica EMU-a, Europske bankarske unije i brojnih drugih institucionalnih procedura koje imaju cilj ublažavanja učinaka ekonomskih fluktuacija.

Iz „Pakta o stabilnosti i rastu“, usvojenog 1997. godine, odnosno na samom početku stvaranja EMU-a, potječu institucionalna pravila koja kažu da zemlje EU-a moraju održati javni dug i fiskalne manjkove strogo ograničenim. Ova pravila predviđaju da javni dug u zemljama članicama ne može biti viši od 60% i tekući manjak državnog proračuna viši od 3% BDP-a. Ako država ne uspije održati svoje financije u tim okvirima, riskira novčane kazne i prisiljavanje na mjere koje podrazumijevaju stalni pritisak na javnu potrošnju, te opći prijenos ekonomske moći s javnog na privatni sektor. Ova su pravila, nažalost, velike zemlje članice, izuzev Njemačke, gotovo u pravilu kršila.

Hoće li konvergencija nadjačati divergentne trendove? broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Unatoč problemima vezanim uz Pakt o stabilnosti i rastu, 2012. godine potpisan je međuvladin Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji ili „Fiskalni pakt“. Njime se nadopunjuje Pakt o stabilnosti i rastu, dodaju se takozvani „paket šest“ i „paket dvaju“ propisa koji uvode veći nadzor i jačaju proračunske kontrole. Ukratko, to čini zahtjeve štednje još oštrijima jer tjera države članice da se pridržavaju strožih pravila kako bi smanjile proračunske rashode.

Međutim, pokušaji da se arhitektura EMU-a dovrši izgradnjom zajedničkih fiskalnih politika zemalja članica su usporeni u vrijeme praktične suspenzije ekonomskih aktivnosti u 2020. godini zbog širenja bolesti COVID 19. Osim jedinstvenog nadzornog mehanizma (SSM) i jedinstvenog sanacijskog mehanizma (SRM), Europska komisija je planirala uvesti Europski sustav osiguranja depozita (EDIS) kao treći stup bankovne unije. Komisija za dovršetak europskog sustava zaštite bankovnih depozita, koji će se sastojati od jedinstvenog europskog fonda iz kojeg se mogu zajamčiti sredstva deponenata do € 100.000 po deponentu i banci ako neka bankarska institucija propadne, je 2024. godinu postavila kao konačan rok. Direktiva EU-a već postavlja to ograničenje za nacionalne sustave jamstva depozita, ali do sada nije postojao zajednički fond u koji svaka zemlja uplaćuje doprinos iz kojeg se štedišama banaka može isplatiti u slučaju nemogućnosti isplate depozita štediša u nelikvidnim bankama.

Unatoč osporavanjima koja dolaze prije svega iz Njemačke, dovršavanje ovako zamišljenog institucionalnog okvira EMU-a je zasigurno pravi smjer stvaranja stabilnijeg ekonomskog sustava u EU-u koji bi bio otporniji na vanjske šokove i osiguravao uvjete za ekonomski rast.

Pristupanje euro-području Hrvatskoj otvara potpuno nove mogućnosti pristupa svjetskim tržištima kapitala, privlačenju ulaganja i jačanja domaćih ekonomskih institucija koje bi bile poticajne za domaće i međunarodne investitore te stvaranje kvalitetnih radnih mjesta. Članstvo u EMU predstavlja branu prema neodgovornim monetarnim i fiskalnim politikama, kakve danas možemo vidjeti u nekim zemljama jugoistočne Europe. Hrvatskoj u ovoj fazi tranzicije na učinkovito i tržišno orijentirano gospodarstva upravo to nedostaje.

Okolnosti ograničavaju primjenu sporazuma

Schengenski ugovor (Schengen Treaty) je sporazum između većine država članica EU i Norveške, Islanda, Švicarske i Lichtensteina koji omogućuje slobodno kretanje roba i ljudi između država potpisnica. Zemlje članice Schengena također imaju zajedničku viznu politiku. Hrvatska je, nakon nekoliko godina prilagođavanja graničnih procedura na svojim granicama, odnosno granicama EU, sa susjednim zemlja jugoistočne Europe, pristupila ovom ugovoru 2023. godine.

Slobodno kretanje ljudi i roba unutar prostora Schengenskog ugovora nedvojbeno otvara mogućnosti ubrzavanja ekonomskih aktivnosti, optimalnije alociranje

ekonomskih potencijala (uključujući i ljudskog kapitala) putem tržišnih mehanizama i na taj način povećavanja produktivnosti i konkurentnosti nacionalnih ekonomija. Činjenica da su Schengenskom ugovoru pristupile i zemlje koje nisu članice EU, istovremeno među najbogatijima na svijetu, podupire tezu o iznimnom značenju ovog sporazuma za nacionalne ekonomije. Ipak, nakon terorističkih napada u Parizu (2015.) i Bruxellesu (2016.), nekoliko zemalja članica EU je ponovo uspostavilo granične kontrole uz opravdanje obrane od globalnih geopolitičkih promjena i rastućih sigurnosnih rizika.

Rezultati novijih istraživanja2 pokazuju da Schengenski ugovor ima posebno snažne učinke na alokaciju ljudskog kapitala, kao jednog od najvažnijih faktora proizvodnje u post-industrijskom vremenu te ravnomjernijeg regionalnog razvitka. Iako bi bilo potrebno provesti fokusirana istraživanja, kretanja na tržištu rada u Hrvatskoj nakon ulaska u Schengenski prostor ukazuju na dugoročne trendove u smjeru prilagođavanja regulatornih pravila i liberalizacije imigracije radne snage, nužne za ubrzavanje regionalnog razvoja. Odlazak ljudskog potencijala u razvijenije dijelove Schengenskog prostora i nedostatak radne snage prisiljava kreatore javnih politika na relaksaciju imigracijskih politika i tržišno alociranje ljudskog potencijala.

Učinci pristupanja Hrvatske euro-području i prostoru

Schengena

Pristupanje euro-području i Schengenskom prostoru se najčešće pojednostavljeno opravdava eliminiranjem troškova valutne konverzije i transakcijskih troškova te povećavanjem trgovinske razmjene između zemalja članica. Koristi su, međutim, neusporedivo šire, što pokazuju učinci prihvaćanja eura u, primjerice, susjednoj Sloveniji. Osim vrlo snažnog učinka na ubrzavanje konvergencije slovenskog gospodarstva prema najrazvijenijim regijama u Europi, ulazak u euro-područje u 2007. godini je predstavljao jasne signale o zrelosti tamošnjeg ekonomskog sustava i otvorenosti za strana ulaganja. U razdoblju od ulaska u EMU do 2022. godine je Slovenija zabilježila direktna strana ulaganja u visini od prosječno 3,6% BDP-a. Iako su poduzeća sa stranim vlasnicima predstavljala samo 1,8 % svih slovenskih poduzeća u 2020.-im godinama, poduzeća koja su primila direktna strana ulaganja činila su 24,2 % ukupnog kapitala svih poduzeća, 25,9 % imovine i 23,5 % zaposlenih u sektoru poduzeća. Njihov kapital i radna snaga ostvarili su € 29,0 milijardi čistih prihoda od prodaje i € 1,1 milijardu operativne dobiti. Strana poduzeća činila su 47,7 % slovenskog izvoza. Kreditne agencije nakon ulaska u euro-područje rangiraju u grupu A, dakle u krug zemalja koje imaju investicijski kreditni status.

2 Parenti, A. i Tealdi,C (2019). Does the Implementation of the Schengen Agreement Boost Cross-Border Commuting? Evidence from Switzerland. IZA- Institue of Labour Economics DP No. 12754

Hoće li konvergencija nadjačati divergentne trendove? broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Prihvaćanje eura kao nacionalne valute (i područje Schengena) znači preuzimanje obveze prihvaćanja implementacije institucionalnih „pravila igre“ euro-područja, što predstavlja vrlo jasan signal ulagačima i svim ekonomskim akterima. S druge strane, preuzimanje eura kao zajedničke mjere vrijednosti roba i usluga povećava transparentnost cijena i dovodi do povećavanja konkurencije, što dovodi do nižih cijena i koristi za potrošače. Ulazak u euro-područje donosi prednosti štedišama i zajmoprimcima. Zbog razvoja institucija zaštite depozita u EMU, što povećava sigurnost štednih depozita. Korisnicima kredita, javnim tijelima, poduzećima i kućanstvima, članstvo u euro-području omogućava lakši pristup kreditima te olakšava zaduživanje. Euro-područje je jedno od najvećih i najlikvidnijih financijskih tržišta na svijetu.

Institucionalni okvir EMU obvezuje ECB, koja ima odgovornost jedinstvenog upravljanja monetarnim politikama u području eura, održavanje niske stope inflacije. Mjere ECB protiv snažnog vala inflacije u 2022. i 2023. godini su se pokazale učinkovitim. Stopa inflacije u euro-području u ožujku 2024. godine se spustila na 2,4%, gotovo na ciljanu razinu od 2% koju ECB smatra prihvatljivom. Dakle, zemlje članice euro-područja mogu očekivati da će ECB i dalje provoditi učinkovite antiinflacijske politike, što će pozitivno djelovati na investicije i gospodarski rast.

Možemo li iskoristiti puni potencijal članstva

u

EMU-u i Schengenskom području?

Iskustva tranzicijskih zemalja srednje i istočne Europe koje su prihvatile euro su u velikoj mjeri bila pozitivna. Slične učinke ulaska u euro-područje (i Schengenski prostor) može očekivati i Hrvatska u budućnosti. Članstvo u EMU-u zasigurno otvara potencijale privlačenja direktnih stranih ulaganja kakva su, u današnjoj strukturi hrvatskog gospodarstva, nužna za dugoročno održivi ekonomski razvoj. Iako, trenutno domaća ekonomija ostvaruje više stope ekonomskog rasta od prosjeka EU-a, keynesijanski poticaji rasta koji trenutno dolaze iz korištenja EU fondova će za nekoliko godina biti iscrpljeni. Tada će se Hrvatska naći na otvorenom prostoru u rivalstvu s najkonkurentnijem zemljama svijeta. Ako se u međuvremenu ne kreiraju nove, konkurentne ekonomske strukture, poput onih u susjednoj Sloveniji, Hrvatska bi mogla zapasti u dugoročnu (sekularnu) stagnaciju. Institucionalni okvir EMU može biti iskorišten za izbjegavanje ove zamke. Dublja integracija u euro-područje će hrvatske regije iz pogleda međunarodnih investitora izjednačiti s regijama u susjednim zemljama srednje Europe. U tom smislu ulazak u euro-područje može imati za Hrvatsku, nedvojbeno, snažne dugoročne učinke. Hoće li konvergencija prema EMU, kao jednom od ekonomski najrazvijenijih područja na svijetu, biti snažnija od divergentnih (strukturnih) trendova koji se javljaju u hrvatskoj ekonomiji kao posljedica populističkih politika hrvatske ekonomske vlasti, ovisiti će prije svega o odgovornosti hrvatskih političara.

POGREŠAN ODABIR TAJMINGA

Neispunjena obećanja uvođenja

eura

Ulaskom u euro i Schengen najavljivana su velika očekivanja koja se nisu realizirala. Razlozi su nepovoljan trenutka

ulaska u eurozonu i nedostatak prilagodbe ekonomije jačanju realnoga tečaja.

Pišu: prof.ds.sc. Vladimir Čavrak1, doc.dr.sc. Neven Vidaković2

Prošlo je gotovo godinu i pol dana od ulaska Hrvatske u eurozonu u Schengenski prostor. Iako pompozno najavljivani kao značajni ekonomski događaji koji će uvelike doprinijeti ekonomskoj razvoju i napretku, dva događaja nisu ispunila očekivanja.

Slika 1. Bruto dodana vrijednosti, stalne cijene, u cijenama prethodne godine, referentna godina 2015

Izvor: DZS

1 Ekonomski fakultet u zagrebu

2 Escont Partners

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Podatci o bruto dodanoj vrijednosti pokazuju da je poljoprivreda nepromijenjena, a industrijska proizvodnja je pala u 2023. godini u odnosu na 2022. Rast bruto domaćega proizvoda dolazi iz rasta trgovine i usluživanja hrane, što je povezano s oporavkom turizma. Jasno je da očekivanja o velikoj ekonomskoj koristi nisu ostvarena.

Godina 2023. se je pokazala kao ekonomski razočaravajuća. Inflacija nije stavljena pod kontrolu. Preliminarna temeljna inflacija za ožujak 2023. je 5,4% i najviša je u eurozoni. Najvažnije „prodajne točke“ prelaska na euro i ulazak u Schengen nisu se ostvarile.

Godine 2022. postojala su tri glavna narativa za ulazak u euro i Schengen. Prvi je bio da će se s ulaskom u euro znatno smanjiti kamatne stope na kredite. Drugi je bio da će se s ulaskom u euro i Schengen zonu znatno povećati robni izvoz jer će se otvoriti nova tržišta. Treći je da će se s ulaskom u eurozonu ukloniti valutni rizik. Svrha ovoga članak je pokazati da prva dva argumenta nisu bila dovoljno razrađena i zašto se nisu ostvarila. Što se tiče trećega argumenta on je u stvari nepotreban.

Riješimo pitanje valutnoga rizika kao argumenta za ulazak u euro. HNB efektivno od 2000 drži tečaj stabilnim. Godišnje promjene tečaja su toliko male da ne igraju nikakvu značajnu ulogu u poslovnom odlučivanju. Prema tome argument da se ulaskom rješavamo problema tečajnoga rizika implicira da je tečaj nestabilan, što nije, ili da HNB ne može držati tečaj stabilnim. Ako se nešto može priznati HNB-u onda da je uspješno održao stabilnost tečaja kroz krize bez obzira na ekonomsku cijenu. Prema tome argument za eliminaciju valutnoga rizika je u stvari argument da HNB ne može držati tečaj stabilnim i da HNB 20 godina provodi neodrživu monetarnu politiku. A kako provodi monetarnu politiku više od 20 godina onda stabilnost tečaja jest održiva. Ergo argument je sam u sebi kontradiktoran.

Zaključno argument o važnosti stabilnosti tečaja kao motivacija za prelazak na euro je argument koliko je logički i ekonomski neopravdan.

Kamatna stopa labav argument

Pad kamatnih stopa je prezentiran kao glavni argument za prelazak na euro. Objašnjenje je jednostavno i u teoriji i u empiriji. Ulaskom u veću monetarnu uniju, manja država dobiva stabilnost i poistovjećuje se s većim stabilnijim državama.

Najbolji primjer toga je bila Grčka koja je poistovjećivana s fiskalnom stabilnosti Njemačke samo zato što je s njom imala zajedničku valutu.

Empirija je također pokazala da je većina država koje su ušle u monetarnu uniju stvarano doživjele smanjenje kamatnih stopa. Smanjenje nominalnih kamatnih stopa je očito, ali smanjenje realnih kamatnih stopa ide puno teže. Ovo pokazuju i rani radovi o temi kao Jenkins i Madzharova (2008) i noviji radovi kao Franks, Barkbu, Blavy, Oman, i Schoelermann, (2018).

Nekoliko je razloga zašto je došlo do smanjenja kamatnih stopa. Prvi je činjenica da je euro prihvaćen kao globalna valuta. Drugi je činjenica da je zadnjih 25 godina općenito karakterizirao pad kamatnih stopa. Treća i najvažnija činjenica jest da su sve zemlje koje su ušle u eurozonu to učinile u stabilnom ekonomskom trenutku ili kada je monetarna politika bila izrazito ekspanzivna. Sloboda protoka kapitala je smanjila cijene novca.

Za korisnost ulaska u euro potrebno je pogledati trenutak ulaska. Slovačka je ušla 2008 točno pred veliku krizu i za vrijeme krize je mogla koristiti mehanizme monetarne politike koji su joj pomogli da se stabilizira. Isto vrijedi i za Estoniju (ušla 2010), Latviju (ušla 2013) i Litvu (ušla 2014). Estonija je ušla na dnu poslovnoga ciklusa kada je ekspanzivna monetarna politika bila najpotrebnija. Ulaskom u euro Estonija se nije morala brinuti za mogućnost devalvacije zbog ekspanzivne monetarne politike. Isto vrijedi za Latviju i Litvu koje su ušle nakon sudbonosnoga „whatever it takes“ trenutka opisanoga u Radošević (2019). Upravo je tada postalo jasno da će euro preživjeti i da će zemlje koje su u njemu imati korist koju sa sobom nosi ekspanzivna monetarna politika.

(Ne)povoljan trenutak

Isto vrijedi i za Grčku koja je ušla 2000. godine, točno u trenutku kada je restriktivna monetarna politika u SAD-u izazvala pucanje dot.com balona. Grčka je mogla iskoristiti ekspanzivnu monetarnu politiku ECB-a koja je uslijedila kao odgovor na krizu.

Primjeri do sada su pokazali kada se ulazi u euro: u najgorem mogućem ekonomskom trenutku. Idealno vrijeme uska u euro je za vrijeme krize ili na dnu poslovnoga ciklusa. Ulaskom u euro u tome trenutku mala otvorena ekonomija može koristiti sve prednosti monetarne unije i ekspanzivne monetarne politike.

Ako je opisani trenutak najbolji za ući u monetarnu uniju, onda se naravno postavlja pitanje: kada je najgori mogući trenutka za ući u euro? Kada je ekonomija na vrhuncu poslovnoga ciklusa i kada monetarna politika prelazi iz ekspanzivne u restriktivnu.

ECB je sredinom 2023. počela dizati kamatne stope i upravo je krajem 2023. monetarna politika ECB-a postala restriktivna. Hrvatska je ušla u euro 1.1.2023. ECB je u 2023. godini dignula depozitnu kamatnu stopu s 2% na 4%.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Izvor: FRED i obrada N. Vidaković.

Izvor: FRED i obrada N. Vidaković.

Slika 2. ECB depozitna kamatna stopa

Onoga trenutka kada je ECB počela borbu protiv inflacije putem dizanja kamatnih stopa i 91 smanjenjem vlastite bilance postalo je jasno da je smanjenje kamatnih stopa u Hrvatskoj prelaskom 92 na euro nemoguće. To je jasno bili vidljivo i na prinosima na obveznice koje je izdala Hrvatska. 93 Stopa prinosa na 10-ogidšnju hrvatsku obveznicu je na kraju 2021 godine bila 0,6%, a u prosincu

2022 je bila 4%. Znači dok se prezentirao argument da će euro donijeti niže kamatne stope, te iste

kamatne stope su rasle. 96

Onoga trenutka kada je ECB počela borbu protiv inflacije putem dizanja kamatnih stopa i smanjenjem vlastite bilance postalo je jasno da je smanjenje kamatnih stopa u Hrvatskoj prelaskom na euro nemoguće. To je jasno bili vidljivo i na prinosima na obveznice koje je izdala Hrvatska. Stopa prinosa na 10-godišnju hrvatsku obveznicu je na kraju 2021. godine bila 0,6%, a u prosincu 2022. je bila 4%. Znači dok se prezentirao argument da će euro donijeti niže kamatne stope, te iste kamatne stope su rasle.

Razlika u kamatnoj stopi između Hrvatske u eura u trenutku ulaska nije bila toliko da bi faktor 97 stabilizacije zbog prelaska na euro mogao značajno smanjiti kamatnu stopu. Prema tome Hrvatska

98 je u trenutku ulaska u euro jednostavno preuzela restriktivnu monetarnu politiku Europske centralne

Razlika u kamatnoj stopi između Hrvatske u eura u trenutku ulaska nije bila toliko da bi faktor stabilizacije zbog prelaska na euro mogao značajno smanjiti kamatnu stopu. Prema tome Hrvatska je u trenutku ulaska u euro jednostavno preuzela restriktivnu monetarnu politiku Europske centralne banke što znači rast kamatnih stopa, smanjenje likvidnosti u ekonomiji, otežano bankarsko kreditiranje.

99 banke što znači rast kamatnih stopa, smanjenje likvidnosti u ekonomiji, otežano bankarsko 100 kreditiranje.

Automatski se nameću dva pitanja koja ćemo detaljno razmotriti. Prvo je zašto se nastavilo pričati o 102 smanjenju kamatne stope kada je postalo očito da do njega neće doći? I drugo pitanje je zašto nije

poduzeta nikakva ekonomska prilagodba za restriktivnu monetarnu politiku koja je nastupila.

Automatski se nameću dva pitanja koja ćemo detaljno razmotriti. Prvo je zašto se nastavilo pričati o smanjenju kamatne stope kada je postalo očito da do njega neće doći? I drugo pitanje je zašto nije poduzeta nikakva ekonomska prilagodba za restriktivnu monetarnu politiku koja je nastupila. Odgovor na ovo pitanje jest da euro nije ekonomska odluka nego je politička.

Odgovor na ovo pitanje jest da euro nije ekonomska odluka nego je politička.

Politika nije imala nikakvu bolju ponudu za narod nego obećanje da će kamatne stope pasti.

Ponovljena je ista tehnika laganja koja je napravljena i kada se „prodavao“ ulazak u EU. Tada je

argument bio da ćemo zbog ekonomske konvergencije imati plaću istu kao u Njemačkoj. Sada je

Politika nije imala nikakvu bolju ponudu za narod nego obećanje da će kamatne stope pasti. Ponovljena je ista tehnika laganja koja je napravljena i kada se „prodavao“ ulazak u EU. Tada je argument bio da ćemo zbog ekonomske konvergencije imati plaću istu kao u Njemačkoj. Sada je argument bio da ćemo imati jeftinije kredite. Oba argumenta su se pokazala netočnima i ničim utemeljenim.

argument bio da ćemo imati jeftinije kredite. Oba argumenta su se pokazala netočnima i ničim

utemeljenim.

Pitanje zašto ekonomska struka nije bolje reagirala u stvari pokazuje stanje ekonomske struke u Hrvatskoj. Kao dva primjera analize eura potrebno je istaknuti knjigu Šonje (2019) koja na 290 stranica objašnjava zašto je euro dobar za Hrvatsku i na 6 stranica objašnjava potencijalne probleme eura. Samo prema ovoj statistici jasno je da postoji 98% argumenta za i 2% argumenta protiv ulaska u euro. Ovdje treba pridodati i rad Deskar-Škrbić, Kotarac, Kunovac i Nadoveza Jelić (2021) koji

analizira koji tečaj odabrati. Sveobuhvatna rasprava utjecaja eura na Hrvatsku ekonomiju i kako ekonomiju prilagoditi novoj valuti je u potpunosti izostala.

Realni tečaj i Schengen

Jedan od važnijih argumenata za uvođenje eura i ulazak u schengenski sustav bio je da će se time olakšati i poboljšati vanjskotrgovinska razmjena Republike Hrvatske sa zemljama Europske unije koje su ranije uvele euro kao službenu valutu. To se iz službenih krugova i krugova njihovih ekonomista epigona argumentiralo činjenicama eliminiranja valutnog rizika i smanjenja transakcijskih troškova.3 Budući da je izostala stručna rasprava o ovoj temi javnost je zapravo bila uskraćena za mogućnost spoznaje svih rizika koje donosi odustajanje od monetarnog suvereniteta i gubitak suverene monetarne i posebno tečajne politike. Od niza važnih tema u ovom kontekstu zanemareno je i potpuno prešućeno pitanje realnog tečaja. Radi se o tome da izvoz, ceteris paribus, dominantno ovisi o dvije makroekonomske varijable: a) inozemnom dohotku (Y*) i relativnom odnosi cijena odnosno realnom tečaju (P/P*). Zamjenom kune eurom iz funkcije izvoza nestala je varijabla nominalni tečaj. Ali i dalje ostaje realni tečaj (P/P*) ili uvjeti razmjene koji se mjere odnosom razine cijena odnosno razlikama u stopi inflacije između Hrvatske i zemalja njenih vanjskotrgovinskih partnera. Zanimljivo je da su gotovo svi ekonomisti koji su tijekom 2023. godine javno komentirali stopu inflacije u Hrvatskoj govorili samo o njenom utjecaju na domaću potrošnju i standard građana. Dakle, potpuno su ignorirali utjecaj veće stope inflacije u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje u aspektu uvjeta vanjskotrgovinske razmjene (uvoza i izvoza roba). Objašnjenja su svedena na banaliziranje s cijenom kave u kafićima.

U vrijeme kune i postojanja suverene monetarne politike, manje ili veće korekcije realnog tečaja bile su moguće promjenom nominalnog tečaja. Sada nakon uvođenja eura, to više nije moguće (a zašto to HNB nije činio prije uvođenja eura danas više nije posebno relevantna tema). Odnosno, ukoliko budu potrebne korekcije radi poboljšanja uvjeta međunarodne razmjene (promjene realnog tečaja) to će se morati obaviti sasvim drugim politikama, posebno politikom ograničavanja (ili relativnog smanjivanja) plaća i mirovina i smanjenjem javne potrošnje. Dakle, umjesto eksterne morat će se provoditi interna devalvacija. Naravno da postoje i drugi instrumenti koji imaju za cilj povećanje međunarodne konkurentnosti ali većina njih ostvaruje učinke u dugom roku (instrumenti ekonomike ponude i slično). Kako je opseg ovog rada ograničen moramo izostaviti širu raspravu o tome pa se u nastavku ograničavamo na empirijske činjenice kojima se može provjeriti polazne teze.

3 „Od ulaska Hrvatske u europodručje naši će građani i poduzetnici imati konkretne, izravne i trajne koristi. U najvećoj mjeri nestat će valutni rizik, Hrvatska će biti investicijski atraktivnija i sigurnija u vremenima kriza…“ (https://www.hnb.hr/-/hrvatska-uvodi-euro1-sijecnja-2023).

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

U ovom dijelu analize zasada izostavljamo utjecaj inozemnog dohotka (Y*) na izvoz. Primarno nas zanima ostvareno kretanje izvoza Hrvatske i realnog tečaja (P/P*) Hrvatske prema najvažnijim trgovinskim partnerima (Njemačka, Italija i Eurozona) nakon uvođenja eura.

Kao što je nedvojbeno vidljivo na slici 3., izvoz Republike Hrvatske je nakon uvođenja eura i ulaska u schengenski prostor u stalnom padu. To je potpuno suprotan trend od onog koji se najavljivao (i obećavao). Funkcija prikazana na slici 3. sasvim jasno upućuje na lom izvoza upravo u siječnju 2023. godine. Pad izvoza, mjereno u eurima prema fiksnom tečaju u razdoblju nakon uvođenja eura iznosi čak 1,2 milijarde eura ili 5,2 posto.

Izvor: DZS, obrada V. Čavrak.

Slika 3. Izvoz RH prije i nakon uvođenja eura (od I/2020. do I/2024.) u mil. eura prema fiksnom tečaju

Pad robnog izvoza Hrvatske u zemlje Europske unije nakon uvođenja eura, još je veći i iznosi visokih -6,5 posto. Deficit robne razmjene sa zemljama EU, nakon uvođenja eura povećao se sa 12,9 na 14,7 milijardi eura, što je relativno porast deficita za čak +13,7 posto. Dakle, izvoznici od uvođenja eura zasada nisu osjetili najavljene koristi, čak što više, vrijednost izvoza je u konstantom i ozbiljnom padu. Strukturni udio izvoza u zemlje EU u 2023. godini se zbog navedenog trenda smanjio za jedan posto.

Za razliku od robnog izvoza u zemlje EU, koji se smanjio apsolutno i relativno, izvoz u zemlje Cefte, koje nemaju euro, također je smanjen (-5 posto) ali je još više smanjen uvoz iz tih zemalja, čak -17,4 posto. Višegodišnji deficit robne razmjene s

tim zemljama u 2023. godini je zbog toga prešao u zonu suficita (dok je negativan saldo sa EU povećan).

Trendovi izvoza u zemlje EU i zemlje Cefte jasno potvrđuju da Hrvatska od uvođenja eura u sustavu fiksnog tečaja s jakim eurom ima sve one probleme na koje upućuju standardna makroekonomska i monetarna teorija (a što je u javnoj raspravi ignorirano). Hrvatska poduzeća u uvjetima fiksnog tečaja (s jakom zajedničkom valutom) teško ostvaruju rast izvoza dok je uvoz iz zemalja koje nemaju euro također otežan. Drugim riječima, uvođenje eura u prvoj godini nije imalo koristi za hrvatska poduzeća u izvoznom sektoru. U isto vrijeme značajnu korist su ostvarila poduzeća u zemljama EU jer se hrvatski uvoz povećao čak 2,3 posto. Povećanje deficita robne razmjene sa zemljama EU također potvrđuje zaključak da hrvatsko gospodarstvo u ovom segmentu nije ostvarilo korist od uvođenja eura. Ili drugačije rečeno, veću korist od uvođenja eura zasada imaju zemlje EU nego Hrvatska. Također, ovi podaci i trendovi sasvim jasno potvrđuju da je hrvatsko gospodarstvo suočeno s brojnim strukturnim i razvojnim disparitetima i nedovoljnom razinom konkurentnosti u odnosu na glavne vanjskotrgovinske partnere te da je uvođenje eura u tom kontekstu bilo preuranjeno.

S obzirom da uvođenje eura za hrvatsko gospodarstvo znači uvjete fiksnog tečaja, za našu analizu relevantno je pogledati kretanje realnog tečaja odnosno cijena (inflacije) u istom razdoblju. Ograničiti ćemo se na glavne vanjskotrgovinske partnere, Njemačku, Italiju i Eurozonu kao cjelinu).

Izvor: Eurostat, obrada V. Čavrak. Napomena: Porast realnog tečaja predstavlja aprecijaciju (slabljenje cjenovne konkurentnosti).

Slika 4. Bilateralni realni tečaj (P/P*) Hrvatske prema Njemačkoj, Italiji i Eurozoni

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Domaća inflacija je u cijelom promatranom razdoblju bila viša od inflacije u zemljama trgovinskim partnerima i EU što upućuju na kontinuiranu aprecijaciju realnog tečaja i stalni pad međunarodne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. Pad cjenovne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva prema zemljama Eurozone u veljači 2024. godine iznosi oko 3.5 posto (prema Italiji čak dvostruko više). Radi se o dugoročnijem trendu koji je nakon uvođenja eura izraženiji i vidljiviji jer više ne postoje drugi instrumenti amortizacije realne aprecijacije u kratkom i srednjem roku. S obzirom na to da hrvatska stopa inflacije uz standardne ima i strukturne izvore to nas ponovo upućuje na zaključak o postojanju strukturnih problema u hrvatskom gospodarstvu koje nije dovoljno otporno na šok uvođenja jedinstvene valute i poslovanja u uvjetima fiksnog tečaja.

Ako ponovo pogledamo sliku 3. vidimo da izvoz Republike Hrvatske opada već od rujna 2022. godine, dakle od trenutka kada je bilo nedvojbeno da se od 1.1.2023. uvodi euro. To znači da utjecaj realne aprecijacije na izvoz kasni otprilike tri mjeseca!? Pomnija analiza bi vjerojatno dala preciznije odgovore na tempo i dinamiku utjecaja realne aprecijacije na izvoz Hrvatske, ali već i ova gruba aproksimacija upućuje na čvrstu negativnu korelaciju izvoza i realnog tečaja.

Ova gruba analiza sasvim jasno pokazuje na opasnost i rizik na koje je mali broj ekonomista upozoravao u vrijeme uvođenja eura. Naime, ovi negativni trendovi u izvozu se više ne mogu korigirati ni kratkoročno ni dugoročno politikom tečaja jer se Hrvatska odrekla monetarnog suvereniteta a time i vlastite tečajne politike. U slučaju da naši glavni vanjskotrgovinski partneri dožive recesiju ili sekularnu stagnaciju ovi će učinci za Hrvatsku biti još jači i nepovoljniji.

Previsoka inflacija i gubitak konkurentnosti

Nažalost, osnovna obećanja i očekivanja te predviđanja koristi i prednosti uvođenja eura i pristupanja schengenskom prostoru u pogledu smanjenja kamata i inflacije te povećanja vanjskotrgovinske razmjene, posebno rasta izvoza, zasada se ne ostvaruju.

Ključni problem Hrvatske nakon uvođenja eura je previsoka inflacija te gubitak međunarodne konkurentnosti domaćih izvoznika. Na srednji i dugi to je neodrživo jer će se uz interne strukturne probleme značajno pogoršati eksterna ravnoteža zbog rasta vanjskotrgovinskog deficita. U kratkom roku dio problema se može amortizirati izvozom turističkih i drugih usluga te doznakama iz inozemstva. Za srednji i dugi rok mora se izraditi nova makroekonomska strategija koja će uključivati elemente strukturne transformacije hrvatskog gospodarstva i povećanje konkurentnosti putem povećanja produktivnosti. Po svemu sudeći važan element te strategije mora biti politika kompetitivne dezinflacije. To će biti teško izvedivo bez (politički nepopularnih) standardnih politika interne devalvacije (smanjenje plaća i nekih elemenata javne potrošnje koje karakterizira mali multiplikator).

obećanja uvođenja eura

Zemlja koja fiksira tečaj u trenutku kada ima višu inflaciju od njenih vanjskotrgovinskih partnera u početku gubi konkurentnost. Dok god je inflacija viša od vanjskotrgovinskog okruženja zemlja trpi realnu aprecijaciju. Da bi se poboljšala konkurentnost inflaciju treba dovesti na razinu koja je manja od trgovinskih partnera (Blanchard, i ostali, 1993). To će povećati potražnju i gospodarstvo će se vratiti na punu zaposlenost uz poboljšanje vanjskotrgovinske bilance, a niska inflacija će omogućiti funkcioniranje u uvjetima jake zajedničke valute. Činjenica da je Hrvatska danas članica Eurozone i Europske unije, odnosno jedinstvenog gospodarskog područja, zahtijeva dodatnu analizu i veće razumijevanje funkcioniranja takvog područja u uvjetima kada postoje različite neravnoteže, zemlje sa suficitom i zemlje s deficitom. Da bi se u takvim uvjetima uklonili različiti dispariteti i neravnoteže potrebna je makroekonomska koordinacija koja podrazumijeva simetrične komplementarne politike. U zemljama s deficitom potrebne su bolne politike konkurentne dezinflacije dok su u zemljama sa suficitom potrebne politike smanjenja viška štednje. To mora pratiti politika strukturnih promjena koja osigurava prebacivanje domaćih rashoda s uvoza na domaću proizvodnju i novu strukturu outputa pomakom proizvodnje nerazmjenjivih na razmjenjiva dobra i usluge (Buti, Turrini, 2012). Takvu kompleksnu strategiju Hrvatska tek treba izraditi. To će biti veliki izazov za novu vladu ali i za novu administraciju EU koja se suočava sa sve većim zaostatkom konkurentnosti EU u globalnim ekonomskim i geopolitičkim okolnostima.

Literatura

Blanchard, O., Muet, P. A., Grilli, V., Vial, P. (1993). Competitiveness through Disinflation: An Assessment of the French Macroeconomic Strategy, Economic Policy, Vol. 8, No. 16, pp. 11-56., Oxford University Press.

Buti, M., Turrini, A., (2012). Slow but steady? Achievements and shortcomings of competitive disinflation within the euro area, ECFIN, Issue 16, European Commission.

Deskar-Škrbić, Milan & Kotarac, Karlo & Kunovac, Davor & Nadoveza Jelić Ozana (2021). Pristupanje Republike Hrvatske tečajnom mehanizmu ERM II i procjena ravnotežnog (realnog) tečaja HNB radovi u nastajanju I-64 https://www. hnb.hr/c/document_library/get_file?uuid=b411be0d-6655-f236-9658adf87590939d&groupId=20182&p_auth=uf2LPgX7

Franks, Jeffrey & Barkbu, Bergljot & Blavy, Rodolphe & Oman, William & Schoelermann, Hanni. (2018). Economic Convergence in the Euro Area: Coming Together or Drifting Apart?. IMF Working Papers. 18. 1. 10.5089/9781484338490.001.

Jenkins, M. A., & Madzharova, P. (2008). Real interest rate convergence under the euro. Applied Economics Letters, 15(6), 473–476. https://doi.org/10.1080/13504850600706479

Radošević, Dubravko (2019). Monetarna politika Europske središnje banke: ciljevi, institucije, strategije i instrumenti, Zagreb: Školska knjiga, 2018 (monografija), 218 stranica

Šonje, Velimir (2019). Euro u Hrvatskoj: za i protiv, Arhivanalitika, 296 stranica

broj 1-2 :: lipanj 2024.

TRENDOVI

Inflacija i kamatne stope: nova

stvarnost 2024.

Hrvatska udruga banaka

Nakon što je Europska središnja banka u rujnu 2023. zaustavila rast kamatnih stopa u rasponu od 4,0% (kamatna stopa na prekonoćne depozite) do 4,5% (kamatna stopa na glavne operacije refinanciranja), inflacija je u europodručju pokazala uvjerljive znakove smirivanja (Slika 1). Tako su se u 2024. godini otvorila nova pitanja za banke i njihove klijente:

1. Hoće li se usporavanje inflacije nastaviti; kada će ono potaknuti Europsku središnju banku na smanjivanje kamatnih stopa i gdje bi se kamatne stope mogle naći do kraja ove godine?

2. Hoće li se eventualno smanjenje kamatnih stopa ESB-a sporo prenositi na kamatne stope na depozite i kredite kao što se dosadašnji porast sporo prenosio u toku 2022. i 2023.?

U HUB Analizi broj 78 detaljno smo analizirali ova pitanja. Sažetak analize prikazan je u nastavku.

Europsko ljuljanje na rubu recesije i inflacija

Europsko gospodarstvo je u znatno lošijem stanju od američkog. Spor gospodarski rast nastavljen je na jugu EU. Hrvatska je sa umjerenom stopom rasta od 2,8% 2023. imala drugi najbrži rast u EU iza Malte (5,6%). U isto vrijeme, sjever i srednja Europa zapinju u plitkoj recesiji. Njemačka je zabilježila pad BDP-a za 0,3% 2023. povukavši za sobom u minus devet zemalja članica EU i šest članica europodručja (Austriju, Luksemburg, tri baltičke države i Finsku, a izvan europodručja još i Švedsku, Češku i Mađarsku). Irska je jedanaesta članica EU i osma članica europodručja koja je bila u recesiji 2023. (-3,0%). Nizozemska je stagnirala (rast BDP-a 0,1%). Belgija je bila jedina razvijena država članica europodručja na sjeveru koja je imala rast BDP-a vrijedan spomena (1,3%). Tome treba pribrojiti i spor rast u Sloveniji i Slovačkoj (1,6% odnosno 1,1%). U skladu s ljuljanjem na rubu recesije,

harmonizirani indeks potrošačkih cijena u europodručju je od ljeta 2023. do veljače 2024. stagnirao uz blagi deflacijski pritisak koji se pojavio potkraj 2023. Taj pritisak je ipak oslabio u veljači i ožujku kada se ponovo počeo osjećati pritisak (blagog) rasta cijena nafte odnosno naftnih derivata. Ipak, smirivanje inflacije se pretočilo u osjetno usporavanje stope promjene opće razine cijena u odnosu na isti mjesec prethodne godine. Godišnja stopa u europodručju je nakon maksimuma od 10,6% u listopadu 2022. pala na 2,4% u ožujku 2024. uz solidne izglede da u preostalome dijelu 2024. godine u jednom trenutku dostigne 2%, koliko iznosi ciljana stopa inflacije Europske središnje banke. U Hrvatskoj je inflacija prisutnija; u skladu s bržim oporavkom zbog rasta agregatne potražnje inflacija je imala viši vrhunac (13,5% u studenom 2022.) i sporiji pad. Ipak, godišnja inflacija od 4,1% u Hrvatskoj u ožujku 2024. slijedila je isti trend kao inflacija u širem europodručju (Slika 1).

2022.) i sporiji pad Ipak, godišnja inflacija od 4,1% u Hrvatskoj u ožujku 2024. slijedila je isti trend kao inflacija u širem europodručju (Slika 1).

HICP – harmonizirani indeks potrošačkih cijena, CPI – domaći indeks potrošačkih cijena

Izvor: Eurostat, DZS

HICP – harmonizirani indeks potrošačkih cijena, CPI – domaći indeks potrošačkih cijena Izvor: Eurostat, DZS

Znakovi smirivanja inflacije i ekonomske stagnacije ili plitke recesije u europodručju nisu bili dovoljno uvjerljivi da Europska središnja banka ranije i odlučnije najavi promjenu monetarne politike. Iz ESB-a je do početka 2024. komunicirano da su opasnosti od preuranjenog monetarnog popuštanja i povratka inflacije veći od recesijske opasnosti. Takvom je stavu pridonijelo slično oklijevanje američke središnje banke koja je suočena s rigidnijom inflacijom. Ona se zasad ne spušta ispod 3% na godinu, a gospodarstvo raste po stopi oko solidnih 2%.

Znakovi smirivanja inflacije i ekonomske stagnacije ili plitke recesije u europodručju nisu bili dovoljno uvjerljivi da Europska središnja banka ranije i odlučnije najavi promjenu monetarne politike. Iz ESB-a je do početka 2024. komunicirano da su opasnosti od preuranjenog monetarnog popuštanja i povratka inflacije veći od recesijske opasnosti. Takvom je stavu pridonijelo slično oklijevanje američke središnje banke koja je suočena s rigidnijom inflacijom. Ona se zasad ne spušta ispod 3% na godinu, a gospodarstvo raste po stopi oko solidnih 2%.

Ipak, inflacijski trendovi i veoma spor oporavak europskog gospodarstva ohrabrili su središnje bankare u Europi u pogledu najava o vjerojatnom početku smanjivanja kamatnih stopa u lipnju 2024. Zasad glavni scenarij očekivanja kod većine analitičara i promatrača počiva na pretpostavci o dva do četiri spuštanja temeljne kamatne stope ESB-a za po 0,25 postotnih bodova od lipnja do kraja ove godine.

Za Republiku Hrvatsku upravo je proteklo razdoblje brzog rasta kamatnih stopa bilo iznimno važno u kontekstu priključenja europodručju. Iako se neposredno prije priključenja 1.1.2023. govorilo o pogrešno odabranom trenutku zbog tada najavljene promjene monetarne politike ESB-a u smjeru restriktivnije politike, iskustva zemalja novih članica EU koje su

Inflacija i kamatne stope: nova stvarnost 2024. broj 1-2 :: lipanj 2024.

Ipak, inflacijski trendovi i veoma spor oporavak europskog gospodarstva ohrabrili su središnje bankare u Europi u pogledu najava o vjerojatnom početku smanjivanja kamatnih stopa u lipnju 2024. Zasad glavni scenarij očekivanja kod većine analitičara

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

i promatrača počiva na pretpostavci o dva do četiri spuštanja temeljne kamatne stope ESB-a za po 0,25 postotnih bodova od lipnja do kraja ove godine.

Za Republiku Hrvatsku upravo je proteklo razdoblje brzog rasta kamatnih stopa bilo iznimno važno u kontekstu priključenja europodručju. Iako se neposredno prije priključenja 1.1.2023. govorilo o pogrešno odabranom trenutku zbog tada najavljene promjene monetarne politike ESB-a u smjeru restriktivnije politike, iskustva zemalja novih članica EU koje su zadržale svoje valute i relativno fleksibilan tečaj (Češke, Poljske, Mađarske, Rumunjske) pokazala su puno veći rast kamatnih stopa i značajno slabiji gospodarski rast od Hrvatske u 2023. godini. Usto, kamatne stope su se u protekloj godini u Hrvatskoj uglavnom približile prosjecima europodručja. Drugim riječima, ranije su kamatne stope odstupale prema gore puno više nego što je to danas slučaj, što znači da su kamatne stope u Hrvatskoj uglavnom rasle sporije od kamatnih stopa u europodručju u proteklom razdoblju općeg rasta kamatnih stopa. Zbog toga je otvoreno pitanje iz uvoda: hoće li se eventualno smanjenje kamatnih stopa ESB-a sporo prenositi na kamatne stope na depozite i kredite kao što se sporo prenosio dosadašnji porast u toku 2022. i 2023.?

Prije nego što se pozabavimo tim pitanjem pogledat ćemo pobliže kako su kamatne stope u Hrvatskoj konvergirale u toku najbržeg ciklusa rasta kamatnih stopa 2022.2023. Naime, iza općenito veoma povoljne slike kriju se različite brzine prijenosa kamatnih stopa u Hrvatskoj ovisno o tome govorimo li o kamatnim stopama na depozite ili kredite i ovisno o tome o kojoj vrsti depozita odnosno kredita govorimo. Razlike u kretanjima pojedinih kamatnih stopa upućuju na činjenicu da su osim općih silnica konvergencije kamatnih stopa u proteklom razdoblju na djelu bili i čimbenici koji su specifični za pojedine tržišne segmente koji često izmiču pažnji. A upravo će oni odrediti trend kamatnih stopa u neposrednoj budućnosti.

Prijenos kamatnih stopa

Takozvani kamatni prijenos mjerimo kao odnos između promjene neke kamatne stope i promjene temeljne kamatne stope koja se, kao što znamo, od 2022. do početka 2024., povećala za 4,5 postotna boda. Prema tome, ako se neka tržišna kamatna stopa u istom razdoblju također promijenila za 4,5 postotna boda, koeficijent kamatnog prijenosa iznosi 100%. U iznimnim slučajevima koeficijenti mogu biti i veći od 100%, osobito ako je razdoblje promatranja kraće. U kraćim razdobljima naime postoji mogućnost da se potisak rasta temeljnih kamatnih stopa iz prethodnoga razdoblja prenese na tržišne kamatne stope u sljedećem razdoblju u kojem dolazi do zaustavljanja rasta temeljnih kamatnih stopa.

Koeficijenti kamatnog prijenosa mogu biti i negativni ako neka kamatna stopa odnosno prinos zabilježi pad u razdoblju u kojem su kamatne stope središnje banke rasle. Vidjet ćemo da je takav slučaj s obvezničkim prinosima. To se dogodilo u kasnijoj fazi rasta temeljnih kamatnih stopa zbog prethodnog učinka anticipacije rasta kamatnih stopa kada su koeficijenti kamatnog prijenosa u toku 2022. godine

bili iznad 100%. Vidjet ćemo da su u toku 2023., kada su obnovljena očekivanja pada kamatnih stopa, koeficijenti kamatnog prijenosa na prinose državnih obveznica postali negativni.

U analizi je promatrano sedam vrsta prosječnih kamatnih stopa na novougovorene odnosno novoodobrene depozite, kredite i tržišni prinosi na dugoročne (10-godišnje) državne obveznice. U Tablici 1 prikazana je usporedba brzina kamatnog prijenosa u Hrvatskoj s prosjekom europodručja.

Koeficijenti kamatnog prijenosa za cijelo promatrano razdoblje znatno su niži u Hrvatskoj nego za prosjek europodručja osim za državne obveznice čiji su se prinosi kretali približno ujednačeno. To je pokazatelj visokog stupnja integracije obvezničkih tržišta. Zbog razlikovanja vremenske dinamike u dva pod-razdoblja s različitim karakterističnim kretanjima prikazani su rezultati za tri vremenska razdoblja. Jedno obuhvaća cijeli kamatni ciklus od prosinca 2021., kada su proširena očekivanja rasta kamatnih stopa, do siječnja 2024. kada su očekivanja promijenila predznak. Drugo je podrazdoblje od prosinca 2021. do prosinca 2022., a treće je podrazdoblje od prosinca 2022. do siječnja 2024. Za sva promatrana razdoblja i podrazdoblja prikazana je usporedba koeficijenata prijenosa za Hrvatsku i europodručje u cjelini. Potonji podatak je pod najvećim utjecajem kretanja kamatnih stopa u Njemačkoj i Francuskoj.

U ovom ciklusu rasta kamatnih stopa do izražaja su došle tri zanimljive pravilnosti:

1. Iako su koeficijenti prijenosa za državne obveznice u cijelom promatranom razdoblju također niži od 100%, prijenos je koncentriran u prvom podrazdoblju (2022.) kada je bio veći od 100% zbog učinka anticipacije rasta kamatnih stopa ESB-a. Zbog toga su koeficijenti negativni u drugom podrazdoblju kada je nastalo očekivanje zaustavljanja rasta kamatnih stopa. Prema tome obveznički prinosi sadrže učinak anticipacije monetarne politike kakav uglavnom ne susrećemo kod drugih kamatnih stopa. Također treba primijetiti da su koeficijenti prijenosa za Hrvatsku i europodručje veoma slični (64,7% i 60,0%) zbog tržišne integracije.

2. Prijenos je svuda snažniji kod depozita i kredita sektora poduzeća nego kod kamatnih stopa za sektor kućanstava, s time da je prijenos u Hrvatskoj bio slabiji nego u europoručju u cjelini. Učinak ukupno slabijeg prijenosa u Hrvatskoj koncentriran je u prvom podrazdoblju (2022.); u drugom je došlo do sustizanja prosječnih kamatnih stopa, no ukupan je prijenos ostao sporiji.1

3. Prijenos kamatnih stopa na depozite i kredite kućanstava također je bio sporiji u prvom nego u drugom podrazdoblju kada se pojavio i koeficijent iznad 100% kod kratkoročnih depozita kućanstava što znači da su kamatne stope

1 Dugoročni depoziti poduzeća nisu prikazani jer poduzeća veoma rijetko oročavaju viškove novčanih sredstava na dugi rok pa te prosječne kamatne stope nisu reprezentativne.

Inflacija i kamatne stope: nova stvarnost 2024. broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

na depozite kućanstava prvo slabo reagirale, da bi u drugom podrazdoblju započelo sustizanje. Sporost je naročito bila izražena i kod dugoročnih stambenih kredita, ali je i kod kredita za ostale namjene prijenos u Hrvatskoj bio oko dva puta sporiji nego u europodručju. To nije karakteristika samo kamatnih stopa na kredite kućanstava, jer je i koeficijent prijenosa za trošak posudbi za poduzeća u Hrvatskoj niži nego u europodručju. Kamatni prijenos je u Hrvatskoj općenito bio znatno sporiji nego u europodručju.

Tablica 1. Koeficijenti kamatnog prijenosa – Hrvatska i europodručje

Koeficijent

Koeficijent

Koeficijent

Vrsta kamatne stope"

posudbi za poduzeća2

krediti > 10 g.

Trošak posudbi za kućanstva za kredite za ostale namjene*

državna obveznica*

depoziti poduzeća

depoziti kućanstava

2021:12-2024:01 △DFR 450 bps

2021:12-2022:12 △DFR 250 bps

2022:12-2024:01 △DFR 200 bps

*E A – prosjek europodručja iz statistike ESB-a (ECB Data Portal). Šifre tablica: trošak posudbi za poduzeća MIR.M.U2.B.A2I.AM.R.A.2240.EUR.N; stambeni krediti > 10 g. (krediti s rokom dospijeća odnosno razdobljem fiksiranja kamatne stope više od 10 godina) MIR.M.AT.B.A2C.P.R.A.2250. EUR.N; krediti za ostale namjene > 5 g. (krediti s rokom dospijeća odnosno razdobljem fiksiranja kamatne stope više od 5 godina) MIR.M.DE.B.A2D.J.R.A.2250.EUR.N; 10-godišnja državna obveznica, prinos, Eurostat, prinosi za mjerenje kriterija iz Maastrichta; kratkoročni depoziti poduzeća MIR.M.SI.B.L22.F.R.A.2240.EUR.N; kratkoročni depoziti stanovništva do 1 g. MIR.M.AT.B.L22.F.R.A.2250.EUR.N; dugoročni depoziti stanovništva s rokom dospijeća više od 2 g. MIR.M.AT.B.L22.H.R.A.2250.EUR.N

Izvor: ECB Data Portal, Eurostat

Zahvaljujući sporom prijenosu, kamatne stope su u Hrvatskoj danas puno bliže prosjecima europodručja nego što su bile prije priključenja europodručju. Otklanjanje valutnog rizika i tržišna integracija nakon ulaska u europodručje 1.1.2023. zasigurno su imale ulogu u tom procesu. No, ključni čimbenik opisanih kretanja bila je visoka likvidnost. Hrvatske banke su među najlikvidnijima u EU, ne moraju se oslanjati na međubankarsko tržište novca radi osiguravanja financiranja, omjer kredita i depozita je nizak, a omjeri kapitala viši su od prosjeka. Sporiji kamatni prijenos rezultat je svih spomenutih čimbenika.

2 Ponderirana kamatna stopa na sve vrste kredita poduzećima.

Inflacija i kamatne stope: nova stvarnost 2024.

Hrvatska je tako u relativno kratkom roku postala tipična članica europodručja premda je prema dostignutom stupnju gospodarskog razvitka još uvijek daleko od prosjeka EU (prema realnom dohotku po stanovniku nalazimo se na oko 76% od prosjeka). U toj činjenici, dakle na strani realnih strukturnih kretanja u budućnosti, leže ključne odrednice očekivanih kretanja kamatnih stopa. Istaknut ćemo dvije skupine determinanti koje će biti bitne u neposrednoj budućnosti.

Prvo, Hrvatska ima povijesnu prigodu za veliko poboljšanje kreditnog rejtinga u nadolazećim godinama. Međutim, fundamentalni rizici još će neko vrijeme ostati prisutni. Oni ponajprije ovise o brzini gospodarskoga rasta i fiskalnoj politici. Drugo, konvergencija realnih dohodaka (brži rast od prosjeka europodručja) podržavat će snažnu potražnju za kreditima, kako u segmentu kreditiranja stanovništva tako i u segmentu kreditiranja poduzeća. Potonje zavrjeđuje poseban komentar: naime, dok je u segmentu korporativnog kreditiranja nakon smirivanja inflacije vidljivo privremeno stišavanje potražnje za kreditima zbog smanjene potrebe za financiranjem zaliha odnosno kreditiranjem obrtnih sredstava, u segmentu kreditiranja stanovništva učinak je obratan; rast realnih plaća potiče potražnju za kreditima koji i nakon smirivanja inflacije rastu po dvoznamenkastim stopama. Neto stambeni krediti rasli su po godišnjoj stopi od 10,8% u veljači 2024., a nenamjenski gotovinski po stopi od 12,5%.

Treće, ne smijemo zaboraviti da institucionalne slabosti poput sporosti sudskih postupaka prisilne naplate nisu nestale preko noći. Pritisci su samo smireni nakon što je kombinacija gospodarskog rasta i smanjenih makroekonomskih rizika poboljšala kakvoću kreditnih portfelja. Od kraja 2021. do kraja 2023. godine omjer neprihodujućih kredita poduzećima smanjen je s 9,9% na 5,1% dok je istovrsni pokazatelj za kredite stanovništvu smanjen sa 6,6% na 4,2%.

Zaključno, a kao što je opisano u prvom dijelu, iako se trenutno očekuje preokret kamatnog ciklusa za sada se ne očekuje snažno smanjenje kamatnih stopa Europske središnje banke – to vrijedi barem u razvidnom razdoblju od približno godinu dana u kojem vjerojatno neće doći do brze težnje temeljnih kamatnih stopa prema nuli kao što je bio slučaj 2008.-2009., uz uvjet da se nemali geopolitički rizici ne materijaliziraju u obliku snažnog globalnog usporavanja. U takvim uvjetima, lokalni čimbenici povezani s realnim kretanjima vjerojatno će imati razmjerno snažniji učinak na kretanja kamatnih stopa nego što je to bio slučaj u prethodnom promatranom razdoblju. Tako smo došli do kraja dvogodišnjeg razdoblja u kojem su se kamatne stope u Hrvatskoj uglavnom kretale pod dominantnim utjecajem temeljnih kamatnih stopa Europske središnje banke i priključenja Hrvatske europodručju koje je osiguralo sporiji kamatni prijenos i konvergenciju kamatnih stopa koja je do danas proizvela situaciju da se prosječne kamatne stope u Hrvatskoj više ne uspoređuju s kamatnim stopama u Poljskoj, Mađarskoj i sličnim državama Nove Europe, nego s kamatnim stopama u Italiji i Njemačkoj.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

POTREBNE BOLJE FORMULE ZA UPRAVLJANJE

Državna poduzeća na prekretnici

U knjizi „Hrvatska u raljama klijentelizma: politike, postupci i posljedice trgovanja institucionalnom moći“ (2020.)

Kristijan Kotarski i ja smo objavili tekst pod nazivom „Državna i javna poduzeća kao poluga klijentelističkog modela upravljanja državom“. Objasnili samo da nema smisla analizirati ekonomske performanse državnih i javnih poduzeća, a njihove vjerojatne neefikasnosti objašnjavati kao „ekonomske anomalije“, odvojeno od funkcioniranja političkog sustava koji u bitnoj mjeri određuje te performanse.

Piše: mr.sc. Velimir Šonje1

Takozvano „političko kadroviranje“ po dubinama hijerarhija državnih poduzeća, sumnje i povremeni dokazi o korupciji i klijentelizmu kroz sustav nabavki, objektivna ograničenja ekonomske efikasnosti manjih komunalnih tvrtki čija je veličina ograničena razmrvljenim političkim teritorijalnim ustrojem lokalne vlasti, sve to, kao i niz drugih čimbenika, doveli su do evolucije hrvatskih državnih i javnih poduzeća i percepcije o njima koje se u velikoj mjeri razlikuju od uloge državnih poduzeća u ekonomski i demokratski razvijenijim državama među kojima je moguće pronaći i one s relativno velikim sektorima državnih poduzeća kojima se upravlja razvidno, profesionalno i efikasno, ali i u skladu s javnim interesom (npr. nordijske zemlje). U tekstu napisanom u koautorstvu s pravnikom Sinišom Petrovićem iz 2015. godine (Je li privatizacija državnih poduzeća nužan uvjet njihovog uspješnog poslovanja u Hrvatskoj?) objasnili smo koncepte depolitizacije, profesionalizacije i djelomične

1 Autor je ekonomski analitičari glavni urednik Arhivanalitika d.o.o. Članak, objavljen10. travnja 2024, prenosimo uz odobrenje autora.

Državna poduzeća na prekretnici

privatizacije državnih poduzeća i opisali sustav upravljanja putem holding kompanije odnosno centra upravljačke kompetencije koji omogućava primjenu spomenutih kriterija. Međutim, ta teorijska razmatranja nisu pobudila preveliku pažnju.

Promatrači, bez obzira iz koje vizure gledaju na problem, „impregnirani“ su i pasivni: iz perspektive javnog sektora nameće se ponašanje sustava prema dugogodišnjem obrascu; reproduciranje tog problema iz perspektive vanjskih promatrača navodi na fatalistički zaključak da je sustav nepromjenjiv, osim putem „big bang“ privatizacije. No, takav zaključak vodi u novi paradoks. Postavlja se pitanje kako od političkog sustava pod čijim je okriljem stvoren aktualni sustav državnih i javnih poduzeća očekivati da u drugom desetljeću 21. stoljeća pokrene novi veliki val privatizacije?

Usto, dio otpora takvom prijedlogu ne proizlazi ni iz ideologije ni iz interesa, već iz razumnog zapažanja o potrebi opreznog postupanja sa sustavom koji je ključan za javne infrastrukturne investicije i druge pozitivne društvene eksternalije – pozitivne učinke ekonomskih aktivnosti u vidu javnih dobara koja privatna tržišta ne mogu isporučiti, ili bi ih isporučila po većoj cijeni. Nitko ne želi nepromišljenu „reformu“ koja bi pogoršala stanje za krajnje korisnike javnih usluga.

Zašto ponovo otvarati temu državnih i javnih poduzeća?

Proces pristupanja Hrvatske OECD-u ponovo je gurnuo problematiku upravljanja državnim poduzećima u prvi plan. Izvješća te organizacije navode potrebu reforme, a Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO) sadrži obvezu hrvatskih vlasti da smanje broj državnih udjela u poduzećima prodajom portfelja CERP-a kroz koji država drži uglavnom manjinske udjele. Kako je riječ o politički osjetljivoj temi koja stvara nelagodu svim bitnim političkim opcijama, jer sve one imaju prste umočene u med i boje se reakcije javnosti koja dobro zna u kom grmu leži zec, u okviru aktualne predizborne kampanje tema je „mudro“ zaobiđena. No, okolnosti se ipak mijenjaju. Osim „vanjskog pritiska“ povezanog s ostvarenjem kriterija iz NPOO-a i primjenom dobre prakse OECD-a, dvije nove okolnosti upućuju na to da se sustav upravljanja državnim poduzećima približava prekretnici kada će se ponovo javno, jasno i glasno progovarati o toj temi.

Prvo, nedostatak radnika pogađa i državna poduzeća, što stvara pritisak na tehnološki napredak, a to znači investicije i rast produktivnosti. Drugo, nalazimo se u fazi kada privatni korporativni sektor raste puno brže od državnog, čime se značaj i moć potonjeg smanjuje, a pritisak korisnika na njegovu učinkovitost jača jer sva privatna poduzeća i građani koriste usluge državnih i komunalnih poduzeća. Ishode do kojih će ti pritisci dovesti nije moguće predvidjeti, ali pomoću podataka možemo ilustrirati trenutačno stanje u sektoru i promisliti o njegovoj budućnosti.

FINA će za koji mjesec objaviti godišnja financijska izvješća za 2023. godinu. Sada je dobar trenutak za pripremu na temelju analize podataka za razdoblje od

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

2018. do 2022. Tu nas čekaju prva (pozitivna) iznenađenja u odnosu na uvriježeno gledanje na državna poduzeća kao na sektor koji buja.

Država kao vlasnik

Prema FINA-inom info.BIZ servisu, broj poduzeća u 100%-tnom vlasništvu države već pet godina stagnira oko brojke 900. Broj zaposlenih u njima bio je na maksimumu od oko 98 tisuća 2019., ali je do 2022. smanjen na oko 92 tisuće, ili za 6,1%. Istina, postoje i kategorije državnih poduzeća u fazi pretvorbe te u fazi da pretvorba nije ni započela, kao i poduzeća u mješovitom vlasništvu gdje je država pretežiti vlasnik iznad 50%. Takva šira klasifikacija ne mijenja glavne zaključke: ukupan broj poduzeća u širem skupu stabilan je i kreće se malo iznad 1000, a broj zaposlenih bio je na maksimumu od oko 108 tisuća 2019. te se do 2022. smanjio na oko 100 tisuća ili za 7,5%. To je oko 10% ukupne zaposlenosti u sektoru poduzeća. Dakle, 90% su privatna. Usto, postoji nekoliko značajnih gospodarskih subjekata koje FINA ne prikazuje u korporativnom segmentu poduzetnika jer se konsolidiraju u državni proračun. Među njima su najvažniji HAC i Hrvatske željeznice – infrastruktura i putnički prijevoz. HAC je na kraju 2022. zapošljavao 2647 osoba, što je za oko 1,5% manje nego 2020. (prvi usporedivi podatak nakon pripajanja ARZ-a). HŽ infrastruktura je na kraju 2022. zapošljavala 5005 radnika što je z 3,5% više od 4835 koliko ih je zapošljavala 2018., no HŽ putnički prijevoz zapošljavao je 2226 radnika ili 11,5% manje od 2516 zaposlenih koliko ih je bilo 2018. (HŽ Cargo je ubrojen u državni segment u dijelu poduzetnika u ranije prikazanim brojkama).

Treba spomenuti i segment poduzeća u kojima je država manjinski vlasnik. Takvih je poduzeća 227, u njima je zaposleno 38,5 tisuća osoba, a broj zaposlenih je još više smanjen u usporedbi s prethodno opisanim segmentima – s 55 tisuća 2018. To je najvećim dijelom posljedica prodaje manjinskih udjela države, što je jedan od kriterija u okviru NPOO-a. Godine 2018. u ovom je segmentu poslovalo 318 poduzeća. Najveća poduzeća u kojima država još ima značajan manjinski utjecaj su INA, Podravka i Končar. U nizu nazivljem poznatih velikih poduzeća poput HT-a i vodećih turističkih kompanija vlada sudjeluje tek kao portfolio investitor i zapravo nema značajan utjecaj. Za cijeli ovaj segment može se pretpostaviti da posluje prema tržišnim načelima, te ga za potrebe ovog teksta možemo podvesti pod pojam privatnog korporativnog sektora.

Premda FINA-in obuhvat državnog vlasništva u segmentu poduzetnika nije potpun kao što se vidjelo iz iz primjera HAC-a i dijela HŽ-a, dovoljno je dobar za detaljniju usporedbu trendova prema vlasničkom porijeklu poduzetnika. Obuhvaća, prema gruboj procjeni, oko 90% sektora državnih i javnih poduzeća prema broju zaposlenih. Prva slika pokazuje da je od 2018. do 2022. udjel državnih poduzeća u prihodima poduzetnika smanjen sa 7,0 na 5,3%. U prihodima od prodaje na stranim tržištima smanjen je s 2,1 na 1,2%, dok je u korporativnim investicijama povećan sa 7,0

Državna poduzeća na prekretnici

na 10,9%. Izvoz nije forte državnih poduzeća i ona nisu stvorena za to, pa je pad udjela od prodaje na stranim tržištima prije svega posljedica ubrzanog rasta prihoda od prodaje na stranim tržištima privatnih poduzeća. To je zapravo dobra vijest. No, zanimljivo je da privatni dio sektora poduzeća, iako postupno zauzima sve veći dio ukupnog korporativnog sektora, gubi udjel u investicijama u novu dugotrajnu imovinu. Rast udjela državnih poduzeća u izdacima za nove investicije vjerojatno je posljedica njihovog lakšeg pristupa europskim sredstvima i povoljnim multilateralnim izvorima financiranja. Ni u tome nema ničeg lošeg ako je riječ o efikasnim investicijama u tehnološku modernizaciju i digitalizaciju koje podižu produktivnost. A nema ničeg apriori lošeg ni u padu udjela privatnih korporativnih investicija; one bi po definiciji trebale biti efikasnije od državnih, a upravo efikasnost odnosno kvaliteta, a ne toliko sam iznos, predstavlja kriterij koji je presudan za rast produktivnosti u dugom roku. Ipak, privatni korporativni sektor u Hrvatskoj relativno malo investira s obzirom na udjele u prihodu i izvozu, ali to je tema za neku drugu raspravu.

Izvor: FINA info.BIZ, obrada autora

Druga slika pokazuje kako se u proteklih pet godina smanjio udjel državnih poduzeća u zaposlenosti i dodanoj vrijednosti inkorporiranog poduzetničkog sektora koji podnosi godišnja financijska izvješća FINA-i; udjeli su pali s nešto više od 12% 2018. na oko 9% 2022., tj. za četvrtinu.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Izvor: FINA info.BIZ, obrada autora

Za sada je teško reći jesu li prikazane promjene rezultat svjesnog vladinog napora. Veliki dio prikazane promjene vjerojatno se može objasniti spontanom prilagodbom koja je nastala zbog snažnog rasta privatnih poduzeća u protekle tri godine. Utoliko se ovaj tekst može tumačiti kao najava skore objave godišnjih financijskih izvješća za 2023. godinu, nakon čega ćemo provjeriti jesu li se uočeni trendovi nastavili. Ipak, ne događa se sve slučajno. Pad broja zaposlenih u državnim poduzećima teško može biti slučajan u uvjetima kada broj zaposlenih u privatnim poduzećima raste: ukupan broj zaposlenih kod poduzetnika od 2018. do 2022. povećan je s 949 tisuća na 1004 tisuće, što znači da se zaposlenost kod privatnih poduzeća kako su definirana obuhvatom u ovoj analizi povećala s 851 (=949-98) tisuća 2018. na 912 (=1004-92) tisuća 2022., što daje stopu rasta od 7,2% ili 1,8% u prosjeku godišnje. Državna su istom razdoblju bilježila pad koji je opisan na početku.

Kako promijeniti način upravljanja?

Prema tome, ulazimo u razdoblje koje bi moglo biti prijelomno za državna poduzeća i sustav upravljanja njima i u njima. Nekoliko vanjskih pritisaka presjeći će se u sljedećem razdoblju: prvo, pritisci i poticaji vezani uz pristupanje OECD-u; drugo, kriteriji izvršenja NPOO-a; treće, pritisci tržišta rada na kojem nedostaje radnika i s kojeg privatni poduzetnici sve glasnije traže da državni sektor prestane usisivati ponudu rada i poradi na svome tehnološkom napretku, produktivnosti i efikasnosti te kroz to oslobodi skrivene viškove ponude rada (dobar primjer ovog efekta je najava ukidanja naplatnih kućica i elektronska naplata cestarina koja će smanjiti broj radnih mjesta za osobe niže kvalifikacijske strukture za oko 900, ili digitalizacija sustava upravljanja željeznicom); četvrto su pritisci s financijskog tržišta i od strane

Državna poduzeća na prekretnici

mirovinskih fondova na vladu da osigura dodatnu ponudu kvalitetnih dionica (kada je riječ o već uvrštenim društvima to se prvenstveno odnosi na HPB, JANAF i ACI, a svojedobno je spominjano i uvrštenje HEP-ovih dionica). Tome možemo dodati i ad hoc pritiske korisnika na pojedina državna poduzeća koji su uvjetovani zahtjevima da se poboljša kvaliteta javnih usluga što također može potaknuti tehnološki napredak. Takvi pritisci ne znaju za političke boje, pa možemo navesti probleme Zagrebačkog holdinga kada je riječ o komunalnim uslugama u Gradu Zagrebu i probleme nepripremljenog HEP-a kada je riječ o priključenjima i upravljanju mrežom vezano uz točkastu diverzifikaciju proizvođača iz obnovljivih izvora i neriješen problem energetskih zajednica. Modernizacija mreže i prijelaz na upravljanje pametnom mrežom najveći je HEP-ov (HOPS-ov) izazov.

HEP Grupa i Zagrebački holding nisu spomenuti slučajno. Naime, ako izdvojimo poduzeća koja su dio konsolidiranog državnog proračuna poput HAC-a, HŽ infrastrukture i putničkog prijevoza, te državna poduzeća čije su dionice uvrštene na Zagrebačkoj burzi, a čiji kapital nije više u 100%-tnom državnom vlasništvu, u segmentu državnih poduzeća koja imaju status poduzetnika i u 100%-tnom su državnom vlasništvu, problematika se svodi na HEP Grupu, Zagrebački holding (i ZET), FINA-u i APIS, Hrvatsku poštu, Jadroliniju, nekoliko zračnih luka, dok su ostalo: (1.) mreže ljekarni u lokalnom javnom vlasništvu, (2.) mrežni sustavi poput cesta, vodoopskrbe i odvodnje, odašiljača i veza i kontrole leta, (3.) resursni sustavi poput Hrvatskih šuma i (4.) lokalne komunalne tvrtke. Za neke od njih, poput šuma, cesta i vodoopskrbe očito je potrebno pronaći formulu za bolje upravljanje i nadzor, ali će se teško pronaći formula za privatizaciju osim kroz reregulaciju načina obavljanja javnih ovlasti i natjecateljski angažman privatnih ponuđača roba i usluga radi optimalizacije troškova („outsourcing“). Kada su u pitanju „komunalci“, prethodni se zaključak odnosi i na njih, pri čemu treba istaknuti kako nije točno da svaka općina ima „svoje“ komunalno poduzeće; brojne se komunalne usluge dijele među gradovima i općinama u okviru istog komunalnog poduzeća. Naravno, postavlja se pitanje okrupnjavanja lokalnih komunalnih tvrtki jer logika ekonomije obujma (pada jediničnih troškova s rastom volumena posla) nameće ideju da lokalne političke prepreke ipak blokiraju dostizanje optimalnih veličina lokalnih komunalnih poduzeća i njihovu tehnološku modernizaciju. Međutim, gdje se te optimalne veličine točno nalaze, to nije moguće odrediti iz ptičje perspektive. Postoje i lokalne tehnološke specifičnosti. Naposljetku, u segmentu poduzeća u mješovitom vlasništvu u kojima je država još uvijek većinski vlasnik, pored ranije spomenutih uvrštenih dionica kojima se povremeno trguje, treba spomenuti problematike poduzeća Croatia Airlines, zračne luke Dubrovnik i Pula te Imunološki zavod; sve drugo su spomena manje vrijedna poduzeća s godišnjim prihodom ispod 10 milijuna eura u čije su vlasništvo prvenstveno uključene lokalne vlasti, pa je to prvenstveno njihov problem koji mogu riješiti samo građani i političari koji tamo žive.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Transformacija ovisna o tehnološkom iskoraku

Pri transformaciji ovog sustava, depolitizacija, privatizacija i profesionalizacija upravljanja samo su alati za postizanje tehnološkog napretka, ekonomske efikasnosti i rasta produktivnosti. Pojednostavljeno, samo snažan tehnološki iskorak u sprezi s boljom organizacijom i upravljanjem može osigurati da manji broj ljudi u sustavu isporuči više kvalitetnijih javnih usluga. Kapital za ulaganja najmanje je ograničenje za takav iskorak: u prosjeku relativno nisko zadužena, s ustrojenim timovima za EU projekte i relativno lakim pristupom multilateralnim financijskim institucijama (EBRD, EIB i drugi već dosta rade s ovim sektorom), veća hrvatska državna poduzeća mogu lako doći do vanjskih izvora financiranja. Najveće ograničenje su politička volja i znanja uključenih ljudi. Ključ leži u kvaliteti motiviranog menadžmenta i obrazovanju ljudi za kvalificirano baratanje novim tehnologijama, upravljanje projektima i snalaženje u modernijim organizacijskim strukturama. Stoga sve počinje od načina odabira, postavljanja strateških ciljeva i motivacije uprava. U širem smislu, dobro upravljanje ljudskim potencijalima nužan je sastojak koji bi dugoročno trebao osigurati optimalizaciju broja zaposlenih i razvoj novih znanja u sektoru državnih poduzeća.

Zanimljivo je pogledati koliko državna poduzeća troše na stipendije. Stipendije su alat za razvoj znanja i osiguranje zamjene radnika koji odlaze u mirovinu mlađima koji imaju veći kapacitet za usvajanje i razvoj znanja o baratanju novim tehnologijama i prilagođavanje novim modalitetima rada. Stipendije su ujedno i dobra aproksimacija za druge slične izdatke koje ne vidimo izdvojene kao kategoriju u FINA-inom servisu info.BIZ (npr. izdaci za obrazovanje radnika). Očekivali bismo da državna poduzeća koja imaju kompleksne strukture i organizacije i u pravilu barataju vrijednim i tehnološki složenim imovinama, relativno više ulažu u znanja ljudi i dugoročnije planiraju ljudske potencijale od prosjeka privatnih poduzeća. Međutim, treća slika ukazuje na suprotno: udjel izdataka za stipendije u državnim poduzećima niži je od njihova udjela u broju zaposlenih u korporativnom sektoru i brzo se smanjuje. Prikazana linija mogla bi biti simptom dubljeg problema povezanog s upravljanjem ljudskim potencijalima u državnim poduzećima. Posebno brine to što se udjel ovih izdataka brzo smanjuje dok udjel u investicijama, kao što je ranije prikazano, brzo raste (a rast ulaganja u novu imovinu zahtijeva angažman više novog znanja).

Izvor: FINA info.BIZ, obrada autora

Kada se podvuče crta, HEP Grupa je prihodom, kapitalom i društvenim značajem toliko dominantan dio priče o reformi sustava upravljanja državnim poduzećima da bi tehnološki i svaki drugi napredak tog poduzeća uz, nadajmo se, plasman barem manjeg dijela od ukupnog broja dionica na burzi, sva druga pitanja o upravljanju državnim poduzećima ostavio po strani. To ne umanjuje važnost pitanja o učinkovitosti i operativnom odvajanju svih poduzeća od političkih utjecaja. Pri tome trebamo govoriti o operativnoj profesionalizaciji i depolitizaciji, jer strateški utjecaji kroz jasno određivanje ciljeva i kontrolu preko skupština i nadzornih odbora u skladu s javnim interesom nužni su i poželjni, jer spomenuta poduzeća nisu tu da maksimaliziraju profit nego da ostvare javni interes, ali na ekonomski učinkovit, najbolji mogući način.

Ova kratka analiza je pokazala da se u sustavu državnih poduzeća nešto počelo događati – zaposlenost je izgleda pod kontrolom i smanjuje se, a nove investicije rastu. Stoga sada s nestrpljenjem očekujemo podatke za 2023. godinu kako bismo provjerili je li uočeni trend nastavljen, ili se sektor vraća starim obrascima ponašanja. U novim okolnostima nedostatka radne snage stari obrasci povećanja broja zaposlenih mogli bi biti štetniji nego ranije i izravno doprinijeti sporijem gospodarskom rastu od onog koji bi bio postignut kada bi ovaj sektor bio istinski reformiran. Sada se otvara prilika za to.

ULAGANJA U TEHNOLOGIJE I LJUDE

Snažan vjetar u leđa

Ulazak u Eurozonu i Schengen prekretnica je za dio domaće industrije, a zelena energetska tranzicija trajno će učvrstiti našu vrijednost, konkurentnost i relevantnost na europskoj razini.

Piše: mr.sc. Gordan Kolak, dipl.ing.1

Ulazak Republike Hrvatske u eurozonu i Schengen definitivno je pružio izuzetan vjetar u leđa domaćem gospodarstvu, prije svega u vidu jačanja izvozne konkurentnosti i značajno olakšanih trgovinskih odnosa i procesa. Gledajući pokazatelje o izvozu, međunarodnoj trgovini i tržišnom širenju najrelevantnijih kompanija iz zemalja članica eurozone i Schengenskog prostora, jasno je kako upravo jačanje izvozne konkurentnosti od samih početaka predstavlja primarni strateški cilj za ovakav gospodarski i diplomatski iskorak Republike Hrvatske. Ulaskom u Schengen te posljedičnim uklanjanjem fizičkih granica i omogućavanjem neometanog kretanja, stvoren je važan preduvjet za osjetno lakši transport te višu učinkovitost logistike i lanaca opskrbe. Kada se tome pridoda i euro kao nacionalna valuta, ispunjen je temeljni kriterij za tržišno izjednačavanje i integraciju Hrvatske s ostatkom Europske unije. S vremenskim odmakom nešto većim od godine dana, razvidno je kako su pojedini segmenti gospodarstva itekako dobili bolji vjetar u leđa.

Segment prijenosa i distribucije

U protekloj godini, prvoj od uvođenja eura i pristupanja Schengenskom prostoru, KONČAR je ostvario rast ključnih pokazatelja u svim poslovnim segmentima te realizirao niz strateških iskoraka na vrlo zahtjevnom tržištu Europske unije. Ipak, treba objektivno razmotriti niz čimbenika koji ukazuju na to da je KONČARU više od eurozone i Schengena spomenuti vjetar u leđa donijela zelena tranzicija koja

1 Autor je Predsjednik Uprave Končar – Elektroindustrija d.d.

u Europi posljednjih nekoliko godina poprima puni intenzitet. Nastavak iznimne potražnje za transformatorima, koji predstavljaju jednu od najsnažnijih poluga KONČAREVOG proizvodnog portfelja, utjecao je na sjajne rezultate te potvrdio ulogu KONČARA kao regionalnog lidera u razvoju i proizvodnji visokotehnoloških rješenja za provedbu zelene energetske tranzicije na razini cijele Europske unije. Ovaj brzo rastući društveno-gospodarski trend nedvojbeno je svojevrsni prag u novu civilizacijsku eru, odnosno dugoročno razdoblje koje će obilježiti društveni i gospodarski život sljedećih nekoliko generacija. Prema podatcima Bloomberga, u razdoblju od 2019. do 2023. globalni sektor elektroenergetike je, nošen snažnim investicijama u prijenosnu i distribucijsku mrežu, obnovljive izvore energije i elektrifikaciju prometa, narastao čak tri puta. U tom pogledu, za našu industriju i cjelokupno domaće gospodarstvo, iznimno je povoljno što se ovaj monetarni i geopolitički iskorak dogodio u pravom trenutku, odnosno u najsnažnijem jeku zelene energetske tranzicije na području Europe. Uspješno smo zadržali snažan strateški pravac koji nam je osigurao potrebnu konkurentnost za dugoročno pozicioniranje na europskom tržištu u vremenima koja slijede. Način na koji koristimo ovu priliku, ne samo na razini KONČARA, nego i na široj nacionalnoj razini, odredit će budući položaj naše industrije i gospodarstva u okvirima EU-a.

Rekordni rezultati najbolji su pokazatelj prilika

koje su nam dostupne, ali i dokaz da posjedujemo potrebna znanja i kompetencije za njihovo

pravovremeno prepoznavanje

Govoreći o promjenama koje su nastupile početkom 2023. godine i svim prilikama koje su otvorile, u konkretnom slučaju poslovanja KONČARA važno je sagledati i kontekst koji je tome prethodio. Naime, tijekom deset godina, otkad je Hrvatska pristupila Europskoj uniji, KONČAR je višestruko povećao izvoz na to tržište. Iako smo s rastom izvoza na svim tržištima nastavili i u prošloj godini, najznačajniji rast ostvaren je upravo na tržištu EU-a, gdje je izvoz ostvaren u iznosu od gotovo 420 milijuna eura. Točnije, riječ je o udjelu od 72% u ukupnom izvozu Grupe KONČAR. Svi naši poslovni segmenti su tijekom 2023. godine ostvarili rast prihoda i dobiti. Prema revidiranim financijskim izvještajima, prihodi, dobit i profitna marža u prethodnoj su godini dosegnuli tekordnu razinu, a novougovoreni poslovi premašili su iznos od 1,3 milijarde eura. Konsolidirani prihodi od prodaje proizvoda i usluga prošle su godine ostvareni u iznosu od gotovo 900 milijuna eura, što je 27% više u odnosu na ostvarenje u 2022. godini. Da smo na pravom kolosijeku govori i podatak da je KONČAREVA neto dobit u prvom kvartalu ove godine trostruko veća u odnosu na promatrano razdoblje iz rekordne 2023. godine. Posebno veseli činjenica da novougovoreni poslovi i dalje rastu znatno više od prihoda, a u otvorenim obvezama, backlogu, ugovori za naredne godine, 2025. i dalje, dosegnuli

Snažan vjetar u leđa broj 1-2 :: lipanj 2024.

su iznos od blizu 800 milijuna eura. S ciljem daljnjeg zadržavanja pozitivnih trendova nastavljamo s neprekidnim ulaganjima u proširenje i modernizaciju proizvodnih kapaciteta te zelenu i digitalnu transformaciju KONČARA, što će zasigurno ostati jedan od temeljnih prioriteta u izvjesnom nadolazećem razdoblju.

Ako želimo postavljati tehnološke trendove i predvoditi u inovacijama, neprekidna ulaganja u istraživanja, razvoj i ljude apsolutni su imperativ

KONČAR je pravovremeno prepoznao i iskoristio proces zelene energetske tranzicije. Brzim prilagodbama razvojnih, proizvodnih i poslovnih procesa novoj elektroenergetskoj eri, učvrstili smo svoju ulogu regionalnog lidera u razvoju i proizvodnji visokotehnoloških rješenja te osigurali svoj status u samom vrhu europske industrije. I tu se ponovno pokazala važnost naše diverzifikacije u odnosu na neke veće i globalno prisutnije igrače, a prije svega govorimo o prednosti pojedinačnog pristupa svakom kupcu, specifičnim znanjima i neizmjernom globalnom iskustvu u segmentu složenih energetskih postrojenja. Drugim riječima, maksimizirali smo vlastite potencijale, utjecaj zelene energetske tranzicije i učinak ulaska Hrvatske u eurozonu i Schengen te u ovom trenutku suvereno opravdavamo istaknuto mjesto u najužem krugu ključnih europskih tvrtki u svom području djelovanja. Istovremeno smo, provodeći nužna restrukturiranja, potrebne akvizicije te modernizacije i proširenja proizvodnih pogona osigurali organski i anorganski rast. Ciljevi su nam i nadalje isti – rast prihoda, poglavito od izvoza, daljnja ulaganja u opremu i razvoj novih proizvoda te ulaganja u ljudske potencijale, njihovo cjeloživotno učenje i profesionalni razvoj.

Snažan vjetar u leđa

Moramo biti svjesni da djelujemo u industriji koju primarno karakterizira nikad značajniji tehnološki napredak. Prema tome, ako želimo biti oni koji diktiraju tehnološke trendove i predvode u inovacijama, a ne oni koji ih slijede i prilagođavaju im se, moramo biti beskompromisno predani ulaganjima u naše ljude. To je, između ostaloga, jedan od temeljnih stupova izvrsnosti u korporativnom upravljanju kojem težimo i kojeg provodimo kroz svoju Strategiju održivog razvoja, vodeći se najsuvremenijim ESG standardima. Danas je apsolutni imperativ svakog poduzeća biti orijentiran na kupca, izvrsnost, inovativnost i očuvanje prirodnih resursa. To moraju biti ključni elementi poslovanja, posebno onog orijentiranog na izvoz. Razlog tome leži u aktualnim potrebama i očekivanjima tržišta, poglavito u elektroenergetskom sektoru, jer kupci uz isporuku sve naprednijih tehničkih karakteristika i veću sigurnost opreme zahtijevaju i proizvode koji imaju što manji utjecaj na okoliš. Istovremeno, nove generacije zaposlenika također očekuju sve opsežniju integraciju održivih praksi poslodavca u radnoj okolini. Tu je prije svega riječ o širem spektru mogućnosti za obrazovanje i razvoj, uključenosti u razvoj poduzeća te većoj prilagodljivosti. Stoga u okvirima navedene Strategije prioritet dajemo pitanjima dekarbonizacije proizvodnje, učinkovitog korištenja resursa, kružnog gospodarstva, zdravlja, sigurnosti i razvoja zaposlenika, raznolikosti i jednakih mogućnosti, privlačenja i razvoja mladih, ulaganja u kvalitetu života lokalnih zajednica te etičnog i odgovornog upravljanja koje se odnosi na vlastito poslovanje, ali i dobavljački lanac. U skladu s time, čvrsto vjerujemo da svoju vjerodostojnost na tržištima diljem svijeta trebamo graditi odgovornošću prema zaposlenicima i zajednici te doprinosom izgradnji zdrave ekonomije i društva. Kao regionalni predvodnik u tehnološkom razvoju i najveći hrvatski neto izvoznik koji doprinosi dekarbonizaciji elektroenergetskog sektora Hrvatske i svijeta, u tome ćemo i dalje čvrsto ustrajati. Uz predanost tradiciji znanja i izvrsnosti te uporan rad rezultati, sigurni smo, neće izostati niti u narednim godinama.

PLUSEVI I MINUSI EUROZONE I SCHENGENA

Proširen spektar mogućnosti

Nema rezultata bez ulaganja pa je Jadran – galenski

laboratorij d.d. (JGL) prošle godine završio projekt

INTEGRA, investiciju vrijednu 53 milijuna eura.

Piše: Mislav Vučić1

Svaka promjena koja pojednostavljuje ili na bilo koji način olakšava poslovne aktivnosti uvijek je rado prihvaćena u poslovnom svijetu. Jedna od takvih velikih promjena za Hrvatsku, a time i za sve nas koji ovdje poslujemo, bio je ulazak u Schengen i eurozonu. Ovi su događaji donijeli znatnu korist poslovnoj zajednici, istovremeno povećavši pritisak na konkurentnost i produktivnost domaćeg gospodarstva. JGL kao najveća hrvatska farmaceutska kompanija u domaćem vlasništvu danas je sa svojih 150 brendova, 300 proizvoda i 650 varijacija prisutna na 60 tržišta svijeta, a izvoz u našoj kompaniji čini 87 posto poslovnih prihoda. Ovaj podatak, sam po sebi, govori da je naš fokus odavno usmjeren na globalno tržište zdravlja i da smo otvaranje granica i slobodan protok kapitala dočekali potpuno spremni.

Važno je naglasiti i kako je domaća farmaceutska industrija generalno, kao rijetko koja druga, na EU tržištu prisutna već dugi niz godina, puno prije negoli je Hrvatska postala dio Europske unije. To je industrija koja značajno investira, izvozi i zapošljava, koja ima gro znanja i sposobnosti, tehnološki zahtjevnu proizvodnju s visokom dodanom vrijednošću i iznimno razvijenom tehnološkom platformom. Također, to je kapitalno intenzivna industrija s visokim ulaznim barijerama u smislu razvoja projekata, registracije i GMP certifikacija. Osim što smo odavno dokazali da na izvoznim tržištima, svojom kvalitetom, ali i mogućnostima cjenovnog pozicioniranja, možemo biti konkurentni, odavno smo usklađeni s EU normama poslovanja.

JGL je u Europskoj uniji s modelima licenciranja naših proizvoda i ugovorne proizvodnje u visoko specijaliziranim tehnologijama za ključne partnere, prisutan više od 20 godina. To je tržište, ulaskom Hrvatske u EU, postalo na neki način naše prošireno domaće tržište. Radi se o vrlo saturiranom tržištu jasnih regulatornih

1 Autor je Glavni izvršni direktor u Jadran – galenski laboratorij d.d. (JGL d.d.)

zahtjeva i definiranih pravila komercijalnih aktivnosti, no za dobro selektirane i cjenovno konkurentne proizvode s visokom dodanom vrijednošću, ono još uvijek nudi velike prilike i potencijal za razvijanje poslovanja. Model poslovanja koje realiziramo kroz Business-to-Business (B2B) partnerstva, izuzetno je značajan u procesu daljnje internacionalizacije i teritorijalne diverzifikacije JGL-a. U ovom modelu imamo stopu rasta od 27 posto u odnosu na 2022. godinu i ubrzano ga razvijamo s ciljem smanjenja ovisnosti o ruskom tržištu.

U ovom je kontekstu bitno reći kako trenutno stanje ekonomije najbolje opisuje dobro poznat akronim VUCA („volatility“ – promjenjivost, „uncertainty“ – neizvjesnost, „complexity“ – složenost, „ambiguity“ – dvoznačnost) koji istodobno potiče na razvoj inovacija, na jednostavno i lako prihvaćanje da su stalne jedino promjene.

Strpljenje i lokalna produktivnost

Promjenjivost se odnosi na brzinu, opseg, prirodu i razmjer promjene nekog događaja, pri čemu volatilnost povećava kompleksnost. Iznenadna promjena zahtijeva brzu reakciju. U našem je slučaju, primjerice, prednost što smo izvozno orijentirana kompanija, pa ne ovisimo značajno o domaćem tržištu, na kojemu i dalje ima problema s naplatom potraživanja u zdravstvenom sustavu. S druge strane, ovisimo o volatilnosti rublja, a rusko tržište nam je jedno od značajnijih. Navikli smo na izloženost različitim financijskim rizicima, pratimo ih i pomno njima upravljamo s ciljem smanjenja njihovog utjecaja na financijsku izloženost tvrtke.

Neizvjesnost nastaje kada nema konkretnih trendova ili obrazaca, zbog čega je teško utvrditi što će se sljedeće dogoditi te donositi odluke na temelju toga. Kada nije moguće sa sigurnošću znati što će se dogoditi, potrebno je strpljenje i lokalna proaktivnost. Opet iz našeg kuta gledanja, odnosno iz pozicije ključnih terapijskih skupina u kojima želimo biti među vodećim farmaceutskim kompanijama – područje gripe i prehlade, uz oftalmologiju i dermatologiju, nosi najveći udio u prihodima JGL-a. S pomakom koji je rezultat klimatskih promjena intenzitet i vremensko trajanje sezone gripe i prehlade iz godine u godinu je sve neizvjesnije.

Složenost opisuje broj različitih stanja nekog sustava u određenoj vremenskoj točki – što je veći broj stanja, veća je složenost sustava i teže je njime upravljati. Zbog velikog broja različitih, ali međusobno povezanih varijabli, potreban je širok spektar mogućnosti odgovora. Dvoznačnost se pak odnosi na situaciju u kojoj je dopušteno i jednako vrijedno više tumačenja iste pojave. Zbog toga je teško odlučiti što učiniti kako bi se ostvario željeni ishod. Kada okolnosti imaju više značenja, više od svega potrebna vam je objektivnost.

Godinu za nama, kao i nekoliko prethodnih, obilježio je nastavak globalnih geopolitičkih napetosti i ekonomskih neizvjesnosti. Nastavak rata u Ukrajini, brutalan sukob Izraela i Palestine, inflacija, volatilnost energetskih tržišta i tehnička recesija – samo su neki od izazova koje smo iskusili u 2023. Izazovi su to visoke složenosti

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

i intenziteta kakve politički lideri i menadžeri, u ovom dijelu svijeta, nisu iskusili desetljećima. Sve te krize nastavljaju se na period pandemije koronavirusa, pa već godinama živimo u uvjetima svojevrsnog izvanrednog stanja, u kojem se samo mijenjaju uzroci šoka.

Međutim, tijekom cijele pandemije i proteklih kriza brzo smo se prilagođavali novim okolnostima i ta spremnost da budemo agilni nam je pomogla da uspješno svladamo izazove. Ovisno o situaciji, koristili smo alternativne transportne rute i brzo se prilagođavali promjenama. Rat u Ukrajini je dakako promijenio model isporuke robe, tako da se prodaja odvija kupcima direktno, u zapadnom dijelu zemlje, a nemamo više robu u konsignacijskom skladištu. Ono što smatramo najvažnijim iskustvom u ovim krizama jest svijest o tome koliko je važno imati proizvodnju na europskom tlu i, samim tim, otporniju na krize ovakve vrste.

Rastu ključni brendovi

JGL svoju prednost vidi u direktnom iskustvu poslovanja, specijaliziranoj proizvodnji i tehnologiji, mreži partnera, kao i fleksibilnosti te brzim procesima poslovanja. Proteklu godinu zaključili smo s dvoznamenkastim rastom u odnosu na 2022. godinu. Rastu svi naši ključni brendovi i imamo dobre rezultate u dvama ključnim terapijskim skupinama – dermatologiji i oftalmologiji. Zadovoljni smo stopom i dubinom rasta po brendovima, ali i širinom rasta po tržištima. Naš B2B biznis također se konstantno razvija i može se reći da se u ovom trenutku JGL nalazi u svojoj uzlaznoj fazi. U proteklih pet godina prodaja je udvostručena te smo s 31. prosincem 2023. postali dvostruko veći nego što smo to bili 31. prosinca 2018. U odnosu na rezultate iz 2020. godine, JGL-ova EBIDTA je dvostruko veća. Ovakav rast može se zahvaliti kontinuiranom oplemenjivanju našeg portfelja, kojeg postižemo razvijanjem novih proizvoda unutar postojećih brendova. Primjerice, jako se šire neki naši bezreceptni brendovi, a razvijamo i nove lijekove na recept u području oftalmologije i dermatologije.

Rezultata nema bez ulaganja pa smo u jesen prošle godine završili projekt INTEGRA, investiciju vrijednu 53 milijuna eura, kojom su povećani kapaciteti sterilne proizvodnje za 60 posto, sagrađen je pilot pogon te su objedinjeni istraživanje, razvoj, kvaliteta i proizvodnja na jednoj lokaciji u sklopu našeg kompleksa Pharma Valley u Rijeci. Povećanje istraživačko-razvojnih kapaciteta i njihova integracija s proizvodnjom i kvalitetom na jednoj lokaciji ima za cilj osnažiti pozicije JGL-a u razvoju i proizvodnji naprednih, inovativnih proizvoda unutar tri spomenuta strateška terapijska područja. Dodatno je u riječkoj poslovnoj zoni Kukuljanovo i u neposrednoj blizini glavnih prometnih pravaca izgrađen i automatizirani, visokoregalni logističkodistributivni centar sa 17.500 paletnih mjesta.

U proteklom razdoblju naša je tvrtka znatno povećavala i zaposlenost: 2018. godine JGL Grupa je imala 964 zaposlenih, dok je 2023. godinu završila s ukupno 1.283 zaposlena. Svi oni motivirano i uspješno realiziraju zajedničke ciljeve te smo duboko

svjesni da natjecanje s globalnim multinacionalnim kompanijama traži izvrsnost u svemu što radimo.

Istodobno, ni JGL nisu zaobilazile krize. Otkako je započeo rat Rusije s Ukrajinom, našim značajnim izvoznim tržištima, primarni cilj bila je sigurnost naših zaposlenika, ali i održanje procesa i isporuka zbog odgovornosti prema pacijentima koji imaju univerzalno ljudsko pravo na zdravlje i život. Tu su i sve prisutnije nestašice lijekova za koje je realno očekivati da će se povećavati i u dogledno vrijeme. Nestašice su posljedica industrijske i zdravstvene politike u cijeloj Europi u posljednjih tridesetak godina. Riječ je o politikama koje su dovele do toga da je cijena bila isključivi kriterij donošenja odluka, a tu je i prekomjerna reguliranost. Slijedom takvih politika došlo je do outsourcinga proizvodnje izvan Europe, što je dovelo do toga da su lanci opskrbe u farmaceutskoj industriji postali predugački, jer je nužno da baš svaki element bude jako jeftin. Došlo je i do konsolidacije volumena i sve se svelo na jednog do dva dobavljača po kategoriji, koji s velikim količinama mogu dostizati ciljane razine niskih cijena.

Europa izgubila farmaceutski primat

Posljedično, čim se negdje u svijetu nešto dogodi, a u svijetu se danas stalno nešto događa, osjećaju se posljedice. Nažalost, Europa, kao kolijevka farmaceutske industrije, izgubila je primat u istraživanju i razvoju, proizvodnji, atraktivnosti tržišta. Čini se da su svi napokon shvatili da je situacija nepovoljna za europske proizvođače i da je otišla predaleko, pa je Europska unija izradila novu industrijsku politiku čiji je cilj povratak proizvodnje na tlo Europe. Sama ideja povratka proizvodnje na europsko tlo koje se danas u svojem najvećem dijelu nalazi pod kapom Schengena i eurozone je jako dobra, no ako se politike cijena i regulative ne budu mijenjale, do značajnijih povrataka proizvodnje na stari kontinent neće doći.

Problemima s opskrbom treba dodati i situaciju na Bliskom istoku i napade na Sueski kanal kojim se odvija 15 posto trgovine s Europom i čijim bismo potencijalnim zatvaranjem mogli doći u još kompleksniju situaciju, kad je riječ o nestašicama lijekova.

Ipak, dio toga smo već naučili prije četiri godine. Naime, intenzivnije nestašice lijekova krenule su s pandemijom koronavirusa kada su se brojni europski proizvođači lijekova susreli s problemom nestašice supstanci za svoje ključne proizvode. Naši dobavljači aktivnih sirovina na našu sreću su u Europi. Od sirovina koje koristimo, preko ambalaže i strojeva u proizvodnji, pa sve do nas samih, odnosno rada naših stručnjaka, sve dolazi iz Europe, odnosno Hrvatske. Stoga bez imalo zadrške možemo reći da u slučaju proizvoda JGL-a govorimo o 100-postotnom europskom proizvodu. U početku nam je ta činjenica predstavljala problem s troškovne strane, no danas nam je to prednost i JGL nema značajnijih zastoja u opskrbnim i proizvodnim lancima. Kao značajne prijetnje poslovanju u Hrvatskoj vidimo još uvijek visoku stopu inflacije i značajna porezna opterećenja koja nerijetko ciljaju

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

upravo na izvrsnost i sužavaju ponudu na tržištu rada s kojeg, u takvim okolnostima, najprije nestaju visokokvalificirani stručnjaci.

JGL kao farmaceutska kompanija temeljena na izvrsnosti svjesna je značaja visokokvalificiranih radnika u dijelu pokretanja inovacija i kreiranja novih vrijednosti, pa time i ekonomske kompetitivnosti i konkurentnosti zemlje. No, jedna od prepreka snažnijeg rasta visokotehnoloških tvrtki u Hrvatskoj sigurno je nastavak prevelikog poreznog opterećenja plaća visokoobrazovanih kadrova. Takva porezna politika smanjuje kapacitete u privlačenju novih talenta, ali i zadržavanju postojećih u Hrvatskoj, s čime se borimo već desetljećima. Porezno rasterećenje nije samo pitanje pravednije raspodjele poreznog tereta, već i strateški potez koji može osigurati bolje perspektive za cjelokupno gospodarstvo.

Nizozemski poučak

Nizozemska, primjerice, ima snažne porezne olakšice za stručnjake koji razmišljaju o dolasku na rad u tu zemlju. U nastojanju da što više jakih kompanija iz SAD-a, Japana i drugih dijelova EU-a privuku u Nizozemsku, shvatili su da moraju prvo privući stručnu radnu snagu u svoju zemlju. Stoga su, među ostalim, kao neoporezivi dio odredili trideset posto dohotka strancima koji dođu raditi u Nizozemsku za prvih deset godina rada u toj zemlji. Tako privlače dosta stranaca na rad u Nizozemsku, pa nije čudno da se Europska agencija za lijekove iz Londona preselila upravo u Amsterdam.

Zaključno, ulazak Hrvatske u Schengen i eurozonu donio je višestruku korist svima nama koji činimo domaće gospodarstvo. S druge strane, otvoreno europsko tržište omogućilo je svakoj domaćoj kompaniji da se sagleda u širem okviru daleko veće i snažnije konkurentnosti koju diktira svako veliko tržište. Zajednički prostor slobodnog kretanja i zajednička valuta, nažalost, nisu „čarobni štapić“ koji će riješiti sve naše probleme. Za suočavanje s problemima potrebna je modifikacija i prilagodba paradigme razmišljanja i djelovanja gospodarskih politika, ali i onih nacionalnih i europskih koje su ključne u jačanju gospodarstva svake članice Schengena i eurozone. Vjerujem da potpuna europska integracija Hrvatske nema alternative i zato pozdravljam svako novo približavanje EU standardima jer to znači napredak i izjednačavanje prilika za sve. Također, znam da će se puni rezultati ovog procesa vidjeti tek dugoročno, a to za JGL ujedno znači i dostizanje ciljeva koje smo postavili pred sebe, a ciljeve uvijek postavljamo ambiciozno, ali i realno. Pritom, u JGL-u, kompaniji koja je ratnih devedesetih startala sa samo nekoliko zaposlenika, nikad nije nedostajalo optimizma, a tako gledamo i na budućnost. Slično se usuđujemo reći i za Hrvatsku nakon nešto više od godine dana ulaska u Schengen i eurozonu. Tim činom, Hrvatska je postala punopravnom članicom velike europske obitelji, ali to nam nije poklonjeno, već zasluženo, jer smo više puta dokazali da možemo biti ravnopravni i za istim stolom. Zato optimistično možemo pogledati prema budućnosti i najaviti – najbolje tek dolazi.

SCHENGEN I EURO

Veliki dobitak za hrvatski

turizam

Piše: mr.sc. Kristijan Staničić1

Uspješna turistička 2023. godina, u kojoj se hrvatski turizam vratio na rekordne razine turističkog prometa iz pretpandemijskog razdoblja, daje nam vjetar u leđa i jaku motivaciju za 2024. godinu u cjelini. Svjesni smo da nas očekuje novo zahtjevno tržišno natjecanje u kojem će uspjeh hrvatskog turizma ovisiti o radu, doprinosu i trudu svakog turističkog djelatnika. Samo zajedničkim snagama možemo pozitivno utjecati na daljnji razvoj i jačanje turističke konkurentnosti Hrvatske na globalnoj razini.

Ohrabreni pozitivnim trendovima, ali i pozicijom naše zemlje kao jedne od najtraženijih inozemnih destinacija na nama bitnim tržištima, poput Njemačke, Slovenije, Austrije, Poljske, Češke, Mađarske i drugih, sigurni smo da će Hrvatska i ove godine zadržati status jednog od najpoželjnijih odredišta Mediterana. Takvom imidžu uvelike doprinosi i članstvo naše zemlje u Schengenu te uvođenje eura kao službene valute plaćanja, o čemu najbolje svjedoče gospodarski pokazatelji, kao i aktualni trendovi prisutni u međunarodnoj turističkoj industriji.

Znatno manje gužve na graničnim prijelazima te brži i lakši protok roba i usluga hrvatskom turizmu donose novu dimenziju i još konkurentniju poziciju, posebice na europskom tržištu s kojeg se u Hrvatskoj ostvaruje oko 90 posto ukupnog turističkog prometa. Kada govorimo o turizmu, uvođenje eura Hrvatskoj je donijelo pozitivne učinke, posebice za turiste iz europskih zemalja koji sada više ne moraju razmišljati o konverzijskim troškovima prilikom ulaska u našu zemlju.

Vrlo pozitivan odjek imala je činjenica da se ulazak Hrvatske u schengenski prostor te uvođenje eura dogodio istovremeno, odnosno s 1. siječnjem 2023. godine, čime je dodatno osnažen atribut Hrvatske kao bliske i lako dostupne destinacije za turiste s niza emitivnih tržišta Europe, u koja svakako svrstavamo i naše, teritorijalno gledano, najbliže susjede. Tako nam gosti iz nama najbližih i cestovnim pravcima lako dostupnih zemalja od sada češće dolaze na kraća vikend putovanja.

1 Autor je Direktor Hrvatske turističke zajednice.

Naime, lani smo imali povijesno najbolju predsezonu, koju smo ove godine također nadmašili te smo svakako postali zanimljiva cjelogodišnja destinacija što svakako predstavlja odličan temelj za održivi rast i razvoj hrvatskog turizma. U dosadašnjem dijelu godine, odnosno do 26. travnja ostvarili smo 1,8 milijuna dolazaka i 5,1 milijun noćenja što je rast od 7 posto u dolascima i 4 posto u noćenjima u odnosu na isto razdoblje lani. Veliki dio svojih promotivnih aktivnosti usmjeravamo na promociju pred i posezone jer upravo u tim dijelovima godine postoji prostor za rast turističkog prometa.

Prije uvođenja eura postojale su bojazni u vezi rasta cijena, no naknadne analize pokazale su kako je navedena valutna tranzicija, odnosno prelazak s kune na euro, bio pod dodatnim utjecajem globalne inflacije, koja je pridonijela rastu cijena u 2023. godini na međunarodnoj razini, što je pak posljedica šireg ekonomskopolitičkog konteksta koji se reflektirao na cijelu Europsku uniju, ali i šire.

Na pozitivne efekte ulaska u Schengen i eurozonu upućuju i pojedine studije prema kojima zajednička monetarna politika i otvorene granice odgovaraju hrvatskoj ekonomiji i hrvatskom turizmu. Konkretnije rečeno, kada nema dugotrajnih graničnih kontrola, odnosno dužih čekanja na granicama, to dovodi do uštede vremena i novca kod samih putnika, ali i organizatora putovanja.

PRILIKE I IZAZOVI ODRŽIVOG RAZVOJA

TURIZMA

Porezne oaze usporavaju poduzetničku kreativnost

Apartmanizacija širokih razmjera ograničava konkurentnost

i umanjuje ukupan turistički učinak Hrvatske.

Piše: Ivana Budin Arhanić1

Hrvatska je već godinama među top 20 turističkih zemalja na svijetu po broju turista, i penje se na toj ljestvici. Turizam našoj ekonomiji pridonosi oko 15 milijardi eura prihoda, od čega je oko 13 milijardi od stranih turista. U posljednjih desetak godina hrvatski turizam ostvaruje prosječan rast prihoda i dolazaka od oko 8% godišnje, što je gotovo dvostruko više od prosječnog rasta BDP-a. Kao izuzetno jaka grana gospodarstva, koja iz godine u godinu bilježi i snažan rast investicija. Gotovo četvrtina našeg gospodarstva i izvoza pripisuje se turizmu. Udio turizma u BDP-u koji se u dobrim sezonama približava i stopi od 25 posto je među najvećima na Mediteranu. Turizam je, prema tome, šampion hrvatskog gospodarstva.

Turizam je također izrazito važan za hrvatsko gospodarstvo po svom izravnom i neizravnom ekonomskom utjecaju jer za sobom povlači i brojne druge komplementarne industrije i sektore – građevinski, poljoprivredu, prehrambenu industriju, IT sektor i brojne druge komplementarne djelatnosti. Određene procjene pokazuju da je 2019. barem svaki peti zaposleni u Hrvatskoj bio zaposlen zbog turizma. Turizam je kroz godine pandemije također pokazao visoku otpornost te od 2022. igra ulogu pokretača oporavka u gospodarstvu bez obzira na ekonomske i geopolitičke neizvjesnosti. Možemo li stoga zaključiti da je s turizmom sve u redu?

1 Autorica je Članica Uprave u Valamar Riviera d.d.

broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Vizija održivog razvoja

Hrvatska se vrlo jasno opredijelila za razvoj održivog turizma u strateškim dokumentima te je već danas među 20 najodrživijih turističkih destinacija u svijetu prema Indeksu održivih putovanja za 2023. koji provodi Euromonitor International. U sami se vrh smjestila zbog očuvanosti i atraktivnosti prirodnih resursa i visokog udjela obnovljivih izvora električne energije u domaćoj proizvodnji.

U Nacionalnom planu održivog turizma do 2027. godine stoji kako je „hrvatski turizam jedan od zamašnjaka hrvatskog gospodarstva čiji razvoj u velikoj mjeri determinira ekonomske i društvene procese u zemlji, dok istodobno sudjelovanje na konkurentnom međunarodnom turističkom tržištu predstavlja značajne izazove. U skladu sa Strategijom razvoja održivog turizma do 2030. godine i drugim aktima strateškog planiranja, Nacionalni plan razvoja održivog turizma do 2027. godine omogućit će transformaciju turizma temeljenu na načelima održivosti kao temeljne razvojne koncepcije, uz proces digitalne transformacije, usklađivanja sa zelenim politikama i jačanja otpornosti turističkog sustava. Srednjoročna vizija razvoja održivog turizma Republike Hrvatske do 2027. godine usklađena je s vizijom iz Strategije razvoja održivog turizma do 2030. godine i glasi: Poštujući prirodno i kulturno nasljeđe i jedinstveni identitet svih regija, razvijamo održiv cjelogodišnji turizam poželjan za investicije, rad i život, koji doprinosi skladnom gospodarskom razvoju Hrvatske.“

Hrvatska se jasno opredijelila da turizam želi razvijati prema načelima održivosti, ali nije pritom strateški odredila u čemu točno želimo biti najbolji, najodrživiji, prepoznatljivi i drukčiji. Hrvatskoj nedostaje ambicioznija i jasnija vizija održivog turizma. Želimo li postati destinacija s najočuvanijim prirodnim resursima u Europi? Želimo li biti destinacija s najvišom kvalitetom života na Mediteranu? Hrvatska može postati europski lider u korištenju obnovljivih izvora energije u turizmu, ako se opredijelimo za taj cilj. Budući da je Jadransko priobalje prostor neprocjenjive vrijednosti, Hrvatska bi mogla uprijeti sve snage da postanemo primjer održivog upravljanja razvojem nekretnina, odnosno upravljanja prostorom, za sve ostale turističke zemlje na Mediteranu.

S obzirom na ekonomski, društveni i prirodni značaj turizma u Hrvatskoj ne možemo podcijeniti važnost usmjeravanja tog razvoja prema jasno postavljenim i mjerljivim ciljevima. John Maynard Keynes rekao je: „Nije teško doći do novih ideja, nego pobjeći od starih.“ Znamo li kako pobjeći od starih ideja i sadašnjih izazova hrvatskog turizma?

Ključni izazovi

Turizam kao djelatnost izrazito je isprepletena s lokalnom zajednicom i ekonomijom, utjecaji na društvo, okoliš, ljude i kvalitetu života su visoki. To znači da turizam ima potencijal značajnog pozitivnog i negativnog utjecaja te da intenzivno koristi lokalne

resurse. Neodgovorno korištenje resursa znači nemogućnost obavljanja turističke djelatnosti ili smanjenje ekonomske vrijednosti turističkog proizvoda u budućnosti. Ciljevi održivog razvoja turizma prema UNWTO-u uključuju 12 aspekata, u kojima prepoznajemo i ključne izazove hrvatskog turizma: 1. Ekonomska održivost, 2. Boljitak lokalne zajednice, 3. Kvaliteta radnih mjesta, 4. Društvena jednakost, 5. Zadovoljstvo posjetitelja, 6. Lokalno upravljanje, 7. Blagostanje zajednice, 8. Kulturno bogatstvo, 9. Fizički integritet, 10. Biološka raznolikost, 11. Učinkovitost korištenja resursa i 12. Čistoća okoliša. Najizraženiji izazovi turizma u Hrvatskoj danas su struktura smještaja, očuvanje prostora, ljudski resursi i porezni okvir, pri čemu je struktura smještaja glavni pokazatelj posljedica neuravnoteženog razvoja i ključan uzročnik neodrživih trendova.

Nalazimo se na prekretnici jer postajemo svjesni da je struktura smještaja najveći izazov. U Hrvatskoj imamo ukupno 1,8 mil kreveta za posjetioce, oko 10% u hotelima. Hoteli 4* i 5* koji pripadaju segmentu više dodane vrijednosti čine manje od 5% smještajne ponude. U posljednjih 10 godina na tržište smo stavili oko 1 milijun novih kreveta. Nažalost, udio hotela u ukupnom smještajnom kapacitetu kontinuirano pada.

Kvaliteta i vrsta smještaja ima najveći utjecaj na ekonomsku vrijednost turizma jer je smještaj osnovni proizvod na koji se nadograđuju svi ostali proizvodi i usluge. Destinacije u kojima dominiraju hoteli, ljetovališta i smještaj visoke kategorije i visoke kvalitete privlače goste više platežne moći, a sukladno tome ta područja razvijaju i ostalu ponudu i usluge u destinaciji. Takve lokacije također imaju bitno manju

broj 1-2 :: lipanj 2024.

sezonalnost od destinacija čija je struktura smještaja niže kvalitete i niže dodane vrijednosti. Stoga je izrazita sezonalnost u Hrvatskoj, najveća na Mediteranu, također posljedica nepovoljne strukture smještaja.

Struktura smještaja u kojoj investicijski i razvojno dominiraju apartmani i privatni smještaj direktna je posljedica i poreznog okvira. U Hrvatskoj se najam privatnog smještaja pretvorio u poreznu oazu. Na prihode od takvog tipa najma gotovo se i ne plaća porez, točnije riječ je o zanemarivim iznosima od oko 40 eura po krevetu godišnje u vili koja se iznajmljuje za 1000 eura dnevno. S druge strane, ozbiljne turističke tvrtke koje ulažu, zapošljavaju, plaćaju doprinose obveznici su PDV-a i posluju kao i sve druge tvrtke u Hrvatskoj bez olakšica i posebnog tretmana.

Upravljanje prostorom odnosno prekomjerna gradnja, nedovoljna infrastruktura i upitni prihvatni kapaciteti destinacija pod velikim su utjecajem izrazito poticajnog poreznog tretmana ulaganja u nekretnine za turistički najam u odnosu na smještaj u organiziranim kapacitetima poput hotela, ljetovališta i kampova. Novi Zakon o turizmu otvorio je mogućnost novog pristupa i pronalaženja rješenja, a ovlastit će gradove i općine da upravljaju turističkim razvojem svog područja. Gradovi i općine izračunat će takozvani prihvatni kapacitet destinacije koji se procjenjuje na osnovi dostatnosti prostora, prirodnih resursa ili infrastrukture kao što su voda, ceste, otpad, parkinzi i plaže, kao i maksimalni održivi omjer broja stanovnika i posjetioca na nekom području. Lokalne vlasti tako, među ostalim, mogu donijeti odluku o broju i vrsti ugostiteljskih objekata te ograničiti otvaranje novih smještajnih kapaciteta, restorana ili barova. Također, općine i gradovi moći će ograničiti i broj organiziranih dolazaka u grad ili raspored razgleda kako bi se rasteretile pojedine atrakcije, pa i uvesti ekološki doprinos. Uz strukturu smještaja i upravljanje daljnjim razvojem nekretnina, jednako važan izazov za turizam predstavlja i pronalazak adekvatne radne snage. Posljedica je to loše demografske slike, iseljavanja, rata u Hrvatskoj, ali i nedostatnih uvjeta za kvalitetan život u turističkim destinacijama. I ovaj izazov pogoršan je uslijed

neobuzdanog rasta smještajnih kapaciteta niže dodane vrijednosti koji zahtijeva veliki broj radnika, ali samo u kratkom periodu visoke sezone. Za ublažavanje tog problema, osim uvoza radne snage, možemo se ugledati na države i gradove koji su uspješno stvorili uvjete za privlačenje mladih obitelji i rast stanovništva poput ulaganja u obrazovanje, zdravstvo, vrtiće, javnu infrastrukturu i ekonomski održivu stanogradnju za lokalno stanovništvo koja nije u funkciji povećanja turističkih noćenja.

Na primjeru Istre možemo vidjeti da je u deset godina između dva cenzusa 2011. i 2021. godine broj stanovnika pao za 5,9% dok je broj komercijalnih kreveta istovremeno povećan za 43%. Održivi modeli razvoja turizma trebali bi stvarati uravnoteženije ekonomske i društvene učinke.

Ekonomska održivost prirodni pokretač promjena

Kad govorimo o održivosti, posebno u posljednjih nekoliko godina, često mislimo na okolišne i socijalne aspekte, dok ekonomski aspekti održivosti, pa i sam pojam ekonomske vrijednosti postaje podređen borbi protiv klimatskih promjena ili drugim društvenim ciljevima. Međutim, za poslovne subjekte, koji imaju najveći utjecaj na tijek razvoja turizma, ekonomska održivost i stvaranje ekonomske vrijednosti prirodni su pokretač promjena. Poslovni modeli koji rezultiraju stvaranjem veće ekonomske vrijednosti na dulji rok atraktivniji su za ulagače i poduzetnike. Međutim ekonomski modeli održivog razvoja nisu dovoljno razvijeni jer još uvijek nemamo precizne alate za mjerenje utjecaja, rizika i vrijednosti kad govorimo o prirodnim resursima, društvenim potrebama i ljudskim resursima.

Među ulaganjima u razvoj turizma ističu se značajna ulaganja proteklih godina u hotele, ljetovališta i kampove visoke kategorije, koja su po pokazateljima rasta, razini prihoda i prosječnih cijena, duljini sezone i popunjenosti također najuspješniji segment hrvatskog turizma. Predstavljaju li takva ulaganja održivi ekonomski model razvoja našeg turizma?

Sagledajmo utjecaj jednog hotela od 4* ili 5* kroz ekonomske pokazatelje i razne društvenoekonomske učinke. Uzet ću primjer jednog Valamar ljetovališta u Istri, koji radi oko šest mjeseci u godini.

• Svaka smještajna jedinica odnosno hotelska soba ostvaruje prihod od oko 50.000 eura godišnje, ili preko 1.000 eura po m2. Obitelj koja provede tjedan dana odmora samo u hotelu potroši oko 3.000 – 5.000 eura.

• Svake godine ovaj hotel nabavlja gotovo 2 milijuna eura vrijednosti hrane i pića od hrvatskih dobavljača, 78% ukupne nabave hrane i pića dolazi od domaće sirovine.

• Na krovovima su postavljene fotovoltaične elektrane koje proizvode dovoljno električne energije iz obnovljivih izvora za potrebe ljetovališta.

Porezne oaze usporavaju poduzetničku kreativnost broj 1-2 :: lipanj 2024.

broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

• Preko 50% otpada se odvaja za recikliranje i ne zbrinjava se s komunalnim otpadom.

• Hotel zapošljava oko 400 ljudi od kojih preko 200 ima cjelogodišnja primanja, a svi imaju mogućnost brojnih edukacija i razvoja daljnje karijere u turizmu.

• Neto primanja zaposlenika godišnje iznose oko 2,5 milijuna eura.

• U posljednjih 10 godina u repozicioniranje i podizanje kvalitete smještaja, usluga i proizvoda uloženo je oko 50 milijuna eura, ili 140.000 eura po svakoj smještajnoj jedinici. 100% tog iznosa plaćeno je domaćim dobavljačima i građevinskim tvrtkama.

• Plaže i sadržaji u resortu, kao i ugostiteljski objekti, otvoreni su za sve posjetioce destinacije i lokalno stanovništvo a ne samo za goste hotela.

• Samo u plaže uloženo je 1,2 milijuna eura u posljednjih 10 godina, a u hortikulturu 1,5 milijun eura.

• U odnosu na 1980-e nisu dodane nove smještajne jedinice pa ovo ljetovalište stvara dodatnu ekonomsku vrijednost bez dodatnog opterećenja na javne resurse i turističku infrastrukturu.

Uz direktne i indirektne ekonomske učinke, ovo ljetovalište također znatno doprinosi javnom sektoru kroz plaćanje raznih poreza, doprinosa i davanja. Oko 1,7 milijuna eura godišnje je uplaćeno po osnovi PDV-a, 1,5 milijuna eura raznih poreza i doprinosa na plaće i primanja zaposlenika, preko 150.000 eura boravišne i turističke članarine, još 160.000 eura za razne doprinose, naknade i članarine, a zatim i porez na dobit od 10 ili 18%. Ukupno gledajući, oko 30% ostvarenog prihoda vraća se u lokalne ili nacionalne proračune i javne institucije.

Na drugom kraju spektra imamo privatni smještaj koji u Hrvatskoj čini više od 60 posto ukupnih smještajnih kapaciteta, od 2017. godine dodano je 300.000, a samo prošle godine oko 50.000 novih kreveta. Jedna smještajna jedinica u privatnom smještaju ostvaruje prosječno oko 8.000 eura prihoda godišnje i ispod 100 dana popunjenosti. Privatni smještaj u pravilu ne razvija zaposlenost niti ulaže u daljnji razvoj znanja i kompetencija djelatnika u turizmu. Porezno opterećenje je minimalno. S obzirom na porezni „raj“ i ne čudi nagli razvoj turističkih kapaciteta u privatnom smještaju i izgradnja velikog broja novih objekata – to je racionalan odgovor ulagača iz Hrvatske i inozemstva na poreznu oazu koja je doprinijela i velikom rastu vrijednosti nekretnina, čime one postaju nedostižne za stambene potrebe lokalnog stanovništva.

Kad bismo u Hrvatskoj razvili još 100 hotela iz gornjeg primjera oni bi mogli doseći prihode ekvivalentne prihodima od 200.000 apartmana. Sto takvih hotela u javne blagajne bi doprinijelo svake godine 300 do 400 milijuna eura, dok bi za isti doprinos u javne blagajne po sadašnjem poreznom tretmanu trebalo dodati čak 600.000 apartmana! Pitanje održivog razvoja turizma je zapravo jednostavno: što je održivije – stotinu hotela ili stotine tisuća apartmana?

Poučna Valamarova iskustva

Valamar je vodeća turistička kompanija u Hrvatskoj, lider u inovativnom upravljanju odmorišnim turizmom i partner destinacijama u kojima posluje. Dosadašnja iskustva u Valamaru pokazala su da održivi razvoj turizma postiže izvrsne rezultate rasta prihoda i vrijednosti kompanije uz druge pozitivne učinke na poslovanje. Ako govorimo o ekonomskoj održivosti, Valamar je s oko milijardu eura ulaganja u hrvatski turizam u posljednjih dvadesetak godina pokazao da su proizvodi i usluge visoke dodane vrijednosti osnova održivog razvoja jer dugoročno stvaraju veću vrijednost investitorima i ostalim ključnim dionicima.

Od 2015. godine Valamar je uložio 65 milijuna eura u različita područja održivog i društveno odgovornog poslovanja, uključujući obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost, ali i turističku infrastrukturu, a zatim i brojne programe za zaposlenike, društvo i podršku zajednici. U Valamar hotelima i kampovima 100 posto električne energije dolazi iz obnovljivih izvora. U 2021. godini u pogon je pušten najambiciozniji projekt solarnih elektrana na hrvatskom tržištu koji su zajedno realizirali Valamar i E.ON Solar. Kako bismo odgovorili na zahtjeve svojih gostiju, otvorili smo i prvo zeleno eko ljetovalište u Hrvatskoj – Valamar Amicor Green Resort na otoku Hvaru. Ljudski resurs je zaista temelj turističkog proizvoda, pri čemu je Valamar razvio različite načine mjerenja kvalitete Valamara kao poslodavca, među kojima se ističu ulaganja u rast primanja i razvoj ljudi, udio djelatnika koji imaju osigurana primanja kroz cjelogodišnji rad i što veći udio domaćih djelatnika. Orijentiranost prema lokalnom prisutna je i u drugim područjima našeg poslovanja. U Valamaru je 78 posto hrane i pića proizvedeno u Hrvatskoj od domaće sirovine, s ciljem da podižemo taj udio te ostale kriterije održivosti implementiramo u dobavni lanac. Lokalna hrana i piće ključan su element autentičnog i diferenciranog proizvoda, ali su također i važan alat za očuvanje bioraznolikosti u Hrvatskoj.

Valamar je od 2015. godine također smanjio emisiju stakleničkih plinova za čak 70 posto u 1. i 2. opsegu, a na svojih 530 hektara brine se o preko 80.000 stabala, godišnje sadi preko 1.000 stabala, te provodi niz programa očuvanja Jadranskog mora. Osim toga, Valamar mnogobrojnim društveno odgovornim akcijama podupire lokalne zajednice u kojima posluje. Već niz godina, provodi projekte poput „1000 dana na Jadranu“ putem kojeg omogućuje ljetovanje djeci i mladima, a vrijedi istaknuti i suradnju s porečkim vrtićem Radost koji je u hotelu Valamar Pinia otvorio novi odjeli vrtića s više od 100 mjesta u šest skupina. Inicijativa „Valamar brine za marende fine“ predstavlja odgovor na izazov s kojima se osnovne škole suočavaju pri organizaciji zdravih obroka pri čemu Valamar direktno podupire kvalitetnu prehranu i zdrav razvoj djece iz lokalne zajednice.

Prema tome, održivi turizam nisu samo izazovi, već i prilike koje možemo iskoristiti za kvalitetan daljnji rast i razvoj te stvaranje nove vrijednosti. Ili kako je to rekao John D. Rockefeller: „Nemojte se bojati odustati od dobrog i posegnuti za izvrsnim“.

Porezne oaze usporavaju poduzetničku kreativnost broj 1-2 :: lipanj 2024.

UČINCI PROCESA EUROPSKOG INTEGRIRANJA

NA HRVATSKO GOSPODARSTVO

Dodatni pogon za jačanje ekonomske i ukupne stabilnosti

Provođenje horizontalnih reformi koje uključuju razvoj

tehnološki intenzivnih djelatnosti visoke dodane vrijednosti valja pojačati.

Piše: prof.dr.sc. Dražen Derado1

Učinke procesa ekonomskog integriranja treba promatrati u dužem vremenskom razdoblju – kako zbog složenosti procesa prelaska u više stadije integracije, tako i zbog dinamičkih učinaka koji se u cijelosti ostvaruju tek s protokom više vremenskih iteracija. Stadiji integriranja uključuju formiranje carinske unije, jedinstvenog tržišta, zajedničkog tržišta (tzv. ’četiri slobode’), monetarne unije s jedinstvenim sustavom upravljanja i kontrole bankarskog sustava i integriranim tržištem kapitala, te konačno formaliziranu koordinaciju nacionalnih fiskalnih politika zemalja članica, usmjerenu na postizanje fiskalne harmonizacije i fiskalnog federalizma u budućnosti. Od svog pridruživanja Europskoj uniji 1. srpnja 2013. godine Hrvatska je ostvarila sve navedene stadije ekonomskog integriranja, pa se može reći da danas ostvaruje najvišu razinu integriranosti u jedinstveno europsko gospodarstvo koje broji 450 mil. stanovnika i predstavlja drugog najvećeg svjetskog izvoznika (iza Kine, a ispred SAD-a). Posljednje korake na tom putu Hrvatska je ostvarila 1. siječnja 2023. godine kada je uvela jedinstvenu europsku valutu euro i pridružila se šengenskom prostoru slobodnog kretanja građana2. Implikacije ovih postignuća, započete s liberalizacijom trgovine robom i uslugama još prije formalnog ulaska u EU, za Hrvatsku su, kao malo gospodarstvo, od iznimne važnosti. Za hrvatski turistički sektor, koji ostvaruje

1 Autor je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu.

2 Šengenski prostor uključuje 29 zemalja među kojima sve članice EU, osim Cipra i Irske, i četiri zemlja članice Europskog prostora slobodne trgovine ( European Free Trade Area) – Island, Lihtenštajn, Norvešku i Švicarsku.

Dodatni pogon za jačanje ekonomske i ukupne stabilnosti

gotovo jednu petinu bruto domaćeg proizvoda (BDP), uvođenje jedinstvene valute i ukidanje graničnih kontrola predstavlja dodatni vjetar u leđa i poticaj za snažnija ulaganja u ovu djelatnost.

Ulazak u ekonomsku i monetarnu uniju (EMU) zahtijevao je postizanje makroekonomske stabilnosti kroz ispunjavanje tzv. kriterija iz Maastrichta, koji uključuju stabilnost cijena, kamatnih stopa, deviznog tečaja i održivost javnog sektora. Pregled povijesnih podataka pokazuje da je Hrvatska bila vrlo uspješna u postizanju makroekonomske stabilnosti čime je ne samo stvarala uvjete za pristupanje eurozoni, nego i povoljno makroekonomsko okruženje, kao važan aspekt povoljne poslovne klime. Iz Tablice 1 vidljivo je da je tijekom dužeg razdoblja Hrvatska ostvarivala zavidnu razinu makroekonomske stabilnosti što se u prvom redu odnosi na stabilnost cijena i kamatnih stopa, dok su proračunski deficit, a posebno javni dug premašivali referentne vrijednosti, posebno u vrijeme pandemije virusa COVID-19 kada su rasli izdaci javnog sektora u svim zemljama. Ipak, u razdoblju koje je uslijedilo (2022.) deficit proračuna pao je ispod referentne vrijednosti, a javni dug se počeo smanjivati što je, zajedno s ispunjavanjem formalnog kriterija sudjelovanja hrvatske kune u mehanizmu deviznog tečaja (ERM II) označilo spremnost hrvatskog gospodarstva za ulazak u eurozonu.

Tablica 1: Ispunjavanje kriterija iz Maastrichta za Republiku Hrvatsku

dugoročne kamatne stope (%) proračunski deficit (% BDP) javni dug

* Usklađeni indeks potrošačkih cijena. ** Exchange Rate Mechanism II (mehanizam deviznog tečaja). *** Vladine obveznice sa rokom dospijeća od 10 godina. Izvor: European Central Bank, 2016., 2018., 2020. i 2022.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Ulazak Hrvatske u eurozonu dogodio se u vrijeme snažnog globalnog rasta cijena

Usporedba makroekonomske stabilnosti Hrvatske s EU

i eurozonom

uzrokovanog prekidom opskrbnih lanaca, rastom cijena energenata, sirovina i inputa, te 48 općenito rastom globalne nesigurnosti. Sve se to prelilo na rast potrošačkih cijena koje su u 49 razdoblju nakon pandemije u Hrvatskoj dostizale godišnje razine od 10,7% (2022.) i 8,4%

50 (2023.), (slika 1).

Ulazak Hrvatske u eurozonu dogodio se u vrijeme snažnog globalnog rasta cijena uzrokovanog prekidom opskrbnih lanaca, rastom cijena energenata, sirovina i inputa, te općenito rastom globalne nesigurnosti. Sve se to prelilo na rast potrošačkih cijena koje su u razdoblju nakon pandemije u Hrvatskoj dostizale godišnje razine od 10,7% (2022.) i 8,4% (2023.), (slika 1).

Slika 1: Godišnje stope rasta potrošačkih cijena u zemljama EU (%)

Grčka Nizozemska Cipar Danska Španjolska Luksemburg Belgija

Izvor: Eurostat, 2024.

Slika 1: Godišnje stope rasta potrošačkih cijena u zemljama EU (%)

Izvor: Eurostat, 2024.

U usporedbi s ostalim zemljama, među kojima se rastom cijena ističu sve nove članice 56 EU-a, a posebno baltičke zemlje, Hrvatska je ostvarila umjeren rast cijena u obje analizirane

57 godine. Na taj način Hrvatska je u dužem razdoblju (2015.-2023.) ostvarila ukupni porast cijena

identičan onome EU (27%), koji je tek nešto viši od rasta eurozone (23%). Ipak, najnoviji

(mjesečni) podaci pokazuju da u 2024. godini potrošačke cijene u Hrvatskoj prate dinamiku

kretanja cijena u EU-u i eurozoni, ali na osjetno višoj razini, što se može negativno odraziti na

Slika 2: Mjesečne stope rasta potrošačkih cijena u Hrvatskoj (%)

U usporedbi s ostalim zemljama, među kojima se rastom cijena ističu sve nove članice EU-a, a posebno baltičke zemlje, Hrvatska je ostvarila umjeren rast cijena u obje analizirane godine. Na taj način Hrvatska je u dužem razdoblju (2015. –2023.) ostvarila ukupni porast cijena identičan onome EU (27%), koji je tek nešto viši od rasta eurozone (23%). Ipak, najnoviji (mjesečni) podaci pokazuju da u 2024. godini potrošačke cijene u Hrvatskoj prate dinamiku kretanja cijena u EU-u i eurozoni, ali na osjetno višoj razini, što se može negativno odraziti na buduće stope inflacije na godišnjoj razini (slika 2).

buduće stope inflacije na godišnjoj razini (slika 2).

Izvor: Eurostat, 2024.

Izvor: Eurostat, 2024.

Slika 2: Mjesečne stope rasta potrošačkih cijena u Hrvatskoj (%)

Mađarska Češka Slovačka Poljska Rumunjska Estonija Latvija Litva Bugarska Hrvatska Austrija Slovenija Njemačka Italija Švedska Francuska Malta Portugal Irska Finska

Dodatni pogon za jačanje ekonomske i ukupne stabilnosti

Slika 3: Stanje proračuna u Hrvatskoj, EU i EMU (% BDP)

Stanje javnog sektora, koje je ključno za uspješno upravljanje eurozonom, posljednjih se godina oporavlja od pandemijskog šoka zbog kojega su sve zemlje članice povećale javne rashode, kao odgovor na prijeteću duboku ekonomsku stagnaciju i društvenu krizu. Pritom, kreatori ekonomske politike naučili su važnu lekciju još iz razdoblja financijske krize (2008./2009.) i na recesiju ovaj put nisu odgovarali fiskalnim zatezanjem, odnosno smanjenjem javnih rashoda, nego upravo suprotno – povećanjem javnih rashoda u svrhu pružanja pomoći gospodarskim subjektima i građanima, suočenim sa prijetnjom snažnog gospodarskog pada. Kao posljedica toga, proračunski manjkovi i javni dug su porasli, ali je gospodarska stagnacija bila minimalna. Zbog toga sva su gospodarstva nakon kratkog i intenzivnog gospodarskog pada ušla u fazu oporavka, a u takvim uvjetima je postizanje održivosti javnog sektora, pa tako i stabilnosti eurozone, puno lakše postići (slika 3). U 2022. godini samo Hrvatska i Švedska ostvaruju proračunski višak i to 0,1%, odnosno 1,1% BDP.

Izvor:

Izvor: Eurostat, 2024. Slika 3: Stanje proračuna u Hrvatskoj, EU i EMU (% BDP)

Kretanje javnog duga Hrvatske prati posljedice kriza koje su se dogodile u proteklom

desetljeću (slika 4). Hrvatski javni dug najprije je znatno rastao do 2014. godine kao posljedica

prolongirane recesije koja je uslijedila nakon globalne financijske krize, te je nakon pola

desetljeća konsolidacije ponovno skočio 2020. godine. Ipak, važno je uočiti dva pozitivna

obilježja javnog duga Hrvatske. Prvo obilježje je osciliranje na razini osjetno nižoj od onih EU-a i

eurozone, a drugo obilježje je snažno smanjenje od 2020. godine do danas, što Hrvatsku

svrstava među uspješnije zemlje EU-a. U isto vrijeme iznadprosječno visoke razine javnog duga

imaju sve mediteranske zemlje (stare i nove članice), neke od zemalja srednje i istočne Europe

Kretanje javnog duga Hrvatske prati posljedice kriza koje su se dogodile u proteklom desetljeću (slika 4). Hrvatski javni dug najprije je znatno rastao do 2014. godine kao posljedica prolongirane recesije koja je uslijedila nakon globalne financijske krize, te je nakon pola desetljeća konsolidacije ponovno skočio 2020. godine. Ipak, važno je uočiti dva pozitivna obilježja javnog duga Hrvatske. Prvo obilježje je osciliranje na razini osjetno nižoj od onih EU-a i eurozone, a drugo obilježje je snažno smanjenje od 2020. godine do danas, što Hrvatsku svrstava među uspješnije zemlje EU-a. U isto vrijeme iznadprosječno visoke razine javnog duga imaju sve mediteranske zemlje (stare i nove članice), neke od zemalja srednje i istočne Europe (Mađarska, Slovenija), te Austrija, Belgija i Finska.

(Mađarska, Slovenija), te Austrija, Belgija i Finska.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

EU EMU Hrvatska

121

Izvor: Eurostat, 2024.

Izvor: Eurostat, 2024.

Slika 4: Stanje javnog duga u Hrvatskoj, EU i EMU (% BDP)

S porastom javnog duga u EU-u rastu i kamatne stope na dug javnog sektora, pa su one u

2023. godini osjetno više u odnosu na 2020. godinu kada su bilježile rekordno niske razine, a u

nekim zemljama čak i negativne vrijednosti (slika 5). Iako za Hrvatsku i dalje vrijede relativno

visoke cijene zaduživanja javnog sektora, primjetno je smanjenje jaza kamatnih stopa u odnosu

na EU, odnosno eurozonu u 2023. godini, što se, između ostalog može smatrati mogućim

pozitivnim učinkom uvođenja eura.

S porastom javnog duga u EU-u rastu i kamatne stope na dug javnog sektora, pa su one u 2023. godini osjetno više u odnosu na 2020. godinu kada su bilježile rekordno niske razine, a u nekim zemljama čak i negativne vrijednosti (slika 5). Iako za Hrvatsku i dalje vrijede relativno visoke cijene zaduživanja javnog sektora, primjetno je smanjenje jaza kamatnih stopa u odnosu na EU, odnosno eurozonu u 2023. godini, što se, između ostalog može smatrati mogućim pozitivnim učinkom uvođenja eura.

Slika 5: Kretanje kamatnih stopa na dugoročno zaduživanje javnog sektora u Hrvatskoj, EU i

EU EMU Hrvatska

Izvor: Eurostat, 2024.

Izvor: Eurostat, 2024.

Slika 5: Kretanje kamatnih stopa na dugoročno zaduživanje javnog sektora u Hrvatskoj, EU i EMU (%)

Ti podaci pokazuju da je Hrvatska ostvarila zavidnu razinu makroekonomske stabilnosti, čak i 123 u usporedbi s ostalim zemljama članicama EU-a, a to predstavlja temeljni preduvjet za održivi

gospodarski rast u dugom roku.

Ti podaci pokazuju da je Hrvatska ostvarila zavidnu razinu makroekonomske stabilnosti, čak i u usporedbi s ostalim zemljama članicama EU-a, a to predstavlja temeljni preduvjet za održivi gospodarski rast u dugom roku.

Kretanje pokazatelja realnog sektora Hrvatske

127 intenzivniji od prosječnih pokazatelja za EU, odnosno eurozonu (slika 6). 128

U posljednjih deset godina Hrvatska je ostvarila značajan rast BDP-a koji je u svim fazama bio

Slika 6: Kretanje BDP Hrvatske, EU i EMU (tekuće cijene, 2010.=100)

2015. 2016. 2017. 2018. 2019. 2020. 2021. 2022. 2023.

Dodatni pogon za jačanje ekonomske i ukupne stabilnosti

U posljednjih deset godina Hrvatska je ostvarila značajan rast BDP-a koji je u svim fazama bio

intenzivniji od prosječnih pokazatelja za EU, odnosno eurozonu (slika 6). 128

Kretanje pokazatelja realnog sektora Hrvatske

Slika 6: Kretanje BDP Hrvatske, EU i EMU (tekuće cijene, 2010.=100)

Nakon dinamičnog rasta od 2014. godine BDP Hrvatske je 2019. godine dostigao 133 prosječnu razinu eurozone, da bi zatim 2020. godine zabilježio oštri pad. Snažni oporavak koji je

uslijedio u postpandemijskom razdoblju doveo je hrvatski BDP na razinu iznad prosjeka EU-a i

Izvor: Eurostat, 2024.

Izvor: Eurostat, 2024.

Slika 6: Kretanje BDP Hrvatske, EU i EMU (tekuće cijene, 2010.=100)

eurozone. To potvrđuju i podaci o kretanju hrvatskog BDP-a po glavi stanovnika koji je nastavio

rasti (slika 7, lijevo mjerilo). Na taj način hrvatski BDP po glavi stanovnika porastao je sa 60,4% 137 (2014.) na 72,9% (2022.) prosječne razine istog pokazatelja EU (slika 7, desno mjerilo). Prema

Nakon pada snažan oporavak BDP-a

Nakon pada snažan oporavak BDP-a

tim rezultatima Hrvatska je u 2023. godini uspješnija od Bugarske, Grčke, Latvije i Slovačke.

U posljednjih deset godina Hrvatska je ostvarila značajan rast BDP-a koji je u svim fazama bio intenzivniji od prosječnih pokazatelja za EU, odnosno eurozonu (slika 6). 7

pokazatelja u

Nakon dinamičnog rasta od 2014. godine BDP Hrvatske je 2019. godine dostigao prosječnu razinu eurozone, da bi zatim 2020. godine zabilježio oštri pad. Snažni oporavak koji je uslijedio u postpandemijskom razdoblju doveo je hrvatski BDP na razinu iznad prosjeka EU-a i eurozone. To potvrđuju i podaci o kretanju hrvatskog BDP-a po glavi stanovnika koji je nastavio rasti (slika 7, lijevo mjerilo). Na taj način hrvatski BDP po glavi stanovnika porastao je sa 60,4% (2014.) na 72,9% (2022.) prosječne razine istog pokazatelja EU (slika 7, desno mjerilo). Prema tim rezultatima Hrvatska je u 2023. godini uspješnija od Bugarske, Grčke, Latvije i Slovačke.

Slika 7: Kretanje BDP po glavi stanovnika Hrvatske, EU i EMU (lijevo mjerilo) i udjela istog

Izvor: Eurostat, 2024.

Slika 7: Kretanje BDP po glavi stanovnika Hrvatske, EU i EMU (lijevo mjerilo) i udjela istog pokazatelja u prosječnom pokazatelju EU (desno mjerilo)

Podaci o robnoj razmjeni Hrvatske s inozemstvom tijekom posljednjih deset godina ne

broj 1-2 :: lipanj 2024.

članicama, dok je taj udjel 2014. godine iznosio 61%. Kada je uvoz u pitanju, Hrvatska

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

ukupna trgovina sa cijelim svijetom Hrvatska je u promatranom razdoblju (2014.-2023.)

zabilježila visoke prosječne godišnje stope rasta izvoza (9,2%) i uvoza (9,9%), pri čemu je u EU-u

153 više stope rasta trgovine s ostatkom svijeta imala samo Slovenija. Ipak, slabi rast jedinične

154 vrijednosti izvoza koji je u tom razdoblju iznosio samo 38,9%, te snažniji ukupni porast jedinične

155 vrijednosti uvoza (58,6%) potencijalno ukazuju na neodržive pozicije Hrvatske kada je robna 156 razmjena u pitanju. U usporedbi s ostalim zemljama članicama EU-a Hrvatska se svrstava među 157 zemlje s najmanjim ukupnim porastom jedinične vrijednosti izvoza i najvišim rastom jedinične

vrijednosti uvoza. Dodatno, udjel visokotehnoloških proizvoda u ukupnom robnom izvozu

Hrvatske kreće se na razini 6-7% i posljednjih se deset godina nije znatnije mijenjao, dok u isto

vrijeme prosjek EU-a iznosi dvostruko više (12%). Ovakvo stanje rezultiralo je rastom manjka u

robnoj razmjeni s inozemstvom koji se posebno intenzivirao u godinama nakon pandemije

koronavirusa (slika 8).

Slika 8: Saldo robne razmjene Hrvatske sa inozemstvom (mil. EUR)

Podaci o robnoj razmjeni Hrvatske s inozemstvom tijekom posljednjih deset godina ne pokazuju željeni smjer i dinamiku kretanja. Hrvatska i dalje ima relativno nisku trgovinsku integriranost s EU-om, pa tako u 2023. godini svega 68% svog izvoza realizira na tržištima drugim zemljama članicama, dok je taj udjel 2014. godine iznosio 61%. Kada je uvoz u pitanju, Hrvatska značajni dio svog uvoza (77%) u 2023. realizira na europskom tržištu, pri čemu se taj udjel neznatno promijenio u odnosu na 2014. godinu kada je iznosio 76% 3. Kada se u obzir uzme ukupna trgovina sa cijelim svijetom Hrvatska je u promatranom razdoblju (2014. – 2023.) zabilježila visoke prosječne godišnje stope rasta izvoza (9,2%) i uvoza (9,9%), pri čemu je u EU-u više stope rasta trgovine s ostatkom svijeta imala samo Slovenija. Ipak, slabi rast jedinične vrijednosti izvoza koji je u tom razdoblju iznosio samo 38,9%, te snažniji ukupni porast jedinične vrijednosti uvoza (58,6%) potencijalno ukazuju na neodržive pozicije Hrvatske kada je robna razmjena u pitanju. U usporedbi s ostalim zemljama članicama EU-a Hrvatska se svrstava među zemlje s najmanjim ukupnim porastom jedinične vrijednosti izvoza i najvišim rastom jedinične vrijednosti uvoza. Dodatno, udjel visokotehnoloških proizvoda u ukupnom robnom izvozu Hrvatske kreće se na razini 6-7% i posljednjih se deset godina nije znatnije mijenjao, dok u isto vrijeme prosjek EU-a iznosi dvostruko više (12%). Ovakvo stanje rezultiralo je rastom manjka u robnoj razmjeni s inozemstvom koji se posebno intenzivirao u godinama nakon pandemije koronavirusa (slika 8).

0 2014. 2015. 2016. 2017. 2018. 2019. 2020. 2021. 2022. 2023.

Izvor: Eurostat, 2024.

Izvor: Eurostat, 2024. Slika 8: Saldo robne razmjene Hrvatske sa inozemstvom (mil. EUR)

Ipak, povoljni trendovi u turizmu znatno ublažavaju manjak robne razmjene Hrvatske s

inozemstvom. Od 2010. do 2023. godine broj dolazaka turista je porastao za 84%, a broj noćenja 169 za 64% (Državni zavod za statistiku, 2024.). Upravo tada počinje značajno uravnoteženje tekućeg

Ipak, povoljni trendovi u turizmu znatno ublažavaju manjak robne razmjene Hrvatske s inozemstvom. Od 2010. do 2023. godine broj dolazaka turista je porastao za 84%, a broj noćenja za 64% (Državni zavod za statistiku, 2024.). Upravo tada

računa manjak kojega prelazi u pozitivni saldo koji se uz iznimke pandemijskih godina održava

do danas (slika 9).

172 pridruživanju 29. listopada 2001. godine, a bila uglavnom dovršena uoči ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. godine.

3 Ovakva mala promjena u stupnju trgovinske integriranosti (uvoz) u razdoblju 2014.-2023. može se pripisati dotad već ostvarenim učincima liberalizacije trgovine koja je počela sa potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 29. listopada 2001. godine, a bila uglavnom dovršena uoči ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. godine.

Dodatni pogon za jačanje ekonomske i ukupne stabilnosti

Slika 9: Saldo tekućeg računa Republike Hrvatske (% BDP)

počinje značajno uravnoteženje tekućeg računa manjak kojega prelazi u pozitivni saldo koji se uz iznimke pandemijskih godina održava do danas (slika 9).

2000. 2002. 2004. 2006. 2008. 2010. 2012. 2014. 2016. 2018. 2020. 2022.

Izvor: Hrvatska narodna banka, 2024.

Izvor: Hrvatska narodna banka, 2024. Slika 9: Saldo tekućeg računa Republike Hrvatske (% BDP)

Pristupanje EU-u predstavlja velik ekonomski i politički uspjeh Republike Hrvatske. S 185 ekonomskog gledišta Hrvatska je postala dio velikog jedinstvenog tržišta koje pruža ogromne

potencijale za razvoj domaćeg gospodarstva, postala je prepoznatljivija u svijetu, te je ojačala

svoje globalne pregovaračke pozicije. Uvođenjem eura i ulaskom u šengenski prostor slobodnog

188 kretanja ljudi Hrvatska je u 2024. godini ostvarila trenutno najviši stadij integracije što dodatno

Pristupanje EU-u predstavlja velik ekonomski i politički uspjeh Republike Hrvatske. S ekonomskog gledišta Hrvatska je postala dio velikog jedinstvenog tržišta koje pruža ogromne potencijale za razvoj domaćeg gospodarstva, postala je prepoznatljivija u svijetu, te je ojačala svoje globalne pregovaračke pozicije. Uvođenjem eura i ulaskom u šengenski prostor slobodnog kretanja ljudi Hrvatska je u 2024. godini ostvarila trenutno najviši stadij integracije što dodatno povećava razvojne potencijale članstva u EU u svim gospodarskim granama, a posebno u turizmu. Deset godina nakon ulaska u punopravno članstvo Hrvatska ostvaruje zavidnu razinu makroekonomske stabilnosti i relativno visoke stope gospodarskog rasta koje su je približile prosječnoj razini EU-a od 75% BDP-a po stanovniku. Ipak, strukturni pokazatelji hrvatskog gospodarstva, kao što su stupanj trgovinske integriranosti s EU, stupanj komplementarnosti gospodarskih/industrijskih struktura, udjel proizvoda visoke tehnologije u izvoznim tijekovima, dinamika rasta jedinične vrijednosti izvoza i uvoza i sl. ukazuju na rastući jaz vis-à-vis ostatka EU gospodarstva što se u budućnosti može negativno odraziti na makroekonomsku stabilnost, kao i dugoročne stope gospodarskog rasta. Osim toga, članstvo u EMU-u i stabilnost eurozone dodatno obvezuju zemlje članice na daljnju konvergenciju ne samo makroekonomskih, nego i strukturnih pokazatelja na kojima počiva konkurentnost EU gospodarstava. Stoga, fokus ekonomske politike Hrvatske u budućnosti bi trebao biti na provođenju horizontalnih reformi koje uključuju razvoj tehnološki intenzivnih djelatnosti visoke dodane vrijednosti, ulaganje u obrazovanje i unaprjeđenje kvalitete radne snage, te daljnji razvoj povoljnog poslovnog okruženja.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Literatura

1. Državni zavod za statistiku, https://podaci.dzs.hr/hr/statistika-u-nizu/ [pristupljeno: 17. travnja 2024.]

2. European Central Bank (2016.). Convergence Report, June 2016: Frankfurt.

3. European Central Bank (2018.). Convergence Report, June 2018: Frankfurt.

4. European Central Bank (2020.). Convergence Report, June 2020: Frankfurt.

5. European Central Bank (2022.). Convergence Report, June 2022: Frankfurt.

6. Eurostat, https://ec.europa.eu/eurostat/web/main/data/database [pristupljeno: 5. travnja 2024.].

7. Hrvatska narodna banka, https://www.hnb.hr/statistika/statisticki-podaci/sektorinozemstva [pristupljeno: 19. travnja 2024.]

PREDNOSTI I NEDOSTATCI ULASKA ZA

PREHRAMBENU INDUSTRIJU

Dominacija uzlaznih pokazatelja

Globalno širenje tržišta otvara mogućnosti za ekonomski rast i prosperitet (veće tržište, više potrošača, veća proizvodnja) te omogućava olakšan pristup novim tehnologijama, „preskakanje“ inovativnog procesa i nabavu gotovog provjerenog rješenja (difuziju tehnologije) te pristup povoljnijim sirovinama, proizvodima i uslugama. Učinci globalizacije tako su specijalizacija koja povećava trgovinu, troškovna efikasnost koja umanjuje inflaciju, tehnološki napredak, zdravstveni standard, rast životnog standarda, smanjenje korupcije. Kako se često ističe, razmišljanje treba promijeniti od pokušaja odgovora na pitanje „što zemlje trebaju činiti da bi živjele s globalizacijom? Prema pokušaju odgovora na pitanje „kako bi trebalo oblikovati institucije ekonomske globalizacije da one osiguraju najveću moguću potporu nacionalnim razvojnim ciljevima?“.

Piše: prof.dr.sc. Nataša Drvenkar1

Nakon Domovinskog rata, pridruživanje Hrvatske u Europsku uniju, zasigurno je jedan od najvažnijih događaja suvremene povijesti. Ne treba zanemariti činjenicu da je Hrvatska postala članicom tek 2013. godine, nakon godina mukotrpnog pokušaja stabiliziranja gospodarstva od svjetske financijske (i ekonomske) krize. Deset godina nakon ulaska, hrvatsko je gospodarstvo stabilizirano, štoviše, bilježi se gospodarski rast. Dostupna je još značajnija financijska omotnica EU-a za

1 Autorica je Redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

razdoblje 2021.-2027. čije „trošenje tek slijedi“ (a time i novi multiplikativni efekti), postpandemijski oporavak obilježen je uistinu oporavkom uz, često prisutnu kritiku zbog trenutka uvođenja eura, Hrvatska je ušla u Schengen uz istodobno prisutne ozbiljne i zabrinjavajuće geopolitičke izazove na nekoliko „fronti“, prisutnu inflaciju u svim trgovinski značajnim zemljama, aktivnosti oko članstva u OECD-u su gotovo pri kraju, i, u svemu tome, Hrvatska ima povoljan kreditni rejting. Gotovo nestvarno. Ali činjenice i analize potvrđuju optimizam. Euro je postao normalna i svakodnevna valuta plaćanja više od 340 milijuna ljudi, što ga čini drugom najkorištenijom valutom u svijetu. Europodručje je drugo najbogatije gospodarstvo i najveći izvoznik u svijetu. Trećina svjetskog BDP-a stvara se upravo u zemljama koje imaju euro, točnije, oko 12% svjetskog BDP-a (Europska središnja banka, 2024). Ne treba zanemariti niti kako je čak 20% udjela deviznih pričuva u svijetu u euru, a, 60 zemalja svijeta (neovisno o EU-u) odlučili su vezati svoju nacionalnu valutu uz euro (upravo je jedan od glavnih izvora ranjivosti hrvatske ekonomije bio valutni rizik). Ono što je posebno zanimljivo za našu zemlju jest činjenica kako je u EU-u ostvareno više od 27% više noćenja turista u prva tri mjeseca 2024. godine nego u istom razdoblju prošle godine, a upravo u Hrvatsku od svih turista dolazi oko njih 65% iz zemalja europodručja. Kreditni rejting, stabilnost javnih financija, rast investicija i institucionalno „sređivanje“ zasigurno su na najboljim razinama u našoj suvremenoj stvarnosti. A ne treba zanemariti da se čak 53% robnog izvoza Hrvatske vrši u euru (ujedno, oko 25% prihoda od turizma i kanala HoReCa ostvaruje prehrambenoprerađivačka industrija).

Impresivan rast broja prehrambenih poduzetnika

Hrana čini oko 20% rashoda2 u ukupnoj košarici harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena (HICP), a posebno je značajna jer čini „nužnu potrošnju“. I unatoč činjenici da je inflacija cijena hrane bila jedan od glavnih faktora koji doprinose snažnom porastu ukupne inflacije u eurozoni u 2022. godini (koja je svoj vrhunac doživjela sredinom 2023. godine od čak 15%), bilježi se njezina stabilizacija (5,7% u siječnju 2024. godine) (Kuik, Lis, Paredese i Rubene, 2024).

Hrana je strateška potreba! Samim time, prehrambenu se industriju (naravno, povezano s što produktivnijom poljoprivredom i, ako je moguće, turističkom ponudom) može smatrati strateškom. Unatoč svim izazovima, broj zaposlenih osoba činio je preko 22% (oko 58.733) zaposlenih osoba prerađivačke industrije koji su bili zaposleni kod oko 3.260 poduzetnika prehrambene industrije u 2020. godini (DZS, 2021). U novije vrijeme, u sektoru proizvodnje prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj je 2022. godine bilo više 71% poduzetnika nego 2013. godine. Ukupni prihodi veći su za 60%, a dobit u 2022. godini iznosila je 244.889.278,92 eura što je 1,9 puta veća dobit (ili 118%) uz 1,4 puta veći EBIT (ili rast od 65%) nego

2 Istodobno, proizvodi prehrambene industrije čine najveći udio potrošačkih izdataka za hranu, oko 75%.

uzlaznih pokazatelja

što su poduzetnici ostvarili 2013. godine. Unatoč tome što su rasli i gubici (rast od 111%), dodana vrijednost kao i investicije u novu dugotrajnu materijalnu imovinu veći su 1,5 puta, a izdaci za razvoj veći su 1,4 (rast od 22%). Istovremeno, doprinosi na plaće veći su 19%, porezi i doprinosi iz plaće 21%, ukupni troškovi 37%, ali su neto plaće i nadnice veće za 48% (Grafikon 1).

800.000.000,00

700.000.000,00

600.000.000,00

500.000.000,00

400.000.000,00

300.000.000,00

200.000.000,00

100.000.000,00

Izvor: autorica prema HUP, 2024, interni podaci

Izvor: autorica prema HUP, 2024, interni podaci

Grafikon 1. Osnovni podaci o ranoj snazi prehrambene industrije Hrvatske, 2013.-2022. (uključujući i 2008.), fiksni tečaj, EUR

Vrijednost industrijske proizvodnje u Hrvatskoj kontinuirano raste pa je bila 65% veća u 2022. nego 2013. godine, a kontinuirano 48

Ne čudi stoga što raste i vrijednost proizvodnje prehrambene industrije koja je u 2022. godini bila 22% veća od one u 2013. 49 vrijednosti, izvoz je veći za čak 113% (DZS, 2013, 2023). Vrijednost hrvatskog izvoza prerađivačke industrije 2023. godine

2013. godine kada je Hrvatska ušla u EU (uvoz je veći 155%). Posebno je značajno da je vrijednost izvoza prehrambenih

ovom slučaju i duhanskih proizvoda) u 2023. godini veća 198% nego 2013. godine, dok je uvoz veći 168% (Grafikon 2).

Vrijednost industrijske proizvodnje u Hrvatskoj kontinuirano raste pa je bila 65% veća u 2022. nego 2013. godine, a kontinuirano raste i izvoz. Ne čudi stoga što raste i vrijednost proizvodnje prehrambene industrije koja je u 2022. godini bila 22% veća od one u 2013. godini, a od te vrijednosti, izvoz je veći za čak 113% (DZS, 2013, 2023). Vrijednost hrvatskog izvoza prerađivačke industrije 2023. godine veći je 131% nego 2013. godine kada je Hrvatska ušla u EU (uvoz je veći 155%). Posebno je značajno da je vrijednost izvoza prehrambenih proizvoda, pića (u ovom slučaju i duhanskih proizvoda) u 2023. godini veća 198% nego 2013. godine, dok je uvoz veći 168% (Grafikon 2). Grafikon 2. Promjena vrijednosti izvoza i uvoza prerađivačke industrije RH i prehrambene industrije RH u razdoblju od 2013. do 2023. 55 godine, %

Promjena vrijednosti izvoza prerađivačke industrije

Promjena vrijednosti uvoza prerađivačke industrije

Promjena vrijednosti izvoza prehrambene industrije

Izvor: autorica prema DZS, 2024., Robna razmjena s inozemstvom

Promjena vrijednosti uvoza prehrambene industrije

Izvor: autorica prema DZS, 2024., Robna razmjena s inozemstvom Grafikon 2. Promjena vrijednosti izvoza i uvoza prerađivačke industrije RH i prehrambene industrije RH u razdoblju od 2013. do 2023. godine, %

Kako je Hrvatska tek nedavno ušla u Schengen i uvela euro, zasigurno se opravdano očekuje da će se to dodatno pozitivno odraziti

industrije. Istina, raste i uvoz, ali je posebno zanimljivo istaknuti kako je 2023. godine vrijednost

izvoza prehrambene industrije veća gotovo 3 puta od vrijednosti izvoza 2013., a istodobno je uvoz veći 2,7 puta (Tablica 1)!

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Kako je Hrvatska tek nedavno ušla u Schengen i uvela euro, zasigurno se opravdano očekuje da će se to dodatno pozitivno odraziti na rast vrijednosti izvoza hrvatske prehrambene industrije. Istina, raste i uvoz, ali je posebno zanimljivo istaknuti kako je 2023. godine vrijednost izvoza prehrambene industrije veća gotovo 3 puta od vrijednosti izvoza 2013., a istodobno je uvoz veći 2,7 puta (Tablica 1)!

Tablica 1. Odabrani pokazatelji robne razmjene prehrambene industrije RH, 2013. – 2023., fiksni tečaj

Godina

Vrijednost izvoza prerađivačke industrije, tis. EUR

Vrijednost uvoza prerađivačke industrije, tis. EUR

Vrijednost izvoza prehrambene industrije, tis. EUR

Vrijednost uvoza prehrambene industrije, tis. EUR Udio vrijednosti izvoza prehrambene industrije u vrijednosti izvoza prerađivačke industrije, %

vrijednosti uvoza prehrambene industrije u vrijednosti uvoza prerađivačke industrije, %

Izvor: autorica prema DZS, 2024., Robna razmjena s inozemstvom

Kada se promatra veličina poduzeća koja sudjeluju u robnoj razmjeni, zanimljivo je uočiti da su mikro poduzeća (do 10 zaposlenih) povećala vrijednost izvoza 14 puta u 2022. u odnosu na 2014. godinu. Poduzeća prehrambene industrije znatnije su povećavala vrijednost izvoza u odnosu na prosjek ukupne prerađivačke industrije u razdoblju od kako je Hrvatska ušla u EU. Tako je prosjek povećanja vrijednosti izvoza svih poduzeća (izuzev mikro poduzeća) prerađivačke industrije u 2022. godini bio 62% veći nego 2014. godine, a prosjek povećanja vrijednosti izvoza svih poduzeća (izuzev mikro poduzeća) prehrambene industrije u 2022. godini bio je 71% veći nego 2014. godine (Tablica 2).

uzlaznih pokazatelja

Tablica 2. Vrijednost robne razmjene prerađivačke i prehrambene industrije RH prema veličini poduzeća, 2014. – 2022., fiksni tečaj, tisuće EUR

Prerađivačka industrija, vrijednost u tisućama EUR

Veličina poduzeća

Mikro (<10)

Proizvodnja prehrambenih proizvoda, pića i duhanskih proizvoda, vrijednost u tisućama EUR Izvoz 2014. Uvoz 2014. Izvoz 2022. Uvoz 2022. Izvoz 2014. Uvoz 2014. Izvoz 2022. Uvoz 2022.

Mala (10 – 49) 642,209

Srednja (50 – 249)

Velika (250+)

Izvor: autorica prema DZS, 2023., Robna razmjena Republike Hrvatske s inozemstvom – prema karakteristikama poduzeća

Kako premostiti nedostatke i multiplicirati prednosti hrvatske prehrambene industrije?

Ono što je presudno za budućnost hrvatske prehrambene industrije jest kontinuirano poticanje inovacija i diverzifikacija proizvodne strukture prehrambene industrije uz praćenje promjenjivih potreba potrošača kako bi se smanjila osjetljivost na tržišne uvjete. Kako bi to bilo moguće, nužna je dostupnost domaćih izvora financiranja, ali isto tako i iskorištavanje dostupnih mogućnosti financiranja iz inozemstva (prvenstveno fondovi EU, posebice u financijskoj perspektivi 2021. – 2027.). Zbog zakonitosti tržišta obujma, hrvatski razvojni put morao bi ići u smjeru „manje je više“ u smislu „količina“, odnosno, rasta dodane kvalitete (funkcionalna hrana/ piće) i sigurnosti hrane (uz prihvaćanje visokih i zahtjevnih standarda, „eko“ prakse i održivosti), poslovno-proizvodne produktivnosti, i usmjerenosti, prije svega, na inozemno tržište (primjerice, rastuća ponuda shodno HoReCa kanalu, usvajanje HALAL certifikata i tome slično). Pri tome, umjetna inteligencija često se ističe kao opasnost za tradicionalnije hrvatske industrije, ali upravo suprotno – rješenja koja omogućava primjena umjetne inteligencije u proizvodne i poslovne modele može unaprijediti cijeli sektor, a ne samo njegove dijelove. Prehrambena industrija ima izuzetno značajno djelovanje na ostale djelatnosti u Hrvatskoj i, svojevrsnu, opstojnost hrvatske poljoprivrede (ali i konkurentnost turizma). Stoga, ona mora biti prepoznata (i uporno isticana, a politikama podupirana) kao jedna od strateških djelatnosti. Pri tome, „strateška“ nije floskula jer ako je puno „strateških“, postavlja se pitanje je li ikoja takva?! Njezina stabilnost i prilagodba nužna su pretpostavka dugoročno održivog gospodarskog razvoja Hrvatske, ali i regionalne ekonomske ujednačenosti.

1-2 :: lipanj 2024.

Dominacija

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Prehrambena industrija izuzetno je osjetljiva djelatnost na potrošnju energenata.3 Nužno je ulaganje u projekte zelene tranzicije, stoga postojeći napori usmjereni prema tom području (čisto kružno gospodarstvo i dekarbonizacija, između ostalog), od izuzetnog su značaja za konkurentnost (čak i opstojnost) ove industrije. Pri tome, velika se važnost mora usmjeriti na efikasnije upravljanje resursima (u smislu horizontalne, pa čak i vertikalne industrijske politike). Ujedno, nastavak ulaganja u 1) sređivanje zemljišno-knjižnih problema, 2) efikasno upravljanje poljoprivrednim zemljištem („što?“, „kako?“ i „za koga?“), 3) osnovnu infrastrukturu, 4) širokopojasnu infrastrukturu, IKT i digitalizaciju te 5) istraživanje i razvoj (te istraživačke projekte koji nisu sami sebi svrha) nameću se kao osnovna potreba, a zasigurno i zamašnjak brojnih transformacijskih procesa prehrambene industrije. A time i mulitiplikativnih učinaka na cjelokupno nacionalno (i regionalno) gospodarstvo.

Spajanje „zelenog i plavog“ ne treba shvatiti samo kao „promo“ element ili ga beskompromisno odbaciti kao „nemoguć“ (u smislu omogućavanje ponude dostatne količine proizvoda u kontinuitetu uz istu razinu kvalitete), već je poduzetnici trebaju shvatiti kao platformu za razvoj suradnje kroz opskrbne lance budući tako, pojedinačno (i usitnjeno), mogu biti jači i lakše doći do zahtjevnijeg tržišta. A nemojmo biti naivni i misliti kako je ova tradicionalna industrija manje atraktivna u geoekonomskim, pa čak i geopolitičkim okolnostima. Upravo krize često naglašavaju njezinu stratešku vrijednost – osiguranje opskrbe kvalitetnim proizvodima relativno umjerene (prihvatljive) cijene.

Literatura

1. Državni zavod za statistiku (2021). Osnovni strukturno-poslovni pokazatelji poduzeća u 2020. Dostupno na: https://podaci.dzs.hr/

2. Državni zavod za statistiku (2023). Robna razmjena Republike Hrvatske s inozemstvom – prema karakteristikama poduzeća, 2013., 2022. Dostupno na: https://podaci.dzs.hr/

3. Državni zavod za statistiku (2023). Robna razmjena s inozemstvom. Dostupno na: https://podaci.dzs.hr/

4. Europska središnja banka (2023). The euro area in comparison, dostupno na: https:// www.ecb.europa.eu/home/html/index.en.html

5. Europska središnja banka (2024). Structure of the euro area economy, dostupno na: https://www.ecb.europa.eu/home/html/index.en.html

6. Kuik, F., Lis, E., M., Paredese, J. i Rubene, I (2024). What were the drivers of euro area food price inflation over the last two years?, Europska središnja banka, dostupno na: https://www.ecb.europa.eu/home/html/index.en.html

3 Prema navodima Kuik, Lis, Paredese i Rubene (2024), potrošnja plina i električne energije čine oko 80% energetskih inputa za proizvodnju hrane, a oko 50% za neprerašenu hranu. Ne treba zanemariti niti činjenicu kako tzv. međuinputi proizvodnje hrane čine veliki udio troškova inputa u proizvodnji, odnosno oko 40 do 50% (ne uzimajući u obzir rad).

ISELJAVANJE I RAZVOJNI I SIGURNOSNI

TEMELJI

Demografska destrukcija ugrožava opstanak

Piše: dr.sc. Stjepan Šterc

Potvrde uvjetovanosti negativnih demografskih trendova i pokazatelja, a posebno prirodnog pada i iseljavanja s negativnom migracijskom bilancom, na gospodarski i ukupni razvoj, na društvenu i prostornu uređenost te na nacionalnu, regionalnu i globalnu sigurnost, jasno su vidljive u svim zemljama izražene razine demografske destrukcije nezavisno od razvijenosti, uređenosti, vojnih i obrambenih mogućnosti i općenito globalnih pozicioniranja. Iseljavanjem mlade i pretežito obrazovane populacije odlazi najveći potencijal i čimbenik svakog društva i prostora pa tako i hrvatskog, a političkom i svakom drugom mirnoćom promatranja i posebno prihvaćanja neumitnosti hrvatsku se budućnost čini neizvjesnom. Silina hrvatske demografske destrukcije prema egzaktnim službenim podacima popisne i demografske statistike te postavljene višegodišnje projekcije, hrvatsku demografsku stvarnost podižu do upitnosti nastavka i opstanka.

Demografska negativna stvarnost

Demografske se negativnosti potvrđuju objavom svakog novog podatka službene demografske statistike pa na već utvrđene u nizu prethodnih radova nove dolaze kao nadogradnja opće spoznaje o silini međupopisne depopulacije, prirodnog pada stanovništva, starenja ukupne hrvatske populacije, nestanka učenika osnovnih i srednjih škola i naravno vanjskog iseljavanja pretežito obrazovane mlade populacije i mladih obitelji s djecom. Nestaje najvrjedniji potencijal i čimbenik hrvatskog društva i prostora i prevladavajući faktor praktički svake djelatnosti, a posebno temeljnih sustava na kojima počiva hrvatska država.

Političkom mirnoćom promatranja demografske destrukcije i javnim političkim pohvalama činidbe pri pojavi svake oscilacije trenda u njegovoj sad već vremenski dužoj silaznoj putanji, ne mogu se smjerovi promijeniti niti je moguće samo klasičnim

1 Autor je istaknuti demografski stručnjak.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

demografskim mjerama promijeniti izrazito negativnu hrvatsku demografsku stvarnost. Silina se prirodnog pada nastavlja, a to potvrđuju i najnoviji službeni podaci prirodnog pada i bračnosti (Tab. 1.).

Tab. 1. Prirodno kretanje stanovništva Republike Hrvatske u siječnju i veljači 2023. i 2024. Godina

Izvor: Statistika u nizu, Stanovništvo, Prirodno kretanje stanovništva, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 29.3.2024.

Usporedbom službenih podataka iz siječnja i veljače prošle 2023. i ove 2024. godine, jasno je vodljivo kako se padovi rodnosti i porasti smrtnosti nastavljaju pa je i rezultat sve veći prirodni pad stanovništva kao najveća moguća demografska negativnost. Nastavkom takvih trendova u relativno velikoj prosječnoj starosti ukupne hrvatske domicilne populacije, uz nastavak iseljavanja i praktički do sada nevidljivog utjecaja imigracijske populacije na reprodukciju stanovništva, politička mirnoća po tom pitanju ne može Hrvatskoj donijeti razvojnu i ukupnu sigurnost.

Iseljavanje kao povijesni usud

Povijesni tijek hrvatskih iseljavanja moguće je nakon uvođenja službenih popisa stanovništva 1857. godine pratiti i prema službenim popisnim podacima, a u usporedbi s prirodnim kretanjem moguće su i realnije procjene ratnih i poratnih stradavanja i iseljavanja. Apsolutne brojke i relativni pokazatelji u stalnosti stradavanja i iseljavanja od početka 20. stoljeća i njihove kasnije vremenske uvjetovanosti na hrvatsku demografsku tranziciju, doimaju se poput povijesnog usuda koji se nastavlja i u hrvatskoj slobodi nakon 1991. godine prošlog stoljeća sve do današnjih dana. Najbolje to potvrđuju procjene zasnovane na silini međupopisne depopulacije između posljednjih dvaju popisa stanovništva i na intenziviranju siline prirodnog pada stanovništva (Tab. 1. i 2.).

Tab. 2. Povijesni valovi iseljavanja i stradavanja hrvatske populacije od početka 20. stoljeća.

A Posebni faktori koji su u 20. i 21. stoljeću utjecali na demografska kretanja

1. Velika i brojna iseljavanja s početka 20. stoljeća preko Atlantika.

2. Stradanja u 1. Svjetskom ratu.

3. Stradanja u 2. Svjetskom ratu.

4. Stradanja na Križnom putu i Bleiburgu.

5. Velika emigracija 60-tih i 70-tih u europske zemlje.

6. Stradanja i iseljavanja tijekom i nakon Domovinskog rata.

7. Recentna velika iseljavanja mladih prema ostalim zemljama EU i prekomorskim zemljama nakon 2001. godine

B Procjene posrednih i neposrednih demografskih gubitaka i iseljavanja

1. 350 000 stanovnika

2. 363 000 stanovnika (posredni i neposredni gubici i iseljavanja)

3. 639 000 stanovnika (posredni i neposredni gubici i iseljavanja)

4. Uključeno u 3

5. 450 000

6. 482 000 stanovnika (posredni i neposredni gubici i iseljavanja)

7. 570 000 stanovnika (prirodni pad i iseljavanje mladih i obrazovanih)

Izvor: Šterc, 2023.

C Ukupni demografski posredni i neposredni gubici 2 854 000 osoba

Sloboda kretanja kao utopijska naracija

Migracije stanovništva imaju svoje već potvrđene zakonitosti, a usporedbom međupopisne promjene i prirodnog kretanja u istom razdoblju određuje se tzv. gruba migracijska bilanca i prema njoj tip općeg kretanja stanovništva. Hrvatska je po tim pokazateljima već u tri posljednja međupopisna razdoblja imala najgori mogući tip E4 ili izumiranje stanovništva. Prirodni pad i još izrazitije iseljavanje stanovništva u četvrtom bi međupopisnom razdoblju Hrvatsko dovelo do ruba moguće revitalizacije domicilnom populacijom, a nastavak stihijskog useljavanja primarno radne snage i do početka zamjene stanovništva.

Iako trendovi useljavanja i iseljavanja osciliraju opće se zakonitosti jasno ukazuju i prema njima Hrvatska gubi svoju mladu i obrazovanu populaciju u apsolutnom broju koji bi morao zabrinuti svakog racionalnog (Tab. 3.). Ukupno je Hrvatsku u razdoblju 2014.–2022. godine napustilo 334.717 osoba, a njihov je dobni sastav s udjelom od gotovo 80 % mladog i zrelog stanovništva (Tab. 3. i 4., Sl. 2.).

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Tab. 3. Vanjska migracija stanovništva Republike Hrvatske u razdoblju 2014. – 2022. godine. Godine

2014. 2015. 2016. 2017. 2018. 2019. 2020. 2021. 2022. Ukupno

Doseljeni

u inozemstvo

Migracijski saldo

Izvor: Statistika u nizu, Migracije, Tab. 721, Doseljeno i odseljeno stanovništvo u/iz Republike Hrvatske prema zemlji podrijetla/odredišta, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 27. 7. 2023.

Izvor: Tab. 3.

Sl. 2. Vanjska migracija stanovništva Republike Hrvatske u razdoblju 2014. – 2022. godine.

Politička naracija uzroka i posljedica iseljavanja uglavnom se svodi na opće slobode kretanja, iako sve povijesne i recentne migracije potvrđuju osnovnu zakonitost kako migracije ne mogu biti slobodne, stihijske i neselektivne, jer kad bi bile s obzirom na ukupni migracijski potencijal u društvima i prostorima bi nastala anarhija.

Posljedično za Hrvatsku kao apsolutno malu populaciju ovakva brojnost i sastav iseljenih znači dodatnu destabilizaciju uređenosti, razvijenosti i sigurnosti, a to posebno potvrđuju velike potrebe za visokoobrazovanim stanovništvom u demografski ispražnjenim otočnim, zaobalnim, brdsko-planinskim, pri graničnim i ruralnim hrvatskim područjima.

Tab. 4. Dobni sastav iseljenog stanovništva u 2022. godini.

Izvor: Priopćenja, STAN.2023-2-1, Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2022., Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 27.7.2023.

Nedostatak radne snage u temeljnim djelatnostima kao izravna posljedica iseljavanja, unatoč je svim ranijim demografskim projekcijama i jasnim naznakama slijeda iznenadio politički i poslovni sustav u Hrvatskoj i praktički cijeloj razvijenoj Europi. Posljedica je to oslanjanje na dohvat radne snage samo po jednom modelu i to imigracijskom, bez posljedičnih uvažavanja brze, stihijske i neselektivne imigracije u osnovi jeftine radne snage na društvenu uređenost, mogućnost demografske revitalizacije i socijalnog uključivanja te visine proračunskog zbrinjavanja u odnosu na gospodarsku i financijsku dobit.

Rješavanje nedostatka radne snage imigracijskom neselektivnom i prognaničkom populacijom sad već u velikim brojevima, nije prevladavajuće rješenje za demografske negativnosti bez istovremenog uključivanja klasičnog demografskog revitalizacijskog modela i bez uvažavanja znanstveno potvrđenih zakonitosti migriranja stanovništva. Posebno to vrijedi za hrvatsku malobrojnu, ostarjelu i tradicionalno iseljeničku populaciju pa politička utopijska naracija o apsolutnim slobodama kretanja i otvorenim granicama predstavlja suprotnost strateškom značenju općenito demografske i uže migracijske problematike.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Tab. 5. Vanjska migracija stanovništva Republike Hrvatske prema zemlji podrijetla/ odredišta u 2022. godini.

Godina 2022.

Izvor: Kao kod Tab. 3.

Godine 2022. pojavljuje se prvi put nakon ratnog razdoblja pozitivna migracijska bilanca vanjskih preseljavanja (Tab. 5.), a smjerovi preseljavanja jasno ukazuju na početak zamjene stanovništva. Odlazak mladih i obrazovanih i dolazak nužno potrebne radne ne identitetske populacije nije promijenio trend intenziviranja prirodnog pada hrvatske domicilne populacije niti je ublažio prostorne praznine koje su nastale iseljavanjem. Iseljavanje je primarno usmjereno u europske razvijene zemlje (Tab. 5. i Sl. 1.), a pozitivna migracijska bilanca s Azijom i ostalim europskim

zemljama ukazuje na mogući nastavak procesa s jasnim uvjetovanostima ako se mirno promatranje ne zamijeni s racionalnim migracijskim usmjeravanjima ostanaka i dolazaka.

Izvor: Priopćenje 7.1.2., Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2019., Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 24. 7. 2020.

Sl. 1. Vanjska migracija stanovništva Republike Hrvatske prema zemlji odredišta u 2019. godini.

Radni i obrazovni potencijal

Smanjivanje radnog i obrazovnog potencijala hrvatske domicilne populacije je očekivana posljedična uvjetovanost mirnoće promatranja iseljavanja i utopijskih naracija o slobodama, a podatak o smanjivanju radno sposobnog stanovništva u Hrvatskoj u samo 4 godine za oko 7 % (Sl. 3.), u nastavku bi do popisa stanovništva 2031. godine mogao doseći i 20 %. Svakom bi racionalnom takvi trendovi i parametri značili nužnost postavljanja problematike na stratešku nacionalnu razinu prvog reda veličine, a njezino rješavanje nužno zasnivanja na znanstveno dokazanim uvjetovanostima, posljedičnostima i predviđanjima.

Alarm se već odavno oglasio i unatoč znanstvenim ukazivanjima samo po pitanju jednog od temeljnih sustava na kojima počiva svako društvo i svaki prostor pa tako i hrvatski, (Mesarić Žapčić, 2018.) i unatoč brojnim i učestalim novinskim prizivima („Hrvatsku lani napustilo najviše liječnika“; „Zaustaviti iseljavanje liječnika, medicinskih sestara ...“; „Za pet godina Hrvatska će ostati bez trećine liječnika…“; „Egzodus struke – 1.214. liječnika otiščo u Njemačku i dalje“; „Hrvatska u pet godina gubi 2.700 liječnika“…), politička su naracija i mirnoća promatranja ostale iste. Slično se događa i s nastavnicima, učenicima, inženjerima, stemovcima…, a posebno se s posljedicama iseljavanja stručnjaka sučavaju male i već poprilično demografski ispražnjene sredine.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

stemovcima…, a posebno se s posljedicama iseljavanja stručnjaka sučavaju male i već

poprilično demografski ispražnjene sredine.

145

Sl. 3. Smanjivanje radno sposobnog stanovništva nakon 2020. godine.

146

147

Izvor: Direktno.hr, 30.4.2024.

148

Izvor: Direktno.hr, 30.4.2024.

Strateška nacionalna potreba

Sl. 3. Smanjivanje radno sposobnog stanovništva nakon 2020. godine.

Demografske negativnosti podignute gotovo na razinu destrukcije izravno uvjetuju uređenost,

149 ukupni razvoj i sigurnost hrvatskog društva i hrvatskog prostora i njihovim nastavkom i

Strateška nacionalna potreba

150 intenziviranjem logično se postavlja pitanje nastavka i opstanka. Postavljanje demografske i

151 migracijske problematike sukladno njezinom značenju na stratešku razinu prihvaćanja, 152 razumijevanja, postupanja i rješavanja, nije više po svim parametrima politička ili bilo koja

153 druga upitnost, već hrvatska strateška nacionalna potreba. Njezino postavljanje u izvršnom

Demografske negativnosti podignute gotovo na razinu destrukcije izravno uvjetuju uređenost, ukupni razvoj i sigurnost hrvatskog društva i hrvatskog prostora i njihovim nastavkom i intenziviranjem logično se postavlja pitanje nastavka i opstanka. Postavljanje demografske i migracijske problematike sukladno njezinom značenju na stratešku razinu prihvaćanja, razumijevanja, postupanja i rješavanja, nije više po svim parametrima politička ili bilo koja druga upitnost, već hrvatska strateška nacionalna potreba. Njezino postavljanje u izvršnom djelovanju po istom principu postaje nezaobilazna nužnost, a oslanjanje na znanstveno dokazanim i operativno primijenjenim poticajnim modelima u drugim zemljama sukladno političkoj volji temeljna strategija. Otklon od demografske stvarnosti i nastavak utopijske političke naracije, uvodi hrvatsku domicilnu populaciju u sfere neizvjesne demografske budućnosti i sve više spominjanog opstanka.

154 djelovanju po istom principu postaje nezaobilazna nužnost, a oslanjanje na znanstveno

155 dokazanim i operativno primijenjenim poticajnim modelima u drugim zemljama sukladno

156 političkoj volji temeljna strategija. Otklon od demografske stvarnosti i nastavak utopijske

157 političke naracije, uvodi hrvatsku domicilnu populaciju u sfere neizvjesne demografske

159

158 budućnosti i sve više spominjanog opstanka.

160

8

Literatura

1. Balija, Monika; (2019.), Iseljavanje iz Hrvatske – razvojno i/ili sigurnosno pitanje; Podravina – časopis za multidisciplinarna istraživanja, 18, 35; str. 105-121.

2. Jerić, Marijana; (2019.), Suvremeno iseljavanje Hrvata: kakva je budućnost Republike Hrvatske?; Oeconomica Jadertina, 9, 2; str. 21-31.

3. Jurić, Tado; (2020,), Suvremeno iseljavanje Hrvata u Njemačku; Hrvatska izvan domovine III (Croatia beyond its borders III). Zagreb, str. 230-242.

4. Kanižaj, Filip; Rajković, Iveta; Bagić, Dragan; (2021.), Suvremeno iseljavanje iz Hrvatske u Švedsku – uloga migrantskih mreža; Hrvatski iseljenički zbornik 2022, atr. 174-200.

5. Komušanac, Monika; (2023.), Suvremene migracije i radna snaga: demografski i radno-ekonomski profil hrvatskoga iseljeništva u Irskoj; Kroatologija, 14, 1; 1, 25. doi: https://doi.org/10.59323/k.14.1.2

destrukcija ugrožava opstanak

6. Komušanac, Monika; Šterc, Stjepan; (2021.), The New European Paradigm of Workforce Range // Security Crisis in the 21st Century and How to Manage them. Social and security aspects. Beograd: CARUK, HUMS, IRMO and Libertas, str. 48-65.

7. Mesarić Žapčić, Rebeka; (2018.), Demografska obilježja iseljenih liječnika, Zbornik radova Dijasporski i nacionalno manjinski identiteti: migracije, kultura, granice, države (ur. Perić Kaselj, Marina; Škiljan, Filip), Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, str. 104-124.

8. Prskalo, Marija Elena; Troskot, Zara; Šimić Banović, Ružica; (2021.), Iseljavanje medicinskog osoblja: pravni i socioekonomski aspekti u Republici Hrvatskoj naspram EU; Zbornik radova 2. međunarodne znanstveno-stručne konferencije „Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država“; Svezak I, Znanstvena knjiga Kulturni i demografski aspekti migracija, (Bašić, Ferdo; Akrap, Anđelko; Feletar, Dragutin et al., ur.), Zagreb: IMIN i HAZU, str. 108-125.

9. Radman-Funarić, Mirjana; (2020.), Iseljavanje stanovništva i gospodarska aktivnost Hrvatske; 7th International Conference “Vallis Aurea” Focus on: Research and Innovation, (Katalinić, Branko ur.), Požega: Veleučilište u Požegi; DAAAM International Vienna, str. 539-547.

10. Rajković Iveta, Marijeta; Horvatin, Tea; (2017.), Suvremeno iseljavanje iz Hrvatske u Irsku s posebnim osvrtom na mlade iz Slavonije; Migracijske i etničke teme, 33, 3; 247-274. doi: 10.11567/met.33.3.1

11. Šterc, Stjepan; (2023,), Hrvatski demografski i migracijski nesklad; Kroatologija, Vol. 14, No. 1, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, str. 13-32.

12. https://doi.org/10.59323/k.14.1.1

13. Šterc, Stjepan; (2023.), Hrvatski demografski i migracijski sigurnosni izazovi, Nacionalna sigurnost Republike Hrvatske u 21. Stoljeću, Jesenski i Turk, Zagreb, str. 283-300.

14. Vitek, Darko; (2021.), Hrvatska dijaspora. Pogled na iseljavanje u SAD; The Croatian Diaspora. A Look into Emigration in the USA, (Lauc, Davor; Tomek, Tamara ur.). Zagreb, Terra Adriatica Solutions, 2021. str. 1-57.

15. Vuletić, Gorka; Erdeši, Josipa; Nikić, Ljubica Brigitte; (2020,), Kvaliteta života i namjera mladih visokoobrazovanih ljudi za iseljavanje iz zemlje, Hrvatska izvan domovine III (Croatia beyond its borders III), (Mijoč, Josipa; Sopta, Marin; Trošelj Miočević, Tanja ur.), Zagreb, Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, str. 115-122.

Izvori podataka

1. Statistika u nizu, Stanovništvo, Prirodno kretanje stanovništva, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 29.3.2024.

2. Statistika u nizu, Migracije, Tab. 721, Doseljeno i odseljeno stanovništvo u/iz Republike Hrvatske prema zemlji podrijetla/odredišta, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 27. 7. 2023.

3. Priopćenje 7.1.2., Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2019., Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 24. 7. 2020.

4. Priopćenja, STAN.2023-2-1, Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2022., Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 27.7.2023.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

PROMJENE DRUŠTVENE STRATIFIKACIJE I DRUŠTVENIH VRIJEDNOSTI

Važan sociološki ishod tridesetogodišnjeg razvoja hrvatskog društva

Piše: dr.sc. Ivan Burić1

U povijesti svih suvremenih nacija postoje ključni trenuci, prijelomni događaji koji određuju njihovu budućnost. Prema teorijama o prijeđenom putu takvi događaji djeluju kao razvojni „usmjerivači“. Djeluju kao čimbenici koji daju impuls društvenoj dinamici, grade nove puteve razvojnih smjerova, mijenjaju način na koji ljudi žive; djeluju i misle.

Za hrvatsku naciju i hrvatsko društvo zasigurno najvažniji takav trenutak bio je onaj u kojem je stvorena suvremena nacionalna država i izvojevana ratna pobjeda. Time je radikalno promijenjen do tada postojeći politički i ekonomski egzistencijalni okvir. Umjesto socijalizma, Jugoslavije, „dogovorne“ ekonomije, nesvrstanosti izabran je put samostalne države, demokracije, kapitalizma i europskih integracija. Svi daljnji događaji koji su slijedili predstavljali su operacionalizaciju ovako dizajnirane razvojne putanje. Među njima se vjerojatno najznačajniji desio 1. 7. 2013. kada smo pristali da svoju nacionalnu opstojnost artikuliramo u novom političkom, tehnološkom i kulturnom okružju i u posvema drugačijim institucionalno-normativnim i geopolitičkim okvirima. Otad do danas u Hrvatskoj se izmijenilo puno toga. To ne uključuje samo „tehničku nadogradnju“ ulaska u Europsku uniju, poput ulaska u Schengenski prostor i uvođenje eura, već i niz strukturalnih sociomorfoloških i sociokulturnih promjena. Neke od najznačajnijih ogledaju se na području društvene stratifikacije i području društvenih vrijednosti. Tridesetogodišnji razvojni put hrvatskog društva znatno je promijenio njegov sociomorfološki dizajn. Neke društveno-klasne agregacije koje su činile temeljne socijalne cjeline bivšeg društva brojčano su se smanjile, neke su se povećale, a sve su se drastično promijenile s obzirom na svoju unutarnju kompoziciju. Zbog toga se suvremeno hrvatsko društvo po svom stratifikacijskom obličju znatno razlikuje od društva iz devedesetih godina. Sličan proces obilježio je

1 Autor je Izvanredni profesor na Fakultetu hrvatskih studija.

Važan sociološki ishod tridesetogodišnjeg razvoja hrvatskog društva

i vrijednosnu sferu. Prihvaćenost pojedinih društvenih vrijednosti znatno je varirala zadnjih tridesetak godina.

Snažna društvena transformacija

Iz 20. stoljeća Hrvatska je izašla s društvenim obličjem nastalim procesima društvenih transformacija poduzetih po recepturama marksističke ideologije i socijalističkog planiranja. Glavni društveni stratum na kraju socijalističkog društvenog razvoja bila je komandno dizajnirana (posredstvom procesa industrijalizacije i urbanizacije) radnička klasa čiji su pripadnici uglavnom bili zaposleni u velikim industrijskim poduzećima. Prema analizama sociologa (vidi Peračković, 2010.) ona je činila cca. 54% društvenog korpusa. Poljoprivrednici su činili 15% društva. Oko 30% društva činila je srednja klasa, konglomerat različitih socijalističkih tehnokratskih slojeva –stručnjaka i srednje pozicioniranih ekonomskih i političkih upravljača, dok je cca 3% činila socijalistička elita. Riječ je o najvišim slojevima profesionalne partijske birokracije i visoko pozicioniranim kadrovima u onodobnoj privredi.

Ovakva stratifikacijska struktura već od početka devedesetih godina počinje se snažno transformirati. Prvenstveno, uslijed djelovanja dva društvena procesa. Prvo, mijenja se uslijed procesa institucionalno-normativne transformacije, prvenstveno uslijed privatizacije bivše društvene imovine kao i inauguriranja slobode privatnog vlasništva. I drugo, mijenja se uslijed promjena u strukturi gospodarstva i s tim povezanih promjena u socioprofesionalnoj sferi. Paralelno s time, društveno obličje promijenilo se i uslijed učinaka globalizacijskih promjena, tehnološkog razvoja, ali i sociokulturnih transformacija. Zajedničko djelovanje navedenih procesa utjecalo je na pojavu nove kompozicije glavnih društvenih slojeva. Naime, prema istraživanjima hrvatske društvene strukture koja su provedena zadnjih godina, ako se uzmu samo tri velike društvene klase definirane temeljem zanimanja, tj. izlučene temeljem one stratifikacijske tradicije koja se zasniva na klasnoj paradigmi Maxa Webera, društvena struktura suvremenog hrvatskog društva izgleda na sljedeći način.

Doolan i Tonoković (2021)

Viša klasa (menadžeri i stručnjaci)

Srednja klasa (stručnjaci, tehničari i pridruženi stručnjaci, mali poduzetnici, službenici i kvalificirani zaposlenici u uslugama)

Radnička klasa (kvalificirani zaposlenici u industriji i zaposlenici nižeg statusa)

12,7%

30,9%

Ančić, Baketa i Kovačić (2019)

Viši salarijat (menadžeri i stručnjaci)

Srednja klasa (stručnjaci, tehničari i pridruženi stručnjaci, mali poduzetnici, službenici i kvalificirani zaposlenici u uslugama)

56,5%

20,9%

35,9%

Radnička klasa (kvalificirani zaposlenici u industriji i zaposlenici nižeg statusa)

43,2%

broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

Cijepanje društvenih klasa

No, ono što je možda značajnije odnosi se na vrlo izglednu činjenicu cijepanja, fragmentacije ili granulacije ovih velikih društvenih klasa. Naime, vrlo je vjerojatno kako su transformacije sustava ekonomske produkcije, usložnjavanja ekonomskih djelatnosti i velike promjene na tržištu rada, kao i procesi uznapredovale individualizacije potakli usložnjavanje sociomorfološkog dizajna. To znači da je hrvatskog društvo danas zasigurno znatno više „unutarklasno diferecnirano“. Drugim riječima, više nego ikada u povijesti unutar svake od ovih velikih, tradicionalnih društvenih klasa moguće je razaznati niz različitih socijalnih fragmenata ili frakcija. Stvorena je kompleksniji stratifikacijski poredak i na vertikalnoj i na horizontalnoj razini, koji sve više počinje sličiti na kaskadnu strukturu u kojoj se svaka velika društvena klasa sastoji od niza horizontalno i vertikalno nataloženih fragmenata. Primjerice, viša klasa u suvremenom hrvatskom društvu nipošto nije homogena, a srednja klasa definirana na temelju zanimanja, koja shodno prezentiranim istraživanjima čini 30 – 40 % hrvatskog društva, još je drastičniji primjer unutarklasne heterogenosti. S intenzivnim procesima tercijarizacije i jačanjem niza uslužnih djelatnosti (informacijske tehnologije, telekomunikacije, financije, marketing itd.) upravo se srednja klasa u zadnja tri desetljeća snažno fragmentirala. Tako njen značajan dio danas čine tehnokrati – visokoobrazovani bijeli ovratnici u javnom sektoru, zatim mali poduzetnici i obrtnici kao i kognitivni radnici – visokoobrazovani profesionalci iz privatnog sektora. Među potonjim mogu se razlikovati oni čiji je kulturni kapital saturiran različitim društveno-humanističkim kompetencijama, koji se shodno nominaciji Roberta Reicha, pravnika, političkog komentatora i ministra rada u administraciji Billa Clintona, mogu nazvati „simbolički analitičari“ (PR stručnjaci, odvjetnici, komunikacijski stručnjaci, sudski tumači, medijski djelatnici itd.) kao i oni čiji je kulturni kapital prvenstveno saturiran sposobnošću stvaranja ili upravljanja informacijama – developeri (IT stručnjaci) i „numerati“ – istraživači tržišta, media planeri, financijski stručnjaci, marketinški analitičari i sl. Što se tiče viših društvenih slojeva, od devedesetih godina prošlog stoljeća, u pojedinim razdobljima na stratifikacijskoj pozornici dominirala bi jedna ili dvije elitne frakcije, dok bi se u pozadini razvijale neke druge koje bi s vremenom, po kriteriju količine ili relevantnosti društvene moći, preuzele primat te bi u javnoj percepciji počele zauzimati mjesto dominantnih elita. Pritom je dinamika transformacija na vrhu društvene hijerarhije bila naročito determinirana cikličnošću u pogledu važnosti pojedinih izvora društvene moći. Stoga i kompozicija društvenih elita nije temporalno fiksna – ne postoji struktura elita koja je stabilna u cjelokupnom periodu između 1990. i 2024. godine. Više društvene slojeve postsocijalističkog hrvatskog društva činili su, i čine, dobro poznati tajkuni, ali i supermenadžeri. Riječ je o uskom sloju profesionalnog poslovodstva najvećih i najvažnijih hrvatskih poduzeća. Zatim su tu i pripadnici „političkog plemena“, profesionalnih političkih upravljača među kojima se u zadnjih petnaestak godina posebice ističu oni koje američki publicist i znanstvenik David Goodhart naziva „ljudima od bilogdje“.

To su članovi mobilne ekonomske i političke elite koji djeluju u međunarodnim političkim i ekonomskim institucijama kao i multinacionalnim kompanijama. Sve važnija elitna frakcija u suvremenom hrvatskom društvu su kognitivni poduzetnici. Čine je svi oni koji su iskoristili svoj kulturni kapital – talente i vještine – te iskoristili poslovne prilike na području informatičkih i komunikacijskih tehnologija. Neki od njih danas su najpoznatiji članovi tzv. hrvatskog poslovnog plemstva. Njima treba dodati i poduzetnike iz prilike – one koji su također na temelju svojih poslovnih uspjeha stekli znatan imetak..

Fragmentacijski procesi u zadnjih tridesetak godina zahvatili su i niže klaste. Umjesto velike industrijske radničke klase koja je predstavljala dominantan niži društveni sloj u socijalističkoj Hrvatskoj danas se na dnu stratifikacijske piramide mogu razaznati četiri društvena sloja. Prvi je postsocijalistička manualna radnička klasa. Čine ju radnici koji rade u industrijskim poduzećima, ne više kombinatskog tipa, ali poduzećima koja još uvijek održavaju industrijsku proizvodnju u Hrvatskoj. Nakon njih tu su brojni radnici u uslugama ili tzv. emocionalni proleterijat. Na samom društvenom dnu nalaze se prekarni radnici, najprepoznatljiviji kao dostavljači, ali i svi oni koji rade tzv. platformske poslove i kratkotrajne sezonske poslove, kao i pripadnici tzv. „potklase“. To su ekonomski i socijalno krajnje hendikepirani članovi društva koji žive ispod granice siromaštva. Prvenstveno ih određuju starija životna dob i nisko obrazovanje.

Procesi koji su započeli početkom devedesetih, nastavili se sredinom tog desetljeća, a zatim se finalizirali 1. 7. 2013. godine te se nastavili s daljnjim usijecanjem hrvatske države i društva u zapadnu matricu (Schengen i euro), između ostalog rezultirali su i time da je danas stratifikacijska struktura suvremenog društva sve manje slična klasičnoj stratifikacijskoj piramidi koju obilježava nekoliko velikih i tradicionalno prepoznatljivih društvenih klasa, a sve više slična složenom i raznobojnom mozaiku kojeg čine različite društvene agregacije. Hrvatsko društvo trenutno je složenije i stratifikacijski dinamičnije nego ikad u svojoj povijesti.

Višesmjernost vrijednosnih transformacija

Promjene u društvenoj kompoziciji koje su rezultat dugoročnih društvenih – političkih, ekonomskih, kulturnih i tehnoloških procesa, nikada ne ostaju u vakuumu. One se uvijek zrcale i u ostalim sferama društvenog života, pa tako i u sociokulturnoj sferi. Pojava novih društvenih slojeva koje obilježavaju nove komponente kulturnog kapitala manifestira se i u pojavi novih formi društvenih aspiracija, kulturnih navada, poželjnih stavova, tj. mijenja sferu društvenih vrijednosti koja postoji u društvu. Shodno tome, nije neobično da je promjenu društvene strukture pratila i transformacija društvenih vrijednosti. Jedno od obilježja vrijednosnih promjena u suvremenom hrvatskom društvu ugledni sociolog dr. Duško Sekulić sažeo je sintagmom „istovremena retradicionalizacija i modernizacija“. Rezultati njegovih istraživanja ukazuju da hrvatsko društvo sredinom 1980-ih u vrijednosnom smislu obilježavaju vrijednosti rodnog konzervativizma, političkog autoritarizma i nacionalnog ekskluzivizma

Važan sociološki ishod tridesetogodišnjeg razvoja hrvatskog društva broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

(Sekulić 2014). U to vrijeme građani su iskazivali patrijarhalne stavove o ulozi žena i muškaraca, podržavali su etatizam i ograničavanje slobode govora te su već i tada pokazivali tendenciju ka nacionalnom ekskluzivizmu – stavu da narodi međusobno moraju biti odvojeni. Nakon devedesetih, Sekulić navodi da opada vrijednost rodnog konzervativizma što upućuje na modernizacijski trend, ali i da snažno raste religioznost, dok vrijednosti nacionalnog ekskluzivizma i dalje ostaju na visokoj razini.

U svojim istraživanjima Sekulić detektira i „trend razočaranja liberalizmom“. Navodi kako se sredinom osamdesetih liberalizam odbija jer je dio „opozicijske ideologije“. No, početkom devedesetih dolazi do njegovog prihvaćanja, a zatim 2000-tih ponovno opada prihvaćanje liberalnih ekonomskih vrijednosti. Takav trend Sekulić interpretira razočaranjem građana „liberalnom praksom“ kojoj su svjedočili u periodu od 1996. do 2010. Ističe kako su proces privatizacije, spor ekonomski rast, kao posljedica neprovedene liberalizacije i nastavljanje populističke ekonomske politike, doveli do razočarenja onim što su ljudi vidjeli i osjetili kao primjenu liberalnog modela.

Iako Sekulićeve analize o promjeni društvenih vrijednosti ukazuju na slabljenje vrijednosti ekonomskog i političkog liberalizma nakon 1996. godine istraživanja ekonomskih stavova (npr. istraživanje Arhivanalitike kao i Europsko istraživanje vrijednosti) indiciraju da hrvatski građani većinski i dalje podržavaju vrijednosti sukladne tržišnom gospodarstvu. Pri tom su ekonomski stavovi hrvatskih građana puno bliže lijevim pozicijama. Dakle, prihvatili smo tržišno gospodarstvo no smatramo da država mora imati snažnu paternalističku i zaštitničku ulogu u ekonomskom životu te preferiramo ekonomske politike protkane načelima egalitarizma. Na to ukazuju i postoci ispitanika u relevantnim društvenim istraživanjima koji se slažu s pojedinim tvrdnjama koje opisuju ovakve ekonomske koncepte. Primjerice, s tvrdnjom „Vlada treba smanjiti razlike u prihodima“ prema europskom društvenom istraživanju slaže se 81% građana Hrvatske. Tome treba dodati i podatak da prema istraživanjima koja su provedena shodno kulturološkom modelu Gerta Hofstedea nismo skloni poduzimanju rizika te da preferiramo kratkoročnu u odnosu na dugoročnu perspektivu. Dakle, odgovor koji će analitičari našeg društvenog razvoja svakako morati pružiti odnosi se na pitanje o tome što su ključni razlozi, navedene diskrepancije – istovremenog prihvaćanja generalnih vrijednosti tržišnog gospodarstva i istovremenog snažnog odbijanja onih načela koji korespondiraju s liberalnim ekonomskim politikama. Je li ta diskrepancija posljedica specifičnosti u procesu hrvatske ekonomske tranzicije ili je riječ o činjenici kulturne inercije. Možda je to jednostavno naša vrijednosna konstantna otporna na sve ono što su donijele društveno-ekonomske promjene. Slična diskrepancija pronalazi se i u području političkih stavova. Hrvatski građani snažno podržavaju opća načela demokratskog političkog poretka, no isto tako sve je veći broj onih koji u istraživanjima zazivaju neki oblik politike „čvrste ruke“. Naime, iako je u Hrvatskoj konstantno visoka potpora demokratskom političkom sustavu (prema Europskom istraživanju vrijednosti 1999. 92,7 %, 2008. 81 %, 2017. 90,1 %), sve više građana smatra „dobrim“ pojedine

odrednice autoritarnog političkog sustava (da je „dobro“ „imati moćnog vođu koji se ne osvrće na vladu i izbore“ smatralo je 11,5 % građana 1999., 28,8 % 2008. i 38,6 % 2018. godine). Porastao je i broj ispitanika koji smatraju da bi bilo dobro kada bi u bliskoj budućnosti u hrvatskom društvu došlo do „većeg poštivanja autoriteta“ (s 51,4 % na 64,7 %).

Novi polarizacijski prijepori i nova razvojna etapa

Dakle, uz stratifikacijske promjene, društveni razvoj u zadnjih trideset godina rezultirao je i prilično burnim transformacijama sociokulturne sfere. No, kako je za primijetiti, dinamika na ovom području i dalje je vrlo intenzivna. Kao i većina društava koja su snažno usječena u zapadnu kulturno-civilizacijsku matricu i Hrvatska je sve više suočena s unutarnjim polarizacijskim procesima i konfliktima kulturne naravi. Riječ je o prijeporima vrijednosno-ideološkog karaktera u pogledu nekih od krucijalnih političkih, kulturoloških i antropoloških pitanja. Primjerice, pitanja budućeg razvoja EU-a i pozicije Hrvatske u tome, odnos spram imigracije i društvene otvorenosti, pitanja oko dubine zahvata planiranih zelenih transformacija, pitanja vezana uz rodno-spolnu problematiku, pitanja u svezi umjetne inteligencije, samo su neka koja sve snažnije oblikuju krajolik društvenog života Hrvatske. Drugim, riječima u četvrtom desetljeću državne samostalnosti hrvatsko društvo ulazi u novi konjunkturni ciklus vrijednosnih transformacija, ali i vrijednosnih prijepora, i to onih koji sve snažnije obilježavaju društva kulturnog kruga kojem pripadamo. To nije ni čudno jer smo otvoreno i pluralno društvo koje je politički, ekonomski, vojno, pa shodno tome i kulturno duboko usječeno u zapadnu civilizacijsko-kulturnu matricu. Usprkos pretrpljenim žrtvama u procesu tog usijecanja, ono se zadnjih godina razvija brže nego ikad i po mnogim svojom obilježjima bliže je najrazvijenijim zapadnim zemljama nego ikad u svojoj povijesti. Normalno, to ne znači da ono nije i dalje bremenito problemima i proturječnostima čije rješenje predstavlja imperative u razvojnoj fazi koja slijedi. Ta razvojna faza biti će odlučujuća za konačni ishod onoga što se može postaviti kao generalni cilj društvenih zbivanja s početak devedesetih godina prošlog stoljeća – potpuno sustizanje najrazvijenijih europskih zemalja.

Literatura

1. Peračković, Krešimir. 2010. (Za)što raditi u postindustrijskom društvu? Zagreb: Alineja – Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

2. Doolan, Karin i Željka Tonković. 2021. Convergences and divergences of a Bourdieusian and occupation-based approach to social class: evidence from Croatia. European Societies 23(5): 590–621. doi: 10.1080/14616696.2021.1922929

3. Ančić, Branko, Nikola Baketa i Marko Kovačić. 2019. Exploration of class and political behavior in Croatia. International Journal of Sociology 49(4): 264–281.

4. Sekulić, Duško. 2014. Identitet i vrijednosti. Zagreb: Politička kultura

MIGRACIJE

Blagoslov ili prokletstvo?

Demografsko starenje razvijenih ekonomija zapadnog svijeta dovodi u pitanje održivost ne samo zdravstvenog i mirovinskog sustava, već i čitavog društva. Spas donose imigranti, premda ih se kod svake krize optužuje za oduzimanje radnih mjesta lokalnom stanovništvu. Ulazak u Schengen i eurozonu učinio je Hrvatsku privlačnijom za imigrante, ali im i olakšao transfer ka atraktivnijim europskim odredištima.

Piše: dr.sc. Darko Horvatin1

Za meksičke imigrante se govorilo da ne troše plaće i uzimaju poslove Amerikancima. Najsiromašniji soj domaćeg stanovništva mogao je pritom najviše izgubiti. „Ne možemo si dopustiti da to zanemarimo“, intonirao je američki predsjednik. „Ne odobravamo to.“ Nakon te izjave, imigranti su ekspresno poslani kući i nije im dopušten povratak. Sve se to dogodilo početkom 1960-ih. Predsjednik je bio John F. Kennedy, a Meksikanci (o kojima je riječ) su sudjelovali u Bracero programu, koji je omogućio da gotovo pola milijuna ljudi godišnje radi sezonski na američkim farmama. Paralele sa sadašnjošću više su nego jasne. Donald Trump također se požalio da imigranti Amerikancima oduzimaju dobra radna mjesta i obećao je učiniti nešto kako bi se to riješilo (još jedna paralela: od Kennedyja Amerika nije vidjela tako zapanjujuću predsjedničku frizuru). Dakle, migracije su vječna tema, a imigranti dežurni krivci u kriznim vremenima. Niti hrvatsko gospodarstvo, posebice graditeljstvo i turizam, ne može bez uvozne radne snage. I tu se sve češće čuju prigovori o oduzimanju radnih mjesta, najčešće od onih koji niti ne žele raditi, već se ne miču od kuće, odakle iz fotelje naručuju dostavu hrane, a koju im dostavljaju inozemni radnici.

1 Autor je znanstveni suradnik, predavač na EFFECTUS veleučilištu i predsjednik uprave Hrvatskog mirovinskog investicijskog društva.

Nitko ne želi u Slavoniju

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatska je lani primila 112.981 novih stranih radnika, od čega ih je više od polovice zaposleno u sektoru graditeljstva, slijede turizam i ugostiteljstvo, industrija, promet i veze te trgovina. Najviše ih je iz tradicionalnog ex-YU bazena (BiH, Srbija, Sjeverna Makedonija). Ali kako se taj bazen ubrzano isušuje odlaskom na bolje plaćena mjesta u zapadnoj Europi, manjak radne snage nadoknađuje se iz Nepala, Indije, Filipina i Bangladeša. U Zagrebu i okolici smjestilo se najviše inozemnih radnika (28.850), a slijede Istra (16.279) i Splitsko-dalmatinska županija (10.246). Najmanje ih je sreću potražilo u demografski osiromašenoj Slavoniji. Istovremeno, Hrvati sreću traže u inozemstvu. Prema Državnom zavodu za statistiku Hrvatsku je u 2022. napustilo 46.287 osoba. Pritom se većinom radi o mlađim i obrazovanim ljudima, što će ostaviti trajne posljedice po čitavo društvo. Jedna od njih je i činjenica da je u 2023. u Hrvatskoj rođeno najmanje djece (32.047) otkad postoje statistička mjerenja, dok je primjerice u 2000. rođeno 43.746 djece. Zemlja bez djece nema budućnosti. Mogu li naši novi sugrađani iz inozemstva nadomjestiti taj manjak? Teško, jer je većina njih tu privremeno. Bilo da će se vratiti kući ili će nakon nekog vremena, kad su već u Schengenskom prostoru, produžiti na zapad kontinenta, koji bolje plaća.

Manje poreza i doprinosa

Nakon ulaska u Schengen i Eurozonu, Hrvatska je postala atraktivnija destinacija, kako zbog slobodnog kretanja unutar Europe, tako i jednostavnijih međunarodnih financijskih transfera bez valutnog rizika. Sada je i lakše usporediti plaće s onima u Austriji, Njemačkoj ili Sloveniji. Sve je češći slučaj da ljudi iz pograničnih mjesta, zahvaljujući slobodnom prelasku državne granice, napuštaju radna mjesta u Hrvatskoj te se zapošljava u Sloveniji, gdje su im primanja viša. Pritom lokalna samouprava trajno gubi prihode od poreza na dohodak, pa se, ako se takav trend nastavi, dugoročno dovodi u pitanje i njihovu financijsku samoodrživost. Rješenje je u otvaranju novih, bolje plaćenih radnih mjesta u pograničnim zonama, što bi se moglo potaknuti poreznim i sličnim olakšicama. Migrantski trendovi ne donose ništa dobra mirovinskom sustavu. Inozemni radnici uglavnom rade na niže plaćenim radnim mjestima, te slabije pune mirovinsku kasu od naših sugrađana koji pakiraju kofere za inozemstvo. Svaki imigrant činom prvog zaposlenja u Hrvatskoj postaje i član drugog mirovinskog stupa. Društvo za upravljanje obveznim mirovinskim fondom, plaća Središnjem registru osiguranika za svakog člana fonda određenu mjesečnu naknadu za usluge raspoređivanja članova i prijenos njihovih doprinosa u obvezne mirovinske fondove. Problem je u tome što se takva naknada nastavlja plaćati i kad se radnik vrati u svoju domicilnu državu ili se (što je najčešće slučaj) nakon par mjeseci preseli u neku zemlju EU-a koja bolje plaća. No, on je i dalje član obveznog mirovinskog fonda kod nas (sve do umirovljenja), a društvo mora za njega i dalje plaćati mjesečnu naknadu, premda nema uplata u fond. To je situacija koja će zacijelo biti predmet budućih rasprava vezanih uz drugi mirovinski

Blagoslov ili prokletstvo? broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

stup. Migracije postaju globalno pitanje ne samo za Europsku uniju, već i za čitav zapadni svijet. O tome učestalo pišu ugledni Financial Times i The Economist čiji se naglasci donose u nastavku.

Afrička invazija na Europu

Radi demografskih kretanja ostarjela će Europa trebati sve više stranih radnika zbog sve većih potreba tržišta rada. Medijan2 srednje dobi u Europi iznosi 44 godine, što je znatno više od SAD-a (39 godina). Procjenjuje se da bi EU tijekom narednih 25 godina trebala uvesti 50 milijuna ljudi samo da bi održala stabilnu populaciju. Kako će se manjak radne snage povećavati, tako će bogatije zemlje intenzivirati konkurenciju za useljenike. I to ne samo za visokokvalificiranu vrstu – Europa ima veliku potražnju za njegovateljima, vozačima kamion, tesarima i sličnim zanimanjima. Premda imigracija nije u stanju riješiti sve demografske poteškoće u zemlji, jer i oni s vremenom ostare, može kontrolirati tempo promjene u omjeru ovisnosti radno neaktivne populacije o radno aktivnoj populaciji (Dependency ratio3 ). Kao što se može vidjeti iz priloženog grafikona, to je pitanje kritično za Europu. „Ako se njima dobro upravlja, ljudi u pokretu koji su danas žrtveni jarci sutra će biti željno traženi“, kaže Amy Pope, glavna direktorica Međunarodne organizacije za migracije UN-ovog odjela za migracije. Europa se naslanja na mjesto čije gospodarske i političke realnosti prisiljavaju ljude na odlazak. Srednja dob u Africi je oko 19 godina, a na čitavom kontinentu dostupno je tek tri milijuna legalnih radnih mjesta godišnje za armiju od 10-12 milijuna ljudi koja svake godine prvi put ulazi na tržište rada. Većina afričkih emigranata kreće se po kontinentu, kao što svjedoče povorke tražitelja posla na cestama Južne Afrike. Druga skupina, posebno u Istočnoj Africi, pristojno zarađuje u Zaljevskim zemljama bogatim naftom, uz cijenu gubitka mnogih ljudskih prava. Ali sve veći broj prolazi u Europu – i kako Afrika postaje sve bogatija, sve će ih više imati sredstava da se i oni upute na taj put.

Migranti spašavaju ekonomiju

Kako su migranti prošle godine intenzivno prelazili južnu granicu, postali su vruće političko pitanje u SAD-u, a čak su se i mnogi demokrati pridružili republikancima u pozivanju na mjere za kontrolu ilegalnih tokova. Potaknuti ratovima, teškoćama i krajem pandemije, imigracija (pogotovo ilegalna) je prošle godine skočila diljem svijeta. Neto povećanja, koja obuhvaćaju i legalne i ilegalne migrante, dosegla su najviše razine kroz desetljeća u mnogim od najpopularnijih zemalja odredišta. U

2 Medijan je pojam iz statistike koji određuje sredinu distribucije. Pola vrijednosti skupa nalazi se iznad medijana, a pola ispod. Medijan je manje osjetljiv na ekstremne vrijednosti od aritmetičke sredine, što ga čini posebno pogodnim za nepravilne asimetrične distribucije

3 Omjer radno neaktivne populacije (0-14 i 65+ godina) i radno aktivnog stanovništva (15-64 godina).

Blagoslov ili prokletstvo?

usporedbi s prosječnim godišnjim porastom u 2010-ima, neto imigracija otprilike se utrostručila 2023. na 3,3 milijuna u SAD-u i na 670 000 u UK-u, dok se otprilike udvostručila u Kanadi i Australiji. Stanovništvo rođeno u inozemstvu u stalnom je porastu u SAD-u od 1980. godine i sada čini gotovo 15 posto ukupnog stanovništva, što je vrhunac posljednji put dosegnut 1910. godine, kada je također došlo do snaženja nativizma u američkoj politici uz poziv na strožu kontrolu granica. Velik dio trenutačnog raspoloženja reakcija je na porast ilegalnih i opasnih ulazaka na američko tlo. Dijelom ga pokreće obnovljeno neprijateljstvo prema migrantima, a dijelom humana želja da se poprave prizori patnje. Ali u razdoblju u kojem starenje populacije znači manjak radne snage diljem svijeta, migranti također pružaju praktičan, prijeko potreban poticaj u smislu popunjavanja tržišta rada. Zahvaljujući imigrantima i većem broju Amerikanaca koji se vraćaju na posao, radna snaga u SAD-u 2023. rasla je tri puta brže od temeljnog stanovništva. To pomaže objasniti zašto očekivana recesija nikada nije stigla. Porast imigracije znatno je pridonio smanjenju nedostatka radne snage, usporavanju inflacije i povećanju potražnje potrošača. Neto migracija u SAD-u odgovorna je za otprilike jednu četvrtinu povećanja potrošnje stanovništva ( 2,7 posto) lanjske godine. U Kanadi i Ujedinjenom Kraljevstvu porast je dodao oko 1 posto rastu potrošnje. Točan utjecaj na radnu snagu nije lako procijeniti jer je teško znati koliki je udio novopridošlica, posebice onih koji su ušli ilegalno, dobio posao. Ipak, utjecaj je bio dovoljno velik da ga je predsjednik Feda Jerome Powell spomenuo na svojoj konferenciji za novinare u prosincu, kada je istaknuo povećanje imigracije kao jedan od čimbenika koji je smanjio uska grla u opskrbi prošle godine. Što je zauzvrat smanjilo pritisak na povećanje plaća i inflaciju. Ukratko, uvjeti 2023. godine, s neočekivano visokim rastom i iznenađujuće brzim i znatnim usporavanjem inflacije, mogu se zahvaliti imigrantima.

Pooštravanje uvjeta

No, snage koje su potaknule imigraciju prošle godine nestaju. Bidenova administracija već pritvara ilegalne imigrante na granici u rekordno velikom broju i signalizirala spremnost za pooštravanje mjera ako republikanci ne podrže više sredstava za financiranje Ukrajine. Veliki je rizik da se opravdana zabrinutost zbog ilegalne imigracije dovede do točke koja bi ograničila ili obeshrabrila protok legalnih imigranata. Ujedinjeno Kraljevstvo nedavno je poduzelo korake za smanjenje imigracije za više od polovice na 300.000. Australija je upravo postrožila pravila o izdavanju viza za studente i niskokvalificirane radnike. Čak i Kanada, koja podiže svoju kvotu za stalne useljenike, pokušava ograničiti priljev privremenih radnika. Francuska, namećući možda najoštrije mjere, ograničava socijalnu skrb za strance, olakšava uklanjanje migranata i ukida automatsko državljanstvo za djecu rođenu u Francuskoj čiji su roditelji useljenici. Ovi koraci mogu biti dobra politika u svijetu koji je umoran od autsajdera, ali su upitni za gospodarstvo. Procjenjuje se da bi SAD trebao dopustiti ulaz za gotovo 4 milijuna migranata godišnje, kako bi spriječio da

1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

u nadolazećim desetljećima rast stanovništva postane negativan. A većina razvijenih gospodarstava mnogo je dalje od SAD-a na putu ka padu stanovništva. Pametni političari morat će pronaći ravnotežu između kontroliranja kaosa ilegalne imigracije i ograničavanja gospodarskih posljedica antiimigracijske politike

Populisti sve glasniji

Britanski konzervativci su u pravu i jednostavno nemaju izbora. Niti politički ni društveno za Ujedinjeno Kraljevstvo nije održiv nastavak imigracije tempom kakav je viđen u protekle dvije godine. Pogled unatrag na politiku Brexita ili na oživljavanje desnice u EU-a trebao bi svakoga uvjeriti u korozivnu moć tog pitanja. Ali torijevci su se uhvatili na udicu s koje ne mogu pobjeći, što znači da je i zemlja u istom problemu. Malo tko će plakati za onima koji su koristili imigraciju kao udarni ovan za Brexit, ali su se pokazali nesposobnima u provođenju željene kontrole. Britanski neto imigracijski saldo lani je iznosio 745.000 osoba. To povećanje dobrim dijelom rezultat je jednokratnog priljeva iz Hong Konga i Ukrajine, ali i gubitka radne snage iz Europske unije, što je u konačnici ugrozilo strategiju premijera Rishi Sunaka da se više bavi sprečavanjem ilegalnih ulazaka (ponajviše preko Kanala), nego legalnim imigrantima. Ujedinjeno Kraljevstvo gospodarski i socijalno profitira od imigracije. Ipak, političari trebaju djelovati i to ne tek iz izborne nužde. Naime, domaća infrastruktura sve teže apsorbira tako velike brojke. Imigracija ponovno postaje jedno od glavnih pitanja za birače, a loši akteri iskorištavaju nedavne napetosti, ne samo oko Gaze, kako bi napali multikulturalizam. To je izvorište oštrih mjera koje će, kaže ministar unutarnjih poslova, smanjiti godišnju brojku imigracije za 300.000. Uglavnom se fokusiraju na sprječavanje radnika imigranata da dovedu svoje obitelji. Utješno je misliti da ga izborni sustav Ujedinjenog Kraljevstva štiti od političara poput nizozemskog Geerta Wildersa ili francuske Marine Le Pen, ali faragisti (sljedbenici euroskeptičnog desničara Nigela Faragea) još uvijek mogu prestrašiti torijevce da oponašaju njihovu politiku. Posljednjih godina obje su glavne stranke zarobljene od strane tvrdolinijaša. Oživljavanje Donalda Trumpa pokazuje da populisti ne mogu dugo ostati bez glasa. Povijesno gledano, torijevci su bili bedem protiv krajnje desnice, kastrirajući je prisvajanjem njenih pitanja, ali s manje ekstremnim političkim odgovorima. No, ovaj se pristup suočava s novim izazovima. Nativistički način razmišljanja prožima velike dijelove stranke i njezine izborne koalicije nakon Brexita, a mnogi zastupnici smatraju porast broja državljana rođenih u inozemstvu ili onih koji su porijeklom iz zemlje kao opasnost za društvenu koheziju.

Figa u džepu

Torijevski stratezi, zastupnici, akademici i stručnjaci žele da se premijer Sunak osvrne na pitanje imigracije. Čak i glavni torijevci naglašavaju pad udjela „bijelih britanskih“ građana u stanovništvu kako bi naglasili razmjere promjena. Njihov bijes je pojačan pomakom u migraciji s državljana EU-a na Afrikance i Jugoistočne Azijate. Za

jastrebove nijedan broj nije dovoljno nizak, sigurno ni blizu razine od 300.000 prije Brexita. Nekoliko onih kojima je stalo, bit će umireni ako brojke padnu s grada veličine Birminghama svake dvije godine, na grad veličine Nottinghama godišnje. Čak i dok ministar unutarnjih poslova najavljuje restriktivne mjere, zastupnici iz zadnjih parlamentarnih klupa traže oštrije akcije. Stranka će dobiti malo zasluga za zakašnjelo poduzimanje mjera, a nove mjere neće se osjetiti na vrijeme za izbore. To će potaknuti zahtjeve za dramatičnijim mjerama. Političko vodstvo nikada neće zadovoljiti tvrdolinijaše, a da oni ne postanu oni koji pozivaju premijera Sunaka da pokrene „imigracijske izbore“ samo će ubrzati taj proces. Ali postoji još veća udica, točnije ekonomska cijena Britanije zbog ograničavanja rada migranata u vrijeme visoke zaposlenosti. Torijevci često kažu da poslodavci moraju okončati svoju ovisnost o jeftinoj radnoj snazi, ali vlada je jedan od tih poslodavaca! Nacionalna zdravstvena služba i sektor skrbi oslanjaju se na imigrante s niskim primanjima, a ministri pokazuju malo želje platiti račune za plaće koje privlače domaće osoblje. I dalje se nadaju da će popuniti praznine migrantima koji dolaze bez obitelji, ali na globalnom tržištu zdravstvenog osoblja to bi se moglo pokazati teškim. Ovome dodajte izazov financiranja za sveučilišta ako upisuju manje inozemnih studenata koji skupo plaćaju svoje školovanje. Kresanje imigracije povećava troškove države.

Orban kao uzor

Populacija 0-14 i 65+ god. (%) u odnosu na radno aktivno stanovništvo (15-64 god.)

Izvor: UN Population Division, The Economist

Blagoslov ili prokletstvo? broj 1-2 :: lipanj 2024.

Svjesni ovog izazova, britanski ministri sve karte stavljaju na reformu socijalne skrbi kako bi se radnoj snazi do 2028. – 2029. pridružilo 50.000 ljudi. Drugi torijevci žele pak riješiti problem pada nataliteta. Ideje kao što su povlašteni porezni tretman za roditelje i poticaji za rađanje više djece, dobivaju maha, premda su skupi, a učinak varljiv. Ministri u vladi čak s odobravanjem govore o Mađarskoj koja troši oko pet posto bruto domaćeg proizvoda za povećanje svoje stope nataliteta, iako je to upakirano u ružne stavove prema etničkim manjinama. Međutim, jasno je da će proći dva desetljeća dok takva politika ne ponudi rješenje. Postoji optimističan scenarij u kojem torijevci počnu o pitanjima imigracije razgovarati s manje strasti i više razuma, dopuštajući argumentiranu raspravu o ekonomskim potrebama Ujedinjenog Kraljevstva. Ipak stranačka dinamika ne čini ovaj ishod vjerojatnim, u kojem slučaju moraju pripremiti zemlju za veće troškove zdravstvene skrbi i povećanje poreza. Neki bi to mogli vidjeti kao razumnu zamjenu, ali to je izbor koji bi, oni koji guraju to pitanje, trebali osigurati da ga glasači razumiju.

HRVATSKI IZAZOVI

Konkurentnost, nove tehnologije

i sposobniji menadžment

Iako smo (stjecajem raznih okolnosti) ove godine među prvima na ljestvici rasta BDP-a, Hrvatska i dalje duboko zaostaje za razvijenijim zemljama EU. Tri su temeljna razloga takvoj situaciji. Prvi, ukupna produktivnost hrvatskog društva jedva je na granici od 40 posto prosjeka EU. Drugo, nemamo razrađene strategije razvoja industrije i energije, dva važna otponca u približavanju nekim ozbiljnijim prosjecima unutar Europske unije. Treće, sve više dolazi do izražaja činjenica da nedovoljno koristimo postojeće resurse.

Otvoreno je pitanje da li to činimo iz neznanja ili nedovoljne motivacije.

Piše: Ante Gavranović

Vrlo lako ćemo se složiti sa činjenicom da Hrvatskoj jednostavno nedostaju sposobni menadžeri. Međutim, put do (povećane) konkurentnosti vodi preko osposobljavanja kadrova i permanentnog stjecanja znanja kao najvažnijeg resursa. To je ujedno put prema novim tehnologijama, dakle proizvodnji s većom dodanom vrijednošću, što nama očito nedostaje. Ozbiljan prodor u područje IT pokazuje da imamo potrebne i sposobne, ali nedovoljno iskorištene kadrove.

Kamen spoticanja – javna poduzeća

U našoj široj javnosti stječe se utisak da zapravo ne znamo kako rukovoditi i upravljati velikim sustavima, osobito onim u javnim poduzećima. Već godinama ta su poduzeća „leno“ političkih stranaka, gdje kompetencije, istinske vještine i znanja

Konkurentnost, nove tehnologije i sposobniji menadžment

nisu mjerilo sposobnosti i nisu odlučujući čimbenici odlučivanja o tome tko će biti na čelu tih poduzeća. To se dijelom odnosi i na odabir ministara bez potrebnih znanja, iskustva i kompetencija. Veliki dio naših gospodarskih i socijalnih teškoća dijelom proizlazi upravo iz takvog odnosa prema kadrovima, napose onim rukovodnim. Za uspješan nastup na domaćem I stranim tržištima bitno je postići odgovarajuću razinu konkurentnosti da bismo se uspjeli othrvati žestokim naletima globalizacije i sve snažnijim pritiscima inozemnih partnera. Put do konkurentnosti vodi, uz ostalo, preko osposobljavanja kadrova i permanentnog stjecanja znanja kao najvažnijeg resursa. Ova strategija počiva na matrici stalnog rasta produktivnosti koji je jedini realni ključ dugoročnog povećanja plaća i životnog standarda u Hrvatskoj.

Politički modeli ispraznih kritika – bez rješenja

Istina, Vlada je krenula putem osjetnog povećanja plaća, nudi razne druge pogodnosti, zahuktava se i investicijski ciklus. Jesu li to (barem) naznake i bolje sutrašnjice? Pri tome nikad ne smijemo zaboraviti činjenicu da narodne mase ocjenjuju sposobnost neke Vlade prema rastu (njihovog) životnog standarda koji prerasta u mjerilo stvarne uspješnosti.

Ponuđeni programi političkih stranaka uglavnom su pokazali jalovost: sve se svodilo na ispraznu kritiku svega (često bez osnova), a nisu se nudila nikakva rješenja koja bi izmijenila stanje. Ne čudi da je gro nekih pokušaja inicijativa bio usmjeren prema umirovljenicima, jer je to najveća skupina (broji preko 1,25 milijuna potencijalnih glasača), rastu plaća i povratku mladih u domovinu. Zaboravilo se pritom da je za povećanje mirovina i plaća, pa i za povratak iseljenih, potreban drukčiji ekonomski, i socijalni model. On mora biti zasnovan na snažnom uzletu u gospodarstvu, povećanoj proizvodnji, povećanoj društvenoj i proizvodnoj produktivnosti te zamjetnom rastu standarda i kvalitete života. Nažalost, u spomenutim programima o tome gotovo da i nema riječi.

Sposobnosti primjene znanja i tehnologije

U razradi pojedinih strategija premalo koristimo resurse koje kao mediteranska i srednjoeuropska zemlja imamo. Najočitije se to odražava na činjenici da unatoč ozbiljnim pomacima u razvoju i političkom okruženju (ulazak u EU, ulazak u Schengen, ulazak u NATO i Eurozonu) ne donose dovoljno priznanja u samoj državi. Štoviše, neka od tih dostignuća se zanemaruju ili podcjenjuju, neka čak smatraju nepotrebnim i nekorisnim. Zanimljivo je u tim okolnostima zapitati kako u cjelini gledamo na hrvatski identitet (suverenisti?!) i kakav nam je ukupan imidž. Poznata je (marketinška) uzrečica da se „imidž mora zaraditi, a da se identitet može stvarati“. Ta uzrečica svih posljednjih godina opetovano nalazi plodno tlo na

broj 1-2 :: lipanj 2024.

Tema broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

primjeru Republike Hrvatske i njenom odnosu prema svijetu, ali sve više i u samoj zemlji. Neki su parametri narušeni, neki udruženi, a neke smo ispustili iz vida.

Pođimo od činjenice da se Hrvatska, nakon osamostaljivanja i međunarodnog priznanja, kao cjelovito društvo u svim segmentima – politici, kulturi, sportu ili gospodarstvu – tek morala (ponovno) dokazivati i, kroz to, pokazati i sebi i svijetu svoju pravu vrijednost i neiskrivljenu sliku. To, drugim riječima, znači kako Hrvatska (još uvijek) traži svoj identitet, a kroz to želi i pokušava stvoriti i svoj vlastiti imidž. Uvijek se u takvoj situaciji postavljaju barem dva pitanja. Prvo je, svakako, okrenuto prošlosti i sadašnjosti: kakvu to sliku, predodžbu ili dojam imaju stranci o nama. Time se, nažalost, mnogo ne bavimo. Drugo je okrenuto budućnosti i glasi: kakvu bismo mi to sliku o sebi željeli ’nametnuti’ svijetu i što bismo sve morali činiti da u tome barem djelomice uspijemo.

Prvi iskorak u potrazi za vlastitim identitetom jest korektna valorizacija stvarnih vrijednosti i postignuća u prošlosti. To bi označavalo zaista temeljitu inventuru i pozicioniranje Hrvatske prema nekim objektiviziranim vrijednosnim mjerilima u odnosu na druge zemlje.

Drugi iskorak je, međutim, znatno zahtjevniji. Naša bi ukupna nastojanja morala biti okrenuta prema identifikaciji samosvojnosti i specifičnih vrijednosti koje zasigurno imamo, a koje sada treba i poticati. Trebalo se, naime, okrenuti prema stvaranju CRO-identiteta, koji će onda postupno prerastati u CRO-imidž.

Čovjek izgubljen u mnoštvu papirologije

U potrazi za vlastitim novim identitetom, a onda i imidžom, moramo se osloniti na određene resurse. Danas je, na primjer, potpuno jasno da je jedan od bitnih razloga zaostajanja u razvoju naše zemlje u pomanjkanju jasne vizije naše budućnosti, ali i sluha za promociju i otvaranje manevarskog prostora za kreativne snage odnosno temeljitije i osmišljenije korištenje intelektualnih i drugih potencijala. Pokazalo se opetovano – iako teoretski stavljamo čovjeka u žižu društvenih interesa – da se taj nesretni čovjek ipak izgubio u mnoštvu papirologije, odredbi, zakona i ograničenja. Njegove kreativne sposobnosti ostaju sputane. O presudnim elementima razvojne politike pretežno se odlučivalo (ostaje trajno stanje!!!) voluntaristički, često i na osnovi neznanja odnosno samovolje. S time se sučeljavamo gotovo svaki dan, osobito na lokalnoj, ali i nacionalnoj razini. Stručnost, argument i znanost vrlo rijetko dobivaju pravo građanstva. Te greške vjerojatno ne bismo smjeli ponavljati, jer upravo one utječu na budući identitet i imidž.

U tom kontekstu treba uzeti vrlo ozbiljno upozorenja kako su u nas (sposobni) kadrovi u ovom trenutku čak i važniji od financija, iako svi znamo da bez novog, svježeg kapitala ne možemo napraviti odlučujući iskorak u rješavanju čvorišta krize. Upravo ta korelacija sposobnih (a ne podobnih) kadrova i kapitala najbolje ocrtava sve naše

Konkurentnost, nove tehnologije i sposobniji menadžment

(buduće) izazove. To se ponajbolje vidi kako koristimo bespovratna sredstva EU-a i ostvarujemo NPOO. Nedostaju nam primjereni projekti (koji se ipak stvaraju), ali još mnogo više nedostaju ljudi koji ih mogu kvalitetno i na vrijeme ostvariti.

Sva ozbiljnija znanstvena i druga istraživanja u nas upućuju na činjenicu da je rak-rana hrvatskoga gospodarstva vezana ponajprije uz nisku razinu ukupne djelotvornosti i loše organizacije, kako u upravi tako i u gospodarstvu. To vrijedi gotovo podjednako za najveći broj privrednih subjekata, ali i društvo u cjelini. Dakle, prvi iskorak bi trebao biti u pravcu da djelotvornost u cijelom društvu uzdignemo na višu razinu.Danas je u tim okvirima vjerojatno i najvažnije dobiti realan odgovor na pitanje kako hrvatsko gospodarstvo uzdići u red konkurentnih ekonomija Europe i svijeta. Michael Porter, autor čuvene knjige „Competitive Advantage of Nations“ smatra da „konkurentska prednost nije funkcija datih faktora u gospodarstvu i društvu, već sposobnost da se stvori i primijeni znanje i tehnologija“. O tome se u nas ne vodi dovoljno računa niti je takva filozofija (dovoljno) prisutna u glavama kreatora naše ukupne, a napose gospodarske politike.

Novi pristupi komunikaciji

Suvremeni teoretičari korporativne komunikacije s pravom ističu da „vrijednost suvremenog poslovanja leži u informacijama, ljudima, inovativnosti i marketingu“. Praksa je pokazala da strojevi, oprema i tehnologija služe (ipak) samo kao tehničko sredstvo za postizanje određenih ciljeva, ali uvijek iza toga stoji čovjek sa svojim znanjima, koji usmjerava kretanja i bitno utječe na njihovo korištenje. U sadašnjim uvjetima primjetan je u širim okvirima povratak idejama realne ekonomije, u kojoj zaposlenici ponovno dobivaju središnje mjesto. Razina znanja, obrazovanja i upravljanja tim elementima, prije svega kao rezultat racionalnog upravljanja ljudskim potencijalima, postaje ozbiljna komparativna prednost svake kompanije, pa i društva u cjelini.

Svjesni smo činjenice da informiranje u okvirima korporativnog života dobiva danas potpuno novu dimenziju. Naime, komunikacija je važna za uspješno ostvarivanje svih poslovnih funkcija, a posebno rukovođenja. U uspješno postavljenoj organizaciji ona je važno i neophodno sredstvo za ostvarivanje cilja. Naime, bez kvalitetne komunikacije jednostavno nije moguće ostvariti bitne poslovne funkcije, postaviti ciljeve, izraditi planove, organizirati ljude i druge potrebne resurse, odabrati kadrove i pratiti ih u njihovu razvitku, voditi, motivirati i stvarati pozitivnu klimu kao važan element ukupne poslovne politike. Sustavno i promišljeno razvijanje ljudskih potencijala usmjereno je stoga na postizanje i razvijanje organizacijskih sposobnosti i osiguravanje relevantne konkurentske prednosti u svrhu ostvarivanja strateških ciljeva poslovanja. Na to se, jasno, nadovezuje stalni proces vrednovanja kvalitete i usmjeravanja ponašanja i rezultata rada pojedinih kandidata.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

broja: Hrvatska – Eurozona – Schengen

U svakodnevnoj praksi ozbiljno se suprotstavljaju dvije teze: jedna, bez informacije nema javne odgovornosti. Informacije predstavljaju moć i što više ljudi posjeduje informacije, to je i ta istinska moć bolje raspoređena. Stoga je slobodan pristup informacijama od strane javnosti osnova sustava društvenog integriteta. Naime, ako pristup informacijama ne postoji ili ne funkcionira, organizacije demokratske vlasti ne će djelovati kako treba, ljudi nisu u mogućnosti da ostvare svoja prava, a ponekad ne će ni znati da su im narušena.

Pogubna komercijalizacija medijskog prostora

Glavno sredstvo kojim se informacije prenose javnosti upravo su nezavisni i slobodni mediji. Pored nezavisnog sudstva, upravo slobodni mediji predstavljaju jednu od dvije ’vlasti’ koje ne bi smjele biti pod kontrolom politike i političara i koje mogu služiti kao snažna protuteža korupciji, nepotizmu i drugim zalima suvremenih društava. Druga teza ne ide u prilog takvom poimanju novinarstva i uloge medija. Želi se dominacija politike nad medijima. Suvremene tehnologije to i omogućavaju, a gospodarsko-politička dominacija jednostavno nameće takav odnos medija i politike, bez obzira na floskule oko slobode izražavanja i slobodnih medija. Mediji prodaju ono što traže i žele njihovi vlasnici.

Odnos novinara i informacije prema procesu globalizacije velikim dijelom je opredijeljen samom činjenicom da je najvažnija uloga medija da budu budno oko javnosti, da upozoravaju na devijacije u društvenim i gospodarskim kretanjima, da budu svojevrsna javna savjest i kontrola svih društveno-gospodarskih zbivanja u korist te javnosti. Mediji posebno moraju upirati svoju oštricu prema pojavama neželjenih ali prisutnih društvenih zala: korupcije, centara nekontrolirane moći, nedopuštenih povlastica, poltronstva, kršenja prava i pravnih okvira, nepotizmada nabrojimo samo neke od tih pojava kojih ima u svakom društvu i koje uvijek sa sobom nose klicu opasnosti društvenoga karcinoma.

Pravo je medija/novinara na kritičan odnos prema pojavama i ljudima, ali mora biti prisutno i pravo za potpunu odgovornost u korištenju te slobode. Ne bi se smjelo pod stijegom novinarske slobode koristiti njena suprotnost: zloupotreba demokracije i slobode. Nažalost, globalna komercijalizacija medijskog prostora upravo na tom području donosi najviše promjena i ponajviše kršenja etičkih normi i pravila profesionalnog pristupa korištenju i rasprostiranju informacija.

U svakom demokratskom društvu postoji neprijeporna potreba za istinitom, potpunom, razložnom i pravodobnom informacijom i komunikacijom, bez obzira na to o kojem se dijelu ljudske aktivnosti radilo. Logično, to se podjednako odnosi na politiku, ali i na sva bitna društveno-gospodarska kretanja. To je temeljna sloboda svakoga pojedinca, ali ta sloboda pripada i ukupnoj javnosti, jer sloboda misli, sloboda izražavanja i sloboda kritike pripadaju svakome i bitni su sastojci ukupne slobode čovjeka.

Konkurentnost, nove tehnologije i sposobniji menadžment

Uloga novinara tu je potpuno jasna: on zaista ubrzava protok tih informacija, ali ih i dozira, odabire, može bitno utjecati na njihovu rasprostranjenost, pa je samim time i njegova uloga naglašenija i odgovornost izraženija. No, usko povezano s tom ulogom novinara, posebno se zaoštrava pitanje moralne i pravne odgovornosti, pa konačno i pravnih sankcija za ulogu novinara u informiranju.

Možemo li uspostavljati civilizirani dijalog?

Novinari imaju još jednu vrlo delikatnu i nadasve osjetljivu zadaću: moraju voditi računa o kulturi dijaloga, koja se uspostavlja u medijima i društvu u cjelini. Sve ozbiljnije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektroničkim, pokazuju na prisutnu eroziju profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije. Tome uvelike pridonosi i orijentacija naših dnevnih listova gdje su na naslovnicama uglavnom senzacija, skandal, zamagljene činjenice ili izmišljeni događaji. Sloboda izražavanja pretvorena je u zloupotrebu medija: Otvorena je Pandorina kutija iz koje su izašli zli duhovi – bez realne mogućnosti da se uspostavi normalna kontrola. Zli duhovi izrodili su se u opaki senzacionalizam, žutilo najvećeg dijela novinstva, koji se u konačnici obija o glavu začetnicima i pokretačima takvoga medijskog pristupa. Međutim, nanijete su velike štete novinarstvu i novinarima i teško ćemo ih se riješiti. Posljedice se osjećaju u ukupnom društvenom ozračju.

Nama je stoga danas, možda više no ikada dotad, potreban dijalog i angažiranje svih intelektualnih potencijala, a da bismo u tome donekle uspjeli, potrebno je njegovati kulturu dijaloga. U našem društvu, koje prolazi stadij posvemašnje tranzicije, razoreni su neki sustavi vrijednosti, a nisu nadomješteni novima. U toj duhovnoj praznini dijalog je nešto za čime ovo društvo vapi na svim razinama. Međutim, traži se civilizacijski dijalog, koji ima svoje pretpostavke i jasne okvire. To, prije svega, podrazumijeva uvažavanje sugovornika, dijalog bez uvreda, podmetanja, omalovažavanja ili netolerancije. To mora biti govor protiv sijanja mržnje i ljudske, profesionalne i znanstvene netrpeljivosti; to mora biti dijalog u kojem prevladava snaga argumenta i činjenice, a ne snage i političkoga, ideološkog, kulturnoga ili bilo kojega drugog nasilja nad sugovornikom. Civilizirani pristup dijalogu pokazuje da zapravo i nema tako nasilnoga stanja koje se ne bi moglo riješiti – ili pokušati riješiti - dijalogom. U multietničkoj i multikulturalnoj sredini – a to jest hrvatska zbilja – takav odnos prema dijalogu je i nužan i jedino održiv.

Na osnovi ovako postavljenih odnosa prema dijalogu, njegovoj kulturi i svrhovitosti, proizlazi da se zalažemo za visoke standarde prava i odgovornosti u svakom poslu koji obavljamo. Civilizirani dijalog je svakako sastavni dio takvih nastojanja.

broj 1-2 :: lipanj 2024.

U fokusu

KUDA IDE NJEMAČKO GOSPODARSTVO?

Posustala „europska lokomotiva“

Njemačka je najjače gospodarstvo u EU-u. Prema podacima za 2022.zauzima četvrto mjesto (iza SAD, Kine i Japana)

s BDP- om od 4 trilijuna USD. Treća je po veličini izvozna zemlja na svijetu. Prema izvještaju KPGM-a, gotovo 70%

BDP-a u 2022. pridonio je sektor usluga. Dugo se smatrala jednom od tehnološki najnaprednijih ekonomija na svijetu.

Ima jedan od najvećih prihoda po stanovniku među velikim ekonomijama. Što za EU znači pad poslovnih aktivnosti u Njemačkoj? Što to znači za vanjskotrgovinsku razmjenu između EU-27 gdje je Njemačka u najvećem broju prvi trgovinski partner?

Priredio Ante Gavranović

Upravo zbog takve pozicije u svjetskim razmjerima najnovija Konjunkturna prognoza Instituta ifo za 2024. (ožujak 2024.) krije brojne opasnosti, ne sam za njemačko gospodarstvo, već i za ukupna gospodarska kretanja u Europi, napose unutar EU-a. Raspoloženje među tvrtkama i kućanstvima je loše, a neizvjesnost velika. Cjenovno

prilagođeni bruto domaći proizvod ove će godine u odnosu na prošlu porasti tek za 0,2 posto. Sljedeće će godine gospodarski učinak porasti za 1,5%. To znači da je prognoza rasta za tekuću godinu znatno smanjena (0,7 postotnih bodova) u usporedbi s ifo ekonomskom prognozom za zimu 2023. te je blago povećana za 2025. (0,2 postotna boda).

Stanje u gospodarstvu

U Njemačkoj je, pak, gospodarska proizvodnja u protekloj ljetnoj polovici godine stagnirala, da bi u posljednjem kvartalu 2023. čak pala za 0,3%. Dodana vrijednost posebno je oštro smanjena u industriji i građevinarstvu. Razlozi su uključeni: manjak narudžbi, snježni prosinac i iznimno visoka razina bolesti.

Jedino što je podržavalo gospodarstvo bila je privatna potrošnja. Inflacija brzo pada već godinu dana i dosegnula je 2,5% u veljači, što je najniža vrijednost od lipnja 2021. Istodobno, snažno rastu prihodi od plaća.

Nakon odluke Saveznog ustavnog suda o proračunu u studenom 2023., kreatori financijske politike početkom godine odobrili su savezni proračun za tekuću godinu i pritom pooštrili svoj restriktivni kurs: poduzeća i kućanstva bit će više ili manje opterećeni, a državna potrošnja smanjena.

Prof.dr. Timo Wollmershäuser, zamjenik direktora ifo Centra za makroekonomiju i istraživanja i voditelj ekonomskih prognoza, objašnjava stanje. Suzdržanost u potrošnji, visoke kamate povećanja cijena, vladine mjere štednje i slaba svjetska ekonomija trenutačno prigušuju gospodarstvo u Njemačkoj i dovode do još jedne zimske recesije. Trenutačno dostupni vodeći pokazatelji ne upućuju na preokret gospodarskog trenda početkom 2024.: tome pridonosi pogoršanje stanja narudžbi u svim sektorima gospodarstva, mali zaostatak narudžbi, visoke stope bolovanja, štrajkovi koji su u tijeku. Gospodarska slabost usporit će otvaranje radnih mjesta i u početku uzrokovati daljnji rast nezaposlenosti. Uz prosječnih 5,9%, stopa nezaposlenosti ove će godine biti 0,2 postotna boda viša nego 2023. Očekuje se da će se stopa vratiti na 5,6% tek 2025.Stopa inflacije nastavit će se smanjivati s prosječnih 5,9% prošle godine na 2,3% ove godine i 1,6% sljedeće godine. Za potrošače će posebno pojeftiniti plin i struja. Stoga se očekuje da će energetska komponenta smanjiti inflaciju cijena tijekom predviđenog razdoblja. Deficit državnog proračuna ove i sljedeće godine će se smanjiti na 1,8 i 1,0 posto gospodarske proizvodnje, nakon 2,1 posto ove godine. Saldo tekućeg računa će pasti na 6,6% ekonomske proizvodnje do 2025.

Neizvjesnosti

Postoji visoka razina neizvjesnosti, posebice u pogledu daljnjeg kretanja cijena energije. Trenutno se pretpostavlja da će se cijene sirove nafte, električne energije

„europska lokomotiva“

i prirodnog plina razvijati u skladu s cijenama na terminskim tržištima tijekom predviđenog razdoblja. Sukladno tome, nedavni padovi cijena se nastavljaju i tek su malo iznad razine koja je zabilježena u godinama prije Korona krize. Industrijski i potrošački sektor će vjerojatno imati koristi od toga. No, daljnji tijek događaja presudno ovisi o geopolitičkim okolnostima koje se u svakom trenutku mogu promijeniti i stoga znatno utjecati na gospodarski razvoj njemačkog gospodarstva.

Drugi značajan rizik dolazi iz trenutne ekonomske i financijske politike. Postignut je dogovor za proračun za tekuću godinu te bi trebalo zajamčiti poštivanje kočnice duga. Međutim, s obzirom na trenutnu proračunsku situaciju i, prije svega, ponovno teške pregovore o saveznom proračunu za 2025. godinu, nije nevjerojatno da će hitno potrebne reforme biti stavljene u drugi plan ili da će se njima pristupiti samo oklijevajući. Ovaj zastoj i neizvjesnost oko važnih odluka o gospodarskoj politici paraliziraju gospodarstvo i koče dugoročni rast jer je potrošnja na investicije i potrošnja ograničena. Ako neizvjesnost ne nestane, suprotno onome što se pretpostavlja u trenutnoj prognozi, očekivani oporavak će vjerojatno postati udaljeniji.

Stare i nove krize

Usporedba aktualne krize sa stanjem u Saveznoj Republici Njemačkoj sredinom 1970-ih otkriva jasne paralele. Iako je situacija na tržištu rada znatno drugačija od tadašnje, mnogi izazovi s kojima se suočavaju političari slični su onima od prije 50 godina.

Prvo izdanje znanstvene serije IW-Trends objavljeno je prije 50 godina – i tada, kao i danas, njemačko gospodarstvo pogodila je energetska kriza i njezine posljedice. Dovoljan razlog da IW usporedi stanje sredinom 1970-ih sa sadašnjim. Neke su paralele očite – visoke cijene energije potaknule su opću inflaciju i usporile gospodarstvo. Država je ponovno pred izazovom poticanja gospodarskog rasta uz očuvanje stabilnosti javnih proračuna. Stanje na tržištu rada bitno se promijenilo, posebice s obzirom na demografske promjene. Potonje zahtijeva, hitnije nego ikad, odgovor na pitanje o kojem se raspravlja već desetljećima: koliko je socijalna država potrebna i kako bi se trebala financirati.

Kao što je bio slučaj od 1974. godine, troškovi uvoza energenata nedavno su dramatično porasli. U to je vrijeme gotovo isključivo cijena nafte bila ta koja je povećavala njemačke račune za energiju, no nedavno su to podjednako bili nafta i prirodni plin. Reakcija ekonomske politike također je drugačija: država je još više potaknula prvu naftnu krizu programom gospodarskih poticaja usmjerenih na potražnju – 2022. savezna vlada tome se suprotstavila kočenjem cijena. Potaknuta povećanjem cijena plina i nafte, inflacija u Njemačkoj naglo je porasla 2022. Međutim, nuspojave potražnje također igraju ulogu u posljednjem valu inflacije –poput velike spremnosti njemačkih građana da nakon pandemije ponovno troše novac na odmore i slobodne aktivnosti.

1-2 :: lipanj 2024.

Investicijska stagnacija

Investicijska aktivnost tvrtki u Njemačkoj već neko vrijeme stagnira – a izgledi za tekuću godinu ostaju loši. Razlozi krize brojni su, pokazuje istraživanje IW-a (Njemački institut za gospodarstvo). Gospodarska slabost ogleda se ne samo u razvoju investicija. Iako je oštar pad nakon prvog koronskog vala 2020. djelomično nadoknađen, realna ulaganja u strojeve i opremu 2023. bila su u prosjeku 2 posto ispod prethodnog maksimuma iz 2019. I to je kobno jer veliki izazovi poput prelaska na klimatsku neutralnost mogu se prevladati samo znatnijim ulaganjima u nove proizvode i tehnologije.

Promjena nabolje nema na vidiku. To proizlazi iz najnovijeg ekonomskog istraživanja IW-a. Rezultat: samo 27 posto tvrtki u Njemačkoj očekuje da će njihova ulaganja u 2024. biti veća nego prošle godine – dok 36 posto očekuje pad. To znači da su investicijski izgledi za poduzeća lošiji nego tijekom globalne krize financijskog tržišta 2008./2009. Glavni razlozi za to su troškovi rada, nedostatak kvalificiranih radnika kao i birokracija i državni propisi.

Megatrendovi: prilike i rizici

Osim ovih čimbenika, očito je da temeljna, dugoročnija kretanja također utječu na volju poduzeća za ulaganje. Primjer takvog tzv. megatrenda je digitalizacija. Povezane mogućnosti za učinkovitiju i umreženu proizvodnju očito tjeraju mnoge tvrtke u duh optimizma: Za više od sedam od deset tvrtki digitalizacija je izvor rasta.

Sasvim drugačije stvari izgledaju kada su u pitanju demografska kretanja. Budući da stanovništvo u Njemačkoj postaje sve starije, u budućnosti će manje ljudi raditi. Kako bi se suprotstavilo sve većem nedostatku kvalificiranih radnika, gospodarstvo bi moralo više ulagati u nove (proizvodne) tehnologije. Ali upravo to zadaje glavobolje mnogim tvrtkama: otprilike 80 posto poduzeća vidi demografska kretanja i s njim povezan nedostatak kvalificiranih radnika kao rizik ulaganja. Tvrtke očito strahuju da će nedostatak radnika onemogućiti ulaganja koja bi bila nužna za suočavanje s demografskim izazovom. Udio skeptika u tom pogledu posebno je visok u industriji i iznosi 84 posto, no tri od četiri poduzeća u uslužnom sektoru i građevinarstvu također vide rizik ulaganja u demografskom megatrendu.

Neizvjesna budućnost

Činjenica da je njemačko gospodarstvo u lošem stanju nije samo posljedica velikih kriza poput pandemije korone. Glavni direktor IW-a Hubertus Bardt također krivi ekonomsku politiku za stagnaciju i savjetuje djelovanje. Bardt tvrdi da je Njemačka već godinama u stagnaciji. Nacionalno gospodarstvo jedva da je poraslo od 2019., a industrija stagnira od 2018. Naravno, slijed ozbiljnih kriza igra odlučujuću ulogu: bez

„europska lokomotiva“

pandemije korone i bez šoka troškova energije nakon ruskog napada na Ukrajinu, razvoj bi bio drugačiji. Ukupno su obje krize koštale njemačko gospodarstvo – na temelju prethodnih očekivanja – oko 545 milijardi eura.

„Trebamo poreznu reformu, trebamo reformirati mirovinski sustav, trebamo smanjiti birokratska opterećenja, trebamo modernu infrastrukturu, moramo ojačati kvalitetu našeg obrazovanja, poticati pokretanje poduzeća i uložiti veće napore u zapošljavanje kvalificiranih radnika iz inozemstva. I trebali bismo biti spremni raditi nekoliko sati više mjesečno“.

Njemačka je postala manje atraktivna lokacija za investitore. Njemačka gubi svoju snažnu poziciju kada su u pitanju njezine dobre karakteristike u međunarodnoj usporedbi: regulativa i birokracija rastu, infrastruktura propada, a dobro obučenih kvalificiranih radnika sve je manje. Istodobno, troškovi rada, energije i drugi tereti nastavljaju rasti. U usporedbi 45 industrijaliziranih zemalja i zemalja u usponu, Njemačka je sada na pretposljednjem mjestu kada su u pitanju troškovi.

Lokacija za ulaganje mora biti bolja što je skuplja. U Njemačkoj to više nije slučaj. Lokacija premium proizvoda D gubi kvalitetu i sve je skuplja. Ovo dugoročno ne može dobro funkcionirati. Slaba lokacija nije atraktivna za ulaganje. A loši rezultati ulaganja smanjuju sutrašnji prosperitet. Osobito u vrijeme kada je potrebno veliko povećanje ulaganja za uspješnu dekarbonizaciju, kvaliteta lokacije koja koči ulaganja nije prihvatljiva.

Upitna proizvodnost mnogih tvrtki

Ne radi se samo o atraktivnosti za nova međunarodna ulaganja, već posebno o povjerenju uspješnih tvrtki sa sjedištem ovdje u budućnost Njemačke. Previše tvrtki dovodi u pitanje svoju proizvodnju u ovoj zemlji i koči investicije. Visoka birokratska opterećenja, sve stroži propisi i porezna opterećenja koja su među najvišima u svijetu smanjuju volju tvrtki za ulaganjem.

„Postoji mnogo stvari koje se mogu učiniti u kratkom roku: Potrebna nam je porezna reforma koja će lokaciju ponovno učiniti konkurentnom. Trebalo bi reformirati mirovinski sustav da socijalna davanja ne rastu brzo i naglo. Moramo smanjiti birokratska opterećenja, digitalizirati državu i smanjiti gustoću propisa. Moramo stvoriti uvjete za uspješnu transformaciju. Trebamo modernu infrastrukturu i ne možemo dalje stajati na putu gradnje. Moramo jačati kvalitetu našeg obrazovanja. Moramo poticati osnivanje poduzeća i poboljšati njihovo financiranje. Ne smijemo propustiti prilike digitalizacije, ali moramo promisliti dobro poznate procese. Moramo uložiti veće napore u zapošljavanje kvalificiranih radnika iz inozemstva. I trebali bismo biti spremni raditi nekoliko sati više mjesečno. Stagnacija u Njemačkoj je pogoršana i produljena krizama. Ali postoji mnogo koraka koji se mogu poduzeti za početak novog oporavka“ – tvrdi čelnik IW-a.

Gospodarstvo duboko u krizi

Gospodarska situacija je loša i izgledi ostaju mračni: na prijelazu godine izjave njemačkih poslovnih udruga odražavaju slab gospodarski razvoj. Tržište rada također će vjerojatno sve više patiti od recesije. Okruženje za njemačko gospodarstvo je – u najmanju ruku – teško: geopolitičke krize slabe globalnu ekonomiju, što teško pogađa mnoge izvozno orijentirane tvrtke u ovoj zemlji. Osim toga, visoka povećanja troškova posljednjih godina, zajedno s povećanim kamatama, ograničavaju financijsku fleksibilnost tvrtki.

Sve to odražavaju rezultati IW ankete 47 poslovnih udruga u studenom/prosincu 2023. Svega šest udruga govori o boljoj proizvodnoj ili poslovnoj situaciji nego na prijelazu 2022./2023. godine, dok njih 30 kaže da je situacija gora nego prije godinu dana. Ukupno 23 od 47 ispitanih udruga očekuju da će im poslovanje u 2024. biti lošije nego lani – njih šest čak očekuje značajan pad proizvodnje ili prodaje. Pogled unatrag na prethodna istraživanja udruženja pokazuje koliko su izgledi za njemačko gospodarstvo izuzetno mračni: od 1991. tek je sedmi put da je bilanca pozitivnih i negativnih očekivanja u negativnom rasponu. Ono što također igra ulogu u trenutnim rezultatima je da je gospodarstvo vrlo nesigurno u vezi s kursom financijske politike savezne vlade. To je vjerojatno jedan od razloga zašto relativna većina od 22 udruge pretpostavlja pad investicijske aktivnosti u tvrtkama.

Za razliku od prijašnjih istraživanja, sada su i udruge skeptične prema kretanju zapošljavanja: samo pet udruga vjeruje da će njihove tvrtke članice povećati svoju radnu snagu, dok 23 vide neto smanjenje broja radnih mjesta. Očigledno, sve veći broj industrija pretpostavlja da više neće moći zadržati postojeću radnu snagu unatoč kontinuiranoj teškoj situaciji za kvalificirane radnike.

Kapital istječe iz zemlje

Prošle godine, sve u svemu, iz Njemačke je otišlo više korporativnog kapitala nego ikad prije. Savezna Republika je također u najgorem položaju u međunarodnoj usporedbi tokova izravnih ulaganja. Razlozi gubitka kapitala su različiti.

Nije nova spoznaja da su pandemija korone i rat u Ukrajini stavili ogroman pritisak na mnoga gospodarstva zbog prekinutih lanaca opskrbe i rasta cijena (energije). U Njemačkoj su u posljednje vrijeme sve jači glasovi zabrinutosti iz mnogih sektora industrije, posebice onih energetski intenzivnih. Sve se više govori o prijetnji deindustrijalizacije u Njemačkoj. Ovi strahovi vjerojatno su posljedica ne samo činjenice da je prerađivačka industrija u ovoj zemlji natprosječno visoka. To postaje jasno kada se pogleda industrijsko-uslužna asocijacija, koja, osim same proizvodne industrije, također uključuje međufazu potrošnje uslužnih sektora koji je podržavaju: dodana vrijednost mreže industrijskih usluga u Njemačkoj 2019. godine – noviji podaci nisu dostupni – iznosila je gotovo 30 posto bruto domaćeg proizvoda. (U gotovo svim ostalim većim gospodarstvima taj je udio bio znatno

„europska lokomotiva“

niži – u SAD-u, primjerice, iznosio je oko 12 posto, a u Velikoj Britaniji samo oko 10 posto.)

Prošle godine izravni odljevi ulaganja iz Njemačke premašili su odgovarajuće priljeve za rekordan iznos od gotovo 132 milijarde dolara. U tom kontekstu postavlja se pitanje je li i u kojoj mjeri gubitak važnosti industrije samo bauk ili je već stvarnost.

Dobar pokazatelj je razvoj izravnih ulaganja. Iza priljeva i odljeva kapitala poduzeća stoje strateške, a time i dugoročne odluke. Negativna bilanca izravnih investicijskih tokova ukazuje na to da poduzeća vide probleme na dotičnoj lokaciji i zbog toga povlače kapital. Podaci za Njemačku stoga su krajnje zabrinjavajući.

Prošle godine izravni odljevi ulaganja iz Njemačke premašili su odgovarajuće priljeve za gotovo 132 milijarde dolara – što je rekordna visina. Prethodnih godina – s izuzetkom 2020., koja je bila posebno pogođena pandemijom korone – izgubljeno je mnogo kapitala poduzeća. Bilanca se razvijala pozitivno samo do 2018. jer su inozemne tvrtke povećale svoje investicijske obveze u Njemačkoj. Od tada je, međutim, trend priljeva kapitala silazni. Najnovije brojke stavljaju Saveznu Republiku na neslavno prvo mjesto u međunarodnoj usporedbi: Od 46 gospodarstava koje je Njemački ekonomski institut usporedio, niti jedna zemlja nije zabilježila veći neto odljev izravnih ulaganja od Njemačke u 2022. godini. Povećanje cijena energije izazvano ratom u Ukrajini i neizvjesnost oko buduće opskrbe energijom vjerojatno će igrati ulogu u lošoj bilanci izravnih ulaganja u Njemačkoj. U prilog toj tezi ide i činjenica da je većina projekata izravnih ulaganja financiranih njemačkim kapitalom 2022. realizirana u Francuskoj – u zemlji koja drži do nuklearne energije i gdje se opskrba energijom stoga smatra sigurnom.

Ipak, drugi razlozi odljeva kapitala iz Njemačke vjerojatno će biti relevantni. To je očito jer takav odljev već je zabilježen prethodnih godina.

Automobilska industrija je ključna u Njemačkoj koja desetljećima osigurava mnoga radna mjesta. Međutim, budući da bi gospodarstvo trebalo postati klimatski neutralno, a političari su, na primjer, 2018. postrožili razine emisija, budućnost motora s unutarnjim izgaranjem – za koje su se specijalizirali lokalni proizvođači vozila – neizvjesna je. Ulagači se stoga pitaju koliko će njemačka automobilska industrija biti konkurentna u budućnosti.

Next Generation Program, pokrenut u lipnju 2021., namijenjen je pomoći državama članicama da prebrode posljedice pandemije i postanu zelenije i digitalnije. U tu svrhu EU dodjeljuje bespovratna sredstva i zajmove koji su namijenjeni poticanju ulaganja. Međutim, Njemačka nije jedna od primarno financiranih zemalja, pa se može dogoditi da investitori povuku kapital i preusmjere ga na financiranje projekata u drugim zemljama EU.

1-2 :: lipanj 2024.

Demografski deficit

Osim Njemačke, i Japan je nedavno zabilježio značajan neto odljev korporativnog kapitala – u 2022. godini iznosio je dobrih 129 milijardi dolara. I slično kao Savezna Republika, istočnoazijska država također se bori s brzim starenjem stanovništva. Oba gospodarstva stoga pate od ogromnog nedostatka kvalificiranih radnika –prema istraživanju Saveza njemačkih industrijalaca, to je trenutačno najveći izazov za tri od četiri srednje velika industrijska poduzeća u ovoj zemlji. Budući da nedostatak kvalificiranih radnika utječe na rast i usporava inovacije, moguće je da ulagači sve više sumnjaju u svoju predanost lokacijama kao što su Njemačka ili Japan.

Njemački utjecaj na gospodarstvo Hrvatske

Njemačka je jedan od najvećih vanjskotrgovinskih partnera Hrvatske, točnije, jedno od pet najvećih izvoznih tržišta za hrvatske proizvode i najvažnije tržište za izvoz usluga. Pritom u robnom izvozu najčešće zauzima treće ili četvrto mjesto, a u izvozu je usluga godinama na prvomu mjestu s vrijednošću izvoza približno dvaput većom od drugoplasirane Italije i s udjelom od približno 20% ukupno izvezenih usluga. Najveći dio prihoda od izvoza usluga čine prihodi od turizma, a gosti iz Njemačke dugi niz godina imaju daleko najveći udio u strukturi dolazaka i noćenja turista. Prema podatcima međunarodnih agencija, Hrvatska je u 2023. bila peta inozemna destinacija njemačkih turista, nakon Španjolske, Italije, Turske i Austrije.

Prema studiji Hrvatske gospodarske komore o utjecaju njemačkog gospodarstva na gospodarska kretanja u Hrvatskoj valja spomenuti da je temeljna pretpostavka za rast izvoza roba i usluga povećanje potražnje u Njemačkoj. To trenutno nije slučaj. Međutim, s obzirom na sedamdeseto mjesto i vrlo mali udio izvoza Hrvatske u njemačkom uvozu od samo 0,14%, to nije nužan uvjet. Kada bi se robni izvoz povećao za 50% udio bi i dalje bio ispod 0,2% što je s aspekta njemačkoga gospodarstva zanemariva vrijednost. Kod izvoza usluga situacija je ipak malo zahtjevnija jer je Hrvatska peta inozemna destinacija njemačkih turista s udjelom od približno 3,5%. Zbog takvog udjela dugotrajnije zadržavanje visokih stopa rasta podrazumijeva značajniji rast potražnje za turističkim putovanjima stanovništva Njemačke što je povezano i s kretanjem ukupne potražnje. Slabljenje njemačke industrije i pad tamošnje potrošnje kojemu već neko vrijeme svjedočimo ni prema najnovijim podacima DZS-a još nisu srušili robnu razmjenu naše dvije zemlje ispod razine 2022.. Njemačka je zapravo jedini od najvažnijih vanjskotrgovinskih partnera Hrvatske s kojim izvoz u deset lanjskih mjeseci nema negativan predznak.

Račun za klimatske promjene

Vremenske nepogode sa sve katastrofalnijim posljedicama dovode do rasta premija osiguranja diljem svijeta. Područjima koja zbog klimatskih promjena sve češće trpe visoke štete prijeti opasnost nemogućnost osiguranja. U pomoć će kroz subvencije morati priskočiti država, što već čini u mnogim zemljama. Uz to, trebat će i preventivno zabraniti gradnju na najrizičnijim područjima.

Piše: dr.sc. Darko Horvatin1

Nema sumnje da će nam Teodor i njegovi rođaci, koji će nas nažalost sve češće posjećivati, zagrabiti duboko u novčanik. Riječ je o ekstremnim vremenskim nepogodama, o čijim smo razmjerima sve donedavno tek gledali na televiziji, a sada na velika vrata ulaze i u našu svakodnevicu. Oluja Teodor, kako su je naši meteorolozi nazvali i čije ime vuče grčko podrijetlo i u prijevodu znači Božji dar, prije desetak je godina (2013.) uništila barem 50 tisuća kubika drvne građa (stabala) na području Zagreba, čime je nanijet velik gubitak za taj segment gospodarstva. Lanjskog srpnja kroz Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju protutnjalo je orkansko nevrijeme s udarima vjetra i do 180 km na sat. Uz ogromne materijalne štete na kućama i gospodarskim objektima, šumama i poljoprivrednim usjevima, bilo je i ljudskih žrtava. Zbog klimatskih promjena, takve će nas nepogode sve češće pogađati, a materijalne štete bit će sve veće. Sretnici (ili bolje reći razumni ljudi) dio će štete nadoknaditi od osiguranja jer su pravovremeno razmišljali o rizicima, ali takvih nije previše. Za očekivati je da će nakon svega interes za kupnjom police osiguranja od vremenskih nepogoda porasti. No, isto je tako za očekivati da će, kako zbog povećane potražnje, tako i zbog sve veće vjerojatnosti da će se preuzeti rizici realizirati, premije osiguranja postati skuplje. Svjedoci smo i sve učestalijih poplava, kako na kopnu, tako i na moru (gdje jugo sve češće poplavljuje priobalje), katastrofalnih požara pa i potresa. A

1 Autor je znanstveni suradnik, predavač na EFFECTUS veleučilištu i predsjednik uprave Hrvatskog mirovinskog investicijskog društva.

da i ne spominjemo podizanje razine mora, kao posljedice klimatskih promjena. U takvom scenariju, koji nije nerealan, osiguravatelji jednostavno neće htjeti osigurati pojedinu imovinu na rizičnom području s tendencijom da će nekretnine (i druga imovina) na najrizičnijim područjima biti nemoguće osigurati. Police osiguranja bit će gotovo nedohvatljive za većinu stanovništva. Takav razvoj događaja prouzročit će pad vrijednosti imovine (primarno nekretnina), ali i dovesti u pitanje hipotekarne kredite, te ugroziti bankarski sektor. Za ublažavanje takvog stanja, izvjesno je da će ponovno morati u pomoć priskočiti država u vidu subvencija za police osiguranja. Riječ je o globalnom problemu o čemu je u više navrata pisao ugledni dnevnik Financial Times, čiji se naglasci donose u nastavku teksta.

Sve teže do osiguranja

Michael Heffner tek je jednu godinu posjedovao kuću za odmor nedaleko od Virginia Beacha na američkoj obali kada mu je osiguravajuća kuća iznenada otkazala osiguranje. Pritom ga nitko nije niti upitao želi li produžiti policu osiguranja ako će ista drastično poskupjeti. Tražeći novog osiguravatelja shvatio je da više neće moći kupiti policu osiguranja kakvu je dotad imao i čija je cijena iznosila oko 1.200 dolara jer su se ponude koje je dobio kretale između 2.000 i 3.200 dolara. Lokalni broker u osiguranju, Kevin Torcia, svjedoči naglom interesu vlasnika kuća u potrazi za osiguranjem kako se osiguravajuće kuće povlače iz određenih područja, zbog čega cijene osiguranja lete u nebo. Prošla je godina bila najgora kojoj je svjedočio u 15 godina rada kada je za oko 70 odbačenih klijenata uspio pronaći novo osiguranje za kuće. Godinu ranije imao je tek desetak takvih klijenata. Spomenuti Heffner, jedan je od milijuna vlasnika kuća diljem svijeta koji su se našli na prvoj crti bojišnice krize dostupnosti osiguranja. Globalno zatopljenje urok je sve učestalijih ekstremnih vremenskih nepogoda poput oluja, poplava i požara dovodeći osiguravatelje u sve težu situaciju. Kako se osiguravatelji sve više povlače iz određenih područja, dok u drugim traže više premije, priuštivo osiguranje nekretnina, što je za mnoge znatan godišnji izdatak – a često i uvjet njihovog hipotekarnog kredita – sve je teže ostvariti.

Gubici osiguravatelja

Globalna slika objašnjava zašto je tome tako. U zadnje četiri godine ukupni gubici osiguranja od prirodnih katastrofa premašili su 100 milijardi dolara, što je užasnulo čitav sektor. U SAD-u je revaluacija rizika dovela do znatnog rasta premija osiguranja. Nekoliko velikih američkih osiguravatelja, uključujući State Farm i The Harford, obustavilo je preuzimanje novih polica osiguranja u Kaliforniji. Uzrok tomu je i nagli skok troškova reosiguranja – osiguranja osiguravajućih kuća. I europski osiguravatelji upozoravaju da će cijene osiguranja morati porasti nakon serije ekstremnih vremenskih nepogoda na Starom kontinentu. U Australiji najveći godišnji rast cijena u dvije dekade ostavio je 1,24 milijuna vlasnika nekretnina u

Račun za klimatske promjene

stresu priuštivosti osiguranja. Dok je takvih godinu dana ranije bilo „tek“ milijun. Sve to rezultira povećanim interesom za ozbiljno razmatranje izazova na koje već dugo ukazuju ekološki aktivisti . Zbog klimatskih promjena sve više dijelova svijeta bit će gotovo nemoguće osigurati. Čelnici osiguravajućih kuća nedvosmisleno povezuju globalno zatopljenje s problemom priuštivosti osiguranja. Christian Mumenthaler, izvršni direktor u Swiss Re, jednom od najvećih globalnih reosiguravatelja, u siječnju je u Davosu izjavio kako je ovo prvi put da se račun za klimatske promjene podnosi krajnjim potrošačima. Rastuća premija osiguranja svojevrsni je oblik cijene ugljičnog otiska za potrošače i rezultat je suvremenog načina života. To se ne sviđa niti potrošačima niti političarima zaključuje Mumenthaler.

Podcjenjivanje rizika

Čelnici osiguravajućih kuća često naglašavaju da je sektor već davno modelirao klimatske rizike, ali kada govore privatno priznaju da čitava industrija kasni s razumijevanjem svih prijetnji održivosti osiguranja zbog klimatskih promjena. Osiguravatelji još uvijek imaju glavu u pijesku glede promjene klime i s time povezanim učincima. Prošle je godine zabilježen rekordan broj prirodnih katastrofa koje su prouzročile najmanje milijardu dolara gubitaka za osiguravajuća društva. Prema podacima brokera u osiguranju Aon, radi se o 37 odvojenih slučajeva koji uključuju 25 tzv. jakih konvektivnih oluja, od kojih se 21 dogodila u SAD-u. Sve više raste težina katastrofa poput oluja ili požara pri čemu je sve šire područje na kojim se događaju, zbog čega raste tjeskoba kod osiguravatelja i mijenja se pogled na rizike. Snažne oluje su vrsta događaja koje osiguravatelji tradicionalno nazivaju „sekundarne opasnosti“ jer ne donose masivne gubitke poput zemljotresa ili uragana. Vodeći klimatski znanstvenik u München Re Ernst Rauch smatra da se takvi događaji više ne smiju smatrati sekundarnima jer su skupno gledano dosegli magnitudu velikih uragana, tropskih ciklona ili zimskih oluja. Naglašava da je zamjetan snažan trend zahtjeva za takvim odštetama, uzimajući u obzir i inflatorna kretanja. Znanost vrlo dobro objašnjava da vrućina i vlaga u atmosferi dovodi do učestalijih i sve snažnijih oluja. Pojedini osiguravatelji u privatnim razgovorima sve više okrivljuju kompanije za modeliranje rizika na koje se oslanjanju u procjeni gubitaka jer smatraju da su učinci klimatskih promjena podcijenjeni. Dramatično povlačenje reosiguravatelja s tržišta nakon godina gubitaka aktiviralo je alarm među osiguravateljima upozoravajući ih da moraju pažljivije sagledati svoje kalkulacije.

Profitabilnost vs. politika

Trošak pokrića reosiguranja imovine u slučaju katastrofe, koji koriste za dijeljenje tereta šteta od prirodnih katastrofa, najveći je u jednoj generaciji. Reosiguravatelji su stoga oštro podigli svoje takozvane točke pričvršćivanja – razinu gubitaka koju je potrebno postići da bi reosiguranje započelo, što je ostavilo više rizika na primarnim osiguravateljima Takav trend mogao bi testirati sektorske limite. Ako se godišnji gubici

zadrže na razinama iznad 100 milijardi dolara, a tvrtke budu prisiljene i nadalje dizati cijene te se povlačiti s tržišta štiteći svoje bilance, to bi moglo naštetiti ukupnoj ponudi sektora osiguranja društvu. Stoga u Swiss Re predviđaju da bi to moglo dovesti do situacije u kojoj kupnja osiguranja više neće biti ekonomski opravdana. Dok dioničari pritišću kompanije na podizanje profitabilnosti, političari inzistiraju da osiguravatelji ostave vrata i nadalje otvorena. Povećani rizik katastrofalnih događaja zbog klimatskih promjena nesumnjivo nameću težak teret za osiguravatelje diljem svijeta, ali je isto tako neprihvatljivo ostaviti milijune neosiguranih zbog pomaka na koji znanstvenici već godinama upozoravaju. U pojedinim je regijama pitanje je li privatni sektor osiguranja u stanju samostalno pokriti trošak ekstremnih vremenskih nepogoda. U SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i drugim zemljama zajednička akcija osiguravatelja podupiranih državom i nacionalnih reosiguravatelja već je iznjedrila shemu u kojoj porezni obveznici već snose dio troška tih rizika.

Subvencionirano osiguranje

Broj kućanstava koja koriste ovu shemu naprosto je eksplodirao. Citizens, osiguravatelj kojeg podupire Florida, stoji iza 1,2 milijuna klijenata, dok je 2020. imao tek 450.000 tako subevncioniranih polica osiguranja. Kalifornijski pandan Fair Plan više je nego udvostručio broj subvencioniranih polica (više od 270.000) u odgovoru na sve katastrofalnije požare i nespremnost klasičnih osiguravatelja na preuzimanje rizika. Britanski Floo Re stoji iza više od 260.000 polica osiguranja, dok ih je 2018. imao „tek“ 150.000. Optimistički pogled u mnogim dijelovima industrije kaže da će se interes privatnog sektora oporaviti. Kombinacija rastućih cijena, ulaganja u mjere prevencije katastrofa i regulatornih reformi će, posebice ako se dogodi godina s nižim gubicima, omogućiti osiguravateljima preuzimanje većeg broja klijenata. Takav trend nazire se na Floridi, gdje privatni osiguravatelji već bilježe porast polica osiguranja nekretnina. Ipak, globalni regulatori i političari već se pripremaju za zastrašujuću budućnost. Neosigurana imovina može se preliti na druga područja, upozoravaju u Banci za međunarodna poravnanja (BIS), poput hipotekarnih kredita i rasta kreditnih rizika, ako nekretnine više neće biti prihvatljiv kolateral. Bank of England upozorava da bi u scenariju u kojem vlade propuste djelovati na klimatskim promjenama s ciljem postizanja globalnog zatopljenja od 3,3 stupnja Celzijusa iznad predindustrijske razine do 2050., oko sedam posto britanskih kućanstava moglo ostati bez osiguranja bilo zbog neraspoloživosti ili troškova. U Australiji bi prema istraživanju nezavisnog tijela The Climate Council, do 2030. jedno od 25 kućanstava moglo ostati bez osiguranja. Premijerka Barbadosa, Mia Mottley, kaže da svjedočimo povećanom broju ljudi koji si ne mogu priuštiti osiguranje jer postaje preskupo. I nisu samo ljudi u pitanju, već i poslovni sektor što će u jednom trenutku dovesti u pitanje kvalitetu njihovih kredita. Za Barbados to je ozbiljno pitanje jer čak 95 posto onih koji su bili pogođeni uraganom Elsa 2021., nisu bili osigurani.

Državni

intervencionizam

Osiguravatelji nastoje ne raspravljati o tome je li globalno zatopljenje uzrok sve žešćih i učestalijih nepogoda. Više debatiraju o tome je li to značajan faktor koji je doveo do povećanih zahtjeva za odštetu kućanstvima zadnjih godina. U Americi je situacija akutnija jer osiguravatelji moraju dobiti suglasnost na cjenike od strane regulatornih tijela zbog čega im je teže prilagoditi cijene novim rizicima. Osiguravatelji moraju jasno prikazati i objasniti povlačenje iz određenih područja da bi bili u stanju prilagoditi cijene za očekivane rizike. Političari su započeli pridavati više pažnje tom problemu pa je ministarstvo financija zatražilo detaljne podatke za procjenu sve većeg utjecaja klimatskih promjena na financije kućanstava, navodeći pritom povlačenja osiguravatelja i znatna povećanja premija u više saveznih država. Osiguravatelji se pribojavaju kako se odnos između njih i regulatora pogoršava, jer se već odvija dugotrajna rasprave o primjerenosti njihovih cijena (premija osiguranja). Pitanje više nije hoće li vlada intervenirati već kako će daleko pritom ići. Vlasti su već izložene mnogim rizicima jer su u obvezi stajati iza raznih lokalnih i nacionalnih programa. Australija je predstavila javni program za apsorpciju pojedinih rizika povezanih s ciklonima. Britanski program reosiguranja rizika od poplava vrijedi do 2039., ali sve je izglednije da će se nastaviti i nakon toga.

Nužna prevencija

(Ne)dostupnost osiguranja ima širi društveni utjecaj. Rastući troškovi utječu na vrednovanje imovine i stabilnost tržišta, a u SAD-u se pitaju gdje će uživati u mirovini. Hoće li to i dalje biti Florida? Priroda osiguranja od ekstremnih vremenskih nepogoda je takva da će gubici od prirodnih katastrofa dugoročno samo rasti. Sami osiguravatelji naglašavaju i svoju društvenu ulogu kao amortizera financijskih šokova od ekstremnih događaja, ali i svoju odgovornost da kao razborite tvrtke ne podcjenjuju rizike. Mjere prevencije poput zabrane izgradnje novih stambenih jedinica na poplavnim područjima i ulaganja u obranu od šumskih požara jedini su održivi način smanjenja prijetnje. Izazov dostupnosti osiguranja tako sve više postaje političko pitanje. Treba li podržavati (subvencionirati) ljude koji si ne mogu priuštiti cijenu temeljenu na riziku ili treba mijenjati pravila tako da se ne može graditi na određenim (rizičnijim) područjima? To zasigurno nisu pitanja koja će rješavati osiguravatelji. Na početku teksta spomenutog Teodora teško da nakon svega itko može doživjeti kao božji dar. Realisti bi u tome mogli vidjeti upozorenje kako je krajnji čas da se čovječanstvo trgne i vodi suživot s prirodom, a ne da je podjarmljuje. Pesimisti bi ga mogli više shvatiti kao božju kaznu. Bog je prvi put uništio zemlju potopom. Prema predaji, kada će je sljedeći put kazniti, uništit će je ognjem. Stoga, ne shvatimo li konačno klimatske promjene ozbiljno i ne poduzmemo kao civilizacija konkretne i usklađene mjere za usporavanje globalnog zatopljivanja ispada da ćemo zazvati Boga da riješi situaciju kako je najavio. Za takav scenarij nema osiguravatelja koji je spreman preuzeti rizik.

KAVA

Nezamjenjiv globalni napitak

Ubrzane klimatske promjene, uz podcjenjivanje farmera uzgajivača sirovine, tj. kavenih bobica i otežanu plovidbu

Sueskim kanalom zbog terorističkih napada, prijetnje su tekućem užitku čovječanstva

Piše: Drago Kojić

Na trećem programu HRT-a gotovo dvije godine svakodnevno je prikazivana vestern serija Sirova koža (Rawhide) u kojoj su prikazivani kauboji koji su krajem 19. stoljeća tjerali više tisuća goveda s uzgajivačkog juga na potrošački sjever SAD-a. U gotovo svakoj od dvjestotinjak epizoda kulinarske (ne)spretnosti glavnog (i jedinog) kuhara, uz obvezatnu ponudu kave koja je nailazila na pohvale ali i na prigovore, bila je nezaobilazna tema. Budući da su prikazivani događaji neposredno nakon završetka građanskoga rata prije gotovo 150 godina, očito je da je kava već tada bila uobičajeni sadržaj svakodnevnih obroka u Novom svijetu, kao što je na drugim kontinentima stoljećima prije toga stjecala status nezamjenjivosti. Bilo da je servirana kao turska, irska ili na različite druge načine sve do današnje ponude kapučina i makijata iz automata.

Kolijevka (kavanskog) šaha

U svakom gradu ili gradiću u Hrvatskoj vjerojatno je među svim lokalima najviše kafića u kojima se pije neki od napitaka pripravljenih od kavenih zrnaca. Doduše, u kafićima se piju i alkoholni napitci, ali polazište je uvijek kava. Tako je, uostalom, diljem Europe pa i na ostalim kontinentima. Kafić je istisnuo kavanu koja je posvud gotovo iščezla pa ju je teško pronaći. Ta je institucija nekoć imala višenamjensku svrhu pa se u takvim lokalima uz ispijanje opojne tekućine moglo igrati karte, biljar, a u kasnim razdobljima čak i stolni tenis. Naravno, svaka kavana koja je do sebe držala imala je po koju šahovsku ploču i figure. Moglo bi se kazati da je ta ugostiteljska institucija odigrala presudnu ulogu u razvitku šahovske pismenosti u Zagrebu, Rijeci, Zadru, Osijeku itd. U svjetskim razmjerima najčuvenija poprišta šahovskog odmjeravanja snaga bile su kavana Slaughter’s Coffee-house u St.

Martin’s Laneu u Londonu i Café de la Régence u Parizu. Potonja je sredinom 18. stoljeća bila mjesto na kojemu je svatko mogao igrati šah – od pacera do dobro potkovanog znalca (velemajstora tada nije bilo). Česti su gosti bili Voltaire, Rousseau, Diderot, Benjamin Franklin, Robespierre i drugi pripadnici tadašnje intelektualne i političke elite. Čak se moglo susresti i Napoleona koji je gurao šahovska drvca, ali je bio loš igrač, a još gori gubitnik (za razliku od pravog bojnog polja). Nakon poraza obasipao je pobjednike pogrdnim imenima.

Spomenute i druge kavane diljem svijeta pridonijele su i uklanjanju nekih nedosljednosti u šahovskoj igri. Postupno su se uklanjala nelogična lokalna pravila. Primjerice, bila je raširena praksa da se u početku partije može odjednom pješakom igrati dva poteza, a uvedeno je pravilo „en passant“ i izvođenje rokade bez proizvoljnog razmještanja kralja i tipa. Takve nedosljednosti stavljale su u kraljevsku igru u kategoriju „kavanskog šaha“, a upravo tamo su i uklanjane jer šahovskih klubova u današnjem smislu nije ni bilo.

Mozart među ovisnicima

Iako je kavana kao klasična institucija gotovo iščezla (jedva ćete je naći u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima i gradićima) kavanski šah je neuništiv, kao što je neuništiva i ljudska površnost. Komu je ipak stalo do kavene tradicije može obići još uvijek postojeći Café de la Régence u Parizu ili jednu kavanu u Kairu koja posluje dulje od dva stoljeća.

Uzgred rečeno, mnogi slavni umjetnici bili su gotovo ovisnici o kofeinu među njima i Mozart, a u njegovu čast još se uvijek održavaju festivali kave u Salzburgu i još nekim europskim gradovima. Kava se spominje u brojnim romanima i filmovima. Navodno su među Europljanima najžedniji toga napitka Norvežani, Finci i drugi Skandinavci, ali kod kuće, a ne u lokalima, gdje im je taj užitak preskup.

Zastupnici stranke Možemo u Hrvatskom saboru probdjeli su dio noći 6/7 veljače na Trgu Sv. Marka, protestirajući protiv imenovanja novoga glavnog državnog odvjetnika. Jedna revna zagrebačka dama ustala se u četiri sata izjutra i došla im iskazati podršku donijevši im obilnu količinu kave.

U nastavku teksta ovoga članka poslužio je nedavni prikaz Financial Timesa o ovoj temi, koja zaokuplja znatan dio čovječanstva.

Neutaživi globalni apetiti

Globalna potrošnja kave gotovo je udvostručena u protekla tri desetljeća i čini se vjerojatnim da će se taj trend nastaviti. Prednjače novi potrošači u Kini, a imitiraju ih potencijalni kavopije u Indiji, Indoneziji, Maleziji, Vijetnamu itd. Kako se očekuje, pridružit će im se i sve više stanovnika u podsaharskoj Africi.

Dugoročne stope rasta u Aziji i Africi, gdje se uživanje u kavi smatra simbolom pridruživanja globalnoj srednjoj klasi, brže su nego na tradicionalnim tržištima u Europi i Sjevernoj Americi, iako sa znatno niže polazne razine. Starbucks namjerava otvoriti 9.000 lokala u Kini do kraja 2025. dok se međunarodni brendovi Costa Coffee, Lavazza i Tim Hortons nadmeću u privlačenju rastućega broja potrošača u toj mnogoljudnoj zemlji. To pretpostavlja sve veće tržište za zrnca od kojih se pripravlja omiljeni napitak. Ako se nastave sadašnji trendovi očekuje se da će se globalna potrošnja udvostručiti na oko šest milijardi šalica svakoga dana do 2050. Proučavanje održivih investicija Centra Columbio pretkazuje da će za podmirenje pojačane žeđi kavopije već 2030. trebati porast sirovine, tj. kave za 25 posto. Neizvjesno je, međutim, može li poljoprivredna industrija udovoljiti tako rastućoj potražnji uz postojeći model opskrbnih lanaca. Prije svega prijetnje klimatskih promjena vjerojatno će smanjiti površine zemljišta prikladnoga za uzgoj kave, što se već događa. U takvim okolnostima farmerima je ugrožen ionako skroman životni standard pa moraju rasti cijene krajnjim potrošačima.

Potrošnja premašuje proizvodnju

U protekle dvije godine potrošnja je premašila proizvodnju, a u ovoj su godini ratari izloženi prijetnji povratka El Niña, klimatskoga obrasca koji prouzročuje globalne promjene temperature i kiše. Primjerice, lani u svibnju cijene kave robusta dostigle su rekordnu razinu. Kako je u FT-u upozorila Vanusia Nogueira, izvršna direktorica Međunarodne organizacije za kavu (ICO), uočene anomalije postaju sve izraženije. Kava bi mogla postati skuplja, luksuzna namirnica. Što je možda još nepovoljnije, ljubitelji kave mogli bi biti suočeni s napitkom loše kvalitete i neprivlačnijeg okusa. „U okolnostima ubrzanih klimatskih promjena moramo se drukčije ponašati i možda nećemo moći dobiti kavu kakvu želimo“, upozorava Aaron Davis, vodeći istraživač kvalitete kave u tvrtki Royal Botanic Gardens u UK-u.

Genetička rezerva

Iako je u prirodi otkriveno 130 vrsta kave, čovječanstvo je ovisno o samo dvije sorte za gotovo ukupnu potrošnju. To su coffea arabica i coffea canephora – općenito poznate kao arabica i robusta. Kavene bobice tih dvaju stabalca podmiruju 56 posto i 43 posto globalne potrošnje, navodi ICO. Arabica, koju preferira većina kavopija, osjetljiva je biljka, posebice na zagrijavanje atmosfere i na snijet lišća, tj. na gljivicu koja može upropastiti urod.

Divlji srodnici arabice svrstani su na crveni popis Unije za očuvanje ugroženih vrsta. Te divlje inačice od ključne su važnosti za industriju kao genetička rezerva, omogućujući znanstvenicima da ih križaju s komercijalnim sortama u stvaranju otpornih usjeva. Robusta je otpornija od arabice. Iako je osjetljiva na znatnije

promjene vremena može uspijevati na višim temperaturama i otpornija je na pošasti i bolesti. Međutim aroma joj je manje rafinirana i uglavnom se koristi za instant kavu.

Drvce koje voli idealne meteorološke uvjete

„Kava je drvo koje voli savršene vremenske uvjete, baš kao plavi anđeo“, kaže Jennifer Long, glavna izvršna direktorica Svjetskog istraživačkog instituta za kavu ( World Coffee Research Insitute – WCR) tj. organizacije koju financira globalna industrija kave. „To je drvce koje voli optimalnu razinu padalina i meteorološke uvjete, tj. temperature koje nisu ni previsoke ni preniske. Dakle, uvjete koje je sve teže polučiti“, dodaje ona. Prema nekim procjenama oko 2050. čak polovica zemljišta koje se danas koristi za uzgoj kave moglo bi postati neuporabljivo za tu svrhu. Proučavanje Instituta za prirodne izvore znanosti na Sveučilištu za primijenjene znanosti u Zürichu otkrilo je da će četiri od pet najvećih proizvođača kave u svijetu – Brazil, Vijetnam, Kolumbija i Indonezija – na svojim najplodonosnijim područjima pretrpjeti pad količine uzgoja i dostupnosti. Neke druge zemlje izvan tropskih područja, među kojima su SAD, Argentina, Urugvaj i Kina, mogli bi imati povoljnije uvjete za uzgoj dragocjenih bobica. Ali premještanje proizvodnje na nova područja mogao bi se pokazati kao mukotrpan postupak, uz ekološke posljedice kao što je gubitak šuma (deforestacija), ali i ekonomske i ljudske žrtve. Kava je izrazito utrživa roba i od iznimne je važnosti za jačanje privrede i sredstava za život. Farmeri koji čine temelj industrije, sa znanjem koje se pronosi s generacije na generaciju, od presudne su važnosti za budućnost kave. Ako ne omogući farmerima pristojan život i nastavka održivih uvjeta za proizvodnju, utjecaj klimatskih promjena na količinu proizvodnje i cijene kave doći će još više do izražaja

Zanemareni farmeri

Na žalost vrlo je rašireno siromaštvo među uzgajivačima kavenih stabalca. Od otprilike 25 milijuna tih farmera, na koliko se procjenjuje njihov broj u 50 zemalja koje čine „pojas kave“, oko 80 posto su mali poduzetnici koji obrađuju komad zemljišta manji od pet hektara. Većina proizvodnje kavenih bobica otpada na žene. Ta kategorija ratara često je prva crta klimatske krize, sa žetvama ugroženim sušama, poplavama i pošastima. Ti ratari shvaćaju da nose prevelik klimatski teret za malenu ili nikakvu naknadu te odlučuju napustiti nezahvalnu djelatnost. „Farmeri ne vide više budućnost u kavi“, kaže Eleanor Deans, upraviteljica održivosti poslovanja tvrtke Fairtrade. „Ako se više nitko ne želi baviti uzgojem, kako ćemo ubuduće piti kavu?“ pita ona retorički. Nekim uzgajivačima proizvodnja je pala s više od 2.000 kg na jedva 1.500 kg po manzani, mjernoj jedinici nešto manjoj od hektara.

GORKA ČOKOLADA

Potreba ili luksuz?

Uz porast neizvjesnosti opskrbe svjetskog tržišta kavom, javlja se slična zabrinutost zbog bujanja cijena kakaa, odnosno čokolade. U proteklim mjesecima te slastice dostigle su povijesno visoku razinu, zagorčivši potrošačima pribavljanje uskrsnih slastica. Cijene kakaa na burzi u New Yorku i Londonu skočile su u nebo. Poskupljenje je prvenstveno posljedica smanjene ponude zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta u Obali Bjelokosti i Gani, koje zajednički proizvode dvije trećine svjetske ponude zrnaca kakaa. Najprije su na tom području uslijedile prekomjerne kiše, zatim vrućina i suša. To je prouzročilo pad proizvodnje od 11 posto. Analitičari upozoravaju da će proizvođači čokolade trošak znatnim dijelom prebaciti na potrošače. Ako to već nisu učinili, vlastite gubitke ublažit će smanjujući dimenzije čokoladnih štangica, uz porast cijena. Usto će čokoladi dodavati jeftinije sastojke, najčešće voće. Tako ponašanje neće biti privremeno, predviđaju analitičari.

Kao i kod kave javlja se anomalija: farmeri za uzgojene bobice kakaa dobivaju tri do četiri puta manje novca nego trgovci na burzama u New Yorku i Londonu. Istodobno uz pad proizvodnje i niske zarade farmera raste svjetski apetit za čokoladu. U proteklih nekoliko desetljeća udvostručena je potražnja kakaa. Prema procjeni Međunarodne organizacije za kakao u ovoj godini potražnja će premašiti ponudu za 370.000 tona. Takvo stanje odražava se i na ponašanje velikih igrača pa najavljuju otpuštanje zaposlenika i do 20 posto. U svakom slučaju prijeti opasnost da će čokolada postati pravi luksuz, dok će se proizvođači kakaa u zapadnoj Africi teško izboriti za goli opstanak.

Većina uzgajivača ne uspijeva se izravno suočiti s klimatskom krizom zbog svog nesigurnog položaja u vrijednosnom lancu. Zemlje-proizvođači zadržavaju manje od 10 posto maloprodajne vrijednosti industrije kave koja se procjenjuje na 200 milijardi dolara godišnje. Istodobno velike kompanije i bogate zemlje uvoznice izvlače najveću korist, prema zaključku Organizacije za svjetsko intelektualno vlasništvo pri UN-u. Primjerice, Švicarska je druga u svijetu po količini izvoza obrađenih kavenih zrnaca (od kojih niti jedno nije uzgojila). Uzgred rečeno ta je zemlja među rekorderima i po izvozu čokolade, iako nema kakaovca.

Zanemaren klimatski rizik

Znanstvenici ukazuju da proizvođači nisu plaćeni ni za klimatski rizik kojemu su izloženi. Čak 75 posto rizika povezanoga s industrijom kave – od berbe do šalice –snose farmerske zajednice. Daniele Giovannucci, osnivačica Odbora za održivost i koautorica izvještaja Organizacije za svjetsko intelektualno vlasništvo, upozorava u FT-u da velike svjetske kompanije nemaju razumijevanja prema siromašnim proizvođačima kavenih zrna. Jednom je pokušala – ali nije uspjela – nagovoriti bivšega glavnog izvršnog direktora Starbucksa da u otkupu doda tri dolarska centa po šalici kave, kako bi se udvostručio mizerni prihod farmera. Oglušio se na tu sugestiju.

Stručnjaci za održivost tvrde da farmerima treba omogućiti financijsku stabilnost kako bi polučili biznis otporan na klimatske hirovitosti, a potrošači bi morali znati da kupuju proizvod stvoren u skladu s održivim metodama. Ključ takvog shvaćanja krije se u većem uvažavanju kulture, povijesti i farmerskog iskustva, slično kao u industriji sira i vina, kaže Gioavannucci, ukazujući na parmezan, šampanjac i još neke na tržištu afirmirane poljoprivredne proizvode. „Suočeni smo s pitanjem hoće li industrija biti dovoljno pametna da stvori vrijednosne priče na koje smo navikli kada se govori o jačanju neopipljive vrijednosti porijekla nekog proizvoda, ljudske i ekološke“, kaže ona.

Znanstvena bitka za opstanak „bobica“

Organizacije povezane s industrijom kave sada pokušavaju ojačati i sačuvati njezinu dugoročnu budućnost. WCR tvrdi da bi financijska injekcija u poljoprivredna istraživanja i razvoj mogla ublažiti utjecaj klimatskih promjena i pomoći proizvođačima kave da ojačaju proizvodni potencijal i ukupnu stabilnost. Potrebno je dodatnih 452 milijuna dolara na godinu tijekom sljedećih nekoliko desetljeća kako bi se farmerima omogućilo da uspostave raznolikost sorti sadnica i inovacija, upozorava spomenuta neprofitna organizacija.

Novac iz javnih i privatnih investicija mogao bi pomoći u financiranju istraživanja otpornijih sorti kave, u uspostavljanju bolje kontrole bolesti i pošasti, a uz primjenu novih metoda zaštite i uštede vode, tj. prirodnih izvora, kao i u stvaranju kvalitetnijega zemljišta i u uvođenju optimalnog načina upravljanja industrijom. Usmjeravanje investicija ovisilo bi o izvoru iz kojega potječu. Ali u istraživanju i razvoju više bi se trebale angažirati zemlje-potrošači, umjesto da sav teret snose niskodohodovni proizvođači koji nemaju čime financirati zahtjevne potrebe, smatraju u WCR-u. Tada bi se mogla dostići razina inovacija potrebna za podmirenje potražnje, smanjenje stakleničkih plinova i korištenja pesticida te povećati produktivnost. Sve su to pretpostavke potrebne za porast zarada farmera i za profitabilan izvoz kave mnogih proizvođača u većini zemalja.

Trgovci zarađuju na znanju sirotinje

Većina porasta proizvodnje u protekla tri desetljeća rezultat je učinka triju zemalja – Brazila, Vijetnama i Kolumbije – koje su ulagale u poljoprivrednu tehnologiju i klimatski otporne sorte.

ICO je također utemeljio radnu skupinu koju čine veliki brandovi i vlade s ciljem da se zajamči ekonomski, društveno i ekološki održiva ponuda kave do 2030. Klimatske promjene odvijaju se brže nego što je industrija očekivala, a inovatori pokušavaju pronaći kratkoročne postupke koji bi ublažili posljedice. Istodobno velike kompanije koje trguju kavom našle su se od optužbom uzgajivača i stručnjaka za održivost da su nedovoljno agilne. Čelnici Starbucksa se brane, tvrdeći da se kompanija ponaša odgovorno te da aktivno priprema stabilnu budućnost kave na vlastitoj farmi u Kostariki. Kompanija kaže da je investirala više od 150 milijuna dolara u zajednice za poticanje inovacija, a do kraja iduće godine namjerava donirati Srednjoj Americi 100 milijuna klimatski otpornijih stabala, pripremajući još neka poboljšanja. Osim toga, farmerima plaća cijenu iznad tržišne.

Šarm i privlačnost

Dugoročnije, radikalno rješenje što su ga smislili znanstvenici Royal Botanic Gardensa u UK-u, uključuje proširenje „globalnog portfelja plodina“. Inačica sorte coffea liberica, popularne u 19. stoljeću, ali napuštene zbog neugodna okusa i arome – pokazuje obećavajuće znakove prihvaćanja nakon dorade, kažu istraživači. Uz obnovljeno zanimanje za tradicionalnu libericu sve više farmera u Ugandi i Južnom Sudanu počinje se zanimati za sorte manjeg zrna poznate pod nazivom excelsa. Donedavno su ih miješali s jeftinijom sortom robusta, a sada ih počinju prodavati pod vlastitim nazivom. S okusom bližim arabici, ali uspijevajući u toplijem ambijentu na manjim visinama kao robusta, excelsa obećava povoljan urod, kažu stručnjaci. Mogla bi uspijevati slično kao arabica ili robusta, stvarajući otpornu sortu i čak postati komercijalno prihvatljiv proizvod. Trgovci kavom već planiraju slanje novih kavenih bobica u specijalizirane pržionice. Čine se neizbježnim brze promjene da bi se podmirila očekivana potražnja. U sve većoj mjeri potrošači kavu smatraju potrebom a ne luksuzom. Ali industrija mora to učinit ostvarivim. U protivnom čovječanstvo se izlaže riziku da izgubi nešto od bogate raznolikosti okusa koja kavi daje široko prihvaćen šarm i privlačnost.

Nove knjige

Stari i novi diktatori

Tiranski vlastodršci oduvijek su proganjali i likvidirali

intelektualce zbog „pogrešnog“ mišljenja, a to slikovito prikazuje

Ralph Dutli u biografiji pjesnika Osipa Mandeljštama (izdavač Verso)

(Ne)prirodna smrt Alekseja Navaljnog (sredinom veljače) u dalekoj arktičkoj kaznionici zgrozila je znatan dio čovječanstva. Uz ostalo pokazala je da režim Vladimira Putina po okrutnosti ne zaostaje za onim što su činili njegovi prethodnici diljem Rusije i diljem planeta. Tirani nikad nisu podnosili neistomišljenike, a kamo li otvorene protivnike, kritičare i disidente. Borci za vlastito mišljenje od pamtivijeka su trn u oku vlastodršcima, što je među prvima iskusio filozof Sokrat, radije ispivši čašu otrova nego da se odrekne sebe i svojih misli. Među milijunima smaknutih Europljana (točnije rečeno Europljanki) koje je tijekom srednjovjekovnih stoljeća na drugi svijet otpremila zloglasna inkvizicija (ili vlast pod utjecajem te vjerske institucije) čovječanstvo je posebno

zapamtilo lomaču na kojoj je skončao Giordano Bruno.

Među prvim žrtvama španjolskog građanskog rata ističe se pjesnik Federico Garcia Lorca. Izvršitelji tog smaknuća bili su fašistički vojnici, a pokrovitelji i stvarni egzekutor tiranin Francisko Franco, koji je Španjolskom upravljao desetljećima nakon sličnih zločina. Uz prešutnu ravnodušnost međunarodne javnosti. Za razliku od Navaljnog, kojemu je barem upriličen donekle dostojanstven pogreb (unatoč mrgođenju Putina i njegove vrhuške ) Lorcino je tijelo bačeno u neobilježen grob, uništena su sva njegova djela, a spominjanje njegovih djela je zabranjeno.

Zločinački rekorderi

Adolf Hitler smaknuo je niz intelektualnih prvaka, iako su srećom neki od njih uspjeli izbjeći gubilište. Ali taj pripadnik prve lige zločinaca manje se zaokupljao sudbinom pojedinaca i preferirao je klaonice golemih, milijunskih razmjera. Hitlerov glavni konkurent u zločinačkim rekordima, tj. smaknuću neistomišljenika, Josif Visarionovič Staljin, nakon degradiranja poslije smrti, sada doživljava svojevrsnu rehabilitaciju, uz pojavu brojnih imitatora. Popis njegovih žrtava je beskonačan, a u prikazu knjige koji slijedi vidi se hladnokrvna bešćutnost.

Julian Assange nije ni umjetnik ni buntovnik kojega biste mogli usporediti s drugim stradalnicima ovog prikaza. U njegovoj biografiji ima mračnih detalja

(npr. silovanje i seksualni napad) ali Amerikanci traže sada od Britanaca a (prije od Ekvadora) da ga izruče kako bi mu mogli suditi zbog zavjere povezane s dobivanjem i otkrivanjem informacija o nacionalnoj obrani. Mogao bi završiti i na električnoj stolici. SAD nema niti je imala vlastodršce usporedive sa spomenutim krvolocima. Ali imaju globalno omraženu obavještajnu agenciju (Central Intelligence Agency – CIA) koja se prečesto znala umiješati u ustrojstvo vlasti brojnih država, srušivši mnoge vlade, pomažući u egzekucijama nepoželjnih čelnika. Imali su i svoga diktatora, nešto manjega kalibra od europskih i azijskih. Naravno, to je zloglasni senator McCarty, koji navodne komuniste među poznatim glumcima i drugim intelektualcima nije otpremio na električnu stolicu, ali im je uništio karijeru, a neki su omirisali i zatvor, iako nisu bili nikakvi disidenti ne državni neprijatelji nego su stradali zbog mišljenja. Možemo samo nagađati što bi dočekao Assange da ga izruče Stricu Samu, ali svakako ne dobrodošlica.

Pogubna pjesma

U ožujku 1934. Osip Mandeljštam je susreo svoga ruskog kolegu pjesnika i romanopisca Borisa Pasternaka na bulevaru Tversk u Moskvi i recitirao mu je jednu od svojih pjesama. Ono što bi u većini zemalja predstavljalo bezazlen susret u ovom slučaju predstavljalo je opasan samoubilački čin uz snažan vihor staljinističke represije koja se razmahivala.

Uplašen zbog mogućih posljedica Pasternak mu je odgovorio: „Ništa nisam čuo, ništa mi nisi recitirao. Kao što znaš, događaju se neobične i stravične stvari, ljudi iščezavaju netragom. Bojim se da i zidovi imaju uši, a možda čak i kamenčići u pločniku mogu čuti i govoriti. Da se razumijemo: ništa nisam čuo“.

Pasternakov strah, zabilježen u memoarima njegove posljednje životne partnerice Olge Vsevolodovne Ivinskaje bio je čvrsto utemeljen. Iako Mandeljštam tu svoju pjesmu nikad nije zabilježio na papir, tajna policija NKVD -a dočula je za njezin buntovnički sadržaj i uhitila ga je. Pedantni pjesnik, kakav je već bio, Mandeljštam je uporno zahtijevao da se ispravi NKVD-ova netočno napisana kopija dok je tamnovao u zloglasnom zatvoru Lubjanka. Pravim čudom Mandeljštama su oslobodili, uz službeno napomenu „izolirati, ali nadzirati“.

Kao prognanik u provincijski grad Voronjež napisao je više od 100 pjesama izlažući se prijetnji smrti dok nije ponovno uhićen1938. Umro je u tranzitnom kampu na dalekom istoku Rusije od zatajenja srca, a njegovo mrtvo tijelo zakopano je u zajedničkom grobu s brojnim pokojnicima. Utisnut komadić drveta na kojem je bio njegov kažnjenički broj tamničari su privezali za pjesnikov nožni prst. Pjesma koja je Mandeljštama koštala života odjekuje kao odraz ubilačkog portreta diktatora i svjedočanstvo tadašnjih vremena, koja se očito danas ponavljaju, kao što svjedoči nedavna likvidacija Putinova disidenta Alekseja Navalnjog, glasi ovako:

Epigram protiv Staljina

Živimo, gluhi prema tlu ispod sebe

Deset koraka daleko od nas nitko ne čuje naše riječi

Jedino čujemo gorštaka u Kremlju

Kvaritelja duše i ubojica u seljaka

Prsti su mu nalik na ličinke

A riječi, teške kao olovni utezi, iskaču

iz njegovih usta

Njegovi brkovi nalik na žohara pakosno strše

A vršci njegovih čizama svjetlucaju.

„Više od ijednoga ruskoga pjesnika Mandeljštam ispunjava uvjete da ga smatramo legendarnim literarnim svecem“, smatra Ralph Dutli autor biografije jedne od najčuvenijih Staljinovih žrtava. On iznosi zaokružen prikaz Mandeljštama kao ličnost koja je imala „neograničenu želju za životom“, i nesputanu opsesiju iskazivanja umjetničke istine kako je svjedočila njegova žena. „Ne mogu šutjeti“, zapisao je nesretni pjesnik.

Dutli spretno analizira pjesnikovo literarno nasljeđe i objašnjava zašto prema mišljenju nobelovca Josepha Brodskog, Mandeljštama možemo smatrati najvećim ruskim pjesnikom 20. stoljeća, koji je (utjelovio) globalnu civilizaciju prkoseći staljinističkoj tiraniji.

U svom eseju „Dijete civilizacije“ Brodsky objašnjava kako je Mandeljštamova poezija odražavala njegov „krepak, uzvišen, čist glas koji se probijao s ljubavlju, strahom, sjećanjem, kulturom i vjerom. Glas možda drhtav poput šibice koja gori na jakom vjetru, ali ju je nemoguće ugasiti“.

Rođen u židovskoj obitelji 1891. Mandeljštam se školovao u Sankt Peterburgu, a živio je u inozemstvu u Parizu i Heidelbergu. U ranoj dobi pjesnik je bio inficiran „literarnom žestinom“ i dobivao je pohvale za svoje lirske stihove. Najveći nedostatak Dutlijeve knjige, izvorno objavljene na njemačkom jeziku jest u tome što je blistavost i jasnoća Mandeljštamove poezije slabašno obuhvaćena u engleskom prijevodu, na koji se u Financial Timesu osvrće John Thornhill, urednik i bivši dopisnik iz Moskve uglednoga tjednika.

Zatečen u vrtlogu ruske revolucije i zatim građanskog rata, Mandeljštam je na Krimu uhićen od bjelogardijske vojske, osumnjičen kao boljševički špijun. Prognali su ga u Gruziju gdje je uhićen kao osumnjičenik da je bjelogardijski agent.

Opasna moć poezije

Mandeljštamov kreativni život u znatnoj je mjeri oblikovan pod utjecajem triju iznimnih žena: (dviju pjesnikinja Marine Cvetajeve, Ane Ahmatove a njegove supruge Nadežde Hazine, koju je susreo kad je bila impulzivna 19-godišnja studentica umjetnosti.

Osip i Nadežda postali su čvrst i odan bračni par, povezan tragedijom prema književnosti i uzajamnom ljubavi. Nakon što bi u glavi sročio pjesmu, recitirao bi je supruzi koja je postala njegov ljudski diktafon. Tijekom 19 godina braka i 42 godine udovištva, Nadežda je žestoko štitila muževljevo nasljeđe čuvajući njegove pjesme u svom pamćenju i skrivajući rukopise –koji su nosili tragove čizama policijskih agenata koji su gazili po njegovim zapisima – u tavama i loncima, putujući po opskurnim provincijskim gradovima. Njezini vlastiti sjajni i potresni memoari služe kao dar suprugu, a ujedno su eksplozivna poluga „intelektualnog dinamita“ koji je pridonio slomu sovjetskoga režima 1991. zaključuje Dutli.

„Poezija je moć jer ljude zbog nje ubijaju“, rekao je jednom Mandeljštam svojoj prijateljici Ahmatovoj, sa zastrašujućom dalekovidnošću. Unatoč Staljinovim nastojanjima da uništi njegovo stvaralaštvo i spriječi sjećanje na njega, snaga Mandeljštamove poezije preživjela je i bila uzbudljivo osvježena na Nadeždinu pogrebu 1981. Tijekom karmina, bez ikakvog poziva ili poticanja sudionici obreda ustajali su jedan po jedan i recitirali Mandeljštamove pjesme.

Izdaja i tragedija nacionalnog junaka

U knjizi Francuska u sudnici povjesničar Julian Jackson osvrće se na proturječnu sudbinu maršala Pétaina.

Najveći francuski heroj u Prvom svjetskom ratu bio je vojskovođa Philippe Pétain. Razumljivo je stoga što je trotjedno suđenje tom maršalu ljeti 1945. privuklo svjetsku pozornost. A privlači je i danas pa je ne tako davno (sredinom prošle godine) autor Julian Jackson u izdanju Harward University Pressa objavio knjigu Francuska u sudnici: slučaj maršala Pétaina (France on Trial: The Case of Marshal Pétain). Mnogi promatrači smatraju da je to bilo dramatično suđenje, jedno od najneobičnijih u povijesti. Pred sucima se pojavio najveći francuski junak Prvoga svjetskog rata, pobjednik kod Varduna, koji je branio svoj život, optužen za izdaju u Drugom svjetskom ratu i za surađivanje s nacističkom Njemačkom. Ukupno 63 svjedoka svjedočila su u zagušljivoj sudnici i u grozničavoj političkoj atmosferi novooslobođene Francuske. Među njima je bila krema francuskog establišmenta: bivši predsjednik Republike, pet bivših premijera, generali, diplomati, državni službenici i čak jedan burbonski princ. Kao što je na početku suđenja napomenuo sudac, optuženik je potaknuo najproturječnije osjećaje, „neskrivenu ljubav“ među pristašama i „ekstremno žestoko neprijateljstvo“ među protivnicima.

U knjizi Francuska u sudnici svojim majstorskim prikazom događanja vezanih uz ovu temu, povjesničar Julian Jackson objašnjava da nije samo Pétain pozvan da polaže račune nego i cijela Francuska koja je liječila svježe ožiljke što ih je ostavila nacistička okupacija. Taj je događaj nametnuo bolna moralna pitanja s kojima se morao suočavati gotovo svaki francuski građanin tijekom četiri godine nacio-

nalnog ponižavanja. Treba li legalno uspostavljenu vladu uvijek smatrati legitimnom? U čemu se sastoji patriotska dužnost nakon vojnog poraza? I ima li slučajeva kada savjest nadmašuje obvezu da se poštuje zakon?

„Za svakoga, ma što se dogodilo, za njegove obožavatelje, za njegove protivnike, Pétain će ostati tragična ličnost, uhvaćena između izdaje i žrtvovanja“, zapisao je ljevičarski književnik Francois Mauriac. „Sudski postupak kao ovaj nikada neće završiti.“

Unatoč opsežnim dokazima predočenim na suđenju, još uvijek je teško točno odrediti Pétainove motivacije tijekom Drugog svjetskog rata. Je li on bio – kako je tvrdila optužba – dragovoljni suučesnik u fašističkom političkom projektu prema kojemu je gajio osobnu sklonost? Pétain je imao posebice tešku zadaću kada je trebao objasniti sramotno rukovanje s Adolfom Hitlerom u listopadu 1940. Ili je, kako su tvrdili on sam i njegovi pristaše, nesebično žrtvovao svoj ugled u trenutku kada je trebalo zaštiti Francusku od opakog nacističkog barbarizma? „Jer kada više nisam mogao biti vaš mač, želio sam postati vaš štit“, rekao je Pétain u sudnici.

Oličenje otpornosti

Rođen u skromnoj seljačkoj obitelji u blizini Calaisa 1856., Pétain je vojsku vidio kao put prema napredovanju i diplomirao je na uglednoj akademiji Sain-Cyr. Najveći dio njegove vojničke karijere, bilježi Jackson, bio je „respektabilan, ali ne izuzetan“, nikad ne prelazeći rang pukovnika. U dobni od 58

godina, uoči početka Prvog svjetskog rata, činilo se da Pétainu predstoji neslavno umirovljenje. Ali rat mu je pružio savršenu priliku da iskaže izuzetne organizacijske sposobnosti i zapovjednički temperament. Njegovu prkosnu obranu Verduna 1916. Francuzi su vidjeli kao odlučujuću bitku Prvoga svjetskog rata, a njegov afinitet prema običnim vojnicima uzdigao ga je na gotovo mitski status. Unatoč pogibiji više od 150.000 francuskih vojnika u grobnici Verduna, Pétain je spriječio Nijemce da do kraja osvoje Francusku. Postao je oličenje herojske francuske otpornosti. Nakon teškog vojnog poraza 1940. Pétain je postao čelnik francuske države sa sjedištem u neokupiranom Vichyu. Njegov su režim kao zakonitu vladu, uz ostale priznali SAD, Sovjetski savez i Vatikan. General Charles de Gaulle, koji je izvjesio zastavu slobodne Francuske u Londonu, optužen je od režima u Vichyu za izdaju i osuđen na smrt u odsutnosti. Preziran od tradicionalnih političara, Pétain je pokušao preoblikovati Francusku prema vlastitom liku, mijenjajući republikansku krilaticu Sloboda, jednakost, bratstvo, u Rad, obitelj, domovina, razvijajući nešto nalik na kult ličnosti.

Život na poklon

Prvoga dana svoga suđenja 89-godišnji Pétain čitao je umješno sročenu izjavu, „Pripremio sam put za oslobođenje i spašavanje Francuske koja je patila, ali je opstala. Što bi značilo oslobađanje Francuske u ruševinama, Francuske na grobljima?“ „Moj je život od male važnosti“, zaključio je. „Francuskoj sam

pribavio poklon, svoju ličnost.“ Kao što bilježi Jackson Pétainova izjava sadržavala je poluistine i izgovore, zanemarujući njegovu ulogu u progonu i masakriranju Židova, masona i komunista te u zatvaranju bivših političkih lidera, od kojih su se mnogi pojavili na sudu. „Vichy je posezao za svojim neprijateljima tek onda kad mu je uzmanjkalo prijatelja“, zapisao je autor knjige. Kao vodećem povjesničaru francuskih zbivanja i biografu de Gaullea, poznavanje onoga što se događalo u opisano doba autoru daje dodatnu težinu njegovom rasuđivanju. Što se tiče ostaloga dijela suđenja Pétain je gotovo stalno šutio, odbijajući unakrsno ispitivanje i povremeno drijemajući. Unatoč snažnom fizičkom stanju s obzirom na odmaklu dob, patio je od povremenog zatajenja memorije i (vjerojatno namjernog) gubitku sluha. Kao što su primijetili novinski izvjestitelji, Pétain je povremeno naličio na zbunjenog Kralja Leara, „nepokretnog, ravnodušnog, nedokučivog“. Ironično, jedan od krupnih zločina za koje je Vichy bio najviše odgovoran jedva da je bio spomenuto na suđenju. Riječ je o rasnim zakonima režima koji su davali ovlasti francuskoj policiji da uhićuje Židove i kasnije ih isporučuju Nijemcima koji su ih odvozili u plinske komore. Niti jedan židovski svjedok nije svjedočio na sudu. Tek je 1995. predsjednik Jacques Chirac u potpu-

nosti priznao sramotno suučesništvo u deportaciji 75.000 Židova.

Kazna uz pomilovanje

Ipak, porota je proglasila Pétaina krivim za optužbe podignute protiv njega. Ali većina porotnika tražila je da smrtna kazna bude ublažena. De Gaulle je kasnije podržao preporuku za pomilovanje pa je Pétain svoje preostale dane života proveo kao zatvorenik na otočiću Ile d’Yen, nedaleko od obale Bretanje, gdje je umro 1951. Međutim, jeka Pétainova suđenja odzvanjala je kroz francusku politiku desetljećima. Njegovi pobornici, naročito među francuskom krajnjom desnicom, nastavili su ga smatrati osobom gotovo nalik na Krista, koja je žrtvovala sebe za narod i državu. Kao što je svojedobno primijetio francuski diplomat Talleyrand: izdaja je stvar datuma. Oni su dugo zahtijevali da se njegovo tijelo položi uz pale francuske kolege u kosturnici Douaumontu, u blizini Verduna. Ali zahtjevu još nije udovoljeno. Iako su političke strasti koje su pratile Pétaina uglavnom iščezle, mnogi Francuzi danas bi se zacijelo priklonili zaključku de Gaullea, koji je vrlo štovao svoga bivšeg mentora prije nego ga je prokleo zbog postupka za vrijeme režima u Vichyu. „Starost je propast“, zapisao je de Gaulle u memoarima. (dk)

Dokle seže (ne)civilizacija

U knjizi Kako je svijet stvorio Zapad (How the World Made the West, izdavač Random House) autorica Josephine Quinn ukazuje koliko je povijest neodvojiva od sadašnjosti

Upitan što misli o zapadnjačkoj civilizaciji, Mahatma Gandhi je – donekle s podrugljivom duhovitošću – primijetio „kako bi to mogla biti dobra zamisao“. (Po njegovim riječima Zapad nije naročito prosvijetljen.) Ali kako tvrdi Josephine Quinn u svojoj novoj knjizi zapadna civilizacija uvijek je bila loša ili pogrešno usmjerena zamisao. Podijeliti povijest u niz autonomnih civilizacija neumjesan je način koji je iskrivio naše shvaćanje svijeta, smatra ona. „Povijest ne čine ljudi nego njihova uzajamna povezanost.“

Gospođa Quinn, povjesničarka i arheologinja s katedrom na Oxfordu, nije utrošila više od 500 stranica knjige da bi obezvrijedila ono što su nastavnici učili naraštaje učenika o tome kako se treba ponositi europskim dostignućima . Umjesto toga, ona diskreditira temeljnu zamisao „civilizacijskog mišljenja“. Njezin je argument jednostavan, uvjerljiv i vrijedan pozornosti.

Ograničena mašta

Zamisao o civilizaciji relativno je recentna, podsjeća autorica. Riječ je prvi put korištena tek sredinom 18. stoljeća i nije zaokupljala zapadnjačku

maštu sve do kraja 19. stoljeća. U tom imperijalističkom razdoblju povjesničari su otkrili da su grčka, rimska i kršćanska civilizacija pribavile prikladan građevni materijal koji se mogao vješto ugraditi u impresivni pojam „zapadne“ ili „europske“ civilizacije. Tomu su pripisali niz naslijeđenih „klasičnih“ vrlina: energičnost, racionalnost, pravednost, demokraciju i hrabrost za istraživanje.

Druge su civilizacije, nasuprot tomu, smatrane inferiornima.

Autorici nije trebalo mnogo truda da ukaže na besmisao takva pristupa. Uzmite npr. Johna Stuarta Milla, filozofa u 18. stoljeću, koji je tvrdio da je bitka kod Maratona, tj. Perzijska invazija u Grčku 490. god. prije Krista, bila za englesku povijest važnija od trijumfa Williama Osvajača kod Hastinga 1066. (Bez pobjede Atenjana, čarobno sjeme grčke civilizacije možda nikad ne bi niknulo i izraslo u zapadnu civilizaciju – logika je navedene tvrdnje.) Ili se sjetite knjige „Sukob civilizacija“ što ju je 1966. objavio Samuel Huntington, američki povjesničar, koji je tvrdio ,da je nemoguće shvatiti povijest bez svrstavanja čovječanstva u uzajamno neprijateljske civilizacije, među kojima je „tijekom dugog ljudskog postojanja“ kontakt bio „isprekidan ili nepostojeći“.

Za to Huntingtonovo opažanje nema uporišta, a i inače je njegova knjiga naišla više osporavanja nego odobravanja. Energično, znanstveno „češljanje“ profesorice Quinn kroz europsku povijest pokazuje da kontakti unutar i između različitih kultura ne samo da nisu bili rijetki nego su bili glavni motor ljudskog napretka u svim razdobljima. Umjesto da budu zatvorena i usmjerena isključivo na sebe, većina društava prihvaćala je ideje, običaje i tehnologije svojih susjeda.

Originali i imitatori

Primjerice Grci su bili manje mjesto izvornosti nego prenošenja i istraživanja kultura Egipćana, Sumerana, Asiraca i Feničana. Miješali su ih, prilagođavali i razmjenjivali ideje. Umjesto da bude izvor demokracije (kako se općenito smatra) Atena je bila pridošlica u oblik vladavine koja je prethodno testirana u Libiji i na otocima Samos i Chios. Perzijanci vječito odbacivani kao potpuna oprečnost Grka, zapravo su uveli demokraciju u grčke gradove koje su bili zaposjeli i kojima su vladali, sugerirajući „znatnu perzijsku vjeru u upornost naroda njihove hegemonije“ zapisala je autorica.

Ova nova verzija priče o Zapadu odzvanja s okusom i na međuprostoru između područja i vremenskih razdoblja, umjesto na velikim povijesnim događajima. Ali to je divan primjer znanstveno – istraživačkog djela. Na više od sto stranica profesorica Quinn zabilježila je fusnote koje pokazuju da se nije oslanjala samo na širok opseg primarnih izvora nego i na znanstvena proučavanja klimatskih promjena te na nedavna arheološka istraživanja.

Čak i vrlo iskusni povijesni entuzijasti u knjizi će otkriti mnogo novog i fascinirajućeg sadržaja. Čitajući ovu i još neke tematski slične knjige koje su se pojavile u novije vrijeme, svatko tko je mislio da je povijest isključivo stvar prošlosti shvatit će koliko je to pogrešno-zaključuje u svom prikazu tjednik The Economist. (dk)

Stari tragovi novih revolucija

U knjizi Revolucionarno proljeće: Bitka za novi svijet (Revolutionary Spring: Fighting for a New World 1848-1849, izdavač Allen Laine) autor Christopher Clark ukazuje na pozadinu događanja u Europi prije gotovo dva stoljeća i na pogrešku vlastodržaca.

Globalna pozornost koncentrirana je na rat u Ukrajini, na izraelsko uništavanje Gaze i još nekih područja na kojima divljaju islamski teroristi. Istodobno dominira ravnodušnost prema građanskim ratovima diljem Afrike, u dijelovima Azije, Srednje pa i Južne Amerike. Što se tiče Europe, ako izuzmemo Putinovo ukrajinsko krvoproliće, barem zasad topovi i rakete miruju, ali verbalni okršaji ne prestaju čak i u našoj neposrednoj blizini. Na žalost nema optimističkih znakova da će i na najbližim prostorima potrajati razdoblje barem relativnoga mira, tj. da će nas opametiti biološka inteligencija dok umjetna ne počne pružati opipljivije rezultate u ljudskom ponašanju. Na žalost ni povijest nije blistava, kako nas podsjeća Christopher Clark, profesor povijesti na Sveučilištu Oxford u knjizi Revolucionarno proljeće: Bitka za Novi svijet. U tom djelu autor ukazuje na stare pogreške iz kojih se mogu izvući pouke kako ne bismo plaćali nove račune, mjerene gubitkom opće dobrobiti i ljudskim životima. Revolucija 1848. širila se Europom brzinom kakva nije zabilježena do internetskog doba, a izbila

je 12. siječnja na Siciliji protiv reakcionarnog burbonskog monarha Ferdinanda II. Francuski kralj Louis-Philippe srušen je 24. veljače ustankom u Parizu. Dva tjedna kasnije revolucija je istovremeno zahvatila Beč, Berlin, Budimpeštu i Milano.

Varljivi izgledi

Krajem ožujka činilo se da su konzervativni vladari popustili pred zahtjevima naroda za politička prava i nacionalno samoodređenje. Uvođenje ustava odobreno je u Prusiji i većim njemačkim državama, a talijanski i mađarski podanici u multietničkom habsburškom carstvu stigli su nadomak neovisnosti. Revolucionarne ideje, suzbijane od pada Napoleona, kao da su iznenada ponovo diktirale budućnost. Ipak, kao što je čest slučaj s revolucijama, izgledi su se pokazali varljivima. Samo jednu godinu kasnije snage reda opet su bile pod kontrom, novonastali krhki parlamenti su raspušteni (u Prusiji na oštrici bajuneta), a nacionalni pokreti u Italiji i Mađarskoj u krvi su ugušeni. Rezultat takvog ishoda jest da je 1848. u usporedbi s 1789. ili 1917. privukla zanemarivu pozornost povjesničara pa ju je Lewis Numien opisao kao „revoluciju intelektualaca“, a GM Trevelian kao „prekretnicu na kojoj moderna povijest nije nastupila“.

Pobune nisu za otpis

U knjizi Revolucionarno proljeće Christopher Clark osporava navedene zaključke. Iako je 1848. kratkoročno bila neuspješna, na dugu stazu djelovala je kao „komora za sudaranje čestica“ sredinom 19. stoljeća, tvrdi on. Tijekom žestokih zbivanja snažne sile kao socijalizam, demokratski radikalizam, liberalizam i nacionalizam, zajednički su pritiskale, spajale ili razdvajale. Modificirane ili u nekim slučajevima izmijenjene te su se sile javljale temeljito preoblikujući politiku i društvo. Oko 1900.

godine većina europskih država uvela je neke od oblika ustavnosti, a mnoge su dopustile opće pravo glasa (doduše samo muškarcima) a malobrojne su polagale temelje za socijalnu državu. Nacionale težnje Talijana i Nijemaca (frustriranih 1848.) ostvarene su čak i prije stvaranjem Kraljevine Italije i Drugoga Reicha. Italija nije više kraljevina niti je Njemačka, srećom Reich, ali obje duguju svoje porijeklo modernih država „godini revolucije“.

Nudeći vrlo složenu priču Clark iskazuje svoju profesionalnu erudiciju. Kao što bi se i moglo očekivati od pažljivog promatrača njemačkih zbivanja on opisuje vrlo detaljno revolucije u Berlinu i Beču. Ali njegov kulturni i geografski iskaz znatno je opsežniji. Krvava predigra u Galiciji 1846. godine, uglavnom zanemarena od povjesničara, dobila je zasebno poglavlje, kao i Vlaška, koje se pobunila protiv ruskih „zaštitnika“ 1848. Ni revolucije globalnih dimenzija ne izmiču Clarkovom pogledu. Čak nas informira da je 1848. prema riječima jednog latinoameričkog autora i političara, „imala snažan odjek u Čileu“.

Sukob ideja

Clark je naročito efektan u prikazu sukoba ideja koje su izazvale 1848. Analiza zamršenosti i puke destruktivne snage nacionalizma u najboljem poglavlju, „Naslućivanje poretka“, naročito je pronicava i ima očiglednu važnost danas kada smo okruženi sličnim stremljenjima i zbivanjima. Ipak, autorov pristup sadrži jednu manjkavost. Njegov je temeljni cilj smjestiti

ljude u središte događaja, pa rječito opisuje grozne uvjete u kojim je većina njih živjela, kao i nepravde i ideale koji su ih naveli na ustanak. Taj pristup jamačno knjizi daje snažan zamah. Ali, kako u prikazu Financial Timesa primjećuje Munro Price, profesor povijesti, emeritus Sveučilišta Bradford, autor zanemaruje kontekst preuveličavajući pokret u odnosu na otpor. Trebalo je opsežnije obuhvatiti razloge zbog kojih su revolucionari htjeli uzdrmati poredak, prije svega nagodbu koja je dovela do završetka napoleonskih ratova i napetosti unutar i između europskih država, koje su stvorile uvjete za nemire 1848. Ta pozadina poznata je specijalistima, ali ne i prosječnom čitatelju.

Nad 1848. lebdjela je sablast 1789. Traumatska sjećanja nad Francuskom revolucijom u početku su izazivala paniku među europskim vladarima i navodile su ih na nepromišljene ustupke ili na brzopleti bijeg. Čekajući na Place de la Concode – gdje su svojedobno giljotinirani Lui XVI i Marie Antoinette – da ga odvedu u progonstvo, Kralj Lui Philippe je u mašti vidio – kako je kasnije zapisao – zastrašujuće brutalnosti kojima je svjedočio za vrijeme terora.

Ipak, Clarkov prikaz ukazuje kako je nakon početnog nereda i dezorganizacije, većina vladara reagirala na izazov i izvukla pouku iz pogrešaka učinjenih 60 godina ranije. Za razliku od Luia XVI osigurale su lojalnost vojske i izbjegli da postanu zatočenici svojih glavnih gradova. Habsburgovci su se pokazali vrhunskim majstorima u toj igri: napustili su Beč kad je situacija postala opasnom, zamijenili nesposobnog vladara njegovim poletnim nećakom, zatim su se vratili s odanom voskom i svladali protivnike.

Naposljetku, naglašava važnost 1848. za suvremene pobune. Najočitiji je primjer Arapskog proljeća, jedne od revolucija koje se šire poput neobuzdanog požara, kratkoročno neuspješno, ali s dubokim efektima na duge staze. Kao što ukazuje Clark, sablasna koincidencija učvršćuje navedenu usporedbu. U kolovozu 1848. ustanak u Mađarskoj bio je napokon ugušen, a najsjajniji general u tom okršaju Jozef Bem, zatražio je utočište u Siriji koja je bila pod otomanskom vlašću. Prešao je na islam pod imenom Murat Paša i završio život kao guverner Alepa. (dk)

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2024

3-4-2023: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2023

1-2-2023: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2023

3-4-2022: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2022

1-2-2022: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2022

3-4-2021: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2021

1-2-2021: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2021

3-4-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2020

1-2-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2020

3-4-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2019

1-2-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2019

3-4-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2018

2-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_2_2018

1-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_1_2018

3-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2017

2-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2017

1-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2017

4-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2016

3-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2016

2-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2016

1-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2016

4-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2015

3-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2015

2-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2015

1-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2015