Milosti puna br.45 by Svetište MBB

glasilo svetišta majke božje bistričke

Milosti puna God. XV.  2009.  45

Cijena 15 kuna

Lijepa naša domovino – da bi vazda sretna bila: čudesnim ljepotama urešena da budeš pozornica, na očigled svima, bogoljublja i čovjekoljublja i domoljublja; pozornica slobode i odgovornosti; obitavalište roda Hrvata, i svih dobre volje, u svoj svojoj povijesti i kulturi, znanosti i umjetnosti, vjeri i molitvi. Bila si zemlja vjekovima ponižena, izranjena, ipak, ponosna, u nadi nepokoriva – uzdajući se u djecu svoju. Mons. dr. Valentin Pozaić, Marija Bistrica, 5. kolovoza 2009.

MARIJA BISTRICA OD PRVOG SPOMENA DO DANAS

arija Bistrica smještena je svega četrdesetak kilometara sjeverno od hrvatskoga glavnog grada Zagreba, među razigranim bregovima i brežuljcima. U njoj je proštenište Majke Božje Bistričke. To veliko, važno, poznato i veoma posjećeno Gospino svetište među Hrvatima na uzvišici se doimlje kao grad. Kroz krasna vrata renesansne kule ulazi se u dvorište, pred visoki toranj na pročelju... Mjesto Bistrica dobilo je ime po potoku koji protječe kroz mjesto, a spominje se prvi put 1209. godine u povelji kojom hrvatskougarski kralj Andrija II. (t 1235.) vraća županu Vratislavu njegove zaplijenjene posjede, a među njima i Bistricu. Bistrička se župa, međutim, spominje prvi put god. 1334. Župna crkva bila je tada posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. godine biskup Juraj Branjug (1723.-1748.) posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište se i mjesto zove Marija Bistrica. ip Bistričke Gospe potječe iz 15. stoljeća i 3io je u crkvi na Vinskom Vrhu. Oko god. 1545. Gospin kip je zbog opasnosti od Turaka prenesen u župnu crkvu u Bistrici, a god. 1650. zazidan u jedan prozor. Godine 1684. nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen i postavljen na časno mjesto. Otada počinju velika hodočašća. Godine 1715. Hrvatski sabor daruje glavni oltar na čast Bistričkoj Gospi. Papa Benedikt XIV. (1750-1758.) podijelio je oproste hodočasnicima koji se ispovijede i pričeste. Godine 1880. uoči Velike Gospe, požar je oštetio čitavu crkvu, ali je glavni oltar s kipom Majke Božje Bistričke ostao posve neoštećen.

Arhitekt Herman Bolle crkvu je obnovio i proširio te je izgradio cintor oko Svetišta. Godine 1923. papa Pio XI. proglasio je crkvu Majke Božje Bistričke bazilikom minor. Godine 1935. zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer okrunio je čudotvorni kip Marijin i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Majku Božju kraljicom Hrvata. Govornik krunidbenog dana bio je nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac. Biskupska konferencija proglasila je 1971. bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavoga hrvatskog naroda. Godine 1984. održanje u Mariji Bistrici Nacionalni euharistijski kongres. Slike u cintoru naslikao je Ferdo Quiqerec (Kikerec), a obnovio ih je akademski slikar Vladimir Pavlek od 1982. do 1984. godine. eatifikacija Alojzija Stepinca održana je 3. listopada 1998. Nezaboravno misno slavlje održano je u novouređenoj »crkvi na otvorenom« Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke. Obred proglašenja blaženim kardinala Stepinca i misno slavlje u nazočnosti polumilijunskog mnoštva predvodio je papa Ivan Pavao II. - prvi papa koji je hodočastio na Mariju Bistricu. Dana 12. veljače 2000. svečano je blagoslovljen Karmel Majke Božje Bistričke i bi. Alojzija Stepinca te je posvećena samostanska crkva. Slavlje je predvodio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. U godini Velikoga jubileja 2000. odlukom nadbiskupa Bozanića, Bazilika MBB postala je jednom od četiriju oprosnih crkava zagrebačke nadbiskupije. Bističkom hodočasniku papi Ivanu Pavlu II. podignut je 18. svibnja 2003. monumentalni spomenik podno Kalvarije.

Dušo duše Hrvatske, Isusova mati, Sunce naših stradanja, ne prestani sjati! Jeronim Korner

Riječ urednice

Crkva živi.................................... 22 Majka Božja Bistrička . »Duša duše Hrvatske«..............25 Uz svećeničku godinu............... 31 Uz veliki jubilej............................ 37 Iz Stubičkog dekanata................. 73 Sa svih strana............................. 85 Glas Karmela.............................. 90 Osvrti.......................................... 94 Pastoralni plan za 2010. godinu........97 Zahvalnice.................................103

Milosti puna

Glasilo svetišta Majke Božje Bistričke

Izdaje: Župa i Svetište Majke Božje Bistričke, 49246 Marija Bistrica, Trg pape Ivana Pavla II. 32, Tel./faks 049/469-156; e-mail: svetiste.mbb@gmail.com, rkt-zupni-ured-bdm@kr.htnet.hr Odgovara: Zlatko Koren, župnik i rektor Svetišta Glavna urednica: Danica Ozimec Uredničko vijeće: Vesna Brlek, Biserka Ciglenečki, Anica Gregurić, Marinko Micak, Danica Ozimec, Vesna i Ivančica Tomorad i Zvonko Franc Fotografije: Sandra Haban, Mihael Sokol, Nedjeljko Pintarić, Zvonimir Atletić i Fotoarhiv Glasa Koncila Priprava za tisak: ¤, Kaptol 8, Zagreb Izvršni urednik: Zvonko Franc Prijelom: Blaženka Matić Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Naklada: 5.000 komada – Tiskano u prosincu 2009.

»Postavi noćas na sva raskršća Znak prepoznatljiv svima:

Postavi SRCE SVOJE – SRCE BOGOČOVJEKA« (A. Z. Kojaković) Želimo svim ljudima dobre volje radostan Božić i blagoslovljenu novu godinu!

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

Iz života župe i Svetišta................. 5

Radujem se kad me pitaju hoće li Milosti puna ugledati svjetlo dana za Božić. Znači da se, ipak, čita! Opet došašće, opet pogled s mog prozora na Kalvariju u bijelom, a preko krovova uzdiže se toranj bazilike Majke Božje Bistričke, odjekuje melodija zvona sa zvonosvira. Lijepa slika na putu prema Božiću... Preda mnom papiri – zapisi mnogobrojnih suradnika s različitih strana, različitih profila... Tekstovi nisu lepršavi, božićni, ali u njima je ovo naše danas, jučer i sutra. U svakom zapisu vidim trud nekoga tko želi s nama podijeliti dio svojega života, znanja, iskustva, osjećaja... Poštovani čitatelji, želimo da strpljivo pročitate odabrane zapise; da otkrijete koliko smo, zapravo, svi povezani; možda i premalo znamo jedni o drugima. Uvodnik našega župnika i rektora velečasnog Zlatka Korena upozorava na ovo naše vrijeme, koje je često zbunjujuće, ali nudi nove izazove, s kojima se moramo nositi. Svoja sjećanja iznose neki bivši bistrički kapelani i župnici (mons. Branko Ivanjko, mons. Lovro Cindori....). Bogato hodočasničko ljeto uza sva događanja obilovalo je poticajnim propovijedima – analizama sadašnjice i kako živjeti evanđelje... Neke smo uvrstili. Jubilarna godina darovala nam je novog đakona – Kornelija Grgića. Donosimo zapis o dovršenim freskama u bazilici. Iz Povijesnog instituta imamo znanstveni članak o »starohrvatskim« krunama kipa Majke Božje Bistričke i Malog Isusa u Mariji Bistrici... Javlja se Glas Karmela, Radija Marija Bistrica... Pročitajte! Neka Milosti puna ostane poticaj da pokušamo naše male svjetove učiniti ljepšima i boljima.

milosti puna

Uvodnik........................................ 2

2009.- godina obljetnica

glasilo svetišta majke božje bistričke

Sadržaj

Uvodnik Zbunjuje nas i ujedno nam govori Zbunjuje nas i ujedno nam govori! Čuli ste za crkvu u Travnu. Jedno je vrijeme ona bila hit tema u našim medijima. No rijetko se koja sakralna građevina u svijetu ali i u Hrvatskoj može pohvaliti ulaskom u finale prestižnog natjecanja u arhitekturi na Međunarodnom festivalu arhitekture, koji se održavao u Barceloni od 4. do 6. studenoga 2009. Između 700 prijavljenih radova iz 80 zemalja u sam uži izbor uspjelo je ući Župnom centru sv. Luke iz zagrebačkog Travna.

Dragi prijatelji! Živimo u vremenu koje je ovakvo i onakvo. Često se tužimo, kukamo i jadikujemo… Maštamo o tome da će bolje biti sutra ili žalimo za prošlim izgubljenim satima, danima, tjednima, godinama… Zastanimo i osvijestimo se! OVO JE JEDINO VRIJEME KOJE NAM JE DANO. OVO JE JEDINO VRIJEME KOJE TI JE DANO.

Da, ovo je jedino vrijeme. Ono nameće mnoga pitanja, nudi svoja rješenja i ostavlja prostor našemu djelovanju. Ovaj trenutak nosi u sebi zahtjevnost promišljanja i propitkivanja. Mnogo je toga što nas zbunjuje i ujedno nam govori!

Zbunjuje nas i ujedno nam govori! Hrvatska seljačka stranka već niz godina organizira hodočašće u Mariju Bistricu podmirujući troškove prijevoza članovima i simpatizerima. Time, između ostaloga, omogućava osobama slabijega imovinskog stanja hodočašće i duhovno osvježenje. Financijska revizija već spomenute stranke, utvrdila je u svojemu revizijskom nalazu da stranka previše troši za vjersku promidžbu zato što podmiruje troškove prijevoza, ne isključujući nikoga. Zbunjuje nas i ujedno nam govori! U godini svećenika mi svećenici Zagrebačke nadbiskupije, predvođeni kardinalom Josipom, pohodili smo Staru Gradišku, Jasenovac, Petrinju, mjesta stradanja koja su proizašla iz zla prošlog stoljeća, označenih pojmovima fašizma, nacizma i komunizma. Sve žrtve zaslužuju poštovanje, a svi zločinci osudu. No, ni danas to nije tako, samo je jedno od spomenutih stratišta obilježeno, samo se o jednoj žrtvi govori s pijetetom. Zbunjuje nas i ujedno nam govori! Prošlih dana muslimani grada Rijeke, njih oko deset tisuća, prisustvovali su svečanosti postavljanja kamena temeljca treće džamije u Hrvatskoj. Iskreno nas raduje da

Hodočašće svećenika Zagrebačke nadbiskupije u Petrinju. Zajednička slika u župnoj crkvi izgrađenoj na temeljima stare, u Domovinskom ratu do temelja srušene crkve

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

Zbunjuje nas i ujedno nam govori! Druge listopadske subote pohodili su Mariju Bistricu vjernici naše Bosne iz Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije, predvođeni kardinalom Vinkom i biskupom Franjom. S koliko ljubavi gledaju prema Zagrebu, prema Mariji Bistrici naša braća i sestre iz Bosne i Hercegovine, Boke kotorske, Srijema, Bačke, Janjeva. To nije moguće prepričati, to je potrebno doživjeti. Tko si smije u ovoj zemlji uzeti pravo pa otpisati, prekrižiti, odbaciti dio hrvatskoga korpusa? Tko si smije uzeti pravo da bi isto pravo uskratio?

milosti puna

Zbunjuje nas i ujedno nam govori! Prve nedjelje listopada bili smo dionici Vojnog hodočašća u Mariju Bistricu. Kažem dionici, i mislim na nas u Bistrici i na vas u vašim domovima putem TV prijamnika. Zapazili ste sigurno naše povijesne postrojbe, one nam šuteći govore da smo narod koji traje, i to već stoljećima, narod koji ima svoju povijest, tradiciju i dostojanstvo. Uvijek mi je potresan susret s invalidima Domovinskog rata. Stisnuti im ruku, uputiti pogled i posredovati riječ, shvatiti da su u danima stradanja bili skoro dvadeset godina mlađi samo govori i bez riječi. Oni su snažan podsjetnik kolika je cijena naše slobode, slobode i tvoje i moje.

Zbunjuje nas i ujedno nam govori! Na Dan neovisnosti (8. listopada) u Mariju Bistricu hodočastili su vjernici Baranjskog dekanata. Baranje, gdje je i danas na svakom koraku vidljiva drama Domovinskog rata. Baranje, koju mnogi nazivaju hrvatskom Kalifornijom Baranje, koja u svojem srcu čuva Nacionalni park Kopački rit. Bili ste u Baranji?! Ako je odgovor niječan (najčešći) onda i vi spadate u skupinu Hrvata koji bolje poznaju strane znamenitosti nego svoju domovinu. Volio bih da je to samo slutnja, no, nažalost, to je bolna stvarnost. Većina naših maturanata za glavno je odredište odabrala inozemstvo.

glasilo svetišta majke božje bistričke

će izgradnjom dobiti prostor za rast u vjeri i klanjanje istom Bogu. Taj je događaj, kako smo mogli saznati iz medija, okupio brojne državne dužnosnike, koji su u toj prigodi izrazili svoju podršku te se s lica mjesta obratili našoj javnosti. Protumačili su nam da je taj događaj izraz demokracije, pluralizma, slobode i europskih stremljenja, multietničnosti i multikulturnosti… Smijemo li se nadati da će i gradnja crkve u Trnjanskoj Savici u Zagrebu, u župi s preko deset tisuća vjernika katolika imati isti odjek… i zaslužiti isto ili barem jednako tretiranje?

Uvodnik

Zbunjuje nas i ujedno nam govori! Međunarodni odbor UNESCO-a na sjednici u Abu Dhabiju uvrstio je na popis nematerijalne svjetske kulturne baštine procesiju Za križem po otoku Hvaru, dubrovačku Festu sv. Vlahe i umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog Zagorja. Razumijemo li mi u Zagorju taj UNESCO-ov odabir, razumijemo li mi u Hrvatskoj da je u popis nematerijalne svjetske kulturne baštine uvrštena procesiju Za križem na otoku Hvaru? Ovo je samo dio tema koje zaslužuju naše promišljanje i svakodnevno propitkivanje! Blaženi Alojzije Stepinac nam poručuje: »Kad sam bio u Lepoglavi, kad god sam izašao iz svoje ćelije na šetnju, najprije sam zagledao toranj crkve s križem. On mi je govorio: ›Gore gledaj prema nebu i ne boj se!‹ Taj je križ tu stajao, kad je Josip II. tjerao pavline iz samostana. A gdje je sada taj nesretnik? A križ još i danas tu stoji. I taj mi je križ svaki puta govorio: ‘Pazi da ne popustiš!’« (VRANEKOVIĆ J., Dnevnik, sv. II, str. 51) Da, naš je Blaženik bio uvijek svjestan kako sve prolazi, a Bog ostaje. Stoga reče: »Samo Bog je vječan! To je, braćo naša utjeha i naša snaga, kada gledamo pred sobom

toliki niz protivnika Božjih, što otvorenih što sakrivenih. Oni će proći, a Ti ostaješ. I kad bi se dogodilo da val opće mržnje, koju sije komunizam, prelije čitavu Europu, nećemo ni časak klonuti, jer mi znamo, Gospode, da će oni proći, a ti ostaješ! I kad bi se dogodilo da val moralne razvratnosti, što ju sije bezbožni tisak, prelije čitavu Evropu i svijet, mi nećemo klonuti duhom, jer znamo, Gospode, da će proći ona i njezini začetnici, a Ti ostaješ! I kad bi se dogodilo da zavisnost, što ju siju neprijatelji Tvoji širom svijeta, još više raširi crna svoja krila nad ovim izmučenim narodom, mi nećemo klonuti duhom, jer će i to proći, ali Ti ostaješ, Gospode! Neka se prelije more na nas, neka se sruše bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u Tebe, Gospode, i u pobjedu Tvojih načela, ostaje nepokolebiva, jer će sve proći, ali Ti ostaješ Gospodine!« (Propovijed u katedrali na Staru godinu 1935.) Da, sestre i braćo, sve će proći, ali ti ostaješ, Gospodine! Bili vam tim Blaženikovim riječima snaženi dani 2010. godine! Vaš Zlatko Koren

Iz života župe i svetišta Majko Božja Bistrička, moli se za nas. Iz života župe i svetišta od 8. lipnja 2009. do 30. studenoga 2009.: – slavili svete mise, – hodočastili vjernici iz župa, udruga i škola, – proslavili svetkovine, blagdane i spomendane, – obilježili događaje, – gostovali zborovi... 9. VI. – umirovljenici HP-a iz Zagreba 11. VI. – PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA – središnje misno slavlje predvodio, kao i tijelovsku procesiju, biskup mons. dr. Vlado Košić

14. VI. – XI. NEDJELJA KROZ GODINU

18. VI. – u sklopu trodnevnice za mladu misu vlč. Ivana Valentića rektor svetišta predvodio je sv. misu u Svetištu sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

13. VI. – SPOMENDAN SV. ANTUNA PADOVANSKOG – rektor svetišta predvodio sv. misu u svetištu Gospe od Poišana – Split

17. VI. – vatrogasci VZKZŽ-a pohodili su Kornate te obišli spomen područje kornatske tragedije, gdje je molitvu za stradale vatrogasce predvodio rektor svetišta, a župnik župe sv. Barbare u Bedekovčini preč. Josip Komorčec održao homiliju

milosti puna

– umirovljenici iz Starih Jankovaca – večernjoj svetoj misi prisustvovali su župljani župe Presv. Trojstva iz Svete Nedelje, iz naselja Strmec, koja je slavljena za pokojnog Željka Vlašića

glasilo svetišta majke božje bistričke

Iz života župe i svetišta 19. VI. – SVETKOVINA PRESVETOG SRCA ISUSOVA – svetom misom na kojoj su sudjelovali učenici i zaposlenici OŠ-a Marija Bistrica zahvaljeno je za plodnu školsku godinu

20. VI. – HODOČAŠĆE BOLESNIKA I MEDICINSKOG OSOBLJA – u zagrebačkoj katedrali nadbiskup kardinal Josip Bozanić zaredio je nove svećenike, između kojih i đakona Ivana Valentića; otvorena svećenička godina i proslavljen jubilej 20 godina biskupstva kardinala Josipa Bozanića; svetište predstavljao preč. Matija Burja – središnje misno slavlje u svetištu predvodio je vlč. Zdenko Perija – hodočastili su župljani župa: Miholjanec, Dalj, Erdut, Gornji Kneginec, Kotoriba, Trnovec, Đulovac, Boraja, Prelog, Stara Ploščica, Trnovitica, Rasinja, Kuzminec, bl. Alojzija Stepinca Novska, Uzvišenja Sv. križa Sisak, Pohoda BDM Sisak, sv. Nikole biskupa Koprivnica te zagrebačke župe: sv. Marije, sv. Mihaela Arkanđela, sv. Petra i Presvetog Trojstva – umirovljenici iz Granešinskih Novaka, Borongaja, Vukomerca, Udruga »Kap dobrote« i Caritas Zagrebačke nadbiskupije – zbor bistričke župe pjevao je na vjenčanju Berislava Ozimeca i Ane Mudronje u župi sv. Anastazije u Samoboru

– povodom 100. obljetnice područne škole u Globočcu slavljena je sveta misa

21. VI. – XII. NEDJELJA KROZ GODINU – središnje misno slavlje predvodio je o. dr. Niko Bilić, isusovac – župljani bistričke župe sudjelovali su na mladoj misi vlč. Ivana Valentića u Sesvetskim Selima 25. VI. – DAN DRŽAVNOSTI – središnje misno slavlje predvodio o. dr. Niko Bilić – održano hodočašće umirovljenika KZŽ-a – vjernici Stubičkog dekanata hodočastili su u Zadar 26. VI. – umirovljenici iz Bistre 27. VI. – HODOČAŠĆE KARLOVAČKOG DEKANATA – središnje misno slavlje predvodio je preč. Ivan Miklenić – hodočastile su župe Karlovačkog dekanata: Presvetog Trojstva, Presvetog Srca Isusova, Svetih Triju kraljeva, Hrnetić, Švarča, Rečica, Kamensko, Mahično, Dubovac, te župe Stupnik -Lučko, Laz, Šišljavić, Lipnik, Žakanje, Otočac, Svetice, Lasinja i sv. L. B. Mandića Virovitica

4. i 5. VII. – 320. ZAVJETNO HODOČAŠĆE GRADA VARAŽDINA – subotnje misno slavlje predvodio vlč. Vladimir Kolarić, župnik župe sv. Jelene u Šenkovcu – Čakovec, sudjelovale su župe: Vivodina, Lepoglava, Rovišće, Šenkovec, Mačkovec, Gornje Prekrižje, Vrhovac, Ozalj, Kamanje, sv. Josipa radnika Osijek, bl. Alojzija Stepinca Virovitica

6. VII. – đakonski pastoralni praktikum u župi i svetištu započeo je đakon vlč. Branko Risek

7. VII. – hodočastili su umirovljenici iz Ferdinandovca, Ždale, Molva i Kalinovca – središnja misna slavlja predvodio je mons. Josip Mrzljak, biskup varaždinski

8. VII. – u kapelici sv. Petra predstavljen je hodočasnički vodič Lurd, autora vlč. Josipa

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

29. VI. – SVETKOVINA APOSTOLSKIH PRVAKA SV. PETRA I PAVLA – središnje misno slavlje na kraju zlatomisničke godine predvodio je preč. Mirko Totović, prebendar

milosti puna

– hodočastile župe grada Svete Nedelje: Presv. Trojstva, bl. Alojzija Stepinca i Uzvišenja Sv. križa

– sudjelovale su sve varaždinske župe: sv. Nikole, sv. Fabijana i Sebastijana, sv. Vida, sv. Josipa te župe BDM Biškupec, Uskrsnuća Isusova Kučan Marof, sv. Nikole biskupa Novo Selo na Dravi, sv. Marije Magdalene Kneginec, sv. Fabijana i Sebastijana Oštrice, sv. Antuna Padovanskog Novi Marof, sv. Vida i sv. Jurja mč. Mađarevo, sv. Marije Magdalene Ivanec, sv. Petra i Pavla ap. Petrijanec, Sv. Martin na Muri, sv. Ladislava i Marije Kraljice Središće, Sveti Ilija te 200-injak pomurskih Hrvata iz Mađarske – preč. Ivan Špoljar, župnik u Gornjoj Stubici, proslavio je pedeset godina svećeništva; svetište je predstavljao preč. Matija Burja – slavljena je sv. misa kod križa u Kladešćici, misu je predslavio o. dr. Niko Bilić, Isusovac

glasilo svetišta majke božje bistričke

28. VI. HODOČAŠĆE SVETONEDELJSKOG DEKANATA – središnje misno slavlje predvodio je prof. dr. sc. Josip Baloban, kanonik i arhiđakon

Iz života župe i svetišta Vnučeca, župnika iz Tuhlja; vodič je predstavio vlč. Nedjeljko Pintarić, direktor Glasa Koncila, a rektor svetišta održao je prigodan govor; u glazbenom dijelu predstavljanja sudjelovao je župni zbor »Tomislav« pod ravnanjem s. Tihomile Sente – umirovljenici Donji Vidovec

9. VII. – u sklopu priprave za svetkovinu MBB nastupila su djeca bistričke župe pod vodstvom s. Tihomile Sente, održana godišnja sv. misa u kapelici sv. Ladislava u Podgorju Bistričkom

10. VII. – u sklopu priprave za proslavu svetkovine MBB recitatorska družina »Bistričko srce« održala je prigodni program (recitatori: Anita Klemar, Ivana Flegar, Vesna Jakopović, Jelena Januš, Ivančica Tomorad, Josip Klapač i voditeljica Danica Ozimec) – središnje misno slavlje predvodio je vlč. Franjo Pranjić, salezijanac – slavljena je sv. misa kod kapelice sv. Benedikta 11. VII. – središnje misno slavlje predvodio je vlč. Franjo Mostečak, župnik župe Varaždinske Toplice – kod mise koncelebrirao i na kraju podijelio svoj mladomisnički blagoslov vlč. Marinko Prstec iz župe Varaždinske Toplice, a propovijedao je o. Niko Bilić. – pjevao je zbor župe Varaždinske Toplice, pod vodstvom s. Rahele Dolovski – hodočastile su župe: Sv. Luka – Novska, Međurić, Donja Kupćina, Pisarovinska Jamnica, Varaždinske Toplice, Goričan, Marija Okička – KUD Lovro Ježek organizirao je susret folklora na kojemu su sudjelovali sljedeći KUD-ovi: Vinica, Golubovec, »Hrvatsko srce«, »Kraluš«, Laz, Remetinec, »Zavičaj«, »Josip Torbar«, »Osif Kostelnik«, Mihovljan, Strmec i KUU »Zvon«; koji su ukrasili crkvu slikovitim narodnim nošnjama na misi u 18 sati 12. VII. – XV. NEDJELJA KROZ GODINU – hodočastile župe: Remete, Gračani, Bešići, Podsused i Remetinec (nekoliko stotina pješaka), umirovljenici iz Mihovljana pokraj Čakovca, podružnica Žitnjak i Petruševac (Zagreb), hodočasnici iz više župa Slavonskog Broda – zavjetna procesija sa svijećama na Vinski vrh okupila je oko 2 000 vjernika, među kojima i župljane župe Presvetog Srca Isusova Potoci i sv. Mateja Mostar.

13. VII. – SVETKOVINA MAJKE BOŽJE BISTRIČKE – poldanju i večernju misu predvodili su mladomisnici Tomislav Škender i Ivan Valentić

– 40. obljetnicu svećeništva proslavila su prečasna gospoda: Mijo Gabrić, Dragutin Joč i Ilija Žugaj; – 30. obljetnicu svećeništva proslavio je prečasni Dragutin Šarc – u popodnevnim satima duhovnomolitveni program vodile su kćeri Božje ljubavi – umirovljenici iz Ivanić-Grada 15. VII. – umirovljenici iz Zapruđa – Zagreb (jubilarno 25. hodočašće) i umirovljenici iz Vratišinca – Međimurje 16. VII. – umirovljenici iz Pribislavca i Selnice 18. VII. – misno slavlje predvodio je isusovac o. Niko Bilić – hodočastile su župe: Hlebine, Sigetec, Voloder i Osekovo

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

glasilo svetišta majke božje bistričke

19. VII. – XVI. NEDJELJA KROZ GODINU – MARGARETSKO HODOČAŠĆE – središnje misno slavlje predvodio je – hodočastile župe: Mihovljan, Blaškobiskup mons. dr. Ivan Šaško vec, Sv. Ivan Zelina, Desinić, Belec, Zlatar Bistrica, Zajezda, Lobor i Veliko Trgovišće.

Iz života župe i svetišta 21. VII. –umirovljenici iz Ferdinandovca 22. VII. – umirovljenici iz Preloga – proslavljeno godišnje proštenje u kapelici Marije Magdalene na Humu Bistričkom; misno slavlje predvodio je preč. Matija Burja 23. VII. – hodočastili vjernici iz župe Krk, sa svojim svećenikom vlč. Robertom Zubovićem

25. VII. – SV. JAKOV APOSTOL – ANINSKO HODOČAŠĆE – središnje misno slavlje predvodio je biskup mons. dr. Vlado Košić – hodočastile župe: Veliki Bukovec, Macinec, Martijanec, Reka, Kamenica, sv. Nikole Čakovec, sv. Antuna Čakovec, Lovrečka Varoš, Đurđevac, Vrbovec, Markuševec, Nova Bukovica, Glina, Maja, Mala Solina, Viduševec, Dubrava, Đurmanec i sv. Roka Virovitica te umirovljenici iz Donjeg Miholjca.

26. VII. – XVII. NEDJELJA KROZ GODINU – ANINSKO HODOČAŠĆE

– središnje misno slavlje predvodio je biskup mons. dr. Vlado Košić – hodočastile su župe: Sračinec, Tuhelj, Pribislavec, Orehovica, Pitomača, Krapina,

Velika Erpenja, Rakov Potok, Krapinske Toplice, Stubičke Toplice i Donja Stubica – hodočastili su članovi Odreda izviđača Hrvatsko zagorje iz Krapine

1. VIII. – PROŠTENJE UZ BLAGDAN PREOBRAŽENJA GOSPODINOVA – središnje misno slavlje predvodio je mons. dr. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski – hodočastile su župe: Zagorska Sela, Sutlanska Poljana, Prelog, Sv. Juraj u Trnju,

Podravske Sesvete, Novo Virje, Vukovina, Breznički Hum, Starigrad – Koprivnica, Ludbreg, Sv. Đurđ, Suhopolje, Taborsko – Hum na Sutli, Belica, Žabno, Đurđic, Močile, Rasinja, Rajić, Cvetlin, Donja Dubrava, Donji Vidovec, sv. Petra i Pavla Velika Gorica, Pokupsko, Jalžabet, Rude, Kotoriba,

– hodočastile su župe: Vrbno, Beletinec, Sv. Klara, Tomašica, Radoboj, Stari Gradac, Jalžabet, Garešnica, bl. Ivana Merza Slatina, Svibovec 3. VIII. – središnje misno slavlje predvodio je preč. Vladimir Bogdan, župnik i dekan – hodočastile su župe: Klanjec, Lug Samoborski, Noršić Selo, Domaslovec, Samobor i Kraljevec na Sutli

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

5. VIII. – POSVETA BAZILIKE SV. MARIJE VELIKE DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI – misno slavlje predvodio je biskup mons. dr. Valentin Pozaić – zahvalno misno slavlje u 18 sati predvodio je Marijan Piskač, župnik iz Mihovljana, a propovijedao je Ivan Mikec, loborski župnik; svećeničke jubileje proslavili su: Ivan Špoljar – 50 godina, Josip Belavić i Vladimir Tomić – 45 godina, Dragutin Joć – 40 godina, Slavko Dubovečak – 35 godina,

milosti puna

2. VIII. – XVIII. NEDJELJA KROZ GODINU – središnje misno slavlje predvodio je mons. dr. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski

4. VIII. – središnje misno slavlje predvodio je preč. Tomislav Novosel, župnik – hodočastile su župe: Carevdar, Kostel, Vrapče, Bistra i Ivanec Bistranski

glasilo svetišta majke božje bistričke

Dubrovčak Lijevi, Posavski Bregi, Petrinja, Hrastovica, Cirkvena, Rasinja, Gradec, Đelekovec, Legrad, Zrinski Topolovec, Sv. Martin pod Okićem, Hercegovac, Ladislav, Grubišno Polje, Kuzminec, Imbriovec, Donja Voća, Hrvatska Kostajnica, Bednja, sv. Nikole Koprivnica, Gornji Mihaljevec, Mali Raven, Gornji Dubovec, Lukavec, Odra, bl. Alojzija Stepinca Velika Gorica, Veleševec, Navještenja BDM Velika Gorica, Orahovica, Jasenovac, Krapje, Čvrstec, Gospe Fatimske Našice, sv. Marka Našice i Josipovac (kod Osijeka)

Iz života župe i svetišta

Svećenici jubilarci na misi zahvalnici 5. 8. 2009.

Drago Brglez i Petar Posilović – 30 godina, Marijan Piskač, Vladimir Trkmić i Pero Šestak – 25 godina, Josip Firšt i Ivica Šestak – 20 godina i Ivan Mikec – 15 godina – hodočastile su župe: Gornja Rijeka, Ivanić-Grad, Kloštar Ivanić, Pregrada, Glogovnica, Krašić, sv. Ane i BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina iz Križevaca, Vinagora, Marinci, Miholec, Kalnik i Sv. Križ Začretje. 6. VIII. – BLAGDAN PREOBRAŽENJA GOSPODINOVA – misno slavlje predvodio je isusovac dr. Nikola Stanković – umirovljenici iz Ivanić-Grada 8. VIII. – središnje misno slavlje predvodio je mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki – hodočastile su župe: Kutina, Kutinska Slatina, Dekanovec, Selnica, Strahoninec, Čazma, Vrtlinska, Koprivnički Ivanec, Koprivnički Bregi, Križ, Granešina, Gornja Jelenska, Budaševo, Brdovec, Štefanje, Ivanovec, Popovača, Velika Ludina, Nova Gra-

diška, Sv. Juraj na Bregu, Gornji Draganec, Dapci, Gora, Dubranec, Lupoglav, Pešćenica, Vratišinec, Podturem, Ilova, Topusko, Prelošćica, Gušće, Kratečko, Trnovec, Virje, Ivanjska i Repušnica – umirovljenici iz Jakuševca i Hrelića (Zagreb) 9. VIII. – XIX. NEDJELJA KROZ GODINU – središnje misno slavlje predvodio mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki – hodočastile su župe: Gornje Jesenje, Ljubešćica, Petrovsko, Orehovica Zagorska, Kravarsko, Preseka, Trnovec i Zabok – hodočastili su članovi Zagorske udruge uzgajivača konja 11. VIII. – XVII. HODOČAŠĆE INVALIDA – misno slavlje predvodio je rektor svetišta Zlatko Koren, a propovijedao đakon Branko Risek – hodočastile su 23 udruge iz Hrvatske – rektor svetišta predvodio je misno slavlje u župi Sv. Klara

13. VIII. – umirovljenici iz Nedelišća 14. VIII. – hodočastile su župe Komarevo, Blinjski Put, Sunja i Martinska Ves – rektor svetišta predvodio je misno slavlje u župi Tuhelj povodom Dana Općine 15. VIII. – SVETKOVINA UZNESENJA BDM – VELIKA GOSPA – svečano misno slavlje predvodio je kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački – hodočastile su župe: Brckovljani, Rakovec, Soblinec, Vugrovec, Sesvetski Kraljevec, Kaniška Iva, Čučerje, Visoko te Uzvišenja Sv. križa i sv. Martina iz Dugog Sela i Sv. Klara – Zagreb

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

16. VIII. – XX. NEDJELJA KROZ GODINU – središnje misno slavlje predvodio je mr. Nedjeljko Pintarić, direktor Glasa Koncila – hodočastile su župe: Bedekovčina i Bartolovec

glasilo svetišta majke božje bistričke

Iz života župe i svetišta – proslavljena svetkovina sv. Roka u istoimenoj kapelici bistričke župe, a misno slavlje je predvodio mladomisnik vlč. Ivan Valentić 20. VIII. – hodočastili su umirovljenici iz Kloštra Podravskog, Rugvice te Udruga umirovljenika Jarun iz Zagreba – župljani Marije Bistrice hodočastili su na Trsat (350 župljana) 21. VIII. – rektor svetišta predvodio je misno slavlje u župi Kamenica, u sklopu priprave za blagdan sv. Bartola

22. VIII. – središnje misno slavlje predvodio je preč. Zdravko Novak, župnik i dekan, a misno pjevanje animirali članovi zbora župe bl. Alojzija Stepinca Koprivnica – hodočastile su župe: Galdovo, Sela kod Siska, Odra Sisačka, Novigrad Podravski, Žažina, Stari Farkašić, Mala Gorica, bl. Alojzija Stepinca Koprivnica, Klenovnik, Bučica, Gola, Kloštar Podravski, Sesvetska Sela; župe Grada Siska: Pohoda BDM, sv. Kvirina i Sv. križa, Morska Sobota i Ravna Gora – hodočastili: Zajednica KUD-ova Grada Siska, Građanska željezničarska glazba i Gradska straža iz Siska – vjernici iz Marije Bistrice, pod vodstvom đakona Branka Riseka i člana župnoga ekonomskog vijeća Branka Mikše, hodočastili su na Trški Vrh, gdje je misno slavlje predslavio mr. Denis Barić – biskup mons. dr. Valentin Pozaić predvodio je misno slavlje kod križa Selnica – Vrhi 23. VIII. – XXI. NEDJELJA KROZ GODINU – svečano misno slavlje predvodio biskup varaždinski mons. Josip Mrzljak – kod svete mise svirao Gradski puhački orkestar iz Krapine – VII. vozošašće konjskih zaprega i jahača iz Hrvatske i Europske Unije (67 zaprega)

– hodočastile župe: Divuša Dvor, Bušetina, Gvozdansko, Knežev Vinograd, Čeminac, Beli Manstir i Zrin – hodočastili članovi Udruge invalida Grada Zagreba 25. VIII. – rektor svetišta predvodio je misno slavlje za poginule vatrogasce korčulanske tragedije u Tisnom, kojoj su prisustvovali i Stjepan Muhek, načelnik Općine Marija Bistrica, Stjepan Skuliber, vatrogasni zapovjednik VZKZŽ-a i Stjepan Kovačić, predsjednik DVD-a Marija Bistrica 28. VIII. – umirovljenici iz Susedgrada 29. VIII. – središnje misno slavlje predvodio je mons. Valter Župan, biskup krčki – hodočastile su župe: Moravče, Draganić, Peteranec i Drnje – Udruga žena »Đurđica« – Turčin 30. VIII. – XXII. NEDJELJA KROZ GODINU – središnje misno slavlje predvodio je mons. Valter Župan, biskup krčki – hodočastile su župe Luka i Završje – Netretić

8. IX. BLAGDAN ROĐENJA BDM – središnje misno slavlje predvodio je kanonik preč. Mijo Gorski 10. IX. – OŠ Cavtat 12. IX. – hodočastili župljani župa Zaprešić, Daruvar, Pakrac i Požega – Vidovci, Savski Nart, Končanica, Sv. Jana i Slavetić te Udruge »Job« iz Zagreba i »Hrvatska žena« iz Siska

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

13. IX. – XXIV. NEDJELJA KROZ GODINU ZAVJETNO HODOČAŠĆE VJERNIKA GRADA ZAGREBA I MLADIH ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE – hodočašće je predvodio kardinal Josip Bozanić, nadbiskup i metropolit zagrebački

milosti puna

5. IX. – središnje misno slavlje predvodio preč. Milan Pavlek, a propovijedao je vlč. Zoran Grgić – hodočastili župljani iz sljedećih župa: Donja Lomnica, Hrvatska Dubica, Dežanovac, Uljanik, sv. Petra ap. i bl. Alojzija Stepinca Duga Resa, Barilovački Leskovac, Ladvenjak, Cerovac Barilovečki, Novigrad na Dobri, Skakavac, Vukmanić, Stara Gradiška, Petrijevci te djeca iz karitasova dnevnog boravka u Čakovcu – župljani bistričke župe hodočastili su u Ludbreg – večernje koncelebrirano misno slavlje za hodočasnike Velikogoričkog dekanata predvodio je biskup mons. dr. Mile Bogović

6. IX. – XXIII. NEDJELJA KROZ GODINU – središnje misno slavlje predvodio je biskup mons. dr. Mile Bogović – hodočastili su župljani župa Kupinec, Plješivica, Pušća, sv. Nikole Tavelića Županja, Jastrebarsko – pjevanje kod misnog slavlja predvodio je zbor župe sv. Nikole Biskupa iz Jastrebarskog

glasilo svetišta majke božje bistričke

31. VIII. – preč. Matija Burja proslavio je 10 godina duhovnog djelovanja u bistričkom Karmelu – župljani bistričke župe hodočastili u Pleternicu

Iz života župe i svetišta 17. IX. – OŠ Sveti Ivan Zelina 18. IX. – Udruga »Sunce« – Ludbreg

19. IX. – hodočastile župe Delnice, Gerovo, Voćin, Pakrac, Zaprešić, Daruvar, Savski Nart i Končanica

20. IX. – XXV. NEDJELJA KROZ GODINU HODOČAŠĆE HSS-a – pjevanje predvodio zbor umirovljenika iz Koprivnice

26. IX. – HODOČAŠĆE BAČKIH HRVATA – hodočastile župe Lužani, Sigetec, Samarica, Gornji Miklauš, Rijeka – Trsat – središnje misno slavlje predvodio je preč. Ivan Lenić, čuvar Svetišta Gospe od Brze Pomoći u Slavonskom Brodu – misno slavlje s početkom u 9:30 sati, o 60. obljetnici smrti župnika mučenika Josipa Vedrine, predvodio njegov nasljednik vlč. Ivan Mikec, loborski župnik

27. IX. – XXVI. NEDJELJA KROZ GODINU HODOČAŠĆE ZAJEDNICE BRAČNIH SUSRETA RH – središnje misno slavlje predvodio je o. Antun Volenik, isusovac 3. X. – hodočašće roditelja i učenika katoličkih škola u RH – središnje misno slavlje predvodio je vlč. Dragutin Detić; sudjelovali su nastavnici i učenici katoličkih škola iz Zagreba, Virovitice, Požege, Osijeka, Rijeke i Dubrovnika – hodočastili su vjernici župa Štivica, Jelenje, Brod Moravice, Kaptol, Vetovo, Čepin,

milosti puna

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

glasilo svetišta majke božje bistričke

4. X. – XXVII. NEDJELJA KROZ GODINU VOJNO HODOČAŠĆE – središnje misno slavlje predvodio je vojni ordinarij mons. Juraj Jezerinac – hodočastile župe Vrbje, Skrad, Pribić, Jastrebarsko, Žumberak, Grubišno Polje, Velika, Bosiljevo – Prilišće, Klis, Veliko Trojstvo

Iz života župe i svetišta 7. X. – hodočastila župa Vir 8. X. – V. HODOČAŠĆE ŽUPA BARANJSKOG DEKANATA – središnje misno slavlje predslavio je nadbiskup đakovačko-osječki mons. dr. Marin Srakić

10. X. – HODOČAŠĆE VJERNIKA VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE I BANJOLUČKE BISKUPIJE – središnje misno slavlje predvodio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski, uz koncelebraciju biskupa banjolučkog mons. Franje Komarice; misno pjevanje predvodio je združeni zbor vjernika Banjolučke biskupije

11. X. – XXVIII. NEDJELJA KROZ GODINU 13. X. – OŠ Vukomerec

Grbić, glavni ravnatelj policije, Željko Cujzek, načelnik PUKZ-a, Darko Bakran, načelnik policijske postaje Donja Stubica

14. X. – OŠ Draganić – povodom Dana zaštitnika policije, sv. Mihaela, slavljena je sv. misa, koju je predvodio rektor svetišta, a propovijedao je preč. Dragutin Bosnar, oroslavski župnik; misi su nazočili ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, Oliver

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

23. X. – u bazilici Majke Božje Bistričke Zbor Ruske državne kapele održao je koncert – fragmente iz liturgijskih skladbi

milosti puna

17. X. – središnje misno slavlje predvodio je Tuna Jozić, župnik iz Jezera na Murteru – hodočastile su župe Tisno, Jezera, Petrovina, Gradina, Senj, Vrbovsko – održan XI. recital »Josip Ozimec«

18. X. – XXIX. NEDJELJA KROZ GODINU – u organizaciji dr. Vere Slatinski hodočastili su zagrebački kardiolozi

glasilo svetišta majke božje bistričke

16. X. – OŠ Slunj

Iz života župe i svetišta

24. X. – središnje misno slavlje predvodio mons. dr. Ivan Šporčić; misno pjevanje predvodio združeni zbor župa Bakarskog dekanata – hodočastili vjernici župa Slatina, Sladojevci, Cabuna, Jakšić, Vuka, Čepin – Presvetog Trojstva, Split – Gospe od Milosrđa, Slavonski Brod – novoosnovane župe bl. Alojzija Stepinca, Podcrkavlje, Brač – Navještenja BDM i djelatnici Centra »fra Ante Sekeles« – Vrlika – povodom 120. obljetnice DVD-a Marija Bistrica zahvalno misno slavlje predvodio je župnik Zlatko Koren 25. X. – XXX. NEDJELJA KROZ GODINU ZAHVALNICA – središnje misno slavlje predvodio je preč. Zvonimir Sekelj, biskupski vikar za Grad Zagreb; u koncelebraciji sudjelovao mons. Lovro Cindori, kanonik i arhiđakon – na misi blagoslovljen kip Majke Božje Bistričke koji su izradili invalidi Domovinskog rata pod pokroviteljstvom Grada Virovitice, HVIDRA-e i Josipa Đakića; kip su izradili Antun Ferbežar, Dragutin Ciglar, Miroslav Karač, Dražen Kumarović, Nenad Popović i Željko Filips – hodočastile su župe Brestje, Dubravica, Gola, Privlaka kod Zadra te Atletski klub Zagreb, Družba »Braća hrvatskoga zmaja« i umirovljenici iz Jalžabeta 31. X. – hodočastili župljani župe Crnac 1. XI. – SVETKOVINA SVIH SVETIH

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

Orehovica, »Jelen« Budinšćina, »Zajček« Sv. Križ Začretje, »Srndač« Tuhelj, »Fazan« Konjšćina, »Vepar« Donja Stubica, »Fazan« Marija Bistrica, »Šljuka« – Zlatar Bistrica i »Orao« Gornja Stubica

milosti puna

3. XI. – središnje misno slavlje na blagdan sv. Huberta, zaštitnika lovaca predvodio je vlč. Mario Škof-Žugec; misi su prisustvovali članovi sljedećih lovačka društava: »Srndač« Bertovina Strmec, »Trčka« Zabok, »Lane«

glasilo svetišta majke božje bistričke

Crkva živi

Nove biskupije u Hrvatskoj Zaključna riječ kardinala Josipa Bozanića na kraju mise đakonskog ređenja, 5. prosinca 2009. u zagrebačkoj katedrali, nakon objave da je papa Benedikt XVI. osnovao nove biskupije

raga braćo i sestre, od prvih vremena života Crkve među njene najvažnije događaje pripada osnivanje novih biskupija, toga djela Duha Svetoga. Kao nadbiskup zagrebački, na kraju ovoga lijepoga slavlja đakonskoga ređenja, koje nas podsjeća na srž kršćanskoga života – služiti braći i sestrama u ljubavi kao pripadnici otajstva Crkve – danas sam obuzet još jednom radošću koju nam je priopćio preuzvišeni gospodin apostolski nuncij, radošću zbog ovoga iznimnog dara novih biskupija, kojim smo obdareni u ovogodišnjemu došašću.

Taj dar budi zahvalnost prema svetomu ocu Benediktu XVI., koji je Crkvu u Hrvatskoj obogatio dvjema novim biskupijama, nastalim na području naše Zagrebačke nadbiskupije. Zahvalnost i radost odraz su osjetljivosti Svete Stolice za naše konkretne pastoralne prilike, ali i prepoznavanja nastojanja i života Crkve koji pokazuje vitalnost a, po njoj, nove potrebe, kako bi se naš kršćanski poziv ostvarivao većom snagom crkvenosti, vođene Duhom Svetim. Osnivanje novih biskupija ima svoju važnost ne samo za crkveno djelovanje,

Mons. dr. Vlado Košić biskup sisački

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

dana 20. ožujka 2010. godine, izvršenjem bule o osnivanju biskupije te ređenjem i preuzimanjem službe prvog bjelovarskokriževačkog biskupa. Čvrsto vjerujem da će blaženi Alojzije Stepinac, kao i dvojica pastira-mučenika: sveti Kvirin Sisački i sveti Marko Križevčanin, zaštitnici novih biskupija bdjeti nad svjedočanstvom, poletom i rastom zajedništva u Isusu Kristu te da će vjernički puk napredovati u vjeri, nadi i ljubavi. Radujući se novoj stvarnosti u krilu Crkve, sve vas pozivam na žarku molitvu Gospodinu da nas na tome putu i dalje vodi svojim Duhom i neumornom ljubavlju prema Crkvi. Od srca čestitajući imenovanim pastirima novih biskupija, mons. Vladi Košiću i mons. Vjekoslavu Huzjaku, toplo ih preporučujem u vaše molitve. Predraga braćo i sestre, radujmo se u Gospodinu i molimo njegov blagoslov!

milosti puna

nego otvara nove prostore i mogućnosti u hrvatskome narodnom biću u njegovoj kulturnoj i općedruštvenoj slojevitosti, izrasloj na kršćanskoj baštini. O dobrim plodovima novih procesa uređivanja ustroja Katoličke Crkve u proteklim godinama svjedoče brojni primjeri u našoj domovini. Želja mi je da to bude prepoznato i prihvaćeno i na području koje obuhvaćaju Sisačka i Bjelovarsko-križevačka biskupija, uključivanjem svega plemenitoga i dobroga što resi dušu, um i snagu hrvatskoga čovjeka. Ove će dvije biskupije započeti svoj povijesni hod u godini u kojoj obilježavamo 50. obljetnicu smrti bl. Alojzija Stepinca. Naime uspostava drevne Sisačke biskupije, koja je do sada postojala kao naslovna biskupija, zaživjeti će dana 6. veljače 2010. godine, izvršenjem bule o ponovnoj uspostavi biskupije i preuzimanjem službe novoimenovanog sisačkog biskupa. Nova će Bjelovarsko-križevačka biskupija zaživjeti

glasilo svetišta majke božje bistričke

Mons. Vlado Košić rođen je 20. svibnja 1959. godine u Družbincu u župi Petrijanec, koja danas pripada Varaždinskoj biskupiji. Osnovnu školu pohađao je u Petrijancu, a klasičnu gimnaziju u Dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu. Filozofski i teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 30. lipnja 1985. godine. Na KBF-u u Zagrebu postigao je licencijat 1989. godine, a 1997. doktorat iz teologije s disertacijom pod naslovom »Teolog Franjo Ksaver Pejačević (1707-1781) - značajke«. Mons. Košić bio je župni vikar u Karlovcu (Dubovac) i u Zagrebu (Špansko). Od 1990. do 1992. godine bio je župnik u Hrastovici, a od 1992. do 1995. u Petrinji. Od 1995. godine predaje pri Katedri dogmatske teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je pomoćnim zagrebačkim biskupom 29. prosinca 1998, a za biskupa je zaređen 6. veljače 1999. godine u zagrebačkoj katedrali. Biskup Košić je do sada bio na službi generalnog vikara Zagrebačke nadbiskupije, biskupskog vikara za područje Siska, bio je zadužen za laike i kulturu. Pri HBK-u je predsjednik Komisije »Iustitia et pax« i Vijeća za ekumenizam i dijalog. Napisao je više knjiga i članaka, održao je brojna predavanja te sudjelovao na raznim znanstvenim i crkvenim simpozijima. Mons. Košić govori njemački i talijanski, a poznaje i engleski jezik.

Crkva živi

24 Mons. dr. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarski Mons. Vjekoslav Huzjak rođen je 25. veljače 1960. godine u Jalžabetu, župi koja danas pripada Varaždinskoj biskupiji. Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, a klasičnu gimnaziju u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu. Filozofsko-teološki studij pohađao je od 1980. do 1986. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je u Zagrebačkoj prvostolnici 29. lipnja 1986. Prigodom osnutka novih biskupija 1997. godine inkardiniran je u Varaždinsku biskupiju. Nakon ređenja bio je kapelan u Mariji Bistrici od 1986. do 1991. Potom je imenovan upraviteljem župe Rođenja Marijina u Zagrebu (Savica-Šanci). Godine 1993. započeo je postdiplomski studij na Papinskome sveučilištu Gregoriana u Rimu. Magisterij iz fundamentalne teologije postigao je 16. lipnja 1995, a na Papinskom istočnom institutu položio je magisterij iz istočnih crkvenih znanosti 24. lipnja 1996. godine. Od ožujka 1999. godine djeluje u Tajništvu Hrvatske biskupske konferencije sa sjedištem u Zagrebu. U travnju te godine postavljen je za glavnog tajnika HBK-a i na toj je službi bio do imenovanja bjelovarsko-križevačkim biskupom. Od 2000. godine predavač je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Doktorsku tezu pod naslovom »Teološko-duhovna vizija kulture u naučavanju pape Ivana Pavla II. s obzirom na kršćanski Istok« napisao je pod vodstvom prof. Marka Ivana Rupnika, a obranio 4. prosinca 2002. godine. Mons. Huzjak govori talijanski i njemački jezik, a poznaje engleski i francuski.

Riječi koje ostaju Majka Božja Bistrička »Duša duše Hrvatske« Iz pozdravnog govora rektora Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke, i župnika, vlč. Zlatka Korena, na početku svečanog misnog slavlja o svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo:

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

Ova noć koja nas je dovela svitanju zore dana Velike Gospe prihvatila je mnoge pješake – hodočasnike koji su se zaputili iz svojih domova u naša Svetišta. Korak po korak uz šapat molitve, uz tihi pjev drage pjesme, u razgovoru i obazrivosti, progovorila je iznova naša hrvatska Marijanska duša. Od stoljeća sedmog, Hrvatski narod nastanjuje slavonsku plodnu ravnicu i obalu

plavog Jadrana, južnohrvatski suri krš i pitome brežuljke Hrvatskog zagorja, biserne jadranske otoke i šumoviti Gorski kotar, pitoma istarska brda i krš junačke Like, bosanske šumovite planine i hercegovački sivi kamenjar. Tako su rasprostranjena i marijanska svetišta po svim krajevima gdje obitavaju Hrvati. Tko bi mogao izbrojiti sve one koji će se danas okupiti po našim kapelicama i crkvama, pred kipovima i slikama Blažene djevice Marije. Vrhunac vrhunaca naših hrvatskih okupljanja o Svetkovini Marijina Uznesenja na

glasilo svetišta majke božje bistričke

Čudesnog kipa milosti cvijeće, sipala ti si na hrvatski dom. Zanosno narod do tebe kreće, moleć se tebi i Sinku tvom.

Riječi koje ostaju

Nebo događa se uvijek iznova ovdje u Mariji Bistrici i to već stoljećima. Da, u Bistrici koja se prije osamsto ljeta smjestila u ovom čarobnom zagorskom krajoliku, na ovim bregima, čiju je ljepotu najsnažnije osjetio pjesnik koji je zbio sljubljenost ovog čovjeka i ove zemlje u stih »kad bi mogel, ja bi štel, celi breg bi sobom zel«. Da, duša naša Zagorski je kraj, i u toj duši smjestila se Duša duše Hrvatske – Majka Božja Bistrička. Pogledom prošećimo sestre i braćo preko kalvarije do papina kipa, od trga do visina suncem okupana zvonika, od crkve na otvorenom do bistričkih arkada, od Karmela do Zdravo Marije i zastanimo pred njom Crnom Gospom Bistričkom urešenom danas sa osamsto mirisnih ruža. Na ovom bistričkom tlu posvećenom molitvama moliteljima dogodili su se snažni događaji koji imaju svoj vrhunac u Beatifikaciji kardinala Alojzija Stepinca i pohodu dragog pape. Predragi hodočasnici, dragi prijatelji! Neka u svima vama do kojih dopire moj

glas oživi ponos na naša kršćanaska stoljeća i neka ga obnovi molitveni stih nastao uz naš Euharistijski kongres prije dvadeset i pet godina ovdje u Bistrici. Bistrička je Gospa naše Crkve Mati, Posvećuju njoj se romari Hrvati, Vjerni svojoj crkvi i rimskom Pastiru, Daj im živjet sretno sa svakim u miru! Budi, Kriste, s nama u sumraku svijeta, nek vlada sloboda, neka pravda cvijeta! Mir i slogu daruj braći u tuđini, Blagoslov i sreću cijeloj domovini! Spominjući se osamsto ljeta prvog pisanog traga Bistrice, predajemo vam uzoriti nadbiskupe naše bistričke simbole svijeću, licitare i cvijeće ubrano s polja i livada naših bistričkih naselja Sušobrega, Globočeca, Poljanice, Podgorja, Huma, Podgrađa, Tugonice, Selnice, Laza. Činimo to u godinu u kojoj se molitveno zahvalnošću spominjemo vaših dvadeset godina blagoslovljena biskupstva. Dobrodošli!

Pravi odnos čovjeka s Kristom mora biti praćen pobožnošću prema Mariji Iz pozdravnoga govora rektora Hrvatskoga nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke i bistričkoga župnika vlč. Zlatka Korena na početku svečanoga misnog slavlja o tradicionalnom hodočašću vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu: Dragi hodočasnici, dragi prijatelji i predragi Zagrepčani! Ovo je godina obljetnica. Marija Bistrica zahvalno slavi osamstotu obljetnicu prvoga pisanog traga. Trideset nas godina dijeli od proslave Branimirove godine, koju smo slavili u Rimu i Ninu pod geslom: »Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu misu.« Na ovom bistričkom tlu prije 25 godina zaključili smo proslavu 13 stoljeća kršćan-

stva u Hrvata veličanstvenim Nacionalnim euharistijskim kongresom i ujedno proslavili 300 godina od našašća čudotvornoga crnog kipa Majke Božje Bistričke. Prije 15 godina, 10. i 11. rujna Zagreb je bio središte svijeta. Rijeka oduševljenih i do suza ganutih Hrvata dočekala je na zagrebačkim ulicama poglavara svoje Crkve, papu Ivana Pavla II. Nikad nikoga u Zagrebu nije dočekalo toliko ljudi. »Sveti Oče, srce nam je prepuno zahvalnosti Trojednom Bogu za ovaj dan koji je blagoslovljen Vašim dolaskom k nama. Ovaj smo dan dugo željeli i iščekivali. Za tu smo milost usrdno molili. Ovaj će sretni dan biti neizbrisivo upisan u naše srce i uklesan u našu povijest. Naša sloboda otvorila je vrata Vašem blagoslovljenom pohodu u Hrvatsku, u Zagreb, u našu katedralu. Osnutak Zagrebačke biskupije prije 900 godina postao je povijesni uvjet da se Zagreb razvio u glavni grad Hrvatske i postao njezino vjersko, političko, gospodarsko i kulturno središte« – bile su tople riječi dobrodošlice

koje je u katedrali izgovorio kardinal Franjo Kuharić. I tada je prvi put u povijesti zagrebačke prvostolnice progovorio papa te svoje obraćanje zaključio riječima: »Dragi svećenici, sjemeništarci, redovnici i redovnice, na kraju ovog susreta, povjeravam Vas Majci Božjoj, koju hrvatski narod voli zazivati kao vlastitu kraljicu. Pravi odnos čovjeka s Isusom Kristom mora biti praćen i iskrenom pobožnošću prema Mariji, Njegovoj i našoj najdražoj Majci. Neka vas Marija prati uvijek i neka vodi vaše korake u službi Crkve i naroda.« U godini smo svećenika koju je na svetkovinu Presvetog srca Isusova otvorio papa Benedikt XVI., u godini u kojoj zahvaljujemo Bogu za dvadeset blagoslovljenih biskupskih godina nadbiskupa Josipa i u danu koji u našemu nacionalnom Svetištu okuplja najveći broj biskupa svećenika, đakona, od ove godine i trajnih đakona, redovnika i redovnica, bogoslova i sjemeništaraca, kandidata i kandidatica; neka odjekuju uvijek iznova poticaji dragog nam pape. Dobrodošli!

Lijepa Naša

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

Na današnji blagdan Majke Božje Snježne, ovdje u Mariji Bistrici, gdje kuca i diše Duša duše Hrvatske, danas posebno grlimo lijepu našu domovinu, njezinu prošlost i sadašnjost, i budućnost, sve njezine i naše branitelje, naš ponos, i sve vas drage hodočasnike, sve sudionike ove svete misne žrtve Isusove, svakoga pojedinoga i sve zajedno stavljamo pred drago lice nebeske Majke Marije. Podižemo oči i srca k nebu, po rukama najvjernije Zagovornice Hrvatske, u znak radosti i zahvalnosti, i puni pouzdanja s novim velikim molbama za budućnost, molimo: »Lijepa naša domovino – da bi vazda sretna bila.« O tebi je zborio, nama tako dragi i nezaboravni, Ivan Pavao II. ovako: »Bog vam je dao u baštinu predivnu zemlju čija nacionalna himna počinje riječima: ›Lijepa naša domovino.‹

glasilo svetišta majke božje bistričke

Homilija mons. dr. Valentina Pozaića, pomoćnoga zagrebačkog biskupa u Mariji Bistrici na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza. 2009.

Riječi koje ostaju

Kako u ovim riječima ne vidjeti podsjećanje na dužnost poštivanja prirode, postupajući s osjećajem odgovornosti za životni prostor što ga je Providnost dala čovjeku? Svijet je pozornica na kojoj je svatko pozvan odigrati svoju ulogu na hvalu i slavu Boga Stvoritelja i Spasitelja.« (2. posjet, Zagreb, 3. listopada 1998.) Lijepa naša domovino – da bi vazda sretna bila: čudesnim ljepotama urešena da budeš pozornica, na očigled svima, bogoljublja i čovjekoljublja i domoljublja; pozornica slobode i odgovornosti; obitavalište roda Hrvata, i svih dobre volje, u svoj svojoj povijesti i kulturi, znanosti i umjetnosti, vjeri i molitvi. Bila si zemlja vjekovima ponižena, izranjena, ipak, ponosna, u nadi nepokoriva – uzdajući se u djecu svoju. Na ovaj spomendan, bremenit stoljećima očekivanja i ostvarenja, ispunjeni smo ne samo divljenjem nego i neizrecivom zahvalnošću nebu i zemlji. Hrabri branitelji tvoje časti i slobode okupljali su se noseći oko vrata krunicu Blažene Djevice Marije. Branili su te vitezovi: mladići i muževi,

djevojke i žene – srcem i umom, snagom i maštom, molitvom i žrtvom – krunicom. Krunica – dar majki, zaručnica, supruga, svećenika – bila im je nadahnuće, ohrabrenje, nada pobjede, znak ljubavi i istine i pravde – ako li ustreba, mnogima, nažalost, da, bila je ulaznica za nebesku domovinu, za susret s nebeskim Ocem, pred licem jedine svete pravde. Krunica se molila po trgovima, obiteljima, na crti bojišnice; visjela je u našim automobilima, postala prepoznatljiv znak po svem svijetu. »I, uistinu, krunica oko vrata hrvatskog viteza vjerojatno je najosebujniji znak u povijesti pod kojim se borila jedna vojska i izvojštila čudesnu i veličanstvenu pobjedu. Čudo je to, kakvo smo mislili da postoji samo u Bibliji.« (Usp. G. T., U viteza krunica, I, 11 – 13) Moleći krunicu za domovinu, bili su spremni darovati svoj život za blagoslov domovine. Danas, ovim svetim slavljem, izražavamo našu zahvalnost i ljubav, i mislimo na sve njih: ovdje na zemlji, i na one u nebu. Lijepa naša domovino – da bi vazda sretna bila: biblijska vremena nisu dovršena. Obnovljena je tvoja čast i ponos: da, ona vanjska, politička; nisi više na bespućima. Izlazak iz ropstva u zemlju slobode i pravde, ljubavi i mira, časti i ponosa, ostvaren je, doduše, u Ustavu, ali ne i u svim zakonima, u svakodnevici života, u srcima i umovima onih koji i danas ne poznaju i ne osjećaju drugo doli žudnju za ropskim vremenima. Pred tobom su nova vremena, novi zahtjevi. Davno je bila zacrtana duhovna obnova. Zacrtana – i zaboravu prepuštena. Ropstvo tijelu, pohlepa za nezakonitim, kao da je nadjačalo vapaj slobode duha. Istina, sagrađeno je svetište Sveta Mati Slobode, a gdje god se pojavi neko zlatno tele, hitro jure da mu se poklone. Brzo se zaboravlja dar slobode, i pada u podanički mentalitet. Kao sinovi Izraela na putu u slobodu, brzo su se umorili činiti dobro, zaboravili ideale, i bunili se: »Zašto si nas iz Egipta izveo?«

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

vođe neosporni u struci i znanju za novo stoljeće, za novi milenij, a sve bez morala – sve su odveli u propast. I nitko nije ni za što kriv, i nije pozvan na odgovornost, na nadoknadu štete, na uspostavu pravde. Vladavina prava ne vlada. Nema ekonomije bez morala. »Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji.« (Ps 127,1) Bez Boga može se graditi samo kula babilonska. A s padom kule, strada i čovjek – slika Božja. Zato poručuje papa Benedikt XVI.: »Želio bih svima, a osobito onima na vlasti koji su zaduženi iznova oblikovati ekonomski i društveni red, dozvati u pamet da je prvi kapital koji treba sačuvati i dati mu vrijednost sâm čovjek, odnosno osoba u svojoj cjelovitosti: ›Čovjek je, naime, začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenog života.‹« (GS 63 – CiV 25) Nadali se globalizaciji solidarnosti, kako je zahtijevao Ivan Pavao II., a globalizacija završila kao groba-lizacija. Gledajući globus globalno, izdaleka, ne vidi se ni Lijepa Naša, ni rod hrvatski, ni obitelj, ni čovjek osoba, ni embrio. Zato mogu misliti, u zabludi ili zlobi, da se ljudski život može proizvoditi u laboratoriju, da se s njime može postupati kao s biološkim materijalom, u razne, pa i kozmetičke svrhe – i u tome čudnom duhu žele nametati čudne zakone. Gledajući globus globalno, ne vidi se ni zajedničko dobro, ni privatno vlasništvo, ni sloboda ni odgovornost: ni pojedinca, ni nacije, ni svakojakih udruga. Gledajući globalno, savjest postaje tupa. Tek na rubu propasti, poneki se osvijesti. A za javnost priprave poneku predstavu. Vrana vrani oči ne kopa. Istodobno, buja pohlepa, transparentna korupcija i lažna, možda programirana recesija. Povijest uči: nakon svake njihove recesije izraste neki novi korov magnata. I dok se jedni smatraju zaduženi za okrutan rebalans proračuna, drugi, poneseni zlikovačkim ideologijama, smatraju se zaduženi, autorizirani, za rebalans povijesti: pokušavajući sakriti u nebo vapijuće tragove zločina iz dalje i bliže povijesti. Nema počasnog naslova za čudesne branitelje, s krunicom o vratu. Ali uskoro će zlikovac moći postati heroj Domovinskog rata.

glasilo svetišta majke božje bistričke

(Izl 17, 2) »Postavimo sebi vođu i vratimo se u Egipat!« (Br 14, 4) Jer ovdje nekima ništa nije dobro (Felix, GK 31/09). Lijepa naša domovino – da bi vazda sretna bila: kad jednom više ne bude tajni po šumama i gorama, po trgovima i ulicama; kad podigneš grob i znamen bezimenima u masovnim grobnicama. Kada je u starom sužanjstvu zlotvor i diktator, zločinac poglavica zločinaca, iznudio izglasavanje doživotne strahovlade i moći, bio je samo jedan glas protiv – navodno, njegov. Danas nema više ni toga glasa jedinoga. Nekad je vrijedilo: od sto glasa – glasa čuti nije. Danas: Od deset tisuća glasa – glasa čuti nije. Narod ima kralja kakva zaslužuje. I to je demokracija – ili demo-n-kracija, anarhija u svijetu vrednota, prezir bližnjega, terorističko ponašanje. Svak ima svoj izbor. Da bi vazda sretna bila: a umjesto stvarnosti života djeca tvoja vole iluziju, privid, život je cirkus – kako pri vrhu tako i pri dnu, dakako, na tuđi račun, sapunice i praznovjerja na ekranima, pa i djeci daju ružna, uvredljiva imena. Ne pamte i ne cijene smisao i svetost žrtve, velikodušnosti, snagu ideala. Nečastivi ima počasno mjesto na onim ekranima i prvim stranicama, sapunasto prikazan, često i uporno nametan, teroristički propagiran – kao jedina ispravna norma života. Ali, ipak, molimo: »Ne uvedi nas u napast.« Oni koji ispovijedaju vjeru u Boga, slijede Sotonu. Zapisano je: »Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom – koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu – koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!« (Iz 5, 20) Bog će suditi pravedniku i zločincu. »Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli – i čini dobro za svojega života.« (Prop 3, 17. 12) Sve do jučer laž je ponude i potražnje cvala: sve besplatno. Snađi se, druže. Laž se lako povjeruje, pogotovo kada je vješto umotana. A poznato je: nema ništa besplatno. Ono lažno besplatno: sve to netko nekad negdje mora platiti – bilo dobrovoljno, bilo prisilno, bilo otimačinom. Nije moguće ne raditi, a zaraditi. Oni do jučer nedodirljivi, obasuti astronomskim plaćama, navodni

Riječi koje ostaju

Lijepa naša domovino – da bi vazda sretna bila: s mnogo više radosne djece na ognjištima tvojim, u brojnim obiteljima tvojim – da cvate kultura života; sa što manje prezrenih i napuštenih, osamljenih. Depresija se širi jer čovjek, i sustav, nije slušao glas savjesti, glas Stvoritelja, jer nije slavio Dan Gospodnji: dan odmora, dan molitve, dan obitelji – dan radosti i veselja. Neprijatelj Božji neprijatelj je i čovjeka i obitelji. Prodavači magle kažu: ako se ne radi nedjeljom, izgubit će se radna mjesta. Kao da su neki zaposleni samo nedjeljom – a cijeli tjedan ništa ne rade. Sotona ne trpi obitelj – jer po obitelji Bog je, po Božiću, došao na ovaj svijet kao Spasitelj svijeta. Svijet u kojem živimo, blagoslovljen je blagoslovom svojeg Stvoritelja, od iskona, kao dobro stvorenje; tijekom povijesti, nažalost – zaveden i zavodeći – vrluda stranputicama tame i zla. Ipak, čovjek, stvoren na sliku Božju, grijehom udaljen od Boga, traži svojeg Spasitelja, vapi za spasom, za svjetlom i mudrošću evanđelja. Tko će mu donijeti evanđelje, Isusa? Jučer smo slavili uzorna svećenika – župnika: Ivan Marija Vianney, na čiji je spomen ova godina proglašena svećeničkom godinom. I danas Krist stoji na žalu, stoji na tomu svetom bistričkom tlu, i poziva ljude – mladiće i djevojke – na velika

djela: za svoj narod, za kraljevstvo nebesko u lijepoj našoj domovini. Lijepa naša domovino – da bi vazda sretna bila: usred navale bezbrojnih laži i lažnih proroka, zavođenja i krivotvorenja života, tebi i svim ljudima i narodima dobre volje, sveti otac Benedikt XVI. poručuje spasonosnu istinu: Ljubav u istini glavna je pokretačka snaga istinskog razvoja svake osobe, i svekolikoga ljudskog roda. Svatko nalazi svoje dobro prianjajući uz Božji naum za njega – svatko na svojoj pozornici. U tome Božjem naumu čovjek pronalazi svoju osobnu istinu, istinu svoje obitelji, svojeg naroda; prianjajući uz istinu, čovjek biva oslobođen. Samo slobodni ljudi jesu ljudi. Zbog toga su obrana istine, i svjedočenje za istinu, zahtjevni, ali nezamjenljivi oblici ljubavi koja se raduje istini. (Usp. CiV, 1) Ljubav se raduje istini. Ljubav se raduje novoj kulturi života, ekonomije i politike, znanosti i umjetnosti, rada i razonode – bez laži, izrabljivanja i pohlepe. Ovdje smo kao iskreni hodočasnici vječne ljubavi u istini. Samo nas istina može osloboditi i učiniti sretnim osobama, sretnim obiteljima, sretnim narodom. Čovjekova je prava radost samo jedna: ljubav u istini. Danas molimo posebno na tu nakanu: lijepa naša domovino – da bi vazda sretna bila. Amen.

Uz svećeničku godinu

Budite ponosne . sluge Kristove

Zaređena trinaestorica novih đakona

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

povjerava im iznimno važnu zadaću. »Od vas, ponajprije, traži da nikada ne odvajate osobni život od poslanja koje ste primili da služite Božjem narodu. Pozvani ste ‘za njega’, ali i ‘od njega’ živjeti.« Poželio je da im poslanje bude jedini smisao života, ali i radost koja će ih poticati i ispunjati, »jer upravo u poslanju, vaš osobni život može i mora pronaći poticaj, smisao, ljepotu, mir, radost i blaženstvo«. Kardinal je novim đakonima poručio da je onaj tko je pozvan, svjestan da je pozvan biti slugom te da se nikada ne smije osjećati većim od onoga koji ga je pozvao. »Služiti, temeljno je pravilo za one koji žele biti Kristovi poslanici. Nedvojbe-

glasilo svetišta majke božje bistričke

zagrebačkoj je katedrali u subotu 5. prosinca, na svečanom misnom slavlju, red đakonata trinaestorici kandidata podijelio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U euharistijskom zajedništvu s kardinalom Bozanićem bili su i apostolski nuncij nadbiskup Mario Roberto Cassari, zagrebački pomoćni biskupi Vlado Košić, Valentin Pozaić i Ivan Šaško, generalni tajnik HBK-a mons. Vjekoslav Huzjak, provincijali fra Željko Železnjak, fra Ivan Paponja i fra Ivan Sesar, rektor Bogoslovskog sjemeništa dr. Stjepan Baloban, kao i župnici župa iz kojih potječu đakoni te još stotinjak svećenika. Obraćajući se kandidatima, kardinal je u propovijedi uz ostalo istaknuo kandidatima da se đakonskim ređenjem Bog duboko dotiče njihovih života, daje puninu njihovu postojanju, daruje im neprocjenjiv dar i

Uz svećeničku godinu

no je da je svaki kršćanin snagom krštenja pozvan prihvatiti takav način života. Ali vi se, dragi kandidati za đakonat, još snažnije obvezujete svjedočiti ga, snagom milosti sakramenta svetoga reda koji će vam uskoro biti podijeljen. Gledajući vaše svjedočenje, bit ćemo svi, u ovoj Svećeničkoj godini, ponovno pozvani s još većim žarom izvršavati krsni zavjet, biti sluge, i to ponosne sluge Isusa Krista«, rekao je kardinal ohrabrivši ređenike. Red đakonata na naslov Zagrebačke nadbiskupije primili su: Kristijan Bogdan iz župe sv. Margarete - Gornji Dubovec, Ivan Grbešić iz župe Uznesenja BDM - Gora, Kornelije Grgić iz župe Uznesenja BDM Marija Bistrica, Andrija Miličević iz župe Svih svetih - Sesvete, Darko Rogina iz župe sv. Ivana Krstitelja - Sveti Ivan Zelina i Josip Starčević iz župe sv. Mihaela arkanđela -

Miholec. Za Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda za đakone su zaređeni: fra Robert Ćibarić, župa sv. Nikole biskupa Janjevo i fra Tomislav Faletar, župa sv. Ivana Kapistrana - Ilok. Za Provinciju franjevaca trećoredaca glagoljaša red đakonata primili su: fra Danijel Gornik iz župe sv. Franje Ksaverskoga - Zagreb i fra Matej Jovanovac iz župe sv. Nikole biskupa - Vinkovci, a za Hercegovačku franjevačku provinciju Uznesenja BDM: fra Slaven Brekalo, župa sv. Petra i Pala - Mostar, fra Tomislav Pek, župa sv. Brcka - Brckovljani i fra Stipan Klarić, župa sv. Franje Asiškoga - Bukovica kod Tomislavgrada. (MS) Kardinal Bozanić novim je đakonima poručio da je onaj tko je pozvan, svjestan da je pozvan biti slugom te da se nikada ne smije osjećati većim od onoga koji ga je pozvao.

Marija – majka svećenika Iz homilije nadbiskupa i metropolita mons. dr. Marina Srakića održane 8. kolovoza 2009. (…) Kao zrcalo Krista svaki svećenik na svoj način odražava lik božanskog Učitelja. Zato, iako postoji jedan korijen, svećenički je poziv mnogostruk u svojem izričaju. Ima svećenika koji više vole kontemplativni život, drugi se oduševljavaju aktivnim apostolatom; ima svećenika koji se posvećuju studiju Kristova nauka i svećenika koji izgaraju u služenju najslabijima. Upravo zato što su posrednici spasenja svećenici su svugdje gdje je u pitanju spasenje. Postoje samo razlike koje nalaze svoje jedinstvo u jedinu i nedjeljivu Kristovom svećeništvu. Vi to dobro uočavate i komentirate kad razgovarate o nama biskupima, svećenicima, napose župnicima.

milosti puna

(Dobro je netko rekao: »Crkva bez svećenika – njiva bez orača. Crkva bez svećenika – stado bez pastira. Crkva bez svećenika – kosturnica je s mrtvačkim lijesovima, oltar bez Presvetoga, ispovjedaonice, propovjedaonice. Crkva bez svećenika – nije Crkva.«) A jedan je zgodno komentirao svećenike – župnike: Ako svećenik koji puta govori duže od 10 minuta, neki kažu: »On nije ništa drugo nego brbljavac.«

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

radost, imati udjela s Kristom, dijeliti ga s drugima. Svećenik je prisiljen zauvijek ići putem neizvjesnosti. On je potreban zajednici, ali i njemu je potrebna zajednica, koja će biti plodna zemlja ako iz nje budu nicala svećenička zvanja. Obilna žetva neće propadati na poljima ako Gospodar žetve bude poslao svoje radnike. No mi moramo, mi kojima su potrebni plodovi žetve, moliti da Gospodin pošalje svoje radnike. I Gospodin neće iznevjeriti svoja obećanja.

glasilo svetišta majke božje bistričke

U posljednje vrijeme razvila se je diskusija koliko će se svećenici odreći sredstava što ih dobivaju iz proračuna. Zar su takva pitanja potrebna, a nakon onoga što su svećenici bili i činili nakon Drugoga svjetskog rata, kad su trpjeli zajedno sa svojim narodom? Kad su za vrijeme i nakon Domovinskog rata vodili brigu o prognanicima i izbjeglicama, čak 90 posto svojeg vremena i pastoralnog rada? Ne treba strašiti tako visoka i velika perspektiva. Poziv na svećeništvo ne iscrpljuje se u početnom izboru: on raste i sazrijeva polako i naporno; poznaje zapreke, krize, stanja straha i nesigurnosti. Ni jednom svećeniku nije poznato kakav put traži ona Isusova riječ: »Dođi i slijedi me.« Zar bi Petar slijedio Isusa da je znao da će završiti na križu, i to naglavačke? Zar bi ga slijedio sv. Jakov da je znao da će biti strmoglavljen s jeruzalemskog hrama? Ili onaj drugi Jakov da će mu odrubiti glavu? No neće nedostajati njegove vjernosti, ako ga bude podržavala velikodušnost srca, potreba dati

Uz svećeničku godinu

Ako ima osobni auto, kažu: »On je svjetski kapitalist«. Ako nema auto: »Nije sposoban prilagoditi se vremenu!« Ako posjećuje vjernike, govore: »Skiće se posvuda.« Ako posjećuje obitelji: »Nikad ga nema kod kuće.« Ako ostaje kod kuće: »Voli osamu, nikad nas ne posjećuje.« Ako govori o prilozima ili nešto traži, vele: »Samo misli na novac.«. Ako polako ispovijeda: »Nema nikad ni kraja ni konca.« Ako se požuri: »Nije kadar saslušati nas.« Ako misu točno počinje: »Uvijek mu sat ide naprijed.«. Ako malo zakasni: »Zbog njega svijet gubi vrijeme.« Ako kreči crkvu: »Beskorisno baca novac.« Ako to ne čini, kažu: »Pušta da sve ide u propast.« Ako je mlad. vele: »Nema iskustva.« Ako je star: »Ishlapio je i ne zna se prilagoditi vremenu.« Ako umre: »Nema nikoga tko bi ga mogao zamijeniti.« (Povero prete: quante ne dicono, u Notiziario vicariale, Genova, lipanj-srpanj 1987., u Omelie 284, str. 255). Svećeniku smo potrebni mi. Možemo mi sad u nekome propovjedničkom zanosu govoriti o potpunu predanju svećenika ili o nepodijeljenoj ljubavi svećenika prema Gospodinu, on, ipak, ostaje samo čovjek sa svim svojim ograničenjima. Vjerujem da je svaki svećenik u svojemu mladenačkom zanosu velikodušno izrekao svoj: »Evo me, Gospodine!« No nakon toga nastupa stvaran svećenički život. A u tim časovima potrebni smo mi svećeniku. Da, svećenik je potreban Crkvi, ali i svećeniku je potrebna Crkva, a to smo mi svjesni, savjesni, angažirani vjernici.

Vi vjernici mnogo zahtijevate od svojih svećenika. Imate i pravo. No vi morate znati da nije lako biti svećenik. Tko se darovao u punoj velikodušnosti svoje mladosti ostaje čovjek, i svaki dan taj čovjek u njemu traži da uzme nazad ono što je dao. Trajna je borba uvijek ostati potpuno raspoloživ prema Kristu i drugima. Svećenicima nisu potrebni komplimenti i darovi koji ih zaokupljuju: potrebno im je da kršćani o kojima na različite načine vode brigu dokažu i pokažu da nisu uzalud darovali svoje živote. U ovoj Svećeničkoj godini osnažimo svoju molitvu Gospodinu po zagovoru njegove i naše majke, za sve svećenike koji »podnose teret dana i žegu« (Mt 20, 12) svojega pastirskog djelovanja, koji su »stavili ruku na plug da se ne okreću« (Lk 9, 62). Molimo za svećenike koji »sumnjaju u svoje zvanje ili vrijednost svoga služenja« (Ivan Pavao II.). Molimo da svaki dan ponovno otkrivaju dar primljen od sama Krista u sakramentu sv. reda. Molimo da se ne osjete osamljeni, bez pomoći, bez podrške. Molimo s njima, molimo za njih da otkriju da je »radost svećeništva, radost mladosti koja se svakog dana obnavlja«. Molimo da sačuvaju mladost svojeg poziva i svojeg poslanja. Molimo da nam Gospodin dade svetih svećenika po uzoru na Mariju, majku svećenika, budu navjestitelji nade, pomirenja i mira. Svećenička je godina. Ona nije proglašena samo za svećenike, nego za cijeli Božji narod. Znam, vi imate danas svojih nakana i briga, Ali molim vas, uključite u njih i nakanu za svećenike, za nas biskupe i vaše župnike. Znajmo dobro, Crkva stoji ili pada sa svećenicima. Tko će nam navijestiti Krista Gospodina ako nema svećenika? Tko će nam propovijedati o Mariji, tko će nam slaviti euharistiju? Molimo dragu Gospu da nam isprosi dovoljan broj dobrih i svetih svećenika.

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

svećenicima. Da bismo razumjeli svećeničku službu, valja nam znati svoje mjesto u životu župne zajednice. Smatramo li dakle svoju župnu zajednicu kao zajednicu Kristove braće i sestara kojoj je svećenik nužno potreban kao živi znak i svjedočanstvo bliskosti s Bogom? Slijedom tog pitanja Papa ući: »Odnos svećenika s Bogom, nazočnost u njegovoj istini povezuje ga s istinom koja je Krist. Po sakramentu ucijepljen je u Krista, ulazi u odnos s Ocem po Sinu i na taj način, produbljujući tu vezu, osposobljava se da bi svijetu otkrio narav Boga s ljudskim licem, Boga koji je ljubav. Snagom sakramenta on može ući u vezu s Isusovim ja te može govoriti i djelovati u njegovo ime, predstavljajući svijetu tu moć ljubavi, u kojoj se očituje Kristovo svećeništvo. Budući da on uosobljuje Krista, njegova se služba proteže na spasenjske geste, nadasve lomljenja kruha života i otpuštanja grijeha, po kojima mu je

milosti puna

Svećeničkoj godini, koju je Papa proglasio na svetkovinu Presvetog Srca Isusova (19. VI.) i koja će trajati do spomenute svetkovine iduće godine (11. VI.), svi su vjernici pozvani promišljati o svećeničkom pozivu odnosno službi i moliti za svoje svećenike (župnike i vikare). Kako u toj nakani ne bismo ostali prepušteni vlastitu nahođenju o toj prevažnoj službi u Crkvi, odnosno procjeni svećenika (župnika ili vikara) prema njegovoj »korisnosti« odnosno, »(ne)sviđanju«, nadam se da će nam biti uputno i ljekovito poučiti se Papinim razmišljanjem o svećeništvu. Nemojmo se plašiti ako nam pojedine Papine rijeci zazvuče »nesuvremeno«. Ta one su izrečene kao plod srca uronjena u otajstvenu ljubav, žrtveno predanje Srca Isusova. Temeljna Papina misao o svećeništvu: »Bog je jedino bogatstvo koje ljudi žele pronaći u svećeniku«, umnogome propitkuje postojeće odnose župljana prema svojim

glasilo svetišta majke božje bistričke

Svećenik u »Mislima o svećeništvu« pape Benedikta XVI.

Uz svećeničku godinu

dana vlast da čovjeka ponovno vrati u samo srce Božje, te da mu ponudi mogućnost iskupljenja i oproštenja. Žrtva koju svećenik slavi i odrješenje koje daje prožima ga i čini poniznim sredstvom koje upućuje na Krista i na njegovu žrtvu što ju je dao za spasenje svijeta. Upravo u tom otajstvu koje povezuje svećenika s Bogom, čineći ga svetim, i koje ga posvećuje u istini uranjajući ga u Krista i sjedinjujući ga s njime.« Učeći o duhovnome životu svećenika, Papa nastavlja: »Sveto za koje je svećenik posvećen i u kojem ga molitveni život održava, ne znači odvajanje i isključivanje iz svijeta, nego predanje sveukupnosti te je važan način služenja braći i stavljanja na raspolaganje svima polazeći upravo od Boga. Njegovo se služenje potpuno odvija u tom odnosu, koji ga u cijelosti stavlja na raspolaganje ljudima upravo stoga što se je stavio na raspolaganje Gospodinu.«

Valja nam svima priznati – župljanima i župnicima (odnosno vikarima) – da nismo na čistu s time što bi sve moglo značiti »prijateljstvo s Isusom Kristom« u okrilju župne zajednice i sveopće Crkve. Svima nam je potrebna želja za korjenitim obraćenjem da bismo uzmogli živjeti »po Duhu«, ne »po tijelu«. Život »po Duhu« primamo krštenjem. I upravo nas taj sakrament »ucijepljenosti u Krista« obvezuje da svoje svećenike (župnike i vikare) prihvaćamo kao one koji služe »svetomu« u pojedincima i u zajednici. Iz sakramenta krsta proizlazi također i (ne) opravdanost »kritike«. Pravo govoreći, lijek grijehu naših bližnjih, uz molitvu za Božje milosrđe i njihovo obraćenje, živo je povezan s obraćenjem nas samih. Uzor tog obraćenja jest upravo sv. IvanMarija Vianney, zaštitnik svećenika. Evo za kraj nekoliko njegovih svjedočanstava. O molitvi: »Dođi, dušo moja, idi i razgovaraj s dobrim Bogom, idi i radi s njime, idi i gradi s njim, idi i bori se i trpi s njim. Radit ćeš, a on će blagosloviti tvoj rad; gradit ćeš, a on će blagosloviti tvoj poduhvat; trpjet ćeš, a on ce blagosloviti tvoje suze.« O svećeniku: »Svećenik je onaj koji nastavlja djelo spasenja na zemlji.« »Svećenik nije svećenik za sebe, nego za vas.« O Božjemu milosrđu i sakramentu pomirenja: »Kad bismo doista shvaćali što znači biti djetetom Božjim, ne bismo mogli griješiti. Biti dijete Božje – koje li časti!« »Prigodom odrješenja dobri Bog iza leđa baca naše grijehe, što znači da ih zauvijek briše.« O euharistiji i pričesti: »Svekolika dobra djela ne mogu dostići misnu žrtvu; ona su naime djelo ljudi, sveta misa djelo je Božje.« »Nemojte reći da ga niste dostojni. Doista, niste ga dostojni, ali ste ga potrebni.« Drago Bosnar, župnik u Oroslavju

Uz veliki jubilej

Prijepis iz zvučnog zapisa napravili: Ana Meštrović i Elvis Lacković

Bistrici za osamsto ljeta prvog pisanog traga

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

»Za lijepu Bistricu i dobre ljude u njoj« Mons. Lovro Cindori To je geslo čovjeka koji je dušom i srcem ugradio trideset i sedam godina svojega života u marijabistričku zbilju (od 1963. do 1968. kao župni kapelan, a od 1972. do 2004. župnik i upravitelj Svetišta). Zvali smo ga jednostavno Lovrek. I navedeni sugovornici u ovim našim zapisima spominju našeg Lovreka u najljepšem svjetlu. Nedostaje nam prostora da zapišemo sve što je mons. Lovro Cindori, sada kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga izrekao i što bi htio reći. To je već zapisano, a vjerujemo da će se još i

glasilo svetišta majke božje bistričke

U proslavu toga jubileja uključili su se putem Radija Marija Bistrica nekadašnji bistrički kapelani i župnici. To su ljudi koji su ugradili sebe u razvoj Bistrice, posebno župe i svetišta Majke Božje Bistričke. Izdvojili smo neka njihova sjećanja. Koristimo prigodu da im zahvalimo za njihov trud na putevima naše duhovne obnove. Zahvaljujemo i onima koji se nisu mogli javiti kao i onima koji su već na stazama vječnosti.

Uz veliki jubilej

pisati. Mi ćemo u ovoj povijesnoj obljetnici usmjeriti pažnju na dva događaja u Mariji Bistrici o kojima mons. Lovro svjedoči. Godine 1984. kao bistrički župnik i čuvar Svetišta bio je domaćin Nacionalnoga euharistijskog kongresa. To je dotad bio najveći vjernički skup u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Bilo je to u vrijeme neke druge ideologije i druge države, ali je sve prošlo dostojanstveno. O tome svjedoče zapisi kanonskih vizitacija Zagrebačke nadbiskupije i spomenica župe i svetišta. Mons. Lovro kaže: Bistrica postaje središte marijanske pobožnosti hrvatskoga naroda. Redaju se velika crkvena i domovinska slavlja. Čudesno je i tada bilo kako je vjernički narod znao pretrpjeti putovanja, glad, žeđ, umor, noćnu hladnoću s velikim dostojanstvom. Za Mariju Bistricu svakako je nadpovijesni dan posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i Mariji Bistrici te proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca 3. listopada 1998. godine. Tada je Bistrica sa Svetim Ocem otišla u svijet putem medija. Bio sam domaćin papi Ivanu Pavlu II. To je vrhunac mojega svećeničkog života i služenja Crkvi u Hrvata opisan u monografiji Bistrički hodočasnik u izdanju Glasa Koncila 1999. godine. To je bio dan nad danima za povijesno sjećanje svega hrvatskog puka, a nadasve Bistričana, domaćih župljana. U Mariju Bistricu su dolazili mnogi prolaznici, znatiželjnici, crkveni velikodostoj-

nici iz domovine i svijeta kao i mnogi državnici. Dolazili su i hodočasnici iz svih krajeva Lijepe naše i svijeta. Od simpatičnog ruralnog naselja obnovom i novom izgradnjom postaje Marija Bistrica simpatični gradić sa svom mogućom ponudom današnjega vremena. Ja sam želio sudjelovati u svim događanjima u Mariji Bistrici. Tako sam i na taj način želio probuditi geslo »Za lijepu Bistricu i dobre ljude u njoj«. Uz velike napore podignuta je Kalvarija, danas jedna od najljepših u Evropi. To je ostvarenje želje blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Uspomena na veličanstveni posjet pape Ivana Pavla II. je kip podignut na samom ulazu Crkve na otvorenom koji i danas dočekuje i ispraća hodočasnike iz svih krajeva. U tom vremenu bilježimo i osnivanje Radija Marija Bistrica koji redovito prati sva događanja u Svetištu ali i u mjestu. Svoje svećeničko poslanje nastojao sam obavljati služenjem župljanima, hodočasnicima i svima koji su posjećivali Svetište i Župni dvor. Ako sam nešto dobra učinio tih godina mojega svećeništva, neka je hvala Bogu i Majci Božjoj Bistričkoj, a za sve manjkavosti molim Boga i ljude da mi oproste. Sve Vas župljane i sve hodočasnike od srca pozdravlja Vaš nekadašnji župnik Lovro Cindori.

BRANKO IVANJKO – duhovnik Karmela u Poredju u Hrvatskom zagorju Moje pastoralno djelovanje u Mariji Bistrici slijedilo je odmah iza moje mlade mise 1957. godine i završilo 1962. godine, 21. veljače, u ledenoj zimi. Kad se toga sjetim, onda mi dođu na pamet nježni stihovi narodne pjesme: »Nema vatre od sirovih drva, niti ljubavi što je bila prva.« To prvo mjesto u službi Mariji blagovjesnici u sjeni crnog lika Gospe Bistričke jest za mene kao prva ljubav. Tu sam upoznao iskonski život s pogledom na budućnost. Ljudi su oskudijevali na području ekonomije, znanosti, turizma, tehnike, ali su bili najrevolucionarniji u crkvenoj zajednici. Bili su nosioci nove i drugačije budućnosti, borbeni i za vjeru...

dirljivije su bile mise polnoćke i zornice kad su mala djeca na rukama starije braće ili majki pozaspala. Znalo se komentirati da promatrati lice zaspalog djeteta, znači vidjeti kako umiru sveci i pravednici... Svete mise su se služile u svakoj kapeli svake nedjelje i subote, kombinirano latinski i hrvatski jer je to bilo prije Drugog vatikanskog koncila. Trudio sam se da djeca razumiju ono što se čita u misalu, osobito evanđelje, sjećajući se svojih profesora na fakultetu, među kojima se jedan posebno isticao i iz dana u dan ponavljao poklik: »Gospodo, pazite da ne budete školovane budale koje pričaju ono što ne razumiju i rade što nema smisla. Odbacite ludost besmisla u radu...« Ja sam hrabrio sebe i djecu najsimpatičnijom pjesmom bistričkih romara: »O sveti anđeli, otvorite raj, da vidimo Mariju, taj nebeski sjaj.« Hvala Gospodinu, koji svu našu odgovornost uzima na leđa svoja i zadužnicu obračunava na svoj način...

milosti puna

Imao sam sreću i zahvalan sam dragom Bogu i Blaženoj Djevici Mariji da je moje službovanje počelo u našem nacionalnom, i meni najdražem marijanskom svetištu. Zahvalan sam i prečasnom Lovri Cindoriju, župniku da sam svoje prve godine u svećeničkoj službi proveo pod njegovim vodstvom. Svjestan sam da nisam imao nekih posebnih velikih sposobnosti kao što su to imali moji prethodnici – prečasni Branko Ivanjko ili prečasni Lovro, ali smatram da sam uz svesrdnu pomoć prečasnog Lovre mogao zadovoljiti potrebama velike i zahtjevne župe. Bilo je to vrijeme neposredno poslije Drugog vatikanskog koncila, vrijeme velikog zamaha i oduševljenja za obnovu liturgijskog života na narodnom jeziku. Sada su vjernici mogli bolje sudjelovati i biti veći dionici Božjih darova i milosti.

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

IVAN BAJS (1972. – 1975.)

glasilo svetišta majke božje bistričke

Imao sam 90 posto sve djece na vjeronauku, pozvao sam djecu za vrijeme adventa da naprave likove betlehemskog događaja i da to u kući bude izložba njihovih i roditeljskih radova. Tada je još bilo puno djece po obiteljima pa smo svi u selu išli zajedno od kuće do kuće, koristili smo večernje vrijeme kad škole više nisu radile i naš posjet nekad se otegnuo duboko u sitne sate. To smo ponavljali u mjesecu svibnju jer moj predšasnik, velečasni Vid Cipriš, kapelan prije mene, uveo je posebne pobožnosti u mjesecu svibnju. Bilo mi je mnogo lakše organizirati akciju svibanjskih kućnih oltarića. Oko toga su se angažirali djeca i roditelji, a mi smo od sela do sela grupno išli gledati te dječje i roditeljske radove i pripremili pohvalnice za one koje je većina djece odabrala. Kao što se Isus udomio u kućama za Božić, tako se u svibnju Marija udomila u tim kućama, današnjim nazaretima. Sve je to bilo povezano s nedjeljnim misama gdje smo čitali, pjevali bez orgulja, nismo imali sintesajzera, niti je svirača bilo jer smo u svemu tome tih godina oskudijevali. Naj-

Uz veliki jubilej

Shvatilo se da se svećenička služba ne svodi samo na čekanje kada će ti tko doći na svetu misu, nego da i on sam treba poći među Božji narod da bi mu približio otajstva spasenja. I dalje smo obilazili sve naše kapele, a ja se posebno sjećam Selnice, gdje smo euharistiju slavili u obiteljskoj kući, a tu smo održavali i vjeronauk. Posebno me se dojmilo kako su ljudi dolazili u velikom broju na tu subotnju svetu misu. Kad bi mogao, sa mnom je u subotu dolazio prečasni župnik Lovro, uzeo bi harmonij te sviranjem i lijepim glasom predvodio pjevanje. Bilo je to svečano misno slavlje. Često smo u večernjim satima odlazili u posjet pojedinim obiteljima. Na taj smo ih način bolje upoznavali, čuli njihova mišljenja, njihove potrebe i probleme. Mislim da je to bio jedan vrlo dobar način svećeničkog djelovanja. Veliku pozornost posvećivali smo župnoj katehezi koja se održavala u župnoj

dvorani u Mariji Bistrici i po filijalama. Bila su obuhvaćena gotovo sva djeca školske dobi, njih preko osamsto, pa čak do tisuću. Posjet bolesnicima i dijeljenje popudbine bilo nam je osobito na srcu. Sjećam se kad sam u nedjelju znao odlaziti po filijalama, uvijek bih vozio sa sobom i jednu posebnu torbu u kojoj su bili: roketa, štola i tjelesnik za nošenje svete pričesti bolesnicima koji su to tražili. Jednom mi je ta torba ostala u sakristiji na Lazu. Ministrant koji ju je vidio, brzo je dotrčao k autu i rekao: »Velečasni, zabili ste si raketu i pištolju.« Još bih želio spomenuti da su za vrijeme mog boravka u župi bile i dvije mlade mise: velečasnog Stjepana Čukmana i oca Valentina Pozaića, sada preuzvišenoga pomoćnoga biskupa zagrebačkoga. Vrijeme mojega kapelanovanja ostalo mi je u lijepom sjećanju. Bila mi je to jedna velika duhovna škola i priprava za daljnje svećeničko djelovanje.

STJEPAN NOVAČKI ( 1974. – 1978.) U Mariju Bistiricu stigao sam na Svetu Katarinu davne 1974. godine na svoje prvo kapelansko službovanje. Imao sam veliku sreću i zadovoljstvo što su moji prvi radni koraci u pastoralnom radu bili u Mariji Bistrici gdje sam susreo divnog svećenika, župnika, sadašnjeg monsinjora Lovru Cindorija koji me je prihvatio velika srca i široke duše, kao otac. Upućivao me u prve korake mog svećeničkog pastoralnog rada. Bili su tu i svećenici kapelani – jedno vrije-

me Ivan Bajs, pa zatim Stjepan Jakov, s kojima sam isto lijepo surađivao. Mons. Lovro je prednjačio po teškim terenima. Kad je bilo nešto teže, onda je rekao : »Ne smijem vas mlade opteretiti odmah, nego ću ja to preuzeti.« Dakle za takvog čovjeka čovjek bi išao i u vatru... Kad sam jednom zgodom pitao župnika:«Velečasni, kad će biti godišnji odmor?« Odgovorio mi je: »Nema tu godišnjeg odmora. Ako ti baš treba koji dan, to ćeš dobiti, ali godišnjeg odmora nema.«

s mladima, igrao nogomet, održavala su se vjenčanja, krštenja, sprovodi... Sjećam se beskrajnih gužvi pred ispovjedaonicama. Rekli bismo puno posla, ali umora nije bilo. Marija moli i izmoli, Isus uslišava i daje snagu, ide s nama; kad padamo – uzdiže nas, ne ostavlja nas same. Zahvalan sam mu na toj dionici puta na Mariji Bistrici. Zahvalan sam svima koji su onda bili s nama.

IVAN REŽEK (1978. – 1983.) Drago mi je što sam pet godina službovao u ovoj župi, našem najvećem svetištu Majke Božje. Djelovao sam po kapelama od Laza do Globočeca. Pamtim posebno oproštajne procesije pojedinih župa kao i pobožnost križnog puta na Kalvariji, svake župe pojedinačno. Od tog razdoblja mnogo se toga pro-

mijenilo. Broj hodočasnika pješaka je manji. Za veće pobožnosti nekada su hodočasnici dolazili pješice i ostajali u Bistrici dva i više dana.Još su mi u živom sjećanju procesije hodočasnika koji obilaze oko glavnog oltara, dojmljive su bile suze radosti i ganuća uz pjesmu: »Ne ostavljaj nas nigdar«.

IVAN NOVAK (1979. – 1980.) Mogu reći da je u stvari san svakog svećenika barem kratko vrijeme biti kapelan ili župnik u našem velikom marijanskom svetištu. U Mariji Bistrici sam bio izuzetno zadovoljan i sretan iako je moje kapelanovanje bilo kratko. Imali smo i dobrog voditelja svetišta, mons. Lovru Cindorija, kojem smo se i kasnije vrlo rado vraćali. Jednako tako i

danas kad dolazimo u Mariju Bistricu, osjećamo se lijepo jer je i novi župnik veoma uljudan, ljubazan i mnogi ga ljudi hvale i zadovoljni su njegovim vođenjem Svetišta. Raduje me prilika da pozdravim sve bistričke župljane, posebno one kojima sam ostao u sjećanju, a i sve današnje generacije bih pozvao da budu ponosni što pripadaju tako važnoj, velikoj i značajnoj župi.

Nastavak u sljedećem broju

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

STJEPAN JAKOV – Črni (1976. – 1978.) Sjećam se dolaska u nepoznato, ali dobar veseo čovjek velika srca, župnik Lovro Cindori ubrzo me udomaćio, upoznao sa župom, naučio suradnji s ostalim svećenicima, časnim sestrama i suradnicima. Pamtim raznolikosti župe, pastorala, mise po kapelicama na Lazu, Mariji Magdaleni, Vinskom vrhu, Globočecu i Svetom Roku. Po kapelama se održavao vjeronauk, susreti

milosti puna

nik.« Ja sam se šalio, ali sam napravio jelovnik za cijeli tjedan, a ona je to sa zahvalnošću prihvatila. U ono vrijeme nije bilo plina pa se grijalo na drva, morali smo piliti na cirkular i cijepati drva, a morao sam biti i kućni majstor. Znate da ova nova zgrada nije baš najsretnije izvedena, pa je često trebalo brave popravljati , vodovod i drugo. Svejedno mi je drago da su moji prvi koraci bili u Mariji Bistrici, gdje sam zapravo naučio raditi, gdje sam naučio što je odgovornost i strpljenje. Sretan sam što i danas , nakon toliko godina, s monsinjorom Lovrom Cindorijem dijelim veliko prijateljstvo.

glasilo svetišta majke božje bistričke

Međutim rad je bio toliko zanimljiv da nam i nije bio potreban godišnji odmor. Moja je dužnost bila da nedjeljom imam vanjske mise, dakle u kapelama. Još nismo imali struje, pa smo svetu misu slavili kod svijeća. To je bilo čarobno, osobito na Lazu. Taj narod je pobožno pjevao, molio... Imali smo godišnje oko dvjesto prvopričesnika i tristo firmanika. Osim pastoralnog djelovanja imao sam dužnost ekonomske naravi. Morao sam za naše mnogobrojne goste opskrbljivati kuhinju potrebnim namirnicama... Kuharica je znala reći: »Joj, što ću sutra kuhati?« Ja sam joj rekao: »Sestro, ništa se ne sekirajte, ja ću vam složiti jelov-

Uz veliki jubilej »Starohrvatske« krune kipa Majke Božje Bistričke i Maloga Isusa . u Mariji Bistrici podrijetlo njihova izgleda i simboličko značenje dr. sc. Mario Jareb Hrvatski institut za povijest, Zagreb

ad se godine 1934. obilježavala 250. godišnjica postavljenja kipa Majke Božje Bistričke i Maloga Isusa na oltar crkve u Mariji Bistrici i zavjetnog hodočašća Zagrepčana u to svetište, pojavila se ideja o izradi novih kruna za kip. To je ubrzo i ostvareno, te je tadašnji zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer 7. srpnja 1935. okrunio kip zlatnim krunama i proglasio Majku Božju Bistričku kraljicom Hrvata. U velebnoj svečanosti sudjelovali su brojni svećenici i veliki broj vjernika, osobito Zagrepčana, koji su pješice došli do Marije Bistrice. U tom slavlju osobito se istaknuo tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac. Otada do danas kip Majke Božje Bistričke i Malog Isusa krase te dvije krune. Prije negoli se je to dogodilo, »uza svu ekonomsku krizu vjernici su se u velikom broju odazvali pozivu doprinosa za ovu svrhu. Svatko je dao koliko je mogao. Preuzvišeni g. nadbiskup Dr. Bauer je

poklonio zlatni biskupski križ s lancem.« Prethodni navod iz suvremenog članka u vatikanskom dnevniku Osservatore romano osvjetljuje kolika je važnost pridana izradi kruna, no malo je pisano o njihovu izgledu.1 U istom se članku, kao i u drugim sličnim prilozima, tek spominje da je »milosrdnica sv. Vinka, sestra Angelina, profesorica na ženskoj učiteljskoj školi, prekrasno (...) izradila nacrt za obje krune / za Blaženu Djevicu i maloga Isusa / po uzoru jedne krune hrvatskih kraljeva X. stoljeća«. Njihov izgled nedvojbeno potvrđuje da se sestra Angelina ugledala na reljef kralja u splitskoj krstionici, koji je tada (a i danas) općenito smatran prikazom nekoga od hrvatskih kraljeva iz razdoblja postojanja ranosrednjovjekovne hrvatske države. Najčešće su spominjani Zvonimir i Tomislav, pa je i ta kruna često nazivana »krunom Zvonimirovom« ili »krunom Tomislavovom«. Često je nazivana i »starohrvatskom kru-

1 Riječ je o članku pod naslovom na talijanskom izvorniku »Solenne incoronazione della statua miracolosa della beata vergine Maria in Bistrizza«, Osservatore romano (dnevnik, Rim – Vatikan), br. 164 (22834), 15. – 16. srpnja 1935. Prijepis talijanskog izvornika i hrvatski prijevod pod naslovom Veličanstvena krunidba čudotvornog kipa Majke Božje Bistričke čuva se u Knjižnici i arhivu Hrvatskoga nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke, Marija Bistrica, kutija VIII, svežanj 4, Pripreme i veličanstvena proslava 250. godišnjice otkrivenja i krunidba kipa Majke Božje Bistričke, skupina D-VII, podskupina 2.

milosti puna

2 Kukuljević je to spomenuo u izlaganju koje je održao u tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti u umjetnosti u Zagrebu godine 1879. Kasnije je to izlaganje pod naslovom »Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba, i njihove krune« objavljeno u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga 58., Zagreb 1881., 1 – 52. O izgledu krune autor je progovorio na stranicama 47 – 48. On spominje i da je prvu sliku toga reljefa u drvorezu objavio austrijski povjesničar umjetnosti Eitelberger u knjizi Die mittelalterlichen Kunstdenkmale Dalmatiens, Beč, 1861., 123. Tipičan prikaz krune kakav se pojavljivao u publikacijama od Kukuljevićeva vremena pa sve do Drugoga svjetskog rata donio je Stjepan Srkulj, Kratka povijest Hrvata, Zagreb, 1926., na koricama i na stranici 39. Na toj je stranici uz ilustraciju krune ukratko napisao da je po njoj »složio ... hrvatski povjesničar Ivan Kukuljević hrvatsku krunu«. Srkulj je pak mislio da je kralj na reljefu zapravo Petar Krešimir IV. U novije se vrijeme takvu razmišljanju priklonio povjesničar umjetnosti Igor Fisković, koji je o tome objavio i opsežnu studiju pod naslovom Reljef kralja Petra Krešimira IV., Split, 2002. 3 Frane Bulić, Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz dobe narodne hrvatske dinastije, Zagreb, 1888. (pretisak: Zagreb, 1995.), 39. Bulić inače nije dijelio Kukuljevićevo mišljenje i zastupao je mišljenje da prikaz na reljefu predstavlja Krista na prijestolju, a ne svjetovnoga vladara.

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

hrvatske krune postojao otprije, postoje i primjeri da je ta kruna nazivana krunom Zvonimirovom. U vremenu kada je Kukuljević došao do svojeg zaključka hrvatska je država, odnosno ono što je tada činilo hrvatsku državu, bila u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, u zajednici

glasilo svetišta majke božje bistričke

nom«, ili pak samo »krunom hrvatskom«. Netko će možda pomisliti da je zbog starosti spomenutog reljefa ta kruna u hrvatskoj javnosti bila prisutna stoljećima i da se na nju uvijek gledalo kao i te 1935. godine. Ipak, priča je o toj kruni kao zamišljenoj hrvatskoj kruni novijega postanka i njezini počeci sežu u posljednja desetljeća 19. stoljeća. Za njezino predstavljanje hrvatskoj javnosti zaslužan je bio Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je 1879. i prvi spomenuo da je riječ o prikazu hrvatskoga kralja Tomislava te je zaključio da nema »dvojbe, da onaj na priestol sjedeći kralj pripada onoj zemlji, u kojoj se rečeni spomenik našao ... te kruna što ju nosi kralj na glavi, ima dosljedno biti hrvatska«2. Poznati hrvatski arheolog Frane Bulić je u knjizi o hrvatskim ranosrednjovjekovnim spomenicima istaknuo da je Kukuljević »u tom prizoru pripoznao u sjedećoj osobi kralja Tomislava; a u njegovoj kruni, sliku krune hrvatskih kraljeva«3. Ipak, otada do prihvaćanja baš takva oblika krune u javnosti kao hrvatske krune prošlo je dosta vremena. Pritom treba istaknuti da je pojam

Uz veliki jubilej Katedrala u Washingtonu

s Ugarskom. Riječ je o području tzv. Banske Hrvatske, ili Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Njezino je područje bilo osjetno manje od područja današnje Republike Hrvatske i de facto nije obuhvaćalo područje Dalmacije, koja je u sklopu Monarhije pripadala njezinu austrijskom dijelu. Zajednica Trojedne Kraljevine i Kraljevine Ugarske počivala je na nametnutoj i za hrvatske interese štetnoj Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz godine 1868. Unatoč nepovoljnim odredbama Nagodbe, Trojedna je Kraljevina, ipak, zadržala određenu autonomiju i značajke države, pa je kao takva imala pravo na svoje državne simbole – grb i zastavu. Zastava je bila hrvatska trobojnica (bilo je predviđeno da na zastavi bude i grb). Grb se je sastojao od grbova Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Po svojemu je izgledu odgovarao grbu koji se i danas nalazi na krovu zagrebačke crkve sv. Marka, pa je teško i pomisliti da ne bi bio poznat svakomu tko će čitati ovaj rad. Ipak, treba istaknuti da taj grb nema na sebi nikakve krune, iako je Trojedna Kraljevina zasigurno kao kraljevi4

na imala i krunu kao dio svojega državnog grba. Prema članu 61. Hrvatsko-ugarske nagodbe na grb Trojedne Kraljevine dolazi ugarska kruna sv. Stjepana, a poznat hrvatski pravnik i povjesničar dr. Bogoslav Šulek istaknuo je godine 1883. da »ne bi nikada zaboravili, da smo sada pod krunom sv. Stjepana, to nam ju nagodba na stari naš grb nadstavi.«4 Istodobno je na tvrdio da su hrvatski šahovski i »dalmatinski grb okrunjen krunom Zvinimira, a slavonski nosi na vrhu kacigu«, no sva tri hrvatska grba bi »išla u skupnom grbu njihova stara Zvinimirova kruna.« Isticanje navodne krune Zvonimirove nije svojstveno samo za Šuleka. Nešto prije izlaska njegove knjige je povjesničar Tadija Smičiklas u svojoj Poviesti hrvatskoj napisao godine 1882. da je »Dmitar Zvonimir iz ruku Gebizonovih na solinskom

Bogoslav Šulek, Hrvatski ustav ili konstitucija godine 1882., Zagreb, 1883., 82.

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

5 Tadija Smičiklas, Poviest hrvatska, Dio prvi. Od najstarijih vremena do godine 1526., Zagreb 1882., 252. 6 Usp. Hrvoje Matković, Na vrelima hrvatske povijesti, Zagreb, 2006., 109.

glasilo svetišta majke božje bistričke

polju u crkvi sv. Petra« primio »›zastavu, mač, žezlo i krunu‹. Mnogi su mislili, da je sada istom kralj hrvatski dobio krunu i zato su krunu hrvatsku nazivali Zvonimirovom, ali nije tako. Znakovi kraljevske vlasti već su bili kod otaca naših, samo je sada Zvonimir pored njih primio i papinsku zastavu...«5 Očito je dakle da su do izlaska te Smičiklasove povjesnice mnogi hrvatsku krunu nazivali krunom Zvonimirovom. U Šulekovo i Smičiklasovo vrijeme i prije toga nije postojalo ništa što bi upućivalo na izgled nekadašnje stvarne krune kralja Zvonimira, no isticanje imena upravo toga hrvatskoga ranosrednjovjekovnog vladara nije slučajno. On je očito i prije smatran jakim i uglednim hrvatskim vladarom, a poznata činjenica da ga je okrunio papin izaslanik to je moKip Majke Božje Bistričke i maloga Isusa iz kapele Majke gla samo potvrđivati. Upravo na Božje Bistričke Kraljice Hrvata u Washingtonu Zvonimira pozvali su se hrvatski staleži sakupljeni 28. travnja 1527. na saboru tuđinskim simbolom, unatoč stoljetnoj pou Cetingradu u apelu upućenom nedavno vezanosti s Kraljevinom Ugarskom. Zbog izabranu kralju Ferdinandu I. Habsburškom toga grbovi koji nisu korišteni u službene zbog toga što nije ispunio uvjete pod kojisvrhe uglavnom ne sadrže krunu sv. Stjepama je izabran za kralja: »Neka znade vaše na, nego su korištene brojne shematizirane veličanstvo, da se ne može naći, da bi ikoji kraljevske krune. Svakako je postojala želja gospodar silom bio pokorio Hrvatsku, osim za pronalaskom nekog specifično hrvatskog što smo se onda, poslije smrti posljednjeoblika krune. Pritom je Kukuljevićevo istiga našeg kralja, nazvana Zvonimir, blage canje reljefa iz splitske krstionice odlično uspomene, slobodnom voljom pridružili poslužilo kao uzor njezina izgleda, iako su svetoj kruni Kraljevstva Ugarske, i poslibrojni slučajevi da ta kruna nije vezivana uz je toga, sada, vašemu veličanstvu.«6 I zbog Tomislava nego uz Zvonimira. toga su u očima takvih kao što je bio Šulek Jedan od prvih poznatih primjera uposve one krune koje su se razlikovale od krurabe krune, kojoj je očito uzor bila kruna na ne sv. Stjepana (i nisu bile carske austrijske reljefu u splitskoj krstionici je »kruna kralja krune) bile, zapravo, krune Zvonimirove. Tomislava« na općinskom grbu Biograda, Ugarsku krunu sv. Stjepana je tada zbog koji je i danas u uporabi kao grb toga grada. položaja u kojem se nakon Nagodbe našla Poznato je da je izrađen na temelju nacrTrojedna Kraljevina većina Hrvata smatrala ta poznata hrvatskog povjesničara Šime

Uz veliki jubilej

Ljubića, pa je jasno da je i on splitski prikaz smatrao prikazom kralja Tomislava. Zastava Hrvatskoga pjevačkog društva »Vijenac« iz Požege iz godine 1907. također je posredni dokaz da je takav oblik krune smatran starohrvatskom krunom (krunom Tomislavovom ili krunom Zvonimirovom).7 Čini se, ipak, da uporaba takve krune u razdoblju do Prvoga svjetskog rata nije bila odveć proširena. Teško je reći koji su bili razlozi, no u Banskoj je Hrvatskoj na njezinu uporabu mogla utjecati i vlast. O tome govori slučaj nagradne kolajne Prve hrvatske filatelističke izložbe održane u Zagrebu godine 1907. Prvobitno je avers kolajne »sadržavao hrvatski grb, a na njemu Zvonimirovu krunu. Taj nacrt nije odobren, već je zahtjevan propisani grb trojednice. Kad je ovaj predložen, prigovoreno je, da nad njim mora biti Stjepanova kruna... Društvo ne htjede imati Stjepanovu krunu na medalji, pak je uslijed toga prihvaćen idealan hrvatski grb,

naime trostruko razdijeljeno polje sa heraldički izraženom crveno-bijelo-plavom trobojnicom, a nad tim idealnim grbom lebdi Zvonimirova kruna. Hrvatsko si je filatelističko društvo i izložbom i kolajnom osvjetlalo lice.«8 Opisana »starohrvatska kruna« je češće korištena nakon godine 1925., i učestalost njezina korištenja pokazuje da su je tad mnogi prihvaćali kao jedan od hrvatskih nacionalnih simbola. Zbog čega se je to dogodilo baš nakon te godine? Treba podsjetiti da je ulaskom u prvu jugoslavensku državu Hrvatska izgubila obilježja državnosti. Usto su Hrvati uvjeravani da su tek pleme »troplemenog« naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, a srbijanska dominacija u novoj državi svakodnevno je mnoge uvjeravala u ugroženost hrvatske opstojnosti, pa i opstojnosti hrvatskih nacionalnih simbola kao simbola hrvatskog identiteta. Sve je to mnoge hrvatske političare i javne radnike

7 Fotografiju te zastave objavio je nedugo nakon njezina nastanka Julije Kempf, Požega. Zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i Požeške županije, Požega, 1910., 647. Nedavno su objavljene i slike u boji aversa i reversa zastave, i to u katalogu pod naslovom Zastave povijesne zbirke Gradskog muzeja Požega, Požega 2003., 12. 8 »Nagradna kolajna Prve hrvatske filatelističke izložbe«, Vienac zabavi i pouci (mjesečnik, Zagreb), god. I., siječanj 1910., 24. Uz taj su prilog objavljene fotografije aversa i reversa kolajne. Iako je kruna na aversu u prilogu opisana kao kruna Zvonimirova, ona po obliku nema ništa zajedničko s krunom sa splitskog reljefa. O tome da je prvobitni grb trebao biti isključivo hrvatski šahovski grb svjedoči sačuvana naljepnica tiskana u prigodi održavanja izložbe. Na njoj je naime isključivo takav grb, no kruna na liku Hrvatske koja je podržavala štit s grbom istovjetna je onoj na kolajni. Autor kolajne i nacrta naljepnice bio je isti, inž. Mijo pl. Phillipović. S obzirom da je na naljepnici zadržan grb koji je bio zaprekom za odobrenje prvobitne kolajne, pretpostavljam da oblik prvobitne krune nije mijenjan.

poticalo da smisle kako, ipak, afirmirati hrvatske nacionalne interese i učvrstiti hrvatsku nacionalnu svijest. Pritom se kao jedan od najvažnijih događaja ističe proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva godine 1925. Tadašnja je naime historiografija bila jednodušna u mišljenju da je 925. godine dotadašnji hrvatski knez Tomislav bio na Duvanjskom polju okrunjen za prvo-

a osobito na prihvaćanje pletera sa starohrvatskih spomenika kao svojevrsnog nacionalnog simbola, koji se je u tome smislu održao do danas. Tada je zabilježena i pojačana uporaba već opisane »starohrvatske krune«, tada redovito nazivane krunom kralja Tomislava. Tako je prikaz te krune u zlatotisku resio Zbornik kralja Tomislava.9 Prikaz sličnih kruna izveden je na nekim

47 ga hrvatskog kralja. Slične su se obljetnice slavile i u drugim europskim zemljama, pa zbog toga hrvatsku proslavu iz 1925. godine treba promatrati kao nešto uobičajeno za tadašnje vrijeme. Upravo je nacionalnim simbolima tada pridavana velika pozornost. Držim dapače da je tadašnja uporaba simbola umnogome utjecala na njihovo daljnje korištenje,

zastavama Hrvatskog sokola, koje su izrađene i posvećene tijekom dvadesetih godina.10 Istom je krunom okrunjen i grb na zastavi koju je Hrvatski radiša godine 1928. poklonio Hrvatskoj bratskoj zajednici u Pittsburghu.11 I kralj Tomislav na konjaničkom spomeniku Roberta Frangeša Mihanovića, koji danas resi srce Zagreba, okrunjen je sličnom krunom.12 Iako otkriven tek nakon

Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925. 10 Sačuvane su takve zastave Hrvatskog sokola iz Duge Rese, Čakovca i Samobora, Usp. Jelena Borošak Marijanović, Zastave kroz stoljeća. Zbirka zastava i zastavnih vrpca Hrvatskoga povijesnog muzeja, Zagreb, 1996., 81., 151 – 152. 11 Ta je zastava izložena u središnjici HBZ-a u Pittsburghu te je dostupna pogledu posjetilaca. Vez i kruna gotovo su istovjetni onima na spomenutim sokolskim zastavama, koje su također izrađene potkraj dvadesetih godina. 12 Spomenik je kipar Robert Frangeš Mihanović izradio još početkom tridesetih godina. Uz konjaničku statuu izradio je i dva reljefa koji danas krase njegovo postolje. I na njima je prikaz kralja Tomislava okrunjena istom krunom. Današnji izgled spomenika odgovara onomu što je i zamislio njegov autor. Treba pripomenuti da je nakon više nego dugog čekanja spomenik bio otkriven tek godine 1947., slučajno ili ne nekoliko mjeseci nakon što su komunističke vlasti sa središnjega zagrebačkog trga uklonile spomenik banu Josipu Jelačiću. Pritom je sa otprije izgrađena postolja uklonjen brončani reljef s motivom krunidbe kralja Tomislava, koji očito nije odgovarao komunističkim vlastodršcima. Taj čin također posredno govori o odnosu komunista prema takvim stvarima kao što je krunidba, pa onda i prema kruni kojom je na tom reljefu okrunjen kralj Tomislav.

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

glasilo svetišta majke božje bistričke

Uz veliki jubilej

Drugoga svjetskog rata, lik tog spomenika je objavljivan u različitim publikacijama još tijekom tridesetih godina. U knjizi Marka Šeparovića Velolučanina iz godine 1936. istom je krunom okrunjen zamišljeni grb hrvatskih zemalja sastavljen od grbova Slavonije, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i hrvatskoga šahovskog grba postavljena u središte štita.13 U sve spomenuto uklapa se i izrada kruna za kip Majke Božje Bistričke i Malog Isusa, kojima su okrunjeni u srpnju 1935. Prema tome su te krune živi svjedoci svojega vremena koji nam govore kako je hrvatski narod tada gledao na simbole svojeg identiteta. Ipak, otada se je mnogo toga promijenilo, a tijekom više desetljeća komunističke vladavine korištenje takve krune bilo je u javnosti predano zaboravu. Zbog toga danas mnogi ne znaju zbog čega krune na kipu imaju takav izgled i koje je njihovo značenje. Razlozi za to kriju se u događajima koji su slijedili nakon njihova postavljanja godine 1935. Naime svojevrstan vrhunac javne uporabe takva lika zamišljene starohrvatske krune uslijedio je nakon što je 10. travnja

1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Nova je država ubrzo otpočela pregovore s Italijom o odnosima s njom i o uspostavi nove hrvatsko-talijanske granice, koji su rezultirali tragičnim Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. Tijekom tih pregovora pojavila se ideja o tome da nova država postane kraljevina s kraljem iz vladajuće talijanske Savojske kuće.14 To je poglavnika Antu Pavelića potaknulo da 15. svibnja 1941. donese Zakonsku odredbu o kruni Zvonimirovoj, kojom je utvrđeno da suverenitet »(vrhovničtvo) Nezavisne Države Hrvatske predstavlja kruna kralja Zvonimira«, koja se trebala sastojati od zlatnog oboda s »osam poput trolista zaokruženih zubaca, od kojih se sprijeda vidi pet. Sa tog oboda polaze dvije zlatne prečke u obliku luka. Na njihovom vrhu stoji jabučica s križem. Obod krune je urešen draguljima različite boje. Kruna je podstavljena iznutra grimizom.«15 Uzor izgledu te krune bio je i opet lik sa reljefa u splitskoj krstionici. Iako Hrvatska nikada nije pretvorena u kraljevinu, javnost je često imala prigodu vidjeti njezin zamišljeni izgled. Naime posve u skladu sa spomenutom zakonskom odredbom ubrzo je done-

Kasnije su po narudžbi vlasti kipari Ivan Sabolić i Želimir Janeš izradili nove reljefe, koji su postavljeni umjesto izvornih Frangešovih. Komunisti također nisu postavili ni izvorno zamišljen hrvatski grb, a natpis »Kralj Tomislav« zamijenio je tek natpis »Tomislav«. Na mjesto predviđeno za grb postavljena je ploča s tekstom koji je napisao književnik Miroslav Krleža. Padom komunističkog režima stvoreni su uvjeti da spomenik napokon dobije izgled koji je zamislio njegov autor. Na svoje mjesto postavljeni su izvorni reljefi, »Tomislav« je postao »Kralj Tomislav«, a umjesto ploče s tekstom postavljen je brončani hrvatski grb. O povijesti podizanja spomenika pisala je Mira Kolar-Dimitrijević, »Povijest gradnje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu 1924. do 1947.«, Povijesni prilozi, god. 16, Zagreb, 1997., 243 – 307. 13 Marko Šeparović Velolučanin, Hrvatska povijest djedova unuku, Zagreb 1936., umetak u boji iza stranice 104. Cijelu knjigu je ilustrirao slikar Josip Horvat, koji je za isto izdanje nacrtao i prikaz kralja Tomislava, slikovni umetak iza stranice 26. Kruna na tom prikazu sadržajno je istovjetna onoj na opisanu grbu u boji. 14 Na Pavelićevu ponudu da na hrvatsko prijestolje stupi jedan od članova savojske kuće, talijanski kralj i glava te kuće Viktor Emanuel III. odredio je za položaj budućega kralja budućega vojvodu Aimonea od Savoje i Aoste (kasnije je dobio titulu vojvoda od Spoleta). On je trebao zavladati Hrvatskom kao kralj Tomislav II. Iako nikada nije došao u Hrvatsku, a nova država nikada nije postala kraljevinom, ipak se pojam »krune Zvonimirove« zadržao se do njezine propasti u svibnju 1945. O pregovorima s Talijanima godine 1941. i ponudi da hrvatski kralj postane član savojske kuće postoji opsežna literatura. Toj je problematici u cijelosti posvećena knjiga Hrvoja Matkovića, Designirani hrvatski kralj Tomislav II. Vojvoda od Spoleta. Povijest hrvatsko talijanskih odnosa u prvoj polovici XX. st., Zagreb, 2007., usp. osobito str. 91 – 205. 15 Boris Prister, Odlikovanja Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb, 1997., 25.

O utemeljenju reda, promjenama odredbi i uvođenju novog reda i kolajne, izgledu i dodjeli toga odličja opširno je pisao Boris Prister, Odlikovanja Nezavisne Države Hrvatske, 25 – 39. On donosi i brojne ilustracije toga odličja (reda i kolajne). Autor kolajne na čijem je aversu prikazan lik okrunjenog kralja Zvonimira je poznati hrvatski kipar i medaljer Ivo Kerdić. Na kolajnu je bila pričvršćena i zamišljena kruna Zvonimirova. 17 Najcjelovitija zbirka znakova postrojbi ZNG-a, HV-a, MUP-a RH i HVO-a objavljena je u tri knjige pod skupnim naslovom Hrvatsko ratno znakovlje (treća knjiga objavljena je pod naslovom Hrvatsko vojno znakovlje 1994.–1998.). Iako je prvo izdanje prve knjige objavljeno još godine 1993., godine 1999. objavljene su 16

milosti puna

ne previše često. U tome je smislu bolje prošao pleter, koji je osobito od kraja šezdesetih godina ponovno češće korišten. Ponovno češće korištenje te krune povezano je s Domovinskim ratom, kad su je na svoje znakove stavile neke postrojbe Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini.17 Nešto kasnije je ista kruna postala sastavnim dijelom grbova nekih jedinica pokrajinske i lokalne uprave i samouprave u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (u dijelovima te zemlje pretežito naseljenim Hrvatima), primjerice na

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

Reljef s prikazom kralja iz splitske krstionice

glasilo svetišta majke božje bistričke

sena odluka o utemeljenju Reda krune kralja Zvonimira, no do izrade i dodjeljivanja sada već reda i kolajne krune kralja Zvonimira došlo je tek potkraj godine 1942.16 Propašću NDH-a godine 1945. ta je kruna nestala iz uporabe, a razloge nije teško dokučiti. Nove komunističke vlasti su doduše prihvatile hrvatski šahovski grb s početnim crvenim poljem kao općeprihvaćeni hrvatski grb. On je postao i temelj grba Narodne (od 1963. Socijalističke) Republike Hrvatske, koji je bio u uporabi od godine 1947. do sloma komunističkog režima godine 1990. Ipak, godine 1945. dolaskom novoga komunističkog režima simboli kao što su pleter i kruna nestaju na neko vrijeme iz javne uporabe, očito zbog toga što se nisu uklapali u simboliku tog režima i komunističke ideologije koja ga je vodila. Ne treba zaboraviti da su komunisti zlo gledali i na sve što je u većoj mjeri korišteno u NDH-u, pa su u njihovim očima te stvari same po sebi postale »ustaškima«. To je zbog njezina isticanja u javnosti i na odličjima nedvojbeno bila i »kruna Zvonimirova«, iako su njezin izgled i simboličko značenje određeni desetljećima prije negoli je itko i mogao zamisliti nastanak Ustaške organizacije. Tek se spomenutim podizanjem spomenika kralju Tomislavu godine 1947. javnost mogla prisjetiti izgleda te krune, a u sljedećim desetljećima povremeno bi osvanula u publikacijama u kojima se govorilo o ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj državi. Ostala je i na opisanom grbu Biograda iz 19. stoljeća, koji je, doduše, neznatno promijenjen i nadopunjen crvenom zvijezdom. Češće se je pojavljivala u publikacijama koje se mogu povezati s Katoličkom Crkvom, no i u njima

Uz veliki jubilej

grbovima i zastavama Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije. Time se je očito htjelo naglasiti da se upravo na njihovom području nalazila kolijevka hrvatske države, odnosno da su upravo tamo stolovali hrvatski kraljevi. Držim da se unatoč tome ona ipak ne može smatrati općeprihvaćenim nacionalnim simbolom koji bi stajao uz bok hrvatskomu grbu, zastavi i pleteru. Ipak, kao kruna koja resi kip Majke Božje Bistričke Kraljice Hrvata i Malog Isusa trebala bi biti poznatija i zastupljenija među hrvatskim pukom, i ne bi bilo loše istaknuti koje je njezino značenje. Na samu kraju kao zanimljivost ističem da su upravo takve krune bile svojevrsnom poveznicom s bistričkim kipom kad su godine 1970. hrvatski iseljenici u vošingtonskoj katoličkoj katedrali, odnosno Nacionalnom svetištu Bezgrešnog Začeća (The National Shrine of the Immaculate Conception), na istaknutome mjestu podigli kapelu Majke Božje Bistričke Kraljice Hrvata (Chapel of Our Lady of Bistrica, Queen of Croatia).18 Tamošnji kip djelo je kipara Josipa Turkalja. Postojanje te kapele je u domovini slabo poznato, iako je plod zalaganja brojnih hrvatskih iseljenika, koji su i na taj način posvjedočili svoju povezanost sa svojom hrvatskom domovinom.

istodobno sve tri knjige iz tog niza. Prva knjiga izišla je pod naslovom Hrvatsko ratno znakovlje, znakovlje i podatke sakupio Zlatko Ivković priredila Ankica Tuđman, Zagreb, 1993. Drugo izdanje te knjige pod naslovom Hrvatsko ratno znakovlje – Domovinski rat 1991.–1992., objavljeno je u Zagrebu 1994. Druga je knjiga objavljena pod naslovom Hrvatsko ratno znakovlje iz Domovinskog rata 1992.–1994., priredila Ankica Tuđman, Zagreb, 1995. Naposljetku je 1999. prvi put objavljena spomenuta treća knjiga pod naslovom Hrvatsko vojno znakovlje 1994.–1998., znakovlje i podatke prikupili Zlatko Ivković i Siniša Pogačić, Zagreb, 1999. 18 Do podizanja kapele došlo je zalaganjem Hrvatske katoličke zajednice u SAD-u i Kanadi (Croatian Catholic Union of USA and Canada), sa sjedištem u mjestu Hobart (počela s radom u nedalekom mjestu Gary u istoj saveznoj državi godine 1921.), američka savezna država Indiana, iza Hrvatske bratske zajednice druge po veličini hrvatske pripomoćne organizacije u SAD-u i Kanadi. Za njezinu izgradnju i uređenje svoje su priloge dali brojni iseljenici. Naposljetku je kapelu 18. listopada 1970. posvetio kardinal Franjo Šeper.

Iz Povelje kralja Andrije II. . – 1209. godine

Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu, Matica hrvatska – Zaprešić

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

(…) Prva međa predija Poljanica, gdje je gore rečeni župan Vratislav izgradio crkvu sv. Nikole, nalazi se prema istoku, gdje je voda Krapina, odatle seže do potoka koji se zove Dedin potok, a koji se spušta s brda Vrsi, i gdje se dijeli od zemlje njegove braće. Pet, kako se zove brat župana Vratislava, posjeduje predij koji se zove Lubenik, unutar međa gore rečenog Sv. Nikole. Dobuča i Berislav pak, braća župana Vratislava, posjeduju predij koji se zove Bistra, čija međa započinje pored Krapine i seže sve do potoka Jerana, odakle se uzdiže sve do brda Vrsi.

milosti puna

ime Svetog Trojstva i nedjeljivog Jedinstva. Andrija, milošću Božjom kralj Ugarske, Dalmacije i Hrvatske. Drugi predij kojega župan Vratislav posjeduje naziva se Bistrica, čija prva međa, kako nam je pokazao Petku, započinje ondje gdje se Sitomer spušta u Krapinu i odatle ide prema vodi do potoka koji se zove Zdeed, o ondje do mjesta koje se zove Klaz, odakle prolazeći ide do Globočeca, i ondje je pod stablom hrasta međašna oznaka. (…) Zatim ide do Bistrice, gdje je velika međašna oznaka i ondje prolazeći posred vode ide do stabla kruške, gdje je međašna oznaka. Odatle prolazeći puta koji se spušta na potok ide do mjesta gdje potok ide do mjesta gdje potok utječe u Krapinu.

glasilo svetišta majke božje bistričke

Priredila: Vera Grgac – Bistrajnka

Uz veliki jubilej Pregledom brojnih popisa uslišanih zagovora MBB od 1688. do 1920. nalazim: A. D. 1733. BARBARA BELCIC EX BISTRA FLUXIT SANGUINIS PER DUODECIM SEPTIMANAS PASSA, AD ALIS ECCLESIAS MULTA VOTA FACIENDO, NEC TEMEN MELIUS SENTIENDO HOC ULTIMATIM VERO VOTO RECURRIT ET PETITA OBTINUIT.

A. D. 1755. IOANIS KUKEC FILIUS NOMINE MATHIAS EX PAROCHIA BISTRENSI A SANCTO NICOLAO ANNORUM 3, AD FOCUM CECIDERAT PER TOTUM CORPUS EXUSTUS, MALLATENUS CURARI POTERAT, PER PARENTES VOTO HUC FACTO SANUS FACTUS. A. D. 1761. MATHIAE GAJSKI FILIUS NOMINE STEPHANUS ANNORUM CIRCITER 12, EX PAROCHIA BISTRENSI DUM IN MANIBUS ET PEDIBUS CONTRACTUS AD LOQUELAE USU DESTITUTUS INTEGRIS TRIBUS HEBDOMADIS DECUBUISSET, FACTO PER PIOS PARENTES VOTO AD HANC THAUMATORGAM BISTRICENSEM PROTINUS DE INTEGRO RESTITUITUR SANITATI. EIUDSEM FILIA ANNA AETATIS SUE MENSIUM TRIUM TOTO IAM CORPUSCULO GELIDO EXTREMA DUM AGERET, PER DE VOTAM MATREM IMPLORATA ARDENTER OPE MAGNE VIRGINIS SANITATE DONATUR.

GODINE GOSPODNJE 1733. BARBARA BELČIĆ IZ BISTRE PODNOSILA JE 12 TJEDANA KRVARENJA, NA HODOČAŠĆIMA MNOGE JE ZAVJETE ČINILA, ALI SE NIJE BOLJE OSJEĆALA. NAPOSLJETKU VRATILA SE JE NA OVO MJESTO I ZAVJETOM JE DOISTA DOBILA TRAŽENO. GODINE GOSPODNJE 1755. IVANA KUKECA SIN IMENOM MATIJA IZ ŽUPE SV. NIKOLE BISTRA TRI GODINE STAR NA OGNJIŠTE JE BIO PAO I BIO OPEČEN PO CIJELOME TIJELU. »MALATENS« (SELSKI VRAČITEL) GA NIJE MOGAO IZLIJEČITI, PO RODITELJSKOM ZAGOVORU – ZAVJETU NA OVOM MJESTU UČINJENOM POSTAO JE ZDRAV. GODINE GOSPODNJE 1761. MATIJE GAJSKOGA SIN IMENOM STJEPAN OKO 12 GODINA STAR IZ ŽUPE BISTRA DOK JE SKVRČEN, NE KORISTEĆI RUKE I NOGE TRI TJEDNA NEPOKRETNO LEŽAO, PO DRAGIM RODITELJIMA ZAVJETOVAN KOD MARIJE BISTRIČKE, ODMAH MU SE JE VRATILO ZDRAVLJE. NJIHOVA KĆI ANA, U DOBI OD TRI MJESECA BILA JE CIJELI TJEDAN HLADNA KAO LED, I DOK SE TO DOGAĐALO OD PLAČUĆE MAJKE ZDUŠNO ZAZVANA ZAVJETOM DJEVICA SVOJOM VELIKOM MOĆI DARUJE ZDRAVLJE.

BISTRIČKI SPOMENEK

Na drevenu kloup Su me poseli I deda su rusak Kre kloupi naklu deli A cug je zajuškal I grabil po štreke I za vuru vuožne Zišli smo van, A ounda nazaj Peške do cirkve Pelajuč me za rouku Do pijaca De buokci su prosili Nekteri su popievali

Do lontara smo hodili Jen za drugem Opajali, Molitvenu knigu V rouke su mi dali I rekli: »Čitaj Dok boumo spoved I pokuoru zbavili.« Na Kalvarija briegu Križni pout Od postaje prve do groba Za kipicem Marijinem Vu šlajeru bielem Si skupa molili smo I popievali I skupnu mešu Vu cirkve služili su Plebanuši i ludstve Popievajuč i moleči Ki kak je mogel Ki kak je znal!

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

Deda je rusak ze stroškem Na pleča del I krenuli smo pešice Čez loug Po steze vuz grabu I po poutu po prahu Pelali su me za rouku Do Nuove dvouru I ounda je došel – zagorski cug.

Tu smo kleknuli, Prekrižili se I mene su poškropili Z blagoslovlenu vodou Potihe su molili A deda je Z glave zvadil škrlak.

milosti puna

Na nebu mladi mesec Se videl I majka je rekla kak prorok »Kiše bu ove dane, Gledi France, Mesec visi na ruog!«

Drugi jahkali Mi smo sakemu Teri penez dali I majka je rekla: »Bole stou nadeliti Nek jenega poprositi!« I tak smo došli Do cirkvene vrat.

glasilo svetišta majke božje bistričke

Temu danu Ciele lete sam se veselila I ounda je došel I mama me Rane jutre zbudila Jošče je bil debeli mrak.

Uz veliki jubilej

Na kraju pršecija Od Ave Marije Čez pijac do cirkve I ounda klečeči Pred lontar Zafalili Marije, vužgali svieču I deli dar.

Zutra su deda i majka Pri froštuklu zrekli: »Bog zdravja nam dej I Majkica Bistrička I k letu boumo išli I diete boumo ze soubu Zeli takaj!«

Pri kramaru su mi prstan kupili Pri licitaru kuorice Srčeke i kraluš I slatku medicu Pod šatorem smo pili.

Deda i majka Preselili su se Na drugi sviet onaj. I lete za letem Istega dana, kre Buožega lica Na Bistrice Vužgem svieču I vuz molitvenu knigu Vrneju se spomenki nazaj I gledeči kip molim: »Salve Regina, Mater misericordiae« Kak ounda vu kloupe I denes takaj – potihe!

Dan je več Obrnul svoju Drugu polovicu I na kuole smo se dopelali na cug A ounda ze cugem Trudni i zmoučeni Vrnuli se domuof nazaj.

BISTRA – BISTRICA 1209. – 2009.

edimo f napolmračne bistričke bazilike. Moja majka Dora i ja. Popoldan je. Sunce zahaja. Tu i tam tera zraka osvetlava črni kip. Na lontaru trepečeju svieče. Poklam letne kiše na nebu se vidi Majke Bože pás, kak most ober cirkve i dragega Zagorja. Kuliko liepote, mira i spokoja tega dana.

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

MILOSTI POUNA

glasilo svetišta majke božje bistričke

va moja premišlajna o jakosti duha i uma, duhovnosti i o sem koj znanost nemre dokučiti, napisana su k 800. letnice prvega pisanega spomena Bistrice i Bistre. Bistrica i Bistra vekši su diel mega živlejna. Od male noug, kak pamtim sake lete sam na našem farnem hodočašču i pršecije pri Majke Boužje Bistričke . Našu faru spomina vu svoje knige »KINCH OSZEBUINI...« Petar Berke – bistrički kapelan, 1765. leta, vu popisu »meszt iz kotereh« dohajaju pršecije na Bistricu. Naša bistrajnska pršecija jedina je održala zaviet klečečega ophajanja od vrat do i okuol lontara. Tak vučimo i najmlajše. Čez stolietja pripadali smo Stubičkemu dekanatu, sad več nie tak, nou one koj nas skupa drži čude je jakše od tega koj nas deli. Se skupa pribrala nas je Marija !

Uz veliki jubilej

Majka prebira zrnca, moli krunicu! Ja pak listam molitvenu knigicu, iščem slikice, mejne čitam. Knigica je hrvacke-latinska. Potihe čitam: »Ave, Maria, gratia plena…« Majkica prebira zrnca i moli: »Zdravo Marijo, milosti puna…« Tihe, pobožne, tu i tam male stane gledeči kip. Unda najemput naš mir zaguši cirkveni zvon. Zvoni pozdravlena Marija – Angeluš. Zvon se rezlieva po cirkve, po zraku, okol nas. Mi molimo dale! Na lontaru trepečeju svieče, nad sem je Marija z detetem na ruka, črna, s krunu na glave. Kralica naša! Majka se prekrižila i kušnula respelce i počela nazaj moliti: »Zdravo Kralice, Majko…« I ja molim i gledim na lontar, pak moju majku. Molimo stiha, majke kapleju suze. I ja sam tužna, a ne znam zake! Pitam majku zake se plače? Niš mi nie otpovedala, male me cuknula za ruku i z očimami mi pokazala spram kipa. Potem smo moleč z Božem telcem tri put ophajale okol lontara, dele smo dar, pekrižile se i zišle vun. Pred cirkvu mi je rekla: »Dragemu Bogu i Majkice Bože je drage, a i hasnovite je. Kad zrasteš, buš razmela!« I denes se tega zmislim, mislim da razmem!? Molim za se potrebite – žive i pokojne! Dolazeći od ranog djetinjstva u Mariju Bistricu, tu utvrdu naše vjere, a ponukana jubilarnom obljetnicom zapisala sam dio svojih sjećanja i promišljanja. Zahvalna sam preč. ocu Zlatku Korenu te Danici Ozimec za podršku da se napisano tiska i podijeli sa svima vama.

Tradicionalne drvene dječje igračke Hrvatskog Zagorja na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine Piše: Goranka Horjan

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

baštinu Ministarstva kulture i stručnjakom etnologom mr. sc. Iris Biškupić-Bašić, koja već godinama proučava tradicijske obrte Hrvatskog zagorja i autorica je cijelog niza izložbi iz područja. Za prijavu na Listu izdvojena su dva elementa – umijeće izrade zagorskih tradicijskih dječjih igračaka i medičarsko umijeće sjeverozapadne Hrvatske – jer osim neosporne baštinske vrijednosti udovoljavaju i cijelomu nizu ostalih kriterija koji jamče održivost elementa i njegovu uključenost u život lokalne zajednice. Licitari i igračke prepoznatljivi su sadržaj brojnih događanja diljem Hrvatske, a posebno se mogu naći u svetištima i na proštenjima. Nacionalno svetište u Mariji Bistrici, svakako, u tome prednjači kao prostor uz koji se stoljećima veže obrtnička tradicija medičarstva, izrade svijeća i gvirca, te prodaja rukotvorina, među kojima živopisne drvene dječje igračke imaju prepoznatljivo mjesto. Muzejske ustanove također su jedan od važnih čimbenika u sustavu čuvanja i prezentiranja nematerijalne kulturne baštine u koju pripadaju i tradicijski obrti. Muzeji Hrvatskog zagorja dug niz godina promiču obrte i vještine Hrvatskog zagorja. O njima posebno brinu Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici i Muzej »Staro selo« u Kumrovcu. Još 1975. g. pokrenut je projekt izložbe zagorskih suvenira, koji je promicao tradi-

glasilo svetišta majke božje bistričke

rvatska kulturna baština je ove godine dobila iznimno veliko priznanje od svjetske organizacije UNESCOa. U rujnu 2009. g., zajedno s još šest elemenata nematerijalne baštine iz Hrvatske, tradicijska izrada drvenih dječjih igračaka Hrvatskog zagorja upisana je na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Time je Hrvatska postala europska zemlja s najviše elemenata upisanih na tu UNESCO-ovu listu. Rezultat je to velikog angažmana Ministarstva kulture Republike Hrvatske, koje je okupilo brojne stručnjake na projektu sustavne zaštite i promicanja nematerijalne kulturne baštine. Nakon što je Hrvatska ratificirala međunarodnu Konvenciju o nematerijalnoj baštini, Ministarstvo kulture osnovalo je Povjerenstvo za nematerijalnu baštinu, u kojem je okupilo brojne stručnjake iz različitih krajeva zemlje. Članovi povjerenstva potiču, prate i provoditi aktivnosti vezane uz upis elemenata nematerijalne baštine na nacionalnu listu, što je i preduvjet za daljnju kandidaturu na svjetskoj razini. Kao predstavnica Hrvatskog zagorja, Goranka Horjan, ravnateljica Muzeja Hrvatskog zagorja, članica je nacionalnog Povjerenstva za nematerijalnu baštinu i sudjelovala je u pripremi prijave dva elementa za upis na Reprezentativnu listu UNESCO-a, zajedno s djelatnicima Odjela za nematerijalnu

Uz veliki jubilej

Majstor Dragutin Mikuš u svojoj radionici

cijske predmeta kao suvenire. Ona je kasnije prerasla u veliko trijenalno događanje. Muzejske prodavaonice i danas nude izvorne izrađevine lokalnih majstora, među njima i drvene dječje igračke iz Laza. Kumrovečki Muzej »Staro selo« ima stalni postav posvećen tradicijskim igračkama Hrvatskog zagorja. Veliku zbirku tradicijskih igračka ima i Etnografski muzej u Zagrebu, čija je etnologinja mr. sc. Iris Biškupić Bašić godinama obilazila teren, prikupljala podatke i materijal o tim vrijednim aspektima baštine te pripremila niz izložbi koje su postavljene i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Njezina izložba o tradicijskim dječjim igračkama Zagorja upravo je u tijeku u Poljskoj, dok se u gornjostubičkom muzeju postavlja izložba o stubičkim obrtima, koja se otvara 16. listopada 2009. g.

Međunarodni projekti Muzeja Hrvatskog zagorja, poput CRAFTATTRACT-a, koji je ove godine dobio i nagradu kao najbolji muzejski projekt u Hrvatskoj 2008. g., također su izradu dječjih igračaka intenzivno promovirali kao jedan od najvažnijih segmenata zagorske tradicijske kulture. Izrada drvenih dječjih igračaka na području Hrvatskog zagorja ima dugu tradiciju i danas je još uvijek živa na prostoru Marije Bistrice i Gornje Stubice. Stanovnici sela Laz Stubički i Laz Bistrički, smještenih na prijevoju kojim se od Zagreba išlo u poznato proštenište u Mariju Bistricu, izradom drvenih igračka osiguravali su dodatni izvor prihoda i pristojan život svojim obiteljima. Drvo, koje je osnovna sirovina za izradu igračaka, nalazili su u obližnjim šumama, a najpogodnije su meke vrste drveta poput javora, vrbe, breze i bazge. Igračke su oblikovali u svojim improviziranim radionicama ili pak u kući. Zanimljiva je i podjela toga posla na muški i ženski dio – gotovo bismo mogli govoriti o svojevrsnoj ravnopravnost spolova. Oduvijek su muškarci oblikovali igračke, a u žene su ih ukrašavale živopisnim bojama. Zaštita dobara nematerijalne baštine RH, podrazumijeva i mnoge modele potpora toj tradicijskim vještinama. Uveden je niz bespovratnih poticaja za majstore tradicijskih vještina na nacionalnoj i na regionalnoj osnovi. Uvjeti za upis pojedinog elementa na Reprezentativnu listu UNESCO-a podrazumijevaju iscrpno dokumentirane aktivnosti koje su poduzete da bi se revitalizirao dotični dio tradicijske baštine. To uključuje i izradu Strategije mjera za zaštitu elementa s nizom aktivnosti vezanih uz tijela koja provode zaštitu i koriste administrativne i pravne mehanizme za čuvanje elementa. Navode se i potrebni ljudski potencijali za uspješno provođenje programa. Podrazumijeva se i uključenost nositelja vještina i njihovih lokalnih zajednica, u kojima se realizira plan aktivnosti da se postignu strateški ciljevi i ostvare rezultati.

Majstor Drago Kunić tumači djeci kako se izrađuju igračke od drveta

milosti puna

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

u zaborav. Nadamo se da će i izrada licitara i medičarska umijeća sjeverne Hrvatske također biti prepoznata kao element koji je potrebno štititi i promicati na najvišoj svjetskoj razini te da će biti hrvatski idući upis na Reprezentativnu listu.

glasilo svetišta majke božje bistričke

U cijeli postupak revitalizacije uključeni su Muzeji Hrvatskog zagorja, kao jedan od bitnih čimbenika, jer osim organizacije izložbi i radionica uvode nove sadržaje. U tradicijskom ambijentu Muzeja organiziraju se gostovanja nositelja vještina, koji su bez naplate dobili prostor za prezentaciju i prodaju svojih proizvoda – tu mogućnost iskoristili su Dragutin Kunić i njegova supruga Marija, dok u gornjostubičkom muzeju svoje proizvode predstavljaju Slavko i Ana Ivanić. Danas još igračke izrađuju Dragutin i Barbara Mikuš, Ivan Mikuš, Dragutin Gereci, Ivan Šagud, svi iz Laza Stubičkoga, dok Zvonimir Majdak radi u Turnišču (Općina Konjščina), a Tomo Petric u Tugonici (Općina Zlatar Bistrica). Muzeji otkupljuju proizvode izrađivača dječjih igračaka koji na taj način mogu doći na tržište jer mnogi više ne mogu odlaziti na sajmove i proštenja. Izuzetno važnu ulogu u očuvanju te tradicijske baštine ima nacionalno proštenište u Mariji Bistrici koje je autohtoni prostor u kojem se prodaju proizvodi tradicijskog rukotvorstva. Veliki su izazovi pred lokalnom zajednicom da tu kulturu prošteništa, u kojem duh mjesta živi stoljećima u simbiozi s ljudima iz okolice koji dolaze u njega za blagdane nudeći svoje uratke, ostane sačuvan. Edukacija nositelja turističkih aktivnosti u mjestu i njihov aktivan rad na promicanju prepoznatih vrijednosti ključan je nositelj daljnjeg razvoja i jamstvo da dragocjena kultura naših predaka neće pasti

Uz veliki jubilej

Marijabistričke »Jaslice srca« na . 34. svjetskoj izložbi jaslica u Rimu

Zvonko Franc

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

pustinji hranio Isusov preteča Ivan Krstitelj), a crvena boja licitarskih srca simbol je velike Isusove žrtve na križu iz ljubavi prema svakom čovjeku, čime je u ovom prikazu Isusova rođenja iskazana cjelovita poruka Otajstva spasenja koje počinje Isusovim rođenjem, spasonosnom žrtvom na križu i Uskrsnućem kao konačnom potvrdom Božje ljubavi prema svakom čovjeku. Marijabistričke »Jaslice srca« su izrađene u Medičarsko-svječarskom obrtu »Mahmet« jednom od najstarijih obrta takve vrste u Republici Hrvatskoj čiji počeci sežu u daleku 1900. godinu. Osim spomenutih materijala u izradi jaslica upotrijebljeni su još i juta, kukuruzna komušina, drvo, karton i žica. Jaslice su visoke 84 cm, široke 110 cm, a dužina im je 113 cm, a u njih je ugrađeno 907 licitarskih srdaca. U izradi jaslica su sudjelovali: Gordana Mahmet-Habazin, Franjo Habazin, Denis Simeunović-Mahmet, Marina Blagec, Jelena Gorički, Zlatko Bratuša, Vlado Habazin i Višnja Blagec te svojim savjetima rektor svetišta vlč. Zlatko Koren. Naziv za jaslice, »Jaslice srca«, odabran je zbog toga što je u njima sadržana poruka Božića ljudima – učinite od svojih srdaca kolijevku za Boga i Njegovu Riječ – Sina, i budite uvijek otvoreni Duhu Svetom koji je najizvrsniji dar Isusov čovjeku i Onaj koji raspršuje svaki mrak i strah u čovjekovu srcu. Tu je poruku po svom izboru za papu okupljenim vjernicima na Trgu Svetog Petra i vjernicima cijeloga svijeta uputio i najveći marijabistrički hodočasnik, Sluga Božji papa Ivan Pavao II.: »Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu.«

glasilo svetišta majke božje bistričke

povijesti Marije Bistrice 2009. godina će zauzimati posebno mjesto. Proslavljeno je nekoliko velikih i važnih obljetnica, između kojih je ona, 800 godina od prvog spomena imena, svakako najznačajnija. No, 2009. će biti zapamćena i po još jednom važnom događaju i priznanju. U organizaciji Etnografskog muzeja iz Zagreba, svake se godine odabiru jaslice predstavnice Hrvatske na svjetskoj izložbi jaslica u Rimu. Ove godine, priznanje i tu čast da predstavljaju Hrvatsku na 34. svjetskoj izložbi jaslica u Rimu, dobile su marijabistričke »Jaslice srca«. Marijabistričke »Jaslice srca« nastale su na poticaj rektora bistričkog svetišta vlč. Zlatka Korena koji je u stoljetnoj marijabistričkoj tradiciji izrade licitarskih srca prepoznao ljepotu i originalnost izraza jednog kraja, ali i kulture koju odlikuje gostoljubivost, dobrota i srdačnost. Konstrukciju na koju su dodana licitarska srca oblikovala je s. Samuela Premužić. Uzimajući u obzir poruku misterija Isusova rođenja, najljepši mogući način za njegovo uprizorenje jest upravo kroz srce i rafiju (vrsta slame). Srce kao simbol ljubavi i darivanja, što misterij Božjeg rođenja i jest, i rafija kao vrsta slame na kojoj je Božji Sin rođen, a koja je simbol jednostavnosti i siromaštva i svih onih koji žele biti Isusovi učenici. Osim toga, licitarska srca se izrađuju od brašna i meda čime je simbolika Isusova rođenja još dublje izražena jer Isus jest kruh, daje sam sebe ljudima kao kruh i hranu za život vječni (med kao simbol života kojim se u

Uz veliki jubilej Završene freske u crkvi Uznesenja Bl. Dj. Marije u Mariji Bistrici Piše: Dr. sc. Ivanka Reberski

godini velikih obljetnica nacionalnog svetišta u Mariji Bistrici: obilježavanja 800 godina prvoga pisanog spomena mjesta (1209. – 2009.), 510 godina čudotvornoga kipa Majke Božje Bistričke (1499. – 2009.) i 325. godina od ponovnog pronalaska nestalog zavjetnog kipa (1499. – 2009.), napokon je, nakon gotovo šest i pol desetljeća, dovršeno oslikavanje unutrašnjeg prostora zavjetne crkve Uznesenja Bl. Dj. Marije. Na velikim zidnim plohama lijeve strane glavne lađe više ne lebde sablasni ostaci tek započetih fresaka, koji su kao nijemi artefakti desetljećima svjedočili o jednome odsudnom vremenu novije naše nacionalne povijesti, kada je taj tek započeti monumentalni kompleks zidnog oslika s krajem Drugoga svjetskog rata, dolaskom nove, crkvi nesklone režimske vlasti, naglo prekinut. Danas, kad su te ratne i poratne rane napokon zaliječene, kad zahvaljujući slikarima Eugenu Kokotu i Egidiju Budicinu umjesto nedovršenih fragmenata zidove crkve prekrivaju monumentalni oslici,

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

lijevoj strani glavne lađe. Iz biblijske ikonografije odabrani su prikazi Rođenje Isusa, Bijeg u Egipat i Golgota. No posao nije daleko odmaknuo. Kraj rata i sve što je posljedično uslijedilo zaustavilo je taj najveći ciklus sakralnoga zidnog slikarstva, koji se je trebao ostvariti u kontinentalnoj Hrvatskoj nakon Kljakovićevih fresaka s prikazima prve polovine dvadesetog stoljeća u crkvi sv. Marka u Zagrebu. Ostali su fragmenti tek započetih fresaka (Rođenje Isusa i Bijeg u Egipat) pri samu vrhu polukružnih ploha, na lijevoj strani glavne lađe, dok treća freska s prikazom Golgote nije bila ni započeta. Desetljećima su ti nedovršeni ostaci fresaka s pravom zbunjivali tisuće i tisuće hodočasnika koji su u skrušenoj pobožnosti podizali pogled uvis moleći se Mariji zaštitnici. Teško je povjerovati da događaj kao što je prekid svjetskog rata može donijeti išta drugo doli olakšanje i silnom energijom pokrenuti obnovu života, pa tako pospješiti i obnovu ovoga hodočasničkog svetišta. Ali stvarnost je, nažalost, bila posve drukčija. Nastupila su teška vremena religiji suprotstavljena jednopartijskog sustava, koji se je grubo razračunavao sa svojim neistomišljenicim i kočio sve što je bilo vezano uz crkvu. Te su vjerskim slobodama nesklone okolnosti, kao što je dobro poznato, ponajviše su uzrokovale dugotrajni zastoj na obnovi unutrašnjosti. Sudionici nezavršenog projekta oslikavanja crkve, slikari i studenti slikarstva, razišli su se na sve strane: na akademiju, u svoje atelijere ili na studij, a bilo je među njima i onih koji su nakon toga iznimnog radnog iskustva u Mariji Bistrici, kao Slavo Striegl, završili na legendarnome »križnom putu«, jedva spasivši goli život. Nitko se od njih više nije vratio k tom poslu. O prekinutim freskama jedva se govorilo. U prvo vrijeme sve je bilo prekriveno velom šutnje, a nastavak slikanja, barem kad je riječ o Hegedušiću, voditelju izvedbe fresaka i glavnom interpretu biblijskih prikaza, koliko znade-

glasilo svetišta majke božje bistričke

s prizorima iz kristološkog ciklusa novozavjetne biblijske ikonografije, moramo se složiti da je to najljepši poklon kultnomu hodočasničkom svetištu na sjeverozapadu naše domovine u godini njegovih višestrukih obljetnica. Podsjetimo još jednom ukratko na etiologiju nastanka toga impresivnog fresko ansambla, na čije se dovršenje tako dugo čekalo. Kako je sve započelo, tko su bili nesuđeni akteri započetih fresaka, što se u međuvremenu događalo i tko je zaslužan da su freske nakon toliko vremena ugledale svjetlo dana, o svemu tome pisali smo podrobnije već povodom dovršetka prve freske s prikazom Golgote. Poznato je tako da je zamisao o oslikavanju unutrašnjosti nastala u turbulentnim okolnostima 1944. godine, usred Drugoga svjetskog rata, u pothvatu cjelovite obnove i preuređenja svetišta. Obnova je pokrenuta zalaganjem preuzvišenog nadbiskupa Alojzija Stepinca, postavši, između ostalog, skroviti »azil« mladim talentiranim umjetnicima zaposlenim na tome sakralnom zadatku, koji su se na taj način sklonili s ratne vjetrometine od nacističkih represalija ili vojnih obveza. Vodstvo unutrašnjeg uređenja, poglavito oslikavanja ziđa, povjereno je akademskomu slikaru Krsti Hegedušiću, tada docentu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a on sa sobom dovodi za suautore i pomagače ekipu slikara i studenata, koji su se u ratnom vihoru našli na bilo koji način ugroženima. Uz Hegedušića i Ivana Generalića (koji mu je jamačno bio prvi suradnik i autor jedne zidne slike), na tom su zadatku sudjelovali: Branka i Željko Hegedušić, Ivo Režek, Ivo Šermet, Gabriel Stupica, Ante Kaštelančić, Ivo Dulčić, Albert Kinert, Slavo Štrigl i još neki. U kratku razdoblju potkraj 1944. pa do svršetka rata početkom svibnja 1945. odvijao se je rad na pripremi skica za freske, prema kojima je započelo oslikavanje dviju fresaka unutar lučno završenih traveja na

Uz veliki jubilej

mo, više se nije spominjao. U novonastalim društvenim okolnostima drukčiji rasplet, barem u prvo vrijeme najrigidnijeg komunističkog jednoumlja i vjerskih netolerancija i progona nije se mogao ni očekivati. A posrijedi je, jamačno, bilo i ideologijskih razilaženja, pa i prilagodbi novoj situaciji, u kojoj su se nalazili pojedini protagonisti. Tako su prolazile godine i desetljeća. Koliko je taj problem bio delikatan, opterećen prošlošću, možemo naslutiti iz činjenice da je pedesetih godina nastavljeno oslikavanje unutrašnjosti svetišta, ali ne na dovršenju započetih fresaka. One su ostale i dalje nedirnute. Riječ je o oslikavanju zidne plohe trijumfalnog luka ispred svetišta, na kojemu je crkveni naručitelj zamislio fresku posvećenu Majci Božjoj, nositeljici titulara crkve s prikazom Uznesenje Bl. Dj. Marije u nebo, koja nije bila sastavan dio prethodno započeta ansambla. Tomu izazovu crkvene narudžbe na zamašnu sakralnom zadatku smjelo se je odazvao Zlatko Šulentić 1953. godine. I tada su još uvijek trajala teška vremena, no njima usuprot bilo je hrabrih, koji se nisu dali zastrašiti, a Šulentić je bio među prvima, ako ne i prvi, koji je nakon 1945. hrabro zakoraknuo na proskribirano područje religioznoga i sakralnoga umjetničkog zadatka. Bez većega prethodnog iskustva u tehnici zidnog slikarstva, koliko nam je poznato, Šulentić je s dubokim vjerskim nadahnućem savladao sakralnu temu na površini monumentalnih dimenzija. Doista, ta freska s prikazom čudesna događaja Marijina uznesenja poput raskošna vijenca znakovito krasi i simbolički najavljuje prilaz svetištu, u kojem se svakim činom misnog slavlja zbiva misterij Božje objave i čudesno sjedinjenje s Bogom. Iako se gotovo doslovno pridržavao ikonografskog predloška, Šulentić u inventivnoj interpretaciji nije odstupio od svojeg prepoznatljiva stilskog izričaja. Sve su značajke njegova svojstvenog slikarskog idioma vidno prisutne u slikarskoj izvedbi

freske: prozračni, pomalo zamućeni način kojim gradi lepršave izdužene figure i stvara fluidnu atrmosferu, kao i njegova nimalo zgusnuta, svijetla koloristička gama, koja više sugerira negoli plastično oblikuje. Ta svojstvena slikarska interpretacija daje cijelomu uprizorenju onu mističnu transcendentnost koja čudesnu novozavjetnom događaju utiskuje duhovnu dimenziju. Na taj način Šulentićeva je freska u tradicionalan crkveni prostor unijela dah suvremenosti, koji je tih pedesetih godina nezadrživo preplavio hrvatsko slikarstvo. S nedovršenim freskama nije se i nadalje ništa događalo. Ako su crkveni oci sa Šulentićevom freskom željeli potaknuti daljnji rad i na tim sakatim segmentima iz vremena rata, ta im se namjera nije ostvarila. Unatoč svim pokušajima i poticajima vlč. Lovre Cindorija, dugogodišnjega župnika i upravitelja bistričkog svetišta, još se desetljećima ništa nije na tom planu pokrenulo. Akciju daljnje obnove, ponajprije dovršenja fresaka, napokon je pokrenuo vlč. Zlatko Koren, koji je imenovan novim rektorom Svetišta Majke Božje Bistričke 2004. godine. Ponajviše njegovim zalaganjem i uz stručno savjetovanje s nekolicinom uvaženih stručnjaka, o čemu smo također već pisali, zahtjevni program na dovršenju oslikavanja crkve povjeren je vrsnim znalcima tehnike zidnog slikarstva – Eugenu Kokotu i Egidiju Budičinu, koji su tomu velikom pothvatu dali neosporan osobni biljeg. Eugen Kokot, ugledan slikar i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao polaznik Majstorske radionice Krste Hegedušića savladao je uz njega tehniku fresko slikarstva te je dobro poznavao Krstine stilističke i tehničke svojstvenosti. Iskustvo pak slikara i vrsna restauratora Egidija Budicina, u ovome je poslu bilo dragocjeno. Znanje tehnoloških umijeća stečeno na brojnim restauratorskim radovima jamčilo je vrhunski pristup u pripremi zidne podloge podjednako kao i u tehničkoj izvedbi osli-

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

ROĐENJE ISUSOVO, prema skici manjih dimenzija Krste Hegedušića, nastaloj između 1942. i 1944. godine. Fresku je započeo Željko Hegedušić 1944. godine, a završio Eugen Kokot 2009. godine. Izrađena je na sjevernom zidu glavnog broda bistričke bazilike, na površini 27,50 m2 u tehnici fresko i seko.

glasilo svetišta majke božje bistričke

Uz veliki jubilej

ODMOR NA PUTU U EGIPAT, prema skici manjih dimenzija Krste Hegedušića, nastaloj između 1942. i 1944. godine. Fresku je započeo Ivan Generalić 1944. godine, a završio Egidio Budicin 2009. godine.Izrađena je na sjevernom zidu glavnog broda bistričke bazilike, na površini 27,50 m2 u tehnici fresko i seko.

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

gole reinterpretacije skica, dakle novu invenciju, a to je autorsko djelo, odlučili su se na tom poslu razdvojiti. Pa su tako samostalno interpretirali i oslikali svaki jednu fresku: Eugen Kokot autorski je izveo scenu Rođenja Isusa, a Egidio Budicin Bijega u Egipat. Posve je logično da se taj uhodani slikarski tandem, koji je zajednički sjajno obavio posao na izvođenju Hegedušićeve Golgote, u ovom slučaju odlučio za autorsku izvedbu. To im je zasigurno omogućilo veću slobodu inventivnog izražavanja, a donekle i ubrzalo rad. Tijekom proljeća i ljeta trajalo je oslikavanje fresaka, a već je ujesen završeno. Nakon što su skinute skele sa zida, zabljesnule su napokon tri u povijesti umjetnosti najučestalije kristološke scene (Rođenje i Raspeće), ispunivši crkveni prostor novom duhovnošću. Fresku Rođenje Isusa, smještenu u prvom traveju do svetišta, slikao je, kako je rečeno, Eugen Kokot. Iako mu je spomenuta akvarelna skica bila svojevrsno polazište, ona mu je poslužila tek kao natuknica za idejnu koncepciju i kompozicijsku shemu biblijske teme. Druga uporišna točka koju je morao slijediti i na nju se nadovezati bio je fragment započete freske s oblačnim noćnim nebom i drvenim krovom štalice, nad kojim se točno u središtu prizora pružio prema zemlji sjajan trag zvijezde repatice. Na te zadane elemente Kokot je inventivno nadogradio scenski prikaz čudesnog događaja u duhu klasične tradicije. Središnju okosnicu prikaza čini sveta obitelj Josip i Marija s Malim Isusom u jaslicama, oko koje se s desna okupljaju seljaci u narodnim nošnjama, stojeći ili klečeći pred Isusom s izrazom beskrajne začuđenosti. S lijeve strane rasporedio je Baltazara, Gašpara i Melkiora, kraljeve koji dođoše iz dalekih zemalja u poklonstvo novorođenomu sinu Božjem. U tu figurativnu kompoziciju inventivno je uklopio autohtone folklorne elemente. Scenografskim inventarom kao i kostimima seljaka cijeli je prizor prebačen u domaći

glasilo svetišta majke božje bistričke

kavanja na način al fresco seco, koja je prije više od šezdesetak godina primijenjena na započetim partijama tih fresaka. Isto tako taj je slikarski tandem studiozno pristupio istraživanju stilskih posebnosti Hegedušićeva slikarskog vokabulara. Osjetljiv proces ulaženja u stil, slikarsku gamu i ekspresiju svladali su prigodom izvođenja prve freske na temu Golgote. S velike Hegedušićeve skice, rađene ugljenom na kartonu, doslovno su do najmanjih detalja rekonstruirali i prenijeli scenu Golgote u veliku formatu na zidnu plohu, a crno-bijelom crtežu pomno su nadogradili kolorističku gamu primjerenu Hegedušićevoj paleti. S obzirom da smo o Golgoti, koja je završena krajem 2008. godine i potpisana kao suautorsko djelo Krste Hegedušića, Eugena Kokota i Egidija Budicina, već prethodno dosta iscrpno pisali ne ćemo se na nju više navraćati. Još jednom ćemo samo napomenuti da je Hegedušićev karton za Golgotu bio jedini potpun predložak koji se do ovih dana očuvao, pohranjen u zbirci pok. Ivana Lackovića Croate, što je bilo poznato tek malenu broju najupućenijih, dok su kartoni za ostale dvije freske, koje su za razliku od Golgote bile započete, ali nedovršene, najvjerojatnije tijekom vremena uništeni. U crkvenom arhivu pronađene su samo njihove posve male (prednacrtne) skice, veličine 13 × 9 cm. Prema skici s prikazom Rođenja Isusa, zapravo, malom krokiju, vješto slikanu akvarelnom tehnikom, kao i na osnovu strukturne analize njezina započetog oslika, može se dosta sigurno pretpostaviti da je tu fresku koncipirao i započeo slikati Krsto Hegedušić, dok skica za fresku Bijega u Egipat, s vidljivim tragovima naivističke manire, ali i tehnološka struktura oslikanih fragmenata freske dosta pouzdano govore u prilog Generalićeva autorstva, zaključili su nakon sustavnih istraživanja Kokot i Budicin. Ustanovivši na freskama dvije ruke, odnosno, dva autorska pristupa, ali i zbog prirode zadatka koji je zahtijevao više od

Uz veliki jubilej

ruralni ambijent, što je posve u duhu ikonografskih prikaza toga sakralnog motiva, koji je u nas zaživio prvih desetljeća 20. stoljeća. Ispred jaslica leže rasprostrti darovi: zlato i tamjan kraljeva, te kruh i vino domaćih seljaka. Prikaz događaja slijedi zamisao noćne scene sugerirane noćnim nebom na Hegedušićevu započetom osliku. Posebnost Kokotove invencije jest osvjetljenje iz dvaju izvora. Zvijezda repatica odozgor osvjetljava oblake na nebu i krajolik, dok glavna svijetlost dolazi odozdo, iz središta kompozicije kao da izvire ispred jaslica s djetetom, kao na prizorima noćnih scena na slikama starih majstora, osvjetljavajući likove sprijeda, iz izvora svijetlosti. Takvo osvjetljenje, puno simbolike, pronosi prizorom onu neobjašnjivu magiju čuda, koja nas svake godine iznova obuzima u svetoj božićnoj noći. Fresku s prikazom Bijega u Egipat u srednjem traveju iznad lučno završena prolaza u postranu lađu istodobno je izradio Egidio Budicin u podudarnoj maniri. I on je započeo u osnovnoj kompozicijskoj shemi, oslanjajući se na malu kroki skicu i započeti oslik, na koji je gotovo organički dalje nastavio smirenu i idiličnu scenu, gradeći nanovo posve izvornu kompoziciju odmora Svete obitelji u bijegu u Egipat. I na toj klasično koncipiranoj središnjoj kompoziciji, u čijem središtu dominira figuralna scena sa sv. Josipom i Bogorodicom s Malim Isusom, ostvarena je prava renesansna harmonija, koja taj biblijski događaj iz života Svete obitelji nekom čudesnom magijom povezuje s prirodom. A pitom i blago brdovit pejzaž, kao i minunciozan prikaz detalja, snažno asociraju naš sjevernjački krajolik s Generalićevih slika na staklu. Sve to bjelodano govori s kakvim se uživljavanjem Egidio Budicin nadovezao na Generalića, ne podlegavši pritom njegovoj maniri, već je na

najbolji način iskazao osobnu inventivnost. Nadišavši njegov naivizam, približio se onoj metafizičkoj dimenziji koju posjeduju uprizorenja ranorenesansnih majstora i u tu je gotovo nadnaravnu harmonijsku skladbu i tihu poetiku ukomponirao biblijsku priču spasonosnog bijega Svete obitelji s Malim Isusom pred Herodovim pokoljem. Unatoč svojstvenim autorskim pristupima, koji se međusobno razlikuju u impostaciji figuralnih kompozicija, u stvaranju atmosfere: radosnog uzbuđenja u prizoru Isusova rođenja ili savršene smirenosti na Bijegu u Egipat, cjelokupni ansambl triju fresaka zajedno s Golgotom, odiše jedinstvenim skladom. Zahvaljujući ujednačenoj kolorističkoj gami, plastičnom oblikovanju figura i interpretaciji ikonografskih motiva dosegnuta je stilska izražajnost u duhu hegedušićevske narativnosti, koja je negdje u zamislima Eugena Kokota i Egidija Budicina stalno bila prisutna, što ne umanjuje one osobne prinose koji ovim slikarima daju puno pravo autorskog potpisa. Više od šest desetljeća dugo iščekivanje dobilo je napokon sretan epilog. Prekinuta je agonija nedovršena slikarskog dekora unutrašnjega crkvenog prostora Nacionalnoga marijanskog svetišta u Mariji Bistrici. Odsad nadalje vjernici i hodočasnici u religioznoj će se kontemplaciji duhovno nadahnjivati u susretu s paradigmatskim scenama iz Kristova života, na koje se u kontinuitetu nastavlja Šulentićeva suptilna invencija Uznesenja Marijina. Na kraju zaključno valja reći da je cjelovit ansambl zidnih oslika, koji sad krasi crkvu Uznesenja Bl. Dj. Marije, bez presedana u našoj novijoj sakralnoj umjetnosti, najznačajniji doprinos korpusu hrvatskoga zidnog slikarstva druge polovine 20. stoljeća na prostoru sjeverozapadne Hrvatske.

PROSLAVA 800. OBLJETNICE MARIJE BISTRICE

»Svi mi smo ponosni na posebno Božje izabranje«

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

te i u bazilici i u crkvi na otvorenom predvodi slavlja i susreće se sa vjernicima. »Danas ovaj susret u našem svetištu poseban je susret nadbiskupa zagrebačkog sa svojim bistričkim narodom. Danas smo ovdje zajedno, upravo vi, dragi vjernici župe Majke Božje Bistričke, zajedno sa svojim nadbiskupom, župnikom, svećenicima, da zajedno slavimo svetu misu, da zahvalimo Bogu za dobivene darove, da se spomenemo naših jubileja, da posvijestimo naše vjerničke odluke«, podsjetio je kardinal Bozanić kazavši da je Marija Bistrica poznata ne samo širom domovine nego i u svijetu zahvaljujući svetištu.

milosti puna

»Vaš identitet je bistrički identitet, vaš identitet je marijanski identitet. Stoga budite ponosni na ovu svoju baziliku, budite ponosni na Božje izabranje i budite uvijek blizu Mariji. Budite uvijek od pomoći Mariji koja vjernike-hodočasnike vodi Kristu«, rekao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić župljanima župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici u nedjelju prigodom proslave 800. obljetnice prvog pisanog spomena Marije Bistrice. Predvodeći euharistijsko slavlje u bistričkoj bazilici, kardinal Bozanić je na početku podsjetio kako redovito, više puta kroz godinu hodočasti u bistričko svetište

glasilo svetišta majke božje bistričke

Neizmjeran trag utisnuli su u ovih osamsto godina zauzeti svećenici, trideset petorica župnika i sto sedamdeset i četiri kapelana, a najneizmjerniji trag ostavilo je služenje monsinjora Lovre«, podsjetio je župnik Koren kazavši da je bistrička župa 35 puta hodočastila u zagrebačku prvostolnicu kako bi molitveno pratila svoje sinove u trenucima svetog ređenja

Uz veliki jubilej

»Zahvaljujući posebnoj prisutnosti Majke Božje ovdje, mi smo ponosni na to, i vi, braćo i sestre, djeco, mladi, majke i očevi, bake i djedovi, svi mi smo ponosni na posebno Božje izabranje. Danas želimo u ovoj svetoj misi zahvaliti Bogu na tom neizmjernom daru i odlučiti da svatko od nas, i da zajedno kao župa, kao župna zajednica, budemo dostojni tog izabranja. Zato molimo da nas Bog još više približi k sebi«, kazao je kardinal Bozanić. Dobrodošlicu kardinalu Bozaniću, nakon pjesme bistričke djece, izrekao je na početku misnoga slavlja bistrički župnik i rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke Zlatko Koren. »Spomenutih osamsto godina ne bi na današnji način bilo prepoznato da ovdje od pamtivijeka ne živi župa koja je prvi puta upisana u popis župa 1334. godine koja će kasnije prerasti u svetište, a koje će potom postati i središnje – nacionalno. Župa je to koja ima svoje prepoznatljivosti«, rekao je župnik Koren podsjetivši na zauzeto karitativno djelovanje, radosno hodočašćenje diljem domovine i svijeta, njegovanje dragih kapelica, podizanje brojnih križeva krajputaša, proslave bračnih jubileja, otvorenost duhovnom pozivu, susretljivost prema svećeniku, glazbenu kulturu koja se razvija kroz župni, dječji i zbor mladih, duhovno - kulturna događanja, uključenost starijih osoba u svakodnevni život župe posredstvom valova radija Marije Bistrice, prisutnost redovnica u župi, marne pastoralne i ekonomske vijećnike, nezaobilaznu prisutnost djelatnih vatrogasaca, kuburaša, lovaca, apostola, »Hrvatske žene«, limene glazbe, planinara, KUD-a, suradnju s bistričkom školom, vrtićem i mladom općinom, duhovno osvježenje kroz prisutnost brojnih svećenika, naročito isusovaca

milosti puna

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

glasilo svetišta majke božje bistričke

te mnoštvo drugih inicijativa koje se događaju na razini župe. »Neizmjeran trag utisnuli su u ovih osamsto godina zauzeti svećenici, trideset petorica župnika i sto sedamdeset i četiri kapelana a najneizmjerniji trag ostavilo je služenje monsinjora Lovre«, podsjetio je župnik Koren kazavši da je bistrička župa 35 puta hodočastila u zagrebačku prvostolnicu kako bi molitveno pratila svoje sinove u trenucima svetog ređenja, posebice prigodom nedavnog biskupskog posvećenja mons. Valentina Pozaića, ali da ima i dva mučenika 20. stoljeća Janka i Josipa Vedrinu. »Ovih osamsto godina ne bismo danas mogli sagledati u svoj ljepoti bez zauzetosti zagrebačkih biskupa i nadbiskupa. Vrijedan je spomena revni biskup Martin Borković, koji se povezuje uz otkriće milosnog bistričkog kipa i početak hodočašća 1684. godine. Nadbiskup Antun Bauer, godine 1935., kruni kipove Isusa i Marije krunama izrađenim po uzoru na starohrvatske kraljevske krune. Nadbiskup Alojzije Stepinac započinje plodna ostvarenja, sa jasnom željom da Marija Bistrica postane hrvatskim Lurdom. Kardinal Franjo Šeper predvodi kao papin izaslanik veličanstveni Marijanski kongres 1971. Kardinal Franjo Kuharić zanosno propovijeda na NEK-u, završnoj proslavi Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata 1984. godine. Ta proslava odškrinula je putove koji nas dovode slobodi, a ona nam daruje 3. listopada 1998. godine najsjajniji dan najdublje upisan u dušu ovog čovjeka. Toga listopadskog dana vi ste uzoriti nadbiskupe ovdje pozdravili dragog papu Ivana Pavla II. i izrekli molbu da zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca proglasi blaženim. I zato, ali ne samo zato, radosni smo što vi predsjedate ovom zahvalnom i prozbenom slavlju«, istaknuo je župnik Koren na kraju svoga pozdrava,

Uz veliki jubilej

a zatim su u ime župne zajednice prvopričesnici, časne sestre Rozalija Kramarić i Anita Domšić i bračni parovi jubilarci Ljiljana i Stjepan Cesar (25 godina braka), Milica i Franjo Novoselec (60 godina braka), kardinalu Bozaniću uručili prigodne darove. Kardinal Bozanić predvodio je misno slavlje u koncelebraciji s župnikom Korenom, dugogodišnjim bistričkim župnikom a sada kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Lovrom Cindorijem, domaćim bistričkim sinom - prebendarom

Prvostolne crkve zagrebačke Mirkom Totovićem te tajnikom Željkom Faltakom. U svojim nošnjama i odorama sudjelovali su članovi više bistričkih udruga i društava, a liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor pod ravnanjem s. Tihomile Sente. Nakon popričesne molitve direktor Glasa Koncila Nedjeljko Pintarić predstavio je medaljicu »Majka Božja Bistrička«, čije se izlaženje sretno poklopilo s proslavom 800. obljetnice Marije Bistrice. Medaljica na aversu ima prikaz kipa Majke Božje Bistričke s djetetom Isusom a na reversu grb kardinala Bozanića i djelo je akademskog kipara Damira Mataušića koji je do sada već izradio medaljice »Majka Božja Remetska« i »Majka Božja od Kamenitih vrata«. Od 2005. godine takve medaljice kardinal Bozanić daruje ministrantima i zauzetim vjernicima laicima na svojim pastoralnim pohodima u domovini i inozemstvu. Uvećane odljeve medaljona u bronci kardinal Bozanić je darovao bistričkom svetištu. (np, gk)

Iz Stubičkog dekanata Donja Stubica 1209. – 2009.

nik vlč. Tom

islav Šken

varstvo na svoj način bilo je glavni nositelj proslave a župna zajednica bogati doprinositelj sveukupnoj proslavi jubileja u Donjoj Stubici. Od obilja svega, što je tko razabrao, prepoznao i osobno procijenio, stvar je osobnog vlatitog duhovnog dometa. Mi vjrnici ponosimo se trim događajima u ovoj Donjostubičkoj jubilarnoj godini. Za središnji dan proslave, Trojstvo i mise zahvalnice, župa se spremala duhovno tri dana.U četvrtak pred Trojstvo, došli su nam u goste, pjevački zbor i župnik iz Vukovine, Turopolje. Zajedno smo sa gostima slavili euharistiju a prečasni župnik Đuro Sabolek poticajno je učio nazočne vjernike da je životno presudno živjeti i vršiti Božju volju, od širokog i poznatog vjerničkog

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

der

milosti puna

Mladomis

glasilo svetišta majke božje bistričke

uga povijest našeg stubičkog kraja svjedoči o bogatstvu koje u vremenu stvara ljudski duh i vrijedne čovjekove ruke. Kad je taj ljudski duh oplemenjen Bogom na svakom pedlju ovog kraja nalazimo tragove i djela »Božjeg dara i ljudskog mara«. Dok smo ove godine spominjali i slavili, veliki Stubički jubilej, svim nazočnim slavljenicima, ponosno smo htjeli utkati u svijest: Osam stoljeća rađanja i stvaranja ljudi i njihovih generacija. Nigdje nismo spominjali i ono drugo od čega se neminovno sastoji život pojedinca i naroda, nevolje, trpljenja službenog isključenja Boga iz opčeg javnog života i koraka u prazno. U župnu povijesnu knjigu – Spomenicu, biti će zapisane sve pojedinosti i detalji i osobni utisci o vjerskim i kulturnim događajima u našem gradu ove jubilarne godine, bogatstvo događaja i dana. Gradsko pogla-

Iz Stubičkog dekanata

formalizma. Poslije smo se na prigodnom domijenku uz pjesmu zadovoljno družili. Slično je bilo i u petak.Gosti su nam bili, pjevački zbor iz Kutine sa župnikom preč. Dragutinom Papićem i kapelanom vlč. Nedjeljkom Piškovićem. Nakon večernje mise nastavili smo zadovoljno druženje uz veselu pjesmu. Treći dan trodnevnice, gosti su nam bile redovnice, karmeličanke Božanskog Srca Isusova iz Hrvatskog Leskovca i njihov zbor te tamburaški sastav »Mi tambura«. Nakon ugodno osmišljena duhovnog programa u misi opet uz glazbu i pjesmu domijenak i druženje . U dan glavne župne svetkovine, Presvetog Trojstva, naš nadbiskup,kardinal Josip Bozanić slavio je misu zahvalnicu za »osamsto ljeta Stubice« i blagodati kršćanstva u ovim krajevima u našoj župnoj crkvi. Mnogo je vjernika nazočilo svetoj misi. Nadbiskup je u svojoj propovijedi dugo govorio o hrabroj prošlosti o zahtjevnoj

sadašnjosti, vjernika katolika. Nadbiskup je pozvao vjernike, neka ne zaborave, svaki napor dana, a osobito poduprt vjerom se uvijek višestruko isplati. Četiri bogata dana za Donju Stubicu iz župme crkve. Te dane Stubica ima i svoju halabuku, koja je bila kud i kamo bolje posjećena nego profinjeni program u crkvi. Hrvatska »vjernička« stvarnost ne dade se zaobići. Drugi povijesni događaj u jubilejskoj stubičkoj godini bila je MLADA MISA, novog svećenika TOMISLAVA ŠKENDERA. Mladomisnik je sazrijevao i pripremao se desetak godina, a župnik i župljani mjesecima za dan 12. srpanj. Opet je prethodila promišljena i kvalitetna trodnevnica. Četvrtak, PUT SVJETLA – mladi iz župe Sv. Blaža i njihov kapelan. Petak, POKORNIČKO BOGOSLUŽJE i mogućnost ispovijedi te euharistija. Vodio je Vlč.Tomislav Subotičanec, župnik Zgb. Dugave. Kutinski župnik preč. Dragutin Papić i kapelan vlč.Nedjeljko Pišković

Ivan Brlečić, župnik

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

sa desecima tisuća štovatelja Bogorodice Marije. Sva organizacija bila je besprijekorna, Samoborček bez prigovora. Raspoloženje hodočasnika bez ijednog kiselog. Vjerujem, da se ni jedan hodočasnik nije vratio prazne duše. U poznatoj Stubičkoj Spomenici čitamo kako je župnik Josip Cigler, 1889. hodočastio sâm u Lurd. Samo trideset godina nakon što se pojavio fenomen Lurd. Po povratku u Stubicu, bio je među prvima u Hrvatskoj, i u našoj župnoj crkvi izgradio i uredio Lurdsku špilju. Pravo bogatstvo u ovoj jubilejskoj godini. Svi koji smo te događaje animirali, pripremali , pratili i izvodili, znamo kako je to napor i troši čovjeka više nego obični dani. Radosti me kad promišljam, kako smo nešto lijepo i korisno učinili za druge ljude, kako smo im nešto nesebično poručili da i oni trebaju stjecati bolja iskustva za svoj vjernički život i rad. Svim angažiranim župljanima zahvaljujem.

milosti puna

U subotu su bogoslovi iz Zagreba vodili EUHARISTIJSKO KLANJANJE. I opet su naši vjernici došli na svoje, puno prilika za njegovanje vlastite duše, tog susretišta dvaju otajstava; Boga i čovjeka. Osvanula je prekrasna ljetna nedjelja. Okupilo se mnogo naroda na slavlje Mlade mise, koje u Stubičkom dekanatu u naše vrijeme nisu rijetkost.Kod Mlade mise propovijedao je prof. Tonči Matulić. Željeli smo svi da taj dan što dulje traje. Ipak, makar ljetnji, nagnuo se prema zapadu, te smo se mnogi slavljenici, vjernici, svećenici i mladomisnik, okupili u kapeli Sv.Marka Križevčanina u Lepoj Vesi i otpjevali večernju hvalu Bogu za veliki dan u Donjoj Stubici. Treći događaj u našoj jubilejskoj godini za pamčenje, je hodočašće u Lurd. Također ne bez župnikova napora nekoliko mjeseci, sabralo se 57 hodočasnika i krenuli 17. kolovoza na dugo putovanje autobusom.Svi dani bili su ljetno vruči i tih dana u špici hodočasničke sezone stopili smo se

glasilo svetišta majke božje bistričke

Iz Stubičkog dekanata Gornja Stubica u godini velikoga jubileja 1209. – 2009.

76 Drvena kapela sv. Martina u Slanom Potoku

oprost svim vjernicima koji će uz određene propisane uvjete pohoditi župnu crkvu tijekom jubilejske godine. Završetak 2008. bio je ispunjen različitim kulturnim programima (izložbe, koncerti i sl.) U svim događanjima bila je preu vc poznatljiva nit i misao vodilja: osam stoljeća ro od M ka u Kapela sv. Vin naše povijesti. roslava osam stoljeća od prvoga pi20. siječnja 2009., uz blagdan sv. Fabisanog traga nečijeg mjesta, svakoga jana i Sebastijana, Slani Potok posjetio je tko živi u tom prostoru ispunja poprvi puta u povijesti jedan biskup. Bio je to sebnim osjećajima ponosa, radosti i zahvalmons. dr. Valentin Pozaić. nosti. Tim osjećajima bila su ispunjena srca Početak veljače bio je obilježen zahvali nas Gornjostubičana, koji smo se uz niz nošću prema preč. župniku Ivanu Špoljaru, vjersko-kulturnih događanja spomenuli kojemu se upravo u to vrijeme navršilo puvelike obljetnice i davne 1209., u kojoj nanih 30 godina od kako upravlja gornjostulazimo prvi zapis o postojanju naše crkve bičkom župom. sv. Jurja. U nedjelju 22. ožujka 2009., blagoslovJubilejska godina započela je svečanom ljen je temeljni kamen za kapelu sv. Vinka, misom, koju je predvodio preč. Mato Rusan, đakona i mučenika u Modrovcu. Kapela 5. rujna 2008. Pročitan je i dokument kolijepo napreduje i uskoro slijedi otvorenje jim papa Benedikt XVI podjeljuje potpuni i blagoslov.

Trg je blagoslovljen 14. lipnja 2009. Istog dana mons. dr. Valentin Pozaić, biskup blagoslovio je u selu Karivarošu novo raspelo postavljeno u spomen na Gornjostubičanina mons. Leopolda Rusana, dugogodišnjeg remetskoga župnika. Nezaobilazan doprinos u proslavi velikog jubileja dala je i naša osnovna škola na čelu s ravnateljem Željkom Popovićem. Osobito je bilo svečano na Dan škole. Radostan dan bio je i prve srpanjske nedjelje, kada je preč. župnik Ivan Špoljar u zajedništvu brojnih vjernika i svećenika proslavio u župnoj crkvi Sv. Jurja svoju zlatnu misu – 50 godina svećeništva. Na zlatnoj misi propovijedao je vlč. Ivan Mikec. Još jedan križ »krajputaš«, blagoslovljen je u nedjelju 19. srpnja 2009., u zaselku Mucaki u Slanome Potoku. U jednom od brojnih sela gornjostubičke župe, u Hižakovcu, otvorena je blagoslovljena mala spomen kuća, nazvana »Gupčeva hiža«. Koncert, i druga prigodna događanja u sklopu već tradicionalne manifestacije »Dani Hižakovca«, zbila su se krajem kolovoza 2009.

milosti puna

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

Trg Marije Kraljice Mira

glasilo svetišta majke božje bistričke

Na Bijelu nedjelju blagoslovljeno je gradilište i postavljen temeljni kamen za drvenu kapelu sv. Martina u Slanom Potoku. Kapela je blagoslovljena 23. kolovoza 2009. Prekrasan prostor koji ju okružuje bit će mala duhovna oaza. Jurjevski tjedan, bogat kulturnim sadržajima, zaključen je svečanom euharistijom, koju je predslavio župnik iz Laza vlč. Franjo Ječmenica. Zadnja nedjelja svibnja bila je u znaku završetka svibanjskih pobožnosti. Na poseban način bilo je svečano u Dobrim Zdencima, gdje je blagoslovljen novi križ »krajputaš«, na skretanju prema Poštekima. Postavljena je i spomen ploča u kapeli Kraljice Mira, koja svjedoči o polaganju temeljnoga kamena, kojega je za spomenutu kapelu blagoslovio nadbiskup Alojzije Stepinac. Uz vlč. Franju Pranjića i preč. Ivan Špoljara, slavlje je predvodio vlč. Dubravko Škrlin Hren. Zaslugom Općine, župe i dobrih ljudi uređen je iznad župne crkve sv. Jurja (u selu Brezje), trg posvećen Mariji Kraljici Mira. Mjesto je to radosnog okupljanja i molitve.

Iz Stubičkog dekanata

Kruna cijele jubilejske 2009. godine bila je prva nedjelja rujna. Brojni puk dočekao je na Trgu Sv. Jurja u Gornjoj Stubici svog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Kardinal je blagoslovio novoizgrađeni kip Sv. Jurja (rad ak. kip. Mirjane Drempetić Hanžić Smolić) koji dominira mjestom. Spomenuti kip dar je gornjostubičke općine, a otkrio ga je prije samog blagoslova potpredsjednik Hrvatskog Sabora, gosp. Josip Friščić. Svečanost je nastavljena procesijom i euharistijom koju je u župnoj crkvi predvodio kardinal. Biranim riječima, nadbiskup je hrabrio prisutne, te izricao čestitke i zahvale župniku i župljanima. Predstavljena je i knjižica »Oko Isusa s našim župnikom«, koja je dar ministranata svom župniku – zlatomisniku. Na kraju slavlja po prvi je puta izvedena gornjostubička jubilejska himna »Fala ti Bože za osamsto let«, za koju je riječi napisala župljanka Nada Skušić r. Kontent. Poseban dar kardinala i naše nadbiskupije je darivanje dijela župne zemlje u Gornjoj Stubici našoj općini, za izgradnju dječjeg vrtića. Davna je to želja i san preč. Ivana Špoljara.

U pripremi je i gornjostubička monografija koja će obuhvatiti prošlost i sadašnjost mjesta i župe, te novi jubilejski CD našeg župnog zbora »Vokalisti Sv. Jurja«, pod nazivom: »Veliča duša moja Gospodina« » Fala ti Bože za osamsto let, za saku hižu za saki cvet, za brege naše, naš zemaljski raj, za naš premili gornjostubički kraj!« Želja nam je bila da slavljenje jubileja bude nešto što će obnoviti i učvrstiti našu vjeru. Ponosni na slavnu, često puta i mučnu prošlost, želimo radosno živjeti svoju sadašnjost i s Isusom kročiti u budućnost, ostavljajući iza sebe duhovni i materijalni trag naše vjere i kulture. Dubravko Škrlin Hren

O župi svetoga Josipa u Stubičkim Toplicama

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

doći vjernici zbog premalog prostora). Najpoznatija se pila nalazi na brdu Kapelšćaku: pila avete Katarine (na brdu gdje je prema predaju završila seljačka buna), na Sljemenskom putu je 2004. g. obitelj Grlić-Radman sagradila pilu svetog Antuna, a u selu Pila nalazi se pila Srca Isusova i pila Prikazanja Isusova. Križevi krajputaši nalaze se u Pili, u Strmcu četiri, na početku Mlinarske ulice, zatim zavjetni križ na brdu Kapelšćaku, križ kod župne crkve te Božekov križ na tromeđi župa Donja Stubica, Oroslavje i Stubičke Toplice. Vrlo zanimljiva »špilja« s kipom Majke Božje nalazi se u šumi na brdu Kamenjaku, u deblu hrasta lužnjaka, a uza samu crkvu sv. Katarine uređena je špilja Isusova rođenja i »Božji grob«, »Emaus«, kao i špilja Gospe Lurdske. U sklopu lječilišta nalazi se još jedna kapelica, ali trenutno nije dostupna.

glasilo svetišta majke božje bistričke

upu svetoga Josipa u Stubičkim Toplicama osnovao je zagrebački nadbiskup Franjo kardinal Kuharić dekretom od 10. svibnja 1994. godine. Župa je oformljena od dijelova župa Donja Stubica, Oroslavje i Kraljev Vrh, a sve radi toga da bi vjernici rubnih dijelova navedenih župa mogli što lakše, jednostavnije i djelotvornije živjeti svoju vjeru i primati sveta otajstva. Granice župe poklapaju se u najvećoj mjeri s granicama Općine Stubičke Toplice, u Gradu Oroslavju granica između župe Uznesenja Marijina – Oroslavje i župe svetoga Josipa – Stubičke Toplice jesu Ulica Marije Jurić Zagorke te Stubička cesta u pravcu Andraševca, dok u Andraševcu župi svetoga Josipa pripada Vinogorska ulica. Kao župna crkva služi kapela svete Katarine, koju je još 1814. god. sagradio biskup Maksimilijan Vrhovac za potrebe lječilišta. Od vjerskih objekata u župi nema drugih kapela. Od ostalih vjerskih objekata nalazimo tri pile (pile su male građevine s krovom, unutra su kipovi, ali u njih ne mogu

Iz Stubičkog dekanata

Za potrebe župnog središta uređena je bivša škola na početku Strmečke ulice, a preko puta nove škole. U toj kući nalazi se župni ured, dvorana za vjeronauk i susrete, kao i župni stan. Za normalno funkcioniranje župe i odvijanje vjerskog života bit će potrebno sagraditi novu i primjerenu župnu crkvu, za što je do sada nasuprot nove škole otkupljeno zemljište u širini od 39 metara, što je po sudu mnogih preusko te bi trebalo otkupiti barem još jednu susjednu parcelu za što sada nema dovoljno sredstava. Prvi upravitelj župe bio je vlč. Filip Lucić. On je 1993. g. došao u lječilište na liječenje te je u suradnji s ravnateljem lječilišta i vodstvom novoosnovane općine radio na osnivanju nove župe, a onda je od nadbiskupa imenovan i njezinim upraviteljem. Najprije je stanovao u lječilištu, kasnije se preselio u jedan stan, dok uz pomoć župljana, škole, općine i mnogih poduzeća i firmi nije uredio novi župni dvor u Strmečkoj ulici. Župni dvor je 2000. godine blagoslovio sadašnji nadbiskup mons. Josip kardinal Bozanić.

Vlč. Luciću su u pastoralnom radu uvelike pomagale redovnice milosrdnice, koje su sve do 2003. g. djelovale u lječilištu. Prečasni Lucić bio je veoma aktivan i puno je toga činio da pokrene novu župu. Zadnjih dvije godine bio je čak i dekan, a onda je 2005. godine otišao za upravitelja župe Vugrovec. Za župnika u Stubičke Toplice došao je vlč. Josip Ban. Prema posljednjem popisu stanovništva u župi je 2001. g. živjelo 3 068 žitelja. Rimokatolika je bilo 2 927, od čega njih 370 nemaju dosada nikakva kontakta sa župom. Još uvijek značajan broj župljana ne priznaje svoju župu i ne želi se uključiti u život župe. Bježe u tuđe župe, ili su se možda i odrekli vjere. Činjenica da župa nema primjerenu župnu crkvu, da nema ni groblja, da je u župi dosad bila samo četverogodišnja škola, veoma otežava samo okupljanje župljana. Sve je to za pastoralno djelovanje velik problem i hendikep. S druge strane zasad se premalen broj župljana aktivno uključuje u izgradnju župe, u vjernički život i svjedočanstvo vje-

da uspješno napreduje, a hoće će odrasti i razviti se tako da može ispuniti svoju zadaću u ovom dijelu naše domovine, ovisi o svima nama.

Josip Ban, župnik

milosti puna

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

glasilo svetišta majke božje bistričke

re rubnima. Najvećemu broju žitelja vjera je, a onda i župa, nešto nevažno. Sjete se da su vjernici samo kada njima osobno nešto zatreba: npr. krštenje, sprovod, sakramenti za djecu, posvjedočenje za kumstvo i slično. Zabrinjava činjenica da roditelji ne vode djecu na nedjeljnu euharistiju, niti potiču djecu da se uključe u dječji ili župni pjevački zbor, ili kao ministranti, ili kao članovi liturgijske grupe. »Nemaju vremena« i sve im je važnije od toga da se potrude naučiti da žive kao vjernici te da u zajedništvu s drugima učvršćuju svoju vjeru i ljubav prema Bogu i tako se uče dobru i plemenitu životu. Sukladno tomu malen je broj onih koji financijski pomažu život župe. U protekle četiri godine samo je trećina obitelji redovito darovala godišnji prinos od barem 100 kuna za župnu zajednicu i njezino funkcioniranje. Župa nema drugih prihoda, a budući da je posjet nedjeljnih misa slab, pa je i milostinja mala, s onim darovima koji se dobiju kod blagoslova obitelji može se samo preživljavati, ali se ne može ići naprijed. Stoga neka ovaj kratki prikaz bude poziv da razmislimo o tome želimo li da župa napreduje, ili ćemo našu budućnost ostaviti stihiji. Unatoč malenu prostoru u našoj crkvici nedjeljom ima dovoljno mjesta, jer slavimo tri svete mise: u 8 h rana, u 10 h župna i u 11,30 h za djecu i roditelje. Radnim danom mise se održavaju u 17 sati (zimsko), odnosno u 18 sati (ljetno vrijeme). Redovito radno vrijeme župnog ureda jest ponedjeljkom, srijedom i petkom 9 – 10 h te od ponedjeljka do petka u 18 sati. (Naravno da to nije uvijek provedivo, jer kojiput župnik mora hitno posjetiti bolesnika, ili iskrsne nekakva druga neodgodiva obveza). U karitas se mogu donijeti darovi za potrebne ili podići nešto što vam je potrebno utorkom od 16 – 17 sati. Kao zaključak poželimo našoj mladoj župi svetoga Josipa u Stubičkim Toplicama

Iz Stubičkog dekanata Oroslavje

Marta Pielić (1991.-2009.) Piše: Dragutin Bosnar, župnik

eđu osobite događaje u našoj župi valja svakako ubrojiti Božje djelo izvedeno u djevojci Marti Pielić. Njome nam je - nadasve njezinom agonijom, smrću i pokopom - Bog priredio Uskrs kakva još dugo nećemo doživjeti. I upravo je to razlog ovom prilogu iz Oroslavja. Smrti mladića i djevojaka doživljavamo tragičnima i nerijetko samoga Boga dozivamo na račun. S Martom je pak bilo potpuno drugačije: njezina obitelj, članovi Zvijezda mira i Metanoje, s kojima je pjevala, molila i hodočastila, Martinu smrt popratili su riječima: »Bogu su potrebni anđeli«. Te su pak riječi dozrijevale ovako: Na Veliki četvrtak, doznavši od liječnika kako je Marti rak u samo nekoliko sati pojeo gotovo sav mozak i znajući kako se tog dana u župama ne služe mise po nakani nego samo Misa Večere Gospodnje, nismo bili kadri tražiti od Boga čudesno Martino

ozdravljenje, a ni njezinu sudbinu nismo mogli prešutjeti. Na toj smo Večeri Gospodnjoj molili neka nju, našu mladu kršćanku, Bog posjedne za nebeski stol svoga Sina. U svim sudionicima tog bogoslužja osjetio se titraj neba. Sutradan, na Veliki Petak, upravo oko 15 sati, kad je, po Pismima, Gospodin izdahnuo na križu, liječnici su konstatirali Martinu smrt. Javila se misao o slučajnosti. Javio se također tračak vjere: supriličeni muci i smrti Gospodinovoj, supriličeni su i njegovu uskrsnuću. Stoga je vijest o njezinoj smrti umjesto jauka iznjedrila zahvalu. I ta je zahvala obuzimala sve pobožnike Isusove muke i smrti, te su se mnogi pitali što se to događa s njezinom obitelji, rodbinom i prijateljima - da ne plaču, nego tiho mole i zahvaljuju. U takvu stanju Martini prijatelji i prijateljice njezinu su smrt protumačili riječima: »Bogu su potrebni anđeli«. Time

su ujedno izrazili spremnost da se od Marte oproste na »anđeoski« način. I doista, Martin sprovod na Uskrsni ponedjeljak nije bio tek ispraćaj u bijelom, u patetici i suzama, nego slavljenje Boga i zahvalnost što nam je po Marti ovaj Uskrs učinio zornim prizorom Pashe - prijelaza iz smrti u život. Više stotina mladih na tom sprovodu u to se uvjerilo i to uvjere-

nje među našim mladima i nadalje živi. Čemu je zaziv jednog mladića, izrečen na nedavnoj duhovnoj obnovi mladih u našoj župi: »Gospodine, molimo da našu dragu Martu učiniš našom nebeskom zagovornicom«svjedočanstvo vjere, otajstva koje nadilazi navadne etikete subjektivnosti i iracionalnosti.

Katarina Oremuš

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

Za svaki pogled, dodir, za svaku prisutnost Marta je davala cijeli svijet. Ako sam plakala, smijala se, ona je iste stvari radila zajedno sa mnom. U svaki susret, križni put bila je spremna ugraditi cijelu sebe, ponijeti svoju i tuđu torbu kako bi olakšala put. Uvijek osmijeh na licu, uvijek optimističkog duha, s svojom jakom i posebnom vjerom, bez straha pred vanjskim svijetom, hrabrošću, snagom i nadom koja ju je pratila do samoga kraja utjecala je na moj život, moju budućnost… Osjećam se ponosnom što sam bila dio njezinog, a ona dio mog života. Uvijek će ostati u sjećanju kao osoba koja treba biti primjer, potpora i snaga u našem svijetu. Svijet kojeg je Marta sanjala drugačiji je od ovoga. U njenom svijetu vladala je ljubav; tko ratuje ili vodi bitke dobivao bi oprost… snaga se rađa iz upornosti. Sanjala je o prijateljstvu koje može trpjeti do krajnjih granica, koje je u istoj mjeri davanje i primanje. Njena jaka vjera, o kojoj je malo pričala, smatrajući da se ona treba pokazivati djelima a ne riječima, uvijek je bila na prvome mjestu, uz »žive« primjere. Život nakon Marte neće biti isti, ali sam sigurna da će me njen primjer voditi kroz cijeli život dajući mi snagu i hrabrost kakvu je ona imala.

glasilo svetišta majke božje bistričke

Katarinino svjedočanstvo

Iz Stubičkog dekanata Kraljev Vrh

Piše: Ivan Hrastović, župnik

raljev Vrh (Kraljevski Vrh ) sa župnom crkvom svetih Triju kraljeva iz 1880. godine, ispod Zagrebačke gore pruža lijep pogled prema Samoborskom gorju, Zaprešiću, Velikom Trgovišću, zabočkom kraju, Strahinjčici, Ivančici, pa sve do susjedne Slovenije. Nismo najviši! Na vrhu, na Sljemenu je Majka Božja Kraljica Hrvata, pod čijom zaštitom bismo željeli biti. Cijela naša župa sa selima, lijepa imena, rasutima po dužini i širini: Jakovlje, Igrišće, Slatina i Kraljev Vrh. Pod zaštitom Majke Božje. Sa svim onim što živimo i što jesmo. A živimo, mučimo se, radujemo i žalujemo. Jednostavna svakodnevica. Svoj križ nosimo, nadamo se boljim vremenima, ugrađujemo svoje snage i sposobnosti uma, ruku i srca u budućnost svoju i budućih pokoljenja. Jasno, s križem na čelu životne procesije ili na plećima. Kako tko. Svetkom i petkom! Nedjeljom su dvije svete mise u župnoj crkvi u Kraljevom Vrhu prijepodne, a popodne u Jakovlju, u kapeli svete Doroteje. Jednom mjesečno slavimo svetu misu u

Igrišću, jednom u Slatini u Vatrogasnom domu. Nažalost, sve nas više povezuje jedino groblje u Kraljevom Vrhu po sprovodima i sprovodnim misama. Tu nas najviše i najčešće ima. Počesto nas bi i drugdje bilo, kad bi vremena bilo. Imamo svoje zauzetosti: nogometne utakmice, lov i ribolov; gljivari, kestenjari, planinari, turisti, avanturisti, šopingisti i pospanci, izmučeni, bolesni, zaposleni i nezaposleni, prezaposleni i bez posla; TV sa svojim programom, internet i igrice, razne zgode i nezgode i prigode, dječje, mladenačke i staračke. Sveta misa je više ženska briga. A onda dragoga Boga zdušno slavimo i hvalimo, molimo i preporučamo se. Više molimo i prosimo nego zahvaljujemo. Hvala Bogu na svemu! Ima na čemu! Majci Božjoj se preporučamo i izručamo, zagovora prosimo. I putujemo, putujemo… Pozdrav Majci Božjoj Bistričkoj na nebesima i njezinoj djeci, čitateljima Milosti pune na zemlji, od srca iz Kraljevoga Vrha!

Sa svih strana Ludwigsburg: Došašće s Majkom Božjom Bistričkom

Tješiteljica kršćana

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

hingen-Enz, Korntal i Illingen. Za vrijeme svete mise pjevao je mješoviti crkveni zbor »Tomislav«. Nakon tumačenja Božje riječi, vlč. Zlatko je progovorio nekoliko riječi o zavjetnom kipu Majke Božje Bistričke koji datira s kraja XV. stoljeća, a pripada nizu crnih Madona, premda je pri restauraciji otkriveno da njezina tamna boja nije izvorna. Kasnogotički drveni kip Bistričke Bogorodice rad je pučkog majstora. Izražajna moć kipa nije toliko u umjetničkom oblikovanju koliko u samome vjerskom i nacionalnom značenju. Kip je najprije bio smješten u prasvetištu na

glasilo svetišta majke božje bistričke

a prvu nedjelju došašća Hrvatsku katoličku zajednicu sv. Petar i Pavao u Ludwigsburgu pohodio je crkveni zbor »Tomislav« iz župe nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke. Sa zborom je došao dekan i župnik svetišta Zlatko Koren, te časne sestre Slavica Sente, orguljašica i Tihomira Sente dirigentica zbora. Dan prije, u pratnji Zvonka Mahmeta, voditelja folklorne grupe »Branimir« pri Hrvatskoj katoličkoj zajednici sv. Petar i Pavao u Ludwigsburgu, razgledavali su barokni grad Ludwigsburg i adventski i adventski sajam smješten između evangeličke i katoličke crkve na Marktplatzu. Nedjeljnu misu u crkvi Presvetog Trojstva predvodio je i propovijedao vlč. Zlatko Koren. S njim je suslavio fra. Jozo, župnik hrvatskih katoličkih zajednica Ludwigsburg, Bietigheim-Bissingen, Vai-

Sa svih strana Vinskom Vrhu 1499. godine, a onda 1545. godine zakopan u župnoj crkvi u Mariji Bistrici i otkriven 1588. godine; ponovno zaboravljen i zazidan, pronađen je drugi put 1684. godine. Selidba kipa, njegovo skrivanje i dva našašća budila su vjeru u njgovu čudotvornu moć. Bistrička Gospa bila je tješiteljica kršćana za vrijeme turskih opasnosti, pomoćnica u Prvom i Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. Repliku drvenoga

kipa župnik je darovao Hrvatskoj katoličkoj zajednici sv. Petar i Pavao. Na kraju mise crkveni zbor „tomislav“ otpjevao je splet marijanskih pjesama. Vjernicima je podijeljen promotivni materijal iz svetišta Majke Božje Bistričke i knjižica kardinala Josipa Bozanića »Svjedočanstvo istine«. Dupkom puna crkva pljeskom je ispratila drage goste. Jozo Župić

Svaki učitelj mora naći put do dječje duše

čitelji, profesori i svi odgojitelji susreću se često s različitim problemima u svom radu. Nisu to problemi koje proizvedu učitelji, nego ih učenici donesu u svojim buntovnim i ranjenim djetinjim dušama. A što je zadaća učitelja? Pomoći svakom djetetu da iziđe iz svoje duhovne ravnodušnosti i iz blata života u koji upada ostavljen sam. Opisat ću jedan svoj susret i »sastanak« s takvim učenikom. Ima tome 20 godina. Učenika ćemo nazvati Josip, iako mu to nije pravo ime. Izgubio je godinu i dodijeljen je u moj razred po učenju jezika (njemačko-engleski). Susreli smo se na hodniku i porazgovarali. U jednom trenutku on mi reče: »Ne idem ja u vaš razred i neću više ići u školu« , a na moje pitanje zašto, odgovorio mi je: »Ja sam čuo da ste vi strogi i zato neću u vaš razred.« »Ali lako ćemo mi za to, osim što volim red, imam ja i dušu, pa hajde probaj i nemoj odustajati« , rekla sam mu. Prihvatio je i pošao u školu i u razred. U znak »prosvjeda« što imamo subotom nastavu, nije došao pet su-

bota zaredom. To sam sve opravdala niti ga ne pitajući za roditelje, o kojima mi je već sve ispričao. Bili su u trajnu sukobu i pred rastavom, a usput mi je ispričao o tome kako konzumira »lake« (ako uopće takve postoje) droge. Sve to pred mene je stavljeno kao izazov s kojim se valja uhvatiti u koštac. Nakon tih pet subota (opravdanih) upitah ga pred cijelim razredom čini li mu se da sam mu nešto dobro napravila. Oklijevajući, priznao je. »A znaš li ti kako se dobro množi? Vrati pet subota i dođi u školu, pa ćemo se dalje dogovarati.« Shvatio je da sam »prošla« na ispitu i nikad više nije izostao bez pitanja. Često smo razgovarali, pomagala sam mu kako sam umjela i mogla, radovala se njegovu napretku i došli smo do kraja četvrtog razreda. Na samu kraju, pred cijelim razredom pozvao me je na maturalnu večeru i zamolio me je da mu budem krsna kuma.

Osjetila sam veliku radost i u tom trenutku su me oblile suze. Uspjeli smo! I bila sam mu kuma, i bila na vjenčanju, znam kad su mu djeca rođena. Danas je vrlo uspješan čovjek, nakon završenog fakulteta radi u jednoj vrlo važnoj državnoj instituciji. Njegov poziv uvijek me obraduje, a sama zahvaljujem Bogu što mi je dao strpljenje da mu pomognem. Svaki učitelj mora naći

put do dječje duše, ako to ne zna, mora sam učiti. Najuzvišeniji poziv je poziv učitelja. Najvrednije što postoji – dijete – dano nam je kao mogućnost našeg djelovanja. Mi usađujemo svoje biće u te mlade duše i zato to ne smijemo propustiti. Vjerujem da bi svaki učitelj imao poneki primjer iz svojeg rada. Ljilja Vokić, prof.

Piše: Mato Repić, župnik u miru

Kolar Andrija: »Do prve prigode«

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

Kolar Andrija bio je visok čovjek i dosta krupan. Volio je čašicu… Kada je došao u kuću pokojnika, on ga je najprije prekrižio i onda je započeo svoje »litanije«: »O, draga Barice! Ti si nas ostavila! Ostavila si svoga dobrog muža i ovu brojnu dječicu! Tko će se sada brinuti za njih?« U ruke su mu dali veliku čašu, koju je on pomalo praznio, a rođaci su mu stalno dolijevali. Bio je »baždaren« na veću količinu. Iza toga je napisao potvrdu za grobara. On je stanovao u selu Purgi, u zaseoku Kolari. Kada se jednom vraćao iz mrtvozorstva, prošao je kroz Lepoglavu, preko pruge i preko rijeke Bednje. Zbog svojega alkoholiziranog stanja nije mogao ići dalje. Legao je uz rub zgrade na smeće koje su ostavili postolari koji su u toj zgradi radili. Kako je to vrlo prometno mjesto, tu se začas skupila velika skupina ljudi, koji su gledali toga pijanog jadnika. Slučajno sam i ja onuda prolazio po nekom poslu. Od velika broja znatiželjnih ljudi nisam mogao vidjeti što se to događa. Zapitao sam o tome jednu ženu koju sam prvu sreo. Ona mi je odgovorila: »Tu leži Kolar Andrija. Nekaj si je spil!« To je po lepoglavskome žargonu značilo da je potpuno pijan. Ja se nisam ovdje zaustavljao. Išao sam dalje po svojem poslu. Nakon nekoliko dana sreo sam se baš usred Lepoglave s tim našim mrtvozornikom. Veselo je pošao prema meni da se pozdravimo. Tada mi je rekao: »Žene su mi pripovijedale da ste me i vi vidjeli kako sam ležao pred zgradom naših šoštara. Nisam mogao ići dalje.« Ja sam mu odgovorio da se to čovjeku može dogoditi i dodao sam: »A, Vi se potrudite da se to ne ponovi!« On mi je odgovorio kao iz topa: »Do prve prigode!«

glasilo svetišta majke božje bistričke

Prvih godina iza rata (1946.) Lepoglava nije imala liječnika. Kada je tko umro, trebalo se najprije javiti Andriji Kolaru, koji je vršio službu mrtvozornika. Bio je na nekom kursu gdje je naučio kako ustanoviti smrt čovjeka. On je pregledao pokojnika i napisao je potvrdu, da se pokojnik može sahraniti. Tu je potvrdu trebalo odnijeti grobaru, koji će iskopati jamu.

Sa svih strana Sedmi kongres Europske marijanske mreže Piše: Ivana Brezovski

Kao i svake godine u mjesecu rujnu, i ove godine je održan susret rektora i predstavnika europskih marijanskih svetišta. Kako je uobičajeno da se susreti odvijaju svaki puta u drugom svetištu, ove godine zemlja domaćin bila je Poljska, odnosno svetište Jasna gora u Częstochowi. Osim nazočnosti S. E. mons. Jacquesa Perriera, lurdskog biskupa, koji je ujedno glavni predsjedatelj i pokretač europske marijanske mreže, kongresu su prisustvovali i visoki crkveni predstavnici, S. E. mons. Stanislaw Nowak, nadbiskup Częstochowe, otac Izydor Matuszewski, glavni poglavar reda pavlina, kao i predstavnik gradske vlasti, Tadeusz Wrona, gradonačelnik Częstochowe.

Godine 1982. pavlini su slavili 600. obljetnicu svetišta Jasna gora, koje je osnovao vojvoda Władysław Opolczyk, a 2008. godine proslavljeno je 700 godina postojanja pavlinskog reda. Unatoč činjenici da je svetište Częstochowe nekoliko desetljeća mlađe od pavlina, teško ih je kronološki odvojiti, budući da se povijest sama reda neprestano isprepliće s poviješću svetišta Jasna gora. Iako je svetište, smješteno na brežuljku Częstochowe, osnovalo grad, a ujedno je bilo samo jedno od mnogih svetišta, upravo je ta povijesna koegzistencija svetišta i reda, uz prisutnost čudotvorne ikone Majke Božje, postala zaštitni znak sama pavlinskog reda. Ikona je pod njihovu zaštitu u Jasnu goru stigla 1382. godine. Slika Majke Božje naslikana je temperom, u izvornom originalu bila je prepuna vrlo vrijednih dekorativnih dragulja, koji su 1430. godine u Jasnu goru privukli lopove. Bila je to heretička sekta, koja se je protivila štovanju Majke Božje, tako da su devastirali svetište, pokrali dekorativne elemente s čudotvorne ikone, a i sama ikona bila je oskvrnjena, čiji su tragovi, u obliku munje i do danas ostali vidljivi na licu Majke Božje. Slika je uskoro renovirana, zahvaljujući fondaciji kralja Ladislava Jagelovića, i otada počinje polagan proces ukrašavanja slike srebrom i zlatom, kao i ukrašavanje oltara gdje je ikona smještena. U prvoj polovici 17. stoljeća, iz straha da se slika ne ošteti, ikona

je dobila svoje prve »haljine«, kojih danas ima 10, a mijenjaju se jednom godišnje. Osim haljina, početkom 16. stoljeća pojavio se običaj krunjenja ikone, a najpoznatija kruna je ona posljednja, koju je blagoslovio papa Ivan Pavao II. Ikona Majke Božje smještena je iznad glavnog oltara kapelice, u središtu bazilike, izgrađene tek kasnije, radi potrebe hodočasnika. Današnji izgled svetišta stvarao se stoljećima, razmjerno potrebama svetišta, kao i pavlina, kojima je to bio glavni dom. Pavlinski red je i danas u službi svetišta, a uz njih stotinjak, koliko ih se nalazi u samoj Jasnoj gori (inače red ima 400 članova, odnosno 70 kongregacija u cijelom svijetu), veliki je broj laika koji rade u svetištu. Jasna gora u Częstochowi je poljsko nacionalno svetište, kojim godišnje prođe od četiri do pet milijuna hodočasnika. Za Poljake je to svetište tijekom povijesti, u teškim danima komunizma i represije, kao i danas, u slobodnoj zemlji, ali pritisnutoj brojnim problemima kao posljedicom prošlih vremena, predstavljalo simbol njihove nacionalne slobode i identiteta. Na ovogodišnjem kongresu u Częstochowi, osim što se raspravljalo o životu svetišta Jasna Gora, kao i o ulozi Pavlina u svetištu, razmijenjena su i iskustva drugih svetišta, osobito na zadanu temu Duhovna iskustva hodočasnika. Idući susret europskih marijanskih svetišta predviđen je za rujan 2010. godine, u Gibraltaru.

Lagana torta od višanja

Svake godine u mjesecu svibnju po našoj bistričkoj župi održavaju se svibanjske pobožnosti koje su ne samo susret u molitvi, nego i prigoda za učvršćivanje zajedništva. Ovaj recept smo uvrstili kao podsjetnik na jedan takav susret prigodom kojeg smo bili smo počašćeni tortom od višanja koju je pripremila župljanka Štefica Kramar.

Tijesto: – 150 g glatkog brašna – žličica praška za pecivo – ½ paketića vanilijina šećera – 80 g omekšana maslaca – 80 g šećera u prahu – jaje

Nadjev: – staklenka višanja iz kompota, bez koštica (660 g) – dvije žlice ruma – dvije žlice šećera – pakiranje praška za puding s okusom vanilije – 500 ml (½ l) višnjeva soka

Mrvice za posipanje: – 100 g maslaca – 100 g prosijana glatkog brašna – 100 g šećera – prstohvat cimeta

Za premazivanje: – 500 ml slatkog vrhnja – dvije žlice prosijana šećera u prahu – dva pakiranja učvršćivača za šlag

Za ukras: – nekoliko višanja – nekoliko listića metvice – malo kakaa u prahu

Za premazivanje: Izradite slatko vrhnje sa šećerom u prahu i učvršćivačem za šlag po uputi na omotu. Namažite površinu i obod ohlađena kolača. Ukrasite višnjama i listićima metvice te pospite kakaom.

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

Mrvice za posipanje: Stavite sastojke redom u posudu i miješajte ih mikserom (lopaticama) dok ne nastanu podjednake mrvice. Ravnomjerno rasporedite po višnjama. Stavite peći u donju polovicu zagrijane pećnice. Električna pećnica: 180 ˚C (zagrijana). Pećnica na plin: stupanj 3 (zagrijana). Vrijeme pečenja: oko 35 minuta.

milosti puna

Nadjev: Ocijedite višnje. Pripremite puding prema uputi na omotu, sa sokom od višanja, rumom i šećerom. U još vrući puding umiješajte višnje, pa smjesu ravnomjerno rasporedite po tijestu.

glasilo svetišta majke božje bistričke

Tijesto: Pomiješajte brašno s praškom za pecivo i prospite ga u posudu. Dodajte redom sve ostale sastojke te mikserom (lopaticama) izradite tijesto. Izvaljajte ga i stavite u kalup za torte (promjera 26 cm), koji ste prethodno namastili i posuli brašnom.

Glas Karmela

U malome se kriju velika Božja djela 90

ovu godinu 2009. započele smo blagoslovom našeg samostana, koji je predvodio mons. Valentin Pozaić, pomoćni zagrebački biskup, koji je tog dana imao sv. misu u Svetištu. U pratnji su bili: preč. Zlatko Koren, župnik; o. Niko Bilić, DI; preč. Mirko Totović, prebendar; Ivan Valentić, đakon te sestre milosrdnice koje djeluju u Svetištu. Pridružila im se i sestra Melita, predstojnica zajednice sestara na zagrebačkoj bogosloviji. Mlade mise su posebna radost Prigodu za radost sudjelovanja u mladoj misi pružio nam je o. Dražen Marija Vargašević, OCD, koji je 1. veljače zaređen u svojoj rodnoj župi, a s nama ju je došao proslaviti 5. veljače. Svetu misu suslavio je naš misnik vlč. Matija Burja. Potaknut evanđeoskim odlomkom koji se čitao tog dana o slanju apostola, mladomisnik je progovorio o svećeničkom pozivu općenito, kao i o svojemu svećeničkom pozivu te nas pozvao da njega i sve svećenike pratimo svojom molitvom. Osobita nam je radost bila sudjelovati 24. lipnja u mladoj misi osmorice ovogodišnjih mladomisnika Zagrebačke nadbi-

skupije, koji su došli zahvaliti sestrama za molitveno praćenje tijekom školovanja te nas zamolili da ih pratimo i dalje da budu dobri svećenici, po Kristovu Srcu. U Svećeničkoj godini bit će prigoda prisjetiti se želje naše sv. Terezije Avilske da molimo za one koji se u prvim redovima bore za Kristovo kraljevstvo. Trećeg dana devetnice Gospi Karmelskoj,15. srpnja, kod nas je imao svoju mladu misu vlč. Jovan Vejin, ovogodišnji mladomisnik, član Neokatekumenskog puta. U zajedničkom druženju nakon sv. mise ispričao nam je svoj životni put do svećeništva i svoj hod na neokatekumenskom putu. Njegovo biće zrači radošću, dobrotom i mirom i pun je zahvalnosti za dar svećeništva, to je i nama veliko ohrabrenje i poticaj. Zahvaljujući vlč. Toniju Štefanu i njegovom posredovanju 3. listopada svoju mladu misu imao je u našoj samostanskoj crkvi vlč. Odilon Gbenoukpo Singbo iz Benina, sad misionar u Hrvatskoj. Gospodin je duboko zaorao svoju brazdu u toga mladog i posebnog svećenika. On je u propovijedi izrazio radost što smije s nama slaviti sv. misu i svojim tumačenjem evanđeoskog odlomka pozvao

nas da zaronimo u dubinu evanđeoske poruke, da uistinu budemo sretni što pripadamo kraljevstvu i što su nam imena zapisana na nebesima. Na kraju sv. mise primile smo mladomisnički blagoslov od prvog Afrikanca koji je slavio misu u našem karmelu. Susret je također bio zanimljiv jer je vlč. Odilon vrlo dojmljivo iznio svoj životni put, poziv, svoje dojmove sa studija u Zagrebu, prezbiterskog ređenja i mlade mise u Beninu.

milosti puna

Na našu najveću svetkovinu, Gospu Karmelsku, 16. srpnja, pozvale smo župnike okolnih župa: Zlatara, Konjščine, Zlatar Bistrice, Laza, a s njima su bili i naš misnik Matija Burja te vlč. Stjepan Čukman, misionar u Nici. Sv. misu je predslavio mr. Milan Pušec, duhovnik u bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, i u propovijedi je progovorio o nasljedovanju Marije i njezinih kreposti. Susret sa svećenicima bio je snažan poticaj za upoznavanje njihova životnog iskustva i rada u vinogradu Gospodnjem. Sv. Iliju, nadahnitelja našeg reda, proslavile smo u zajedništvu s remetskim priorom o. Antoniom M. Čirkom, OCD, koji je predslavio sv. misu, o. Antom Stantićem, OCD i vlč. Matijom Burjom. U propovijedi je o. Antonio nastojao pojedine etape iz Ilijina života predstaviti tako da i nama budu podsjetnik za zauzetiji redovnički život. Blagdan sv. Male Terezije s nama je proslavio vlč. Toni Štefan, duhovnik Dječačkog sjemeništa na Šalati, koje je predslavio sv. misu, a u propovijedi nam je nastojao na svoj originalan način predstaviti lik male

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

glasilo svetišta majke božje bistričke

Svetkovine u znaku Svećeničke godine Svečanu sv. misu na dan zaštitnika naše Crkve i samostana bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače, predslavio je preč. Zlatko Koren, župnik i rektor Svetišta MBB, a suslavio je vlč. Matija Burja. U propovijedi je preč. Koren progovorio o bl. Alojziju i križu, o smislu ljudske patnje i trpljenja. Propovijed je započeo navodeći proročke riječi našeg blaženika kako je zabluda da će s napretkom civilizacije prestati proganjanje Crkve: »Ako bi se ikada desilo da budeš sudski osuđen zbog svoje vjernosti Kristu, raduj se i veseli, jer Isus trpi u tebi!« »Ako taj kalež muke, koji se za većinu ljudi skriva u njihovim običnim dnevnim dužnostima budemo pili spremno, onda ćemo i mi postati dionicima slave koju je Krist obećao… Onda neće trebati nekog posebnog molitelja da nas preporuči Isusu za počasno mjesto u kraljevstvu nebeskom, nego će to učiniti naše, strpljivo radi Isusa, podnesene nevolje.« Kako je 19. lipnja ove godine sv. otac Benedikt XVI. proglasio svećeničku godinu, odlučile smo pozvati da s nama slave ljetne svetkovine naši svećenici iz okolnih župa. Tako je svetkovinu Majke Božje Bistričke, 13. srpnja, s nama proslavio svečanom sv. misom i susretom u govornici preč. Ivan Špoljar, župnik iz Gornje Stubice. Suslavio je vlč. Matija Burja. Susrele smo jednog radosna i Bogu predana svećenika, koji već 50 godina slavi Boga i mnoge ući putu Gospodnjemu. Pozvao nas je na radost što pripadamo Gospodinu.

Glas Karmela svetice, a osobito njezino otkriće puta duhovnog djetinjstva. Susret s nekadašnjim misionarom bila je prigoda da saznamo nešto o njegovu misionarskom radu. Budući da je naša sv. majka Terezija Avilska iznimno cijenila svećenike, tako smo 15. 10., na njezinu svetkovinu, pozvale vlč. Dragutina Bosnara, župnika u Oroslavju, pisca i pjesnika, da ju s nama proslavi. U homiliji u sv. misi, koju je slavio u zajedništvu sa vlč. Matijom Burjom i o. Dragutinom Brezovcem, kapucinom, pokušao je povezati život sv. Terezije i naša traženja smisla života. Smisao svojega životnog puta treba tražiti u srcu, jer smo ondje jedno s Bogom, sa sobom i s drugima, poručio nam je u propovijedi vlč. Dragutin.

Naši duhovni pastiri 11. svibnja posjetio nas je provincijal hrvatskih karmelićana o. Vinko Mamić, u pratnji o. Jure Zečevića i pritom nas je upoznao s radom generalnoga kapitula braće karmelićana, održana u Fatimi krajem travnja i početkom svibnja, na kojemu je izabran novi general reda: o. Saverio Cannistra. Ukratko nam je predstavio stanje reda, statističke podatke te duhovna gibanja i ostale aktualnosti života i rada braće i sestara. Dosadašnji generalni vikar reda o. Zdenko Križić posjetio nas je 4. lipnja te nas je i on izvijestio o radu Kapitula u Fatimi. I ove su godine naši nadbiskupi i biskupi predvodili sv. mise u Svetištu MBB na značajnije hodočasničke dane, a neki od njih su nas i posjetili i preporučili svoje nadbiskupije, odnosno biskupije u naše molitve: na Tijelovo mons. Vlado Košić, pomoćni biskup zagrebački; 5. kolovoza mons. Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački; 9. kolovoza mons. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki i predsjednik HBK-a; 23. kolovoza mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup; 10. listopada kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski. Posebno nas je obradovao susret s uzoritim kardinalom Josipom Bozanićem, koji je u klauzuru samostana ušao 13. rujna u pratnji vlč. Željka Faltaka, njegova osobnog tajnika.

U srdačnom susretu sa zajednicom Kardinal je odgovarao na naša pitanja, a u molitve nam je posebno preporučio potrebe naše mjesne Crkve, naše mlade, obitelji, a posebno sve svećenike. Duhovne obnove u našoj samostanskoj crkvi I ove je godine o. Viktor Grbeša, OCD, imao u našoj crkvi duhovnu obnovu roditeljima i bližoj rodbini liječenih ovisnika 5. rujna. Svi sudionici bili su prisutni na večernjoj molitvi i sv. misi koju je predslavio o. Viktor. Molitvena zajednica »Magnifikat«, koja djeluje u sklopu župe Sv. križa iz Zagreba, svoju je petu obljetnicu postojanja obilježila duhovnom obnovom 4. listopada, koju su imali u našoj samostanskoj crkvi, a predvodio ju je o. Smiljan Kožul, OFM. Tog istog dana, u sklopu 17. vojnog hodočašća, došao nam je u posjet o. Viktor Grbeša, s jednom većom grupom hodočasnika vojnika i djelatnika vojnih ustanova koji su željeli upoznati naš način života i preporučiti se u molitve. Duhovnu obnovu u našoj crkvi imali su 7. 11. također i franjevački svjetovnjaci iz zagrebačke Dubrave, a vodio ju je fra Ljubo Kurtović, OFM. Godišnjice naših sestara Na svetkovinu Velike Gospe zahvalile smo Bogu zajedno s našom s. Jelenom Ivančić za 40 godina života po svetim zavjetima. Tijekom dana bilo je živo i raspjevano, a navečer su sestre pripremile prigodni program. Na Malu Gospu, 8. rujna, naša je s. M. Gabrijela pod motom »Krist je moja ljubav, On je sav moj život« zahvalila Bogu za 25 godina redovničkih zavjeta. Svetu misu je tog dana predvodio njezin brat, mons. Juraj Batelja, u zajedništvu sa šestoricom svećenika i dva bogoslova koji su služili kod oltara. Na slavlju je bila prisutna njezina mama Slava, brat i sestra s obiteljima te bliža rodbina i dobročinitelji. Slavlje su uzveličale i redovnice kćeri Božje ljubavi te

Vaše sestre karmelićanke iz Marije Bistrice

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

milosti puna

Hodočasnici i dobročinitelji Tijekom godine posjetili su nas: vjeroučenici iz Krapine i Bedenice te učenici OŠ-a Mate Lovraka iz Zagreba. Bilo je u posjeti većih grupa naših dobročinitelja iz Vidovca, Varaždina, Martinske Vesi, Dubrovčaka Lijevog, Sv. Ivana Zeline; Sv. Ivana Žabna, iz Jastrebarskog. Posjetile su nas također magistra i novakinje sestara milosrdnica; fra Ljubo Kurtović i 12 franjevačkih bogoslova hercegovačke i zadarske provincije koji žive u Zagrebu; braća klerici karmelićani iz Remeta s magistrom o. Stjepanom Vidakom te dvije grupe hodočasnika iz Rijeke. Potom su bili hodočasnici i djelatnici agencije »Croatia express«; djeca s posebnim potrebama s Goljaka (Zagreb) s vjeroučiteljicom i profesorima; učenici OŠ iz Stona; učenici 6. razreda iz Kutine; prvopričesnici iz župe Presvetog Srca iz Karlovca i vlč. Norbert Koprivec te iz crkve sv. Vinka Paulskog iz Frankopanske i s. Leopolda; vjeroučenici sudionici Vjeronaučne olimpijade iz Utrina i vjeroučiteljica Mirna Hornik; štićenici Doma sv. Ane iz Rijeke, s voditeljicom s. Suzanom Samardžić, milosrdnicom; mladi iz župe Veliki Brgud i Mune iz Riječke nadbiskupije, s vlč. Antom Zovkom; hodočasnici iz okolice Šibenika; dječji zbor »Marijine zvjezdice« i o. Euzebije, pavlin iz Sv. Petra u Šumi; učenici i nastavnici Katoličke gimnazije iz Virovitice s ravnateljem vlč. Ivicom Šohom; hodočasnici – bolesnici iz Sračinca, Vidovca i župe Travno iz Zagreba. Kratko su nas posjetili te bili s nama na sv. misi predstavnici Udruge »Bl. majka Terezija iz Kolkate« iz Skopja. S njima je bio i akademski umjetnik Živko Popovski Cvetin, koji nam je darovao svoje radove. Prigoda da sudjelujemo na liturgiji istočnog obreda pružila nam se 15. svibnja, kada je o. Srećko Rimac, karmelićanin, doveo hodočasnike iz Bugarske (Sofija, Plovdiv i Varna). Uz asistenciju đakona Ivana iz

Sofije predvodio je liturgiju u čast Blažene Djevice Marije djelomično na staroslavenskome, a djelomično na bugarskome jeziku. Bilo je to za nas posebno iskustvo, u kojem smo upoznavale bogatstvo različitosti naše Crkve. Nakon liturgije uslijedio je susret u govornici s o. Srećkom i hodočasnicima.. Hodočasteći Majci Božjoj Bistričkoj 23. srpnja posjetile su nas redovnice misionarke ljubavi – njih devet koje žive i djeluju u Zagrebu, a porijeklom su iz raznih krajeva svijeta: Indije, Bangladeša, Poljske, Nizozemske, Srbije i Hrvatske. Sestre su nam tom prigodom progovorile o svojem radu i poslanju iz iskustva i svakidašnjega života. Hodočašće Grada Zagreba, 278. po redu, održano 13. rujna, bilo je živo kao i svake godine i sve je vrvjelo od posjetitelja. I ove smo godine »udomile« pješake – planinare HPD-a »Stanko Kempny« te redovnice iz više redovničkih zajednica: Kćeri Božje ljubavi, Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, Služavke Malog Isusa; Kćeri Milosrđa. Mnogi su nas posjetili osobito u ljetnom i jesenskom razdoblju, nabrojit ćemo neke: hodočasnici iz riječkih župa, iz župe Voloder, Gora, Ravna Gora, Donja Lomnica, Savski Nart, Slavetić, Sv. Jana, Voćin, Slavonski Brod, Brestje (Zagreb), zatim mladi iz Kloštra Ivanića, koje su dovele sestre franjevke; djeca iz Dječjeg vrtića »Sv. Josip« iz Koprivnice; s. Julijana, milosrdnica i djevojke iz Livna; skupina nastavnika XII. zagrebačke gimnazije, s ravnateljicom Ljiljom Vokić; članovi HKDPD-a iz Našica s fra Igorom i dr. Na kraju bismo željele zahvaliti Gospodinu, koji se je i ove godine pobrinuo za našu zimnicu preko naših dobročinitelja iz Vidovca kraj Varaždina i što je nadahnuo naše dobročinitelje iz Sv. Ivana Zeline, koji su napravili nove mostiće preko potoka ispred našeg samostana. Svima sretni i blagoslovljeni božićni i novogodišnji blagdani!

glasilo svetišta majke božje bistričke

sestre dominikanke. Navečer smo prigodnim programom zaokružile to slavlje.

Sa svih strana Osvrti

Molimo za domovinu i zahvaljujemo za svaku očitovanu žrtvu Iz homilije zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na misi prigodom 10. obljetnice smrti prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, Zagreb, katedrala, 10. prosinca 2009. Liturgijska čitanja: Iz 41, 13 – 20; Mt 11, 11 – 15 (…) Braćo i sestre, naša nas povijest s Bogom uči da, ako smo kršćani, ne ćemo moći izbjeći progonstva, nekad manja, nekad veća; dohvatit će nas poneki bič poruge, prozivanje, nekorektnost i blaćenja od onih koji svoju istinu mogu glasnije viknuti, jer imaju dovoljno novca i moći, jer siju strah i ljude ucjenjuju. Razumljivo je da i nas danas proročka i evanđeoska riječ pita: kolika je cijena pripadnosti evanđelju; koliku smo cijenu spremni platiti za pošteno življenje i svjedočenje istine; koliko smo trpjeli ili trpimo zbog ljubavi prema istini? Danas, na desetu obljetnicu smrti predsjednika samostalne hrvatske države, dr. Franje Tuđmana, u sabranosti i molitvi dublje promišljamo o svojoj nedavnoj povijesti. Osjećamo da se u njezinu predstavljanju programatski događaju iskrivljavanja i da se ne prestaju skladati melodije po notama

onih koji misle da se istina može zaustaviti po diktatu novih silnika. Mi ponizno promatramo nama darovan hod u vremenu, a kršćanska odgovornost prema istini nas obvezuje da ne previdimo dobro. To je dio našega proročkoga poslanja danas. Možemo odvagivati pojedine postupke i odluke političke naravi u svjetlu vjere; možemo imati različita mišljenja o njima, ali ne smijemo zanijekati dobro. Sjećamo se dobro, a neki bi nam htjeli izbrisati to sjećanje te se posebno trude u mlade usaditi neku novu simpatičnost slike govoreći o razdoblju komunizma u našoj domovini. Da tomu nije tako, dovoljno svjedoči spomen na vrijeme početka demokratskih promjena, kada je istina iz šapta tamnica i straha komunističkog totalitarizma prelazila u javni govor. Dovoljno je sjetiti se drhtaja slobode nakon desetljeća tjeskobe.

1 5 X I I . 2 0 0 6 . 0 3 8

milosti milosti puna puna

skim gospodarima dovodila do malodušja. Kad se činilo da nas ništa ne može izbaviti od potpuna uništenja, postojali su ljudi koji su sačuvali glas proroka i evanđelja te ponavljali: »Ne bojte se!« Sjećam se riječi blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića, koji je puno puta ponavljao da je pravo čudo što smo opstali. I politički i vojno i gospodarski, sve je govorilo protiv obrane prava naroda i pravednih težnji napaćenih ljudi za vlastitom državom, ali su neprijatelji bili odneseni vihorom koji su sijali. Predsjednik Tuđman nosio je u sebi tu dragocjenu klicu otklona od straha. Osim toga bilo je to vrijeme prijelaza; ono vrijeme koje je kasnije dobilo ime »tranzicija«. Takva su vremena s obilježjima nečega što prestaje i s obilježjima praga, a ona traže ljude brzih i čvrstih odluka, spremnosti na posljedice koje je teško predvidjeti, biranje suradnika uz rizik da će neki od njih, nažalost, lako okrenuti leđa. To je vrijeme i ljudi koji se ulaguju; koji žele stvoriti dojmove za nove pogodnosti; ljudi koji znaju preinačivati životopise, mijenjati partije; ljudi koji preko noći od progonitelja i provoditelja totalitarističke ideologije postaju čovjekoljubivi borci za ljudska prava. U takvome smo vremenu živjeli i s pokojnim predsjednikom, a i on sam je u sebi osjetio njegovu težinu, svjestan da ljudi starog totalitarnog i zločinačkog sustava mogu donijeti nove plodove samo duhovnim obratom. Međutim to je iznimno teško, jer se je otvorio prostor raznih zloporaba, do nemoralna stjecanja materijalnih dobara. Te zloporabe nisu prezale da se na tuđoj žrtvi gradi još veća nepravda. Posljedice osjećamo do danas, jer se melodija komunističke ideologije nastavila svirati, ali drugim instrumentima. Bez obzira na sve to, ili bolje: baš zahvaljujući svemu tome, nosimo pouzdanje da se od uloženih vrijednosti može živjeti budućnost. Zato molimo za domovinu i zahvaljujemo za svaku očitovanu žrtvu, kako

glasilo svetišta majke božje bistričke glasilo svetišta majke X IVI .Ibožje 2. 20 00bistričke 097 . . 00 44

I u tome se ozračju ne može previdjeti pokojni predsjednik. Ne vrednujući ga ovdje kao čovjeka u svim njegovim dimenzijama ljudskosti, obveza nam je podsjetiti na vrijednosti iz kojih je, njegovom velikom zaslugom, živjelo oduševljenje nakon sloma komunističkih okova. Čitati taj dio naše povijesti u svjetlu Božje riječi neće nas kao vjernike odvesti u površne povijesne prosudbe, nego do onoga na čemu se treba temeljiti radost ljudi koji žele dobro drugim ljudima i svome narodu. Predsjednik Tuđman u svome životopisu ima raznih stranica. Sve njih povjeravamo Bogu, duboko svjesni da je Bog jedini pravedan sudac ljudskog srca. Ipak, na tim stranicama ostali su živjeti plodovi koji govore o pomacima, traženjima, propitivanju vlastitih uvjerenja i stavova… Dužni smo zaustaviti se posebno na onima na kojima nedvojbeno progovara žrtva i nesebičnost, zauzetost za istinu, ulaganje sebe i odricanje od svojih komotnosti za slobodu drugih. To je bilo prepoznato od hrvatskih ljudi u vremenu kada zgrada, izgrađena na komunističkim lažima, nije mogla opstati u starom obliku. Samo žrtva i nesebičnost vjerodostojno izgovara istinu. Pokojni predsjednik mogao je ostati u svome miru; mogao je – kako su to mnogi i učinili, među kojima i oni koji su mu postali najvećim neprijateljima – izdaleka promatrati što će se dogoditi, a zatim priključiti se komotnijemu putu. On je znao da se nalazi na mjestu s kojega se njegov glas može čuti daleko; bio je svjestan snage neistina i dimenzija zla koje je koristilo sredstva straha i nasilja. Mogao je prihvatiti lagodnost, ali je pred spoznajom istine odgovorio žrtvom. (…) Proročku riječ o dokidanju straha toliko smo puta tijekom rata protiv Hrvatske slušali kao utjehu. Bilo je trenutaka sumnje u kojoj je malenost, sićušnost pred zemalj-

Sa svih strana Osvrti

stradalnika rata, s posebnom ljubavlju prema braniteljima dragovoljcima, koji su čista srca branili tuđe živote, tako i drugih ljudi: političara, svećenika, umjetnika, kulturnih djelatnika, medicinskoga osoblja, vojnika i policajaca, koji su uz nemale žrtve, uloženo znanje i vrijeme prenijeli nadu našemu vremenu. I danas, kad osjećamo da se taj polog žrtve s raznih strana želi razgraditi i da se dižu zidovi nove tjeskobe i straha, ostaje nam proročka zadaća i odgovornost. Nije svejedno tko i na koji način obnaša svoje dužnosti u narodu. Ako se obescijeni nesebičnost, ako se promiče neisplativost ulaganja svoga života u dobro drugih, nismo dostojni svojih predaka. Kao vjernici znamo da konačni sud ne daje povijest, nego Bog, gospodar naše povijesti i vječne sreće, onaj koji pustinju pretvara u cvjetnjak, a sušnu

Slobodno srce Ima li nešto toplije od nasmijanog sunčanog neba iznad moje ulice i nešto nježnije od laganog vjetra što mi miluje lice? Ima li nešto ljepše od šarene cvjetne poljane u koju se proljeće zavuče i nešto mekše od pjesme koju golubica guče? Što je tamnije od tajne u kojoj oči izmiješaju javu i san i sjajnije od rose u kojoj se bijeli dan? Toplije je i mekše moje nasmijano lice, moj pogled beskrajan i srce slobodne ptice.

Ivan Hanžek

zemlju u izvore. Njega molimo milost za sve naše pokojne. Zahvalni štovatelji pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana nadahnjuju danas molitvu Crkve da mu Bog, bogat milosrđem i najpravedniji sudac svakoga života, udijeli vječni dar svjetlosti u Božjoj svjetlosti. Za hrvatski narod i domovinu Hrvatsku zajedno sa slugom Božjim Ivanom Pavlom II. molimo Božji blagoslov: »Dragi hrvatski puče, neka te Bog blagoslovi. Djevica Marija, Odvjetnica Hrvatske, Najvjernija Majka, neka bdije nad tvojom sadašnjošću i tvojom budućnošću! Njoj povjeravam svaki tvoj naum slobode, mira i napretka u solidarnosti, svaku tvoju nadu i svako tvoje zalaganje za ljudske i vjerske vrijednosti. Neka Bog blagoslovi Hrvatsku!« (Ivan Pavao II., Govor u zračnoj luci u Splitu, 4. listopada 1998.) Amen.

Ivan Hanžek rođen je 12. svibnja 1981. u Osijeku. Za vrijeme Domovinskog rata boravio je kao prognanik u Mariji Bistrici. U tom razdoblju izdao je zbirku poezije »Gdje je moj dom« koja je doživjela 2 izdanja. Jedna od pjesama iz te zbirke je i »Slobodno srce«.

Pastoralni plan i program za 2010. HRVATSKO NACIONALNO SVETIŠTE MAJKE BOŽJE BISTRIČKE Svete mise ponedjeljak – subota 10.30 i 18 h svetkovinom i nedjeljom 7.30, 9, 11 i 18 h ili 16 h (do 28. III. te od 31. X. 2010.) Sakrament ispovijedi – pomirenja – pokore prije svete mise Euharistijsko klanjanje petkom u 18 h lipanj – rujan subotom i nedjeljom u 14 h

PASTORALNI PLAN I PROGRAM ZA 2010. GODINU

1. IV. Veliki četvrtak 19 h

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

21. i 28. II.; 7., 14. i 21. III. KORIZMENE NEDJELJE KRIŽNI PUT NA KALVARIJI U 15 h

28. III. NEDJELJA MUKE GOSPODNJE (CVJETNICA) Svete mise u 7.30, 9, 11, 16 i 18 h KRIŽNI PUT NA KALVARIJI U 15 h

milosti puna

2. II. PRIKAZANJE GOSPODINOVO (Svijećnica) Dan posvećenoga života Svete mise u 7.30, 9, 11 i 18 h

26. III. ŽALOSNI PETAK KRIŽNI PUT SA SVIJEĆAMA NA KALVARIJI U 20 h

glasilo svetišta majke božje bistričke

25. I. III. NEDJELJA KROZ GODINU ZAVRŠETAK MOLITVENE OSMINE ZA JEDINSTVO KRŠĆANA Sveta misa u 18 h

Pastoralni plan i program za 2010. 2. IV. Veliki petak 19 h 3. IV. Velika subota 20 h 4. IV. NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEGA 6.30 (blagoslov jela), 9, 11 i 18 h 5. IV. USKRSNI PONEDJELJAK 7.30, 9, 11 i 18 h Hodočašće udruge »Hrvatska žena« Zagreb – Sesvete Sveta misa u 11 h

11. IV. II. VAZMENA NEDJELJA – BIJELA OTVORENJE Sveta misa u 11 h

24. IV. HODOČAŠĆE BJELOVARSKOG DEKANATA Sveta misa u 11 h 25. IV. IV. VAZMENA NEDJELJA Dan svećeničkih i redovničkih zvanja HODOČAŠĆE SJEMENIŠTARACA NAŠEGA DJEČAČKOG SJEMENIŠTA 1.-31. V. Svibanjske pobožnosti u 18 h 1. V. SVIBANJSKO HODOČAŠĆE ŽUPA ZAGREBAČKE DUBRAVE Svete mise u 7.30, 9, 11 i 18 h 3. V. HODOČAŠĆE SPORTAŠA Sveta misa u 18 h 8. V. HODOČAŠĆE »KRUNIČARA«

16. V. VII. VAZMENA NEDJELJA HODOČAŠĆE HRVATSKE PROVINCIJE DRUŽBE ISUSOVE Sveta misa u 11 h 22. I 23. V. UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO DUHOVSKO HODOČAŠĆE Središnja misna slavlja u 11 h HODOČAŠĆE KARDIOLOGA

29. V. HODOČAŠĆE VJERNIKA SRIJEMSKE BISKUPIJE Sveta misa u 11 h 30. V. PRESVETO TROJSTVO Sveta misa u 11 h 3. VI. PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA SVETA MISA I PROCESIJA u 11 h

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

15. V. HODOČAŠĆE MOLITVENIH VIJENACA KRALJICE OBITELJI Sveta misa u 11 h

milosti puna

13. V. UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO

28. V. HODOČAŠĆE SESTARA MILOSRDNICA SVETOG VINKA PAULSKOGA Sveta misa u 10.30 h 29. V. HODOČAŠĆE KATOLIČKIH VJERSKIH VRTIĆA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE Sveta misa u 11 h

glasilo svetišta majke božje bistričke

9. V. HODOČAŠĆE VATROGASACA

Pastoralni plan i program za 2010. 11. VI. SVETKOVINA PRESVETOG SRCA ISUSOVA 12. VI. HODOČAŠĆE BOLESNIKA I MEDICINSKOG OSOBLJA Sveta misa u 11 h 25. VI. DAN DRŽAVNOSTI HODOČAŠĆE UMIROVLJENIKA KRAPINSKO-ZAGORSKE ŽUPANIJE Sveta misa u 11.30 h 26. VI. KARLOVAČKO HODOČAŠĆE Sveta misa u 11 h

100

27. VI. HODOČAŠĆE SVETONEDELJSKOG DEKANATA Sveta misa u 11 h 29. VI. SVETKOVINA APOSTOLSKIH PRVAKA PETRA I PAVLA 3. i 4.VII. VARAŽDINSKO ZAVJETNO HODOČAŠĆE 4. VII. svetu misu u 11 h predvodi mons. Josip Mrzljak, biskup varaždinski

12. VII. PREDVEČERJE SVETKOVINE MAJKE BOŽJE BISTRIČKE 20.30 h – PROCESIJA SA SVIJEĆAMA OD BAZILIKE DO PRASVETIŠTA NA VINSKOM VRHU 22 h – SVETA MISA NA VINSKOM VRHU 13. VII. SVETKOVINA MAJKE BOŽJE BISTRIČKE Svete mise u 7.30, 9, 11 i 18 h 18. VII. MARGARETSKO HODOČAŠĆE 24. i 25. VII. ANINSKO HODOČAŠĆE 31. VII.; 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. VIII. BLAGDAN PREOBRAŽENJA GOSPODNJEGA (Božje lice) 5. VIII. misno slavlje predvodi biskup mons. dr. Valentin Pozaić 14. i 15. VIII. UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE (Velika Gospa) 14. VIII. u 20.30 h PROCESIJA SA SVIJEĆAMA NA KALVARIJI 15. VIII. svetu misu u 11 sati predvodi kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

21. i 22. VIII. BARTOLOVSKO HODOČAŠĆE 28. i 29. VIII. XXII. NEDJELJA KROZ GODINU 4. i 5. IX. XXIII. NEDJELJA KROZ GODINU HODOČAŠĆE VELIKOGORIČKOG DEKANATA 8. IX. ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

101

X V . 2 0 0 9 . 0 4 5

1. – 31. X. Listopadska pobožnost u 18 h

milosti puna

19. IX. XXV. NEDJELJA KROZ GODINU HODOČAŠĆE HRVATSKE SELJAČKE STRANKE

25. i 26. IX. HODOČAŠĆE BAČKIH HRVATA HODOČAŠĆE HRVATSKE ZAJEDNICE BRAČNIH VIKENDA

glasilo svetišta majke božje bistričke

11., 12. i 13. IX. ZAVJETNO HODOČAŠĆE GRADA ZAGREBA NADBISKUPIJSKO HODOČAŠĆE MLADIH Svetu misu u 11 sati 12. IX. predvodi kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Pastoralni plan i program za 2010. 3. X. Godišnjica proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca VOJNO HODOČAŠĆE Svetu misu u 11 h predvodi mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij 8. X. HODOČAŠĆE BARANJSKOG DEKANATA 9. X. HODOČAŠĆE VJERNIKA VRHBOSANSKE I BANJALUČKE (NAD)BISKUPIJE Svetu misu u 11 h predvodi kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski

102

10. X. XXVIII. NEDJELJA KROZ GODINU 17. X. MISIJSKA NEDJELJA 31. X. ZAHVALNICA HODOČAŠĆE DRUŽBE »BRAĆA HRVATSKOG ZMAJA«

21. XI. SVETKOVINA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA 28. XI. te 5., 12. i 19. XII. NEDJELJE DOŠAŠĆA Zornice u 6.30 h 24. XII. BADNJAK 20 i 24 h polnoćke 25. XII. SVETKOVINA ROĐENJA GOSPODINOVA 7.30, 9, 11 i 16 h 26. XII. SVETA OBITELJ 7.30, 9, 11 i 16 h 31. XII. SVETI SILVESTAR PAPA (STARA GODINA) 18 h – zahvalnica

Svetkovina Majke Božje Bistričke Trodnevna priprava

9. VII. u 18 h, 10. VII. u 11 h i 11. VII. u 18 h

Predvečerje svetkovine

12. VII. u 20.30 h procesija sa svijećama od Bazilike do prasvetišta na Vinskom Vrhu

Svetkovina

13. VII. sv. mise u 7.30, 9, 11 i 18 h

SVETKOVINA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE Trodnevna priprava 11., 12. i 13. VIII. u 18 h 14. VIII., predvečerje svetkovine 20.30 h – procesija sa svijećama 21.30 h – prva sveta misa svetkovine, u crkvi Svetkovina 15. VIII. Svete mise: 6 h − u crkvi 7.30 i 9 h − u kapeli sv. Petra 11 h − u crkvi na otvorenom, predvodi uzoriti kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački 16 h – u kapeli sv. Petra 18 h – u crkvi na otvorenom 20 h – u bazilici

14 h – euharistijsko klanjanje u crkvi

HRVATSKO NACIONALNO SVETIŠTE MAJKE BOŽJE BISTRIČKE Sveta misa ponedjeljak – subota 10.30 i 18 h svetkovinom i nedjeljom 7.30, 9, 11 i 18 h ili 16 h (do 28. III. te od 31. X. 2010.) Sakrament ispovijedi − pomirenja − pokore prije svete mise Euharistijsko klanjanje petkom u 18 h lipanj – rujan subotom i nedjeljom u 14 h

Župa i Svetište Majke Božje Bistričke 49246 Marija Bistrica, Trg pape Ivana Pavla II. 32 Tel.: 049/469-156; faks: 049/468-320 e-mail: rkt-zupni-ured-bdm@kr.htnet.hr ili svetiste.mbb@gmail.com web: www.svetiste-mbb.hr

Bistrička je Gospa naše Crkve Mati, Posvećuju njoj se romari Hrvati, Vjerni svojoj crkvi i rimskom Pastiru, Daj im živjet sretno sa svakim u miru! Budi, Kriste, s nama u sumraku svijeta, nek vlada sloboda, neka pravda cvijeta! Mir i slogu daruj braći u tuđini, Blagoslov i sreću cijeloj domovini!

Mons. dr. Vladimir Stanković