Hrvatsko zagorje by Studio za umjetnost i dizajn Nikola Sinkovic

H R VAT S K O Z A G O R J E : : Č A S O P I S Z A K U LT U R U : : B R O J 3 - 4 : : 2 0 1 3 .

Hrvatsko zagorje

Č A S O P I S Z A K U LT U R U BROJ 3-4 KRAPINA PROSINAC 2013. GODINA XIX. ISSN 1330-6819

TEMA BROJA Tabor film festival kratkometražni filmovi za svačiji ukus

Hrvatsko zagorje

Č A S O P I S Z A K U LT U R U BROJ 3-4 KRAPINA PROSINAC 2013. GODINA XIX. ISSN 1330-6819

Hrvatsko zagorje časopis za kulturu Krapinsko-zagorske županije IMPRESSUM

Kajkaviana, Donja Stubica, Golubovečka 42 T/F 049/286-463 E kajkaviana@kr.t-com.hr iban Zaba HR 342360 00011014 9160 0 I Z DAVAČ

Ines Krušelj-Vidas

Z A I Z DAVAČ A

Božidar Brezinščak Bagola, Narcisa Brezinščak, Ivan Cesarec, Vlasta Horvatić-Gmaz, Mirko Ivanjek, Alojz Jembrih, Ines Krušelj-Vidas, Ivan Lamot UREDNIŠTVO

Vlasta Horvatić-Gmaz G L AV N A I O D G O V O R N A U R E D N I C A

Ivan Cesarec ZAMJENIK GL. UREDNICE

Anamarija Grabušić LEKTORICA

Vlasta Horvatić-Gmaz i Juraj Lukina KOREKTURA

Studio za umjetnost i dizajn Nikola Sinković, www.nikolasinkovic.com O B L I KOVA N J E I P R I P R E M A

Arkuš, Donja Stubica, 098 378 269 TISAK

600 primjeraka NAKLADA

30 kn CIJENA

Ministarstvo kulture RH i Krapinsko-zagorska županija IZLAZAK OVOG BROJA OMOGUĆILI

Antun Boris Švaljek, Das schwerer Flugzeug (Joseph Beuys u zrakoplovu), ulje na platnu, 100x70 cm, 2013. (foto: Katarina Švaljek) NASLOVNICA

Kazalo TEMA BROJA Tabor film festival Ana Abramović Tabor film festival – kratkometražni film za svačiji ukus 5

NAŠI UMJETNICI Antun Boris Švaljek 3 5

IZ KULTURNIH ZBIVANJA Kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2013. | Andreja Šagud 4 3

KNJIŽEVNI PRILOZI Nada Jačmenica | Življenje; Otec; Ocu (na odlasku); Majci (na nebu); Kad izdahnem zvijezde 5 3 Vladimir Šuk | H ove friške prihajajuče cajte; Kurtasti pamflet; Muoj pes ima diplomatcki kies; Preštimani “spin” političar; Unijski vragi Bilderbergi 5 9 Berislav Nikpalj | Proljeće u Valentinovu 6 5 Sanja Mendek | Ambrozija 6 9 Branka Jagić | Poštovani i cijenjeni čovječe! 7 2

OGLEDI Marija Lamot Drago Štambuk – čistina i svetost poezije 7 7 Božidar Brezinščak Bagola Zavičajni položaj književnika u suvremenoj Europi 8 1

DOKUMENTI – SVJEDOČANSTVA Vesna Jelić Nestor pl. Kiepach von Haselburg 8 5 Darko Lacković Prvozabilježena bistrička prezimena u popisima desetina kotara Glavnica 1494. – 1581. 1 0 5

OBLJETNICE Goran Žerjavić Dr. Milan Krišof 1 2 9

IN MEMORIAM Hrvoje Vlaho Korlaet | Željko Popović 1 3 3

OSVRTI Poezija, vjera, ljubav (Božidar Brezinščak Bagola: Moja duša s tvojom) | Marija Lamot 1 3 5 Nada Kraljevog Vrha (Nada Mihaljević: Anđeo plišanih igračaka) | Hrvoje Kovačević 1 3 6 Slušanje zavičajnih boja (Božidar Brezinščak Bagola: Humske popeifke) | Mirko Ivanjek 1 3 8 Propitkivanje izvora bića (Zdenka Maltar: Tebi, Erato) | Marija Lamot 1 4 0 Teri je tiček prvi zažvrgoliu? (Čedo Ivan Ostreš: Idu svati) | Mirko Ivanjek 1 4 2 Prevladavanje rascjepa (Marijan Culjak: Poziv na drugu obalu) | Marija Lamot 1 4 4 Moglo je i bolje (Damir Mudrinjak i suradnici: Općina Mače – jučer, danas, sutra) | Željko Vegh 1 4 5

Tema broja

Tabor film festival - kratkometražni filmovi za svačiji ukus Ana Abramović Ovaj festival se u proteklih 12 godina razvio u cijenjenu kulturnu manifestaciju na kojoj se prikazuju kratkometražni filmovi iz cijelog svijeta. Kratkometražni filmovi nemaju žanrovskih ograničenja i namijenjeni su svima!

Legenda o festivalu Tabor film festival pokrenut je prije dvanaest godina entuzijazmom i gerilskim naporima entuzijasta i zaljubljenika u film te nastoji kod svih oživiti ljubav prema filmu i okupiti istomišljenike iz različitih krajeva Hrvatske i svijeta. Nakon što je preživio svoje najteže dane lutajući Hrvatskim zagorjem za vrijeme obnove Velikog Tabora i nemogućnosti održavanja festivalskih programa u tom

‘’Najšarmantniji filmski festival u ovom dijelu Europe’’ u 2014. godini ponovno će živjeti i u Hrvatskom zagorju prikazati bezbroj filmskih minuta.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

atraktivnom prostoru, festival će 2014. ponovno izaći iz svoje utvrde kako bi prikupio publiku na trgu u Mariji Bistrici, a potom privolio stanovnike Zaboka da dođu u jedino preostalo i novodigitalizirano kino u Krapinsko-zagorskoj županiji. Naravno da su početci festivala u Velikom Taboru bili romantični. Dobro, ovog puta nije riječ o ljubavnoj priči, ali legenda o prvim festivalskim aktivnostima podsjeća na prijašnja vremena i inicijatorske napore koje treba usporediti s današnjom situacijom kada se brojni festivali i kulturne manifestacije bore za svoj opstanak, prilagođavajući se nekim drugačijim pravilima igre. Direktor festivala Nenad Borovčak kaže da je na početku svega bila jedna suluda underground spika. Kao prvo, pretpovijest Tabor film festivala tiče se organiziranja volonterskoga kampa 2002. kada se u Velikom Taboru okupilo oko 25 volontera kako bi sudjelovali u aktivnostima kao što je čišćenje i održavanje dvorca te arhiviranje građe koja je kasnije pripala instituciji Muzeji Hrvatskog zagorja. Dotad se o građi brinula udruga Veliki Tabor na čelu s Josipom Štimcem, preminulim prije održavanja prvog Tabor film festivala. Kako to obično biva, rad je bio samo dobar razlog za druženje i ostale društvene aktivnosti pa su ta dva tjedna bila ispunjena bogatim kulturnim programom, filmskim projekcijama i koncertima alternativnih izvođača. Sljedeće je godine presudila sinergija ljudi zainteresiranih za organizaciju festivala u Velikom Taboru koji je ovog puta trebao uključivati samo filmski i glazbeni program. Sličnim principima vodio se i novosadski EXIT, koji je danas među najvažnijim glazbenim festivalima u regiji. Iz produkcijskih razloga, glazbeni dio programa održao se u Kumrovcu, a ne u samom dvorcu. Za njega se pobrinula i udruga URK iz Zagreba, danas poznatija po svojim aktivnostima u zagrebačkom klubu Močvara. Zanimljivo je da festival inicijalno nije trebao biti vezan isključivo za kratkometražni film. Za taj se dio programa trebao pobrinuti Nenad Borovčak, današnji direktor festivala. Kako se može i naslutiti, od organizacije dugometražnog dijela programa se odustalo iz financijskih razloga, a zabavna je i činjenica da je prve godine bez prethodne selekcije prikazano svih 300 prijavljenih filmova koji uopće nisu iznevjerili kvalitetom, kako kaže Nenad Borovčak, prisjećajući se dana kada se o organizaciji filmskog festivala informirao proučavajući rad berlinskog Interfilma koji je i danas najvažniji partner Tabor film festivala. Danas se čudimo uvjetima prije digitalizacije Lijevo: Najava večernjih projekcija u dvorcu Veliki Tabor 2012. godine 7

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Povratnički je festival 2013. godine trajao četiri dana kada su prikazani najbolji filmovi sa festivala Sundance (SAD), Uppsala film festivala (Švedska) te filmovi iz konkurencije Berlinalea i Cannesa.

filmske djelatnosti, upornosti i marljivosti kojom su se prije organizirale filmske projekcije. Još je teže zamisliti kako je uopće bilo moguće poštom dostavljati i preuzimati sve kopije prijavljenih filmova za selekciju i prikazivanje. Ipak, i to je bilo izvedivo. Neki su filmovi stizali samo nekoliko sati prije održavanja projekcije pa su ih organizatori, u žaru festivalskih zbivanja, donosili preko zagorskih brega sve do dvorca Veliki Tabor uoči same projekcije. Uzbuđenja očito nije nedostajalo u svakom segmentu festivala. Nakon što je dvorac Veliki Tabor prešao u institucionalnu nadležnost Muzeja Hrvatskog zagorja krenulo se s njegovom opsežnom obnovom, za kojom je postojala dugogodišnja potreba. Radovi na obnovi zdanja potrajali su nekoliko godina, a za to je vrijeme festival uporno tražio svoje skrovište svugdje po Zagorju, što u dvorcu Oršić u Gornjoj Stubici, što u Kumrovcu, što u Zaboku u Zelenoj dvorani… Bilo kako bilo, 2013. u Velikom je Taboru održano povratničko izdanje festivala. Organizatorima je najveću brigu te godine predstavljao manjak publike kao posljedica dugogodišnje disperzije festivalskih događanja i lutanja. Svi se rado prisjećaju nekadašnjega festivalskoga glamura (u skromnom smislu riječi, kakav pristoji jednom festivalu kratkometražnog filma) kada su na festival hodočastile zvijezde poput Rona Holowaya ili redatelja animiranih filmova Osberta Parkera, a sami filmski kritičari proglasili su festival najprivlačnijim mjestom na mapi filmskih festivalskih događanja. Jedanaesto izdanje Tabor film festivala ponovno je održano u

Lijevo gore: Osnivači Tabor film festivala Siniša Hajdaš Dončić i Nenad Borovčak predstavljaju program 2003. godine Lijevo dolje: Župan Željko Kolar otvara 11. Tabor film festival 9

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

prekrasnom Velikom Taboru pa su gosti imali priliku uživati u razgledavanju bajkovitog dvorca i uživati u prirodi oko obližnjeg Desinića u podnožju utvrde. Povratnički je festival 2013. trajao četiri dana i tada su prikazani najbolji filmovi s festivala Sundance (SAD), Uppsala film festivala (Švedska) te filmovi iz konkurencije Berlinalea i Cannesa. Prikazani su i atraktivni programi iz Škotske, Cipra, Turske. I te su godine u Desinić pristigli filmovi iz Italije, s obzirom da je talijanski Seddicicorto film festival dugogodišnji partner Tabor film festivala. Premijerno su prikazani filmovi Ti si međutim luka njemačke redateljice Fabiene Eleine Hollwege i domaći film Odlazak barba predsjednika redatelja i poznatog televizijskog voditelja Tomislava Jelinčića. Mora se priznati da je goste jednako oduševio i glazbeni program. Nastupio je talijanski bend C+C=Maxigross, zagrebački Chui, čakovečki dub bend Waitapu, a publiku je dugo u noć zabavljao Zion kolektiv. Najboljima su proglašeni filmovi Muškarci na burzi Gabriela Gaucheta, eksperimentalni film Semalu Jimmyja Hendrickxa, animirani film Pub Josepha Piercea, dok je Grand Prix dobio brazilski film Ljubavni odvod redatelja Augusta Cananija. Višegodišnju uspješnu organizaciju festivala potvrđuju i izjave njegovih gostiju, među kojima izdvajamo riječi redatelja Veljka Popovića, dobitnika posebnog priznanja žirija za film Dove sei, amore mio 2011.: ”Posljednjih pet godina imao sam sreću da me ugoste brojni festivali u Europi i svijetu. Mali festivali, veliki festivali, neozbiljni i ozbiljni. Iako sva ta iskustva nosim u srcu, Tabor film festival je od mog prvog posjeta postao festival s kojim se moraju mjeriti, kako atmosferom i gostoprimstvom, tako i selekcijom.” Slično tvrdi i Đuro Gavran, autor izvrsnih domaćih dokumentaraca koji Tabor film festival vidi kao maleni filmski otok usred Zagorja gdje se okupljaju ljubitelji kratkih formi.

Kratkometražni filmovi nas itekako okupiraju Efektnost, sažetost, autorski pristup, estetska promišljenost… Sve to dolazi do izražaja u kratkometražnom filmu pa se mnogi filmofili i teoretičari usuđuju tvrditi da je kratkometražni film forma koja predstavlja mnogo veći izazov za redatelja od srednjometražnog ili dugometražnog filma. Ipak, ne treba razbijati glavu preteškim pitanjima poput onih je li poezija bolja od proze, novela od romana. Važno je da se o kratkom filmu govori. Kratkometražni film teže dospijeva do šire publike zbog ograničenih Lijevo: Snimateljska radionica s predavačima iz Poljske (2012.) 11

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Mladi domaći redatelji ističu da je kratkometražni film ujedno i jedina realna opcija ako žele realizirati svoje ideje jer i nakon svojih studentskih radova još uvijek teško mogu dobiti priliku da snime dugometražni film.

kanala distribucije. Jeste li ikad gledali kratkometražni film u kinu? Naime, što se tiče domaće kinematografije i njenih ograničenih sredstava za filmsku produkciju, kratkometražni film se pokazao kao najkvalitetniji dio naše kinematografije. Niz svježih inicijativa kao što su redovite projekcije kratkih filmova Runda kratkog u zagrebačkom Studentskom centru pa tako i redovne projekcije kratkog filma pod nazivom Kratki u napad koje su se svakog utorka održavale u Zaboku u Zelenoj dvorani, a sada se zbog obnove zgrade program realizira u zabočkoj gradskoj knjižnici, samo su neki od pokušaja da se publika redovno upoznaje sa sjajnim kratkometražnim naslovima. U 2014. po prvi će se puta održati i revija kratkih hrvatskih filmova Kratki na brzinu u Svetom Ivanu Zelini, što samo potvrđuje da postoji bogat filmski repertoar kratkometražnog filma koji pokušava doći do svoje publike. U posljednjih je nekoliko kriznih godina filmski kritičar Jurica Pavičić također dosta pisao o tom fenomenu. Na Danima hrvatskog filma, kao središnjoj manifestaciji domaćeg filma, već se godinama svojom kvalitetom i svježinom mogu izdvojiti filmovi mlađih redatelja. Kratkometražne atrakcije ističu se među skromnom godišnjom ponudom i produkcijom domaćih dugometražnih filmova. Pojavila se čak i potreba kategorizacije i definiranja tzv. novog hrvatskog filma. Mladi domaći redatelji ističu da je kratkometražni film ujedno i jedina realna opcija ako žele realizirati svoje ideje jer i nakon svojih studentskih radova još uvijek teško mogu dobiti priliku da snime dugometražni film. Bez obzira na to što se ova forma smatra

Lijevo gore: Projekcije na otvorenom kod Titove rezidencije u Kumrovcu (2012.) Lijevo dolje: Gosti iz Italije – grupa C+C=Maxigross (2013.) 13

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

“studentskom”, ona više nipošto ne dopušta umjetničku i zanatsku nezrelost. I na međunarodnoj sceni je zapravo slična situacija. Svijet kratkometražnog filma je itekako živ. Još se nešto može primijetiti na globalnoj sceni, neovisno o kretanjima u svijetu profesionalnog umjetničkog filma kojeg podrazumijevamo kad govorimo o kratkometražnom filmu. Otkako su mnogi entuzijasti odlučili primiti kameru u svoje ruke, riječi inovativno i viralno izlaze na uši svima koji dovoljno vremena provode na internetu. Nema tih utvrda koje će ostati zaštićene od sveprožimajuće digitalne epohe. Kriterij “umjetničkog” ne pomaže sasvim u razlikovanju različitih novih oblika na granicama filma, videa i novih medija, a ipak je poželjno otkloniti zbrku i osvijestiti što to zapravo gledamo. Novi je fenomen, a možda još uvijek nepoznanica, pojam viralnog videa kojeg se dovodi u vezu s marketingom, a ne filmskom industrijom. Viralni video kao da se šali s ambicijom svakog umjetničkog djela da dođe do što većeg broja publike (a tako i tu ambiciju dovodi u pitanje) jer je on po svojoj definiciji “zarazan” i nekontrolirano se širi internetom zajedno s emocijama koje izaziva. Manipulativnost koja se veže uz ovakve popkulturne i zabavne fenomene je, vjerujemo, dovoljno eksplicitna i prepoznatljiva, i možda baš razotkriva da je svaki medij u neku ruku manipulativan. Ovom se fenomenu 12. Tabor film festival približava preko filmova koji počivaju na dosjetki i humoru i koji će biti prikazani na posebnom događanju nazvanom Noć filma. Što se tiče ustaljenog poimanja kratkometražnog filma, ne treba se dati zbuniti nesrazmjerom i paradoksima koji se tiču odnosa između obilne produkcije kratkometražnih filmova i ograničenih distribucijskih kanala za njihovo prikazivanje. Kada govorimo o situaciji u kinematografiji, dugometražni film, isto kao i roman naspram kratke priče, ima počasno mjesto na tržištu, a medijski je najeksponiraniji. Neobičan obrat koji se događa u domaćoj kinematografiji jest taj da se mnogo više govori o filmovima i redateljima kratkog metra. To je, kao što je bilo rečeno, rezultat specifičnih produkcijskih uvjeta u kojima se godišnje realizira svega nekoliko dugih filmova. Što je više kratkometražnih filmova, to je više onih kvalitetnih. Zato gledatelji danas imaju najviše razloga da, ako se vode čudnom željom da pogledaju dobar Lijevo gore: Direktor festivala Nenad Borovčak daje izjavu za medije Lijevo dolje: Renomirani talijanski umjetnik iz područja dizajna zvuka i animacije Andrea Martignoni – član žirija 11. Tabor film festivala 2013. 15

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

film, ogromno zadovoljstvo pronađu baš na Tabor film festivalu. Upravo se na tom brdu nalazi sigurna utvrda gdje nas čekaju tolike priče koje i sami želimo ispričati i razumjeti.

Kakvi će se filmovi prikazati na Tabor film festivalu 2014.? Kratkometražni filmovi pristaju uz svačiji ukus. Kako je to moguće? Veliku tajnu o kratkometražnom filmu razotkrit ćemo odmah na početku. Kratkometražni filmovi kao da su stvoreni za sve tipove gledatelja, a ne neke određene skupine kao što je to slučaj kod komercijalnog filma kojeg i po sadržaju i po estetici mnogo spremnije razvrstavamo u ladice. Majke će otići u kino pogledati film koji prati život bivše holivudske zvijezde i njen brak s princem. Na simpatičan vam je način već dosadio susjed srednjih godina koji neumorno prepričava scene iz jednog od filmova o Jamesu Bondu i istodobno se žali na svog sina koji sve novce troši na one skupe 3D projekcije? No s kratkometražnim je filmom stvar ponešto drugačija, a razlog za to leži prije svega u činjenici da on svoju publiku pronalazi uglavnom na festivalima. Festivalska je publika raznolika, internacionalna i različitih profila. To je istakla i redateljica Sonja Tarokić u svom intervjuu objavljenom na portalu libela. org u kojem je bilo riječi o terminu “ženskog filma” i rodnoj problematici u suvremenom hrvatskom filmu. Tarokić je naglasila da navedena kategorija kod kratkometražnog filma uopće ne može funkcionirati s obzirom na njegovu općenitost. Kada film ima umjetničke namjere, onda je on zamišljen za različite tipove gledatelja. Međutim, “kada se radi o sadržajima koji nastaju za TV u terminu u sedam sati navečer, onda pitanje tko prati sport, a tko gleda sapunice igra neku ulogu”, tvrdi Sonja Tarokić, autorica nagrađivanih kratkometražnih igranih filmova čiji je film Kurvo! bio prikazan 2011. na Tabor film festivalu.

Kvaliteta je u pažljivo biranim popratnim programima Osim izuzetno uzbudljivog natjecateljskog dijela programa, u 2014. izdvajaju se “ziheraški” pregledi najbolje recentne produkcije kratkometražnih filmova iz nekoliko partnerskih zemalja: Estonije, Bugarske, Kosova i Italije. Filmove su u ovim programima selektirali istaknuti strani suradnici. Osim toga, najbolje od europskog filma donose programi Euroshorts i Short Matters! Posljednji predstavlja filmove nominirane za prestižnu Europsku Lijevo gore: Alexander Stein – producent festivala Interfilm Berlin (2003.) Lijevo dolje: FIlmska obitelj – Đuro Gavran, Miljenka Čogelja i Mak (2013.) 17

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

filmsku nagradu 2013., a program Euroshorts nazvan je prema istoimenoj kompilaciji najboljih filmova prema odabiru Europske mreže festivala kratkog filma. Na posebnoj projekciji bit će prikazani filmovi Škole narodnog zdravlja dr. Andrije Štampara koji nas uvijek iznova iznenađuju i fasciniraju. U sklopu tog posljednjeg programa, pripremljenog u suradnji sa Školom i Hrvatskim državnim arhivom, prikazat će se tri naslova: Čarobnjaci (1928.), Dvije seke (1933.) i Blago kući gdje se žena uči (1936.). Na tim su filmovima radili naši prvi profesionalni filmaši kao što su snimatelji Anatolij Bazarov i Aleksandar Gerasimov. Filmovi ove produkcije nisu zanimljivi samo povjesničarima hrvatskog filma. Posebnim ih čine kadrovi koji prikazuju običaje i svakodnevicu, neobično dojmljivu dokumentiranu stvarnost udaljenu od našeg vremena za samo jedan životni vijek. To je ujedno simpatična inspiracija koja pokazuje da se čovjek na kreativan i umjetnički način može boriti protiv problema iz stvarnog života. Za realizaciju ovih filmova, koji nažalost u velikoj mjeri nisu ostali sačuvani do današnjeg dana, zahvalna je dobra organizacija filmskih ekipa i institucije Škola narodnog zdravlja. Daleko od toga da filmovi ne nose i autorski pečat. Primjerice, Milan Marjanović, redatelj i scenarist filma Čarobnjaci, poznat je i cijenjen po svojim filmovima snimanim tehnikom sjena. O njemu se gotovo uopće ne govori kao o filmskom dokumentaristu za razliku od Drage Choupleka, inače liječnika po struci te autora popularnog štiva Knjiga za svaku ženu: uzorna domaćica. U ovom programu prikazuje se Chouplekov film Blago kući gdje se žena uči gdje se dramaturški vrlo promišljeno izlaže teza o važnosti higijene: od samog prikaza problema, izražavanja vjere u njegovo rješenje uz izazivanje šoka i iznošenje same pouke, što svjedoči o postupnoj dramaturškoj izgradnji i pažljivom pristupu promicanju svijesti o opasnostima koje prijete narodu. Filmovi ovog dijela domaće produkcije predstavljaju prave male spektakle kulturološkog razvoja našega kraja i ne ostavljaju nas ravnodušnima. Riječ je o namjenskim edukativnim filmovima koji progovaraju o važnosti higijene i opasnosti alkoholizma, a koje danas čitamo kao prave etnološke i antropološke zapise ostvarene uz pomoć filmskog medija. Osim o znanstvenoj i dokumentarnoj strani ovih filmova, može se govoriti i o njihovoj umjetničkoj vrijednosti. Zanimljivo, začetci ovakve vrste filmskog dokumentiranja vežu se Lijevo gore: Volonterska ekipa Tabor film festivala 2008. godine Lijevo dolje: Igor Mirković – dobitnik nagrade za najbolji film u domaćoj konkurenciji 19

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

U programu Europske filmske akademije pod nazivom Kratko je bitno! prikazuju se kandidati za prestižnu Europsku filmsku nagradu.

uz istraživanja života i rada ljudi u egzotičnim krajevima kolonijalnih carstava. Filmove Škole narodnog zdravlja promatramo u kontekstu sveukupnih zbivanja u Hrvatskoj i Europi dvadesetih godina prošloga stoljeća, rastuće svijesti o pitanju svakodnevice i socijalnim pitanjima nakon iskustva Prvog svjetskog rata.

Tabor film festival je jedini festival u regiji posvećen isključivo kratkometražnom filmu, a kako bi svojoj publici ponudio najbolje, u suradnji s europskim partnerskim organizacijama nastala su dva posebna programa koja donose izbor najboljih europskih kratkih filmova. U programu Europske filmske akademije pod nazivom Kratko je bitno! prikazuju se kandidati za prestižnu Europsku filmsku nagradu. Kandidate za ovu nagradu predlažu najjači europski filmski festivali, od Sarajevo Film festivala do Berlinalea i Clermont-Ferrand Film Festivala. Zanimljivo je pogledati kakvi estetski kriteriji vladaju na europskoj filmskoj sceni. Nagradu Europske filmske akademije je 2013. odnio film belgijske i francuske koprodukcije Smrt sjene, o preminulom vojniku iz Prvog svjetskog rata koji je zarobljen u limbu između života i smrti. Ovaj film izdvaja se od ostalih europskih kratkometražnih filmova svojom nadrealnom estetikom, a njegovog redatelja Toma van Avermaeta nazivaju europskim Guillermom del Torom, Terryjem Gilliamom pa čak i Timom Burtonom jer inspiraciju pronalaze u mitologiji, fantastici ili stripovima. Još živopisniji filmovi ulaze u izbor Euroshorts kompilacije najboljih europskih kratkometražnih filmova. Na ovaj DVD u produkciji Mreže europskih festivala uvršten je i domaći Terarij Hane Jušić, jedan od ponajboljih filmova recentne domaće kinematografije koji dojmljivo prikazuje istodobno topao i brutalan odnos između bratića i mlađe sestrične. Riječ je o filmu koji se Lijevo: Sječa glava – maraton kratkometražnog filma na Tabor film festivalu 21

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

temelji na pomnoj i paralelnoj izgradnji atmosfere i odnosa, bez suvišnog moraliziranja.

Cilj je ”nabrijati” publiku na film 12. Tabor film festival svoje kratke filmske priče predstavit će publici na različitim lokacijama. Otvaranjem festivala na Trgu Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici započet će pravo filmsko hodočašće po Hrvatskom zagorju. Festivalska su događanja tijekom radnog tjedna smještena u prostor zabočkoga kina, a spektakularna događanja odvijaju se u sklopu dvorske ceremonije u Velikom Taboru, otkud festival i dolazi. Ovaj će 12. Tabor film festival ostati zapamćen po dva nova filmska zabavna događanja: Noć filma i Sound&Vision. Takvo nešto dosad nije ponudio niti jedan domaći filmski festival kojih je zaista napretek. Sound&Vision je poetičan i zanimljiv spoj filma i glazbe izvođene uživo, dok Noć filma spektakularno pretvara projekcije čudnovatih filmova u dvorsku zabavu u kojoj se publika poziva da što glasnijim navijanjem izabere najbolji film. Nije tajna da je u Velikom Taboru 2013. prolivena i poneka suza zbog malobrojne publike zainteresirane za filmske programe. Razlog za to jednogodišnje je izbivanje i peripetije oko mjesta održavanja festivala za vrijeme radova na obnovi dvorca Veliki Tabor. Štoviše, 2010. je objavljena i vijest o ukinuću festivala, no on je ubrzo uskrsnuo i održao se te godine u zabočkom kinu, Zelenoj dvorani i zagrebačkom Dokukinu. Zbog ovih neprilika oko organizacije izgubljen je dio publike, a dvanaesto izdanje festivala nada se privući gledatelje vrlo nesuptilnim strategijama! Nakon ponovne okupacije utvrde, festival izlazi i na trg! Ovakav potez svakako sadrži dozu ludizma, ali i zrno pameti – veliko otvaranje 12. izdanja Tabor film festivala je uz otvoren i topao film o najgrandioznijem kipu Ivana Pavla II. na trgu koji nosi njegovo ime u Mariji Bistrici. Ovo mjesto ljudi zasigurno neće povezivati sa sedmom umjetnošću i baš zato festival ima posebnu čast što u Mariji Bistrici ima priliku stvoriti neku novu sinergiju između jednog od najpoznatijih trgova u Zagorju, publike i umjetnosti. Ovogodišnji 12. Tabor film festival pamtiti će se po još nekoliko senzacionalnih događanja namijenjenih “najzahtjevnijoj” publici: dvama posebnim događanjima cilj je privući i one kojima su glasine o nekakvom festivalu Lijevo gore: Nagrade i plakat 1. Tabor film festivala 2003. godine Lijevo dolje: Kolege u redu na festivalu 2013. godine 23

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

kratkometražnog filma dosad ulazile na jedno i izlazile na drugo uho. Noć filma i Sound & Vision imaju svoju premijeru u Hrvatskoj. Riječ je o konceptu isprobanom na nekim inozemnim festivalima, a njihovim uvrštavanjem u program Tabor film festivala želi se potvrditi stara ideja o filmu kao vizualnom spektaklu. Filmska industrija je oduvijek proizvodila senzaciju, filmske zvijezde i težila domeni zabavne kulture. Noć filma i Sound&Vision oduševljavaju, čude i šokiraju jer se kratkometražni film, pa tako i festival posvećen kratkometražnom filmu, često percipira ponešto ozbiljnije. Moguće su svakakve reakcije publike, a ona ih je, štoviše, i pozvana izraziti na Noći filma gdje će se prikazati cijeli niz neobičnih filmova. Neki bi rekli da je današnje društvo spektakla duboko kontradiktorno pa svijest o spektaklu zabavno priziva i mogućnost njegovog debakla, što na komičan način čini ova događanja u svakom slučaju uzbudljivima i zabavnima. Dok je Noć filma inspirirana principom izbacivanja i zamišljena kao projekcija “otkačenih” filmova o kojima publika daje svoje mišljenje upotrebom različitih rekvizita, Sound&Vision donosi spoj vizualno dojmljivih suvremenih filmskih i videouradaka kojima je uklonjen originalni ton i koji svoju novu glazbenu podlogu dobivaju na projekciji, uz pomoć uživo izvođene glazbe. Dok se Noći filma možemo veseliti kao posve drugačijem iskustvu gledanja filma od onog u kinu gdje se od gledatelja očekuje tiha i predana posvećenost filmu (ovdje je slobodno i glasno iskazivanje emocija), Sound&Vision u sebi nosi nešto posve poetično i pruža gledateljima jedinstveno i atraktivno iskustvo umjetnosti. Valja se prisjetiti da je zagrebačko kino Europa krajem 2013. nekoliko puta napunila projekcija Ejzenštejnove Krstarice Potemkin praćene živim nastupom Zagrebačke filharmonije. Sound&Vision svojim se konceptom razlikuje od projekcija nijemih filmova koji su prije pojave zvučnog filma projicirani uz posebne glazbene pratnje radi pojačavanja doživljaja filma. Sound&Vision možda drsko zadire u autorsko djelo radi postizanja novog i drugačijeg doživljaja, ali pritom zanimljivo pridaje nova značenja vizualnosti originalnog djela. “Ne diviš li se ponekad / zvuku i viziji”, glase riječi pjesme Sound&Vision Davida Bowieja. “Sjest ću čekajući dar zvuka i vizije. / I pjevat ću čekajući dar zvuka i vizije, ploveći prema svojoj usamljenosti”. Kažu Lijevo gore: Voditelj ceremonije Karlo Kralj i članovi žirija: Amy Neil, Darko Soković i Melissa Pritchard (2008.) Lijevo dolje: Nenad Borovčak s laureatima Veljkom Popovićem i Ivanom Ramljakom te članica žirija, švedska redateljica Mia Engberg (2008.) 25

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

da je David Bowie s novim verzijama ove pjesme i popratnim videoradovima postao vizionar tehnologije, ali i otplovio prema multimedijskom kiču.

Uzbudljiv natjecateljski dio programa Natjecateljski dio programa, kao i svake godine, čini međunarodna i domaća konkurencija, a filmovi se natječu u kategorijama najboljeg igranog, dokumentarnog, eksperimentalnog i domaćeg filma. Gledatelji će odlučiti kome će dati posebnu nagradu publike, a najbolji film festivala odnosi Grand Prix, što znači da će mu pripasti trofej Veronikina lubanja, nazvan po legendi o Veroniki Desinićkoj, vezanoj za dvorac Veliki Tabor (ostatci pučanke Veronike su navodno nakon tragične smrti zbog zabranjene ljubavi prema plemiću zazidani u zidinama dvorca). Osim trofeja, najbolji film u međunarodnoj konkurenciji dobiva i nagradu od 1.000 eura. Podsjetimo, domaći filmovi mogu ući i u međunarodnu konkurenciju, a među njima je ove godine animirani film Glad Petre Zlonoge. Preostali laureati dobivaju nagradu od 250 eura i trofej Reanimirana Veronika. Nagrada publike znakovito nosi ime Vox Veronicae. Naime, legenda kaže da duh nesretne Veronike još uvijek luta dvorcem pa praznovjerni posjetitelji dvorca, prislonivši uho na njegove zidine, mogu čuti Veronikine sablasne glasove. Posve slučajno, s obzirom na preklapanje festivala i održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva, jedna od svjetskih premijera na 12. Tabor film festivalu donosi zanimljivo režiranu priču o mladom nogometnom navijaču moskovskoga nogometnoga kluba. Riječ je o premijeri igranog filma Fan ruskog redatelja Mihaila Plotinskog, koji ovom prilikom i dolazi na festival predstaviti svoj najnovije djelo. Isti blok filmova iz međunarodne konkurencije čini još nekoliko filmskih priča koje u centar pažnje stavljaju jednog lika i vještom režijom poniru u unutarnji svijet njegove svakodnevice, nepristrano, a opet voajerski i zainteresirano za najintimnije preokupacije i probleme. Tenisačica govori o mladoj djevojci pod pritiskom mučne tajne i tinejdžerskih problema, a jedan rumunjski naslov već sam po sebi donosi dašak rumunjske filmske škole. Riječ je o filmu Claudieu i riba. Glavni lik tog filma je prodavač u supermarketu koji se zapravo specijalizirao za rad s ribama dok mu s ljudima ide nešto teže. Na sličan način intrigira i priča o medicinskom tehničaru s odjela za palijativnu skrb i njegovim pravim preokupacijama. Riječ je o belgijskom filmu Kao i svako tijelo redatelja Debena van Dama. Lijevo gore: Party je počeo – nastup grupe Starke iz Sarajeva 2008. Lijevo dolje: Dunja Knebl na festivalu 2012. 27

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

I dosadne brojke zapravo govore puno o važnosti ovog filmskog događanja.

Dvanaesto će izdanje festivala očito biti puno osebujnih likova! Dokumentarni film Kraljica redatelja Manuela Abramovicha prikazan je i na prošlom ZagrebDoxu. Film donosi mučnu priču o jedanaestogodišnjakinji izgubljenoj u svijetu karnevala prikazanog kao brutalan i nerazumljiv svijet odraslih ljudi. Memi je kraljica karnevala i jednostavno nema drugog izbora nego nositi tešku krunu na glavi i trpjeti bol u ime bizarne ideje o ljepoti. I dosadne brojke zapravo govore mnogo o važnosti ovog filmskog događanja. Na 12. festival pristiglo je više od 1 500 izravno prijavljenih filmova, a u konkurenciju je ušlo nešto više od 70 kratkometražnih filmova u trajanju do 30 minuta. Teške odluke o najboljim filmovima i ove su godine prepuštene iskusnim filmašima i simpatizerima festivala. Međunarodni žiri čine dokumentarist Boris Karamaco, ujedno i selektor posebnog programa Fokus na Kosovo te francuski redatelj i dobitnik brojnih međunarodnih priznanja Gabriel Gauchet, poznatiji kao redatelj filma The Mass of Man. Treću kariku žirija za međunarodnu konkurenciju čini prošlogodišnja dobitnica. Martinu Meštrović prošlogodišnja je publika nagradila za animirani film Bla. Ovaj film je poprilično oduševio domaću filmsku scenu, ne samo estetikom koja se referira na Zagrebačku školu crtanog filma, nego i duhovitom kritikom suvremenog obrazovnog sustava. U međunarodnoj će se konkurenciji, osim izravno prijavljenih filmova, naći i filmovi koje su organizatori 2013. imali priliku vidjeti na berlinskom Interfilmu, najvažnijem filmskom festivalu u Berlinu, odmah nakon poznatog Berlinalea. Posve je izvjesno da su se selektori 12. Tabor film festivala vodili vlastitim poimanjem kvalitete u kratkometražnom filmu. Jedini imperativ festivala oduvijek je bio prepoznati kratkometražni film

Lijevo gore: Kazem Mollaie, Miha Knific, Robert-Jan Lacombe i Anja Kučko 2012. Lijevo dolje: Giuliana Sana, Barbara Vekarić i Morvern Cunningham – članice ženskog žirija u dvorskom prostoru za mučenje 2013. 29

TEMA BROJA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

kao jedinstveni oblik koji ima vlastita pravila za izgradnju priče i formiranje estetike. Na taj se način kratkometražni film, osim svojim trajanjem, nastoji razlikovati od dugometražnog filma. Navedeni je imperativ već postao klišej u svijetu filma, ali čar ionako leži u nenametanju kriterija i poticanju na njihovo razmišljanje, budući da svatko ima vlastite sklonosti i ideje o filmskoj estetici i sadržaju. Realno govoreći, riječ je više o izazovu, nego o kriteriju, kako za selektore, tako i za same filmaše, jer je proizvodnja kratkometražnih filmova podređena zahtjevima industrije i ovisna o smjernicama koje mladi autori usvajaju tijekom svog obrazovanja. Jasno, kratkometražni film i dalje nije usmjeren na komercijalnu eksploataciju i oslanja se na podršku ovakvih festivala i smotra kao što je Tabor film festival.

Domaći film je kratkometražan Možda u domaću konkurenciju ulazi nešto manji broj filmova, ali to ne znači da žiri koji odlučuje o najboljem domaćem filmu ima nešto lakši zadatak. Bilo je riječi o tome da domaći kratkometražni filmovi i njihovi redatelji posljednjih godina svojom kvalitetom plijene pažnju novinara i gledatelja. O najboljem domaćem filmu 2014. odlučit će uspješna redateljica Rungano Nyoni, Valentina Božičkova, direktorica partnerskog Međunarodnog festivala kratkometražnog filma In The Palace te Petar Murdmaa, svestrani filmski radnik i direktor festivala Sleepwalkers. Od domaćih kratkometražnih bisera na programu će se naći igrani film Trapula, četvrti zajednički projekt Ivana Ramljaka i Marka Škobalja. Iza ove dvojice redatelja je suradnja na jednom od nagrađenih scenarija iz omnibusa Zagrebačke priče te međunarodno priznat igrani film Oslobođenje u 26 slika. O filmu Trapulase govori se na domaćoj sceni već neko vrijeme. Uostalom, film je ušao u uži krug selekcije za festival u Cannesu. Naturščici, mediteranska tradicija i emotivni teret asocijacije su koje na prvi pogled odaju da Trapula možda i nije film za široku publiku, ali takvim bi brzopoteznim zaključivanjem potencijalni gledatelj mogao preskočiti film koji zaista nudi mnogo, kako na planu estetike, tako i na planu sadržaja. U filmu je prikazana nemogućnost komuniciranja između muškarca, žene i kćeri, a njihova međusobna napetost na vrelini pješčane plaže prerasta u nasilje. Od ostalih zanimljivosti svakako vrijedi spomenuti dokumentarni film Lijevo gore: Montaža snimljenog materijala 2012. godine Lijevo dolje: Smjer Veliki Tabor (2003.) 31

TEMA BROJA

Autofokus Damira Poljaka koji je već zbog uvodnih kadrova lako povezati sa samim Tabor film festivalom. Redatelj je sa “sigurne” udaljenosti snimao crkvicu sv. Nikole, redom bizarne i smiješne radnje prolaznika, domaćih i stranih turista, a interakcija baštine i ljudi zapravo se svodi na pitanje koje si crkva i turisti međusobno postavljaju: “Što ti zapravo radiš ovdje?”. Autofokus je dosad već odnio brojne nagrade pa je nepobitno da na Tabor film festival dolazi kao domaći kratkometražni filmski hit. Repertoar 12. izdanja festivala mogao bi biti zapamćen po domaćim dokumentarnim biserima, među kojima su još i filmovi 8x8 Marija Papića o jednoj sarajevskoj šahovskoj partiji prikazanoj uporabom bližih planova kojima se na komičan način otkriva napetost ove igre. Iz Restartovog filmskog laboratorija dolazi film Ljubi bližnjega svoga redatelja Darovana Tušeka o redateljevoj borbi s vlastitim likom nad kontrolom filmske priče, pri čemu treba imati na umu da je riječ o dokumentarnom filmu. Svakako je važno spomenuti i eksperimentalni film Razglednice Ane Hušman i novi igrani film Moja! Moja! Moja sobica! redateljice Barbare Vekarić koja je 2012. odnijela nagradu za najbolji domaći film (Prva dama Dubrave).

Prijateljski odnosi kao zalog budućnosti Manje vidljiv cilj svakog festivala je i ostvarivanje suradnje te povezivanje svih sudionika festivala koji se na bilo koji način bave filmom. Uostalom, film i jest takva vrsta djelatnosti koja je nemoguća bez umrežavanja i ostvarivanja suradnje između različitih profesija koje jednako i zajednički doprinose njegovom ostvarenju. Posebne programe pripremili su suradnici iz Italije, Estonije, Bugarske i Kosova, a gosti Tabor film festivala dolaze iz različitih dijelova filmskog svijeta. Sve je to pokazatelj činjenice da festival ima jaku ambiciju prema otvaranju međunarodnoj sceni kratkometražnog filma što ga čini zanimljivim domaćim i stranim redateljima. Festival povezuje domaće redatelje s festivalima u inozemstvu. Primjerice, 2013. je ostvarena suradnja s Međunarodnim festivalom kratkometražnog filma na Cipru gdje je u listopadu prikazan program hrvatskih filmova s Tabor film festivala, a u publici su, osim domaće publike, bili i strani gosti tog festivala. Tako je Tabor film festival omogućio nekim od istaknutijih kratkometražnih filmova da budu viđeni. Među njima je Presuda Đure Gavrana, Daniil Ivanoviču, slobodan si Petre Zlonoge, Nogomet Ane Hušman i drugi. Ipak, filmski tabor će 2014. biti nešto fokusiraniji na angažiranje lokalne scene i prikupljanje izgubljene publike, nego na izgradnju platforme za po-

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Od niskobudžetnog festivala s velikim ambicijama Tabor film festival oduvijek teži za usavršavanjem modela vlastitog funkcioniranja.

vezivanje domaćih i stranih filmaša. Razlog za to može se pronaći i u skromnijim financijskim mogućnostima. Problem kvalitetnog ostvarivanja svih ciljeva festivala je oduvijek ovisio o skromnijim kapacitetima festivala. Festivali, općenito govoreći, predstavljaju i omogućuju zanimljiv oblik komunikacije kulture i publike, animirajući obje strane i uvodeći neke inovativne programske modele koji nisu karakteristični za institucionalni način rada. Osim ponude kratkometražnih filmova koji inače ne ulaze u kinorepertoar, tu su i posebna i atraktivna događanja koja su ove godine uvrštena na program s ciljem privlačenja najrazličitije publike (Noć filma i glazbeno-filmsko događanje Sound&Vision). Odavno je prepoznat problem koji se tiče festivala i ambicije o stvaranju i angažiranju lokalne publike. Organiziranjem ovakvih jednokratnih događanja ne razvija se redovna filmska publika. Primjerice, manifestacija Noć muzeja, koja svake godine postavlja nove rekorde u svojoj posjećenosti (2013. je hrvatske muzeje u jednoj noći posjetilo preko 350.000 posjetitelja), prema nekim pokazateljima uopće ne utječe na veću posjećenost muzeja tijekom godine, dok se za organizaciju ovakvog događanja izdvajaju velika financijska sredstva. Tabor film festival se ipak nada da će ove godine, ne samo vratiti publiku koja je bila mnogo veća u razdoblju prije privremenog izbivanja festivala iz svoje “kućice”, nego i skrenuti pažnju lokalne publike na kino u Zaboku za čiju su digitalizaciju izdvojena značajna sredstva, a čija redovna i aktualna filmska ponuda još uvijek ne plijeni željenu pažnju lokalnog stanovništva. Festivalske projekcije tijekom radnih dana odvijaju se upravo u komfornom prostoru digitaliziranog MMC-a Zabok. Od niskobudžetnog festivala s velikim ambicijama Tabor film festival oduvijek teži za usavršavanjem modela vlastitog funkcioniranja. Nije tajna da je trenutni problem financiranje. U kriznim vremenima i u moru domaćih filmskih festivala sve je teže

TEMA BROJA

objasniti pravu kvalitetu ovakvih jednokratnih manifestacija, iako festival svoju djelatnost širi i na razdoblje izvan njegovog trajanja. Organizator festivala je udruga Gokul iz Zaboka koja se tijekom cijele godine bavi produkcijom koncertnih, filmskih i izložbenih događanja. Usput, možda bi u Gokulu u svoju djelatnost mogli uvrstiti i restauratorske aktivnosti jer ih potonje prate u stopu. Naime, udruga je smještena u poznatom zabočkom prostoru zvanom Zelena dvorana čija se zgrada trenutno renovira. Kako radovi kasne, tako se djelatnici udruge sve manje obaziru na poteškoće i svoje aktivnosti realiziraju u suradnji s drugim institucijama kao što su Gradska knjižnica u Zaboku i MMC Zabok gdje se organiziraju filmske projekcije te Spomen-škola dr. Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću itd. Nenad Borovčak ove inicijative drži puno progresivnijima i suvremenijima u odnosu na tradicionalnu kulturnu ponudu kakva je uglavnom zastupljena u Krapinsko-zagorskoj županiji, a Tabor film festival je samo jedan segment djelovanja udruge kojim se nastoji oživiti filmska atmosfera te potaknuti publika da film promatra kao nešto živo i aktualno. Među glavnim ciljevima udruge je poticanje interesa lokalnog stanovništva za umjetnost kao neizostavan element svakodnevnog življenja. Različite umjetničke prakse pomažu nam da sebe stavimo u kontekst suvremenih događanja kako bismo bolje razumjeli svijet u kojem živimo.

Što je Tabor film festival Hrvatskom zagorju Velika važnost Tabor film festivala je i u tome što Hrvatsko zagorje za vrijeme trajanja festivala zaživi kao poprište međunarodnog filmskog događanja, okupljajući goste i filmove iz svih dijelova svijeta. Također, Tabor film festival je i sam čest gost različitih kulturnih manifestacija po Hrvatskoj. Primjerice, program filmova s Tabor film festivala prikazan je izvan njegovog trajanja na Silbenskom kulturnom ljetu. Ovakva dinamika i odnosi sa stranim i domaćim festivalima i institucijama grade se godinama i pokazatelji su kvalitete i velikog kulturnog potencijala festivala za regiju. Kako festival svoju publiku nastoji privući iz različitih dijelova Hrvatske i svijeta, velika očekivanja su naravno i u povezivanju s lokalnim ugostiteljima i partnerima iz turističkog sektora. Uostalom, za goste je to prilika da se upoznaju s Velikim Taborom, prvorazrednim spomenikom nulte kategorije i jednim od najočuvanijih srednjovjekovnih dvoraca u Hrvatskoj. Jedinom festivalu u široj regiji rezerviranom isključivo za kratkometražni film u budućnosti se može poželjeti velik odaziv publike i mnoštvo dobrih filmova.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

NAŠI UMJETNICI

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Naši umjetnici

Antun Boris Švaljek Antun Boris Švaljek rođen je u Zagrebu 10. lipnja 1951., a podrijetlom je iz Radoboja u Hrvatskom zagorju. Osnovno školovanje završava u Petrinji, a gimnazijsko u Varaždinu. Na slikarskom odjelu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti diplomirao je 1974. u klasi prof. Šime Perića. Od 1974. do 1977. godine djeluje u Majstorskoj radionici prof. Krste Hegedušića kao stalni suradnik. Tijekom 1979. studijski je boravio u Kaliforniji (SAD). Izlagao je na stotinjak samostalnih izložbi u Hrvatskoj (Zagreb, Varaždin, Zadar, Karlovac, Split, Čakovec, Krapina, Osijek,

Gore: Antun Boris Švaljek (foto: Dragutin Škreblin) Lijevo: Dragi oblici, ulje na platnu, 70x100 cm, 2011. (foto: Katarina Švaljek) Prethodna stranica: Sv. Juraj (srednjovjekovni), ulje na platnu, 70x100 cm, 2013. (foto: Katarina Švaljek) 37

Pula, Rovinj, Hvar, Labin, Zabok) i inozemstvu (Dortmund, Cloppenburg, Los Angeles, München, Pečuh). Izlagao je i na više od 600 skupnih izložbi u domovini i diljem svijeta. Za Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu 2010. godine oslikao je svečani kazališni zastor. U produkciji Hrvatske radiotelevizije o autoru je snimljen dokumentarni film, premijerno prikazan 2001. godine. U nakladi Galerije Kula iz Splita 2009. izlazi monografija pod naslovom “Antun Boris Švaljek”. Sudjelovao je na gotovo svim izložbama Zagorskog likovnog salona koje se od 1997. svake treće godine održavaju u Krapini u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta i Galerije grada Krapine. Samostalnom izložbom Antuna Borisa Švaljeka u Velikoj galeriji grada Zaboka (od 21. listopada do 22. studenoga) svečano je otvorena kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2013. u Zaboku. Dobitnik je nekoliko nagrada među kojima su i Prva nagrada 4. biennala akvarela “Josip Račić” za 1987. godinu. Dragovoljac je Domovinskog rata. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996. godine. Danas je izvanredni profesor na Likovnoj akademiji mostarskog sveučilišta u Širokome Brijegu.

Iz kritike Naglasimo još jednom: ovaj je gospodar slikovnog Hyde parka ostao doista usamljen unutar svojega generacijskog krila. U vremenima i događajima snažnih sugestija “pravilnoga ponašanja” malo-pomalo se i izdvojio. A izdvojena pozicija i vlastiti stil (i život) osigurali su mu mir. Sposobnost stvaranja bujnih svjetova punih imaginativnih poticaja, pjenušavih virulencija i brojnih pojedinosti znao je iskazati s puno nadmoćne vedrine. Ostao je pritom uvijek na “rubu humora” premda je njegova umjetnost “zapravo, jako ozbiljna” (V. Maleković). To je infantilizirana svijest posebna slikara i posebna čovjeka. Pripisati sve to dječjem naivizmu odviše je lagodno. Pogrešno bi bilo to pripisati samo maštovitosti i imaginaciji, a ne kulturi jednoga vedrinom prožetoga bića, njegovoj ljubavi za svijet, za ljudsku povijest i sadašnjost. Nesumnjivo, on je maštovit. Ali ne uspijete li kao Švaljek artikulirati to obilje podataka, odnosno tu prepletenu i bogatu smjesu utisaka, sjećanja i osjećaja

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

prevesti u dobro definiranu strukturu, znači izgubiti mogućnost razgovijetna govora i izgubiti sebe i druge.

Ive Šimat Banov, Antun Boris Švaljek ili Sveti Juraj hrvatskoga slikarstva, Katalog izložbe, Pučko učilište Zabok, 2013.

Gore: Antun Boris Švaljek u ateljeu (foto: Katarina Švaljek) 39

NAŠI UMJETNICI

*** Nazočan na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni više od tri desetljeća, Antun Boris Švaljek je kao malo koji umjetnik u svojemu naraštaju gotovo magnetskom snagom privlačio pozornost i kritike i široke kulturne javnosti već prvim samostalnim izložbama u 70-im godinama prošloga stoljeća. Na široku prihvaćenost, ne samo u likovnim krugovima nego i u društvenim, utjecalo je više činjenica, o kojima valja reći i koju više. Upravo u tim činjenicama nastojat ćemo i čitati to iznimno zanimljivo djelo, dakako, najprije u specifičnoj likovnoj poetici nedvojbene izvornosti, koje je pronašlo komunikacijski kod u višeslojnom likovnom kontekstu. Golema recepcija Švaljekova djela legitimira naš govor i o njegovoj gotovo bismo rekli popularnosti, pa ćemo, naglašavajući tu komponentu, nastojati ne potisnuti ili zanemariti onu drugu, odredbenu. A riječ je o iznimnoj stvaralačkoj individualnosti koja je izbijala, najprije i najizravnije, kroz iskonsku snagu crteža, otkrivajući prostore imaginativnog i metafizičkog elementarnom likovnom izražajnošću inauguriravši u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti i originalnog i velikog crtača. Upravo tu njegovu crtu kritika je prepoznala i visoko vrednovala, a kulturna javnost prihvatila kao intrigantnu i nadasve osebujnu autorsku osobnost, koja je plijenila pozornost rijetkim crtačkim umijećem i izvornom imaginacijom. To se crtačevo umijeće pak nije pokazivalo samo u elementarnoj čistoći linije i boje prožetima dubokom osjećajnošću nego i asimilacijom tradicijskih likovnih vrijednosti u produhovljenoj i inventivnoj interpretaciji.

Milan Bešlić, Švaljek u slici i riječi, Vijenac, br. 410, 19. 11. 2009.

Desno: Kontraobavještajna služba, ulje na platnu, 70x100 cm, 2011. (foto: Katarina Švaljek) Iduća stranica: Ratni dnevnik s kobasicom, ulje na platnu, 80x120 cm, 2002. (foto: Katarina Švaljek) 40

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

NAŠI UMJETNICI

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Kulturna događanja

Kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2013. Zabok, 21. – 26. listopada 2013. Kulturna manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog najznačajnija je manifestacija u Zaboku te jedna od najznačajnijih književnih manifestacija u Republici Hrvatskoj, s tradicijom dugom trideset godina. Književna nagrada Ksaver Šandor Gjalski ustanovljena je 1979., a dodjeljuje se autoru najboljeg objavljenog proznog književnog djela u Republici Hrvatskoj. Od ustanovljenja do danas, dobitnici Gjalskog bili su najpoznatiji pisci suvremene hrvatske proze što svakako pridonosi ugledu i značaju ove Nagrade. Ivan Aralica, Nedjeljko Fabrio, Ratko Cvetnić i Goran Tribuson dvostruki su dobitnici Gjalskog, a laureat 2013., Pavao Pavličić, jedini je Nagradu Gjalski osvojio čak tri puta. Ova posljednja, uručena mu je zadnji dan manifestacije bogate različitim kulturnim programima. Manifestacija, već tradicionalno, započinje otvorenjem izložbe akademskog umjetnika. Ovaj put to je bio Antun Boris Švaljek, akademski slikar porijeklom iz Radoboja koji se zabočkoj publici predstavio najnovijim radovima – uljima na platnu, kartonu i mediapanu te ogromnom skulpturom ptice koja je očekivano pobudila najveće zanimanje. Svih ovih trideset godina velika pažnja posvećuje se poticanju stvaralaštva i kreativnosti djece i mladih. Natječaji za najbolje literarne radove osnovnoškolaca i srednjoškolaca najbolji su primjer za to. Mala nagrada Gjalski provodi se za učenike osnovnih škola Krapinsko–zagorske županije. Prvu nagradu osvojila je Mateja Lisak, učenica 8. razreda OŠ Marija Bistrica za rad (Ne) prijatelji, drugu nagradu Anica Rumiha, učenica 8. razreda OŠ Đure Prejca iz Desinića za rad Kaj mi srce želi i treću nagradu Tamara Jakopović, učenica 8. razreda OŠ Marija Bistrica za rad Obojena priča. Pohvaljeno je 7 učenika. U natječaju za Nagradu Gjalski za učenike srednjih škola sudjeluju srednjoškolci 43

K U LT U R N A D O G A Đ A N J A

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Krapinsko–zagorske i Varaždinske županije. Prvu nagradu osvojio je Rudolf Lovrenčić, učenik 4. razreda SŠ Krapina za rad 23:5848, drugu nagradu Katarina Plancutić, učenica 3. razreda Srednje škole Zlatar za rad Š(t)alancije, treću nagradu Helena Galovac, učenica 4. razreda Gimnazije A. G. Matoša za rad Priča o Adamu i Evi, a pohvaljeno je još 8 radova. Uz knjige i trodnevni izlet u Poreč i Crikvenicu, nagrada najuspješnijim učenicima je i objavljivanje njihovih nagrađenih radova u knjizi PoZiCa – zbirci literarnih i likovnih radova učenika Poreča, Zaboka i Crikvenice u kojoj se uz literarne radove nagrađene Malom i “srednjom” nagradom Gjalski nalaze i radovi nagrađeni nagradom Laurusnobilis u Poreču i nagradom Grada Crikvenice. Poticanju kreativnosti tu nije kraj jer već nekoliko godina program Dana Gjalskog čine i tri vrlo uspješne kreativne radionice: radionica kreativnog pisanja pod vodstvom književnika i iskusnog voditelja Miroslava Mićanovića, likovna radionica umjetničke grafike koju vodi akademska slikarica i profesorica Carmen Bačura Potočić te fotoradionica u organizaciji fotografa Dragutina Škreblina. Polaznici ovih radionica predstavili su se publici zajedničkom izložbom fotografija i grafika te čitanjem kratkih priča nastalih u radionicama. U sklopu Manifestacije predstavljena su i dva izuzetno zanimljiva projekta. Medenjak uz kavicu projekt je učenika Srednje škole Zabok čiji cilj je promocija Zagorja kroz novi gastro–turistički proizvod. Tako su osmislili medenjak, tradicionalni kolačić Hrvatskog zagorja koji bi se, umjesto čokoladica, posluživao uz kavu u zagorskim kafićima. Za ovaj projekt dobili su nagradu Ministarstva turizma, a koliko je uspješan pokazuje činjenica da se potražnja za medenjakom uz kavicu svakodnevno povećava. Projekt Društva Naša djeca Zabok Zdravo i fino sastojao se od radionica zdravoga kuhanja za djecu koje su se provodile tijekom godine te tiskanjem knjige recepata. Kuharica Zdravo i fino namijenjena je djeci i roditeljima te, osim recepata zdravih obroka, obiluje informacijama i preporukama kako i koje namirnice unijeti u svakodnevnu prehranu, zašto je zdrava prehrana korisna, kako nezdrave obroke zamijeniti zdravijim varijantama te potaknuti i naučiti djecu da kuhaju i sami pripremaju zdrave obroke. Kuharicu je predstavila autorica i voditeljica radionica Snježana Krpes uz degustaciju raznovrsnih jela i napitaka po receptima iz knjige. Lijevo gore: Predsjednik DHK-a Božidar Petrač, akademik Pavao Pavličić i gradonačelnik Ivan Hanžek (foto: Dragutin Škreblin) Lijevo dolje: Otvorenje izložbe Antuna Borisa Švaljeka u Velikoj galeriji Grada Zaboka (foto: Dragutin Škreblin) 45

K U LT U R N A D O G A Đ A N J A

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

U sklopu Manifestacije obilježen je Dan Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskog, predstavljena je PoZiCa 2013. i održana Kazališna predstava Sutra ni(je) novi dan Teatra Exit koja je privukla mnogobrojnu publiku, možda i zbog glumice Mirele Videk, bivše učenice zabočke Gimnazije Antuna Gustava Matoša. Uz književnost, Dani Gjalskog obilovali su i glazbom. Svoj prvi cjelovečernji koncert održao je Orkestar profesora Glazbene škole, jedini orkestar takvog tipa u Hrvatskoj. Poznata zagorska grupa Noxin svoj koncert pojačala je nastupom osječkog benda Kit Karson, nastupili su bendovi Man Zero i Madebythe Fire, za laganu džez večer pobrinula se Iva Smojver & JazzIva, a za sam kraj Dana Gjalskog publici se predstavio zagrebački blues kantautor umjetničkog imena Bebè Na Volè. Posjetiteljima Dana Gjalskog predstavljen je Gjalski – novo glasilo Kulturne manifestacije koje u svom prvom broju donosi sve informacije o Danima Gjalskog, programu, obrazloženje Prosudbenog povjerenstva te ekskluzivni intervju s dobitnikom Pavlom Pavličićem kojem je Književna nagrada Ksaver Šandor Gjalski za roman Muzej revolucije dodijeljena zadnji dan Manifestacije. Nagrada Gjalski sastoji se od povelje, plakete s likom Gjalskog i novčane nagrade, a dodjeljuju je Grad Zabok i Društvo hrvatskih književnika. U konkurenciji 51 knjige pristigle na Natječaj, Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Stjepan Čuić, Ivica Matičević, Ingrid Lončar, Sofija Keča i prošlogodišnji dobitnik Nikola Đuretić najboljom je proglasilo Pavličićev roman, svojevrsnu kroniku sazrijevanja trojice prijatelja koji su i sami postali akteri pojedinih poznatih povijesnih događaja, od studentskih nemira 1968. do Domovinskog rata. Ovim romanom autor poručuje kako budućnost pripada običnim, slobodnim, odlučnim i samosvjesnim ljudima kojima su strane bilo kakve ideologije i duhovi prošlosti. Primajući Nagradu Gjalski, Pavličić je istaknuo njezinu važnost kao nagrade koja ima kontinuitet i identitet te je književnici u jesen s nestrpljenjem očekuju. “Uvijek mi je u Zaboku bilo ugodno, zbog sjajne atmosfere, zbog djece koja pišu i cijeloga grada koji u tome sudjeluje. Čovjek ima dojam, u ovim vremenima koja nisu baš naklonjena književnosti, da postoje sredine kojima je književnost važna, kojima je stalo do književnosti, a to je piscu najvažnije. Da zna da postoji netko tko će to čitati, tko će u tome naći neki dio svog života.”

Andreja Šagud Lijevo gore: Dobitnici nagrade Gjalski za osnovnoškolce (foto: Dragutin Škreblin) Lijevo dolje: Dobitnici nagrade Gjalski za srednjoškolce (foto: Dragutin Škreblin) 47

K U LT U R N A D O G A Đ A N J A

Mateja Lisak, 8. razred OŠ Marija Bistrica Mentorica: Melita Petriš Banovec Mala nagrada Gjalski 2013., 1. mjesto

(NE)PRIJATELJI – Hej, Vi! Da, Vi! Vama se obraćam. – Stanite! – Stanite kad Vas molim! Naravno da je otišao. Vi ljudi stvarno katkada nemate nikakvog poštovanja prema nama pticama. Ne tražim od vas hranu, ni smještaj, ni bilo što slično. Samo želim da me saslušate. Čula sam mnogo o ljudima. Čula sam da ste vi inteligentnija vrsta. E, upravo to trebam. Jednog jedinog inteligentnog čovjeka. Otišao je. Ali… što će sad biti s mojom pričom?! Darovat ću je vjetru. Svi znaju da ptice lete u jatima, zar ne? Jata su nama pticama kao vama ljudima vaše društvo, dom ili zajednica. Jedni drugima pomažemo kada upadamo u nevolje, zajedno se veselimo, zajedno plačemo. Uvijek smo tu jedni za druge. Uvijek smo zajedno. Prijatelji zauvijek. Zvuči li vam to poznato? Ja sam se pridružila jatu prije dvije godine. Od tada smo prošli mnogo toga – patnju i bol, avanture i radosti. Imamo mnogo zajedničkih uspomena. Nikada se nismo razdvajali. Tako ja nikada nisam bila sama. Letjeli smo kuglom zemaljskom istražujući i otkrivajući svijet, ljude, njihov život. Svi u jatu smo slični, a ipak različiti. Ali eto, baš te razlike među nama činile su nas onim što jesmo. Jedinstvenim i originalnim bićima povezanim nekom čvrstom, gotovo obiteljskom vezom. Ja sam voljela svoje jato. Uistinu jesam. Bili smo složni. Nerazdvojni. Bili smo mi. Uvijek mi. Dugu i kišovitu zimu napokon je istisnulo dugo očekivano proljeće. Sunce je ublažilo naše nestrpljenje i najavilo novu avanturu, novo putovanje. Ali, kamo krenuti? To nam je bilo najteže i glavno pitanje. Kamo? Nakon dugog “vijećanja”, odlučili smo se za obalu Dalmacije. Zašto? Zato što je Dalmacija raj na zemlji. Krasna je i lijepa kao mlada djevojka. Puna je energije, veselja i avantura. Ističe se svojim divotama, a mi smo trebali mjesto za odmor, za istraživanje, za užitak. U mom jatu bilo je dvadesetak ptica. Sa svima sam se slagala, no bilo je nekoliko ptica koje su mi bile najbolje. Zema, 48

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Jina i Vorna – moje prijateljice. Isprva se nismo baš družile, ali prije otprilike godinu dana postale smo nerazdvojne. Nikada prije nisam se osjećala tako sretno, tako voljeno, kao tada. I stvarno sam osjećala da se to prijateljstvo nikada neće pokvariti, da će biti vječno. Dani su nam bili ispunjeni pjevanjem dueta s vjetrom i lebdenjem po njegovim strujama. Sve je bilo u redu. Polako sam već osjećala miris soli u zraku i znala sam da se približavamo moru. Letjeli smo prema Istri, jer… ptice uvijek lete istim pravcima, poznatim i provjerenim rutama, makar to značilo i dulji let. Ljudi pak, shvatila sam s vremenom, uvijek traže najkraći put, a ako je kratak, oni pronađu još kraću prečicu. Sve da bi uštedjeli na vremenu. Večer prije dolaska, smjestili smo se u neki šumarak blizu obale. Usred njega nalazilo se prekrasno, kristalno plavo jezerce na kojem je mjesečina isprela mrežu svilenih niti što su milovale hladnu vodu. I kako je čovjek ne bi volio? Prekrasna priroda. Ljepša od svega ostalog na svijetu. Zaspala sam s tim mislima. Zora je osvanula i jutro je počelo puštati svoje čari. Svi su spavali. Ostala sam tako sjediti na grani promatrajući zoru dok se ostali nisu probudili. Nastavili smo svoj put. Nešto je bilo čudno. Osjećala se neka napetost u zraku. Ništa. Uzbuđenje, valjda. Dan je tekao polako, a more je bilo tu, pred našim očima. Vodilo je u beskraj i mamilo nas svojim plavim valovima ukrašenim srebrnim kapima vode. Bio je to sasvim nov pogled na more. Pogled pun divljenja. Iznenada je moje misli prekinuo jak zvuk. Jaka bol. Metak. Tama. To sam osjećala. Ništa. Samo tamu. Padala sam sve dublje i dublje dok je nebo ostajalo daleko iznad mene. Dotaknula sam crveno tlo. Zagrlila ga snažnim treskom. Tama je nestala. Bila je tu samo praznina. Otvorila sam oči. Jedva. Polako. Bol je strujala mojim tijelom i ubijala me. Daleko gore, na plavom platnu neba, ugledala sam svoje jato, svoje prijatelje. Imam sreće što su oni tu, pomislila sam u sebi dok su zurili u mene. Nisam mogla ništa reći, ali sam sve čula. Svaku njihovu riječ. – Hajde, idemo! Ostavi je. I tako će umrijeti, prije ili kasnije. – Mislim da je Zema u pravu. – čuo se Vornin glas. Bol koja mi je maloprije strujala tijelom činila se ništavnom prema boli koju sam trenutno osjećala u srcu. Nastavile su letjeti. Moje najbolje prijateljice. Ostavile su me da umrem. Sama. Dalje nisam htjela slušati. Zaklopila sam oči čuvši još njihov lepet krila. Pitala sam se jesam li već mrtva, jer to mi više nije izgledalo tako strašno. Tko bi želio živjeti u svijetu u kojem vas ne žele, ne vole? U svijetu u kojem vas ostave da umrete sami. U boli i vlastitoj muci. Nitko. Takve stvari ne radite ni najgorim neprijateljima. Nisam mogla

K U LT U R N A D O G A Đ A N J A

vjerovati da su me ostavile. Ne poznajem ih. Ne znam što se dogodilo. Što sam im učinila da me osude na smrt i odu. Zaplakala sam. Tijelo me boljelo. Takvu bol još nisam osjetila. Strah je splasnuo jer je tuga preuzela cijelo moje biće. Moje je perje bilo natopljeno krvlju. Živa sam, a mrtva. Tko bi rekao. Nije mi bilo važno hoću li preživjeti ili umrijeti, već sam bila mrtva, iznutra. Više me mučilo to pitanje. Zašto? Nikada nisam dobila odgovor. Ponovno sam zaspala. Učinilo mi se da sanjam uspomene. Stare dane. Zapravo, sanjala sam prazninu. Probudilo me drmanje. Prva pomisao bila mi je da je sve to bio ružan san. Nažalost, stvarnost se ne bi složila sa mnom. Bio je to čovjek, s puškom. Nisam se bojala. Naprotiv, nadala sam se da će me ubiti. No nije. Odnio me kući. Ispričao je ženi nešto kako me slučajno upucao i kako je najmanje što mi duguje to da me spasi. Tada sam prvi put u životu poželjela biti čovjek. Ili bilo što drugo, samo da nisam u svojoj koži. Ovaj čovjek je bio dobar i uistinu se pobrinuo da ozdravim. Pogodio me u krilo, a imala sam i par slomljenih kostiju od pada. Kosti su zacijelile u par mjeseci, ali srce... njemu treba puno više. Teško je. Jedna od najtežih stvari ikada. Zgazili su me. Što dalje? Moram ojačati. Moram se boriti. Uz čovjekovu pomoć, nakon nekoliko mjeseci bila sam kao nova. Nakon toga me pustio. Van. U slobodu. U novi svijet, novu opasnost. Od njih. Sve vrijeme razmišljala sam o njima. Stalno sam ih sanjala, imala noćne more i plakala. O, dugo sam plakala. I previše. Ali bilo mi je dobro kod ljudi. Bila sam sigurna. Teško je živjeti sam, usamljen, no svakako je bolje nego živjeti s čudovištima koja ne poznaješ. Stigla je jesen. Što dalje? Nakon silnih mjeseci boli i plača odlučila sam preboljeti. Ostavili su me tamo i bezdušno otišli. Kao da sam nitko i ništa. Moram dokazati sebi i svijetu da sam netko, a to ću upravo i učiniti. Studeni je bio blag i kišovit, često i sunčan. Ovo je moja klima! Obožavam je. Nisam ni sanjala da ću završiti ovdje. Sama, ali bolja. Otkrit ću vam svoje trikove za samopouzdanje. Shvatila sam da ne mogu voljeti druge, ako prvo ne zavolim sebe. Kako to mogu postići ako sam tako loša? Debela, mršava, ružna, neželjena? Ne. Ja nisam ništa od toga. Prelijepa sam. Vi ste prelijepi. Ljudi često ne cijene sebe koliko bi trebali, a druge cijene i previše. Nije sve u izgledu. Važno je da držite do sebe. Da ste vi broj jedan. To sam ja učinila. Stavila sam sebe na prvo mjesto. Isprva je čudno i ja sam se osjećala krivo, umišljeno, ali nakon nekog vremena sam prihvatila sebe. I polako sam zavoljela sve sitnice koje su me činile upravo ovakvom kakva jesam. Kakva sam postala. Nova ja. Jer staru su ubili. Postala sam jaka. Spremna za novi let. Nitko mi ne može ništa. Nitko me ne

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

može voljeti više no što ja sebe volim. Upoznala sam još mnogo ptica tijekom svog života. Neke su me voljele, neke su me mrzile, ali nije bilo važno jer... jer sam imala nekoga tko me voli i jer sam voljela sebe. Ja volim sve koji me mrze jer me čine jačom i ne mogu mi ništa. Nemojte dopustiti da vas osuđuju bez razloga. Ispričajte im svoju priču. Osjećat ćete se samo bolje. Naučila sam iz svoje priče da katkada neće biti nikoga da nas spasi. Ostat ćemo sami. Ja sam ostala. No uzdigla sam se jača no ikada. I više me nitko neće povrijediti jer mu ja to neću dopustiti. U redu je iskusiti malo boli da biste se kasnije osjećali fantastično. Ja sam je osjetila mnogo. Drago mi je što su me ostavile. Da nisu ja danas ne bih bila ono što jesam. Život će nam uvijek dati prepreke, no važno je da mi budemo dovoljno jaki i sposobni da ih maknemo. Svi znaju da ptice lete u jatima, zar ne? Ja letim sama. Letim s vjetrom.

Rudolf Lovrenčić, 4. razred Srednja škola Krapina Mentorica: Sanja Ranogajec, prof. Nagrada Gjalski za srednje škole 2013., 1. mjesto

23 : 58 48 “Posvećeno neznanim budalama, prosjacima u patnji i bezgrešnim hipsterima ma gdje bili...” Što li je taj luđak uopće mislio kad mi je uvalio ovu knjigu? Ne znam, ali nakon trećeg čitanja nisam siguran jesam li u potpunosti shvatio Ginsberga – još jednog luđaka koji se utapa u oceanu modernog hedonizma. Neki bi rekli: savršene okolnosti za genijalnost. Ipak, taj gospodin nije bio ništa odviše posebno. Vidim ga kao samca koji, sjedeći u podrumu, lupa po pisaćoj mašini, liječi srdžbu. Prejednostavno? Lako moguće... Ne valja srljati. Vidim to sada. Počinjem zamišljati mehanički um dok pljuje tintu, rasiplje frustracije i očaj. “Vidio sam najbolje umove svoje generacije uništene ludilom...” Vidim to sada, sad kad mi je prijatelj skočio kroz omču, kada eritrociti više ne nose kisik ni one sitne potrepštine za koje nitko nikada nije čuo. Spoznajem da je možda lakše izbrojati do tri i jednostavno... učiniti... štogod. Možda je bolje brojati samo do dva, za kukavice poput

K U LT U R N A D O G A Đ A N J A

mene. Što me sprječava da tri puta udarim po podu i izađem iz ringa? Zašto ne bih uzeo ključeve one krntije i bio lud, romantičan, barem jednom za onu koja je kilometrima daleko? Romantičan, huh... koliko prezirem tu riječ. Ali i da odem, već sutra bih postao stroj koji čeka neki trenutak, koji, kad dođe, jednostavno razočara iz nepoznatog razloga. Romantičan, sjećaš se? Jesi li se ikad pitao što to uzrokuje taj osjećaj baš njoj i baš njemu? Nešto sigurno, a ja bih to kao “budući genijalac” trebao znati. E, pa ne znam! Samo se nadam da ta molekula (il’ štogod) izgleda što drugačije od proklete molekule utjehe. Moj je prijatelj prošao dobro, jer, kad zažmirim, ne vidim njega kako visi. O, ne... Vidim gole, histerične, izgladnjele jadnike koji se vuku kroz ulice, slijedeći nasilan i oštar miris kapljice: “Mora da je samo za mene!” Hah, nadaj se! Gledajući njih, što misliš, Cobain je imao pravo? Je li bolje izgorjeti nego izblijedjeti? Mogli bismo stavljati pluseve i minuse, ali onda ne možemo koristiti metodu brojanja do tri. Il’ dva, svejedno. Žedan sam, ali ovaj lanac misli zasad dobro drži pa je šteta raskinuti ga zbog takve nebitne fiziološke potrebe. Svjestan sam, nismo životinje, i sve što činimo, ima posljedice. Upravo mi je žao tog jednog reda čokolade kojeg sam pojeo ranije. Žao mi je što se nisam buntovnički zaputio u noć, kilometrima daleko. Što bih izgubio da se povučem iz ove rutine forsiranog učenja? Karijeru – izum 20. stoljeća? Toliko stvari mi pada na pamet koje u teoriji nisu važne, ali još uvijek nemam ono nešto što ima moj prijatelj. Toliko je jednostavno… nemam hrabrosti za brojalicu. Ginsberg ima pravo, lakše je biti glup. Lakše je ne misliti nego obijati hrđavu bravu mislima koje su ionako glupe. Hajdemo onda, prekinimo lanac, bolje da izgori nego da ...... NE!!! NE!!! Ne opet ti!!! Prestani visjeti! Neću ni znati zašto! Samo znaj da si sada mogao slušati lavež, lavež iza brda pod mračnim nebom. Nebom punim zvijezda! I njih si mogao gledati! Znaš li sada što su uopće? Zvijezde, znače li išta?! Možeš ih gledati bilo kako, u čuđenju, prijateljski, s divljenjem, uspaljeno, napaljeno... Ma, k vragu, i romantično!! Vjeruj mi, ovdje su najljepše… tu blizu ruba... Jedan, dva... 23 : 58 49

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Književni prilozi

Nada Jačmenica

Življenje Življenje živime žureči, žmereči. Zgubljeni, kej sliepi, čez farbe bežime. Gluhi za rieči, za serce, za ime, se sme si dalje, od zime do zime. Ruka već drugu h svoje ne čuti, apšisani smiehi do zadnjega htihlji. Prečujte noči i jutre su iste, oči bez žara, radosne iskre. Življenje živime žureči, žmereči. I meste muoste zdižeme zide, s ternovem druotem duše gradime. Na vietru zgubljeni, z vuodu nošeni, pozabilji več i svoje sme ime.

Otec Zemlja kej kugljif sladem pokrita, te brazde posipal je pervi snieg. Spremerzle i guole zlamane granje, h nebe zamotan belji se brieg. Od nekud zdaljeka vodiju tragi, žmehki i sami čez pusti duol. I nigdo ne sluti da h sakom ostaje s pervu večerku človečja buol. H starom kaputu se stisnule serce, brige s školjaka štele bi van. Premerzle ruke zluoču drobiju, e bu za decu pak lačni dan? Snegec vre stiha trage pokriva, na sferkana pleča muka i strah. Čez polje i kmicu cugek več hušče, za suobu ostavlja zadimljeni pah. ... Klopočeju šinje spod stare kotače, po taktu i serce zamata se h driem. A otec se mudri dok blažene senja da jesti i piti kupil je siem.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Ocu (na odlasku)

Umorna ruka - grana usahla, sjećanja teku, stablo prolistava, prebiru prsti snagu na izdahu. Zagašen pogled s meka uzglavlja, tuga u bori i ljubav sjedina, gledam u pogled satkan od davanja. Dolaze zvuci i miris djetinjstva, snaga u ruci, svjetlo u njedrima, siguran zaklon na očevim jedrima. ... Sada bez glasa misli mu lutaju, usahla grana, suze svjetlucaju, snove i ljubav mu anđeli čuvaju.

Majci (na nebu) Misao si što me obgrli u jutarnjim svitanjima, čuva danju i meko uvija u snove večernje. Misao si koju upijam za spas u porazima, koja rasplamti iskru u tmini beznađa, a brige rasplinja poput vjetra u kosi maslačka. ... I sada si moja misao, kao prva i davno udahnuta, ponovno i zauvijek sjedinjena s mojim trajanjem, u sjećanju i tuzi.

KNJIŽEVNI PRILOZI

Kad izdahnem zvijezde Svojoj Dorici Kad izdahnem zvijezde, bit ću odraz beskraja, a Ti okrunjena mojim sazviježđem. Kraljevat ćeš nad vremenom svjetova i sažimati sjećanja u svoje nove nade. Kad izdahnem, zvijezde i nebo udahnem, započet će riječi davno obećane da sam ti lahor i boja i mir... A ti ćeš, umotana svemirom, znati voljeti naše dane i disati nježnim slikama. Kad izdahnem zvijezde, Ti ćeš znati moje htijenje prepoznati i dati mi svjetla za put. Tad beskraj će skinuti verige s baštinjene škrinje s blagom da možeš ponirati. U njoj Ti ostavljam obrise svojih boja i riječi da ih sjećanjem dovršiš. Da dodaješ vijekom nova stvaranja i čuvaš spone za svoja i naša bezvremenska sretanja.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Kad zvijezde izdahnem i osjetim nebo, postat ću njegova plavet u tvojim očima, sretna što me prigrljuješ. Sa željenih krila nježnosti rominjat ću beskrajno kao ljubav za tvoja uzglavlja i vječnost.

Nada Jačmenica rođena je u Svetom Križu Začretju gdje i danas prebiva. Kao liječnica (specijalist fizijatrije) već tridesetak godina radi u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama. Dugogodišnja je dopredsjednica Zagorske lige protiv raka i tajnica Podružnice Krapinsko-zagorske županije Hrvatskog liječničkog zbora. Članica je Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva, osnivačica je i dopredsjednica Udruge za očuvanje baštine i promicanje kulture življenja “Djedovina” te članica sekcije Rukotvorine KUD-a Sveti Križ Začretje. Učlanjena je u Hrvatskozagorsko književno društvo i Udrugu hrvatskih zavičajnih književnika. Pisanjem i objavljivanjem poezije bavi se još od školskih dana, a kasnije književni interes proširuje na kajkavski idiom i različite književne vrste poput kratke priče, eseja, putopisa i dramske forme. Za haiku poeziju dobitnica je međunarodne nagrade Vladimir Devide u Osaki 2011. i 3. nagrade Diogen pro culture magazine 2012. Radovi su joj objavljeni u zbornicima s domaćih recitala i književnih natječaja na kojima dobiva više priznanja i nagrada. U biblioteci “Smijeh je lijek” Zagorske lige protiv raka objavila je kajkavsku komediju Pervi put na moru za koju je nagrađena prvom nagradom, Plaketom Mihovil Pavlek Miškina na 30. susretu neprofesionalnih hrvatskih pisaca u Križevcima 2011. U istoj biblioteci u pripremi za tisak je dvoautorsko prozno-poetsko humorističko izdanje Pozabljeni smiehi. Nada Jačmenica uspješno se bavi i likovnim stvaralaštvom. Radove u tehnici cvjetnoga kolaža predstavila je na 14 samostalnih i 17 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.

KNJIŽEVNI PRILOZI

Vladimir Šuk

H ove friške prihajajuče cajte H ove friške prihajajuče cajte, vu rasterima urbane arhitekture, diela muoj pajdaš, diplomierani arhitekta vu vusponu, tam h vuredu visuokuga oblakodrapca na Safske vulice. Scrtava em projetiera friške vizurume nekatere prihajajuče zbiljnuoče. I mene je hižu h kompjuteru zezidal, vu 3D-e fuormatu. Risaču pak desku nucame za odlaganje šalic posrkanih kaf i makijatof … em smrdučih čikobernic. H ove friške prihajajuče cajte, vu hiže sam prve zmontieral kompjuter, visuoke srednje pasmine, prosečnu tipkuovnicu, 17 inčni monitor i svetliečuga elektrounskuga miša. Moreš ga videti … zležava se na VIP-ove ONELINE podluoge … i čaka me i muoju babu i sina i čer … em teruga maluga rođaka. “On” je, zgleda, postal naš hižni ljubimec, tak čkomeči i navadni, furt ga gladime, mazime, čuohljame, žugljame, igrame igrice … i vurami tak, dnievima tak … same negdar se zmislime da nas morti h dvorišču čaka pes, mislim, živa živuča kusa hercig amerikanskuga buldoga … Trieba ju otpeljati na špancier ! H ove friške prihajajuče cajte !

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Preštimani “spin” političar Sikud… jen normalen, drugi lud, vseposvud… blesikali su se porculanski zubi, z velikeh i skupeh plakatof. Vse “haj-naj” o Njemu su žlabrali ljudi, (a morti i nebi), da se niesu gnjeli okoli debelih švedckih stolof. Gutali su klobase domače, friške podimljene, pod šrek nariezane, em dalmatinske masline, z oslobojenim masnim omega kiselinami, zelene, črne, z koščicu i filane. On je tuofljal rieči kak smesu za kolače, pak je na splaženam jeziku pred ljude gural, pleskali su dlanjki goreči, fletno im je futral prtače, titral je z požirakom, smiehe z guta snimal. On je zviežbane zieval i na debelam lagal, buogi je človek zieval i laži vuse gutal. Furt se slikal, pred izbore sikam skakal, vre dienima, bormeš, nie spal, kak stekla pod perjam tekut, čez orsag je tiekal. Njegve poslanje bile je cifraste obetavanje, “spin” tancanje, luka i vode vuordanje, jahke govorancije, kak strojne žbukanje. Obetaval je kule i palače, za zoopite poglede, naivne i teleče, čist male dače a velike plače, črne pute zasfaltierane za širuokocuolne kotače, zlatne lančeke za materi i novorojenče, rafunge od fabrik dišeče, cifraste kante za smrdljive smeče, 59

KNJIŽEVNI PRILOZI

plave kovrte za najodanieše birače, za vsakuga po meri nuove gače em hlače, kapute za obračati i “Nato” gume žvakače, iza grma sikakvuga siktanja kače. Poklem izborof smieh bu opetuval žmuklerski, prec šlabekuvanja pojeli buju z maslam pesi, politikantcki “spin” bu mu transparentne muten, obetavanja, kak da bi bielil lampu na lesi, fotelja bu glibuoka, a pobelar najemput “masten”. Em na koncu, naviek nateže lud zbunjenoga, pak ljudi, im naviek je tak bile, na vrbe grojzdje rodile i piščale na vrh roga, človek, em to znaš, za miloga Boga! Kaj sme preštimanoga šteli, bume za hasen i imeli, kaj štuvanog zebrali si jesme, sami sme si krivi. Još jen mandat na brana bume spali, z tuhicami od vražjuga strica se pokrivali i ježa v leđa… i po hrptu gladili.

Karakter orla Gradu Oroslavju

Na zgužvane moje pesnice ljubaf rodu svojam muoj tič orel klikče, a “kaj”popiefku žuljevitu med bregima zagorskim gniezdi. I nigdar nebu on pobiegel med mejaše stranjske rieči, jer tam se neda lahko leči, a i gduoj bi njega z mene ftrgel. 60

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

V orlu ima inata i nade čez vure tučeče, dek človek je h luovu od cirkve do cirkve, za skritim tragom spram sreče. Orel pak, na svojam stupu – križu čkomi, čuči, dek zvuzlani se cajti ofnjavaju. Ounda znuovič klikče, klikče… pak na mestu čuči, po cajtu mu nebe z plavem slobodami fučka, a on se nečka, nečka, ga nekaj k zemlji gnječi. Pak ostaje za furt zadaričen pod moja rebra. Spod njegveh kril se pije žuč em vine slasne ovuga frtalja. Za dežđa on jambriela je za tugu, za kmice on kandelaber je na trgu. Štel bi… tak rade f plahtu neba sreču puka fletno fplesti, zate duša krila trieba, pak karakter orla vuse znesti.

Kurtasti pamflet Političke elite tancaju mi ispod sive kape, mutikaše penezari, em politikantcki bleferi, belosvecki kraval spočinjaju po Evrope, ekonomski mekoseri, em neoliberalni rauberi.

KNJIŽEVNI PRILOZI

Doktrineraju me evrofobi pak evrofili, jeni po šengenskom mejašu hračke sadiju, drugi ga okoli švedckih stolof skupe koštaju, a poniženi narod po kugle zemalske cvili, pak “krvave” ideje kroji vu šlogierane glave. Mene od muke suze ideju na oči, z mene riga grda žveplena duha, štel bi žmehku kletvu vuhvenjakam zreči, eli okoli mene ni droptinu nemrem najti sluha. Zvezdani cirkus spod zastave plave i da nemam na pravom mestu svoja vuha, smejal bi se okoli ciele glave, kak zmaskierana spoduoba kerempuha. A okoli mene širi se…širi se od bankrota duha.

Muoj pes ima diplomatcki kies Muoj pes ima diplomatcki kies, sporadi fineh obliznjekof njeguvanu ima glaku, vuz mene se smiče gda prime me bies, ščiem realizira neki grieh čkomeči mi liže nervoznu šaku. Muoj pes i brez dresure je spametan, radi oglodanog kuošča nema kariesa na očnjaku, ščiem otprta je lesa on podmukle šmugne van, čez par vur se vrne pak mi liže nervoznu šaku. Muoj pes ima diplomatcki kies, na s’em jezikam svieta on aktivne laje, jedino susedof maček v njemu rashajca bies, a on škopljen ni za rodovnik evropske kuse ne haje.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Muoj pes mi liže nervozne šake, gda viesti poslušam i prijemlju me belosvecki biesi. Gda političari z ljudi spelavaju bedake, on se kre mene ležeč diplomatcki kiesi.

Unijski vragi Bilderbergi (iliti : Nomen est omen)

Na roštilj su se metale siruove i srebrne ribe, a šnjuofale se i kusale prepečene em zlatne. Buoga je siruočina riezala zmučene kotrige, prezadužene se sudbine zibale kak klatne. Kmični osamstolietni nasmejani zbor, proste venecijanske črne plemstve, žlabrale je štrangulantni črni galgenhumor i vu mrzle zipke lihvarske zibale bankarstve. Velemožni, gulikuožni, z črni kliešči rak-tumor, još i vezda pametiju plesnive evruopske kletve. Penez do nebes ! Do nebes penez ! Pak i denes … zijaju unijaši mudrijaši, črni vragi Bilderbergi. Vu vriščeče kromatike debeloga kapitala, po Kajmanskam otokam skriti su im tatcki tragi, dek miešaju šifrieranu mast z evruopskuga sala. Cveraju ju Bilderbergi vragi ispod stola, ostajaju same zagorieto zgnjeti čvrčki i zabranjeni hranitelji nacionalnuga duhovnoga aureola. Od orsaga draguga same rietki opkureni trčki, brez identiteta kak spražnjena futruola, jezični zagubljeni nacionalni zbrčki.

KNJIŽEVNI PRILOZI

Inštruierani tuji agenti i korumpierani političari, tati evruopski, svecke fukare em siruovi nadri menađeri, z lažju v goupcu bečiju h prebukieranomu štulcu. Čez nervoznu misel zbunjene lutaju, kak pregladneli črvi vu trulamu trupcu, kak zgubljeni ničievi prdec luknju iščaju vu velikoevruopskam pumperica-gačam. Kak da svuoj nobles prdež od zakajenih gač proč obrneju, gli skupe paragrafe caltaju pri fiškalam. A vanje jih čakaju črni vragi Bilderbergi, nudiju jim srebrne i zlatne teleče glave, anacionalne zmazane bogactve vu unijske lažne slave, a zapraf, nafutrani buju kak biesni evruopski koprofagi. I tak brez nacionalnoga mejaša raspamečeni, brez kipca i penez svojuga naroda, na struožaku multikorporativne štraje spali buju lačni, razčerečeni, raspeti i nesrečni, zmislili se buju deklaracijuma o jeziku ljubljenuga roda. Ja još glancam japinu staru vuru, a vu glave več defilieraju nepoznati nekateri gosti, zazivljaju me na žugljavu zakusku i avanturu, da pod hmajnu globalizacijsku diktaturu, srčame skupa leđnu moždinu z evruopske kosti. A mene je žal kak pesu , pozabili su na alduvani dragi znamen … pak ja imam svoje dvorišče i hercig lesu, kaj povedal sam, ja prisežem, te misli vu meni zarajtane jesu, ja bogat jesam ze svojim orsagom, imenam i jezikom jerbo, “nomen est omen”… i amen.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Berislav Nikpalj

Proljeće u Valentinovu1 Kad čovjeku dosadi grad, ona monotonija rastrganog, djelomičnog života, pođe nekud, za unutrašnjim glasom, za suncem. Ali naumljeno putovanje ne učini se odmah. Ponekad ostade samo želja nedoželjena. Tako i ovo, u Pregradu, u Hrvatsko zagorje nošah punih dvadeset i pet godina dok me nije povuklo. Volio sam već kao gimnazijalac Leskovara. Sa mnom je u isti razred išao neki Zvonko Šestak (sada uvaženi liječnik u Zagrebu), sin pregradskog učitelja (starac proživljava sada posljednje časove). On mi je pričao o Janku, kako dolazi u njihovu kuću, kako je uman, velik čovjek. I zvao me k sebi. Vidjet ćeš, reče, živog pisca iz prošlog stoljeća (rođenog 1861.). Janko je nadživio moju maturu (1947-1949), ali ja ga nisam čuo ni vidio. Danas to sebi ne mogu oprostiti. Drugi čovjek koji me zvao u Pregradu bio je Josip Škavić, rano umrli rektor Kazališne akademije u Zagrebu, koji je o Janku predavao kao preteči moderne hrvatske proze, o njegovu psihologizmu, o piscu koji poziva da “razvidimo nutrinu svoju”, o “nemiru i boli koje ovladaše dušom njegovom”. Ni do te planirane ekskurzije nikada nije došlo. A sada znam da bi nas Janko lijepo primio i rado razgovarao s nama. Da bi se, doduše, potužio kako mu je vlast sve uzela, ali bi vedro skakutao oko nas i ponudio nas domaćom rakijicom. Jer: Janko je svega dva mjeseca pred smrt ležao, nakon upale pluća, a dotle je u 88. godini života još i drva pilio. Bio je, vele, pravi muž. U njemu je igrao život, s lica odsijevao smiješak, i ponosio se, kao vojnik, kočio, prem je bio vrlo pristupačan, druželjubiv. U Zagreb nije doprla vijest kad je Janko Leskovar umro. Bilo je takvo vrijeme, i ova smrt prođe neopazice. Nestao je kao sjena, iščeznuo nenadano kao svi pjesnici, ponijevši biserje svoje duše, čistotu svoju, u obiteljski grob u Pregradi. 1 Putopisnu crticu Proljeće u Valentinovu autor je objavio u knjizi Provokacije (vl. naklada, Zagreb, 1969.). Uredništvo srdačno zahvaljuje prof. Vidi Nikpalj i mr. sc. Nataši Nikpalj-Juraić, nasljednicama autorskih prava Berislava Nikpalja (Zagreb, 1928. – Biograd, 1979.), na dobrohotno ustupljenom pravu objave teksta u časopisu Hrvatsko zagorje.

KNJIŽEVNI PRILOZI

Morao sam u Pregradu, u Valentinovo te proljetne nedjelje, tisuću devet stotina šezdeset i sedme, uvidjevši, konačno, da je to jednostavno, treba samo htjeti, napustiti na časak pravu, ubitačnu liniju gradskog mravinjaka koja nikamo ne vodi. I tako, stavivši “Sjene ljubavi” u džep trenčkota, sjeo sam u autobus koji preko Krapinskih Toplica vozi do Pregrade. Ali sišao sam četiri kilometra prije, u Valentinovu, rodnu mjestu piščevu. Autobus je stao pred kućom broj 8, a baš je to kuća Leskovarova. Zaprašio je dalje, i ja ostadoh sam, pred tom čudnom, velikom, ruševnom kućom, nalik starom dvorcu. Nešto mi blago dotače dušu. Tišina. Plot polegao k zemlji, trava obrasla dvorište, ni živadi, ni ljudi niotkud. A uokolo procvjetava proljeće, mirisi se miješaju, boje prelijevaju. Hoće li, gledam, odnekud kočija s Jankom. Hoće li tko otvoriti prozor, izaći na vrata? Ali ne! U sjaju sunčevih zraka, neizmijenjenih nikada, onih istih koje su ovdje i Janka grijale, kupa se stara ruševna kuća gdje je ovaj učitelj proživio dobar dio svog dugog vijeka i bezgrešno umro. Kao da se otkinuo smiješak s usana ili spala latica s cvijeta jabuke… Pčele zujkaju. Janko nije kod kuće. Njegove dvije sobe zaključane su, tu se ne ulazi, a unutra su “ostaci ostataka” njegovog porodičnog pokućstva, knjiga, slika, nešto malo, ostalo raznesoše oni koji uvijek stignu prvi poslije katastrofe, oni koji dolaze neznani i neznano odlaze. Pred kućom livada još uvijek Jankova (ostalo mu pet jutara), njegove kćeri Irene, koja živi u Zagrebu, a ima još nešto šume i malo vinograda. Nekada je imao najbolji rizling u ovom kraju. Duge decenije bavio se svojim imanjem kad je prestao objavljivati svoje novele o patnicima, o promašenim, ubijenim ličnostima. Ali pisati nije prestao kao što se obično misli i tvrdi. Pisao je on, samo rukopisa više nema – bilo ih je po potoku i grabama kad su mu kuću demolirali, kad su mislili da će kod starca naći novaca. Ovo, bijelo zlato nije bilo za njih. Izbjegavali su ga, kao nepoćudnog. On je preko livada išao u crkvu svako jutro. Na sprovod mu nisu došli, a ni djecu nisu pustili. Zvona crkvena svečano se oglasila, bijele ukočene ruke složene su preko prsiju, Janko je prestao da živi i gleda život.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

A bio nekoć “dječarcem nerazboritim i htjede jednom u trku da zaustavi izvor”. Poslije se dugo vozio svojom crnom kočijom (tu je ona, u susjeda Stjepana i danas), hrlio njome do Pregrade, do Krapine… Na kraju, poslije svih tumaranja, posrtanja, padanja, podizanja, mislio je na one što ih ostavlja, osjetio samilost za njih. I kao da je ponovio one riječi iz svog “Patnika”: “Nije li ono za što se on žrtvovao zabluda, a tek život je istina.” Pa se vraćam u mravinjak, u monotoniju, svom djelomičnom životu i zaboravljam ove glasove iz mile prošlosti pune mira i unutrašnje blagosti. “Kristalna kocka vedrine”! I čudim se odakle mi snage da u ovakvu nemilosrdnom vremenu uopće živim.

KNJIŽEVNI PRILOZI

Sanja Mendek

Ambrozija Branko je sišao s putničkog vlaka negdje u Slavoniji, ali ne svojom voljom, nego pod prijetnjom debeloga brkatoga kontrolora: – Ne možete se voziti bez karte u mojem vlaku! - Kao da je vlak njegov, on sam ga je kupio od svoje usrane, mizerne kontrolorske plaćice – mrmljao je Branko vukući svoj poderani ruksak i vrećicu s naslikanim tulipanima jarke narančaste boje. Nije ga uopće zanimalo gdje je, u kojem gradu, jer koja je razlika između grada i grada – svi su oni isti kad si siromah, bijednik bez doma i psa. Možda zato što mu je pročitao misli, jedan gradski džukac ozbiljno je onjušio Branka i odlučio ga pratiti u stopu. Čovjek i pas hodali su predgrađem, uz željezničku prugu, kraj niskih kućica i polja obraslih korovom. Branko je izvadio prljavi poderani rupčić, obrisao oči i obratio se psu misleći valjda da će ga on razumjeti i suosjećati s njim, možda mu čak dati i kakav savjet: - Prokleta ambrozija, svuda je ima – od Zagorja do Slavonije, a ja sam alergičan na nju. Curi mi nos, kašljem, kišem, guši me. Oni lihvari u apoteci nemaju niti jedan lijek ispod pedeset kuna, a ja u džepu imam točno pedeset četiri kune i ne dam im ni lipu pa makar me ta ambrozija utamanila. Na meni se neće obogatiti. Branko je već prije viđao takve kuće po lijepoj našoj – zapuštene, polusrušene ili bar nakrivljene, od drva ili stare cigle, neodržavane zbog smrti vlasnika ili neriješenih imovinskih odnosa, pa ga ni ova, u polju, kraj pruge nije iznenadila. Možda je tu nekad stanovao vlakovođa, ali sad se sigurno preselio bliže stanici u jednu od onih novih katnica, a ova drvena kućica, vjerojatno u vlasništvu željeznice, ostala je u polju na milost i nemilost suncu, vjetru i slučajnim namjernicima kakav je i on sam. Nije očekivao da će zateći društvo u napuštenoj kućici, ali kad je ušao kroz drvena, napola razvaljena vrata koja bi mu zacijelo ostala u ruci da ih je malo jače gurnuo, ugledao je još dvoje odrpanaca, moglo bi se ljepše reći njegovih kolega, kako sjede za prašnjavim stolom i kartaju. Džukac je ušao za njim i smjestio se kraj peći koja se dimila, nimalo se ne uznemirivši zbog prisustva nepoznatih ljudi.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

- Jel` slobodno? – pokušavao je Branko biti pristojan. - Pa, ako nađeš još koji stolac u ovoj straćari, a ti sjedni – obratio mu se mlađi skitnica. Stariji je samo spretno miješao karte i smješkao se ispod brčića u stilu Clarka Gablea. - Usput, ja sam Brzi. A on je Miha –predstavio je mlađi skitnica sebe i svojega starijega kolegu. - Čime se baviš? – Branka je iznenadilo Mihino pitanje. - Ja sam turist, već deset godina – odgovorio je namigujući, - a i vi, kako vidim. Miha se nekako uvrijedio. - On se bavi magijom – prošaptao je Brzi. - A, mađioničar, – nastavio je Branko promatrajući Mihine duge, spretne, pokeraške prste – izvuci onda zeca iz šešira pa da ga skuhamo u loncu, nekako sam ogladnio. - Kasnije, sad igraj s nama – pozvao ga je Miha. - Ja vam znam samo belu – primakao je Branko svoju stolicu bliže igračima. - Može, meni nije važno, ja igram sve. - Ti dijeliš! – bacio mu je Miha špil izlizanih, na mjestima i zaprljanih karata. Večer se već odavno spustila na predgrađe slavonskoga grada. Miha se odjednom digao s kartaškog stola i pogledao Brzog: - Vrijeme je da ulovimo onog zeca. Hajdemo! Branko je navikao biti sam, ali večeras su mu nedostajali njegovi kartaški drugovi pa se iskreno obradovao kad su se, oko sat vremena kasnije, vratili. I džukac ih je dočekao veselo mašući repom, a imao je i razloga. Brzi je, teško dišući, uz dvije gajbe piva doteglio i četiri kile suhih kobasica i dva kruha. Miha je nosio dvije litre kutjevačke graševine i tri šteke cigareta. - Pridruži nam se - velikodušno mu je Miha pružio vino. - Večeras igramo do zore. Branku je vino udarilo u glavu, kasnije ga je presjekao pivom, ali ni od toga mu se u glavi nije razbistrilo. - Od sada igramo za novce. – Miha je podijelio karte. - Pedeset kuna po igri. - Jeste li vi normalni, pa ja sam bez love! – zavapio je Branko. - Možeš platiti i u naturi – dodao je Brzi. - Što ste vi, prokleti pederi?! – naglo se Branko digao od stola. - Ma ne, – umirio ga je Miha – vratit ćeš dug tako što ćeš biti moj pomoćnik, kao Brzi. - Što, da budem tvoj rob? Da sam htio robijati mogao sam ostati raditi u firmi od osam do četiri. - Ako me pobijediš, ispunit ću ti jednu želju – obećao mu je Miha. - Imaš možda neku zlatnu ribicu u akvariju? – rugao se Branko. - Nemoj se svađati s njim, on je čarobnjak – sa strahopoštovanjem je rekao Brzi. - Dosad me nitko nije pobijedio, – izazivački je rekao Miha – osim onog starog bezveznjaka, a i to je bilo

KNJIŽEVNI PRILOZI

slučajno. - I, što je taj bezveznjak zaželio? –nasmijao se Branko, pomalo zbog vina, a pomalo i zbog neobičnog društva. - Tri milijuna kuna – sa zavišću je odgovorio Brzi. - Tri milijuna kuna? I kako mu je zlatna ribica ispunila želju, opljačkala je banku? – smijao se i dalje Branko. - Ispunio sam mu listić lota i osvojio je glavni zgoditak – mirno je odgovorio Miha. Branko se prevrnuo sa stolice od smijeha, dopuzao do džukca i šapnuo psu na uho: - Oni su ludi, ja sam pijan, ti si jedini tu normalan. Brzi i Miha odvukli su Branka od džukca, posjeli ga na stolicu, a Miha mu je, pružajući karte, rekao: - Igraj! -A ako neću – tvrdoglavo se opirao Branko. - Onda možeš napolje! – povisio je Miha, po prvi put, ton. Vani ga je čekao mrak, hladnoća i ambrozija, a na stolu su tako ugodno mirisale kobasice. - Ode mojih posljednjih pedeset kuna – s tugom je pomislio držeći karte u rukama. Izgubio je Branko te večeri ne samo pedeset, nego i pedeset puta po pedeset kuna. Od piva i vina nije više prepoznavao boje karata, niti je li bacio aduta ili neku nebitnu kartu, smiješali su mu se pred očima i tref dečko i baba, sedmice, osmice, desetke, kralj srce i pik. Nakon što je, po tko zna koji put, tako bezveze bacio karte, Brzi i Miha su se pogledali. Miha se pokunjio i gurnuo karte prema Branku: - Uzmi, sve je tvoje, pobijedio si. Branko se iznenađeno i priglupo cerekao: - Moja je želja, veliki čarobnjače, da mi oprostiš ovaj dug od dvadeset i nešto tisuća kuna jer ne mislim sljedećih deset godina biti tvoj sluga. - To se podrazumijeva – ponosno je rekao Miha – rijetko naiđem na dostojnog protivnika. Ali, reci mi sada koja je tvoja prava želja? - On ti stvarno može ispuniti sve što god poželiš – povjerljivo mu je šapnuo Brzi. - Da, a džukac govori, samo što sad nema ništa za reći. Pa dobro, evo, ako si baš takav svemoćni mag, hajde, iskorijeni ambroziju. A kako ćeš to uraditi, hoćeš li je iščupati, spaliti, pojesti ili pretvoriti u poljske ljiljane, o veliki čarobnjače, to je tvoja stvar! – rekao je Branko i lagano spuznuo s klimave stolice na prašnjav i prljav pod, pun mišjih govana i paučine. Sljedećeg jutra probudio ga je Brzi. Zapravo i nije bilo jutro jer u kući je bilo toplo, a peć se već odavno ugasila, jesenje sunce ušlo je kroz mutno, zamazano prozorsko staklo i ogrijalo Brankovo lice nezdrave boje. - Čuj, najbolje je da kidneš, oko kuće se mota murija. Miha je već otišao jutarnjim vlakom, a ja sad žurim na ovaj podnevni, da ga stignem. - Branko je mamurno promrmljao: - I, što ja imam s tim? – ali je ipak dohvatio svoj ruksak, vrećicu s tulipanima i polovicu kobasice sa stola i namignuo psu: - To ćemo podijeliti kad me prođe mučnina.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Dok je hodao prema željezničkoj stanici razmišljao je o tome kako mu je već dosta skitnje i kako bi mogao ostati ovdje, možda se i zaposliti, unajmiti i urediti onakvu kućicu. Pomilovao je psa po glavi i pomislio: - Ovdje bar imam psa. Pogledao je u polje: -A gdje je nestala ambrozija?

KNJIŽEVNI PRILOZI

Branka Jagić

Poštovani i cijenjeni čovječe!

Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! A. B. Šimić

Mislim da Te poznajem. A možda i ne ... Jer, koliko nas puta vlastitost iznenadi i spoznamo da i sami sebe u nečemu ne prepoznamo ... Dakle, kao da baš i sami sebe ne poznajemo ... Onda? Što ... poznajem li Te ipak, ili premalo, tek po našim sličnostima ... među ljudima postoje sličnosti. Ali, što je zapravo to – ne poznajem / poznajem ... Znati, imati ili ne imati u sjećanju obris / oris nečijeg lica; okruglo, duguljasto, četvrtasto ... sve kao u starinskim legitimacijama ... Oblik nosa; pravilan, nepravilan; ... savinut, u visinu stremi ... ili povijen, kao kljun ... i tako simpatično razbija ozbiljnost “krute forme”! Usnice, usta; tanka i kriju strogost, kao tanka šiba; podeblja, vole si ugađati gotovo u svemu ... i još, službeno se kaže; usta normalna, kao prosječno pravilna, i koja, kao da ne otkrivaju ništa; nemaju što otkriti, ali kao da predstavljaju normu poželjnog. Sjećanje zapiše usta dok govore ... zapravo, zapiše glas koji čujemo ... Hmm ... ugodan, umilan, muzikalan, zavodljiv ... ostaje u pamćenju ... Možda ga i zapamtimo ili i nosimo u sjećanju ... A zašto neee? To nije grijeh! Glas može odavati i nesigurnost, prestrašenost, tugu i u nama izaziva suosjećanje ... kao da slabijem treba priskočiti u pomoć. Ali, glas može biti i odbojan, osoran, ili imati prizvuk despotizma, umišljenosti, i ... na bilo koji način želimo ga zaboraviti, izbrisati iz “memorije”. Nije lako ako takav glas, iz ovih ili onih razloga, moramo slušati; vis major! Čujemo i glas koji nam ulijeva smirenost, zaštitu, sigurnost, pouzdanje i htjeli bismo ga možda imati uvijek “pri ruci”. Usta koja se smiju ... gledamo “izložene” zube ... rasprostrta bjelina snjež-

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

na ... U glavi začelo nam se pitanje: “Ma koja zubna pasta?” Ali, dojmljivije je ono što čujemo ... smijeh! I, kao mamac ... ubacio se u prvi plan ... Jesmo li u “mišoklopci”?! Smijanje može biti bučno, gromoglasno ... Od takvog smijeha kao da želimo što prije potražiti zaklon, maknuti se na sigurno mjesto. Ili, čujemo smijeh koji nas prene, uvuče nam se u uho i tamo se “upiše” simpatična i draga melodija ... kao iz glazbene kutijice. Mmolim, ipak bez ukrasa ...“ba-le-riiine”! Melodija smijeha umilno privlačna uhu “lovi nas” ... pomalo zarobljuje kao ... hipnoza. Tada nam se uključuju neki centri, i ... kao mjere opreza, preventivno upale svoje “lampice” (u)pozora ... “moguća opasnost”... na vlastitu odgovornost !!! Usta koja plaču ... mi smo zarobljeni izljevom plača, mi i ne vidimo usta, kao da ne postoje ... iako su vjerojatno jadno iskrivljena u grimasu. Mi smo “okovani”, krikom bola preplavljeni, ponekad onesposobljeni i za neku pomoć. Možemo znati i nečiji hod; korak kratak i ubrzan, ili dugačak, miran i staložen, kao opuštenost u šetnji ... ili odmjeren, kao umirujuća “zlatna sredina”. Pokreti ruku, oblik šake, prstiju ... Je su li prsti dugački, tanki ... kažu elegantni, ili “batkasto” kratki i zadebljani ... A što s njima? Prigrliti ih ... kao još jednu boju ... ili nijansu u “koloritu” nam... “slike”. Svoj “govor” ima i način kako se nešto uzima – prima; oprezno i polako ili pohlepno, gramzljivo, neodgojeno i nepristojno ... zapravo, čovječe ! Eto, tako-nekako, okom i uhom po-znam te čovječe ... Ali, kako te upoznati “skrivenog”, ukrašeno zapakiranog u pakungu i “ispod kože”, ponekad ... “nakožene”, kao od i nevidljive zime, kada ti se ježurci pojave i na neke riječi, neko ime, pogledom na nekoga ... Nije lako “odlistati” vanjske slojeve “pakunga” i neprimjetno uvući se tamo – ispod kože. sti!

Nekome ući “ispod kože” ... ipak hrabro ... otvarate i svoju knjigu osobno-

Svatko si sam mora naći odgovor ... i bez ili pomoću one: Svi smo krvavi ispod kože.

KNJIŽEVNI PRILOZI

Ali, kad čujete da se za nekoga kaže da, u njemu teče voda ... U mislima niču pitanja kao: “A je li to ozbiljna bolest? Trenutno stanje? Ili, stvar izbora, koloplet okolnosti ... paučine, paukovih mreža i mrežica...” No, na nekom puteljku pak, na nekoj stazici, “natrči” se na “srce” ... Uvijek pak ima neku ulogicu, zapravo nezaobilaznu baš, naša osobna urica . Ona tikta našim i samo našim ritmom ... brzo, normalno, polako, u nama ... za nas. Za druge malo drugačijim ritmom ... Taj ritam uređuje / određuje ono drugo-drugačije ... kao po (ne)definiranom kalupu, šabloni ... ali, kažemo da je i to – srce. Onda ... što sve nije srce ... A baš to “netiktavo” srce/nesrce kao da nas određuje / “omeđuje” više ili manje od drugih / drukčijih ... Po tom srcu/nesrcu, kao okviru, kalupu, šabloni ... koliko puta igramo se suca, sudimo, prosuđujemo, presuđujemo ... drugima. A sebi? Što je s nama? Tako zaigrano i sami sebi, i nesvjesno, (pre)sudimo u nekim poznatim ili manje poznatim unutarnjim nam prostranstvima ili (nepriznano od nas samih!) skučenostima našim. Jedino bi načelo trebalo biti uvijek – za dobro, za pozitivno i biti umjeren i u svojoj sigurnosti / samouvjerenosti djelovanja. U svemu moramo naći kompas! Ako izgubimo sigurnost u sebe - “nosit će nas rijeka” ... Čovječe, jednom si u telefonskom razgovoru izjadao, do moje zabrinutosti za Tebe. Rekao si, da se osjećaš kao “zategnuta puška”, potom si to izmijenio u ...“tempiranu bombu” ... Čovječe, uđi u svoje tragove, “odmataj ih” kao zamršeno klupko konca. Naići ćeš na začvorenost, na neki čvor .... Raspetljaj i razmrsi ga u sebi i uklonit ćeš fitilj, ne ćeš više biti “bombast”, bit ćeš “lakši”, a ojačan! Vjeruj! Dragi ne/poznati čovječe, iskreno; bila mi je želja sa sobom i s Tobom progovoriti kroz svoje srce. Mislim da su takvi razgovori potrebni svakome u nekom trenu, ili u dužoj “suši” u predjelima izolirane ljudskosti. Nije mi bila ni želja ni namjera pisati “prodikatsko” pismo, tek s Tobom podijeliti moje razmišljanje i kako pomoći i sebi kroz Tebe čovjeka a da Te ne

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

okrznem, ne ogrebem. I najmanja ogrebotina dugo zacjeljuje, a može ostaviti i trajan ožiljak. Ako oku i nevidljiv u onom “zamišljanom” srcu trag može i dulje ostati, trajati ... Čovječe, svejedno, nikad ne diži ruku “na sebe” niti “od sebe”. Vremenu treba dati prostora. Sjeti se, “sutra je novi dan”. Lice uresi osmjehom, pusti sunce u oči, vjetar u kosu, nogama daj staze ... Čovječe, svi trebamo paziti kakve tragove ostavljamo. Ali, molim Te, ne gledaj trag – otisak mojih cipela u pijesku ... cipele su obične, “tvorničke” ... piše: Uvoz iz Italije ali, piše i Zemlja porijekla Kina. Aha ... da, baš tako piše ... No, mi ljudi nismo samo “trag cipele”... iako ... uvijek postoje razne procjene! Ali mi ljudi imamo i druge / drugačije tragove. Naši su tragovi i u našim mislima, ili zaključani ili dostupni, kao tragovi duše ... koju valja naći, otvoriti ... od sličnog i sličnih nam do različitog i različitih nam. Čovječe, često Ti pišem pisma, iako su ona ... polurazgovor. Pišući, ne vidim; mig potvrdnosti o napisanom, ne čujem riječi za- ili protiv, nema kretnje glavom ... preostaje samo moja slutnja Tvojeg ramišljanja ... Ali, i ja sam samo čovjek – u paketu – i nosim svoje “pluseve” i “minuse” i čekanja odgovora, koji ... i ne mora prispjeti ... Čovječe, oprosti mi zbog mojih razmišljanja, molim Te. Možda bi Ti želio da o svemu imam ljepše mišljenje, ali ... i ja sam samo čovjek, na sliku i priliku Ti. Ali, znaš čovječe bilo bi lijepo, da sam ja i Ti i svi ostali ljudi onako; čovjek s dušom i srcem, i ne farsa, ne maska, “ne lutka na koncu”, haljetak na vjetrometini življenja, ne strah / strašilo ni sebi ni onome kraj mene ... Čovječe, ako ne možeš biti srce budi razum i ... urazumi i mene ... Znaš, čovječe, mi ljudi nekad smo i male drage pahuljaste patkice, “slatke”, naivne ... “rasplivane” ... sretno plivamo u vlastitoj barici! ... i u neznanju patkice žive sretno ...! A u Grand hotelu pisalo je na jelovniku ... pečena patka s preljevom od pelina ... Da! Pelin je zdrav ... povremeno. Ipak, ne prečesto. Treba čuvati želudac, jer čovjek ima samo jedan želudac! Svejedno bio velik ili malen ... svejedno ... A patkica / patka ...??? Svejedno Ti?!

KNJIŽEVNI PRILOZI

Pazi čovječe ... pazi, i ne zaboravi starog majstora, opomenuo Te / nas “Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!” S poštovanjem i srdačan Ti pozdrav, cijenjeni čovječe ...

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Ogledi

Drago Štambuk - čistina i svetost poezije1 Marija Lamot Drago Štambuk je pjesnik putovanja. Prolaženjem putovima prostora i vremena, osjetilnim iskustvima ljepote – vidom, sluhom, mirisom, okusom, dodirom – uobličuje ishodišno mjesto odakle putovanja počinju, mjesto u kojem su sabrana sva mjesta, vrijeme iz kojeg počinje vremenitost, svjetlosni trag što rasvjetljuje ljudsku egzistenciju. Njegova poezija je svojevrsni kulturni atlas, istraživanje geografskih i povijesnih prostranstava od Japana do Čilea i Brazila, od Egipta, arapskog svijeta, do Indije i Ujedinjenoga Kraljevstva, uranjanje u povijest i mit, u prošlost i sadašnjost kako bi (se) stvorio prostor čistine koja označuje samo jedno mjesto – Hrvatsku i otok Brač, mjesto koje je jedini izvorišni i istinski prostor njegove poezije. Hölderlinovim, ali i Heideggerovim riječima on je poput “svetih Bakhovih svećenika što su iz zemlje u zemlju u svetoj hodili noći” kako bi potvrdili čemu pjesništvo, ali i čemu čovještvo u oskudnom dobu. Za Hölderlina i za Heideggera, a ništa manje i za Štambuka pjesništvo je sveta stvar. “Biti pjesnik u oskudno vrijeme znači: pjevajući paziti na tragove odbjeglih bogova. Pjesnik u vrijeme svjetske noći izriče ono što je sveto. Stoga je svjetska noć, u Hölderlinovu jeziku, sveta noć... Što se više svjetska noć približava ponoći, to isključivije vlada oskudnost na taj način da povlači svoju bit. Ne samo da se izgubila svetost kao trag prema božanstvu, nego su se gotovo izbrisali čak i tragovi koji vode k tom izgubljenom tragu.” 1 Tekst izgovoren na predstavljanju poezije Drage Štambuka u Zaboku 5. prosinca 2013. u organizaciji Ogranka Matice hrvatske Zabok.

Poetski otkrivajući kulturna nasljeđa zemalja u kojima je živio, Drago Štambuk traži izgubljeni trag, čistinu (Lichtung) u kojoj se čovjek u svojem biti – tu kreće u razumijevanju bića, odnoseći se spram njih u građenju svijeta. Čistina znači otvorenost i neskrivenost (aletheia, grč.) u kojoj se bića pojavljuju. Heidegger tumačenje “imenice Lichtung vraća na glagol lichten (prorijediti, krčiti, ali i olakšati, u jeziku pomorstva). Pridjev licht (svijetao) isti je kao i leicht (lagan). Nešto krčiti znači nešto olakšati, nešto osloboditi i otvoriti, npr. šumu na nekom mjestu osloboditi drveća. Tako nastali slobodni prostor je čistina (Lichtung). Licht (svjetlo, u običnom govoru) u smislu oslobođenog i otvorenog nema ništa zajedničko ni jezično ni sadržajno s pridjevom licht koji znači svijetao (hell)... Nikada svjetlo (Licht) ne stvara čistinu (Lichtung), nego ono, svjetlo (Licht) pretpostavlja čistinu (Lichtung). Čistina, otvorenost, nije međutim oslobođena samo za svjetlinu i tamu, nego i za jeku, i razlijeganje i zamiranje jeke, za zvučanje i umuknuće. Čistina je otvorenost za sve prisutno i odsutno.” (Heidegger, op. cit., str. 71) Samo u čistini može nastupiti razlika svjetla i tame: ne samo, nego tek u čistini mogu nastati i pokazati se stvari, ljudi, bogovi i umjetnosti: povijesnost ljudske opstojnosti i pitanja koja se na nju odnose. To je iskonski proces kako i gdje se bitak bića otvara, postaje svijetao, pojavljuje se (u bićima), pri čemu samo pjesnička metaforička riječ posjeduje iskonsku funkciju krčenja (Lichtens). Jezik je “kuća bitka”. Heidegger tvrdi da je pravi zavičaj čovjekove opstojnosti (Dasein) u jeziku, jer “nema stvari gdje nedostaje riječ”. U interpretaciji pjesme Das Wort Stefana Georga Heidegger piše: “Završni stih ‘nema stvari gdje nema riječi’ upućuje na odnos riječi i stvari tako da je sama riječ odnos ukoliko svaku pojedinu stvar drži u bitku i u njemu zadržava. Bez zadržavajuće riječi tone, dakle, cjelina stvari ‘svijet’ u tamu zajedno s ‘ja’ koje ono što susreće od čuda i sna nosi na rub svoje zemlje do izvora imena.” Heidegger postavlja tezu da je pjesnik utemeljitelj vremena i mjesta ljudske opstojnosti. Pri čitanju pjesama Drage Štambuka prva impresija koja nadahnjuje je upravo taj osjećaj čistine u kojoj on ispisuje pjesme, otkrivenost bitka u svim pojavnostima ljudskim i povijesnim, pri čemu se promjene iskazuju kao privid (fenomen, Schein), a ono istinsko ostaje nepromijenjeno. Prikazujući mjesta, ljude i običaje, ulazeći u prostore prošlosti ili oblikujući sadašnjost, u Štambukovoj poeziji uvijek je prisutan srh koji nadrasta vremenito. “Prenosimo prastaru grmljavinu s koljena na koljeno i nitko nikada neće odstraniti strah pećinskog pračovjeka jer na šumu i mlazovima njegovih osjećaja plovi78

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

mo, putanjom koliko stvarnom toliko i strašnom, posve nerazumljivom – u ocean svemirskih prostranstava, kozmičkih vremena. Što je naše zemaljsko, ljudsko vrijeme u snoplju beskrajnih izboja vremena… i tko zna: kamo dalje i dublje i osamnije. (Dar Al– Hagar, nastanjeno vrijeme; zbirka Crni obelisk) Promjene, pretpostavljene vremenom, pokazuju kako stvari ostaju iste. A to isto narav je bitka, bivstvene cjeline istine koja jest jedna, nedjeljiva, nepromjenljiva, samoj sebi ista, jedinstvena, istota bitka i riječi (Parmenid). Samo zbog naše osjetilne prirode vidimo drugačije, ljepotu kao prolaznost, život kao konačnost. Duhovnim nadrastanjem osjetilnosti u umjetničkom oblikovanju zadržavamo vremenito u bezvremenom, konačno u vječnom. Drago Štambuk to neprestano nastoji, bilo da je riječ o egipatskim mitovima, susretima s Anubisom čuvarem smrti koji medicinski precizno nadgleda mrtva tijela u procesima balzamiranja i mumificiranja, iscrtan na kućicama od blata jer, naposljetku smo “sjena sjene, pašteta od iznutrice.”, ili s boginjom Maat koja čuva ravnotežu između zemaljskog i nebeskog svijeta, a dobro u srcu mjeri težinom pera. Ili s Kalkijem utjelovljenim u liku “seljaka na bijelom magarčiću koji gacka preko polja riže”, kao “glasnik prošlih il` budućih dolazaka na zemlju.” Bilo da je riječ o posthumnom susretu s velikim pjesnikom Aleksandrijcem Konstantinom Kavafijem o kojem pjeva u pjesmi Pharos: “U staroj luci rastu djeca i postati će poput onih koje si volio. Život ide dalje, nit prašina ga ne može zaustaviti, iako iz prašine raste i u prašinu se vraća.” Na otoku Pharosu davno je srušen antički svjetionik, “no sveđer traje kao tvoji, dijamantom, na staklu urezani stihovi što ugrabe dah žića i vrtlog uspomena.” Uranjanje u istočnjačke filozofije i religije, fenomenološki pristup pojavljivanju bića, jedinstvo brahman atmana, prirode i duše, japanski zen i haiku nastao na temelju poznavanja zena, samo su dio Štambukove erudicije kao supstancijalnog određenja njegove poezije. Međutim, to nisu apstraktna, već dubokim pjesničkim senzibilitetom proživljena određenja. To nije pojmovnim i racionalnim jezikom izrečena riječ, već poetska i metaforička. To je istinsko iskapanje tragova ispod pijeska pustinje naznačene kao nihilizam, oskudnost, napuštenost i samoća ili, suvremenije rečeno, alijenacija, sebezaborav i tjeskoba, što se iskazuje kao ništavnost, potrošivost i nadomjestivost. Štambukova poezija, uvijek u odmaku od takva svijeta, raskrčuje, otvara prostor čistine za izvornija iskustva i mišljenja. Sabiranjem mnoštva različitih, a istih iskustava, susretima s mjestima i ljudima, on nazire samo jedno iskustvo pjesnikovanja, mišljenja i življenja koje se očituje kao temeljna točka i polazište svih njegovih nastojanja i putovanja, kao istinska ljubav u svim mani-

OGLEDI

festacijama pripadanja. U duhovnom smislu to je opredjeljenje za kršćanski život, u geografskom smislu, u smislu zavičajne pripadnosti, to je Hrvatska. Mnoštvenost se tako prikazuje kao estetska refleksija jednog, kao unutrašnji prostor bića koje često na ranjiv i bolan način potvrđuje svoju pjesničku i ljudsku bit. Pjesništvo je sveta stvar jer u konačnici razotkriva, oblikuje i čuva svetinje. “ Što je u srcu /stvarnije je / od onoga pod nogama. / Tako i Hrvatska / u srcu / stvarnija je od / Hrvatske pod nogama.” (Voljenje; zbirka Crni obelisk) U zbirci Coelacanth osjećaj pripadanja izriče radikalnije: “Dosta je! / Zatvaram se u kuću / hrvatskoga jezika. / Vraćam odonud / od kuda sam krenuo. / Utapam u vodu / iz koje sam izronio.” Ili “Posuđeno vrijeme / u san ću pretvorit / i vratit se domu / kano tužna ptica.” (Posuđeno vrijeme). Kozmopolit Drago Štambuk koji “u svakom biću vidi sebe, svoga oca, svoju majku, svoje dijete” (Cvjetni poljubac; zbirka Crni obelisk) neopisivo bolno izriče svoje osjećaje ocu: “Čemu moja ustrajnost / i podrška tvojim odjecima? / Koracima koji se gube / na sitnom pijesku domajskoga žala. / Čemu trn u srcu / mojemu? Izvadim li ga / šiknuti će krv / i poteći tvojim tragom… / Čemu moja ljubav, / tužna poput života / preostatnog, s kojim ne znam / što bih– / dok nas razdvojene / pohranjuju svjetovi.” Tin Ujević u Pobratimstvu lica u svemiru pjeva: “I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, / kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.” Drago Štambuk preuzima njegovo nasljeđe, svojim pisanjem, svojim životom i svojom ljubavlju spram svetosti poezije i spram svetinja koje su njeno ishodište.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Zavičajni položaj književnika u suvremenoj Europi

Izlaganje na međunarodnom književno-znanstvenom skupu 34. zagrebački književni razgovori (ZKR), u Zagrebu od 3. do 6. listopada 2013. Božidar Brezinščak Bagola Utjecaj materinskoga govora i zavičajnosti na oblikovanje osobnosti Doplakavši na ovaj svijet dospio sam u ruke seoske babice koja me rezanjem i podvezivanjem pupkovine odvojila od blagoslovljene utrobe. Postao sam novorođenče koje ne zna za sebe, povijeno u pelene, obasipano poljupcima. Postao sam dojenče ovisno o mlijeku svoje hraniteljice, mlijeko s kojim sam upijao ovozemaljsku nježnost i milinu, upijao najtoplije riječi pod slamnatim krovom Hrvatskog zagorja. Moja hraniteljica izmamila je od mene prve slogove: ma-ma, ta-ta. Time je stvorena prva poveznica s roditeljima, prepoznavanje oca i majke, toplog obiteljskog doma, kuće i dvorišta, umiljatih mačaka i kudravog psa na lancu. Bio je to uvod u sretno djetinjstvo i svladavanje materinskoga govora, govora kakvim se govorilo uz toplu krušnu peć, mekanog poput perja u zimsko vrijeme čijanja. U trećoj ili četvrtoj godini života roditelji su me slali po kruh u obližnji dućan ili po cigarete u gostionicu do njega. Tu je mekoća materinskoga govora poprimala zavičajnu privlačnost. U gostionici se pjevalo “Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene”, a u trgovini pričalo kako na svijetu nema ljepšega kraja od Huma na Sutli s baroknom župnom crkvom Majke Božje Taborske, srednjovjekovnim dvorcem Mali Tabor i nekoliko derutnih kurija u kojima se nekad gospodski živjelo, kamo su rado zalazili visoki dužnosnici iz Zagreba, Beča i Budimpešte. Dječački radoznalo slušao sam zanosne priče svojih djedova o prohujalom vremenu krinolina i halpcilindara, ali i priče začinjene teškim psovkama ispijenih i, barem jednom mjesečno, pijanih staklopuhača i njihovih pomagača u domaćoj tvornici stakla. Te su priče zacijelo utjecale na moju 81

OGLEDI

duševnost, premda me do oblikovanja osobnosti čekao još dalek put. Za vrijeme pohađanja osnovne škole osjetio sam razliku između materinskoga govora i službenog hrvatskog jezika. Osjetio sam također veliku razliku između domaćeg vjerskog i školskog protuvjerskog odgoja. Zbog ministriranja u crkvi bio sam u školi kažnjavan ukorima, što je u meni samo pojačavalo privrženost pobožnom ocu i njegovu nagovaranju da se poslije završene osmoljetke odlučim za svećeničko zvanje, što sam i učinio. Moja osobnost počela se oblikovati u franjevačkoj gimnaziji na Svetom Duhu u Zagrebu. U drugom razredu počeo sam potajno pisati stihove i zanositi se pjesmama Budi svoj Augusta Šenoe, Moj dom Silvija Strahimira Kranjčevića, Ja glasnik bit ću božji Izidora Poljaka te pripovijetkom Misao na vječnost Janka Leskovara. Želja da postanem svećenikom i privrženost književnosti urodili su početnim oblikovanjem moje osobnosti.

Osobnost u procjepu između rutine i punine življenja Za vrijeme studija teologije u Ljubljani, Zagrebu i Münchenu osjećao sam u sebi sve dublju podvojenost duše i srca. Duša je bila na strani pobožnog oca i manje pobožne majke, na strani katoličke tradicije, a srce je bilo prikriveno moje, plamena sumnja, strast, plahovitost i nemir istovremeno. Brzo sam shvatio da je u bogosloviji potrebna primjerena vanjska neiskrenost kao poluuteg unutarnjoj iskrenosti. Jedino na taj način mogao sam zadovoljiti propisanu pobožnost i domoći se stvaralačke punine življenja. Na obali Isara u Münchenu susreo sam se s izabranim djelima Novalisa, pjesnika magičnog idealizma u kojemu san postaje zbiljnost, a zbiljnost san. Čitanje njegovih fragmenata ohrabrilo me neočekivanom spoznajom da su “svećenik i pjesnik u početku bili jedno..., da je pravi pjesnik uvijek svećenik, kao što je i pravi svećenik ostao uvijek pjesnik”. Uz Novalisa čitao sam svim žarom usplamtjele duše Hölderlina, Nietzschea, Trakla, Benna... Ustajao sam zajedno sa snovima koji su izoštravali naličje zbilje. Studij teologije okončao sam diplomskim radom na temu Vjera i stvaralačka istina u životu i djelima Edvarda Kocbeka, jednog od najvećih slovenskih pjesnika, kršćanskog socijalista koji je vjerovanje prihvaćao i živio kao svjedočenje, kao otvoren, duboko proživljen stav prema konkretnoj zbilji i vječnoj, nikad posve dokučivoj Tajni. Zbog svog unutarnjeg nemira i buntovnosti nisam bio zaređen za sveće-

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

nika, već sam kao diplomirani teolog nastavio s traganjem za samim sobom. Diplomski ispit iz filozofije, na temu Nietzscheovo poimanje individuuma i umjetničkog življenja, položio sam kao izgrađena osobnost na putu stvaralačke punine življenja.

Svjedočenje kao proročka vrijednost književnika Poslije šesnaest godina provedenih u srednjoeuropskim metropolama vratio sam se u svoj zavičaj, duboko uvjeren da su istinski pjesnici ujedno proroci ili poslanici neba i zemlje, zato što svoje poslanje očituju kao pobunjenici, svjesni osobne izvornosti u zagađenoj zbilji svakodnevice. Proročka služba u biblijskim knjigama svodi se najčešće na pjesničko i pripovjedačko svjedočenje i ohrabrivanje. Proroci su bili svjedoci svog vremena, svjesni svojih korijena, svog zavičaja, svoje narodne pripadnosti u velikom mnoštvu naroda. Stvarali su harmoniju zbilje i ideala. Bili su u sebi jedinstveni i dosljedni. Djelovali su kao jake osobnosti po svojoj savjesti koja, zapravo, nije bila ništa drugo do neposredna svijest njihove društvene dužnosti. S takvim uvjerenjem ostao sam vjeran svom zavičaju kao nepresušivom vrelu iz kojeg crpim stvaralačku izvornost. Zaposlio sam se u zavičajnoj tvornici stakla, dvanaest godina radio sam kao prevoditelj i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu, tri godine bio kadrovski direktor, sedam godina ravnatelj narodne knjižnice i deset godina općinski načelnik. Svaki posao obavljao sam s voljom i odgovorno, svjestan osobnog svjedočenja kao proročke vrijednosti i nadahnuća. Svojim životom i djelima svjedočim da ne može doći do splašnjavanja proročke vrijednosti književnika, ako je svjestan svojih korijena, svog zavičaja, svog naroda i zemlje, svoje pripadnosti suvremenoj Europi i preko nje sveukupnom civilizacijskom i kulturnom bogatstvu čovječanstva.

Stvaralačko prožimanje književnosti i politike Mudru latinsku izreku Nemo propheta in patria sua (Nitko nije prorok u svom zavičaju) nisam doživljavao kao okrutnu i nemilosrdnu istinu zavičajnog življenja, iako sam svojim pisanjem, kritičkim osvrtima i otvorenim suprotstavljanjem lokalnim demagozima stalno navlačio na sebe bijes političkih i gospodarskih moćnika. Svako malo prijetilo mi se sudom časti, ali ja sam dobro znao da su sudovi potkupljivi i da valja čast sačuvati u sebi. Kao odgovorni dužnosnik i književnik znao sam da imam posla s profi83

OGLEDI

njeno zloćudnim ljudima, da moram paziti na odnose s njima, prigušivati njihovu mržnju kako bih istovremeno mogao sačuvati unutarnji mir i čvrstinu. U tome mi je najviše pomogla upravo ljubav prema materinskom govoru. Kao općinski načelnik svesrdno sam podržao inicijativu jezikoslovaca da se govor Huma na Sutli, kao jezična dragocjenost koja izumire, proglasi nematerijalnom kulturnom baštinom Republike Hrvatske, što je učinjeno u proljeće 2007. Zahvaljujući djelotvornom uključivanju u javne natječaje Europske unije, uspjeli smo dobiti potrebna sredstva za očuvanje zavičajne kulturne baštine i njegovanje zavičajnoga govora kao uresa hrvatske i europske književnosti. Drago mi je što sam stvaralačko prožimanje književnosti i politike uspio okruniti knjigom pjesama na svom humskom, materinskom govoru, a još mi je draže što je ta knjiga naišla na dobar odaziv čitatelja u dvjema susjednim europskim regijama – Hrvatskom zagorju i Štajerskoj – što je očiti dokaz da zavičajnost može biti najbolja poveznica europskih regija i naroda.

Završna misao Kad se danas osvrnem na svoj radni vijek proveden u zavičajnoj općini Hum na Sutli, obuzima me tiha radost zbog svega što sam proživio, a najviše zbog činjenice da sam se pravovremeno domogao životnog načela koje je Edvard Kocbek, velikan slovenske književnosti, zapisao u svom dnevniku, a glasi: “Živjeti moram tako jasno i vrijedno, tako čvrsto i uznemirujuće, kao da želim postati sam svojim dokazom. Drugog sredstva nemam, niti bih ga smio upotrijebiti”. Nastojao sam živjeti i stvarati u skladu s tim načelom, a životna mudrost i ostvarena djela govore mi da se nisam uzoholio na račun osobne izgubljenosti.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Dokumenti – svjedočanstva

Nestor pl. KIEPACH von Haselburg Vesna Jelić Sažetak Nestor Kiepach u javnosti je slabo poznati Krapinčanin koji je u Hrvatsko zagorje doselio iz Samobora nakon ženidbe s Marijom pl. Lichtenberg rođ. Oršić. U Krapini je živio gotovo četiri desetljeća. Obnašao je funkciju načelnika općine, bio je predstavnik trgovišta Krapina u Saboru te član Narodne stranke. Zalagao se za gospodarski razvoj krapinskoga kraja i za oživotvorenje hrvatskih interesa u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Utemeljitelj je podružnice Gospodarskog društva i s njom povezane čitaonice Domorodni dom te dobrovoljnog vatrogasnog društva, pomagao je rad kazališnih amatera u Krapini. Kiepacha je interesirala i hrvatska povijest i prirodopis. Surađivao je s Kukuljevićem, Jankom Carom, Gajem i drugim pripadnicima ilirskoga pokreta. Ovim se tekstom nastoji bolje upoznati ovog nepravedno zaboravljenog Krapinčanina. Ključne riječi: Nestor pl. Kiepach, Krapina

Obitelj Nestor pl. Kiepach bio je važna osoba društvenog i političkog života, ne samo Krapine, već i Hrvatskog zagorja od sredine 19. st. pa sve do smrti 80-ih godina 19. st. Za razliku od križevačke grane obitelji Kiepach o kojoj se zna mnogo, o krapinskoj lozi Kiepach, njihovom životu i radu nije do danas napisana nikakva studija. Ovaj tekst rezultat je nastojanja da se rasvijetli uloga ovog vlastelina u zavičajnoj povijesti Krapine.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Nestor pl. Kiepach potomak je njemačke plemićke obitelji Kiepach1 iz Bozena (tal. Bolzano) u austrijskom Južnom Tirolu, pokrajini anektiranoj nakon Prvog svjetskog rata i pripojenoj Italiji. Rođen je 1811. kao treće dijete Baltazara Ignaca Kiepacha od Haselburga (1779. – 1847.) i grofice Jozefine Kulmer (1782. – 1876.) u Samoboru, gradu u kojem je njegova majka, poslije smrti svojega oca Ivana (Emila) Kulmera nasljeđem dobila samoborski grad s jednim dijelom imanja. Nestor je njihovo prvo muško dijete nakon prvorođenih sestara Luise i Franciske koje su dobili 1806. Nakon njega rođena su još tri sina: Marcel (1813. – 1887.), Albin (1815. – 1879.) i Ivan /Johann Nepomuk (1826. – 1866.)2 Iako najstariji, Nestor je svu braću nadživio – umro je 1882. godine. Njegov je otac, prema raspoloživim podatcima, živio do doseljenja u Samobor u dvorcu Haselburg (Flavon) u obitelji plemićkog porijekla. U Samobor je došao početkom 19. st. u vrijeme formiranja Napoleonove Ilirije. Taj je gradić, smješten u neposrednoj blizini Zagreba, do dolaska prvoga Kiepacha u Hrvatsku često mijenjao svoje vlasnike i gospodare. Početkom 19. st. nalazimo ga u rukama plemićke obitelji Ivana/Emila Kulmera i Judite Kulmer rođ. Sermage. Jedna njihova kći, Franciska, bila je udana za ilirca Janka Draškovića, a druga kći, Jozefina, udala se upravo za Baltazara Ignaca Kiepacha von Haselburga. Roditelji su joj dali trećinu samoborskog imanja koju će ona donijeti kao miraz u brak sklopljen 1805.3 Iste godine bračni se par nastanio u tzv. Zidanici, izvan starog samoborskoga grada koji zbog derutnosti nije bio prikladan za stanovanje. “U tu svrhu dao je (Kiepach, op. a.) s grada trgati krov i drvo te iste upotrebljavati za novu zgradu.”4 Osim poslova vezanih za održavanje posjeda i upravljanjem gospodarstvom, Ignaz će se Kiepach na samoborskoj društvenoj ljestvici popeti, prema 1 Prezime Kiepach pojavljuje se u nekoliko varijanti u različitim izvorima: Kipach, Kipah, Kuepach, Küepach. 2 Vidi: Homen, Zoran: “Marcel pl. Kiepach zaboravljeni izumitelj na polju elektrotehnike”. U: Cris, god. VII (2005.), br.1., str. 114-115. 3 Milan Bogdanović u tekstu “O porodicama nekih gospodara samoborskog grada” u knjizi Samobor (Samobor, 2004.) navodi kao godinu vjenčanja 1804. 4 Noršić, Vjekoslav: Samobor – grad : povijesne crte o njemu i njegovim gospodarima. Samobor, 1992., str. 137.

Lijevo: Nestor Kiepach u uniformi Dobrovoljnoga vatrogasnoga družtva Krapina (dostupno na: http://dvd-krapina.hr/povijest.php, pregledano 9. 12. 2013.) 87

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

nekim izvorima5, čak do funkcije maire (načelnika), obnašajući tu visoku i uvaženu funkciju u razdoblju 1809. – 1814. Drugi izvor6 navodi ga kao maire u Kerestincu. U skladu s ovlastima Kiepach je vodio matice rođenih, umrlih i vjenčanih te mu je bilo dopušteno sklapati i građanske ženidbe, a naročito se, uz Viznera, istaknuo u vrijeme izgradnje općinske samoborske ceste “nadziruć marljivo radnju i težake”7 koji su je gradili besplatno. Imovina i društveni status Kiepachovih omogućavao je svoj njihovoj djeci sigurno djetinjstvo i školovanje. Tako je i Nestor dobio solidno obrazovanje u obiteljskoj kući koje će se kasnije pokazati korisnim u obnašanju različitih privatnih poslova i javnih dužnosti. Kada su stasali za udaju i ženidbu, jedan po jedan je mladi Kiepach napuštao obiteljski dom, a nastanjivali su se diljem središnje Hrvatske. U Samoboru će ostati samo Nestorova sesta Lujza (Aloisia) koja se udala za časnika Aloisa pl. Allnocha i zbog čijeg će junaštva u protumađarskoj revoluciji steći, nakon njegove pogibije, nasljedni barunat te tako postati barunicom. Neki će otići u Križevce, drugi u Zagreb, a Nestor u Krapinu. Kiepach je stupio u brak s Marijom/Ludovikom Lichtenberg koja po očevoj strani potječe iz plemićke obitelji iz Gorenjske. Lichtenbergi su imali posjede i nekretnine u Tuštanju u općini Moravice, Kočoj Vasi i Ortneku. Marijin otac, a Kiepachov tast, Benjamin Adelmo Lichtenberg bio je oženjen Antonijom Oršić koja mu je u miraz donijela jedan dio posjeda Ludbreg kraj Krapine8. Nakon odlaska Francuza, koji su bili okupirali slovenske i hrvatske krajeve, Nestorov je tast zbog nesnalaženja u sudskim procesima koje je sve redom gubio, malo po malo prodavao imanja, tako da se na kraju njegova supruga Antonija i sudski rastala od njega i nastanila s kćerkom Marijom u Ludbregu9. Udaja za 5 Ibid., str. 132. 6 Lopašić, Radoslav: Karlovac : poviest i mjestopis grada i okolice. Zagreb, 1879, str. 79. Dostupno na: http://www.matica.hr/eknjige/lopasic_karlovac%20txt.pdf , pregledano 19. 7. 2012. 7 Ibid., str. 83. 8 Drugi dio Ludbrega bio je kasnije u vlasništvu Marijina nećaka Karela Emanuela Franca Lichtenberga (1843. – 1910.) koji ga je nakon majčine smrti prodao grofu Kulmeru. 9 Slana, Lidija: “Lichtenbergi na Tuštanju”. U: Kronika : časopis za slovensko krajevno zgodovino

Desno: Judita Kulmer rođ. Sermage, Kiepachova baka (Novi ilustrovani Dom i svijet, XXXIII.(1920.), 15, str. 289.) 88

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Nestora Kiepacha i dolazak u Krapinu Mariji nije značio dolazak u nepoznato mjesto. Ovdje je, uostalom, već službovao kao svećenik od 1783. skoro deset godina jedan njen ujak, Franjo Ksaverski, koji je u Krapini sagradio župni dvor, a njen drugi ujak August Oršić (1798. – 1853.) bio je vlastelin u Popovcu i veliki sudac. Udajom za Nestora Kiepacha, Marija će mu u miraz donijeti ne samo dio posjeda u Popovcu zvanog Ludbreg, već i krapinski Stari grad koji će ukidanjem feudalnih odnosa i, posljedično, gubitkom mnogih posjeda, biti prisiljeni prodati obitelji Otenffels-Geschwind. Kiepachovi su živjeli u kući na krapinskom Trgu Ljudevita Gaja jer je Stari grad nakon potresa 1775. bio neprikladan za stanovanje. Prema Tlorisu kr. pov. trgovišta Krapine sa zgradama, hydrantima i najkraćim putevima za dovoz i mjestima za postav vatrogasne štrcaljke kojeg je 1909. izradio u Karlovcu gruntovni mjernik Dragutin Kazimir Božić10, Kiepachova je kuća ležala u dnu Gajeva trga, na lijevoj južnoj strani, blizu Krapinčice, odmah do kuće Vilibalda Sluge, dugogodišnjega kasnijeg načelnika trgovišta. Kiepach je imao dvoje djece, kćerku Emiliju (Emu)11 i sina Stjepana. Kći Emilija bila je udana za kraljevskoga kotarskog pristava Matu Petaka, no kako je 1887. obudovjela12, udala se poslije za Aleksandra Vancaša13. U analima vatrogasnog društva ostala je upisana kao njegova “zlatna” donatorica i kuma vatrogasnog barjaka. (2009.), 57. Dostupno na: http://www.sistory.si/publikacije/prenos/?target=pdf&urn=SISTO RY:ID:1684#page=1 , pregledano 19. 07. 2012. 10 Vidi: Tenšek, Marijan: Dobrovoljno vatrogasno društvo Krapina : 1875. – 2005., Krapina, 2005., str. 72-73. 11 Zahvaljujem Marijanu Tenšeku za ovu informaciju. 12 Narodne novine, 15. ožujka 1887. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=d8b7933c-f9cc-4609-b33f-626ae3b73d96 , pregledano 13. 11. 2013. 13 A. Vancaš je bio ravnatelj Narodnog doma u Zagrebu i član Samostalne stranke, vidi: Polić, Matin: Parlamentarna povjest Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sa bilježkama iz političkoga, kulturnoga i družtvenoga života. Zagreb : Komisionalna naklada kr. Sveučilišne knjižare Franje Suppana (Rob. Ferd. Auer), 1899. – 1900. Dostupno na: http://www.archive. org/stream/parlamentarnapo00poligoog/parlamentarnapo00poligoog_djvu.txt , str. 251.

Lijevo gore: Obiteljsko stablo Nestora Kiepacha (izradila Vesna Jelić) Lijevo dolje: Položaj kuće Nestora Kiepacha na glavnom krapinskom trgu (izradila Vesna Jelić) 91

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Nestorov sin Stjepan Kiepach školovao se u Zagrebu te položio državni građevni ispit za građevinskog inžinira pred ispitnim povjerenstvom u čijem su sastavu bili kao predsjednik kr. građevni savjetnik Juraj Augustin, a kao ispitni povjerenici Kamilo Bedeković, Eduard Šmid, inžinjer Srećko Jakomini, Josip Čabrijan, Mato Antolec i Franjo Seć14. Uz Ferdu Bitzana je 1894. – 1985. bio upisan kao jedan od 174 člana Družtva inžinirah i tehnikah. U tom društvu bio je vrlo zapažen vanjski član njegovog Odsjeka civilnih tehnika u koji je jednoglasno izabran na sjednici društva 21. 2. 1895.15. Zemaljska ga je vlada imenovala civilnim inženjerom. Kao inženjer sudjelovao je u gradnji ceste od Krapine preko Petrovskog do Pregrade. Ova je, nekoć vrlo loša, uska i strma cesta, omogućila brže i udobnije putovanje te lakši prijevoz tereta i bolju povezanost ovih dvaju mjesta. Nakon očeve smrti Stjepan je postao ravnatelj Prve zagorske štedionice16 sa sjedištem u Krapini, a bio je i potpredsjednik krapinske Narodne čitaonice u vrijeme kad je predsjednik bio kotarski predstojnik Hijacint Mihaljević17. Također je, slijedeći put svojega oca, bio i trgovišni načelnik te član županijske (varaždinske) skupštine kao i član Hrvatskog sabora 1892. Stjepanova je supruga Ida pl. Kiepach bila istaknuta članica krapinske podružnice Glazbenog društva Cecilija koje je povremeno, a najčešće oko Božića, Uskrsa i na Tijelovo održavalo koncerte u krapinskoj župnoj crkvi. Bila je izabrana u upravni odbor društva kada je za predsjednika bio biran krapinski župnik Stjepan Vukovinski, a za zborovođu Josip Bilek18. Kasnije je bila i pročelnicom pjevačkog ženskog zbora koji je okupljao krapinske djevojke i žene među kojima nalazimo i imena poput Dragice Hirš19, soprani14 Narodne novine, 26. 2. 1887. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=d2685c73-6e87-47f6-a92c-b6ee9a80083c , pregledano 12. 11. 2013. 15 Viesti Družtva inžinira i arhitekata u Hrvatskoj i Slavoniji, 6. 6. 1895. br. 3. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=3a327fec-01ae-419e-87a6-c250e999cf3a, pregledano 20. 11. 2013. 16 Narodne novine, 6. 10. 1884. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=cee7e448-a5f1-4bd1-8f81-151e8049fadf , pregledano 11. 11. 2013. 17 Hrvatska straža, 1887., br. 8. Dostupno na: http://library.foi.hr/nv/broj.aspx?v=1&z=596&C =5&godina=1887&broj=000008&stranica=003&u=stjepan*kiepach , pregledano 6.12.2013. 18 Sveta Cecilija, 1. 9. 1912. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=6b55769f-124e-49be-8a79-e7613c07e364 , pregledano 20. 11. 2013. 19 Sveta Cecilija, 1. 12. 1912. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=a50f9f16-21bf-43a9-a3bc-9caeec2a6259 , pregledano 20. 11. 2013.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

stice Marije Štauduar i Zore Plečko20. Osim ženskog zbora, u Krapini je u to vrijeme djelovao je i mješoviti pjevački zbor.

Posljednje počivalište Kiepachovih Svi su članovi obitelji Kiepach pokopani na krapinskom gradskom groblju (polje 6). Nadgrobni spomenik još za svoga života dao je sagraditi sin Stjepan. Na spomeniku su uklesane riječi: “Ovdje počivaju u miru božjem mili 20 Sveta Cecilija, 1. 9. 1912. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=6b55769f-124e-49be-8a79-e7613c07e364 , pregledano 20. 11. 2013.

Gore lijevo: Spomenik obitelji Kiepach na groblju u Krapini (polje 6) gdje su pokopani Nestor, sin Stjepan, supruga Marija i snaha Ida (snimila Vesna Jelić) Gore desno: Grb obitelji Kiepach na nadgrobnom spomeniku na krapinskom groblju (snimila Vesna Jelić) 93

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

roditelji Marija i Nestor pl Kiepach Haselburški i sin im Stjepan, supruga mu Ida”. Iznad teksta se nalazi i plitki reljef s prikazom obiteljskoga grba, važnog elementa identiteta plemićkih obitelji. I plemenita obitelj Kiepach koristila ga je u pokazivanju svog društvenog statusa i porijekla. Izgled njihovoga grba moguće je djelomično rekonstruirati na temelju nadgrobnog plitkog reljefa. Štit grba podijeljen je u četiri dijela u kojima se dupliciraju dvije heraldičke životinje. U dva nasuprotna polja, gornjem lijevom i donjem desnom polju nalaze se dva pijetla uzdignuta raskošnog repa, oba prikazana u profilu i okrenuta u lijevu heraldičku stranu. Druge dvije četvrtine grba, gornja lijeva i donja desna prikazuju prednju polovinu tijela dvaju goveda propetih prvih nogu koja su glavom okrenuta prema sredini štita. Na sjecištu četvrtina štita istaknut je manji štit koji prikazuje kulu uzdignutu na visokom obronku. Vjerojatno je riječ o prikazu kule iz Bozena odakle potječu hrvatski Kiepachi. Iznad štita nalazi se kruna. Budući da je grb izrađen u kamenoj plastici, iz pisanih i tiskanih dokumenata nije moguće utvrditi koje su boje korištene u izradi grba.

Posjedi i gospodarske aktivnosti Nestora Kiepacha Kiepachi su polovinom 19. st. kao vlastelini posjedovali zemlju i druge nekretnine u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji, u Samoboru, okolici Zaprešića, Krapini i Kalinovici, na kojima se odvijala poljoprivredna proizvodnja, dok se drvna masa iz maceljskih šuma nije koristila samo za vlastite potrebe, nego se prodavala i tako su se stjecala sredstva za život. Prema podatcima iz 1854./55. koji se nalaze u građi serije Operati za urbarijalnu odštetu u arhivskom fondu Hrvatskog državnog arhiva vidljivo je da je Nestor Kiepach bio suposjednikom zemlje u Samoboru koju je dijelio s Carlom Jellačićem te braćom i sestrama. Posjedovao je i dio Januševca (kraj Brdovca)21, dok je u 21 Vidi: Popović, Štefanija: “Popis imanja Zagrebačke županije u doba ukidanja feudalnih odnosa”, U: Radovi 28 Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995. Dostupno na: http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&frm=1&sour ce=web&cd=1&ved=0CCsQFjAA&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F77158&ei =CJqhUrmtDJPxygOw8IDIDQ&usg=AFQjCNFSO2EEPqCqz20287fwS0KC5KJ2xA&bvm= bv.57752919,d.bGQ , pregledano 19. 7. 2012.

Desno gore: Detalj karte “Krapina und Zlatar” iz 1883. s naseljem južno od Krapine i označenim posjedom Lubrek/Ludbreg Desno dolje: Isječak iz “Lista mesečnog Horvatsko-savonskoga gospodarskoga družtva” s tekstom o osnivanju krapinske podružnice družtva 94

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

ondašnjoj Varaždinskoj županiji bio vlasnikom dijela već spomenutog imanja Ludbreg koje je dijelio s Johannom Nepomukom Lichtenbergom. Posjed zvan Ludbreg ili Lubrek, kako to kasnije navodi Dragutin Gorjanović Kramberger na svojoj geologičkoj karti iz 1883., nalazio se južno od Krapine22. Sjeverno od Krapine imao je u vlasništvu i dio šuma Macelj i Lukovčak. Na njegovoj zemlji živjelo je sredinom 19. st. u 193 selišta oko 225 selišnih obitelji, što znači da je Nestor pl. Kiepach spadao u red manjih posjednika u Hrvatskoj. Od ostalih članova obitelji poznato je i da je Albin Kiepach bio suvlasnikom Bregane, Marcel Kiepach vlasnikom Dvorišća, a Antonija Kiepach suvlasnica Kalinovice. Po dolasku u Krapinu Kiepach se uključio u društveni i gospodarski život mjesta. Napredne ideje o gospodarstvu i potrebi podučavanja seljaka modernoj poljoprivredi baštinio je od svoga oca Ignaza i od dvije godine mlađeg brata, veleposjednika Marcela, pravnika školovanog u Grazu. Brat Marcel će u Križevcima na posjedima njihove majke u Gregurovcu i Dubovcu razviti poljoprivrednu proizvodnju te s najvrsnijim proizvodima sudjelovati na gospodarskim izložbama u Zagrebu. U Dnevniku što ga je 1884. pisao Dragutin Rakovac nalaze se i bilješke iz kojih se može zaključiti da je otac Nestora Kiepacha bio vrlo poduzetan čovjek23. Utjecao je na osnivanje samoborske štedionice i čitaonice, bio oduševljen suvremenim alatima i strojevima za obradu zemlje, preradu vina, obradu repe i kukuruza, usitnjavanje stočne hrane. Zagovarao je prelazak s ekstenzivnog stočarstva na uzgoj stoke u stajama. Također je i uredio prvu modernu pekarnicu u Samoboru u zidanicama ispod Staroga grada. I Nestor se već 1845. učlanio u Horvatsko-slavonsko gospodarsko družtvo i bio zaveden pod rednim brojm 831.24 Samo dvije godine nakon primitka u članstvo, Kiepach već 31. svibnja 1847. pokreće krapinsku podružnicu Gospodarskog društva koja ga izabire za predsjednika. O tome je javnost izvijestio 18. lipnja 1847. novoizabrani tajnik podružnice, varaždinski zača22 Zemljopisna karta Krapina und Zlatar, 1883. 23 Dnevnik Dragutina Rakovca priopćili E. Laszowski i V. Deželić st., Zagreb, 1922. Dostupno na: http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:TKPSy61slO4J:hrcak.srce.hr/fil e/89619+stephan+kiepach&cd=34&hl=hr&ct=clnk&gl=hr , pregledano 18. 1. 2013. 24 List mesečni horvatsko-slavonskoga Gospodarskoga Družtva, rujan 1845., br. 9. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=695996ec-e45c-4965-a905db949aa2dea8 , pregledano 20.11.2013.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

sni ranarnik Dragutin Kunović. U tekstu pod naslovom Nova podružnica: Krapinska izvjestitelj piše: “S radostju obznanjuje društvo čitaonice krapinske slavnom osrednjemu odboru, da se je žudjena podružnica gosp. družtva u Krapini 31. svibnja o. g. pod presedom poglav. gosp. N e s t o r a K i e p a c h a vlastelina i sl. gradomedje varašdinske s. st. prisednika, ustanovila.”25 Uz njega društvo je odabralo i odbornike: krapinskog župnika Janka Bedenka, suca Franju Zaplatića, liječnika gradomeđe varaždinske Martina Zollera, ljekarnika Ivana Gaja, a za počasne odbornike imenovani su učitelj Norbert Ježek, kapelan Mirko Tumpa, dok je za peneznika (blagajnika op. a) izabran liječnik Dragutin Weiser, a za tajnika ranarnik Dragutin Kunović. Prvu glavnu skupštinu podružnica je imala 15. rujna 1847. i na njoj su donesena Pravila koja u 16 točaka definiraju ciljeve podružnice čije će sjedište biti u kući grofice Voykffi u krapinskoj glavnoj ulici danas poznatoj kao Magistratska ulica. U pravilima se ističe kako je jedan od ciljeva “da se seljanin u boljem gospodarstvu podučava”.26 Stoga je logičan korak bio i utemeljenje čitaonice, Domorodnog doma, za koju će se nabavljati potrebna stručna literatura i novine. Kiepach je bio i član Trgovačke obrtničke komore u Zagrebu. Kada je Visoka dvorska kancelarija za Kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju pedesetih godina 19. st., a na inicijativu Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva započela intenzivno sa sadnjom duda (murve) te uzgojem dudova svilca za proizvodnju svile diljem Hrvatske, u Slavoniji, Posavini, Kordunu, Kiepach je imenovan povjerenikom odsjeka Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva za svilarstvo. U ondašnjim je novinama u nekoliko navrata objavljivan oglas o tome da se kod njega mogu nabaviti svilene čahurice s ličinkama dudova svilca. 27 No ubrzo potom, sredinom 19. st., s propašću feudalizma plemstvo proživljava velike promjene. Gubitak i rasprodaja nekretnina utjecali su 25 List mesečni Horvatsko-slavonskoga gospodarskoga družtva, 1. 6. 1847. Dostupno na: http:// dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=4de69d88-e393-4b1a-9883-05bdf4a00593 , pregledano 20. 11. 2013. 26 List mesečni Horvatsko-slavonskoga gospodarskoga družtva , 1. 9. 1847. Dostupno na: http:// dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=33edc7f2-9932-4f6c-b740-f86d168997c2, pregledano 20. 11. 2013. 27 Narodne novine, 3. 6. 1863. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=27ac043b-2e83-4a04-831a-324e1f34eb30 , pregledano 18. 11. 2013.

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

na stagnaciju i slabljene ekonomske moći obitelji Nestora Kiepacha koji će poslati sina na školovanje u Zagreb gdje će ovaj steći građansko obrazovanje i zadovoljiti se položajem državnog činovnika. Važan Kiepachov sugovornik u gospodarskim pitanjima u to vrijeme bio je krapinski župnik Bedenko koji se i sam pismom javio u časopisu List Družtva gospodarskega horvatsko-slavonskoga sa svojim stavovima o ukinuću feudalnih odnosa i njegovim posljedicama. Gledajući kako mu prijatelj Kiepach ekonomski propada pisao je: “Ako se težaci dobiti nemogu, nemože se ništa obradjivati, i gospodar prisiljen je sa žalostju gledati, kako bez njegove krivnje poljodelstvo na očigled propada, kako mu se podkapa kuća, kako se obstanak i blagostanje njegovo, a po tom i obće narušava.”28 Iz Oglasa dobrovoljne prodaje29 objavljenog 8. lipnja 1854. u Carsko-kr. službenim narodnim novinama br. 130 doznajemo da je Nestor Kiepach prodavao i Vanjačićevu (vjerojatno Varjačićevu, op. a.) oštariju koja se nalazila blizu tzv. “poštarske krapinske ceste” udaljene pola sata na sjever od Sv. Križa Začretja, a sastojala se od kuće, gospodarskih zgrada (staja) s dvorištem, vrtom, voćnjakom (sadovnikom) na 2,5 rali, oranicom od 4 rala, prvoklasnim vinogradom na “10 kopačah” i travnjakom (travnikom). Iste godine podigao je kredit u visini od 1.500 forinti kako bi vjerojatno isplatio neke svoje kmetove. Na kraju su Kiepachovi doživjeli da im je od sve baštinjene imovine ostalo malo, nedovoljno za značajniji ekonomski prosperitet, što su, uostalom, doživjele mnoge plemićke obitelji u Zagorju.

Javno djelovanje Nestora Kiepacha Kiepach je u Krapini uživao zamjetan društveni status. Družio se s Ivanom Kukuljevićem, Ljudevitom Gajem i njegovim ocem, mjesnim odvjetnicima Barbotom, kao i Majcenom koji je ne jednom financijski pomagao Matoša, svećenikom Bedenkom, Škarićancem Jankom Carom i njegovim bratom Stjepanom i mnogim drugima. Njegova će kuća uz Krapinčicu, u kojoj su se organizirale zabave, večere, glazbeni događaji, desetljećima biti stjecište kra28 List Družtva gospodarskega horvatsko-slavonskoga, 1. 1. 1850., str. 78-79. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView.aspx?id=b885914e-929a-4d74-bca94a697017c48a, pregledano 11. 11. 2013. 29 Carsko-kr. službene narodne novine, 13. 6. 1854. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/ DataServices/ImageView.aspx?id=ada6a599-1442-46e8-a00d-2e214dc81c68

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

pinskog javnog života. U vrijeme ilirskog pokreta Kiepach se aktivno zalagao, ne samo kroz politiku, nego i kroz neposredan rad u Krapini za oživotvorenje preporodnih ideja. Zagovarao je upotrebu hrvatskog jezika nasuprot dominantnom mađarskom, za bolje obrazovanje, za otvaranje čitaonica, kazališta. S Franjom K(e)rležom je 1845. osnovao ilirsku čitaonicu u Krapini pod nazivom Domorodni dom te je ustupio prostoriju u svojoj kući za njezin rad i smještaj novina, časopisa i knjiga. U Krapini je Kiepach 1848. bio izabran i za branitelja krapinske općine te za sirotinjskog “pomnika” kada je u Krapini bila vršena “obnova častnikah”, tj. izbori. Uz njega su izabrana još dvanaestorica Krapinčana30 na druge dužnosti: Gajev otac je izabran za “crkevnog pomnjika”, Mih. Podl za nadstojnika 30 Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, 5. 12. 1848. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/ DataServices/ImageView.aspx?id=95bfcccf-ac65-4289-8c8e-671166b2fdaa , pregledano 11. 11. 2013.

Gore: Kuća u kojoj je živjela obitelj Kiepach na Gajevu trgu br. 12 (snimila Vesna Jelić) 99

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

bolnice, za suca Franjo Zaplatić, za čeonika Nikola Rozgaj, za satnika Nikola Horvat, za velikog bilježnika Nikola Fog(e)l, za podbilježnika i pravdopravnika Albert i Radoslav Špeciari (Specciari), dok su za vijećnike bili izabrani Ivan Serkulj i Janko Borovečki, za nadziratelja pince Franjo Merl, a za blagajnika Gjuro Vragović. Krapinsko dobrovoljno vatrogasno društvo također može zahvaliti Nestoru Kiepachu što ga je ovaj utemeljio u Krapini 1875. te donio Pravila rada Društva koja su prihvaćena 1876. Kao aktivan političar, Kiepach je bio član Narodne stranke koja se zalagala za oživotvorenje politike očuvanja hrvatskih interesa u Ugarskom saboru. Malo se znade o tome da je 1865. bio izabran kao zamjena za zastupnika Janka Cara u Saboru31, a da je na izborima 1871. bio izabran za člana Sabora. Zanimala ga je i hrvatska povijest te prirodopis. Tako je 1851. pristupio Družtvu za poviestnicu jugoslavensku32 i bio njegov član do 1858. Osim njega, još je nekoliko uglednih Krapinčana i ljudi iz Radoboja i Škarićeva pristupilo Društvu. Bili su to dr. med. I . Weiser, župnik Janko Bedenko, odvjetnici Nikola Rozgaj i Radoslav/Rudolfo Špeciari, pristav(nik) Antun Kal(l)aj, kotarski sudac Ladislav Jelačić, okružni perovođa Marko Tkalec, dr. med. Davorin Zoller, kotarski sudac Slavoljub Halper (iz Škarićeva), župnici Franjo Horvat, Franjo Gjurkovečki i Slavoljub Fink, kapelan Vilelmo Švelec iz Radoboja, sudac Dragič/Dragutin Agustić i sudac Franjo Zaplatić33. U prosincu 1869. bio je čak izabran za zagorskog povjerenika istog društva preimenovanog u Družtvo za poviest i starine Jugoslavenah koje je vodio Ivan Kukuljević Sakcinski34. Kao njegov zamjenik izabran je upravitelj župe Josip Šoštarić. Kiepach je slovio, ne samo za obrazovana, već i za darežljiva čovjeka koji rado pomaže drugima. Ne čudi stoga činjenica da je 1868. poklonio 35 forinti Jugoslavenskoj akademiji za otkup “sbirke listinah” od grofa Samuela Kegle31 Narodne novine, 4. 7. 1865. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=1ae8c02b-cf32-43c1-84c3-118f1fb398db , pregledano 11. 11. 2013. 32 Arkiv za povjesnicu jugoslavensku br. 1 (1851.). Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/Journals/ LibraryTitle.aspx?id=8d336349-9ee8-498d-8387-57ca296e820a&y=1851&m=1&d=1&n=1# , pregledano 20. 11. 2013. 33 Narodne novine , 12. 2. 1851. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=6197e1fb-4b1e-4a8e-baa6-bd69e9ab7006 , pregledano 13. 11. 2013. 34 Narodne novine, 28. 12. 1869. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=0ca517f2-2965-47f5-91f4-3e821c564529 , pregledano 13. 11. 2013.

100

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

vića procijenjenu na 1 500 forinti35. Narodnom je muzeju poklonio jednu starinsku kamenu posudu, a surađivao je i s članovima Hrvatskog naravoslovnog društva na sakupljanju primjeraka krapinske faune. Dao je dobrovoljni prinesak u iznosu od 50 forinti36 za obranu domovine 1848. Također je izdvojio novac za pomoć tučom postradalih u okolici prve Banovine37. Njegova i uplate drugih darivatelja poslane su posredstvom Krapinske štedionice u Glinu, o čemu je javnost izvijestio predsjednik Odbora za sabiranje milodarah tučom postradalih u prvoj Banovini C. Sliepčević. U jesen 1866. darivao je 5 forinti za “podporu ranjenih vojnikah trojedne kraljevine, Dalmacije, Hervatske i Slavonije 38. Među Krapinčnima koji su darovali novac nalazio se i otac Rudolfa Valdeca, Antun Valdec koji je u Krapini službovao kao ranarnik. Kiepach se zalagao i za školovanje mladih učenika i učenica. Ponukan oglasom kojeg je izdao Narodni zemaljski glazbeni zavod, novčano je pomogao u razdoblju 1863. – 1866. u iznosu od 6 forinti mladu i talentiranu Matildu Mallinger koja je školovanje nastavila na praškom konzervatoriju39 te 35 Narodne novine, 12. 3. 1868. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=61d6509f-a6fa-4c74-ab88-55ede8c095b9 , pregledano 13. 11. 2013. 36 Novine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske, 30. 12. 1848. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/ DataServices/ImageView.aspx?id=429f01ed-bcee-433c-92e4-66773fbff30f , pregledano 12. 11. 2013. 37 Narodne novine, 10. 9. 1891.Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=e2a3dfe6-8ab2-42bc-9f64-02cc82ea365d , pregledano 11. 11. 2013. 38 Narodne novine, 12. 9. 1866. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=67a29b40-4c55-4c22-8e31-10db6039240c , pregledano 11. 11. 2013. 39 Narodne novine, 5. 10. 1863. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=89c27664-ae77-4bb4-afff-1852c0c50589 , pregledano 11. 12. 2013.

Gore: Autograf Nestora Kiepacha (Izvor: Tenšek, Marijan: Dobrovoljno vatrogasno društvo Krapina : 1875. – 2005. Krapina, 2005., str. 30. 101

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

kasnije postigla veliki uspjeh u opernim ulogama na mnogim europskim pozornicama. Ova sredstva namijenjena školovanju nadarene učenice koja nije imala doticaja s Krapinom vjerojatno je Kiepach uplatio na nagovor svojega brata Albina u čijoj se kući u Zagrebu godinama održavala glazbena poduka učenika glazbenog zavoda, budući zavod još tada nije imao svoje zgrade. Kiepach je često imao prilike ugostiti u svojoj kući ugledne goste: državnike, umjetnike, znanstvenike, crkvenjake. Kada je bio u višednevnom putovanju po Zagorju Koloman Bedeković Komorski dva se dana zadržao u Krapini40. Njegova je kuća i taj put primila uglednoga gosta na večernju zabavu. Vrlo je izgledno da su Kiepachovi ugostili i Ivana Padovca koji je održao koncert u Krapini 28. prosinca 1846.41 Prilikom dolazaka najuglednijih gostiju, u vrijeme održavanja kazališnih predstava i za drugih važnih događaja Krapinčani su na čelu s Kiepachom posebno svečano ukrašavali i “poljepšavali” mjesto. Svi su takvi događaji bili prilika za predstavljanja mjesnih društava i svirku vatrogasne glazbe koja je naročito u doba preporoda svirala isključivo narodne pjesme. Na trgu se radio impozantan slavoluk, kuće su bile ukrašene prozrakama i girlandama. Navečer je goste Kiepach vodio do Staroga grada osvijetljenog lampionima, “bengaličkom vatrom” i vatrometom. Krapinskim je kazališnim diletantima besplatno dao na korištenje prostoriju u svojoj kući, o čemu piše i Ortner u knjizi Povjest gradine i trgovišta Krapine kao i Dragutin Galac u Danici: “Posle predstavljenja (13. IV. 1846., op. a.) bi obdaržavana sjajna bezplatna večernja zabava u dvorani vrednog domorodca, vlastelina Nestora Kiepacha, koju družtvo štionice krapinske dade.”42 Kad je građanstvo Krapine odlučilo podići spomenik Ljudevitu Gaju ljeti 1879., nedugo poslije Gajeve smrti, Nestor Kiepach je uz kotarskog suca Milana Vrabčevića, odvjetnike Franju Barbota, Josipa Majcena i Rudolfa 40 Narodne novine, 18. 9. 1867. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=163e1ffa-1ffa-4e5d-aa9a-4add30cdf9ce , pregledano 13. 11. 2013. 41 Novine Horvatsko-slavonsko-dalmatinske, 17. 10. 1846. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/ DataServices/ImageView.aspx?id=c6f7c152-5eda-452d-93a4-5b9203136457 , pregledano 8. 12. 2013. 42 Narodni teatar u sl. kr. povlaštenom tàrgovištu Krapini / Dragutin Galac, U: Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, br. 17., 25. IV. 1846., str. 68. Dostupno na: http://dnc.nsk. hr/DataServices/ImageView.aspx?id=4818979c-af8b-4305-9d4a-b895041b76b7

102

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Mindszentyja, upravitelja krapinske župe Ivana Jakovinu te Matu Petaka, kotarskog pristava i bilježnika Dragutina Kalafatića, imenovan članom “odbora za podignuće spomenika Ljudevitu Gaju”.43 Odbor je aktivno djelovao na skupljanju sredstava za izradu spomenika, a izrada je bila povjerena kiparu Ivanu Rendiću. No, sam Kiepach nije dočekao otkrivanje spomenika. Umro je prije 12. srpnja 1891. Umjesto njega upražnjeno mjesto u svečanom odboru za podizanje Gajeva spomenika popunio je njegov sin Stjepan, uz Ivana pl. Radića, Vatroslava Farkaša, Lavoslava Hudjeka, Ferdu Fizira, Vinka Vanića i nekolicinu drugih Krapinčana. Nakon dvojice Kiepacha položaj krapinskoga (grado)načelnika držao je daleko poznatiji u Krapini Vilibald(o) Sluga koji je s još više uspjeha radio na poboljšanju općih prilika u Krapini. L I T E R AT U R A • Belošević, Stjepan: Zagorskom željeznicom i njenim pobočnim prugama. Varaždin, 1932. • Dnevnik Dragutina Rakovca priopćili E. Laszowski i V. Deželić st. Zagreb, 1922. • Grofovi Oršić u Hrvatskom Zagorju. Gornja Stubica, 1996. • Lopašić, Radoslav: Karlovac : poviest i mjestopis grada i okolice. Zagreb, 1879. • Perić, Ivo: Hrvatski državni sabor : 1848. – 2000. Zagreb, 2000 • Ortner, Stjepan: Povjest gradine i trgovišta Krapina. Zagreb, 1993. • Polić, Matin: Parlamentarna povjest Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sa bilježkama iz političkoga, kulturnoga i družtvenoga života. Zagreb : Komisionalna naklada kr. Sveučilišne knjižare Franje Suppana (Rob. Ferd. Auer), 1899-1900. • Osam stoljeća Stubice, ur. Goranka Horjan. Gornja Stubica, Donja Stubica, 2009. • Samobor : u povodu 762. obljetnice grada Samobora, ur. Dragutin Feletar. Samobor, 2004. • Tenšek, Marijan: Dobrovoljno vatrogasno društvo Krapina : 1875. – 2005. Krapina, 2005.

43 Narodne novine, 28. 9.1891. Dostupno na: http://dnc.nsk.hr/DataServices/ImageView. aspx?id=ba6db6bb-9478-4f22-a9fc-5108f5180e01 , pregledano 13. 11. 2013.

103

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

INTERNETSKI ČLANCI U ČASOPISIMA • Homen, Zoran: “Marcel pl. Kiepach zaboravljeni izumitelj na polju elektrotehnike”. Cris, god. VII., br. 1/2005., str. 113-122. Dostupno na: http:// www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&frm=1&source=web&cd=2 &ved=0CDEQFjAB&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F435 5&ei=TI6lUt6NNdTuygOTj4GIBA&usg=AFQjCNHwBQv7-YdropMHJ_ c2lAPpVp0CPQ&bvm=bv.57752919,d.bGQ • Ilešič, Fran: “Graščinski oskrbnik, sreski komisar Josip Herzog v Podčetrtku (1860) “stric” Stanka Vraza”. Časopis za zgodovino in narodopisije, Nova vrsta, XLI (1970) 6, str. 110 – 131. Dostupno na: http://www.sistory.si/publikacije/ prenos/?urn=SISTORY:ID:6978 • Popović, Štefanija: “Popis imanja Zagrebačke županije u doba ukidanja feudalnih odnosa”. Radovi 28 Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dostupno na: http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&fr m=1&source=web&cd=1&ved=0CCsQFjAA&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce. hr%2Ffile%2F77158&ei=3Y-lUoSiJaT8yAOSsIDQAw&usg=AFQjCNFSO2EEPq Cqz20287fwS0KC5KJ2xA&bvm=bv.57752919,d.bGQ • Slana, Lidija: “Lichtenbergi na Tuštanju”. Kronika : časopis za slovensko krajevno zgodovino (2009)57. Dostupno na: http://www.dlib.si/preview/ URN:NBN:SI:DOC-DOJLOFIS/a7ca9ab7-a885-4488-945a-604e1e09f284

KARTE • Krapina und Zlatar. 1883.

INTERNETSKI IZVORI • Portal Stare hrvatske novine. Dostupno na www.nsk.hr • Portal digitaliziranih starih hrvatskih časopisa. Dostupno na www.nsk.hr

104

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Prvozabilježena bistrička prezimena u popisima desetina kotara Glavnica 1494. – 1581. Darko Lacković Jedno od najvećih zanimanja mnogih naših suvremenika je ono za vlastito podrijetlo, svoje korijene, odnosno mjesto podrijetla davnih predaka. Neki podatci govore da je takav interes na drugome mjestu u internetskom pretraživanju, što znači da je današnjoj populaciji itekako stalo da dođe do izvora koji će joj nešto više reći o prošlosti vlastitoga roda. Prvenstveno se podrijetlo istražuje po prezimenu, kao imenu roda. No što se ide dalje u povijest, sve je manje dostupna ta mogućnost, s obzirom da su se prvotno ljudi, osobito na selu, služili isključivo imenima te osobnim ili obiteljskim nadimkom. Prezime im na tadašnjem stupnju razvoja nije niti bilo potrebno. Naravno, prezimena nisu nastajala odjednom i u nekim krajevima je trebalo proći mnogo vremena da se ustale. Osim spomenute stalnosti, glavne značajke prezimena su i njihova neizmjenjivost i nasljednost. Ona predstavljaju ne samo nacionalno i zavičajno, već i religijsko i jezično određenje zajednice u kojoj živimo. U Hrvatskoj su se pojavila relativno rano, u priobalju već u 12. st., što nam govori o činjenici da su ih među Slavenima Hrvati počeli prvi oblikovati i koristiti. Isprva su ih, naravno, koristili samo plemići u gradovima, pogotovo oni koji su sudjelovali u lokalnoj vlasti i koji su htjeli ostvarivati i nasljeđivati povlastice koje su im tada pripadale prema društvenom položaju. U 13. i 14. st. plemićka prezimena u dalmatinskim gradovima postaju stalnija i nepromjenjiva. Ostalom stanovništvu prezimena su nadijevale crkvene i političke vlasti jer su ih na taj način mogle lakše nadzirati u izvršavanju različitih obveza pre-

105

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

ma svojim gospodarima. Šira pojava prezimena u sjeverozapadnoj Hrvatskoj počinje u 15. i 16. st. pa tako i prezimena na području Bistrice1, što možemo primijetiti u dostupnim dokumentima. Osobit utjecaj u proširenju prezimena na sve staleže i njihovu stalnost imale su odluke Tridentskoga koncila (1545. – 1563.). Naime, otada počinje uvođenje matica krštenih, vjenčanih i umrlih, ali i umjesto narodnih, nadijevanje svetačkih imena rođenoj djeci. Dakle, matične se knjige u priobalju počinju voditi od kraja 16. st., a u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od 17. st., dok se u Slavoniji uvode tek nakon prestanka turske okupacije.2 Zakonsku obvezatnost korištenja prezimena vežemo uz Jozefinski patent iz 1780., a koji se odnosio na Češku, Slovačku, Sloveniju i Hrvatsku. Za razliku od katoličkih zemalja, prezimena se na pravoslavnom istoku (to se ne odnosi na pravoslavce pod ingerencijom zapadnih zemalja) pojavljuju tek krajem 19. st., kao i bošnjačko-muslimanska prezimena, tj. otkad se u Bosni vode matične knjige. Turska prezimena se pojavljuju tek 1933. u okviru reformi suvremene Turske. Socioonomastička istraživanja3 razlikuju nekoliko motiva nastanka prezimena i dijelimo ih u nekoliko skupina i podskupina, s primjerima prvih bistričkih prezimena navedenih u zagradama: 1. Nastanak prezimena u kojima se izražava krvno srodstvo između djece i roditelja, što svakako predstavlja najbrojniju skupinu. Ta prezimena u svojoj osnovi imaju narodno ili svetačko ime. Najčešće su pojave prezimena nastala po: • osobnom očevom imenu - patronimi (Adamić, Blažević, Đurđeković, Fabijanić, Ferenčak, Filipović, Gašparić, Gregurić, Grgić, Ilić, Jambrešić, Jureković, Kuzman, Lacković, Lovrenčić, Pavlović, Petric, Šimunec, Vinković); 1 Dobronić, Lelja: Po starom Moravču, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 1979., str. 45. Promjena naziva mjesta Bistrica u Marija Bistrica dogodila se 1731. zbog sve većeg značenja mjesta kao marijanskog svetišta pa je i dotadašnja crkva Sv. Petra i Pavla posvećena Majci Božjoj Snježnoj. 2 Igor Karaman: Zbirka matičnih knjiga Državnog arhiva u Zagrebu, Arhivist, VI, svezak 2, Beograd, 1956., str. 28-34. 3 Socioonomastika je znanstvena disciplina koja se bavi utvrđivanjem motiva nastanka prezimena.

106

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

• hipokoristiku4 (Hanžek, Ivanček, Jakopec, Jantolek, Jurgec, Lovričak, Martinec, Štefanek, Tomec); • osobnom majčinom imenu – metronimi (Jagičić, Jelačić). 2. Prezimena koja nastaju na temelju: • nekih tjelesnih obilježja koja najčešće upućuju na podrugljivost (Belko, Bradica, Brko, Crnički, Dugić, Fukić, Galoić, Glavač, Kišak, Mustač, Nahod). Dakle, riječ je o prezimenima koja su nastala od nadimaka i vrlo rijetko su se pretvarala u prezimena, osim ako se nije radilo o općepoznatim osobama pa su se kasnije kao takva ustalila; • podrijetla iz životinjskog svijeta (Čukelj, Čukman, Fišer, Kukec, Kreber, Kunić, Lisec, Maček, Medved, Muhek, Obad, Ptiček, Vrabec, Vuk, Vukes, Škvorc, Žabec); • podrijetla iz biljnog svijeta (Bukvić, Hren, Kljenec, Kukolja, Hrastović, Rožman, Sviben, Topolovec); • složenica (Vodopić); • staleškog položaja (Biškup, Car, Cesar, Hercigonja (od herceg), Kralj, Papić, Vajdić (od vojvoda)); • rodbinskih veza (Babić); • povezanosti s kakvim predmetima ili tvarima (Bajs, Ciglec, Hižar, Košec, Vagić, Srebak, Srebačić, Vurajić). 3. Prezimena koja zovemo etnonimima ili etnicima, a u kojima se osobe povezuju s njihovom: • nacionalnom pripadnošću (Horvat, Horvatić, Kranjec); • zavičajnom pripadnošću (Dolčić, Samoborec, Zagorec); • osobitostima lokaliteta boravka (Brezovečki, Gorički, Humski, Podgradski, Selski, Stubičan, Završki); • činjenicom doseljenja (Novački, Novak, Novoselec). 4. Nastanak prezimena u kojima se izražava zanimanje davnog pretka i može se reći da su možda najkasnije nastala – u doba podjele rada, pojavom trgovišta u kojima su se zadržavali ondašnji zanatlije (Kamenar, Kovač, Kovačić, Kožuhar, Kuhar, Mesar, Popek, Rihtar, Sudec, Špoljar, Tkalčić, Vrtarić).5 4 Hipokoristik je izvedenica nekog imena ili skraćeno ime od milja. 5 Više u: Šimunović, Petar: Hrvatska prezimena: podrijetlo, značenje, rasprostranjenost, Zagreb, Golden marketing, 1995.

107

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Vrlo su zanimljive činjenice pojave prezimena koja upućuju na tursko podrijetlo. Tako je prezime Mahmet u Bistrici zabilježeno prilikom kanonske vizitacije 1695., a prezime Bahmet nešto kasnije u Podgrađu. Vrela najstarijih bistričkih prezimena datiraju s kraja 15. i tijekom cijelog 16. st. To je ponajprije Glavnicza in cultello decimarum regestum (Popisi desetina iz desetinskog kotara Glavnica). Riječ je o popisima obveznika različitih podavanja (kopuna, vina, žitarica) po različitim mjestima ili selima koja su bila u vlasništvu obitelji Bradač, ali i drugih obitelji. Drugi izvor odnosi se na Conscriptiones Dicarum (Popis Kraljevskog poreza) sa zapisima iz 1598. Nastao je u vrijeme Dugog rata između Austrije i Turske koji se vodio od 1592. do 1606. u svrhu porezne reforme koja je trebala poslužiti financijskoj potpori obrane od Turaka. Obuhvaća tadašnji reliquie reliquiarum (ostatak ostataka) Hrvatske, tj. Zagrebačku, Varaždinsku i Križevačku županiju. Popisani su svi porezni domovi (cca 13.500) između dviju rijeka, Kupe i Drave. Popis tih imena i prezimena u ovom je časopisu prije 10 godina objavio Mladen Paver, također rodoslovni istraživač, no ona ovim otkrićem više nisu najstarija bistrička zapisana imena i prezimena.6 U prvom spomenutom vrelu možemo pronaći sljedeća imena i prezimena, od kojih su se neka održala sve do današnjih dana. Znakovito je kako se u popisu iz 1494. vrlo rijetko spominju prezimena, što upućuje na činjenicu da nisu uopće bila važna. Već za dvije godine, 1496. spominju se i zanimanja pojedinih kmetova, ali i prva prezimena. Kasnijih godina prezimena se ustaljuju i sve ih je više. U svrhu lakše prepoznatljivosti s današnjim oblicima prezimena u zagradama su navedena transliterirana prezimena koja se prvi put spominju u ovom tekstu.

6 Paver, Mladen: Najstarija bistrička prezimena, Hrvatsko zagorje, broj 2, Krapina, prosinac 2003., godina IX, str. 79 – 81.

108

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Glavnicza in cultello decimarum regestum, 1494. [KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 10, p. 13] Judicatus Bizt(ri)cza: Villa Nouaki Petrus Jemrihoycz Lourenecz Banouecz (Banovec, možda s Banovčaka) Thomas Brulyza Mihal Gal Jureboycz (Jureboić ili kasniji Jureković) Petrus Villa Phina Jantal Brulek Bartol Villa Brezouecz Math(ias) Vaydycz (Vajdić) Vrban Petrus Stephanus Benedictus Philip Villa Zodomerci Mihal Villa Zelnicza Fabian Stephanus Lucas Gurko 109

Villa Poduorci Benedek Thomas Villa Podgragye Valentini literati Valent Buzecz (Buzec) Jambrek Cranecz Villa Tugonicza Thomas Jantal Vrbanus faber Gurko Ladislaus [p. 14] Villa Rapzauena Thomas Petrus Mihal Thomas Laurencius Jantal Mikula Benedek Nicolaus Thomas Benedictus Clemens

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Villa Lesencz Jacop Villa Zodomerye Emericus Benedictus Blas Opidum Bizt(ri)cza Math(ias) Blasycz Gurko Petrus

Symon Blas Marko Jambreuus Villa Mateiaseuci Jendrey Gregor Petrus Math(ias) Gurg Ma[r]ko

Glavnicza cultelli decimae, 1496. regestum [KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 11, p. 22] 1496. Sequitur Bystrycza egregiorum dominorum Sth(eph)ani, Lauren(tii) etc., ffiliorum condam Bradacz Nouaky Peter Dyaconicz (Dijakonić ili kasniji Dijaković) Laurentius carpentarius Berlycza veznik liber (Brlečica ili Brlečićka) Gal Jurekovicz (Jureković) Pina Antol Paulouicz (Pavlović) Ffabian Adamicz (Adamić) Bressouicza Stephan Gregori Bertol Vygycz (Vigić) Mathe Vaydycz 110

Verban Bressovezky (Brezovečki) Petrus Stephan Kossam (Kosam) Benedik Philip Mezopusth (Mesopust) Zodmerczy Mihal Juro Martin Sagmanicz (Sagmanić) Zelnicza Fabian Stephan Vol Lucas Mithocz (Mitoć, možda kasnije evoluiralo u Mitrečić)

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Gurko Benedik Babin Antol Mezopusth Podworczy Benedik Voyevoda (Vojvoda) Thomas Nouak (Novak) Valent zin Lourenecz Berlobas (Brlobuš) [p. 23] Podgradye Valen(tini) Demiter Lucas Benedik Clemens Thugonicza Thomas Fabianicz (Fabijanić) Antol Gurgekouicz (Đurđeković) Verban Kovacz (Kovač) Peter Lourechycz (Lovrečić) Gurko Voginicz (Voginić ili Vaginić) Ladislaus (Ladislav, možda evoluiralo u Lacković) Cranecz (Kranjec) Nicolaus Raffayenczy Thomas Bertolycz (Bertolić ili Bartolić) Benedik Peter Valentin Franchycz (Frančić) Antal Kunicz (Kunić) 111

Mikula Benedik Sagychycz (Sagičić) Nicolaus Cyglecz (Ciglec) Kelemen Cozycz (Kožić) Blas Franchycz Lauran(cius) Lesseuczy Jacob Blas Zovodenye desertum. Oppidum Mihal Joglagole Gurgko Sygchycz (Sigčić ili Sagičić) Peter Log Simon Blas Megurycz (Megurić) [p. 24] Aathka[!] Colomanicz (Kolomanić) Ambreus Subek (Šubek) Ffabian Imbrek Kovacz Ambrosius Vrbanusz [p. 66] Decima millii in Bysztrycza: Raffayenczy Benedik Jagusycz (Jagušić) Blas Franthycz (Frantić ili Frančić) Antol Kvnicz Lauren(tius) Benedik Satanicz (Satanić)

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Peter Hoyui(r)yvcz[!] (Hojurić) Valent Franchycz Lezevchy Jacob Lesencz Blaz Sugycz Thugonicza Jantol Gurgekouicz Laczko Degutycz (Degutić) Verban Kovacz Gurg Voginicz Peter Lauren(tii) Podgradye Benedik Gregorii Lucas Podworczy Benedik Thomas Zelnicza Lucas Ffabian

Zodmerczy Mihal mali Juro Blasii Pina Ffabian Blas [Gal]7Jurekouicz [p. 67] Bressouecz Verban Benedik Stephan Gregorii Peter Mathey Vaydycz Oppidum Malchicz Verban (Malčić) Gurek Jambrek Subek Blas Migurycz

7 Izblijedjeli i nečitak tekst.

112

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Glavnicza in cultello decimarum regestum, [1501.] [KAZ, ACA, fasc. 21, nr. 8/3, p. 50] Sequitur judicatus Biztricensis, super orea. Villa Nowak Peter Dyakowych (Dijaković) Lauren(tius) Zernchewych (Zrnčević) Relicta Elizabet Galli Phinya Jantol Pawlowych Fabyan Glawachych (Glavačić, danas Glavač) Brezowycza Peter Brezowechki Filip Mezopuzth Stephan Gregory Benedik Mezopuzth Mikula Brezowechki Math(ias) Waydych Stephan Kosan Berlobas frater eiusdem Zodmerczy Miklouus Blasewych (Blažević) Martin Sigmanich (Sigmanić ili Žigmanić) Mihaly [p. 51] Zelnicza Fabyan Paulek Stephan Kraly (Kralj) Gyurko Rosmanich (Rožmanić) 113

Podgradye et Podworczy Dimitar Mosarych (Mosarić ili Možarić) Benedik Gregory Tugonicza Thomas Fabyanchych Gyurko Roginich (Roginić) Vorban Kowachy Peter Lowrenchych (Lovrenčić) Jantol Gyurgekowych Gyurko Czohenich (Čohenić) Raphanowczy Mikula Cighecz (Cigec) Bedek Jagychych (Jagičić) Mikula Bertholych Lauren(tius) Mikechych (Mikečić) Vorban Peter Winczar (Vincar) Miklouus Kunich Bedek Fathanich (Fatanić) Peter Howyryanich (Hovirjanić) Valent Franchych Benedic Zagorcz (Zagorc) [p. 52] Purgaria et Lesenowczy Blas Subych (Šubić) Gordak Kowachych (Kovačić) Jacob Lesewych Beno (Ležaić) D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Ambrosius Keleminchych (Keleminčić ili Kelemenčić) Fabyan Berthechych (Bertečić ili Brlečić) Gyurek Syklych (Siklić) Blas Migurych

Vorban Malchecz Jambrek Kowach Simon Veznyk Mathko, Banowczy Blas Grisych, Banowczy (Grisić)

Glavnicza in cultello decimae vini regestum, 1544. [KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 14, p. 49] Judicatus Byzthrycza dominorum Stephani, Gregorii et Johannis Bradacz: Porcio Gregorii mons Wynszky Werh liber Peter Ryhthar8 (Rihtar) Thomas Kowachych Vroban[!] Jakusych Andreas idem Fabian idem Peter Nowachych (Novačić) Mons Zelkowycza Stephan Subekowych (Šubeković) Stephan Kamenarych (Kamenarić) Petrek idem9 Andreas Jambrewsewych (Jambrešević ili Jambrešić) Georgius Grysych, desertum (Grišić) Georgius Gywrechych (Givrečić) alter Georgius idem

relicta dova Zroukowychna Thomek Jagychych Andreas Klenchych (Klenčić ili Klanjčić) Andreas Bazych juravit (Bazić ili Bajsić ili Bajs) liber Georgius Medwedow zeth Myhal Mythrechych wayda10 (Mitrečić) Ilia Mezopwzth Iwanus Babecz (Babec ili Babić) relicta Elizabeth Halycza Myhal Kapecz (Kapec) Georgius idem11 Kelek Brolychych (vjerojatno Brlečić) Peter Pezych (Pezić) Georgius Czohyn liber (Cohin)

8 Naknadno dopisano.

10 Iznad retka prectana nejasna riječ, možda: Gwru.

9 Naknadno dopisano.

11 Naknadno dopisano.

114

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

relicta Jelka Kwsycza Martin Spryh (Šprih) Mihal Fokych (Fokić) Gregwr Rogach (Rogač) Peter Kamenyar12 (Kamenjar ili Kamenar) Stephan Lowrenchych, desertum Valent Fwderyan, desertum (Fuderjan) Mihal Kozwlych (Kozulić ili Kožulić) [p. 50] Porcio egregii Stephani Bradacz Gregwr Dedych (Dedić) Simon Kwnych relicta Koroschynycza (Korošinićka ili Kurešićka) Gwrko Swyzthych (Svištić ili Šuštić) Iwan Kwrych, desertum (Kurić) Iwan Mwsych (Musić ili Mužić) Mihal Romychych (Romičić) Andreas Zymych wayda13 (Zimić) Jambrek Emrysych praeco (Emrišić ili Jemrišić) Valenth Fryschych (Friščić) Iwan Koswhych Andreas Skwlchych (Skulčić) Lowrek Jakwzych (Jakušić) lib(era) relicta Jelchycza Grysychna

Bedenyk Mestrowych (Meštrović) Georgius Nowachky (Novački) Andreas14 Rokochych (Rokočić) Petrych Kapelzky (Kapelski) Iwan Brezowechky Gwrycza Podgraczky (Podgradski) Marko Rokochych liber Mihal15 Plathwsych ryhthar (Platužić) Janthol Hwnak, Banowecz (Hunjak) Math(ias) Horsych (Horšić) Georgius Kwpych (Kupić) Andreas Swgarych (Sugarić ili Lugarić) Peter Kralewachky, desertum (Kraljevački ili Kralj) Georgius Horwath, desertum (Horvat) Habazyn Fabian (Habazin) liber Georgius Pwhal (Puhal) Mihal Platwsych ryhtar16 p. 51 Porcio egregii Johannis Bradacz Jambrek Habianchych (Habijančić) Martin Bonthak (Bontak ili Buntak) Thomas Hrepych (Hrepić) Iwek Czyglecz

12 Precrtan redak.

15 Naknadno dopisano.

13 Precrtana riječ.

16 Precrtan cijeli redak.

115

14 Napisano iznad precrtanog Jendrey.

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Kamenar Mihal juravit liber Georgius Kowachych Gregor Kozawych Jemryh Sekych (Sekić ili Šekić) Mihal Dogowych (Dogović) Blas Papych (Papić) Math(ias) Thelonych (Telonić) Iwan Glawsych (Glavšić ili Glavač) Janthol Hrowathych (Hrovatić ili Horvatić) Math(ias) Hlych (Hlić ili Ilić) Petrek idem Blas Kwnych Mihal Galowych (Galović) Marko idem ryhtar17 17 Naknadno dopisano.

Iwan Wagyich (Vagić) Math(ias) idem Mihal Nahod (Nahod) Benchecz Paulowych Thomas Drowar (Drovar ili Drvar) Lowrek idem Petrek Glawach (Glavač) Pawlek idem Petryna Kwraych[!] (Kuraić) Valent idem Gregor Thwsanecz (Tužanec ili Dužanec) Iwan Drodrych juravit (Drodrić) Petrek Brezowechky [p. 52] Iwanus Czyglecz Vroban Kowach

Glavnicza in cultello regestum decimarum, 1545. [KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 15, p. 55] Judicatus Byzthrycza: Primo egregii domini Gregorii Bradach porcio incipit Peter Ryhthar Thomas Kowach Werban Jakwsych Andreas idem Fabyan idem Peter Nowachych 116

Mihal Fwkych (Fukić) Gregwr Hergenych (Hergenić) Mons Zelkowycza Stephan Swbekoych Stephan Kamenarych Petrek idem Andreas Jambrewseych

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Geor(gius) Grysych, desertum Georgius Gwrethych (Guretić ili Đuretić) alter Geor(gius) idem relicta dova Zro(v)kowycha Thomek Jagychych Andreas Klenchych Andreas Bazych liber Geor(gius) Medwedow zeth Myhal Mythrechych Ilia Mezopwzth Iwanus Babecz relicta Elyzabeth Halycza (Halica ili Halićka) [p. 56] Mihal Kapecz Gwrko18 idem, ggregati[?] weznyk19 Kelek Berlechych Peter Peezych (Pezić) Geor(gius) Czohyn, datus domino relicta Jelka Kwsycha Martin Spryh Mathe Janchycheych (Jančičejić) Porcio egregii Stephani et domine Ilke Gregwr Dedych Simon Kwnych relicta Korwschycza (Korušićka ili Kurešićka) Gwrko Swyzthych

Iwan Kwrych, desertum Iwan Mwsych Myhal Romychych Andreas Zymecz (Zimec, evoluiralo u Ozimec) Jambrek Jemrysych (Jemrišić) Valenth Fryschych Iwan Koswhych (Kožuhić) weznik20 Andreas Skorlych (Škorlić, možda kasnije evoluiralo u Škrlec) byrys21 Lowrek Jagwsych relicta Jelch[ycza] coadwnata Benedyk Mestrowych Gwrko Nowachky Andreas Rokochych Petrycz Kapelzky banowecz22 Iwan Brezowechky Gwrycza Podgradzky Marko Rokochych [p. 57] Fabyan Habazyn ryhthar23 Myklows Plathwsych Janthol Hwnyak Math(ias) Jorsych (Joršić) Gwrko Kwnych Andreas Swgharych suspensus (Šugarić)

18 Precrtana riječ.

22 Naknadno dopisano.

19 Naknadno dopisano.

23 Naknadno dopisano.

117

20 Naknadno dopisano. 21 Naknadno dopisano.

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Peter Kralewachky, desertum Geor(gius) Horwath, desertum liber praedialis24 Geor(gius) Perlych (Perlić, kasnije evoluiralo u Prlić) praedialis25 Wyd Zwerlych (Zverlić) Porcio egregii Johannis Bradach Jambrek Fabyanchych Martin Bonthak liber praedialis26 Thomas Hrepych Iwek Czyglecz Mihal Kamenar Gwrko Kowachych Gregwr Kahawych (Kahavić ili Kuhavić) relicta Jarsola Sekych Myhal Dogowych Blas Papych Math(ias) Thelonych Mayoryz, Iwan Glawesych Marko idem27 Janthol Horwathych weznyk28 Math(ias) Hlych Petrek idem Blas Kwnych [p. 58] Myhal Galowych

Marko idem datus [...]29 Iwan Wagych Math(ias) idem Mihal Nahod Benczek Pawloych Thomas Drowar Lowrek idem Petrek Glawach Pawlek idem Peter Woraych Valen(th) idem Gregwr Thwsanecz Iwan Drodrych Petrek Brezowechky praedialis30 Iwanus Czyglecz Verban Kowach Wokow desertum Valen(th) Oderyan, desertum (Oderian ili Odorian)

24 Naknadno dopisano: lib. pdl. 25 Naknadno dopisano. 26 Naknadno dopisano: lib. pdl. 27 Precrtan redak.

29 Naknadno dopisane dvije riječi, od kojih je druga nečitka.

28 Naknadno dopisano.

30 Naknadno dopisano.

118

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Glavnicza in cultello decimarum regestum, 1546. [KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 16, p. 59] Judicatus Byzthrycze dominorum Bradach: Porcio egregii domini Gregorii Bradach: mons Zelkowechki Verban Korenhwczi (Korenhuci) Gregor(ius) Swbekoych Stephanus Kamenar Petrekh idem Andreas Jambrewseych Gwrgekh Gywretych Gwrko ztary idem Mykwla Pohewech weznik Peter Czyglecz Stephanus Lowrenchych Mons Prekoppa relicta Pawloycza Andreas Klenchych Andreas Bayzych Mons Lypcha et Hom Gwrko Medwed Andreas Skerlecz Gywrekh Kapchych (Kapčić) Myhal Mytrechych Martinus Spryh Ilia Mezopwzth banowecz Iwan Kwsych [p. 60] Joannes Babecz Elena Holeycza

Gaspar Czetinich (Cetinić) Myhal Kapecz ryhtardus Peter Pezych et banowecz Mons Obrees Mateyko Janchycheych Mons Wynzky Werh Thomas Kowach Verban Jakwsych Andreas idem Fabianus idem Vrbekh Hohwych (Hohuić ili Hoić) Mihal Fwkych [p. 61] Porcio egregii domini Johannis Bradach: mons Zelkowechki Mihal Kamenar Gwrko Kowachych Gregorius Kwhawych weznikh31 Thomekh Jaghychych relicta Ursula Sekycza Mons Prekopa Verban Kowach Blas Papych Mihal Dwgoych Jantol Horwatych 31 Naknadno dopisano.

119

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Mons Lypcha et Hom ryhtar32 Marko Grysich ryhtardus weznik Andreas Skerlecz weznykh33 Mihal Galoych Math(ias) Habwzyn (Habuzin ili Habazin) Iwan Waydich Math(ias) idem Gwrko Laczkoych (Lacković) Mihal Nahod Marko Galoych Tomas Derwar Lowrekh idem Jwraj Gherbozych (Gerbozić) Benchecz Pawloych Jwraj Horwath Pawlekh Glawach Peter Vraych (Vuraić) banowecz34 Andreas Kwresich (Kurešić) [p. 62] Mons Obres et Wynsky Werh Grego(rius) Thwsanecz Jambrekh Habyanchych Martinus Boothaakh (vjerojatno Buntak) Myklecz Kwnych ryhtardus35 32 Naknadno dopisano na rubnici.

Porcio domine Ilke relicte et St(e) p(ha)ni, Nicolai filiorum S(teh) h(ani): mons Zelkowechki Jantol Hwhnyakh (Hunjak) Simon Kwnych relicta Korwschycha Iwan Zwyschych (Svištić ili Šuštić) Math(ias) Jorsych Mihal Komeekh (Komek) Mons Prekopa et Lypcha Jambrekh Jemrysich Iwan Kozwlich Lowrekh idem Valen(th) Frysko (vjerojatno Friščić) Valen(th) Koos (Kos) Benedikh Mestroych Gywrekh Nowachki Andreas Rokochych banowecz36 Iwan Brezowachki Fabianus Habazyn Mons Obrees et Wynzki Marko Rokochych Simon Obad (Obad) Gregorius Dedych ryhtardus37 Myklecz Kwnych ryhtardus weznykh38 Andreas Skerlecz weznykh

33 Precrtan redak.

36 Naknadno dopisano.

34 Naknadno dopisano.

37 Naknadno dopisano.

35 Precrtan redak.

38 Naknadno dopisano.

120

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Glavnicza cultelli decimarum regestum, valde attritum, [1548.-1558.] [KAZ, ACA, fasc. 21, nr. 8/2, p. 48] Judicatus Byzthrycza dominorum Emerici, Grego(rii) et Johannis Bradach: Mons Wynzky Werh Thomas Kowachych Verban Jakwsich Andreas idem Fabianus idem Peter Nowachych Martin Bwntakh (Buntak) Mihal Fwkych Gregorius Rogach Thomas Wepygh (vjerojatno Hrepić) St(e)p(h)anus Swbekoych St(e)p(h)anus Kamenar Petrus idem Mihal idem Geo(rgius) Jwretych Andreas Pyzdinich (Pizdinić) alter Geo(rgius) Jwretych relicta Dora Zrwchowycha Joannes Czyglecz alter Joannes idem Geo(rgius) Kowachych Gregorius Kazaych (Kazaić) Thomas Jagsychych wayda (Jagušić) Emericus Sekych St(e)p(ha)nus Lowrenchych Peter Hlysch (Hliš ili Hlišić ili Ilić) 121

Blasius Papych Mihal Dwgoych wayda Blasius Kwnych Andreas Klenchych Math(ias) Hlysch Valen(tinus) Hoderyan (vjerojatno Odorian) Math(ias) Thorlinich (Torlinić) Andreas Bayzych pastor Joannes Glansych (vjerojatno Glavšić) [p. 49] Verban Kowach Georgius Medwed portacius Andreas Kralew chlowekh Mihal Galowych Marko ryhtar domini Joannis Math(ias) Waydich Ilia Mezopwzth Mihal Nahod Benedictus Pawlowych Martinus Spyrych (Špirić ili Šprih) liber Mihal Metrechych (vjerojatno Mitrečić) Joannes Faber Thomas Drwar Lauren(tius) idem relicta Elizabeth Halicza D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Petrekh Glawachych Paulus idem Georgius Kapecz Mihalekh Kapchecz (Kapčec ili Kapčić) Kelekh Berlechych Mihal Bozwlekh (Božulek) liber Petrus Brezowechki Georgius Swlekowych (Šuleković ili Šubeković) liber Georgius Chohyn Petrus Pryzich (Prižić) Joannes Dwdrich (Dudrić) Gregorius Dwsanacz (Dužanec) Petrus Wraych (Vuraić) Marcus Rokochych Andreas Rwglich (Ruglić) Joannes Kwsegh sartor (Kušeg) Porcio egregii domini Emerici Bradach Platwsich ryhtar Gregorius Dedych Antonius Hwnakh banowecz Simon Kwnych [p. 50] Mihal Koczyan (Kocijan) Joannes Mwsych Joannes Kwnecz (Kunec) Geor(gius) Swyztych (Svištić ili Šuštić) Math(ias) Horsych Andreas Zymich wayda 122

Myhal Remykh (Remik) Ambrosius Emryhohich Georgius Kwnych Valen(tinus) Pryschych (vjerojatno Friščić) Joannes Koswtych relicta Jakwsycza relicta Jelechycza (Jelečica ili Jelečićka) Andreas Swgarych pastor Petrus Kralewachki Andreas Rokochych Benedictus Mestroych Georgius Nowachki Georgius Horwath Joannes Brezowachki Habazyn liber Georgius Perhal (Perhal)

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Glavnicza cultelli decimarum regestum 1549. [KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 17, p. 61] Registrum dicacionis vini in Byztrycza Mons Homzky Vinzki Thomas Odoryan Verban Jakussych Andreas idem Fabyan idem Mihal Firkych Gregor Mykech (Mikeč) Martin Bonthak Pawel Klychek (Kliček) Mons Pchelzky Anthol Hwhnak Simon civis St(ep)han Swbekoych Joanhes Therzebah (Terzebah) St(ep)hanus Kamenar Peter idem Georgius Jarech (Jarec) Lowrench idem August Zerkoych (Zerkoić) Michael Kamenar Andreas Pyzdych Joannes Mwsko (Musko) [ryh]tar Georgius Sinisthych (Siništić - vjerojatno Svištić ili Šuštić) Georgius Kowachych Gregorius Chehaych (Čehaić)

Stephanus Pwxar (Puksar ili Puškar) Mathe Vrsych (Vršić ili Uršić) M[ich]ael Romych (Romić) [p. 62] Mons Pryekopa Blasius Papych Anthonius Horwathin (Horvatin) Andreas Klenchych Ambrosius Zwezdych (Zvezdić) Mons Zwra Joannes Koswz (vjerojatno Košec) Lowrench Yakusych Valent Frysko Andreas Bayzych Verban Cherwarych (Červarić) Georgius39 Galoych deserta40 Math(ias) Habazyn Georgius Kapech Myhal idem41 Elias Mezopuzt Mathe Waydych Joannes idem Peter Plathwzych 39 Ispred je dopisano: Mihal. 40 Naknadno dopisano. 41 Dopisan je u međuretku.

123

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Geor(gius) Nowak Geor(gius)42 Mestroych Iwanws Babecz43 Iwanus Kwzych (Kušić) Michael Nahod ryhtar44 Andreas Rochanych45 (Ročanić ili Rokanić) Benedik Pawloych

42 Ispred je dopisano: Benedik. 43 Dopisan je u međuretku. 44 Naknadno dopisano. 45 U međuretku je dopisano: Roykezych ili nešto slično.

deserta46 Peter Perzlech (vjerojatno Perlić) Paulus Glawachych Peter idem Kelemyn Berlychych Ambrosius Habazyn [p. 63] Mons Obrez Georgius Lahoych (Lahoić) Peter Zwrdych (Surdić) Gregur Dwzanech (Dužanec) Mathe Janchych (Jančić) 46 Naknadno dopisano.

Glavnicza in cultello decimarum regestum 1559. [KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 21, p. 59] Byzthrycza dominorum Stephani et Joannis Bradach: Porcio egregii domini Stephani Bradach Ilya Myezak (Mezak) Paulus Klychek Benedictus Myezak Johannes Grocz (Groš) Martin Plathusych Jambrek Habazyn Stephanus Mwsych relicta Bologoycza Zelkwoycza Janthol Hohnyak

124

Jwrycza Pwrgarzky, Banowchyo datus47 (Pugarski) Simon Peheny (Pehenj) Iwan Swyzthych Simon Jagychych Mihal Krak, desertum (Krak) Martin Romyk (Romik) Andreas Zymecz Peter Czyglecz Pryekopa Geor(gius) Jemryschych 47 Naknadno dopisano: Banowchyo datus.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Simonecz Pryekopzky (Prekopski) Peter Mylychko (Milički) Hom Iwan Kwoswh Nico(laus) Jakwzych Peter Jelhych (Jelić) Lauren(tius) Jakwzych Geor(gius) Gwrak (Đurak ili Đurek) Gregorius Grozdek (Grozdek) Iwanek Skerlecz Andreas idem [p. 60] [Francz] Laczkoych48 Geor(gius) Plathwsych Peter Kowachych Obres Lauren(tius) Podgradzky Nico(laus) Marwsych (Marušić) Geor(gius) Habazyn Andreas Janchekoych (Jančeković) Iwan Brezowechki Paulus Kwresych Simon Obad Peter Mesthrwoych relicta Nowachka Porcio egregii domini Joannis Bradach Matth(ias) Knezych liber (Knezić) Petrych Horwath 48 Precrtan redak.

125

Geor(gius) Laczkoych Verban Jakwzych Zelkwoycza Thomas Repych Geor(gius) Kowachych Iwan Czyglecz Iwan Swyzthych Benedictus Kamenar Prekopa Peter Glyschych Mihal Dwgoych byrych Valent idem Petrus Galoych claviger Peter Papych Gregorius Horwathych Iwan Glawsych Johannes Mylos liber (Miloš) [p. 61] Andras Kwnych Mihal Hlysch Hom Verban Kowach Mihal Galoych Gregorius Nowachych Matth(ias) Phylecz lakws (Filec) Georgius Habazyn Iwan Waydych Matth(ias) idem Georgius Plathwsych Janthol Laczkoych Andreas Hoycz (Hoić)

D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Mihal Nahod Peter Pawloych Valent Derwar Lauren(tius) idem Mihal Kranych Petrus Kralewechky lacus Peter Glawach Banowschak Valent Woraych Iwan Mihowylecz (Mihojlec) Gregorius Thompych portarius (Tompić) Mihal Kwnsych banowcz (Kunšić) Lucas Brezowechky Georgius Laczkoych Gregorius Dwsanecz Petrus Woraych (Vuraić) Porcio puelle egregii condam Gregorii Bradach Gregorius Mychek (Mihek) Peter Fwkych Peter Nowachych [p. 62] Fabian Jakwsych Andreas idem Thomas Kowach Stephanus Swbek Marko Sarko portarius (Sarko ili Šarko) Georgius Gorychky (Gorički) Iwan Gwrethych

126

Nico(laus) Knezych Lawren(tius) Kamenar Peter idem Iwan Swlaych (Sulaić ili Šulaić) Thomas Oderyam Simon Jagychych Thomek idem relicta Margetha Pryekopa Peter Hlyschych (Hlišić) Andreas Klenyecz byrus Petrek Mylychko Hom Kelek Bayzych hospes Georgius Klochycza clawyger Georgius Brozych (Brozić) Mihal Mythrechych Ilya Mezopuzth banowecz Iwan Kwsych liber Georgius Kapecz Lawren(tius) Berlechych Banschycza Petrus Pezych Marko Czwhyn datus domino (Cohin) Valent Woraych

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

1581. Regestum decimarum in bonis Zomszedwar, puta tritici, siliginis et ordei vinique cultelli Glawnycza. Ibidem decimator magister Blasius Gwrak de Chasma [KAZ, ACA, fasc. 21, nr. 2, p. 93] Decime vini in bonis Byztrycza: Mons Obres Simon Kwrssych (Kurešić) Blas idem Benko Babych Iwan Laczkowych (Lacković) Thomek Dwsanecz hospes Pars relicta Thomazowych Andreas Fylacz (Filac ili Filec) Martin Wranych (Vranić) Pauel Horwath Caspar Pezych hospes Twmpych porkulab Marko Perlych Iwan Wochko liber (Vočko ili Vučko) Nico(laus) Chohyn Mons Pywnycze Bradach Blas Brehomechky (Brehomečki ili Brezovečki) Jurek Habanhych (Habanić ili Habijančić) Myhal Glawach Peter Tharthowych (Tartović) Martin Pylecz liber (vjerojatno Filec) Martin Woraych Relicta Ursula 127

Peter Podgradzky Marko Chohyn Mons Winzky eiusdem Jambrek Habazyn Math(ias) Pothwssych (vjerojatno Platužić) relicta Bara Andreas Mehak (Mehak ili Mihek) […] Grabar [p. 94] Pars Thomazowych Andreas Nowachych Iwan Thlacher (Tlačer) Iwan Harom (Harom) Peter Fwkych Pars d(omini) Kasthellanffy Peter Jakwssych Matej Vwlak (Vulak) relicta Margareta Pars Berzay Peter Chyglych (Ciglić) Iwan Jakwssych Mons Zelkowycza domini Bradach relicta Ursa relicta Martha D O K U M E N T I - S VJ E D O Č A N S T VA

Simon Bradycza (Bradica) Stephanus Symyschych (Simišić ili Šimišić) relicta Wodopyechka (Vodopićka) Pars Tomazowych Gywrko Symychych (Simičić ili Šimičić) Blas Jagwchych (Jagečić ili Jagušić) Stephanus Symyschych relicta Marga Simunych dardycza Stephanus Okrak (Okrak) Stephanus Wodopych (Vodopić) Pars domini Berzay Stephanus Kowachych Gregur Jerssek (Jeržek) Mattya Wedryna (Vedrina) [p. 95] Prekop Bradach Iwan Mylyzky (Milički) Pars d(omini) Castellanffy Andreas Kwnych Grgwr Glawssych Peter Papych Pars Tomazowych Gywrk Wedryna Pars Berzay Lowrek Kowach Idem provisor

Mons Lwbcha ad pa[r]te(m) relicte d(omine)Bradachycze Grgwr Skwthych hospes (Skutić ili Škutić) Peter Pyssych (Pišić) relicta Luczya Berzay Iwan Werzky (Verski) Hum domine Bradachycze Imrek49 Mestroych Thomas Kerlych (Kerlić) Andreas Laczkowych D(omini) Tomazowych Peter Mythrychych Marko idem Iwan Kwssych D(omi)ni Kastelanffy Iwan Pawlowych Martin Nahod Matey Galowych Domini Berzay Grgwr Kwzmych (Kuzmić) Martin Waydych

49 Ili: Jwrek.

128

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Obljetnice

Dr. Milan Krištof (1872. – 1927.) Uz 140-tu obljetnicu rođenja Goran Žerjavić Dr. Milan Krištof rodio se 5. veljače godine 1872. u Klanjcu, u Hrvatskom zagorju1, gdje mu je otac Radoslav bio u službi kao veterinar. Mladenačke dane proveo je na posjedu svoga oca u Pristavi u obližnjem Tuhlju. “Svom dušom zavolio je gospodarstvo kao i onaj u gospodarskom znanju zaostali i siromašan narod Zagorja koji je živio na vrlo malenim posjedima.”2 Nakon što je položio gimnazijsku maturu, Milan Krištof upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Bilo je to burno vrijeme u političkom životu onodobne Hrvatske. Iako tada nije previše mario za politiku, zbog njemu neprihvatljivih metoda političkog djelovanja, nije mogao sakriti svoju ogorčenost zbog izvješene mađarske zastave na banskom dvoru te još ponekim državnim zgradama u Zagrebu prilikom dolaska cara Franje Josipa 1895. godine, pa je s istomišljenicima iz studenskih redova sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevu trgu. Zbog toga je bio osuđen na četiri mjeseca zatvora, a ujedno je bio izbačen sa zagrebačkog sveučilišta.3 Nastavlja studij u Pragu i Beču zajedno s dr. Lorkovićem, Svetozarom Pribičevićem, dr. Poljakom, Živkom Bertićem. Nakon što je diplomirao pravo ubrzo je bio promoviran za doktora prava.4 Ljubav prema poljoprivrednom staležu pobudila je u njemu želju da se posveti poljoprivredi i radi na praktičnim pitanjima važnim za narod. Želio je 1 Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925., Zagreb, 1925. 2 Gospodarski list 86, 1927., 20. VI., br. 6, str. 1. 3 Hrvatski ekonomista 2, 1918., 18. V., br. 31, str. 2. 4 Gospodarske novine 3, 1927., 25. VI., br.12, str. 4-5.

129

unaprijediti položaj seljaka pa ga otac šalje u gospodarsku školu u Hohenheimu, jedinu tada u Njemačkoj. Proučavajući u Hohenheimu gospodarsku teoriju kao i praktično gospodarstvo te tamošnja seljačka gospodarstva i prilike, u domovinu se vratio kao diplomirani gospodar s proširenim horizontom znanja.5 Nakon povratka u domovinu, Krištof se bacio na zadrugarski rad, te je bio prvim organizatorom Hrvatskih seljačkih zadruga, koje je osnivala Poljodjelska banka u kojoj je radio. Dekretom od 30. studenoga 1902. bio je imenovan nadzornikom Hrvatskih seljačkih zadruga.6 U to je vrijeme osnovao najveći dio seljačkih zadruga u Srijemu. Dr. Krištof u tom organizacijskom poslu proputovao je cijelu ondašnju Hrvatsku i Slavoniju te je dobro upoznao političke i gospodarske prilike na tom području. No, zbog konflikta s ravnateljstvom banke ubrzo napušta službu. Zbog financijskih razloga rasparcelirao je svoj naslijeđeni ali zaduženi posjed Križanče, a potom kupuje mali zapušteni posjed Lučko. U vrlo kratko vrijeme racionalnim gospodarstvom, Krištof svoj novi posjed toliko podiže da su se njegove parcele već izdaleka razaznavale od seljačkih.7 Od 10. srpnja godine 1904. postaje glavnim suradnikom “Gospodarskog lista” i “Seoskog gospodara” te taj posao obavlja na svom posjedu u Lučkom, a od 17. travnja godine 1905. “primio je predavanje gospodarsko na Hrvatsko slav. gospodarskom društvu u Zagrebu.”8 Iz vlastitog iskustva uvidio je da se zapušteno gospodarstvo može pridići samo uporabom umjetnog gnojiva te racionalnim korištenjem stajskog gnojiva ne smetnuvši s uma racionalnu obradu zemljišta kako je propagirao u “Gospodarskom listu”. Može se kazati da Krištof prvi u Hrvatskoj propagirao uporabu umjetnog gnojiva.9 Od 1. siječnja godine 1908. imenovan je urednikom “Gospodarskog lista”, “Društvenog kalendara”, te predsjednikom literarnog odjela Hrvat. Slavj. gospodarskog društva u Zagrebu.10 5 HR. HDA 890 ; ZG PERSONALIJE, kut. 15, br. 232, god. 1919. 6 Hrvatski ekonomista 2, 1918., 18. V., br. 31, str. 2. 7 Hrvatski ekonomista 2, 1918., 18. V., br. 31, str. 2. 8 HR. HDA 890 ; ZG Personalije, kut. 15, br. 232, god. 1919. 9 Hrvatski ekonomista 2, 1918., 18. V., br. 31, str. 2. 10 Hrvatski ekonomista 2, 1918., 18. V., br. 31, str. 2.

130

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Daljnja njegova zasluga je što je prvi u “Gospodarskom listu” otvorio jasno i otvoreno načela društvene reorganizacije gospodarskog društva. Dekretom bana Pavla Raucha od 3. prosinca godine 1909. imenovan je gospodarskim stručnjakom Kr. zemaljske vlade. Stupivši u vladinu službu, morao je mnogo toga progutati, no nije posustao, te još prije Prvog svjetskog rata kao gospodarski izvjestitelj Zagrebačke županije najveću je važnost u svom poslu polagao na populariziranju gospodarske nauke.11 Slavko pl. Cuvaj imenuje ga 12. travnja 1912. povjerenikom za gospodarstvo. U zimi godine 1913. /1914. u samoj zagrebačkoj županiji organizirao je četiri zimske gospodarske škole dok su u čitavoj ostaloj zemlji iste godine održane samo tri takve škole. Osim toga predavao je najvažnije predmete u tri škole, i svake je nedjelje održavao po jedno pučko predavanje. Godine 1914. proveo je širom svoje županije pokuse s umjetnim gnojivom te je počeo s individualnom podjelom strojeva uvodeći samo one strojeve u pojedinim krajevima s kojima treba prokrčiti put.12 Krištof je proučavao i velike posjede, ali je s osobitom ljubavlju i velikim zanimanjem analizirao unutarnju gospodarsku organizaciju malog posjeda. Može se reći da je bio izvrstan poznavalac gospodarskih prilika. Osim toga je bio organizator Hrvatskih seljačkih zadruga kao i gospodarskih društava. Upo11 Hrvatski ekonomista 2, 1918., 18. V., br. 31, str. 2. 12 Gospodarski list 86, 1927., 20. VI., br. 6, str. 1.

131

OBLJETNICE

znao je sve dobre strane hrvatskog naroda ali i mane i nedostatke hrvatskih zadružnih organizacija. Dok je radio kao županijski gospodarski izvjestitelj godine 1919., nastojanjem dr. Poljaka, bio je imenovan šefom narodnogospodarskog odsjeka i glavnim povjerenikom za agrarnu reformu. Iako je bio spreman energično pristupiti stručnom provođenju agrarne reforme, ometan makinacijama njenih protivnika, Krištofov je utjecaj zapravo bio neznatan i sva njegova nastojanja nisu nailazila na razumijevanje kod odlučujućih faktora.13 Kao dobar poznavatelj narodnih prilika, više je puta je kritizirao nesolidnost ondašnjeg gospodarskog i društvenog ustroja, ali u neposrednom dodiru s narodom nije izgubio vjeru u njegovu budućnost. Bio je neprijatelj svih nasilnih mjera no duboko uvjeren da intenzivnom pučkom naobrazbom treba podići nivo znanja u narodu, ali i predanim radom i ljubavlju za opće dobro. Dr. Milan Krištof nastupao je politički najprije kao član Napredne stranke, kasnije se priklonio Stjepanu Radiću kojeg je napustio pristupivši hrvatsko-srpskoj koaliciji. Nakon prevrata bio je u Demokratskoj stranci, kasnije je s Poljakom istupio i kandidirao se na programu Seljačke sloge. Nakon razvrgnuća ove organizacije prelazi opet u Demokratsku stranku.14 Zbog bolesti i teške operacije morao je napustiti državnu službu. S obzirom da je bio član upravnog odbora Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu, ono mu je u rujnu 1924. povjerilo uređenje svojih izdanja: “Gospodarskog lista”, “Gospodarskog kalendara” i “Knjižnice”. Do smrti 1927. godine u “Gospodarskom listu” objavio je nekoliko stotina stručnih gospodarskih članaka. Teško bolestan, “satrven bolima koncem mjeseca travnja i početkom svibnja u krevetu je stenjajući pisao svoje članke da još prije smrti poući naše zadrugare i gospodare.”15 U četvrtak 9. lipnja 1927. sklopio je oči nakon duge bolesti u Zagrebu, a 11. lipnja bio je sahranjen na groblju Mirogoju uz ispraćaj velikog broja prijatelja i štovatelja.

13 Gospodarske novine 3, 1927., 25. VI., br. 12, str. 4-5. 14 Gospodarske novine 3, 1927., 25. VI., br. 12, str. 4-5. 15 Gospodarski list, 86., 1927., br. 6, str. 1.

132

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

In memoriam

Hrvoje Vlaho Korlaet (Zagreb, 5. svibnja 1954. — Zagreb, 10. rujna 2013.) Početkom rujna 2013. iznenadila nas je vijest da je u šezdesetoj godini života preminuo Hrvoje Vlaho1 Korlaet, dugogodišnji član i suradnik Kajkaviane. Rođen je 5. svibnja 1954. u Zagrebu gdje je završio osnovno, srednje i visokoškolsko obrazovanje. Po struci ekonomist, zanimljivog je i bogatog životopisa. Zanimljiva je i povijest njegovih predaka. Većina članova obitelji s očeve strane bili su ugledni liječnici ili odvjetnici. Njegov otac Božo, liječnik, specijalist dermatovenerolog, bio je strastveni lovac. Pradjed Bože Korlaet, rođen u Sinju, bio je u dva navrata alkarski vojvoda (1888. – 1891. i 1895. – 1898.), no umro je u Dubrovniku kamo je obitelj doselila početkom XX. st. Vlahin djed dr. Josip Korlaet studirao je medicinu u Beču kao vojni stipendist, kasnije vojni liječnik u Austro-Ugarskoj Monarhiji, tijekom I. svjetskog rata službovao je u Herceg Novom u Boki kotorskoj. Ne manje zanimljiva je i priča s majčine strane. Majka Mira, rođena Skušić, inače je magistra farmacije. Prabaka Katarina Mihelčić i njen suprug došli su početkom XX. st. u Gornju Stubicu iz Gorskoga kotara. Imali su devetoro djece koja 1 Hrvoje 2001. mijenja ime u Vlaho.

133

su uglavnom završila visoke škole. Katarina je bila vrlo sposobna i poduzetna žena. Zarana ostavši udovicom, vodila je veliku trgovinu i gostionicu u centru Gornje Stubice (danas kuća Mihelčićevih). Hrvojev (Vlahin) život, s ovako bogatom obiteljskom poviješću, kretao se od Zagreba i Gornje Stubice do Dubrovnika. Brojne obiteljske fotografije, diplome, obiteljske kuće u Dubrovniku, Zagrebu i Gornjoj Stubici ostavile su dubok trag u njegovu životu i utjecale na razna područja djelovanja. Poznavao je veliki krug prijatelja različitih zanimanja i interesa. Teško je nabrojati čime se sve Hrvoje susretao i gdje je ostavio svoj trag. Nadasve je volio konje (zasigurno alkarska pradjedovska linija) pa je i sam imao nekoliko rasnih primjeraka, sjajnu jahačku opremu i bio je član jahačkoga kluba iz Brezovice. Susreti s Dubrovnikom, njegovim vrtovima i arboretumima kao posljedicu su imali strast prema ukrasnom crnogoričnom drveću. Sudjeluje u podizanju nekoliko obiteljskih pejsažnih parkova i na tom tragu 1991. osmišljuje i realizira izložbu u Stubičkom Golubovcu pod nazivom Perivoji stubičkog kraja. Bio je pasionirani sakupljač starih razglednica, osobito onih s temama hrvatskih perivoja. Ne manja Hrvojeva strast bila je povijest, a potom priroda i gljivarenje. Bio je vjernik i domoljub. Svoj patriotski osjećaj iskazao je i u vrijeme osnivanja Kajkaviane zdušno radeći oko priprema izložaba, promocije društva i njegovog povezivanja s osobama bogatoga kulturnog znanja i želje za pomoći društvu u nastajanju. Hrvoje se aktivno politički uključio i u nastajanje samostalne Hrvatske. U prvoj ratnoj godini bio je zauzet organizacijom civilnih straža u Zagrebu. Sudjelovao je i u poticajnom krugu obnove rada Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” (1991.), gdje je obnašao dužnost stjegonoše, zmajskog imena Zmaj Dubrovački IV.

Željko Popović

134

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Osvrti POEZIJA, VJERA, LJUBAV

Božidar Brezinščak Bagola: Moja duša s tvojom, HZKD/Tonimir, Klanjec, 2012. Tražeći uporišne točke za razumijevanje pjesništva Božidara Brezinščaka Bagole, kako u prethodnim zbirkama, tako i u ovoj posljednjoj, Moja duša s tvojom, neminovno je osvrnuti se na trenutak njegova opredjeljenja za poeziju, vrlo tešku životnu odluku koja je, u traganju za autentičnom egzistencijom, proizašla iz dvojbe služenja pozivu svećenika ili služenja pjesničkim darom. Na jednome mjestu u Zapisima jednog bogoslova on je poeziju odredio kao “dar iz ljubavi” koji svojom univerzalnošću obuhvaća cjelinu božanskog i ljudskog bića. U najboljem Novalisovom tumačenju i pjesnik i svećenik služe kao posvećenici istine. To je paradigma pjesničkog i životnog stvaralaštva Božidara Brezinščaka Bagole iskazana u “tragalačkom odnosu prema životu, vjeri i poeziji”, a potvrđena, često, bolnim životnim iskustvima osluškivanja i slijeđenja unutrašnjih glasova koji ga vode putovima pojavnosti. A istina se u pojavama pokazuje ne samo u istome, već i u životnim obratima u kojima gubitci potvrđuju dobitke, a dobitci gubitke. Gubitkom svećeničkog poziva Božidar Brezinščak Bagola je, osim pjesništva, stekao životnu suputnicu koja ga je ojačala u vjeri i požrtvovnoj ljubavi (agape), a o kojoj piše u Zapisima jednog bogoslova (Zagreb, 1994.) kao o najuzvišenijem načinu ljubavi. Ona ga je nadahnula i ohrabrila da napiše pjesme Moja duša s tvojom. Središnji dio te zbirke naslovljen Nema predaje potresno je svjedočenje bolesti i volje za životom njegove prerano preminule supruge. Žrtvujuća ljubav, zanemarena odustajanjem od svećeničkog poziva, obnovila se patnjom i žrtvom voljene supruge i majke, koja je kroz agoniju bolesti više mislila na druge (svoju obitelj), nego

135

na sebe. Najdublja snaga vjere, prihvaćanja i zahvalnosti za žrtvu čitljiva je u ovim stihovima. Ljudska ljubav i patnja samo su kratkotrajne epizode martirija koji vodi neminovnom uskrsnuću. Vjeru koju nije, kao mladić, pronašao u odabiru poziva, doživio je kao zreo čovjek u najtežoj boli rastanka i oproštaja s voljenim bićem. U tim stihovima isprepliću se motivi svakodnevnog izdržavanja boli s motivima iz evanđelja, uspoređuju vjera i nada s gorušičnim zrnom koje će narasti i razviti se / u stablo s bujnim krošnjama / za ptice nebeske. Sve postulate, koje je kao mlad čovjek tražio u svome kršćanskom životu, pronašao je u jednostavnosti obiteljskog života i podršci koju je svakodnevno primao od žene koju je volio i koja je “više no ljubavlju” njega voljela. To je zapisao u pjesmi Po riječima svetog pisma: nema druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojeg vijeka pod suncem nema druge sreće čovjeku osim da s radošću jede svoj kruh i vesela srca pije svoje vino nema druge sreće čovjeku osim da vjernošću i sebedarjem pribavlja radost svome djelu nema druge sreće čovjeku osim da uživa sa ženom vrsnom slađom od meda i svakog cvijeta Paradigme vjere i poezije Božidar Brezinščak Bagola ostvario je u jednostavnom i ispunjenom životu. U pjesmi Čuvar djetetova

OSVRTI

sna neposredno izriče dubok smisao te jednostavnosti: bdijem nad djetetom / koje mi ulijeva nadu / da ću još dugo živjeti / pa čak i sebe nadživjeti / kao čuvar djetetova sna.

Zbirka pjesama Moja duša s tvojom učinila je odmak od pretencioznosti, istinski posvećena vjerom, ljubavlju i patnjom, proživljenim trenucima hrabrosti i tuge.

Ima li većeg služenja (istini) nego živjeti vjeru i pjesništvo posredovanjem trećega – ljubavi, koja je jača od jednog i od drugog, po riječima sv. Pavla. I po iskustvu pjesnika kojeg čitamo…

Poezija je življenje i oblikovanje života. U slučaju Božidara Brezinščaka Bagole, težak put mladog bogoslova koji je vjeru podredio poeziji s jednakim ciljem ostvarivanja božanskog u čovjeku. Putovi kojima prolazimo nisu nam poznati, ali tereti koje nosimo naši su vlastiti, isto kao i rasterećenja… “Gdje postoji opasnost, raste i ono spasonosno.” (F. Hölderlin)

Poezija Božidara Brezinščaka Bagole paradigmatska je. On, zapravo, nikad nije odstupio od ideala koji mu služe kao uzori: vjera, istina, dobro, domoljublje (zavičaj). Nikad nije prestao biti buntovnik koji ogorčeno odbacuje životne močvare i muljeve i na njihovo mjesto postavlja ideale. Ponekad previše pretenciozan u tome…

Spasonosnu snagu i utjehu poezije potvrdio je Božidar Brezinščak Bagola, i ovaj put… Jaču od smrti.

Marija Lamot

NADA KRALJEVOG VRHA

Nada Mihaljević: Anđeo plišanih igračaka, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Biblioteka mala. Klub prvih pisaca, Zagreb, 2013. Književnost za djecu evoluira, kao, uostalom, i sve čime se bavimo i što nas okružuje. Još je Heraklit pola tisućljeća prije Krista rekao: “Sve teče, ništa ne miruje”. Obilježje današnjih kvalitetnih knjiga za djecu mogućnost je da ih sa zanimanjem čitaju i odrasli. To se postiže slojevitošću teksta jer osim razine na kojoj radnju prate djeca, postoje i druge razine. Pri tome treba napomenuti da su današnja djeca znatno pametnija, nego što odrasli obično misle. Ovom zahtjevu Nada Mihaljević u knjizi Anđeo plišanih igračaka udovoljava sa zavidnom lakoćom. Postiže to prvenstveno sjajnom karakterizacijom svih likova, kako dječjih, tako i odraslih, njihovih roditelja. Glavni junak Viktor sedmogodišnji je

136

dječak s posebnim potrebama pa još ne ide u školu. Njegovi roditelji zaključuju kako će im zbog Viktorova zdravlja život biti jednostavniji u malom mjestu pa iz Zagreba sele u Hrvatsko zagorje u Kraljev Vrh. Iako se inače užasava promjena, dječak se brzo prilagodi na novu sredinu. Za to su ponajprije zaslužni susjedi koji imaju puno razumijevanja za Viktorove tegobe, brojne iracionalne strahove i prisilne radnje. Ne samo da ga prihvaćaju takvoga kakav jest, nego mu pomažu da strahove i prevlada. Između ostalog, Viktor se iracionalno boji crne boje, ne može pojesti ni popiti nešto crno. Na kraju romana, nakon izgrađivanja odnosa s nešto starijim dječakom Mirom, njegovom majkom Melanijom i ocem

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Jakovom, uspije zagristi kolač koji je njegova susjeda Melanija posula s malo kakaoa. Otkriva da je savršenog okusa. U Viktorovom napretku ključnu ulogu ima Melanija koja je puna empatije, kako to već mogu biti vrlo mudre žene. Ona s lakoćom rješava sve životne probleme pružajući dječaku osjećaj sigurnosti. Njen sin Miro je dijabetičar koji se s tim hrabro nosi, redovito provjerava razinu šećera u krvi te si prema potrebi daje inzulin, pružajući time Viktoru pozitivan primjer. Slikajući svijet iz perspektive dječaka s posebnim potrebama, Nada Mihaljević vješto izbjegava patetiku. U idiličnom Kraljevom Vrhu odnosi među ljudima nisu uvijek idilični. Viktorovoj majci ruralno okruženje zna biti i naporno pa se ponekad posvađa s mužem. Osim toga, nije joj uvijek lako s Viktorom i njegovim strahovima.

dinamično i zanimljivo tako da se knjiga teško ispušta iz ruke do posljednje stranice. Tekst je podijeljen na kratka poglavlja od kojih je svako zaokruženo u obrađivanju teme, a na kraju svakog poglavlja efektna je poanta. To dodatno pridonosi lakoći čitanja. Za roman Anđeo plišanih igračaka Nada Mihaljević zasluženo je dobila najvažniju nagradu za dječju književnost Grigor Vitez. Donošenjem takve odluke prosudbeno povjerenstvo promoviralo je knjigu i ukazalo da je svakako treba pročitati. Iskreno se nadam da će se što više malih i velikih čitatelja toj preporuci prikloniti.

Hrvoje Kovačević

A Kraljev Vrh autorica je svojim romanom predstavila na najljepši mogući način. Kako se nalazi nedaleko Stubičkih Toplica u kojima živim, mnogo sam puta bio tamo. Ipak, dok sam čitao knjigu, poželio sam sjesti u automobil i ponovo ga posjetiti. Pouka u kvalitetnim knjigama za djecu treba biti što diskretnija jer današnji su mladi neskloni onome što im se nameće. I u tome je Nada Mihaljević vrlo uspješna. Uostalom, sam joj glavni junak u tome pomaže. Zbog svog stanja on svijet intenzivno analizira, promišlja pojedinosti koje druga djeca ne primjećuju. Posebna je pouka, u današnjem svijetu tako značajna, kako moramo prihvaćati one koji su drugačiji od nas i kako nas druženje s njima obogaćuje. Nada Mihaljević afirmirana je spisateljica kojoj je ovo četvrti roman. Treba napomenuti da je svojim radovima oduševila urednicu Stribora (biblioteke za mlade zagrebačkog Znanja) Veru Barić, čiji su književni kriteriji neupitno visoki, te brojne čitatelje. Piše lako,

137

OSVRTI

SLUŠANJE ZAVIČAJNIH BOJA Božidar Brezinščak Bagola: Humske popeifke, Tonimir, Hum na Sutli – Varaždinske Toplice, 2013. Dug je i pretrpan životni put Božidara Brezinščaka Bagole. Iz brojnih njegovih djela mogu se iščitati sve važne njegove prekretnice, od razdruživanja s duhovnim zvanjem (tek formalno), preko izrastanja u književnu veličinu, do samca koji se razdružuje od svoje ljubavi (tek fizički) do vraćanja svojim korijenima i zavičaju (i dušom i tijelom). Preopširna bi bila njegova biografija za ovakav kratki prikaz. Uostalom, lako je može pronaći tko to poželi. Recimo tek da je iz njegove biografije točno to da je u početku spisateljskog rada htio biti književnik među farizejima, a da nikad nije htio biti farizej među književnicima. Farizeje uglavnom poznajemo iz sučeljavanja s Isusom, a predstavljali su ugledni, uglavnom bogati, sloj znalaca vjerskih ali i ekonomsko-političkih znanja. To svoje znanje tako su posložili do detalja da tu više nije stalo ništa, pa ni istina. A upravo je istina obilježila Bagolin životni put. Ima ljudi, među njima i pisaca, koji znaju biti dosljedni u servilnosti ideologijama, ljudi koji se daju ispolitizirati, a ima i takvih koji vrlo rado istaknu svoju cijenu, kao da bi čovjekova duša bila vozilo u rent a caru. Ima i onih koji se dohvate unosnog trenda i manire, pa i tema koje su unosne, i od toga znaju skalupiti neku osobnu religiju sa svojim fanovima. Rijetki su, međutim, duhovno zreli ljudi koji ostaju dosljedni sebi i istini koja je, uz dužno poštovanje prema pluralizmu, na kraju ipak samo jedna. Božidar Brezinščak Bagola izdao je dvadesetak svojih knjiga, ali nikad nije izdao sebe ni svoju riječ. Nikad nije bio upregnut u tuđa kola. Ostao je dosljedan svojoj životnoj istini, svom kredu – ne pitajući pritom za cijenu. Je li ga to koštalo? Sigurno. Nije unovčio svoj talent, ali je umnožio svoje

138

povjerene mu talente – a to i jest istinsko bogatstvo. Jedan od tih priskrbljenih talenata su i Humske popeifke. Uza svoje autorske knjige preveo je još dvadesetak knjiga sa slovenskog i desetak s njemačkog jezika. S takvim literarnim iskustvom, stečenim znanjem po europskim metropolama i životnom dosljednošću, predstavlja poštovanja vrijedan književni i ljudski autoritet. Upravo s takvom bogatom putnom torbom vraća se, nakon potjehovskog traganja za istinom, ovom knjigom u svoj zavičaj. Lao-ce je prije dvije i pol tisuće godina učio da se čovjek uvijek na kraju vraća korijenima, zavičaju. Tek se ovom zbirkom pjesama na humskom govoru Božidar Brezinščak Bagola do kraja vratio svom zavičaju, iako u njem već duže živi. Ovo je stvaralački povratak govoru koji je primio od svoje majke. Time je zaokružio svoj put i u spomenik svom govoru ugradio vlastiti životni put. Zbirku je podijelio na sedam cjelina: Vesele popeifke, Svadlive popeifke, Humski coumeni, Poznati Húmčani, Humska ciglana, rudniki, fabrike, Humske cerkve, kapeilice, Bouži pouti i Humsko razgledavaje. Panoramska je to slika zavičaja, znamenitosti, ljudi, mentaliteta, vremena, a iznad svega to je glazba bogatog jezika koji obiluje diftonzima i ima 11 samoglasnika. Riječ je o govoru koji je kao rubni kajkavski jezik na samoj granici sa Slovenijom sačuvao svoju posebitost i koji je uvršten na Listu zaštićenih kulturnih dobara Hrvatske. Priča je to o Húmčankama i Húmčanima, o vedrom životu i figi v žepi, svojevrsnoj filozofiji života. Tomislav Ladan jednom je zgodom rekao da Zagorca tipizira figa v žepu. A pjesmu pod tim naslovom Bagola završava:

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Ni me briga za druge, Hódiu bóum po svojem pauti, Srce vmivau v svojem kauti, Vüškau boum po céilem svéiti Preik interneta, s figoj v žepi. Figa v žepu – tipično bezjačka sintagma, ima je i u furlansko-bezjačkom rječniku, a kad smo kod furlansko-bezjačkog rječnika, pronašao sam riječ Bagolarsela = dangubiti – tako bi Bagola bio inačica Zgubidana pa bi s Antom Kovačićem dijelio isti nadimak. Ali to je već neispričana priča o Bezjakima. A Bagoline pjesme teku obilnim rječničkim blagom domaćeg idioma, baš kao Sutla vodom. Tu su pouke sinu, slike iz života, ali i one svadljive scene, pune sočnih dogodovština (kiklica i kupica, o foršusu, colingi, penezi i minulom vremenu…). Coumeni su me podsjetili na Kalnovečke razgovore našega zajedničkog profesora Ivana Goluba gdje nizanje nadimaka stvara najpoželjniji pjesnički ritam. Nisu to samo izvanjski portreti i pejasaži koji bilježe znamenite osobe i krajobraze, to je portret duše ovog zavičaja izrečen glazbom humskog govora koji je po sebi poezija. Pa čak i kad mu je tema Na groubji… Božidar Brezinščak Bagola još jednom se potvrdio kao jedan od najizgrađenijih hrvatskih pisaca, probijajući vlastiti prepoznatljiv put s bogatim literarnim i životnim iskustvom. Ne družiti se s njim i ne čitati ga uvijek je velika šteta. Stoga sam radostan što sam na ovaj način postao dio njegove priče, i to one u kojoj se opustio i zakoračio u ludističke vode kamo ga je odnijela zavičajnost djetinjstva, tim više što dijelimo neke životne situacije i sličnosti koje nam na kraju otvaraju prostor sve veće duhovne slobode.

buduća vremena pjesme pjevaju i o znamenitim Húmčanima (nedostaju dva živuća), o fabrikama i rudarskom poslu koji su obilježili ovaj kraj i crkvama koje su duboko zadirale u život ljudi. Ono što čini osobito vrijednom ovu pjesničku zbirku jest da je zabilježena akcentuacija i izgovor. Zbirka postavlja visoki standard budućim dijalektalnim pjesnicima – jer upravo tako treba izgledati zapis o govorima koji polako nestaju. Uz priloženi rječnik i upute za pisanje i čitanje humskoga govora, ova knjiga predstavlja trajni spomenik jeziku. I nakon sto i više godina, kad netko bude uzimao ovu knjigu u ruke, pa bio taj govor već i mrtav, jezični znalac moći će ove stihove čitati baš kao što ih čitatju ljudi Bagolina zavičaja. I moći će samo ustvrditi s poštovanjem da je ovaj spomenik humskoj riječi podigao Húmljan, hrvatski pjesnik i pisac Božidar Brezinščak Bagola u znak ljubavi prema zavičaju. Meni je samo poželjeti da ta ljubav pjesnika i zavičaja bude uzajamna, a i da zaključim: pravedno je stoga što se nagrada koja nosi ime znamenitog Húmčana Rikarda Jorgovanića vratila na najsretniji i najpošteniji način Húmčanu Božidaru Brezinščaku Bagoli. Veš, poet, svoj dolg? - pita ga slovenski susjed Župančić, a on odgovara: poslühni kaj ti boum povéidao, a to kaže i nama jer ne samo da možemo čitati tu divnu zbirku pjesama iz kraja s kojeg nam dolaze znameniti bibličari, pisci i arhitekti, nego je možemo i slušati (poslühniti) s priloženog CD-a.

Mirko Ivanjek

Sve je manje ljudi v škörjah, nestaju krušne peći i jedva tko radionicu zove verkštet, zaboravit će ljudi kako se zvao alat koji visi u verkštetu i humski coumeni će se pozabiti – ali zapis je tu, minulo vrijeme i govor tvrdo su ukoričeni za buduća vremena. Za ta

139

OSVRTI

PROPITKIVANJE IZVORA BIĆA

Zdenka Maltar: Tebi, Erato, Ogranak Matice hrvatske Novi Marof, Novi Marof, 2012. Prva zbirka pjesama Tebi, Erato Zdenke Maltar, na mnogim recitalima višestruko nagrađivane pjesnikinje, začudna je, ne samo zbog istančane liričnosti, već i zbog toga što, napisana na kajkavskom govornom izričaju, čini svojevrstan odmak od svih dosadašnjih tradicija pisanja na kajkavskom. Upotpunjena, jednakovrijednim, prijevodom na standard, predstavlja poeziju profinjenog senzibiliteta, na tragu svjetske moderne poezije. Nadahnuća u Zdenkinim pjesmama, gotovo kozmogonijski, upućuju na postajanje i prestajanje, neprestani protok bića, kozmičku dimenziju svijeta. Gustav Mahler je u pismu Josefu Steineru 17. lipnja 1879. napisao: “O, kad bi neki bog strgnuo koprenu s mojih očiju, kako bi moj pogled mogao prodrijeti do zemljine srži! O, htio bih gledati tu Zemlju u njenoj golotinji, bez nakita, bez ukrasa, onakvu kakva se prostire pred svojim Stvoriteljem.” Zdenka Maltar svojim dubokim refleksijama ulazi u kozmički prostor na sličan način. Njeno polazište je propitkivanje izvora bića, onog iskonskog koje svojim odsjajem uspostavlja ljepotu pojavnih stvari. U pjesmi Natura mertva, “črna je vufka noč na stolu, / vrieme curi črez reške na vrati, / kak topli dešč, postiha vu molu. / I negde se pesma začela drfčeča, / gda su farbe još prah bile, niema belina / risar je glavu v rokah stiskal, / cvele so jabuke, sonce v joku petelina.” – (“crna je vlažna noć na stolu, / vrijeme curi kroz pukotine na vratima, / kao topla kiša, tiho u molu. / I negdje se pjesma začela drhteća, / kad su boje još prah bile, nijema bjelina, / slikar je glavu u rukama stiskao, / cvale su jabuke, sunce u oku fazana.”), prisutno je paralelno propitkivanje stvaranja, božanskog i umjetničkog. Istovremeno

140

s postajanjem iz nijeme bjeline začinje se drhtaj pjesme. Stvoritelj je ujedno i stvaralac, umjetnik, slikar, pjesnik koji mrtvom životu vraća dah. Zašto vraća, a ne ostavlja? Zato jer se u kozmičkom poretku zbivanja, neprestano izmjenjuju suprotnosti uspona i padova, ispunjenosti i praznina, zadobivenosti i izgubljenosti. Vraćenost može biti samo zadobivanje onog izgubljenog, mrtvog koje ponovno oživljuje. Taj ciklus je neprestan i nijedno biće koje ulazi u čudesan protok bivanja (postanja, rađanja) ne može mu izbjeći. S pozicija kratkoročnog trenutka u kojem jesmo, moguće je ostati u sferi izgubljenog, mrtvog, nepoznatog i neprepoznatog, ali isto je tako moguće i obnavljanje stalnim (umjetničkim) otpočinjanjem. Uranjanjem u prirodu, Zdenka Maltar prepoznaje svojevrsnu tjeskobu sviju bića, poistovjećuje se s njima. Ona nije sanjar, njene pjesme ne proizlaze iz nesvjesnih slika potisnutih u njenoj nutrini. Ona sućuti, preuzima na se boli postajanja (postojanja). To se ne odnosi samo na prirodu, već i na ljudsko okružje i odnos spram Boga. U tom smislu u njenim pjesmama nazire se svetost i čistoća. “Kao da zemlju u nebo miješa, / ispočetka malo, / poslije sve.” (“Kak da zemlu v nebo mieša, / prvič mučkino, / pokle vse.”) U socijalnom kontekstu koji, s obzirom na upitnost egzistencije, korespondira s kozmičkim, temeljni motivi su patnja i samoća. Autisti na plaži, usamljeni, zaključani u slanost (suza), zatvoreni u sebe – “Crtam ti riječi u pijesku, dragosti mi daj, / postajem kamen i ne diraj me, / svjetlo sam, treptaj svijetleći / bolje me pogledaj, / nacrtam ti sebe, sve što mogu dati.” (“Rišem ti rieči v piesku, dragosti mi dej, / denem se vu kamen, sam

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

me naj pehati, / luč sem, trepet svetleči, bole me poglej, / narišem ti sebe, vse kaj morem dati.”). Zaključanost, zatvorenost, svojevrsni autizam postaje odrednica pojedinačnog. U pjesmi Poglej človeka samoća još naglašenije “Iznad brijega bdijući tuguje, / gol i krvav u skrletu, / taj Isus u trnju još samuje, čekajući na nas…” (“Zvrh brega skoznajuči žaluje, / sliečen i kervavi v skrletu, / tief Jezuš otrjen, jošče samuje, / čakajuči na nas…”) pritišće, ne samo ljudsko, već i božansko biće. U istoj pjesmi govori o mrtvima u travi, o kratkoročnosti života, poput trave koju je znojni kosac preletio. S obzirom na patnju (bolestan) čovjek podnosi “jobovsko trpljenje, / u kutiji sa citostaticima, / ostalo je jučer tvoje lice.” (“jobovsko trplejne, / v škatuli z citostatiki /ostalo je ščera tvoje lice.”) I dalje u pjesmi Človek odhajajuči “Pameti dječja, / kudjeljasta prašino, / kako najednom je ugasla, / utrnula se sama / ta svjetiljka naša, / goruća samoća.” (“Pameti dečinska, / kodeljasta prhnina, / kak najenpot je zgasla, / spuhnula se sama / ta lučenka naša, / goreča samina.”). Čovjek koji odlazi čini se posljednjim čovjekom, stubama prema dolje nosi “crvene krovove svijeta” i sebe umornog, traži “izgužvanu plahtu bijelu, / dugovremeno sjećanje.”, zatvorenih očiju oprašta se, “nitko ga ne zove, / nitko ga ne traži.” Zbog povijesnih obrata (dugovremeno pamćenje), društvenih odmaka od svijeta prirode, čovjek živi u odsustvu od sebe sama, od svoje ljudske biti, autistično zatvoren u svoju osjetilnu pojavnost, ničeanski posljednji čovjek, zapisan u knjizi Status animarum – “Čitaoče spori, / sve stalo je u prah i plijesan, / u knjizi crta, križ, slika…” (“Čitalec pomudni, / vse vlezlo je vu prah i tuftinu, / v knjigi črta, križ, ris…”), a Ars vivendi postaje umijeće disanja, tamni put u noći…

cjelovitog pristupa kojim prekoračuje granice iskustva (prostor – vrijeme) moguće je njenu poeziju odrediti kao metafizičku. Ona poezijom pogađa bitno, izriče istinu bića, ali ne upada u zamke filozofije, njen pojmovni jezik već pjesničkim metaforama oblikuje (sačinja) poetske sklopove. Njen jezik je “čista” poezija, govor ptica, lišća i, naposljetku, šutnje pred neizrecivim. “U grlu nas netaknuti, nijemi snijeg guši, / a liječila sam ga dahom / na usnicama riječ se zamrzla…” (“V gotu nas netekjeni, niemi snieg duši, / a vračila sem ga z dehom / na vusnica rieč se zmrzla…”) Svojim pisanjem Zdenka Maltar želi proniknuti i obnoviti kozmički sklad, prevladati egzistencijalnu nepostojanost pojavnih bića, itekako svjesna moći prirode, propadanja u njenu otvorenost i (ne)skrivenost. Isto tako, svjesna je situacije vremena u kojem čovjek, u strahu pred prirodom, živi u zaboravu bitka koji mu omogućuje tehnički postav civilizacije. No, bez obzira na prisutna proturječja, neprestanim umjetničkim otpočinjanjem ona poetski oblikuje zaboravljenu ljepotu, polazište i iskon… svega što jest.

Marija Lamot

Pitanja o smislu egzistencije Zdenka Maltar ne postavlja samo u pojedinačnoj ili partikularnoj, već u univerzalnoj sferi. Ona rastvara površine i proniče dubine… Zbog

141

OSVRTI

TERI JE TIČEK PRVI ZAŽVRGOLIU?

Čedo Ivan Ostreš: Idu svati, Kajkaviana, Donja Stubica, 2013. Nakon desetak objavljenih knjiga s odveć skromnim biografskim podatcima i bogate prisutnosti na likovnoj sceni, valja reći i koju više na pitanje tko je Čedo Ostreš. Rođen je 14. lipnja 1947. u Zaprešiću, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Završio je Pedagošku akademiju na katedri za tjelesnu kulturu kod prof. Romanića, a na katedri za likovnu kulturu kod prof. Vilka Glihe, prof. Mladena Veže i Josipa Poljana. Za vrijeme studija uzdržavao se estradnom aktivnošću pri glazbenim udrugama “Croatia koncert” Zagreb i “Lira” Čakovec. Radio je kao učitelj tjelesne i likovne kulture po školama zaprešićkoga kraja. Član je HZKD-a Klanjec i ULS-a Zaprešić, kojeg je i osnivač. Dobitnik je nagrada za životno djelo grada Zaprešića i Zagrebačke županije. Sudionik je mnogih likovnih kolonija: Neum, Damelj, Ptuj, Cerklje, Rastoke, Vodice, Olib, Karlovac, Karlobag, Kornati, Rab i Varaždin. Izlagao je crteže (olovka, tuš, kombinirana tehnika) te skulpture na samostalnim (Zaprešić, Zagreb, Brdovec) i na brojnim skupnim izložbama, a u svojim je radovima zaokupljen motivima starog Zaprešića i okolice i ljudima koji su davali poseban ton zavičaju. Tako su nastali ciklusi: Ljudi i rože, tempera, 1969., Pripovesti, ulje, 1970., Nokturna, akril 1989., Maškarate, kolaži 1998., Generalni maskenbal, kolaži, 2000. i Naplavine, akvareli, 2007. Objavio je grafičke mape: Saloniti, 2001., Nokturna, 2002., Nigdar više, 2003., Jožica, 2004., Ihtijarij, 2005. i Ladučani, 2006. Izlagao je i cikluse u plastici: Grotesque od prstaca, kamen, 2001., Ecce homo, drvo, 2002., Stari Slaveni, drvo, 2003., None, terakota, 2004., Vremenski lađari, drvo, 2005., Obgoreli, raku, 2007. te Usnuli lađari, drvo, 2009. 142

Njegova grafička profinjenost dolazi do izražaja i u opremanju knjiga, plakata, kataloga, povelja, CD albuma (Darko Rundek, Davor Gobac, Joža Fa), u vizualnim identitetima, heraldici, ilustracijama, ali i u inscenaciji promocija i događanja. Okrenutost prema zavičajnim posebitostima motivika je i njegovih bogato ilustriranih zbirki pjesama kao što su: Jakšinčice, Matica Hrvatska, 1998., Na vrh žrti, D. Stubica: Kajkaviana, 2001., Ekete bekete, D. Stubica: Kajkaviana 2002., Ladučančice, D. Stubica: Kajkaviana 2002., Dajte najte, Klub Zaprešićana “Zapreščan”, 2005., Ente bente, Klub Zaprešićana “Zapreščan”, 2006., Brod luđaka, Zaprešić: Simetriks, 2008., Tante mante: Klub Zaprešćana “Zapreščan”, 2008., Kat me ne bu, Simetriks, 2008. …te dvije prozne monografije: Kaj su šteli naši stari, Zaprešić: Klub Zaprešićana “Zapreščan”, 2012. i Idu svati: Klub Zaprešićana “Zapreščan”, 2013. U pripremi je i knjiga Oj Savice: Idu svati od Katice do Lužnice koja nastavlja niz kao treća album-monografija etnomuzikoloških promemorija. Nepotrošivo šaljivi, ali i u minulo vrijeme zaljubljen Ostrešev duh ne odustaje od slikarske kronike kojom bilježi sve što nosi u sebi šarm prohujalog vremena. Kao u nekom školskom udžbeniku postavlja pitanja, a onda umjesto odgovora već sljedeći trenutak zaokupljen je posve drugom slikom, da bi tek sa zadrškom shvatili kako nam je baš tom novom slikom dao pravi odgovor. Tako na svoju prethodnu knjigu Kaj su šteli naši stari, odgovara s Idu svati. A možda su baš to htjeli naši stari: da bude radost i svirka. Da svadbena svita razvije svoju zastavu, da muzikaši zasviraju i da veselje otpočne. A ako je to važno, onda je još važnije: Teri je tiček prvi zažvrgoliu?

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Pitanje koje se rijetko postavlja, a nipošto nije nevažno, jest: tko je svirao na toj i toj svadbi? Tada se poseže za starim fotografijama, zbrajaju se oni kojih više nema i prisjećamo se imena koja su možda jače požutjela i izblijedila nego fotografija. Podneblje u kojem je Ante Kovačić opisivao Zgubidanove muzikaše uistinu obiluje bogatom glazbenom pučkom kulturom s ljudima izrazito nadarenima za glazbu, ali i ništa manje za veselje i šale. Tako je bilo nekoć, a tako je i danas. Ostreš ih nije htio prepustiti zaboravu. On skuplja stare slike glazbenika i sastava zaprešićkog zavičaja, pojedinačno ili sa starih svadbenih grupnih fotografija, da bi zabilježio njihova imena i nadimke, instrument koji su svirali, a i trag koji su ostavili. Umjetnik koji izvodi nečiju glazbu, kolikogod joj davao svoj osobni pečat u načinu na koji je izvodi, nerijetko je prepušten zaboravu jer nigdje neće biti naveden kao autor. Ostreš se s tim ne slaže. Na njega su oni ostavili dubok dojam, pogotovo jer je i sam bio dio njih, stoga im je ostao zahvalan i želi ih zabilježiti u kolektivnoj memoriji. Nisu li već autori glazbe koju izvode, ipak su autori vlastitog života prepunog zanimljivosti, izvornosti, duhovitosti i prepoznatljivosti kojom su zaslužili mjesto među nezaboravljivim.

veselice. Tu su svi muzikaši na okupu kao da se okupljaju za veliki orkestar s još nenapisanom partiturom svevremenitosti. Ovaj put kapelnik im je Čedo Ivan Ostreš. Zauzeti kulturni djelatnik koji je dobio županijsku nagradu za životno djelo kao slikar, grafičar, kipar, pjesnik i glazbenik. Svestran je ne samo kao umjetnik, nego i kao čovjek. Ovo je njegova druga knjiga promemorije zavičaja koja se od njegovih autorskih djela, odnosno zbirka pjesama, izdvaja i formatom i grafičkom opremom. Uz osebujan stil s prepoznatljivom duhovitošću, sva Ostreševa djela odlikuju se i grafičkom promišljenošću, što čini knjigu iznimno privlačnom. Spomenarski i albumski duh kojeg njeguje Klub Zaprešićana “Zapreščan”, osobito se odnosi na Ostrešev autorski doprinos. Ruho knjige i sadržaj tako ostvaruju plodnu i jedinstvenu poveznicu koja odaje počast prošlosti kao najpouzdaniji zalog budućnosti.

Mirko Ivanjek

Kao tihi beglajt davnoj i dalekoj svadbenoj svirci, utkane su Ostreševe popevke. Ritmički i semantički vezane su za atmosferu te davne scene koja je dobila svoje mjesto u ovoj knjizi. Vrijedi li takav tip monografije? Na to pitanje najbolje odgovaraju ljudi koji traže ovu monografiju raspitujući se gdje bi se ona mogla nabaviti, pronalazeći u njoj svoje ljude koje su gotovo zaboravili, a Ostreš im je dao prigodu da pred njima uskrsnu u svoj svojoj posebnosti preko požutjele fotografije s koje nam dopiru zvuci neke davne svadbene

143

OSVRTI

PREVLADAVANJE RASCJEPA

Marijan Culjak: Poziv na drugu obalu, Glas Koncila, Zagreb, 2013. Bog može. Al kako čovjek, reci nam, uz usku liru za njim da koraca? Bit mu je rascjep… R. M. Rilke Kao pojedinačno i utoliko mnoštveno biće, čovjek živi u stalnoj odvojenosti, rascjepu, (samoći) između sebe i svijeta. Njegova podvojenost na prirodu i duh, tijelo i razum, na konačnost i beskonačnost, smrtnost i besmrtnost, implicira sve moguće rascijepljenosti egzistencije i zbog toga postaje svojevrsna egzistencijalna metafora. Rascijepljene dijelove (obale) dijele rijeke, mora, mjesta, tijela, duše, sati, dani, vječnost. Ambivalentnost u kojoj živimo prisutna je u svakom trenutku. Uvijek smo primorani na odabir, na životnu odluku prihvaćanja jedne od suprotnih strana. Bog je Jedinstvo kojem teži naše biće rascijepljeno na božansku i ljudsku bit. Ali koliko god puta odabrali Jedinstvo, uvijek se rastvaramo u mnoštvo plutajućih dijelova privučenih svjetovnim stvarima. Druga obala čini se nedostižnom i nedostupnom, a rijeka koju moramo prijeći, prepuna vrtloga. A onda odjednom: ja sam u rijeci, / i plivam protiv struje. / Ne shvaćam ništa: ni kako, ni zašto? / Al srce Tvoj poziv čuje. (Poziv na drugu obalu) Knjiga Marijana Culjaka, Poziv na drugu obalu višestruko govori o rascjepu, ali i o pozivu da ga prevladamo. Poziv s onu stranu pretpostavlja odaziv na poziv koji smo odabrali i koji živimo ovdje. Upravo to je čamac koji će nas prevesti i spasiti. Često nam se čini da slijedeći unutrašnji poziv plivamo, veslamo protiv struje, svijeta koji bi nas htio odrediti, ali odmak, od onoga što svijet nudi, pravi je odaziv na Božji poziv. Njegova supstancija je ljubav kojom nas Bog voli, ali i kojom mi volimo Boga u svakom čovjeku.

144

Manifestacije te ljubavi su služenje i žrtva. U većini pjesama i priča sabranih u ovoj knjizi prisutni su motivi služenja i žrtve. Žrtve kojoj je paradigma Isus Krist, i služenja koje, ako je istinsko, pretpostavlja žrtvu. To nije vidljivo samo u odabiru života vlč. Culjaka, već i u životu njegovih roditelja koji su se, služeći joj, žrtvovali za brojnu obitelj. Svetinja doma, kao ishodišta, bolna tijela i duše roditelja, stalno su pjesničko, ali i vjerničko nadahnuće vlč. Culjaka. O njima on piše na materinjem kajkavskom jeziku kako bi se što više suobličio s njima. Društveni rascjepi na bogatstvo i bijedu, na poniznost i moć, na siromaštvo većine i gramzivost manjine, ponori među ljudima nastali forsiranjem materijalnog obilja, otvaraju pustoš svijeta u kojem se čini mogućim živjeti bez Boga. Ali iz prihvaćanja siromaštva, iz trpljenja (strpljivosti), iz poniznosti i molitve raste jedino istinsko bogatstvo – bogatstvo Božjeg prisustva u svakom pojedinačnom životu. Svijest o tome se, kao tanka nit, provlači kroz pjesme i priče vlč. Culjaka. Priče sadrže, u sebi, i autorovu osjetljivost za suvremenu socijalnu problematiku, što je izuzetno prikazano u priči A tako smo se voljeli. Rascjep suvremene obitelji, gubitak podrške i blizine, odvajanje i ranjavanje djece vlč. Culjak promatra iz perspektive petogodišnje djevojčice, pri čemu kao pripovjedač ostaje po strani, bez osude i komentara. U priči Jednog jesenskog dana govori o težini, ali i radosti svećeničkog poziva u trenutku kad jednom čovjeku olakšava prijelaz na “drugu obalu”. Kao svećenik vlč. Culjak ni u jednoj pjesmi ne naglašava svoju svetost ili ispravnost, već samo svoju čovječnost, sklonu padovima, i svoju težnju k svetijem životu. Prisutan

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

rascjep između uzleta i padova, između vjere i sumnje, rastresenosti i sabranosti u trenucima samoće i molitve ponekad oblikuje kao pjesme i priče. Pritom je svjestan vodstva slobode koja mu je dana Božjom milošću. U pjesmi kojom iskazuje svoj doživljaj i promišljanje psalma 139 to i eksplicira: Pred tobom sam, Bože, otvorena knjiga. / Zakulisne radnje za te ne postoje. / I ne samo djela, već i sva nutrina. /

Znane su ti prije mene misli moje. Ili kao što piše psalmist: Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš. Slijediti Riječ, vjernički i poetski, biti (po)svećenik Istine, znači prevladati rascjepe svijeta i obistiniti se u Jedinstvu s onu stranu, na “drugoj obali”. To je radikalan put i odabir.

Marija Lamot

MOGLO JE I BOLJE Damir Mudrinjak i suradnici, Općina Mače – jučer, danas, sutra : monografija povodom 20-godišnjice općine 1993. – 2013., Općina Mače, Mače, 2013. Putnik Hrvatskim zagorjem zacijelo će biti oduševljen Mačem, mjestom smještenim između Zlatara i Mihovljana. Pogotovo će mjestom biti oduševljen putnik koji dolazi iz Zlatara – dok je središte grada Zlatara zagušeno parkiranim automobilima i poružnjeno autobusnim kolodvorom, koji je odavno trebalo maknuti iz središta grada, središte Mača, ukrašeno brižno njegovanim cvjetnjakom, otvara putniku vidike na sve četiri strane svijeta, a posebno je lijep pogled prema sjeveru, prema župnoj crkvi bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, te prema jugu – gdje je na početku puta prema Poznanovcu vrlo lijepo uređen drvored, aleja. Tako lijepo uređeno mjesto sugerira da mještani zaista vole svoje mjesto, da imaju osjećaj za lijepo i da su otvoreni prema svijetu, baš kao što je središte Mača otvoreno. U samom središtu nalazi se kapelica posvećena Majci Božjoj Lurdskoj, ukrašena cvijećem, što svakako svjedoči o naglašenoj pobožnosti mještana. Zato su zaljubljenici u Mače željno očekivali monografiju o općini Mače koju je Općina Mače objavila 2013. Monografija Općina Mače – jučer, danas,

145

sutra sadrži 225 stranica, manjeg je formata (21 cm), a ono što zapaža čitatelj već na prvom listu knjige jest veliki broj autora tekstova, čak 32 (!), a na naslovnoj stranici su naznačeni autori knjige Damir Mudrinjak i suradnici (uredništvo monografije: Matija Hrandek, Damir Mudrinjak, Dragica Čehulić, Stjepan Sokolić, Zvonko Srečić, Murisa Šlibar i Ljiljana Trčak). Otprilike pola tekstova napisao je Damir Mudrinjak, a drugu polovicu ostali autori. Damir Mudrinjak, koji je ujedno i urednik monografije, napisao je uvodni dio, koji, kao što je i inače često u “općinskim” monografijama, nudi povijest mjesta “od najstarijih vremena do danas”. U drugom dijelu monografije, koji čini glavninu knjige, nalazimo prikaz osnutka općine Mače, “infrastrukturu” općine, pregled razvoja općine Mače od 1993., kada je općina osnovana, opis pripadajućih naselja, poznate Mačance u znanosti i umjetnosti. Pregled razvoja općine u posljednjih dvadesetak godina daje podatke o stanovništvu, predškolskom odgoju, školstvu, zdravstvu, udrugama i drugim djelatnostima značajnima za jednu općinu. Očito je uredništvo monografije smatralo da o svakoj djelatnosti treba napi-

OSVRTI

sati tekst osoba odgovorna za tu djelatnost, što smatram jednom od većih pogrešaka u monografiji. Naime, od monografije se očekuje ujednačenost stila pisanja, što sudjelovanje velikog broja autora, od kojih se većina očito ne bavi pisanjem, onemogućuje. Tako, izuzevši Damira Mudrinjaka, većina autora monografije suviše je sklona pisanju suhoparnih birokratskih izraza, kao što su “infrastruktura”, “volumen”, “kapacitet”, izraza koji su možda prikladni u izvješćima pisanima za općinsko vijeće, ali nisu prikladni za monografiju koju ne čitaju samo članovi općinskog vijeća. Možda ih zbog mnoštva takvih izraza lektorica nije imala volje mijenjati, ali je trebala mijenjati pogrešnu pasivnu konstrukciju rečenice “Primarna zdravstvena zaštita u našoj općini započela je otvaranjem ordinacije opće medicine 1974. godine od strane Doma zdravlja Zlatar …”, umjesto: “Dom zdravlja Zlatar otvorio je 1974. ordinaciju u Maču, što je označilo početak primarne zdravstvene zaštite …” Mnoštvo autora monografije uzrokuje i neujednačenosti u veličini poglavlja. Tako je teško objasniti zašto VIII. poglavlje, Poznati Mačanci u znanosti i umjetnosti ima samo dvije stranice, a samo jedan od deset dijelova V. poglavlja Organizacije političkih stranaka ima deset stranica. I inače je monografija dala preveliki prostor lokalnim političarima pa čitatelj dobiva dojam da je monografija objavljena prije svega kao spomenik političarima: IV. poglavlje Osvrti dosadašnjih načelnika i predsjednika Općinskog vijeća sadrži 14 stranica dok, primjerice, II. poglavlje Prirodna obilježja Općine Mače sadrži samo dvije stranice. Iz monografije proizlazi da Mače ne obiluje prirodnim ljepotama, ali zato obiluje političarima. Svakako je najbolji dio monografije onaj koji je napisao Damir Mudrinjak, posebno uvodni, povijesni dio. Mudrinjak je iznio mnogo nepoznatih detalja iz povijesti Mača. Značajan je podatak da je u Maču 1899.

146

osnovano Hrvatsko čitalačko društvo. Važan udio u povijesti Mača imale su plemićke obitelji Bedeković, Sermage i Ritter. Sermagei su u XVIII. st. sagradili dvorac u Poznanovcu koji je danas potpuno zapušten i dijelom pretvoren u ruševine. Koliko su pak Mačanci bili ljudi širokih vidika govore činjenice da je 1910. utemeljeno Dobrovoljno vatrogasno društvo, a Hrvatski katolički orao osnovan je u Maču 1927. Kako su se mladi Orlovi bavili i tjelovježbom, društvo je znatno doprinosilo i tjelesnom i duhovnom zdravlju mladih Mačanaca. Mačanci su pobožni ljudi pa ne čudi da je Bratovština kršćanskog nauka osnovana 1722., a 1742. je brojala čak 617 članova. Crkva u Maču je stara crkva, ali nije sagrađena u XVI. st., kako piše Mudrinjak, jer se njezino postojanje prvi put spominje 1444. Ako je brod crkve izgrađen u XVI. st., ne znači da crkva nije i prije postojala. Nije istinita ni tvrdnja kako je crkva u Maču “danas... poslije crkve u Tuhlju – najstarija crkva u Krapinsko-zagorskoj županiji”. Smatra se da je crkva u Mariji Bistrici postojala u XIII. st., a 1334. potvrđena je župna crkva u Mariji Bistrici te crkve u Oroslavju, Radoboju, Lovrečanu, da ne spominjem drvenu crkvu na mjestu Majke Božje Gorske u Loboru u IX. st., a zidanu početkom X. st. Crkve tijekom stoljeća mijenjaju svoj izgled, zidove i oltare, a najvažnije je kada se prvi put spominju jer taj podatak svjedoči o starosti i veličini naselja. Mudrinjak bilježi kako je 1908. kapelan u Maču bio poznati svećenik, crkveni povjesničar Vjekoslav Noršić te da je u rukopisu “ostavio opširnu Povijest Samoborske župe kao i dvadesetak tekstova povijesti župa zagorskog arhiđakonata, među kojima se nalaze povijesti župa Mače, Lobor, Bedekovčina i Zlatar”. Mačancima bi bilo vrijedno znati da je Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić” u svome istoimenom godišnjaku br. 8 za 2004. objavilo Noršićevu povijest župe Mače, u br. 11 za 2007. Noršićevu povijest župe Lobor, u br. 14 za 2010. povijest župa Jesenje, Kamenica, Klenovnik,

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 3 - 4 / 2 0 1 3

Višnjica i Zajezda. Društvo “Tkalčić” objavilo je 2005. kao knjigu Noršićevu povijest župe sv. Anastazije u Samoboru – sve te rukopise za objavljivanje je priredio dr. Stjepan Razum. Što se tiče povijesti župe Zlatar, reprint izdanja iz 1942. objavljen je 1994. Mačanci nisu samo vrijedni ljudi. Vole se oni i družiti i dobro zabaviti. Damir Mudrinjak bilježi da je u Maču prije nekoliko desetljeća postojao Zagorski kabare kojega je vodio Željko Bajza. Kako su u kabareu gostovali mnogi pjevači, glumci, književnici, i Zagorski kabare svjedoči o želji Mačanaca da svijet dovedu u svoje mjesto, kao i o njihovom smislu za humor. Što se tiče pjevanja, danas je poznata Ženska vokalna grupa “Kajda”, a od udruga valja posebno spomenuti Kulturno-umjetničko društvo”Ljudevit Gaj” koje čuva folklornu baštinu mačanskoga kraja. Što reći na kraju? Ako je uredništvo monografije htjelo objaviti povijest prvih dvadeset godina općine Mače, trebalo je ostati pri tome. Ako je pak željelo sveobuhvatnu monografiju o Maču, trebalo se ugledati u neku od postojećih monografija, primjerice monografiju o Bedekovčini ili neku od pet monografija o zagorskim općinama novinara Drage Kozine. Pisanje monografije je zahtjevan pothvat u kojemu nije preporučljivo osloniti se samo na “domaće” snage. Zaključno, lijepo i poviješću, prirodom i nadasve vrijednim ljudima bogato mjesto Mače zaslužilo je bolju monografiju od ove.

Željko Vegh

147

OSVRTI

POPIS SURADNIKA • Ana Abramović, mag. komp. književnosti (Zagreb) – publicistica i djelatnica u nezavisnoj kulturi • Božidar Brezinščak Bagola, prof. (Hum na Sutli) – prozaik, pjesnik, esejist i književni prevoditelj • Mirko Ivanjek, prof. (Prigorje Brdovečko) – prozaik, esejist i kulturolog, knjižničar u OŠ Ivane Brlić Mažuranić Prigorje Brdovečko • Dr. Nada Jačmenica (Sv. Križ Začretje) – pjesnikinja i prozaistica; liječnik fizijatar u Spec. bolnici Krapinske Toplice • Branka Jagić (Velika Gorica) – pjesnikinja i prozaistica, likovna umjetnica • Vesna Jelić, prof. (Krapina) – dipl. knjižničarka, voditeljica Matične službe u Gradskoj knjižnici Krapina • Hrvoje Kovačević (Stubičke Toplice) – prozaik, dramatičar i dječji pisac • Mr. sc. Darko Lacković (Marija Bistrica) – publicist i rodoslovni istraživač • Marija Lamot, prof. (Krapina) – pjesnikinja i esejistica, profesorica filozofije i sociologije u SS Krapina • Sanja Mendek, bacc. med. techn. (Zlatar Bistrica) – prozaistica • Berislav Nikpalj (1928. – 1979.) – hrvatski književnik, novinar i prevoditelj • Željko Popović (Gornja Stubica) – pedagog, glazbeni producent i koncertni organizator • Andreja Šagud (Zabok) – publicistica, dipl. knjižničarka u Gradskoj knjižnici Zabok • Vladimir Šuk (Oroslavje) – kajkavski pjesnik • Željko Vegh, prof. (Zagreb) – kulturolog, knjižničarski savjetnik, voditelj Zbirke RARA u KGZ (Stračevićev trg 6, Zagreb) • Goran Žerjavić (Zagreb) – publicist

ISSN 1330-6819

K A J K AV I A N A 9

771330 681009