KLIMATSKE PROMJENE Budućnost dostiže sadašnjost

Panorama

KLIMATSKE PROMJENE Budućnost dostiže sadašnjost

Kataklizmične vremenske anomalije koje su se donedavno javljale jednom u stotinu ili više godina, postaju gotovo svakidašnja pojava, uništavajući zrak, tlo, pitku vodu i sve što je stvorio čovjek pa i njega samoga.

piše: Drago Kojić

„Zamišljam budućnost u kojoj su najveće svjetske sile ukroćene promjenama klime. U kojoj su požari opustošili velike gradove, poplave potopile ljude u njihovim kućama ili na putu do radnih mjesta, vrućina osjetno ugrozila privrede, a zagađeni zrak guši djecu u školi. Zamislite nepredvidivost globalne klime koja će vojne baze svjetskih supersila dovesti u opasnost od prodora mora te će ih morati premjestiti na kopno. Zamislite svijet u kojemu su suše uništile jednogodišnje prinose, razarajući društva i izazivajući masovne seobe ljudi. Ili ne zamišljajte. Samo promotrite 2021. Ne morate posegnuti za distopijskim romanom. Živimo u klimi što su je ljudi toliko izmijenili, dopuštajući da se pakao razulari diljem planeta.“ To je citat u članku što ga je krajem rujna u dnevniku Financial Times objavio Laurence Tubiana, glavni ravnatelj Europske klimatske fundacije. Slična manje ili više slikovita upozorenja bez prestanka pune novinske naslovnice i udarne vijesti u elektroničkim medijima. Podsjećaju nas da epidemija koronavirusa, koja već dvije

godine drži čovječanstvo u svojevrsnoj karanteni, nije jedina nevolja koja s lakoćom preskače državne granice na svim kontinentima. Ratovi, teroristička divljanja, kataklizme u obliku vulkana i potresa, upotpunjuju tmurnu sliku svakodnevnice. Teško bi bilo i nabrojiti što je svijet preživio zbog klimatskih poremećaja u bliskoj prošlosti i sadašnjosti. Krajem kolovoza prošle godine više od 600 snažnih požara haralo je Kalifornijom. Vatra nije mimoišla ni Australiju, Amazoniju, Sibir i mnoge druge krajeve. Nije nedostajalo ni superoluja s pratećim diluvijalnim poplavama, a klimatske anomalije uništavale su gradove i sela, prometnu i energetsku infrastrukturu.

Međunarodna podjela katastrofa

Ovogodišnji klimatski scenarij bio je još pogubniji od lanjskoga, a nepogode suzahvatile golemi prostor, uz drastičnije posljedice. New York, New Orleans, znatni dijelovi Luizijane, Meksiko, Karibi, Filipini, osjetili su samo mali dio klimatske hirovitosti. U međunarodnoj podjeli katastrofa nisu bila pošteđena europska područja. Ovogodišnji datum 20. srpnja dugo će pamtiti stanovnici Belgije, Nizozemske, Švicarske, Italije, a naročito Njemačke, gdje je poremećeni sustav olujnoga nevremena ulice mnogih gradova pretvarao u rijeke, uništavajući urbanu infrastrukturu i prirodni okoliš, uz mnoštvo ljudskih žrtava. Istoga srpanjskoga dana stotine tisuća ljudi u kineskoj pokrajini Henan evakuirano je pred poplavama. U tamošnjem gradu Zhangzhou tijekom tri dana palo je više kiše nego što u normalnim prilikama padne cijele godine. Zlokobni datum zacijelo neće zaboraviti ni stanovnici grada Cizra u Turskoj, gdje je zabilježena temperatura od 48,1 C, najviša ikad dostignuta u toj zemlji. Sličnih anomalija u ovogodišnjem srpnju bilo je na različitim geografskim širinama, a rekordna temperatura od 54 C izmjerena je u Dolini smrti u SAD-u, dok je istodobno primijećeno otopljenje više od 40 posto vrha ledenjaka na Grenlandu. Takva klimatska „konfiguracija“ oslikana je u okolnostima kada Međunarodna meteorološka organizacija navodi kao donekle utješan podatak da je planet, na kojemu zasad ipak uspijevamo opstati, za 1,1 do 1,3 stupnja Celzija topliji nego što je bio prije izuma parnoga stroja, što je u okvirima preporuka Pariškoga sporazuma od prije šest godina. U nedavnim parlamentarnim izborima u Njemačkoj važna tema u stranačkim nadmetanjima za pobjedu bile su klimatske promjene, koje su i inače već dugo tištile tamošnju javnost zbog niza neželjenih događaja. Prvi znak klimatskih nevolja na Rajni, najprometnijem riječnom vodotoku u Europi, pojavio se kada su iščezli brodovi za krstarenje i brodovi-hoteli. Zamijenili su ih manji teretni brodovi, ali su i mnogi od njih ubrzo prestali ploviti. Roba, prvenstveno ugljen, prebačena je na vlakove, a razina vode spustila se toliko da su se mogle vidjeti neeksplodirane bombe iz Drugoga svjetskog rata. Krajem 2018. nakon dugotrajne suše plovidba dijelom Rajne postala je gotovo nemoguća. Poduzeća smještena uz rijeku morala su drastično smanjiti proizvodnju, dio izvoznika potisnut je s tržišta, a crpke za

gorivu u Kölnu bile su prisiljene podići cijenu. Institut za svjetsku privredu u Kielu procjenjuju da je taj poremećaj smanjio učinak njemačkoga BDP-a za 0,2 posto. Naoko neznatan uzmak mogao bi se zanemariti da se radi o nekoj beznačajnoj privredi, ali Njemačka je još uvijek europski ekonomski predvodnik pa i mali postotak ima znatnu težinu.

Ulice pretvorene u rijeke

Spomenutom sušom bilo je zahvaćeno više od dvije trećine njemačkoga kopna i ubrzo su klimatske anomalije uvelike izmijenile popis prioriteta glasača, tj. stranaka, a koliko je to bilo opravdano najbolje potvrđuju riječi što ih je izustila Carolin Weitzel, gradonačelnica Erftstadta, grada u pokrajini Sjeverna Rajna-Westfalija, jugoistočno od Kölna, nakon katastrofalnoga nevremena u srpnju: „Poplave i njihov učinak nezamislivi su. Štetu ne možemo još ni procijeniti.“ Iz gradskoga kvarta Blessem evakuirano je stanovništvo nakon što je klizište iz obližnjega kamenoloma napravilo golemi krater koji je dostigao gradske zgrade. Srušen je dio povijesnoga zamka, a ulice su bile razrovane i pune blata i vode. Vodena bujica nosila je prevrnute automobile kao igračke, a namještaj i kućanski aparati bili su pretvoreni u blatnjavi otpad. Pod vodom su se zatekli i križevi na obližnjem groblju. Erfstadt je bio jedan od najteže pogođenih naseobina dramatičnim poplavama koje su usmrtile nekoliko stotina osoba. Uragani, koji su se s drugih kontinenta preselili i u Europu, zasad su poštedjeli Hrvatsku, ali to ne znači da smo lišeni klimatskih ekscesa. Nerijetko na našem kopnu i moru divljaju superoluje, uglavnom bez većih ljudskih žrtava, ali s pozamašnom materijalnom štetom. O sušama i požarima da ne govorimo. Nisu rijetkost prometni zastoji, kao ni proljetni mrazevi i tuče. I ove godine smo zbog takvih klimatskih hirova pretrpjeli znatne poljoprivredne gubitke. Najveće slavonsko vinogorje praktički je ostalo bez berbe grožđa pa će ponuda vrhunskih vina iz Požeške kotline biti osjetno umanjena.

Ubrzane povijesne (ne)zgode

Iako je učestalost ekstremnih klimatskih pojava vrlo očita, ni u prošlosti nismo bili pošteđeni od neugodnih iznenađenja. Primjerice, 1953. je snažna oluja u Sjevernome moru usmrtila više od 2.000 osoba u Nizozemskoj i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Pola stoljeća kasnije (2003.) žestoki toplinski val u zapadnom dijelu Europe izazvao je, prema procjenama, smrt između 35 i 70 tisuća ljudi, dok je superoluja Sandy na sjeveroistočnoj obali SAD-a 2012. prouzročila gotovo 80 milijardi dolara štete. Takve epizode s kataklizmičkim posljedicama ponavljaju se diljem svijeta, ali rijetko na istim mjestima. Oluja kakva je bila spomenuta u Sjevernome moru mogla bi se na tom području očekivati jednom u stotinu godina, toplinski val iz 2003. jednom u 500 godina, a Sandy u New Yorku jednom u 250 godina.

Novac pada s neba

Kad pokušavaju ukrotiti rasipničke želje svoje djece, roditelji se često služe poštapalicom „Pa zar misliš da mi novac pada s neba“. Ubuduće valja biti oprezan s tom metaforom. Novac doslovno pada s neba islandskoj tvornici Orca u predgrađu Reykjavika (grada koji je prije pola stoljeća ispunjavao čak i gotovo djetinjaste želje nekadašnjega šahovskoga čuda od djeteta Bobbyja Fischera). Kompanija je sredinom rujna aktivirala ventilatore i počela usisavati ugljični dioksid iz zraka. Zvuk je bio nalik na žuborenje potoka, a investitori se nadaju da će to biti velik pomak u čovjekovu obračunu s klimatskim promjenama, tj. prekomjernom ugrijavanju planeta. Orca je zasad najveće postrojenje u industriji „izravnoga hvatanja zraka“ kojemu je svrha uklanjanje ugljičnoga dioksida iz atmosfere. Kada se uskladišti pod zemljom taj CO2 može se smatrati „negativnom emisijom“ – važnom ali nedovoljno razvijenom metodom suzbijanja prekomjernog globalnoga zagrijavanja. Da bi se spriječio rast Zemljine temperature više od 1,5 C iznad razine dostignute u predindustrijsko doba trebat će u drugoj polovici ovog stoljeća ukloniti iz atmosfere tisuće milijardi ugljičnoga dioksida. Naravno i od ništa manje opasnoga metana. Trenutačno je jedini način sadnja drveća, ali ta opcija nije lišena nedostataka. Drveće strada u požarima ili sječi, pri čemu se ne smanjuje nego povećava količina CO2. Climeworks, kompanija u čijem je vlasništvu tvornica Orca, nudi drukčiji način. Izradila je kemijske filtre koji hvataju ugljični dioksid kada prolazi kroz cjevovod. Dostavlja ga jednoj drugoj tvrtci koja islandski bazalt miješa sa CO2 stvarajući čvrstu stijenu. Energija se dobiva iz geotermalne elektrane. Orca ima znatne troškove, ali ih nadoknađuje, uz pristojnu zaradu, prodajući „zarobljeni plin“ putem interneta. Kupci stječu pravo na vlastito ispuštanje ugljičnoga dioksida.

Međutim, iznoseći te podatke u dvomjesečniku Foreign Affairs, Michael Oppenheimer, profesor geoznanosti na Sveučilištu Princeton, kaže da će se uz očekivani rast temperature takve naoko izolirane klimatske katastrofe početi preklapati, a njihov će se učinak akumulirati. Realno je očekivati više snažnih tropskih ciklona i toplinskih valova, a svaka katastrofa mogla bi sugerirati štetu sljedeće, uz sve manje vremena potrebna ljudima da se oporave i predahnu. Mnogi promatrači procjenjuju prijetnje klimatskih promjena prema učestalosti i ozbiljnosti ekstremnih događaja. Ali promatranje vremenskih događaja kao neovisnih zbivanja nalik je pokušaju da se shvati film gledanjem niza kratkih isječaka, koji su važni za ukupan sadržaj, ali nisu cjelovita priča. U stvari, promatranje klimatskih

promjena kao niz pojedinačnih događaja podcjenjuje prijetnju jer zbivanja se ne odvijaju u vakuumu, kaže profesor Oppenheimer. Kao što ukazuju najnovija istraživanja, pojedina klimatska obilježja uzajamno su povezana, pojačavajući utjecaj na ljude i ekosustave.

Pomahnitale lančane reakcije

Dvije vrste uzajamnoga djelovanja naročito su zabrinjavajuće. Prvo, uz jačanje intenziteta i učestalosti, ekstremni događaji zbivat će se sve bliže jedan drugome – prostorno i vremenski. Drugi oblik uzajamne povezanosti je dugoročan. Nastaje kada neki od zemaljskih mehanizama za reguliranje klime – sustavi koji obuhvaćaju zrak, oceane, kopno ili led – podivljaju, pojačavajući lančanu reakciju drugih takvih mehanizama. Takvi novi rizici za planet trebali bi biti izazov konvencionalnom mišljenju u borbi protiv klimatskih promjena. U SAD-u i drugim razvijenim zemljama pokušaji da se ponašanje uskladi s onim što nalažu klimatske promjene uvijek su bili od drugorazredne važnosti. Nije dovoljno samo smanjenje stakleničkih plinova (a ni to se ne provodi na optimalan način). Neke od katastrofa koje su se dosad javljale jednom u ljudskom životu uskoro ćemo moći očekivati gotovo svake godine. Uz rast temperature sve je veća vjerojatnost da će se na bilo kojem mjestu pojaviti katastrofalan događaj. Ili da će oko 2050. svake godine uslijediti katastrofalna anomalija koja se donedavno zbivala jednom u stoljeću. Čak i ekstremni događaji raštrkani diljem svijeta mogu biti povezani. Uzmimo kao primjer podbačaj ljetine. Oko 15 posto žitarica ne troši se u zemlji u kojoj su žitarice uzgojene nego se izvoze. Najveći su izvoznici Argentina, Australija, Rusija, Ukrajina i SAD. To je povoljno promatrano iz perspektive globalne opskrbe hranom jer umanjuje vjerojatnost da će odjednom na svim područjima doći do podbačaja ljetine. Ali globalno zatopljenje povećava takvu vjerojatnost jer će se urod žitarica posvud biti smanjen.

Preuveličana priča – sa svrhom

Bezbrojne su opasnosti koje će uslijediti ako svijet ne uspije ukrotiti porast temperature – od uništavanja koraljnih grebena, ugrožavanja poljoprivrede, istrebljenja ribljih vrsta, do katastrofalnih zdravstvenih posljedica zbog povećane zagađenosti zraka, uz nepodnošljive vrućine. Neke od posljedica već su aktualne, iako znaju biti i preuveličane pa i iskrivljeno prikazane. „Kako će preživjeti država koju guta more?“ Tako je glasila reklama za dokumentarac koji je pratio Antea Tonga, nekadašnjeg predsjednika državice Kiribati, dok je ne tako davno obilazio svijet, upozoravajući javnost da njegovi otoci tonu u more. On je već 2014. kupio 20 četvornih kilometara zemljišta na otoku Fiji gdje bi potražilo zadnje utočište 120 tisuća stanovnika Kiribatia – kada razina mora još malo poraste.

Dragocjena bioraznolikost

Među najozbiljnijim posljedicama zatopljenja je ugrožavanje bioraznolikosti. Tržištima je trebalo četvrt stoljeća da se oporave od Velike depresije 1929. Koliko će im trebati za oporavak nakon što 2030. uslijedi masovni nestanak biljnih i životinjskih vrsta? Gubitak bioraznolikosti bit će jedna od najvećih kriza svih vremena u očuvanju okoliša uzrokujući prirodnu i društvenu degradaciju, upozoravaju ekolozi. Zaštita bioraznolikosti od presudne je ekonomske važnosti. „Usluge“ ekosustava, kao što su ekološko oprašivanje, pročišćavanje voda i uklanjanje ugljika od vitalne su važnosti. Posljedice nastanka „toplinskih kupola“, tj. toplog zraka zarobljenog u atmosferi, koji uništava usjeve i šume te donosi razorne poplave kakve su bile prošlog ljeta, početno su upozorenje na ekonomske štete koje će uslijediti. Reosiguravajuća tvrtka Swiss Re nedavno je procijenila vrijednost globalne bioraznolikosti na 33 bilijuna USD na godinu, što je blizu BDP-a SAD-a i Kine zajedno. U izvještaju se navodi da petina Zemlje ima krhke ekosustave te da je više od polovice globalnoga BDP-a ovisno o bioraznolikosti i uslugama ekosustava. Swiss Re drži da će velike zemlje izgubiti oko 10 posto BDP-a u sljedeća tri desetljeća. Tmurnu sliku pruža i najnoviji opsežan izvještaj Međuvladine platforme znanstvene politike o bioraznolikosti ekosustavnih usluga. Od osam milijuna vrsta na svijetu 12,5 posto u opasnosti je od nestanka u nekoliko narednih desetljeća. Znanstvenici očekuju da će kriza bioraznolikosti biti pogubnija za društvo nego klimatske promjene, iako su obje pojave blisko povezane. Tradicionalnim modelima financiranja bioraznolikosti nedostaje kapitala da bi bili djelotvorni. Da bi se ostvarili ciljevi u vezi s klimatskim promjenama, bioraznolikosti i devastacije zemljišta valja do 2050. zatvoriti financijsku rupu od 4,1 bilijuna USD, prema procjeni UN. Trenutačne investicije za rješenja u vezi s prirodom dostižu 133 milijarde USD, uglavnom iz javnih izvora. Zaštita bioraznolikosti je složen pothvat i ne mogu ga izvesti sami investitori. Trebaju se udružiti s drugim akterima, uključujući zagovornike čuvanja prirodnog bogatstva, lokalno stanovništvo i znanstvenike. Dok urođeničko stanovništvo čini samo pet posto svjetske populacije, ono je čuvar 80 posto globalne bioraznolikosti, navodi Svjetska banka. Ali financijski sektor rijetko se koristi znanjem lokalnoga puka. Procjenjuje se da 30 posto zemljišta i vode treba sačuvati, zaštititi i obnoviti da bi svijet postao otporniji na klimatske ekscese.

Spomenuti dokumentarni film prikazivan je 2018. dvije godine nakon što je bivši predsjednik Tong umirovljen. Vlada koja je naslijedila njegovu nije bila impresionirana. „To je drama nalik na Rat Zvijezda“, izjavio je nedavno u tjedniku The Economist Teburoro Tito, kiribatski ambasador u UN-u. „Priča je vrlo uvjerljiva, ali moram kazati da nije istinita“, dodao je. Zemljište na Fijiju pretvoreno je u komercijalnu farmu. Ipak, tvrdnja bivšeg predsjednika državice koju je teško naći na geografskoj karti, nije bila posve neutemeljena. U istraživanju objavljenom 2010. Paul Kench, sada zaposlen u kanadskom Sveučilištu Simon Frasery, izmjerio je dimenzije 27 atola tijekom nekoliko desetljeća, otkrivši da ih se 14 posto smanjilo, dva su posve potonula, 43 posto je zadržalo istu površinu, a isto toliko (43 posto) ju je povećalo. Mnogi od tih otoka, zapravo koraljnih grebena, uspjeli su se prilagoditi razini mora, mijenjajući oblik zbog erozije sedimenta. Primjerice, površina državice-otoka Tuvalu povećana je od 1971. do 2014. unatoč porastu lokalne razine mora za četiri milimetra na godinu, što je dvostruko više od globalnoga prosjeka u tom razdoblju. Kench drži da je Tongova priča o tonućim otocima „uvelike emotivna“. Ali takve priče imaju svrhu. Kiribati, Tuvalu i Maršalski otoci, tj. državice u južnom dijelu Tihog oceana, među prvima su koje se suočavaju sam silovitim djelovanjem klimatskih promjena. Zato takve priče pomažu u privlačenju međunarodne pozornosti i pomoći. Sedam od 15 najovisnijih zemalja kojima je takva pomoć najnužnije čine otoci u Pacifiku. Ali postoje i neposrednije posljedice klimatskih nestabilnosti koje ugrožavaju život i sredstva za opstanak. Te posljedice manje privlače pozornost, teže ih je objasniti i nerijetko su proturječne. Rezultat je isti: te bi državice ipak u doglednoj budućnosti mogle postati nenastanjive.

Nove seobe

Prirodno prilagođavanje otočnih privreda potrebama ljudi moglo bi postati tek privremeno. Brži porast razine mora, veća snaga valova i porast broja stanovnika mogli bi otežati prilagođavanje. Čak i neznatan porast morske razine može prouzročiti snažne plime i poplaviti dijelove obradivoga zemljišta. Takve su plime sve češće pa slana voda uništava banane, papaje i drugo voće i raslinje, prodire u podzemne vode, čineći ih nezdravim za piće. Uređaji za desalinaciju skupi su, ne uvijek pouzdani. Dakle, iako otoci zasad ne tonu, ljudi i vegetacija mogu stradati od žeđi, kaže Michael Walsh, bivši ekonomski savjetnik na Kiribatima. Ciklon Harold je lani oštetio 21.000 kuća na otoku-državici Vanuatu, a ciklon Pam 2015. bio je jedan od najjačih koji su ikad pogodili taj dio Tihog oceana. Stručnjaci predviđaju da će cikloni i tsunamiji na tom području biti sve intenzivniji. Oko 30.000 stanovnika Maršalskih otoka, više od trećine žitelja državice, emigriralo je u Ameriku, naročito u posljednja dva desetljeća. Tek malobrojni kao razlog preseljenja navode klimatske promjene. Glavni su motivi odlaska „obrazovanje, zdravstvena zaštita,

zaposlenje i obiteljske veze“. Uz sve nedaće, područje Pacifika snažno je pogodila i epidemija covida-19. Nisu to, međutim, jedina područja s potencijalnim i već provedenim migracijama. Nedavno istraživanje stručnjaka Svjetske banke sugerira da bi dugotrajni utjecaj klimatskih promjena na dostupnost vode, produktivnost u poljoprivredi i rast razine mora mogao navesti 216 milijuna ljudi da pronađu privlačnije boravište. Najviše je potencijalnih emigranata, prema toj studiji, s područja podsaharske Afrike, gdje 86 milijuna osoba namjerava potražiti pitomije podneblje, 49 milijuna živi u istočnoj Aziji i na Pacifiku, a 40 milijuna u južnoj Aziji. U istočno europskim državama i u središnjoj Aziji deset milijuna nezadovoljnika namjerava ili želi potražiti život na područjima gdje su priroda i krajolici gostoljubiviji. Stručnjaci tog istraživačkog pothvata navode da bi stvaranje uvjeta za povoljniju klimu za 80 posto smanjilo želje za preseljavanjem. Ipak, realno je pretpostaviti da toliki interes za traženje boljih životnih uvjeta nije isključivo rezultat klimatskih hirovitosti nego i drugih, prije svega političkih i ekonomskih razloga. Uostalom, armije očajnih nezadovoljnika stavljaju život na kocku ne bi li dospjeli do barem naoko spasonosne Europe, gdje mnogi od njih nisu poželjni.

Štete od oluja

Cijene posljedica uragana u SAD-u (u mlrd. USD)

Katrina Harvey Maria Sandy Irma Andrew Ike Ivan

0 50 100 150

Izvor. Financial Times

U trenutku pisanja ovog teksta osiguravatelji i federalne agencije još su zbrajali goleme troškove što ih je pričinio uragan Ida koji je jesenas opustošio Luizijanu. Bila je to druga po jačini oluja koja je pogodila tu saveznu državu, nakon Katrine koja je prije 16 godina odnijela 176,3 milijarde dolara.

Visoke financijske temperature

Teško bi bilo pronaći područje ljudskoga djelovanja koje nije izloženo hirovitosti meteoroloških nestašluka. Nije pošteđen ni financijski sustav. Financijski rizici najvjerojatnije će doći do izražaja ako vlade primijene strože klimatske postupke. U takvu slučaju privreda se restrukturira, kapital napušta prljave proizvodne sektore i traži čišće. Kompanijama koje djeluju u zagađujućim industrijama može biti otežano poslovanje, uz pad vrijednosti dionica. Drugi je kanal djelovanja izloženost financijskih tvrtki posljedicama visokih temperatura. Procjena pojedinačnih prirodnih ekscesa je komplicirana i nepouzdana, ali skupina regulatora u analitičkoj skupini Financial Stability Board procjenjuje da su globalni ekonomski gubitci, kao posljedica katastrofa pod utjecajem vremenskih nepogoda, narasli od 214 milijardi USD 1980-ih (prema cijenama 2019.) na 1,62 bilijuna USD 2010-ih, kako navodi The Economist. Te gubitke najčešće podmiruju osiguravatelji (iako tijekom vremena troškovi prelaze na mušterije u obliku porasta premija osiguranja). Financijski sustav može biti izložen i znatnijoj ekonomskoj šteti prouzročenoj klimatskim promjenama, naročito ako one uzrokuju nestabilnost cijena. Ali i taj je utjecaj teško kvantificirati. Procjene stručnjaka o utjecaju mogućeg porasta temperature za 3 C u odnosu na predindustrijsko doba variraju od financijskoga gubitka od 2% do čak 25% globalnoga BDP-a. To procjenjuje ekipa supervizora u skupini Network for Greening the Financial System. Ali i najtmurnije prognoze mogu se pokazati preoptimističnima, ako klimatske promjene izazovu globalne sukobe i masovne migracije.

Rastu potraživanja od osiguravatelja

Za financijski sustav vjerojatno je najnepovoljniji scenarij kada financijski rizici nastupe iznenada i prouzroče ekonomske štete širokih razmjera. Vrijednost imovine izložene financijskom riziku potencijalno je golema. Kako navodi organizacija za klimatska istraživanja Carbon Tracker, oko 18 bilijuna USD vrijednosti globalnih dionica, osam bilijuna USD vrijednosti obveznica i vjerojatno 30 bilijuna USD nekotirajućih dugova povezano je s propulzivnim privrednim sektorima. To se može usporediti s jedan bilijun USD tržišta hipotekarnih kredita koji su 2007. bili u središtu tadašnje financijske krize. Međutim, visina gubitaka ovisila je o tomu tko je vlasnik imovine. Regulatori bi, primjerice, mogli biti naročito oprezni prema izloženosti velikih, sistemski važnih banaka i osiguravatelja. Preliminarni testovi stresa što su ih provele neke središnje banke sugeriraju da bi utjecaj klimatskih promjena na takve institucije mogao biti održiv. U travnju je Banque de France objavila rezultate takvog istraživanja. Pokazalo se da je izloženost francuskih banaka financijskome riziku bila neznatna. Ali potraživanja

od osiguravatelja, kao rezultat suše i poplava, bila su iznad prijašnjih razina. Slične pokazatelje iskazali su Europska središnja banka i European Systemic Risk Board.

Lažna obećanja „nultog učinka“

Zagađivanju zemaljske atmosfere pridonose, izravno ili posredno, svi stanovnici planeta, na kojemu živi 7,9 milijardi stanovnika. Ipak glavni su zagađivači svjetske velesile – Kina kao najmnogoljudnija i SAD kao ekonomski najjača. Ali nije zanemariv ni doprinos u gomilanju stakleničkih plinova ni ostalih. Sve zemlje, velike i male, obećavaju da će nastojati postići „nulti učinak u zagađivanju“, ali obećanje zasad ne uspijevaju ispuniti.

Uništavajući razvitak nije opcija

Afrički kontinent najmanje je prouzročilo klimatsko stanje s kojim se danas suočavamo, ali to ne znači da ga možemo potpuno amnestirati od odgovornosti. Prosječan stanovnik države Mali potroši manje električne struje na godinu nego što prosječan žitelj Londona potroši za kuhanje čaja. Predstavnici Malija i drugih siromašnih afričkih zemalja s jednakom se odlučnošću zalažu se ublažavanje posljedica klimatskih promjena, što je došlo do izražaja i na skupu u Glasgowu. Fosilna goriva daju električnu energiju, koje još uvijek nema polovica od 1,4 milijarde ljudi u Africi. Tijekom povijesti i afričke su zemlje proizvodile umjetna gnojiva, čelik, cement, glavne sastojke ekonomskog napretka. Hoće li siromašne zemlje na crnom kontinentu, koje su zakasnile na industrijalizacijski brod, svoju budućnost graditi na vjetru, suncu i vodiku?Ukratko, postoji li nešto što se zove zelena industrijska revolucija? Nedavno objavljeni izvještaj tvrtke McKinsey tvrdi da postoji. Industrijski razvoj uz ograničeno ispuštanje ugljika ne samo da je ostvariv nego neizbježan. „U izvjesnom smislu to nije izbor“, kaže Kartik Jayaram, partner u McKinseyu i koautor izvještaja. „Ekonomski razvitak koji uništava okoliš više nije realna opcija.“ Srećom, navodi se u tom dokumentu, postoji izbor. Od 440 megatona ugljika što ga produciraju afrički proizvođači, 80 posto izravne emisije odnosi se na pet industrija: cement, ugljen, željezo i čelik, preradu nafte i umjetna gnojiva. Samo četiri zemlje – Južna Afrika, Egipat, Alžir i Nigerija odgovorne su za tu emisiju. Ta proizvodna koncentracija prilika je za promjenu načina proizvodnje.

Umijeće (ne)mogućega

Otto von Bismarck navodno je izjavio da je politika umijeće mogućega, ali kada je riječ o usuglašavanju čovječanstva u borbi protiv globalnoga zatopljenja, prije bi se moglo kazati da je se radi o umijeću nemogućega. Najviše „zasluga“ za takvu ocjenu pripada Kini i Americi. Kina je trenutačno najveći zagađivač s gotovo 30

Nečistoća otkriva granice

Granice nekih zemalja vidljive su iz svemira. Noću Sjeverna Koreja izgleda kao crna praznina koja razdvaja Kinu i Južnu Koreju. Sječa šuma na Haitiju je prouzročila upadljiv kontrast između njegova smeđeg tla i bujne vegetacije u susjednoj Dominikanskoj Republici. Reklo bi se da Poljska ne pripada tom klubu, ali za hladnog vremena rubovi najvećega europskog područja sa zagađenim zrakom i obrisi granica noću su jasno uočljivi. Cijelu zemlju zna okružiti gust dim, a iščezava tek 100 km izvan granice. Ipak, zrak što ga udiše prosječan Poljak možda i nije najzagađeniji u Europi. Prema dijagnozi Europske agencije za okoliš neke balkanske zemlje, npr. Srbija, u nepovoljnijem su položaju, ako se mjeri godinama skraćenoga života po osobi. Međutim, Poljska se izdvaja i po količini smradnih isparina. Od 100 europskih gradova s najvećom zagađenošću zraka 29 je poljskih. Raširenost smoga u toj zemlji potječe od prekomjerne upotrebe ugljena – često jeftine, vrlo prljave vrste – za grijanje kuća i stanova. To prouzročuje 80 posto emisije štetnih čestica koje ulaze u pluća. Razina štetnih čestica ljeti je neznatno iznad prosjeka EU-a, dok je zimi i do tri puta veća. Ugljen je duboko usađen u poljsku povijest. Za vrijeme komunizma bio je glavno gorivo za ekonomsku modernizaciju zemlje i važan izvozni adut. Kasnije je rudarski sindikat zaustavio pokušaje da se reduciraju radna mjesta u ugljenokopima. U razdoblju od 2007. do 2015. država je potrošila 14,8 milijardi eura podržavajući tu industriju. A 2015. nacionalistička stranka Zakon i pravda dobila je izbore uz proglas koji je podržavao ugljen. Poljska je jedina europska država koja troši više energije iz ugljena za grijanje danas nego 1990. Ipak, vladajuća je stranka u najnovije vrijeme morala smanjiti potporu ugljenu. EU je odobrila dvije milijarde eura Poljskoj za smanjenje ovisnosti o ugljenu, a rastuće cijene za emisiju ugljika učinile su električnu energiju iz elektrana na ugljen nekonkurentnim.

posto globalne proizvodnje ugljičnoga dioksida. Kineski predsjednik Xi Jinping lani je obećao da će njegove zemlja do 2060. ostvariti tzv. „ugljičnu neutralnost“, tj. da će jednaku količinu ispuštati i uštedjeti. Koliko je Xiovo obećanje pouzdano, nakon što se do zadnjeg časa nije znalo hoće li sudjelovati na energetskom skupu u Glasgowu, a na kraju se ipak nije pojavio. Naročito uzmemo li u obzir kineske energetske projekte i ambicije. Finski i američki istraživači u veljači su objavili da je Kina lani dramatično povećala proizvodnju elektrana s pogonom na ugljen. Samo u jednoj godini proizvodni kapaciteti takve energije porasli su oko 30 gigavata u Kini, dok su istodobno u ostalom dijelu svijeta smanjeni za 17 gigavata. Usto, Kina

ima projekte za gradnju kapaciteta 200 gigavata s pogonom na ugljen, što bi bilo dovoljno za ukupne energetske potrebe Njemačke, četvrte po snazi svjetske privrede. Budući da su elektrane na ugljen često u pogonu 40 godina ili dulje, predstojeće kineske investicije sugeriraju da će se najstariji fosilni energent još desetljećima koristiti u toj zemlji.

Vuk koji ne mijenja ni dlaku ni ćud

Udio SAD-a u globalnom zagađenju atmosfere ugljičnim dioksidom i jednako opakim metanom gotovo je upalo manji od kineskoga, ali je ipak impresivan. Naoko bi se reklo da su Amerikanci kooperativniji u globalnim pokušajima da se smanji zagađivanje atmosfere. Ali nije se teško prisjetiti Donalda Trumpa koji je najavljivao američko odustajanje od Pariškoga sporazuma. Trump je otišao, a Bidenova administracija pokazuje sklonost prema međunarodnoj suradnji. Međutim, neki autoritativni promatrači drže da priča s Trumpom nije gotova te da bi se za tri godine opet mogao domoći Bijele kuće, bilo izbornom pobjedom, bilo nasiljem, što je uostalom lani već pokušao i umalo nije uspio. Nakon povlačenja Amerikanaca iz Afganistana popularnost Joea Bidena naglo je splasnula i vjerojatno neće osvojiti još jedan predsjednički mandat, a Trump se uvelike priprema za povratak, uz podršku svojih jastrebova. Naravno, ako se događaji budu odvijali po tom scenariju, bilo bi naivno očekivati da je vuk promijenio čak i dlaku, a kamo li ćud, pa će Trump opet tjerati po svome, a međunarodna klimatska ili bilo kakva suradnja bit će pokopana. Ponajmanje se može očekivati Trumpova suradnja s Europom. Ipak, ni Trump neće biti vječan (na predsjedničkoj stolici ako je se domogne). S njim ili bez njega svijet neće imati izbora i morat će nastaviti započetu utakmicu s prirodom. Cilj da se ne dopusti viša temperatura od dogovorene u Parizu 2015. podupiru gotovo svi, ali neki stručnjaci drže da nema dovoljno manevarskoga prostora za takvo postignuće te da bi mogao uslijediti „pakao na zemlji“.

Užarene kupole

Takva prognoza nije nevjerojatna za dobro upućene promatrače, ali i neki od njih mogli bi biti iznenađeni jednim drugim upozorenjem. Kada bi emisija ugljičnoga dioksida bila jedini način kojim ljudi mijenjaju klimu, zatopljenje od 1,5 C već bi bilo dostignuto. Ali ne smiju se zanemariti neki drugi činitelji zagađivanja atmosfere. Među najvažnijim su sulfatni aerosoli, tj. sitne čestice što nastaju pri sagorijevanju ugljena i nekih vrsta nafte koje lebde u zraku, zagađujući pluća i usmrćujući milijune ljudi, ali istodobno odbijajući sunčeve zrake i hladeći zemlju. Stručnjaci IPCC-a računaju da su sulfati pridonijeli hlađenju atmosfere za 0,4 do 0,5 C od kraja 19. stoljeća. Ali utjecaj sulfata je na izmaku. Da bi se poboljšala kvaliteta zraka sumpor se uklanja iz gotovo svih tekućih goriva tijekom prerade,

kao i iz cijevi elektrana s pogonom na ugljen, čak i u Kini. To čišćenje zraka štiti zdravlje ljudi, ali uklanja i efekt hlađenja. Smanjivanje uporabe fosilnih goriva uklonit će ostatak i – što je prilično ironično – omogućiti ugljičnom dioksidu koji je već u atmosferi da djeluje snažnije. Renomirani atmosferski kemičar Paul Crutzen 2006. je sugerirao način da se zaštite ljudska pluća uz obuzdavanje zatopljenja. U nižem sloju atmosfere, kamo ih industrija odlaže i gomila, sulfatne čestice kratko opstaju. Znatno dulje se zadržavaju u stratosferi. Stvarajući relativno rijedak sloj sulfata u stratosferi moglo bi se pribaviti jednaku količinu hlađenja kakvo polučuje današnji smog u nižem sloju atmosfere, ne pričinjavajući gotovo ni malo izravne štete. Toplinski valovi u obliku „užarenih kupola“ lebdjeli su protekloga ljeta iznad mnogih područja. U rujnu je više od 200 medicinskih časopisa objavilo upozorenje da su klimatske promjene najveća prijetnja globalnom javnom zdravlju. Ljudi sve češće umiru od prekomjerne vrućine, ne samo u žarkom pojasu. Jedan od krupnih uzroka zatopljenja svakako je neadekvatna gradnja kuća i stanova. Prema podacima Međunarodne agencije za energiju prodaja klimatskih uređaja gotovo je učetverostručena od 1990. do 2016. Energija što je troši 1,6 milijardi takvih uređaja u svijetu veća je od ukupne količine električne struje što se troši u Africi. Još su veći troškovi zagrijavanja kuća, stanova i svakojakih institucija.

Mobiteli i bitcoin itekako griju

Otkad je veći dio čovječanstva postao ovisan o fosilnim gorivima za grijanje i hlađenje prostorija (i vozila svih vrsta) gradimo kuće zanemarujući izolaciju. Zaboravili smo na stoljeća koja su nas poučavala da je na područjima s vrućom klimom optimalno graditi s manjim prozorima, debelim izolacijskim zidovima, a uz

južnu i zapadnu stranu (u Europi) posaditi drveće koje će stvarati hladovinu (skeptici će kazati da se time povećava opasnost od požara). U svakom slučaju pri obnovi Zagreba i Banovine, nakon potresa, ne bi bilo na odmet razmisliti o arhitekturi koja će uz estetiku uvažavati i potrebu da se troši manje fosilnih goriva za zagrijavanje i hlađenje. Krupan doprinos potrošnji energije donijela je digitalizacija, uz razvitak informatičke industrije. Teško je i zamisliti koliko energije potroše milijarde mobitela, ti njihovi korisnici kojima je najveća (često i jedina) razonoda beskonačno razgovarati i „informirati“ sveopću publiku o beznačajnim temama. Diskriminatorno bi u ovom kontekstu bilo izostaviti kriptovalute, bitcoin i ostale (sve su češće poznati i pod nazivom shitcoin). Neki su se na njima opekli, drugi obogatili, a vjerojatno jedni i drugi zanemaruju utjecaj te „valute“ na zatopljenje. Proučavanje na Sveučilištu Cambridge sugerira da kompjutori koji se koriste u izradi bitcoina troše više struje nego Švedska.

Zašto nema sladoleda?!

Usred zahuktalih globalnih opredjeljenja da se obuzda zagrijavanje uslijedila je energetska kriza, potencirajući proturječja s kojima smo suočeni. Uvjerljivo to ilustrira priča nedavno objavljena u Financial Timesu. Krajem rujna internetski supermarket Ocado u Ujedinjenom Kraljevstvu obavijestio je kupce da ne može isporučivati sladoled. Zašto? Zato što je upeterostručena cijena prirodnoga plina. Dvije velike tvornice umjetnih gnojiva u UK-u bile su prisiljene obustaviti djelatnost zato što je prirodni plin sirovina za amonijak, koji se koristi u proizvodnji gnojiva. Zbog drastičnoga poskupljenja proizvođačima se ne isplati kupovati prirodni plin pa je smanjena ponuda CO2 na tržištu UK-a. Uslijedio je pad ponude suhoga leda, koji supermarketi rabe za održavanje niske temperature u dostavnim vozilima. I, tako, nema sladoleda. Bez te slastice može se preživjeti, ali što je s drugim posljedicama? Klaonicama nedostaje plina da bi ošamutili životinje, bolnicama bi moglo uzmanjkati ugljičnoga dioksida pri manjim operacijama, a nuklearnoj industriji za hlađenje postrojenja. Očito je, dakle, da proganjanje ugljičnoga dioksida u cilju sprečavanja zatopljenja i vremenskih nepogoda nije jednosmjerna ulica. Štetno je gomilati ga u atmosferi, ali nije mudro uskraćivati ga u industriji dok stručnjaci ne otkriju drukčije metode hlađenja. Navedeni primjer ukazuje koliko smo ovisni o fosilnim gorivima bilo da ih koristimo kao energente ili u industrijske svrhe. Unatoč optimističnom entuzijazmu prema vjetru i sunčevim zrakama, nafta i plin još će neko vrijeme biti i pratitelj i akter u našem ekonomskom i društvenom životu. Danas trošimo tri puta više energije nego prije 50 godina, a pri sadašnjim stopama rasta uskoro će se potrošnja udvostručiti. O tomu moraju razmišljati i neodgovorni zagađivači atmosfere, ali i oni koji misle da se preko noći možemo odreći fosilnih goriva.