Moglo se učiniti više: Izgubili su milijarde, a za sve krive njemačku birokraciju

Njemačka industrija sajmova rekla je kako je birokracija ometala njihov rad tijekom pandemije i nije učinila dovoljno u sprječavanju goleme štete, navodi dpa.

Zbog otkazivanja gotovo 670 sajmova došlo je do ukupnog gospodarskog gubitka od oko 60 milijardi eura, rezimirali su u sektorskoj udruzi sajamske industrije Auma.

Državne potpore, financijske subvencije, skraćeno radno vrijeme, sve je to pomoglo da se spriječi ono najgore, ali teške proturječnosti ostaju, rekao je u direktor Aume Jörn Holtmeier. Sa stajališta te udruge, epidemiološka ograničenja mogla su biti minimizirana, a pomoć je mogla biti ciljanija. „Uz tri puta veću učestalost zaraze nego u Njemačkoj, u Madridu su održani sajmovi uz provjerene higijenske mjere, a u Amsterdamu je sajam izuzet iz karantene. U Parizu, Londonu i Dubaiju sajmovi su odavno mogući u vrijeme kada su kod nas još uvijek na dnevnom redu bile brave“, kritizirao je Hollmeier.

Također je dodao da Posebni njemački fond za sajmove uglavnom nije davao rezultate. Nakon ponovnog pokretanja sajmova, krajem proljeća prošle godine, pojavile su se nove prepreke, istaknuo je Holtmeier.

Tako je Ministarstvu zdravlja trebalo pola godine više nego u većini drugih zemalja da prizna sva cjepiva Svjetske zdravstvene organizacije. Zbog toga mnogi strani sudionici sajma nisu mogli doći u Njemačku.

Posljedica toga je da je promet organizatora sajamskih priredbi još uvijek ispod onog prije pandemije. Ta razina vjerojatno neće biti dostignuta do sljedeće godine, rekao je Holtmeier.

Prošle godine su sajmovi okupili tek 70 posto izlagača (142.000) i 65 posto posjetitelja (7,2 milijuna) u odnosu na vrijeme prije zaraze. Prednost njemačkih sajmova je njihova međunarodnost: sajmovi dovode svjetska tržišta u Njemačku. Otprilike 60% od 180 000 izlagača godišnje dolazi iz inozemstva, trećina njih iz zemalja izvan Europe. Otvorene granice i međunarodna putovanja od ključne su važnosti za njemačke sajmove. ST

Novi i stari izazovi

Ante Gavranović

Iako smo (stjecajem raznih okolnosti) ove godine među prvima na ljestvici rasta BDP-a, Hrvatska i dalje duboko zaostaje za razvijenijim zemljama EU. Tri su temeljna razloga takvoj situaciji. Prvi, ukupna produktivnost hrvatskog društva jedva je na granici od 40 posto prosjeka EU. Drugo, nemamo razrađene strategije razvoja industrije i energije, dva važna otponca u približavanju nekim ozbiljnijim prosjecima unutar Europske unije. Treće, sve više dolazi do izražaja činjenica da nedovoljno koristimo postojeće resurse. Otvoreno je pitanje da li to činimo iz neznanja ili nedovoljne motivacije.

Vrlo lako ćemo se složiti sa činjenicom da Hrvatskoj jednostavno nedostaju sposobni menadžeri. Me - đutim, put do (povećane) konkurentnosti vodi preko osposobljavanja kadrova i permanentnog stjecanja znanja kao najvažnijeg resursa. On je ujedno put prema novim tehnologijama, dakle, proizvodnji s većom dodanom vrijednošću što nama očito nedostaje.

Ozbiljan prodor u područje IT pokazuje da imamo potrebne i sposobne, ali nedovoljno iskorištene kadrove.

Kamen spoticanja – javna poduzeća

U našoj široj javnosti stječe se utisak da zapravo ne znamo kako rukovoditi i upravljati velikim sustavima, osobito onim u javnim poduzećima. Već godinama ta su poduzeća „leno“ političkih stranaka, gdje kompetencije, istinske vještine i znanja nisu mjerilo sposobnosti i nisu odlučujući čimbenici odlučivanja o tome tko će biti na čelu tih poduzeća. To se dijelom odnosi i na odabir ministara bez potrebnih znanja, iskustva i kompetencija. Veliki dio naših gospodarskih i socijalnih teškoća dijelom proizlazi upravo iz takvog odnosa prema kadrovima, napose onim rukovodnim.

Za uspješan nastup na domaćem i stranim tržištima bitno je postići odgovarajuću razinu konkurentnosti da bismo se uspjeli othrvati žestokim naletima globalizacije i sve snažnijim pritiscima inozemnih partnera. Put do konkurentnosti vodi, uz ostalo, preko osposobljavanja kadrova i permanentnog stjecanja znanja kao najvažnijeg resursa. Ova strategija počiva na matrici stalnog rasta produktivnosti koji je jedini realni ključ dugoročnog povećanja plaća i životnog standarda u Hrvatskoj. Pri tome nikad ne smijemo zaboraviti činjenicu da narodne mase ocjenjuju sposobnost neke Vlade prema rastu (njihovog) životnog standarda koji prerasta u mjerilo stvarne uspješnosti.

U praksi kao da se zaboravilo da je za povećanje mirovina i plaća, pa i za povratak iseljenih potreban drukčiji ekonomski i socijalni model. On mora biti zasnovan na snažnom uzletu u gospodarstvu, povećanoj proizvodnji, povećanoj društvenoj i proizvodnoj produktivnosti te zamjetnom rastu standarda i kvalitete života. Nažalost, u spomenutim programima o tome gotovo da i nema riječi.

Sposobnosti primjene znanja i tehnologije

U razradi pojedinih strategija premalo koristimo resurse koje kao mediteranska i srednjoeuropska zemlja imamo. Najočitije se to odražava na činjenici da unatoč ozbiljnim pomacima u razvoju i političkom okruženju (ulazak u EU, ulazak u Schengen, ulazak u

NATO i Eurozonu) ne donose dovoljno priznanja u samoj državi. Štoviše, neka od tih dostignuća se zanemaruju ili potcjenjuju, neka čak smatraju nepotrebnim i nekorisnim. Neki su parametri očito narušeni, neki ugroženi, a neke smo ispustili iz vida.

Pođimo od činjenice da se Hrvatska, nakon osamostaljivanja i međunarodnog priznanja, kao cjelovito društvo u svim segmentima – politici, kulturi, sportu ili gospodarstvu – tek morala (ponovno) dokazivati i, kroz to, pokazati i sebi i svijetu svoju pravu vrijednost i neiskrivljenu sliku. To, drugim riječima, znači kako Republika Hrvatska (još uvijek) traži svoj identitet, a kroz njega želi i pokušava stvoriti i svoj vlastiti imidž.

Uvijek se u takvoj situaciji postavljaju barem dva pitanja. Prvo je, svakako, okrenuto prošlosti i sadašnjosti: kakvu to sliku, predodžbu ili dojam imaju stranci o nama. Time se, nažalost, mnogo ne bavimo. Drugo je okrenuto budućnosti i glasi: kakvu bismo mi to sliku o nama željeli ‘nametnuti’ svijetu i što bismo sve morali činiti da u tome barem djelomice uspijemo. Prvi iskorak u potrazi za vlastitim identitetom jest korektna valorizacija stvarnih vrijednosti i postignuća u prošlosti. Po meni, to bi označavalo jednu zaista temeljitu inventuru i pozicioniranje Republike Hrvatske prema nekim objektiviziranim vrijednosnim mjerilima u odnosu na druge zemlje.

Drugi iskorak je, međutim, znatno zahtjevniji. Naša bi ukupna nastojanja morala biti okrenuta prema identifikaciji samosvojnosti i specifičnih vrijednosti koje zasigurno imamo, a koje sada treba i poticati. Trebalo se, naime, okrenuti prema stvaranju CRO-identiteta, koji će onda postupno prerastati u CRO-imidž.

U potrazi za vlastitim novim identitetom, a onda i imidžom, moramo se osloniti na određene resur- se. Danas je, na primjer, potpuno jasno da je jedan od bitnih razloga zaostajanja u razvoju naše zemlje u pomanjkanju jasne vizije naše budućnosti, ali i sluha za promociju i otvaranje manevarskog prostora za kreativne snage odnosno temeljitije i osmišljenije korištenje intelektualnih i drugih potencijala. Pokazalo se opetovano – iako teoretski stavljamo čovjeka u žižu društvenih interesa – da se taj nesretni čovjek ipak izgubio u tom mnoštvu papirologije, odredbi, zakona i ograničenja. Njegove kreativne sposobnosti ostaju sputane. O presudnim elementima razvojne politike pretežno se odlučivalo (ostaje trajno stanje!!!) voluntaristički, često i na osnovu neznanja odnosno samovolje. S time se sučeljavamo gotovo svaki dan, osobito na lokalnoj, ali i nacionalnoj razini. Stručnost, argument i znanost vrlo rijetko dobivaju pravo građanstva. Te grješke vjerojatno ne bismo smjeli ponavljati, jer upravo one utječu na budući identitet i imidž. U tom kontekstu treba uzeti vrlo ozbiljno upozorenja kako su u nas (sposobni) kadrovi u ovom trenutku čak i važniji od financija, iako svi znamo da bez novog, svježeg kapitala ne možemo napraviti odlučujući iskorak u rješavanju čvorišta krize. Upravo ta korelacija sposobnih (a ne podobnih) kadrova i kapitala najbolje ocrtava sve naše (buduće) izazove. To se ponajbolje vidi kako koristimo bespovratna sredstva EU i ostvarujemo NPOO. Ne - dostaju nam primjereni projekti (koji se ipak stvaraju), ali još mnogo više nedostaju ljudi koji ih mogu kvalitetno i na vrijeme ostvariti. Sva ozbiljnija znanstvena i druga istraživanja u nas upućuju na činjenicu da je rak-rana hrvatskoga gospodarstva vezana ponajprije uz nisku razinu ukupne djelotvornosti i loše organizacije, kako u upravi tako i u gospodarstvu. To vrijedi gotovo podjednako za najveći broj privrednih subjekata, ali i društvo u cjelini. Dakle, prvi iskorak bi trebao biti u pravcu da djelotvornost u cijelom društvu uzdignemo na višu razinu.

Danas je u tim okvirima vjerojatno i najvažnije dobiti realan odgovor na pitanje kako hrvatsko gospodarstvo uzdići u red konkurentnih ekonomija Europe i svijeta. Michael Porter, autor čuvene knjige «Competitive Advantage of Nations» smatra da «konkurentska prednost nije funkcija datih faktora u gospodarstvu i društvu, već sposobnost da se stvori i primijeni znanje i tehnologija». O tome se u nas ne vodi dovoljno računa niti je takva filozofija (dovoljno) prisutna u glavama kreatora naše ukupne, a napose gospodarske politike.

Novi pristupi komunikaciji

Suvremeni teoretičari korporativne komunikacije s pravom ističu da «vrijednost suvremenog poslovanja leži u informacijama, ljudima, inovativnosti i marketingu». Praksa je pokazala da strojevi, oprema i tehnologija služe (ipak) samo kao tehničko sredstvo za postizavanje određenih ciljeva, ali uvijek iza toga stoji čovjek sa svojim znanjima, koji usmjerava kretanja i bitno utječe na njihovo korištenje. U sadašnjim uvjetima primjetan je u širim okvirima povratak idejama realne ekonomije, u kojoj zaposlenici ponovno dobivaju središnje mjesto. Razina znanja, obrazovanja i upravljanja tim elementima, prije svega kao rezultat racionalnog upravljanja ljudskim potencijalima, postaje ozbiljna komparativna prednost svake kompanije, pa i društva u cjelini. Svjesni smo činjenice da informiranje u okvirima korporativnog života dobiva danas potpuno novu dimenziju. Naime, komunikacija je važna za uspješno ostvarivanje svih poslovnih funkcija, a posebno rukovođenja. U uspješno postavljenoj organizaciji ona je važno i neophodno sredstvo za ostvarivanje cilja. Naime, bez kvalitetne komunikacije jednostavno nije moguće ostvariti bitne poslovne funkcije, postaviti ciljeve, izraditi planove, organizirati ljude i druge potrebne resurse, odabrati kadrove i pratiti ih u njihovu razvitku, voditi, motivirati i stvarati pozitivnu klimu kao važan element ukupne poslovne politike. Sustavno i promišljeno razvijanje ljudskih potencijala usmjereno je stoga na postizanje i razvijanje organizacijskih sposobnosti i osiguravanje relevantne konkurentske prednosti u svrhu ostvarivanja strateških ciljeva poslovanja. Na to se, jasno, nadovezuje stalni proces vrednovanja kvalitete i usmjeravanja ponašanja i rezultata rada pojedinih kandidata.

U svakodnevnoj praksi ozbiljno se suprotstavljaju dvije teze: jedna, bez informacije nema javne odgovornosti. Informacije predstavljaju moć i što više ljudi posjeduje informacije, to je i ta istinska moć bolje raspoređena. Stoga je slobo - dan pristup informacijama od strane javnosti osnova sustava društvenog integriteta. Naime, ako pristup informacijama ne postoji ili ne funkcionira, organizacije demokratske vlasti neće djelovati kako treba, ljudi nisu u mogućnosti da ostvare svoja prava, a ponekad neće ni znati da su im narušena. Glavno sredstvo kojim se informacije prenose javnosti upravo su nezavisni i slobodni mediji. Pored nezavisnog sudstva, upravo slobodni mediji predstavljaju jednu od dvije ‘vlasti’ koje ne bi smjele biti pod kontrolom politike i političara i koje mogu služiti kao snažna protuteža korupciji, nepotizmu i drugim zalima suvremenih društava. Druga teza ne ide u prilog takvom poimanju novinarstva i uloge medija. Želi se dominacija politike nad medijima. Suvremene tehnologije to i omogućavaju, a gospodarskopolitička dominacija jednostavno nameće takav odnos medija i politike, bez obzira na floskule oko slobode izražavanja i slobodnih medija. Mediji prodaju ono što traže i žele njihovi vlasnici.

Odnos novinara i informacije prema procesu globalizacije velikim dijelom je opredijeljen samom činjenicom da je najvažnija uloga medija da budu budno oko javnosti, da upozoravaju na devijacije u druš - tvenim i gospodarskim kretanjima, da budu svojevrsna javna savjest i kontrola svih društveno-gospodarskih zbivanja u korist te javnosti. Mediji posebno moraju upirati svoju oštricu prema pojavama neželjenih ali prisutnih društvenih zala: korupcije, centara nekontrolirane moći, nedopuštenih povlastica, poltronstva, kršenja prava i pravnih okvira, nepotizma - da nabrojimo samo neke od tih pojava kojih ima u svakom društvu i koje uvijek sa sobom nose klicu opasnosti društvenoga karcinoma.

Pravo je medija/novinara na kritičan odnos prema pojavama i ljudima, ali mora biti prisutno i pravo za potpunu odgovornost u korištenju te slobode. Ne bi se smjelo pod stijegom novinarske slobode koristiti njena suprotnost: zloupotreba demokracije i slobode. Nažalost, globalna komercijalizacija medijskog prostora upravo na tom području donosi najviše promjena i ponajviše kršenja etičkih normi i pravila profesionalnog pristupa korištenju i rasprostiranju informacija.

U svakom demokratskom društvu postoji neprijeporna potreba za istinitom, potpunom, razložnom i pravodobnom informacijom i komunikacijom, bez obzira na to o kojem se dijelu ljudske aktivnosti radilo. Logično, to se podjednako odnosi na politiku, ali i na sva bitna društveno-gospodarska kretanja. To je, rekao bih, temeljna sloboda svakoga pojedinca, ali ta sloboda pripada i ukupnoj javnosti, jer sloboda misli, sloboda izražavanja i sloboda kritike pripadaju svakome i bitni su sastojci ukupne slobode čovjeka.

Možemo li uspostavljati civilizirani dijalog?

No, novinari imaju i još jednu vrlo delikatnu i nadasve osjetljivu zadaću: moraju voditi računa o kulturi dijaloga, koja se uspostavlja u medijima i društvu u cjelini. Sve ozbilj - nije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektroničkim, pokazuju na prisutnu eroziju profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije. Tome uvelike pridonosi i orijentacija naših dnevnih listova gdje su na naslovnicama uglavnom senzacija, skandal, zamagljene činjenice ili izmišljeni događaji. Sloboda izražavanja pretvorena je u zloupotrebu medija. To dolazi posebno do izražaja u društvenim medijima.

Nama je stoga danas, možda više no ikada dotad, potreban dijalog i angažiranje svih intelektualnih potencijala, a da bismo u tome donekle uspjeli, potrebno je njegovati kulturu dijaloga. U našem društvu, koje prolazi stadij posvemašnje tranzicije, razoreni su neki sustavi vrijednosti, a nisu nadomješteni novima. U toj duhovnoj praznini dijalog je nešto za čime ovo društvo vapi na svim razinama. Međutim, traži se civilizacijski dijalog, koji ima svoje pretpostavke i jasne okvire. To, prije svega, podrazumijeva uvažavanje sugovornika, dijalog bez uvreda, podmetanja, nipodoštavanja ili netolerancije. To mora biti govor protiv sijanja mržnje i ljudske, profesionalne i znanstvene netrpeljivosti; to mora biti dijalog u kojem prevladava argument snage i političkog, ideološkog, kulturnoga ili bilo kojega drugog nasilja nad sugovornikom. Civilizirani pristup dijalogu pokazuje da zapravo i nema tako nasilnoga stanja koje se ne bi moglo riješiti – ili pokušati riješiti - dijalogom. U multietničkoj i multikulturalnoj sredini – a to jest hrvatska zbilja – takav odnos prema dijalogu je i nužan i jedino održiv.

Zaključno, na osnovi ovako postavljenih odnosa prema dijalogu, njegovoj kulturi i svrhovitosti, proizlazi da se zalažemo za visoke standarde prava i odgovornosti u svakom poslu koji obavljamo. Civilizirani dijalog svakako je sastavni dio takvih nastojanja.