Sv. Ivan od Križa, OCD - Tamna noć (1 N 1-10) by Filip Neriv

www.hrkarmel.com

Sv. Ivan od Križa, OCD: Tamna noć (1 N 1-10) Naslov izvornika: Noche oscura. © "Symposion", Split, 1997.

TAMNA NOĆ OSJETA

PRVA STROFA

Sred mrkle noći jedne Kad žud me milja žarka podžigaše, O sretan čas što htjedne Te odoh da ne znaše Ukućani što mahom zadrijemaše. TUMAČENJE 1. - U prvoj strofi pripovijeda duša kako je svojim osjećajem izišla iz sebe i iz svih stvari, umirući putem pravog mrtvenja njima i sebi, zato da živi slatkim životom ljubavi u Bogu. Veli da je izišla sred mrkle noći jedne, pod kojom se razumije motrenje koje čisti, kako ćemo dalje reći, i koja na pasivan način u duši proizvodi da se duša odreče sebe i svih stvari. 2. - Dodaje da je mogla izići, a to je bilo snagom i žarom što joj je u tu svrhu ulila ljubav njezinog Zaručnika u tamnom motrenju. Time bolje ističe svoju veliku sreću što je pošla k Bogu sred ove mrkle noći s tako velikim uspjehom, da je nije mogao spriječiti nijedan od triju duhovnih neprijatelja, to jest svijet, đavo i tijelo - koji, nažalost uvijek nastoje omesti napredovanje - jer je noć motrenja uspavala i umrtvila u kući osjeta sve strasti i požude pomoću njima protivnih pokreta. Prvi stih, dakle, kaže: Sred mrkle noći jedne.

POGLAVLJE 1. POČINJE RASPRAVLJATI O NESAVRŠENOSTIMA POČETNIKA 1. - Duše počinju ulaziti u ovu tamnu noć kad ih Bog pomalo oslobađa stanja početnika, to jest stanja onih koji se u duhovnom životu vježbaju razmatranjem, da ih postavi u stanje naprednih, koje je već stanje motrenja, da prošavši to stignu do stanja savršenih, to jest do sjedinjenja duše s Bogom. Medutim, da se bolje razjasni i shvati kakva je to noć kojom duša prolazi i radi kojeg razloga je Bog šalje, prikladno je najprije napomenuti neka svojstva početnika; to će - premda će biti koliko je moguće kraće - bez sumnje koristiti samim početnicima, da - shvaćajući slabost stanja u kojem se nalaze - budu srčaniji i goje živu želju da ih Bog uvede u ovu noć gdje se duša jača i učvršćuje u krepostima te se osposobljuje za neprocjenjive užitke ljubavi Božje. Pozabavit ćemo se, nešto oko početnika, ali ne više negoli treba, i odmah zatim prelazimo na razlaganje o tamnoj noći. 2. - Treba, dakle, znati da dušu, nakon što se je obratila Bogu i ozbiljno odlučila služiti mu, Gospodin redovito duhovno hrani i miluje, kao što čini ljubezna majka sa svojim čedom. I zaista, majka grije svoga mališana toplinom svojih grudiju, hrani ga svojim mlijekom i slatkom nježnom hranom, nosi ga i stišće u naručju te ga obasiplje cjelovima i milovanjima. Ali, ukoliko dijete raste, odbija ga od mlijeka gorkim alojem, spušta ga s naručja, uči ga kako će sam hodati da se, ostavljajući način svojstven djetetu, nauči na veće stvari. Božja milost, kao ljubazna majka, čim ojača dušu novim žarom za službu Božju, postupa s njome na sličan način; jer joj daje u svim Božjim stvarima okusiti slatko i tečno duhovno mlijeko bez ikakvog napora, te joj daje veliko zadovoljstvo u pobožnim vježbama, jer joj sam Bog pruža svoje ljubazne grudi kao nježnom djetetu. 3. - Duša pak nalazi svoje veselje u tom da se mnogo vremena, čak po cijele noći, moli; njezina naslada su pokore, njezino zadovoljstvo postovi, a utjeha su joj sveti sakramenti i razgovor o božanskim stvarima. Ali, koliko god početnici obavljaju sve to s mnogo mara i postojanosti te veoma pomnjivo raspravljaju s duhovnim osobama, ipak je obično u njihovom ponašanju - govoreći duhovno - mnogo mlitavosti i nesavršenosti. Budući da ih na pobožnost navodi utjeha i ugodnost što je u njoj nalaze, i budući da još nisu osposobljeni ni očeličeni vježbom oštrih borba u krepostima, upadaju u svom duhovnom djelovanju u mnoge pogreške i nesavršenosti, jer konačno svaki djeluje prema stanju savršenstva koje posjeduje. Budući da oni nisu vodili borbe za sticanje čvrstih kreposti, nužno djeluju mlitavo kao djeca. Da se pak jasnije vidi koliko su početnici slabi u krepostima i u svemu onom što rade ugodno i lako, nabrojit ćemo po redu neke od mnogih nesavršenosti što ih čine s obzirom od sedam glavnih grijeha, pa će iz toga biti očito kako je njihovo djelovanje slično djetinjem djelovanju. Jednako će se vidjeti koliko dobra donosi tamna noć - o kojoj ćemo odmah nakon toga govoriti - jer ona oslobađa i čisti dušu od svih tih nesavršenosti. 1. - Često se događa da se kod početnika, jer se osjećaju tako žarki u duhovnim stvarima i pobožnim vježbama, iz ove sreće - premda svete stvari po sebi ponizuju - i iz vlastite nesavršenosti porodi stanovita izraslina tajne oholosti, zbog koje osjećaju neko zadovoljstvo sa svojim djelima i sami sa sobom. Odatle potječe u njima najčešće tašta, a katkad veoma tašta želja da govore o duhovnim stvarima u

prisustvu drugih, pa da i poučavaju druge, mjesto da sami uče. Kad ne vide druge da su pobožni na onaj način kako bi oni htjeli, osuduju ih u svome srcu, a koji put i riječima, te postaju u tom slični farizeju koji, dok se je na svoj način molio Bogu, dotle se je hvalio s onim što čini i prezirao je carinika. 2. - S druge im strane davao često povećava revnost i želju da množe svoje pobožnosti, da se tako povećava njihova oholost i preuzetnost. Zao duh zna da u tom slučaju sva djela što čine i sve kreposti koje vrše ne samo ne vrijede ništa, nego se obraćaju u mane. Neki obično dođu do toga da samo sebe smatraju dobrima, i stoga u danoj prilici osuđuju druge riječima i činom i mrmljaju na njih te vide trun u oku brata svoga,a ne mare za gredu koju oni imaju, procjeđuju piće da odstrane tuđega komarca, dok svoju devu gutaju. 3. - Ponekad također toliko žele da se njihove stvari cijene i hvale, da - kad njihovi duhovni učitelji, kao ispovjednici i poglavari, ne odobravaju njihov duh i njihovo vladanje - zaključuju da oni ne znaju razumjeti njihov duh i da nisu pravo duhovni, jer bi im, inače, odobravali i bili bi s njima prijazniji. Stoga odrnah nastoje razgovarati s drugim osobama koje se prilagođavaju njihovom shvaćanju. Redovito, dakle, žele očitovati svoj duh onima za koje znaju da će cijeniti njihove stvari, a u isto vrijeme kao smrt izbjegavaju one koji njihove stvari omalovažavaju da bi ih stavili na pravi put, a nerijetko se i srde na njih. Misleći o sebi preuzetno, običavaju odlučiti mnogo, a učiniti rnalo. Kadikad žele da bi drugi opažali njihovu pobožnost, i zato pribjegavaju vanjskim izrazima, kao kretnjama, uzdasima i drugim ceremonijama. Koji put čuk padaju u ushit, više javno negoli na osami, ne bez đavolskog sudjelovanja; i tada se uvelike vesele da su bili zatečeni u tom stanju, i često takvo stanje žele. 4. - Mnogi žele biti miljenici i ljubimci svojih ispovjednika, iz čega se u njima rađa tisuću zavisti i nemira. Veoma im je teško izraziti svoje grijehe, jer se boje da će ih ispovjednik manje cijeniti, pa ih zato vješto prikazuju, da ne bi izgledali tako zli, a to znači, radije, opravdati se negoli se optuživati. Nerijetko traže drugog ispovjednika, da njemu očituju sve zlo, a dobre stvari pridržavaju da reknu redovitom ispovjedniku koji mora uvijek biti uvjeren da njihove stvari idu divno; ovome, dakle, govore sve dobro, i to tako izvještačenim riječima da se to dobro pokaže većim negoli jest, ili se barem nadaju da će tako izgledati; dok bi bila veća poniznost prezreti to dobro i željeti da ga ne cijeni ni ispovjednik niti itko drugi. 5. - Nadalje, neki malo drže do svojih pomanjkanja, a drugi se put, naprotiv, odveć žaloste što u njih ponovo padaju, misleći da bi već morali biti sveti, i srde se sami na sebe, što je jedna nesavršenost više. Često se tjeskobno utječu Bogu da ih oslobodi od njihovih pomanjkanja i nesavršenosti ali više zato da bi bili mirni bez dosade od njih, negoli radi ljubavi Božje; a ne razrnišljaju da bi, kad bi im Gospodin ispunio želju, postali oholiji negoli ikada. Škrti su u hvaljenju drugih, ali vrlo rado primaju pohvale i nerijetko ih zahtijevaju, i u tom su slični ludim djevicama koje su za svoje ugasle svjetiljke tražile ulja od drugih. 6. - Od ovih nesavršenosti neki prelaze na mnoge druge i mnogo gore. No neki ih imaju više, neki manje, a neki osjećaju tek prve pokrete ili malo više; ali je teško naći početnika koji u vrijeme svoje revnosti ne bi upao u koju od spomenutih nesavršenosti. Oni, naprotiv, koji u ovom razdoblju napreduju prema savršenosti,

vladaju se posve oprečno i na sasvim drugi način, jer su utemeljeni u velikoj poniznosti i nikad nisu zadovoljni sa sobom, ništa ne cijene svoje stvari, druge drže mnogo boljima i zaviđaju im svetom zavišću, želeći služiti Bogu kao i oni. Koliko imaju više revnosti i koliko više s ugodnošću rade u svetoj poniznosti, toliko više poznaju kako mnogo Bog zaslužuje i koliko malo rade za njega; koliko, dakle, više rade, toliko manje ostaju zadovoljni. Gonjeni ljubavlju prema Bogu htjeli bi učiniti tako velike stvari za njega, da im se sve što rade čini ništa, i tako su zaokupljeni i obuzeti ovom ijubaznom žurbom, da ne paze na to što drugi čine ili ne čine, a ako što opaze, ne prestaju misliti da su drugi mnogo bolji od njih. Misleći, dakle, nisko o sebi, također žele da ih i drugi malo cijene. Dapače, ne samo da im je drago kad im se prigovara ili prezire njihove riječi, nego se čude kad ih tko hvali i čini im se veoma neobično da drugi o njima kaže što dobro. 7. - Oni uz veliki mir i skromnost imaju veliku želju da budu poučeni u bilo kojoj stvari koja im može biti na korist; sve protivno od onih o kojima smo gore govorili da bi htjeli biti učitelji u svemu, tako da, - kad se čini da bi ih netko htio poučiti u kojoj stvari - odmah mu s ustiju dižu riječ kao da im je već poznata. Ponizni su, naprotiv, daleko od toga da bi htjeli biti učitelji bilo komu, uvijek su pripravni uputiti se i proslijediti putem koji je različit od onoga kojim idu, kad im se to zapovijeda, jer se ne uzdaju u se. Raduju se kad su drugi pohvaljeni, i samo im je žao što ne služe Bogu kao i oni. Ne vole govoriti o svojim stvarima, jer tako malo do njih drže da ih se stide očitovati čak i duhovnim učiteljima, te im se čini da ih nije vrijedno niti spominjati. Radije hoće da prostodušno očituju svoje grijehe i pogreške negoli kreposti; i zato su više skloni da otvore svoje srce onima koji manje cijene njihove stvari i njihov duh, a to je vlastitost istinskog, jednostavnog i čistog duha, koji je Bogu veoma mio. Duh božanske mudrosti, koji stanuje u ovim poniznim dušama, uvijek ih potiče i čini raspoloženim da čuvaju svoje blago u tajnosti, a zlo da otvaraju prema vani. Tu milost Bog daje poniznima skupa s drugim lijepim darovima, a oholima je uskraćuje. 8. - Ponizni će dati krv iz svoga srca za onoga koji služi Bogu, i pomoći će mu, koliko mogu, da mu bolje služe. U nesavršenostima u koje upadaju podnose sami sebe duhovnom poniznošću i blagošću i ljubeznim strahom Božjim, uvijek se uzdajući u njega. Ali napominjem da su malobrojne duše koje sve od početka hodaju tako savršeno, i veoma ih je malo za koje možemo reći da ne padaju u protivne pogreške. Zato Bog one, koje hoće da očisti od svih tih nesavršenosti, uvodi u tamnu noć, da ih unaprijedi. POGLAVLJE 3. NESAVRŠENOSTI U KOJE NEKI POČETNICI OBIČNO UPADAJU S OBZIROM NA LAKOMOST U DUHOVNOM SMISLU 1. - Mnogi početnici imaju često puta veliku duhovnu lakomost. Teško se zadovoljavaju s onoliko duha koliko su primili od Boga te se žaloste i neutješni tuže da u duhovnim stvarima ne mogu naći onu duhovnu utjehu koju žele. Mnogima nije nikada dosta slušati duhovne savjete i upute te posjedovati i čitati mnoge knjige toga sadržaja, pa gube više vremena u to negoli da vrše, kako bi morali, mrtvenje i savršeno siromaštvo duhom. Osim toga se opterećuju dragocjenim krunicama i slikama. Od tih predmeta sad se služe jednima sad drugima i neprestano mijenjaju i

opet mijenjaju, jedanput ih hoće na ovaj način, drugi put na onaj, voleći više jedno, samo jer je dražesnije. Katkad ćeš vidjeti takve gdje se kite s Agnus Dei i relikvijama kao što se djeca kite svojim igračkama. Kod svega toga ja zamjeravam na privrženosti srca i na osjećaju vlasništva što ga goje prema izradbi, množini i skupocjenosti tih stvari, jer se uvelike protivi siromaštvu duha, koje je upravljeno na bit pobožnosti te se služi samo onim što je bitno, a ne trpi toliko množinu i dragocjenost predmeta. Prava pobožnost mora izvirati iz srca i paziti samo na istinu i na suštinu onoga što predstavljaju duhovne stvari: sve ostalo je samo nesavršena privrženost posjedovanja, a tu požudu treba nužno iskorijeniti da bi se duša mogla uputiti prema kojjem stupnju savršenstva. 2. - Poznavao sam jednu osobu koja se je više od deset godina služila nekim grubim križem načinjenim od blagoslovljene grane, koji je u sredini bio pričvršćen iskrivljenom pribadačom. Uvijek ga je nosila sa sobom dok joj ga nisam uzeo, a treba istaknuti da to nije bila osoba slabe razboritosti i shvaćanja. Vidio sam jednu drugu koja je za moljenje rozarija upotrebljavala krunicu izrađenu od ribljih kostiju. Sigurno je da pobožnost ovih dviju osoba nije bila manje vrijedna pred Bogom, jer je očito da one nisu polagale pobožnost u oblik i vrijednost predmeta. Oni, dakle, koji se od početka dobro upute prema savršenosti, ne priljubljuju se uz vidljive predmete, niti se njima opterećuju, niti se brinu da bi znali više nego li treba znati za dobro djelovanje, već samo paze da velikodušno daju stvari što ih posjeduju, bilo vremenite bilo duhovne, radosni da ostaju bez njih radi ljubavi prema Bogu i bližnjemu: jer - ponovo velim - gledaju samo na bit unutarnje savršenosti, to jest da u svakoj stvari ugode Bogu, a ne sebi. 3. - Ali duša se neće moći posve očistiti od spomenutih kao ni od drugih nesavršenosti dok je Bog ne uvede u pasivno čišćenje tamne noći. Ipak treba da se duša nastoji od svoje strane, koliko može, očistiti i usavršiti tako da zasluži biti od Boga podvrgnuta toj božanskoj kuri koja će je izliječiti od svega što ona sama od nje nije mogla postići. I zaista, koliko god se duša trudila, neće se moći svojim marom aktivno očistiti tako da bi bila sposobna, pa ni najmanje, za božansko sjedinjenje u savršenoj ljubavi, ako Bog ne prihvati posao čisteći je u onom ognju koji je za nju taman, kako ćemo dalje vidjeti. POGLAVLJE 4 DALJE O NESAVRŠENOSTIMA KOJE POČETNICI OBIČNO IMAJU S OBZIROM NA TREĆU MANU, TO JEST BLUDNOST SHVAĆENU DUHOVNO 1. - Mnogi početnici imaju više nesavršenosti prema pojedinim manama negoli ih nabrajamo. Propuštamo ih radi kratkoće, a napominjemo samo neke, najglavnije, koje su izvor i uzrok drugih. S obzirom na manu bludnosti - po strani puštamo pad duhovnih osoba, jer nam je nakana raspravljati samo o nesavršenostima od kojih se duša treba očistiti putem tamne noći - početnici imaju mnogo nesavršenosti kojima pristaje naziv duhovna bludnost, ne stoga što bi bila duhovna, nego stoga što proizlazi iz duhovnih stvari. I zaista se često dogada, ali bez njihove krivnje, da se nekima dok obavljaju pobožnost pobude u osjećajima i nečisti pokreti, što koji put

biva čak kad im je duh sabran u molitvi ili kad pristupaju na sakrament ispovijedi i pričesti. 2. - Ovi pokreti, opet velim, nehotični, proizlaze iz jednog od triju slijedećih uzroka. Na prvom mjestu ti pokreti dolaze od užitka što ga narav osjeća u duhovnim stvarima. Ako duh i osjetila uživaju u toj okrepi, svaki se dio ljudskog bića pokreće na ugodnost na svoj način i prema svojim svojstvima, pa kao što se duh, koji je dio čovjeka, pokreće da uživa Boga, tako se i osjetnost, koja je niža strana čovjeka, pokreće da uživa sjetilno, jer ne može imati niti steći drugog užitka, pa stoga uzima užitak koji joj najviše pristaje, to jest sjetilni i ružni. Zbog toga se može dogoditi da je duša svojim duhom u visokoj molitvi s Bogom, a s druge strane svojim osjetima proživljava sjetilne uzbune i pokrete, ali pasivno i ne bez svojeg velikog negodovanja. To se nerijetko događa na svetoj pričesti, gdje - dok duša u činu ljubavi prima radost i užitak od samog Boga koji joj se u tu svrhu podaje - i sjetilost uživa na svoj način. I zaista, budući da su obje strane čovjeka, duh i osjeti, jedna te ista osoba, redovita je pojava da obje, svaka na svoj način, sudjeluje u onom što se prima, jer kako veli Filozof - svaka se stvar prima na način primaoca. Kad se pak sjetilna strana obnovi u čišćenju tamne noći, nije više podložna tim slaboćama, jer tada ona više ne prima, nego, radije, biva primljena u obilje duha, pa zato ona sve posjeduje na duhovan način. 3. - Drugi uzrok zbog kojega katkada dolaze sjetilne napasti jest đavao. Da bi smutio dušu koja se moli ili bi htjela moliti, nastoji uzbuditi ružne pokrete, kojima joj može nanijeti veliku štetu, koliko god duša malo do njih držala. Iz straha pred njima duša se rastrese u molitvi - što đavao i hoće - da bi se borila protiv njih. Dapače, neke duše posve napuštaju molitvu, jer im se čini da su više napastovane u toj svetoj vježbi negoli inače, što je posve točno, jer ih upravo zato đavao više uzbuđuje u vrijeme molitve negoli inače, da bi napustile molitvu. A ne samo to, nego im veoma živo predočuje vrlo gadne i odvratne stvari, čak u odnosu na duhovne stvari i osobe koje pomažu njihov napredak, i to nakanom da ih obeshrabri i prestraši, tako da se oni koji tomu daju važnost ne usuđuju čak ni pogledati ili promatrati išta, jer odmah nailaze na ružne predodžbe. To se osobito događa onima koji su melanholičkog karaktera, i to takvom silom i žestinom da njihov život pobuđuje sažaljenje. Muka što ih muči kod nekih dopre dotle te im se čini, kad ih zahvati neraspoloženje, da su napadnuti od đavla i da se ne mogu osloboditi, što ako nekima uspijeva, biva uz velik napor i silu. Oni kojima je melanholičnost uzrok sjetilnim predodžbama i pokretima većinom se ne oslobađaju toga prije negoli ozdrave od te vrsti neraspoloženja, osim da u dušu uđe tamna noć koja je malo po malo izliječi od svega. 4. - Treći izvor iz kojega izviru ružni pokreti da ratuju protiv duše običava biti strah što su ga neki već uhvatili od takvih ružnih pokreta i predodžbaba. I zaista, strah koji se pobudi na iznenadan spomen tih stvari zbog nečega što se misli, gleda i radi, čini da se trpe spomenuti pokreti bez viastite krivnje. 5. - Nadalje ih ima koji su tako nježne i mekušne naravi da - čim nađu kakav užitak u duhovnom ili u molitvi - osjećaju kako se istodobno budi duh požude koji miluje i opaja sjetilnost toliko da se nađu kao uronjeni u užitak toga grijeha, ali pasivno, te njihova volja nema udjela u bilo kojoj lošoj posljedici što katkada slijedi. Uzrok tome jest to da je, pošto im je narav preosjetljiva, dosta i najmanji podražaj da

im se uzbudi krv i drugi sokovi, tako da iste pokrete osjećaju i u nastupu srdžbe ili žalosti ili bilo koje druge strasti. 6. - Katkada, nadalje, ove duhovne osobe, bilo u vršenju pobožnosti bilo u razgovorima o duhovnim stvarima, osjećaju da se u njima budi stanovita živahnost i polet na pomisao o prisutnosti osoba, prema kojima se ponašaju s nekom vrsti tašte dopadnosti. To također proizlazi iz duhovne pohote, kako je ovdje shvaćamo, i obično je popraćeno s pristajanjem volje. 7. - Ima i drugih koji radi duhovnih razloga goje naklonost prema kojoj osobi, što prečesto potječe ne od duha nego od požude. Kad je tako, lako se pozna po tomu što kod sjećanja na tu naklonost ne raste misao ni ljubav prema Bogu, nego, naprotiv, raste grižnja savjesti. Jer kad je naklonost posve duhovna, dok ona raste istodobno raste i ljubav prema Bogu i, koliko duša više misli na nju, toliko se više sjeća Boga i goji želje prema njemu. Duhu Božjem je vlastito da jedno dobro promiče drugim, ukoliko se jedno s drugim slaže i ukoliko postoji među njima sličnost. Kada, naprotiv, ljubav proizlazi iz sjetilnosti, ona proizvodi protivne učinke. Koliko ova više raste, toliko više oslabljuje ljubav prema Bogu i sjećanje na Boga. I zaista, ako poraste ona nesavršena ljubav, duša će opaziti na sebi da, malo po malo, ohlađuje u ljubavi Božjoj i da zaboravlja na Boga kad se sjeća te isprazne ljubavi, što ne biva bez grižnje savjesti. Naprotiv, ako duša raste u Božjoj ljubavi, u onoj drugoj ohlađuje i malo po malo je zaboravlja. Budući da su, naime, te dvije ljubavi protivne, ne samo da se medu sobom ne pomažu, nego ona koja prevlada, jačajući se, poništava drugu, kako se izražavaju filozofi. Zato Spasitelj veli u evanđelju: Što je rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od duha, duh je, to jest ljubav koja potiče od sjetilnosti svršava u sjetilnosti, a ljubav koja od duha potječe svršava u duhu Božjem i jača duh Božji. Eto razlike izmedu ove dvije ljubavi, po kojoj se one mogu raspoznati. 8. - Kad duša uđe u tamnu noć, uređuje sve sklonosti razumom. Ona naime jača i čisti jednu, to jest ljubav prema Bogu, a napušta i mrvi drugu, premda u početku gubi s vida obje, kako ćemo kasnije vidjeti. POGLAVLJE 5. O NESAVRŠENOSTIMA POČETNIKA S OBZIROM NA SRDŽBU 1. - Mnogi početnici zbog požude prema duhovnim ugodnostima uživaju ove ugodnosti veoma često s mnogo nesavršenosti s obzirom na grijeh srdžbe. Kad, naime, prestane ugodnost u duhovnim stvarima, nađu se - kako je razumljivo prazni i dosadni, te stoga iskaljuju unutarnje nezadovoljstvo u lošem postupku sa stvarima s kojima rade i srde se na malenkosti, tako da su katkad nepodnosivi. To se često događa nakon što su iskusili kakvu veoma slasnu i osjetnu sabranost u molitvi, nakon koje, dosljedno, ostaju dosadni i bezvoljni, kao što se događa djetetu kad se odbije od majčinih grudi gdje je blaženo uživalo. U ovoj prirodnoj posljedici, samo ako se ne prepuste pretjeranoj bezvoljnosti i neraspoloženju, nema grijeha, ali ima nesavršenosti koja će se morati pročistiti suhoćom i tjeskobom tamne noći. 2. - Ima ih koji padaju u drugu vrst duhovne srdžbe, to jest srde se na tuđe mane i slaboće nekom nemirnom i nerazboritom revnošću, prosudujući druge bez

prevelikih obzira; te ih katkada zahvati strast da ih oštro kore, pa to i čine držeći se kao zaštitnici i branitelji kreposti, a sve se to protivi duhovnoj blagosti. 3. - Ima ih koji se, videći da su nesavršeni, srde sami na sebe veoma nestrpljivo i bez poniznosti. kao da bi htjeli postati sveti u ,jedan dan. Mnogi od takvih čine velike odluke, aIi pošto nisu ponizni te se odveć u se uzdaju, koliko više odlučuju, toliko više padaju; pa se zbog toga toliko više srde, jer nemaju strpljenja čekati da Bog udijeli milost kad se njemu svidi, da bi mogli ostvariti svoje odluke. I ta se nestrpliivost protivi duhovnoj blagosti i ne može biti posve izliječena osim čišćenjem tamne noći: premda moram reći da neki imaju i odveć takve strpljivosti te tako lagodno vode brigu n svom napretku. da Bog ne želi vidjeti kod njih toliko ustrpljenja. POGLAVLJE 6. O NESAVRŠENOSTIMA S OBZIROM NA DUHOVNU NEUMJERENOST 1. - O četvrtoj mani, a to je neumjerenost, ima mnogo toga da se reče, jer se među početnicima teško nađe pojedinac koji, kako god se dobro vladao, ne bi upao u koju od mnogih nesavršenosti što se na njima zapažaju s obzirom na ovu manu, a te nesavršenosti prouzrokuje užitak što ga u početku uživaju u pobožnostima. Zaista mnogi početnici, namamljeni slašću što je nalaze u tim vježbama, pribavljaju više duhovni užitak negoli duševnu čistoću i trijeznost, a ove dvije stvari Bog traži i cijeni na čitavom duhovnom putu. I zbog toga, osim nesavršenosti koja se sastoji u tom da traži takve užitke, njihova pohlepa čini da prevršuju mjeru i prekoračuju granice opravdanog služenja sredstvom, u kojem služenju se kreposti sastoje i stiču. I zaista, privučeni ugodnošću što je uživaju, neki se uništavaju čineći pokoru, drugi oslabljuju postom, posteći više negoli njihova slaboća može podnijeti, i to bez zapovijedi ili savjeta drugih. dapače izbjegavajući osobu koju bi u tom morali slušati; a ima i takvih koji se usuđuju činiti protivno negoli im je naloženo. 2. - Ti su najnesavršeniji, čeljad bez mozga, koji manje drže do pokornosti i poslušnosti - što je pokora razuma i vlastitog presuđivanja te je zato kod Boga ugodnija i bolje primljena žrtva od svake druge - negoli do tjelesne pokore, koja bez poslušnosti nije drugo nego životinjska pokora, na koju su kao životinje potaknuti ugodnošću i užitkom što ga u njoj nalaze. Stoga, budući da je svako pretjerivanje nesavršenost i budući da na taj način oni čine svoju volju, slijedi da rastu radije u manama, a ne u krepostima, jer radeći po svojoj volji u najmanju ruku zadovoljavaju svoju neumjerenost i oholost. Đavao pak toliko potpiruje njihovu neumjerenost pomoću želja i užitaka što ih pridodaje sa svoje strane, da - kad ne mogu činiti drugo - mijenjaju ili povećavaju naložene pokore, jer je za njih u ovoj stvari svaka poslušnost tvrda i oštra; dapače, neki dolaze do tolikog zla, da kad moraju iz poslušnosti izvršiti kakvu vježbu u mrtvenju, upravo zato gube volju, jer je njihova želja da čine samo ono na što se oni sami osjećaju pobuđenima: ali u takvom slučaju bi, možda, bilo bolje da to i ne čine. 3. - Mnoge ćeš od njih vidjeti gdje mole svoje duhovne učitelje velikom upornošću i svojeglavošću da im dopuste što traže, i na kraju to postizavaju skoro na silu; ili se, ako ne postignu, stanu mrgoditi i biti zlovoljni, kao djeca, jer im se čini da već ne služe Bogu kad im se ne pušta da rade po svojoj ćudi. Budući da su privrženi

svome ukusu, koji drže svojim Bogom, netom im ga tkogod povrijedi da bi ih složio s voljom Božjom, ražalošćuju se, ohladuju i malakšu. Oni misle da zadovoljiti sebe znači služiti Gospodinu i njemu ugađati. 4. - Još ima drugih koji, zbog duhovne neumjerenosti, tako malo poznaju svoju niskost i bijedu i toliko su zaboravili na sveti strah i dužno poštovanje prema Božjoj veličini, da bez oklijevanja uporno uznemiruju svoje ispovjednike da im dopuste vrlo se često ispovijediti i pričešćivati. A najgore je što se sto usuđuju približiti svetom stolu bez dopuštenja savjeta službenika djelitelja svetih tajna, samo po svon nahođenju, trudeći se da njemu sakriju istinu. Zbog iste neumjerenosti vrše ispovijed i bilo kako, samo da pričeste, više želeći da se hrane negoli da to čine savršeno i čistim srcem: gdje bi bilo spasonosnije i svetije imati protivne želje i moliti ispovjednike da nam ne zapovijedaju odveć često pristupati pričesti premda je od jednog i drugog bolje držati se ponizno u ravnodušnosti. Ali prevelika smionost im se često osvećuje te mogu očekivati Božju kaznu za svoju drskost. 5. - Takvima je, kad se pričešćuju, sve nastojanje tom da pribave kakav osjećaj ugodnosti, više negoli da se klanjaju i da ponizno hvale Gospodina koji je njima, tako da kad ne izvuku osjetnu utjehu misle da nisu postigli ništa, a to znači suditi o Bogu vrlo nisko: oni ne razumiju da je najmanja korist koja dolazi od Presvetog Sakramenta ona koja spada na osjete, dok najveća ona nevidljiva korist milosti što se daje duhu. Ako im Bog često uskraćuje svaku osjetnu ugodnost i užitak, to čini zato što hoće da uprave prema njemu pogled vjere. Oni bi, naprotiv, htjeli uživati Boga, tu kao i u ostalim duhovnim vježbama, kao da bi on bio dohvatljiv i pristupačan: a to je, jer je znak da manjka čista vjera, veoma velika nesavršenost koja se veoma protivi Božjem značaju. 6. - Na isti se način vladaju u molitvi te misle da najviše vrijedi znati u njoj naći osjetnu pobožnost, pa se naprežu da je postignu, štono se reče, silom mišića, utvrđujući i umarajući duševne moći i glavu. Ako pak uspiju istještiti onaj sok pobožnosti, ostaju bezutješni misleći da nisu postigli ništa; pa zbog svoje isprazne težnje gube pravi duh pobožnosti koji se sastoji u tom se ustraje u molitvi s ustrpljenjem i s ponižnošću, ne pouzdavajući se u sebe, da se ugodi samo Bogu. Stoga, ako jedanput ne okuse slast u ovoj ili onoj vježbi, vrlo se ozlovolje i mrzi ih ponovo poći na molitvu, te je katkad napuštaju: slični upravo maloj djeci koja se pokreću na djelovanje ne putem razuma nego samo očekujući ugodnost. Za njih se sve svodi na to da traže duhovne užitke i ugodnosti, i zato im nikad nije dosta čitati knjige; pa odabiru sad jedno razmatranje sad drugo, idući u potragu za užicima u Božjim stvarima. Takvima se Bog s mnogo prava i s mnogo ljubavi uskraćuje i skriva, jer, da ne bi tako činio, njihova bi se zla zbog duhovne neumjerenosti umnožila bez kraja. Zato je za njiih veoma potrebno ući u tamnu noć da bi se očistili od svih svojih sitničavosti. 7. - K tome, oni koji su tako skloni duhovnim užicima, imaju, također jednu drugu veliku nesavršenost, a ta je da hodaju vrlo polako po tvrdom putu križa; jer duša koja voli ugodnost, naravno, mršti lice kod svake neugodnosti pri vlastitom odricanju. 8. - Odatle se kod njih rađaju mnoge druge nesavršenosti što ih Gospodin vremenom liječi kušnjama, suhoćom i drugim neugodnostima koje spadaju u tamnu noć. O ovim nesavršenostima ne kanim ovdje raspravljati, da ne oduljim odveć.

Samo napominjem takvima da duhovna trijeznost i umjerenost daju posve drugačiji izgled, izgled umrtvenosti, straha i podložnosti u svim stvarima, te da se savršenost i vrijednost djela ne sastoji u tom da ih bude mnogo, niti u užitku što se u njima nalazi, nego u tom da se u djelima znademo odreći sebe. I oni moraju oko toga nastojati, koliko im je od njihove strane moguće, dok se Bogu ne svidi da ih stvarno očisti uvodeći ih u tamnu noć. A ja se, nabrajajući ove nesavršenosti, žurim da do nje dođem. POGLAVLJE 7. O NESAVRŠENOSTIMA S OBZIROM NA DUHOVNU ZAVIST I LIJENOST 1. - I s obzirom na dvije preostale mane, a to su duhovna zavist i lijenost, početnici se ne vladaju tako da ne bi upali u mnoge nesavršenosti. S obzirom na zavist mnogi od njih obično imaju poriv da im se ne sviđaju duhovna dobra drugih, pa doživljavaju neku osjetnu muku kad vide da su drugi pred njima na duhovnom putu; i ne bi htjeli čuti gdje se drugi hvale, jer ih tuđe kreposti žaloste, te katkad ne mogu podnijeti takve pohvale, pa govore protivno da ih, koliko mogu, ponište. A, naravno, veoma teško podnose da se njihova djela ne hvale, jer bi htjeli da su savršeni u svakoj stvari. Sve se to uvelike protivi ljubavi koja se, kako kaže sveti Pavao, veseli istini i dobru. A ako ljubav što zavidi, to je sveta zavist, jer joj je neugodno da nema kreposti drugih, ali uživa da ih drugi imaju, rado gleda da ga svi nadvisuju u služenju Bogu, kad je on u tome tako manjkav. 2. - Zatim, s obzirom na duhovnu lijenost, obično osjećaju dosadu u duhovnim stvarima te ih izbjegavaju kao stvari koje se protive osjetnom užitku: kušaju tek nešto pa se onda, kad više ne nalaze užitka, u njima dosađuju. I zaista, ako jedanput ne nađu u molitvi užitak za kojim žude - jer konačno treba da im ga Bog uskrati da ih kuša - ne žele se vratiti k molitvi i katkada je propuštaju ili dolaze preko volje. Zbog ove lijenosti, dakle, manje drže do napretka u savršenosti, koja se sastoji u zatajivanju sebe radi ljubavi Božje, negoli do uživanja vlastite volje koju, tako, više zadovoljavaju negoli volju Božju. 3. - Mnogi bi htjeli da Bog ispunja njihove želje i boje se htjeti ono što Bog hoće te im se ne da svoju volju prilagoditi volji Božjoj. Zato se često dogodi da ne vjeruju da je volja Božja ono što se ne slaže s njihovim željama; naprotiv, kada su oni zadovoljni, misle da je i Bog zadovoljan, prosuđujući Boga po sebi, a ne obratno: a to je posve protivno onom što je sam Krist u evanđelju poučio kad je rekao – da koji izgubi svoju volju poradi njega naći će je, a koji bi je htio dobiti izgubit će je. 4. - Isto se tako uzrujavaju i kad im se zapovjedi nešto što je za njih bez ukusa. Trčeći za duhovnim slastima i užicima odveć su tromi u onoj jakosti koju zahtijeva savršenost da se izdrže velike poteškoće; u tom su slični onima koji - odgojeni u svim mogućim udobnostima - izbjegavaju svaku oštrinu i napor. Jaram križa im se čini teškim, a ipak su u nj postavljene duhovne slasti; a u najduhovnijim stvarima trpe veću dosadu: jer, tražeći da u duhovnim stvarima idu po svojoi volji, osjećaju veliku žalost i odbojnost da uđu na uski put života, o kojem govori Gospodin.

5. - Neka bude dosta što smo naveli ove nesavršenosti medu mnogima u kojima žive početnici. Iz rečenog će biti jasno kako im je potrebno da ih Bog stavi u stanje naprednih vodeći ih u tamnu noć. Tu im Gospodin, odbijajući ih od mlijeka njihovih užitaka i naslada, pomoću potpune suhoće i unutarnje tame diže sve te nesavršenosti i sitničavosti te čini da steknu kreposti na posve različit način negoli prije. Jer, koliko god se početnik trudio da ispravi i umrtvi u sebi gore pomenute čine i sklonosti, ne može nikad uspjeti, pa niti većim dijelom, dok se to u njemu ne zbude na pasivan način putem Božjeg djelovanja pomoću čišćenja u tamnoj noći. Da bih mogao o njoj reći štogod korisno, neka se svidi Gospodinu da mi udjeli svoje božansko svjetlo je je veoma potrebno u tako tamnoj noći i u predmetu o kojem je tako teško raspravljati. Prvi, dakle, stih glasi : Sred mrkle noći jedne. POGLAVLJE 8. OBJAŠNJAVA SE PRVI STIH PRVE STROFE I POČINJE SE TUMAČITI "TAMNA NOĆ" 1. - Mrkla noć, kako mi nazivamo motrenje, uzrokuje dvije vrsti tame ili čišćenja, kao što su dvije strane čovjeka: osjetna i duhovna. Zato će prva noć ili čišćenje, kojom se duša pere i oslobađa biti upravljena na osjete, a druga je duhovna noć ili čišćenje duha, gdje se duša čisti u duhu da se osposobi za sjedinjenje s Bogom u Ijubavi. Osjetna noć je zajednička mnogima, to jest početnicima, i o njoj ćemo govoriti na prvom mjestu. Noć duha čeka malo njih, to jest one koji su se već veoma uvježbali i napredovali u savršenosti: o njoj ćemo raspravljati kasnije. 2. - Prva noć je gorka i strašna za osjete, no druga se ne može ni usporediti s njom, jer je jednostavno užasna i strahovita za duh. A budući da po logičnom i po vremenskom redu dolazi noć osjeta na prvo mjesto, reći ćemo odmah o njoj nešto, ali kratko, jer - kako je dosta običajna - o njoj je mnogo napisano. Zatim ćemo prijeći na potanje raspravljanje o noći duha, jer se ona vrlo malo spominje kako u praksi tako u spisima, a nema o njoj ni mnogo iskustva. 3. - Već smo vidjeli da se početnici na putu Božjem ponašaju na vrlo nizak način, koji pogoduje njihovom ukusu i sebeljublju. Ali nadolazi vrijeme kad Bog u svojoj dobroti hoće da ih ponese naprijed uzdižući ih na viši stupanj božanske ljubavi i oslobađajući ih niske uporabe osjeta i razmišljanja kojom su dosad tražili Gospodina na nesavršen i ograničen način. Napokon dolazi čas kad Gospodin čini da prijeđu na uporabu duha kojim će, oslobođeni od nesavršenosti, moći obilnije općiti s njime. S njihove strane ne manjka stanovita priprava na tako sretan prijelaz. I zaista su se oni već neko vrijeme vježbali u krepostima, premda potaknuti slašću koju su nalazili, ustrajali su u molitvi i razmatranju; oni su se odijelili od svjetovnih stvari i u Bogu su stekli nešto duhovne snage pomoću koje će - kao što drže dosta na uzdi sklonosti prema stvorovima - moći i pretrpjeti radi ljubavi Božje nešto muke i suhoparnosti i neće okrenuti svoje korake natrag plačući za boljim prošlim vremenima. Kada, dakle, oni s najvećim užitkom i ugodnošću obavljaju duhovna vježbanja, kada im - kako se njima čini najjasnije sjaji sunce božanskih milosti, upravo tada Bog potamnjuje svu ovu

svjetlost i zatvara im izvor slatkih duhovnih voda što su ih uživali u Bogu kad god i koliko god su htjeli: jer, kako su zaista bili nježni i slabi, nisu im vrata zatvorena, prema izreci svetog Ivana u Otkrivenju. Gospodin ih, dakle, ostavlja u tami, tako da ne znaju kamo će s osjećajem mašte i razmišljanjem. Ne znaju učiniti ni jedan korak u razmatranju, kako su prije običavali, jer ih u ovoj noći izdaje unutarnji osjet. Ostavlja ih u tolikoj suhoći da ne samo ne crpe sok i užitak u duhovnim stvarima, nego, naprotiv, u njima nalaze muku i gorčinu. A razlog tome jest, kako smo prije rekli, što Bog, videći kako su ponarasli, zato da bi se još više ojačali i izašli iz povoja, odbija ih od svojih slatkih grudi i, spustivši ih iz svojeg naručja, potiče ih da hodaju svojim nogama; a oni ostaju veoma začuđeni nad ovim postupkom, videći da sve ide obratno negoli prije. 4. - Redovito se ovo dogada nakon prvih početaka. i to sabranim i povučenim osobama prije negoli drugima, ukoliko one, slobodnije od prigoda da se vrate natrag, brže ispravljaju svoj ukus prema svietovnim stvarima, što se upravo i traži za ulazak u ovu sretnu n o ć o s j e t a. Dapače, početnici su uvedeni u tamnu noć većinom ne mnogo poslije negoli što su se predali Gospodinu, i to redovito tako da sami nisu svjesni suhoća kojima su podvrgnuti. 5. - O ovom čišćenju osjeta, pošto je tako običajno, mogli bismo navesti velik broj svjedočanstava Svetoga pisma, gdje se na svakoj stranici, osobito u psalmima i prorocima, nalaze mnoga svjedočanstva koja se na to odnose. Ali na tom se neću zadržavati, jer onomu koji nema prigode pogledati biblijske tekstove bit će dosta i svagdanje iskustvo. POGLAVLJE 9. O ZNAKOVIMA PO KOJIMA SE POZNA DA DUHOVNI ČOVJEK IDE PUTEM NOĆI OSJETA ILI PUTEM ČIŠĆENJA OSJETA 1. - Budući da suhoparnost često može nadoći, ne zbog noći ili čišćenja osjeta, nego - ili zbog grijeha i nesavršenosti, ili zbog mlakosti ili zlovolje i lošeg raspoloženja dat ćemo ovdje neke znakove po kojima se može raspoznati da li suhoparnost ovisi o čišćenju ili o kojem od spomenutih drugih uzroka. Po mojem su mišljenju za to tri glavna znaka. 2. - Prvi je da čovjek, kao što ne osjeća ugodnost i utjehe u Božjim stvarima, tako je ne osjeća niti u kojoj od stvorenih stvari. Jer kad Bog postavi dušu u tamnu noć zato da joj otvrdne i očisti osjetne požude, ne pušta joj da nade zadovoljstva ni u kojoj stvari. Po tome se pozna da suhoća i odvratnost vrlo vjerojatno dolaze do grijeha ili zbog nanovo počinjenih nesavršenosti: jer, da je tako, osjećala bi se u naravi kakva sklonost ili volja da se uživa u kakvoj drugoj stvari različitoj od Božjih. I zaista, kad god se naši osjeti prepuste kojoj nesavršenosti, odmah ostaju prema njoj skloni malo ili mnogo, već prema osjećaju kojim su se prepustili. Uza sve to, budući da odvratnost prema nebeskim i prema zemaljskim stvarima može proisticati i od nekakvog neraspoloženja ili turobnosti, koja često ne da naći užitak ni u kojoj stvari, potreban je i drugi znak.

3. - Drugi znak da se radi o spomenutom čišćenju jest da čovjek redovito obraća svoju misao k Bogu tjeskobnom pomnjom i brigom, u strahu da mu ne služi nego da se vraća natrag, jer vidi da su mu stvari Božje odvratne. Jasno je da takva dosada i suhoća ne proizlazi iz mlakosti, jer je svojstvo mlakosti upravo u tom da ne daje važnosti Božjim stvarima i da se za njih ne brine. Između suhoće i mlakosti postoji velika razlika. Mlakost donosi ne malu lijenost volje, mlitavost duha i nemarnost u službi Božjoj, dok jednostavna suhoća tamne noći donosi sa sobom redovitu skrb i tjeskobnu sumnju da li služimo Gospodinu. Suhoća, premda je katkad pojačana turobnošću ili drugim neraspoloženjima kako se stvarno dešava - ipak proizvodi svoj učinak u čišćenju osjeta, jer ovi ostaju lišeni svakog užitka, a skrbnom su mišlju upravljeni prema Bogu. Kad se, naprotiv, radi o turobnosti, sve svršava u odvratnosti i u mukama naravi, bez onih dobrih želja što prate suhoću čišćenja u kojoj, premda je osjetni dio veoma utučen, slab i mlitav za rad zbog toga što u radu nalazi malo zadovoljstva, duh je uza sve to pripravan i jak. 4. - Uzrok je ovoj suhoći u tom što Bog prenosi dobra i snagu od osjeta na duh; i što osjeti, jer svojom naravnom snagom nisu sposobni za stvari višeg reda, ostaju napušteni, suhi i prazni. Osjetni dio nije vičan na ono što je čisti duh, pa onda kad tijelo okusi duh, osjetni dio ostaje mlak i oslabljen u djelovanju, a duh se, primajući vlastitu hranu, jača i postaje budniji i skrbniji negoli je bio prije u pažnji da se ne iznevjeri Bogu. No u početku, zbog novosti stvari, duh ne osjeća odmah duhovne radosti, nego suhoću i odvratnost, jer imajući do sada svoje nepce priviknuto na osjetne užitke, on uvijek na njih gleda. K tome, budući da duhovni okus nije pročišćen i osposobljen za tako profinjen užitak nego tek treba da bude malo pomalo osposobljen putem tamne noći, ne može još osjetiti užitak duhovnog dobra nego osjeća suhoću i odvratnost zbog pomanjkanja naslade ko prije nije uživao tolikom lakoćom. 5. - One koje Bog počinje voditi ovim pustinjskim osamljenostima slični su sinovima Izraelovim koji, premda su primili od Gospodina nebesku hranu što je u sebi sadržavala svaku slast prema želji svakog pojedinog, ipak su više osjećali pomanjkanje egipatskog mesa i Iuka na koji su bili navikli, negoli nježnu slatkoću anđeoske hrane, tako da su se tužili i plakali za onim prostim jelom, dok su imali pred sobom nebeski kruh. Do takve skrajnosti dolazi niskost naše požude da čini te žudimo za svojom bijedom, a neraspadljiva nebeska dobra da nam budu odurna. 6. - Ali, ponavljam, kad suhoća proizlazi iz čišćenja osjetne požude, premda na početku duh zbog netom navedenih uzroka ne nalazi užitka, ipak crpi jakost i srčanost za rad iz onoga što prima kao duhovnu hranu, to je počelo motrenja tamnog i suhog za osjete, tajanstvenog i skrivenog čak i onomu koji ga posjeduje. Ovo motrenje, što stvara suhoću i prazninu u osjetima, redovito daje duši skionost i želju da stoji sama i u miru, tako da ne može ni htjeti da razmišlja o kojoj posebnoj stvari. Kad bi se tada oni kojima se to događa znali staviti u sveti mir, oslobodivši se od skrbi bilo kakvog unutarnjeg ili vanjskog posla, bez brige da rade bilo što, unda bi u ovoj zaboravi i odmoru na sladak način osjetili unutarnju okrepu. Ova je okrepa tako nježna da se obično ne osjeti kad se želi i nastoji osjetiti, jer - ponavljam - ona djeluje u najvećem miru i zaboravi i kao zrak koji nam pobjegne kad ga hoćemo stisnuti u šaku.

7. - U ovom smislu možemo razumjeti riječi što ih Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama govori Zaručnici: Odvrati oči svoje od mene, jer me zbunjuju. Bog zaista postavlja dušu u ovo stanje na taj način i vodi je putem tako različitim negoli prije, da - ako ona hoće da radi svojim moćima - ometa posao što ga Bog obavlja, mjesto da pomaže, dok se prije događalo posve protivno. Uzrok je tomu što sada u ovom stanju motrenja, to jest kad duša od razmatranja prelazi u stanje naprednih, Bog u njoj radi i zato joj vezuje unutarnje moći ne puštajući joj ikakvog oslona u razumu, niti ugodnosti u volji, niti reda u pamćenju. U to vrijeme ono što duša može od svoje strane dati služi samo da poremeti unutarnji mir i djelo koje Bog u ovoj suhoći osjeta obavlja u duhu: djelo, duhovno i nježno kakvo jest, koje se vrši na tih i miran način te daje neko unutrašnje zadovoljstvo posve različito od svih prijašnjih užitaka, koji su bili odveć opipljivi i osjetni. Ovo je mir koji - kako kaže David - Bog govori duši: Da poslušam što mi to Jahve govori: Jahve obećava mir ... da je učini duhovnom. A sad pređimo na treći znak. 8. - Treći znak po kojem duša može poznati da se nalazi u čišćenju osjeta jest to da - ma što činila od svoje strane - ne može više razmatrati ni razmišljati služeći se osjetnom maštom, kako je to običavala. Bog joj se počinje podavati, ne više putem osjeta preko razmatranja u kojem je duša razglabala i sastavljala misli, nego putem čistoga duha u kojem nema susljednog razmišljanja, do kojega ne mogu doprijeti ni izvanji ni unutarnji osjeti nižeg dijela. Stoga moć predočivanja i mašta ne nalaze oslona u bilo kakvom razmišljanju, niti će u buduće moći u razmišljanju stati na čvrsto tlo. 9. - U ovom trećem znaku treba primijetiti da ta zapreka i suhoća duševnih moći ne dolazi iz kakvog lošeg raspoloženja; jer u takvom slučaju, kad prođe to raspoloženje koje nikad nije trajno jednako, duša se uz malo marljivosti odmah vraća na stanje da može ono što je prije mogla, i njezine moći nalaze o što će se osloniti. Ali tako se ne dogada u čišćenju osjeta, jer kad je duša počela u njega ulaziti, za nju sve više i više raste nemogućnost da razmatra svojim moćima. Istina je da isprva kod nekih nije tako neprekidno da im se ne bi dopustilo katkad kakvo razmatranje (tim bolje po njih, jer zbog njihove mlitavosti nije zgodno da budu odbijeni najednom); uza sve to je ipak istina da sve više i više idu dalje u tam čišćenju udaljujući se od osjetnih vježbi, ako uopće imaju poći dalje. Tako velim, jer kod onih koji ne idu putem motrenja stvari se razvijaju na posve drugi način. Kod njih noć suhoće ne običava biti u osjetima neprekidna, nego je sad imaju, sad ne : te sad ne mogu razmatrati, a sad opet mogu kao prije: jer Bog ih postavlja u ovu noć samo da ih vježba i ponizi i da preobrazi njihove osjete, zato da ne idu dalje s lošom lakomošću u duhovnim stvarima, a ne zato da ih povede na put duha ili do motrenja. I dobro treba naglasiti da ne dovodi Bog do motrenja sve koji se promišljeno vježbaju na duhovnom putu, dapače niti polovicu, a razlog je poznat samo njemu. Zato

ovima nije dao da bi mogli potpuno odalečiti osjete od razmišljanja i zaključivanja, nego samo kadikad i za neko vrijeme, kako smo rekli. POGLAVLJE 10. O NAČINU KAKO SE DUŠA MORA VLADATI U TAMNOJ NOĆI 1. - U vrijeme suhoće kod noći osjeta Bog obavlja spomenutu preobrazbu prenoseći dušu od osjetnog na duhovni život, to jest od stanja razmišljanja u stanje motrenja, gdje duša ne može više svojim moćima raditi i kretati se u Božjm stvarima. Zbog toga oni koji su duhovni trpe velike muke, ne toliko zbog suhoće što je doživljavaju, koliko zbog straha da će tim putem biti izgubljeni, jer misle da je za njih svršilo svako duhovno dobro i da ih je Bog napustio budući da ne nalaze zadovoljstva ni u jednoj dobroj stvari.Tako se trude - po običaju što su ga imali - da hrane i pasu svoje moći uživajući koji predmet u razmatranju, misleći da ljenčare ako to ne rade i ako nisu posve sigurni da nešto rade; ali od takvih napora duša, koja je uživala u onom mirnom počivanju duševnih moći, osjeća mnogo neugodnosti i odvratnosti. Dok se tako muče u razmišljanju ne napreduju u motrenju, jer tražeći svoj duh, gube duh mira i tišine što su ga imale. Upravo su slične onomu koji - zato da pusti ono što je napravio - počinje to napravljati; ili onomu koji - zato da izađe iz grada - traži ulaz u grad; ili onomu koji pušta plijen da ide u lov; dapače je u našem slučaju svaki njihov trud posve bez koristi, jer neće više ništa postići tim prijašnjim načinom rada. 2. - Ako u to vrijeme nemaju nikoga koji bi ih razumio, nazaduju ostavljajući započeti put ili postajući mlitavi na njemu; ako nšta drugo, sami sebi postavljaju zapreke svojem napretku mnogim naporima, kojima se sile da slijede prijašnji način razmišljanja i razlaganja, odveć utvrđujući narav i pripisujući uzaludnost svojih napora svojim grijesima ili svojoj nesavršenosti Ali - ponavljam - uzaludno im je vraćati se na prevaljeni put, jer ih Bog sada vodi po putu motrenja koji je posve različit od prijašnjega: ne spada, naime, pod razmišljanje ili razglabanje. 3. - Neka se, dakle, utješe ustrajući u strpljivosti i neka se bez tjeskobe pouzdaju u Boga koji nikad ne zapušta one što ga traže jednostavnim i iskrenim srcem, te on neće propustiti da im dade sve potrebno za put, sve dok ih ne dovede do jasnog čistog svjetla ljubavi što će im pružiti pomoću druge tamne noći, noći duha, ako zasluže od Boga takvu milost. 4. - Način kojega se moraju držati u ovoj noći osjeta jest da ne idu putem razglabanja i razmišljanja, jer već nije vrijeme da se oko toga nastoji; nego neka puste dušu da počiva, premda im se čini da ne rade ništa i da gube vrijeme krivnjom svoje mlitavosti. Već će mnogo učiniti ako ustrpljivo ustraju u molitvi ne čineći ništa. Upravo to jedino i moraju činiti: neka ostane duša slobodna i mirna, nezaokupljena nikakvom spoznajom i mišlju i neka se ne skrbi o čem će misliti i razmatrati. Neka se zadovolji samo mirnim pogledom punim ljubavi na Boga bez skrbi, napora i želja da ga čuje i uživa, jer sve ove težnje uznemiruju i rastresuju dušu od mirnog počivanja, slatkog odmora motrenja što joj se ovdje podaje.

5. - Nadalje, koliko god im se rađale premnoge sumnje da gube vrijeme i da bi bilo bolje baviti se drugim stvarima, jer da u molitvi ne mogu činiti ni misliti ništa, neka se strpe i ostanu mirne, jer je sada vrijeme da se živi plandujući i u velikoj duhovnoj širokogrudnosti. Ako bi od svoje strane htjele bilo što djelovati svojim unutrašnjim moćima, to bi značilo sprječavati i rušiti dobra koja Bog utiskuje u dušu putem ovog spokojnog mira; to bi značilo kao da bi se, po apsurdnoj pretpostavci, neka izrađena slika stala pomicati dok joj slikar daje posljednje poteze: sigurno bi mu smetala da išta učini i pokvarila bi mu posao. Tako, kad duša stoji u unutarnjem miru i spokojnosti, bilo koje djelovanje ili čuvstvo, ili bilo koja skrbna pažnja koju bi ona htjela imati, bit će joj na smetnju i rastresanje i nužno će učiniti da će osjetiti suhoću i prazninu u osjetima, i koliko više bude htjela da se osloni na takvo čuvstvo ili spoznaju, toliko će više osjetiti prazninu koja ne može više biti ispunjena tim putem. 6. - Ne treba, dakle, da se duša išta uznemiruje što gubi djelovanje svojih moći, pače može biti zadovoljna da ih brže gubi. Ako duša ne iskvari od Boga uliveni čin motrenja, ovo je motrenje krijepi s više mirnog obilja i čini da se uspali ognjem ljubavi što ga ovo tamno skriveno motrenje sobom nosi i daje duši; jer motrenje nije drugo nego tajnovito spokojno ulijevanje Boga puno ljubavi, koje - ako mu se otvori put - raspaljuje dušu duhom ljubavi, kako ona daje razumjeti u slijedećem stihu: Kad žud me milja žarka podžigaše.