ALKOHOLNE (NE)POZNANICE Dobar sluga – opak saveznik

Čovjek od pamtivijeka druguje s vinom, rakijom i „modernijim“ napitcima, postižući relaksaciju, ali i popriličnu ne samo materijalnu štetu, dok pokušaji uvođenja apstinencije postižu neželjen učinak.

piše: Drago Kojić

Tijekom vikenda koji je prethodio blagdanu Svi sveti Hrvatska televizija opskrbila je gledatelje nizom zanimljivih (i uglavnom kvalitetnih) filmova različitih žanrova, mahom starije proizvodnje, ali nije nedostajalo ni suvremenijih sadržaja, u kojima su se gotovo bez iznimke mogli vidjeti prizori nazdravljanja vinom, viskijem, konjakom, pjenušcem i drugim omamljujućim napitcima. Nisu to bile bakanalije i gozbe u stilu starih Grka i Rimljana, već je uglavnom bila riječ o druženju uz konzumaciju umjerenih količina pića i poneku aluziju na pijančevanje ponekog odsutnog poznanika ili člana rodbine. Filmska industrija, prvenstveno Hollywood, koristi alkohol za upotpunjavanje atmosfere opuštenosti i relaksacije od ukidanja prohibicije u SAD-u 1933. U nekoliko je navrata ovisnost o maliganima bila glavna ili barem važna sporedna tema filmova, prikazujući nesretnu sudbinu protagonista koji se nisu znali oduprijeti prekomjernom uživanju u tekućini koja je jača od H2O. Vjerojatno vrhunac u toj kategoriji predstavlja film Izgubljeni vikend, koji je 1945. pokupio četiri glavna Oscara. Redatelj Billy Wilder je glavnu ulogu pisca koji zbog ovisnosti o alkoholu ne uspijeva dovršiti započeti roman povjerio RayuMillandu, a obojica su dobili slavni kipić. Po mišljenju brojnih kritičara, ondašnjih i sadašnjih, to je najbolji film u toj kategoriji i životna uloga RayaMillana.

Opjevane tekućine

Ode vinu i rakiji pjesnici su pjevali od pamtivijeka, a bez pretjerivanja bi se moglo kazati da su brojna umjetnička dijela u književnosti, slikarstvu i drugim umjetnostima nastala uz poticaj sadržaja čaše ili čašice. Tko bi npr. prije više od pola stoljeća

Potrošnja alkohola po osobi 2018.

Izvor: Svjetska zdravstvena organizacija

znao što je kalvados da nam to u knjizi Slavoluk pobjede nije, crno na bijelom, servirao Erich Maria Remarque. Protagonisti toga romana obilno su ga častili rakijom jabukovačom, koja Francuzima znači otprilike ono što su nama Hrvatima šljivovica i lozovača. U remek djelu pod nazivom Blago Latinskoga jezika (ThesaurusLinguaeLatinae) pokojni profesor Zvonimir Doroghy objavio je zbirku latinskih citata, sentencija poslovica, krilatica, uzrečica, zagonetki i najčešće šaljivih anegdota. U tom štivu obilno je zastupljena tematika o vinu i rakiji, obuhvaćajući autore od Seneke i Cicerona do srednjovjekovnih i ne tako davnih autora. Valja se u tom kontekstu prisjetiti da je latinski bio ne samo crkveni nego i svjetovni, a posebno diplomatski jezik u mnogim europskim zemljama, uključujući Hrvatsku još i tijekom 19. stoljeća. U svakom slučaju ta zbirka ljudskoga stvaralaštva nepobitno ukazuje da je alkohol, u manjim ili većim količinama, dugotrajni pratitelj zapadne civilizacije.

Žedni nobelovci

Ipak, zašto ljudi piju? Na to pitanje u anketi bismo dobili bezbroj odgovora. Ne bi bio mali broj novinara i književnika koji bi u toj temi vjerojatno bili vrlo originalni. Ali ne čini se presmionim tvrditi da su među najvećim autoritetima na tu temu dvojica književnih nobelovaca za književnost – Winston Churchill i Ernest Hemingway. Uzgred rečeno, Churchill je dva puta bio nominiran i za Nobelovu nagradu za mir, ali nije prošao, što je pomalo ironično jer je njegova zasluga za savezničku pobjedu u Drugom svjetskom ratu, dakle i za dugotrajni mir koji je iza toga uslijedio, nemjerljiva. Ali ne može mu se odreći ni talent za pisanu riječ: čuvena je njegova

tvrdnja kako je on naudio alkoholu više nego alkohol njemu. Gotovo da i u tomu ima zrnce istine jer legendarne su priče – uključujući njegove vlastite – o hektolitrima viskija koje je ispio, a ipak je doživio impresivnu starost od 91 godine života! Proturječući svim zagovornicima prohibicije i liječnicima koji ukazuju na štetnost alkohola. Neizvjesno je koliku bi dob doživio Ernest Hemingway, koji nije mnogo zaostajao za Churchillom u obračunu viskija i drugim žestokim pićima, da nije sam sebi oduzeo život, navršivši tek šest desetljeća. Na postavljeno pitanje osoba koja za ljetne večeri u hotelskom baru očekuje prijatelje na uobičajenom druženju odgovor bi bio jednostavan. Za njega je nekoliko pića zadovoljstvo i oslobođenje od dosade. Za nekoć čuvenoga zagrebačkog profesora psihologije Vladimira Hudolina, koji je svoju profesionalnu karijeru posvetio liječenju alkoholičara i odvikavanju ovisnika od svih vrsta droga i opijata, to bi bilo popuštanje vlastitoj slabosti sa štetnim posljedicama za sebe i društvo.

Prijateljstvo obrana od prijetnji

Zanimljivo je vidjeti što na tu temu kaže Robin Dunbar, profesor evolutivne psihologije na Sveučilištu Oxford i član Britanske akademije, koji je o tomu prije više od tri godine objavio podulji članak u Financial Timesu. Poput čovjekolikih i drugih majmuna ljudi su društveni. Imamo izrazitu želju za ćaskanjem i svjesni smo da će nam alkohol u tomu pomoći. Prijateljstvo nas štiti od vanjskih prijetnji i unutarnjih stresova, što je ključ našeg razvojnoga procesa. Društvene skupine primata, za razliku od drugih životinja, oslanjaju se na povezivanje kako bi održale društvenu suvislost. A za ljude u tomu snažnu ulogu igra zajedničko ispijena boca crvenoga vina. Nije to samo zbog toga što alkohol pomaže ljudima da se oslobode društvenih inhibicija i postaju pretjerano bliski s prijateljima koje su stekli u zajedničkom pijenju. Alkohol aktivira moždani mehanizam koji je blisko povezan sa sklapanjem i održavanjem prijateljstva među majmunima i ljudima. Taj mehanizam naziva se sustav endorfin. Endorfini su neuro-odašiljači koji su putem svoga efekta nalik na opijate, uključeni u upravljanje boli. Ti su efekti, kako se čini, ključni za uspostavljanje odnosa koji pojedincima dopušta da jedan drugom vjeruju. Promatrano u tom svjetlu pijenje je duboka aktivnost koja ljudima omogućuje da otkriju svoju najdublju intimu, što daje dodatni smisao izreci “in vino veritas“ (što trijezan misli to pijan govori), objašnjava profesor Dunbar.

Kruh i vino

Ljudi su zapravo povezani s alkoholom, od pamtivijeka, tj. od prethistorije. Arheolozi među kojima Patrick McGovern na Sveučilištu Pennsylvania Museum, našli su ostatke fermentacije u glinenim posudama u Kini koji datiraju iz doba prije više od 8.000 godina. Među arheolozima se javlja stajalište da su ljudi počeli uzgajati žitarice,

uključujući pšenicu i ječam, u neolitiku ne zato da bi mijesili kruh (kao što se donedavno pretpostavljalo) nego da bi pravili kašu koja je mogla fermentirati. Niti jedna zapadna zemlja nije uvodila (potpunu) zabranu točenja alkohola otkako je Amerika 1933. ukinula Prohibiciju. Ipak, bilo je povremenih, uglavnom bizarnih ograničenja. Primjerice, 1976. kada je SAD obilježavao 200-tu godišnjicu svog utemeljenja, manje društvo putnika iz Hrvatske bilo je prilično iznenađeno kada su konobari u poprilično otmjenom restoranu u studentskom gradu Evanston pokraj Chicaga, nakon dobre večere, odbili servirati vino. Po tamošnjim ugostiteljskim pravilima moglo se piti samo ako ste piće kupili u specijaliziranom dućanu i donijeli u restoran. U gradiću na Kubi prije 15-ak godina nakon izvrsno pripremljenih jastoga društvancu naših sunarodnjaka uskraćeno je zadovoljstvo da specijalitet zaliju vinom. Švedska je apstinenciju primjenjivala enormno visokim porezom na pića pa su dovitljivi ljubitelji dobre (ili bilo kakve) kapljice odlazili na kratkotrajno putovanje brodom na kojemu se moglo kupiti jeftino piće.

Profesor nepopustljivi „prohibicionist“

Uglavnom čovjekova inventivnost u pribavljanju zabranjenog voća je bezgranična. Ali jednako originalni znaju biti i žestoki pristalice apstinencije. Tako je David Nutt, profesor neurofarmakologije na londonskome Imperial Collegeu, u knjizi neobična naziva Drink? The new Science of AlcoholandYour Health, prikupio je informacije koje mogu poljuljati odlučnost i pravih ovisnika o piću. Profesor upozorava da je alkohol – molekula nazvana prema arapskome al-kuhl – povezana sa srčanim napadima, moždanim udarima i najmanje osam vrsta raka, naravno i cirozu. Aritmetički iskazano to znači 2,8 milijuna umrlih na godinu od posljedice poroka (ili užitka, ovisno o stajalištu), što je otprilike za milijun više nego što poginulih u ratovima (koji nikad ne prestaju, da ne zaboravimo), od ubojstava i u prometnim nesrećama (sve zbrojeno). Navedeni podaci nisu sporni, kao ni tvrdnja da je od svih „pomagala“ kojima ljudi nastoje pojačati svoju hrabrost alkohol najdostupniji i najubojitiji. Mnoge su droge opasnije za one koji ih koriste, ali ih je relativno teže pribaviti, što donekle umanjuje njihov pogubni učinak. Dodatna je optužujuća nevolja što od alkohola najviše stradaju ne uživatelji nego njihove žrtve, psihički i doslovno fizički, što se ponajviše odnosi na one koji smrtno stradaju zbog pijanih vozača.

Proturječni pandemijski podaci

Profesor Nutt u svojoj knjizi uskraćuje ljudima zadovoljstvo i u detaljima koji se čine optimističnim. Opće prihvaćenu pretpostavku da mala količina alkohola (ekvivalent od čaše vina dnevno) štiti srce on odbacuje, smatrajući da je to među otkrićima koja su naišla na najveću pristranu podršku javnosti u povijesti medicine. Pretjeruje li profesor ili ne u nastojanju da čovječanstvo navede na potpunu apstinenciju

nećemo nikad saznati. Ali prilično je izvjesno da nikakvim ograničenjima zabranama ili uvjeravanjima nećemo iskorijeniti al-kuhl. Američki neuspjeli eksperiment pokazao je da zakonska zabrana dovodi do povećanog broja kriminalaca koji se bogate, a prodaja pića krijumčarskim kanalima se ne smanjuje. Pandemija covida-19 umiješala se u alkoholno tržište s efektima koje je teško procijeniti. Proturječni su i podaci koji se objavljuju u medijima, iako potječu iz autoritativnih izvora. Po nekima se pije više, po drugima manje. U nekim zemljama ugostiteljstvo ipak oživljava te su u porastu rezervacije u Njemačkoj, Irskoj i drugdje. Prodaja piva Heineken u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi vratila se na razine 2019. „Pokazuje se da je ljudska želja za druženjem uz pivo, vino ili žestoko piće sveopća u svim vremenima“, komentirao je jedan udog ugostitelj. Proizvođači pića smišljaju strategiju i taktiku za novonastale okolnosti pa su primijenili staru lozinku „pijte bolje ne više“. Taj se poklič sviđa i regulatorima jer sugerira ublažavanje socijalnih problema povezanih s pijankama, gozbama i drugim oblicima prekomjernog „opuštanja“. U skladu je i s podacima da se potrošnja žestica smanjuje u nekim zemljama koje su visoko na listi potrošnje pića.

Mladi alko-skeptici

Prodaja manje količine skupljih pića podiže zaradu i produžava proces dozrijevanja kako bi se dobili vrhunski proizvodi. Međutim, neki proizvođači otišli su predaleko u ambicijama koje možda i neće završiti željenim učinkom. Tako japanska kompanija Santory svoj viski prodaje za 60.000 dolara – ne za bačvicu nego za bocu! Nije mnogo skromnija ni tvrtka Diageo koja svoja vrhunska pića, u koja su uključeni TequilaCasamingos (utemeljio ju je glumac George Clooney) i deluxe verzija viskija prodaje 35 posto skuplje. Iako se može učiniti nevjerojatnim, na takva pića otpada gotovo polovica rasta tih kompanija u poslovnoj godini koja je završila u lipnju. Usmjeravanje na kvalitetu umjesto na količinu otvara prostor industriji da posveti pozornost jednoj od najvećih prijetnji svojoj dugoročnoj profitabilnosti. Potrošače koji pripadaju skupinama Gen Z i milenijalce manje privlači alkohol nego starije generacije. Više od 56 posto pripadnika dobne skupine od 18 do 24 godine smatra da su jedno ili dva pića na dan „štetna“, dok je među onima starijim od 65 godina samo 31 posto zagovornika apstinencije, prema anketi što ju je tvrtka Jeffries provela među 4.000 potrošača na osam velikih tržišta. Mladi alkoskeptici ne protive se piću iz moralnih razloga, niti su posebice skloni digitalnom nego osobnom druženju. Smeta im mamurluk, zabrinuti su za utjecaj alkohola na njihovo mentalno zdravlje i na njihove – novčanike. Vjerojatno profesor Nutt uživa zbog takva reagiranja omladine. Proizvođači na nove tržišne pokazatelje reagiraju usmjeravanjem proizvodnje prema niskokaloričnim i bezalkoholnim napitcima namijenjenim starijoj generaciji već nekoliko godina. S koronom i bez nje Hrvati spadaju u skupinu Europljana koji piju iznadprosječno, a statistički podaci sugeriraju da je uživanje u porastu.