Blaga hrvatske

Blaga Hrvatske Neprocjenjiva prirodna i kulturna baština

Upoznajte ...

• stroge rezervate • nacionalne parkove • parkove prirode • materijalnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a • nematerijalnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a • dobra na UNESCO-ovoj pristupnoj listi.

Blaga Hrvatske

Hrvatsku mnogi poznaju kao zemlju bogate prošlosti i čudesnih prirodnih krajolika, a njezinim ljepotama dive se brojni posjetitelji iz raznih dijelova svijeta. Živeći okruženi neprocjenjivim bogatstvima, nerijetko zaboravljamo na sjaj koji već stoljećima oko nas blista. Stoga je ova knjiga pokušaj da se objedine sva ona najznamenitija prirodna i kulturna dobra po kojima je Hrvatska prepoznatljiva diljem svijeta.

Uz vrhunske fotografije i nadahnjujuće tekstove otkrijte još pokoji skriveni kutak na umjetničkim i graditeljskim remek-djelima te stoljetnu tradicijsku baštinu koju valja prenijeti i budućim naraštajima.

Jer to su ona istinska blaga Hrvatske; ono što je izgradilo trajni identitet naše domovine.

297,00 kn ISBN 978-953-14-1391-6

9 78953 1 413916

Neprocjenjiva prirodna i kulturna baština

Blaga Hrvatske NEPROCJENJIVA PRIRODNA I KULTURNA BAŠTINA

Sadržaj Strogi rezervati Hajdučki i Rožanski kukovi . . .

Kamenito, ali srdačno srce Velebita Alan Čaplar

.

Bijele i Samarske stijene .

Male tajne Velike Kapele Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

6

12

Papuk . . . . . . . . .

Gorsko blago u ravnoj Slavoniji Alan Čaplar Lastovsko otočje . . . . . Čarolija prirode u srcu Jadrana Alan Čaplar Medvednica . . .

Zelena oaza Zagreba Alan Čaplar

NACIONALNI PARKOVI

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

92

98

.

.

.

.

.

.

106

.

.

.

.

.

112

Krka . . . . . . . . . . .

Povijesno nasljeđe uz slikovitu rijeku Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

20

Vransko jezero . . . . . . . .

Zanimljiva vodena površina tik uz more Alan Čaplar

Risnjak . . . . . . . .

Jedini goranski nacionalni park Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

Učka . . . . . . . . . .

Ponosna čuvarica Istre i Kvarnera Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

.

120

30

Brijuni . . . . . . . . . . .

Raj na Zemlji uza zapadnu obalu Istre Alan Čaplar

.

.

.

.

.

. 36

Kopački rit . . . .

Gdje Dunav ljubi Dravu Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

.

124

Paklenica . . . . . . . .

Pod najvišim vrhovima Velebita Alan Čaplar

.

.

.

.

.

. 40

Velebit . . . . . .

Hrvatska mitska planina Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

.

130

.

.

.

.

.

.

.

136

Mljet . . . . . . .

Najzeleniji hrvatski otok Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

48

Sjeverni Velebit . . . . . .

Najmlađi hrvatski nacionalni park Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

.

56

Kornati . . . . . . .

Ljepota dostojna Stvoritelja Alan Čaplar

.

.

.

.

.

Plitvička jezera . . . . . .

Vodena predstava na sjeveru Like Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

62

.

. 70

PARKOVI PRIRODE Biokovo . . . . . . . . . . . . . .

Planina s korijenom u moru, a čelom u oblacima Alan Čaplar Telašćica . . . . . . . . . . .

Tajanstvena uvala na jugu Dugog otoka Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Lonjsko polje . . . . . .

Impresivna močvara u Posavini Alan Čaplar

.

.

.

Žumberak-Samoborsko gorje . .

Gorski prostor iznimne privlačnosti Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

142

UNESCO – MATERIJALNA BAŠTINA Gradska jezgra Trogira . . . . . . . . . . Čudesan “zaglavni kamen” između kopna i Čiova Joško Belamarić

150

Eufrazijeva bazilika . . . . . . . . . . . Čarobni bizantski mozaici u Poreču Alan Čaplar

156

80

Gradska jezgra Dubrovnika . . . .

Remek-djelo opasano moćnim zidinama Alan Čaplar

86

Dioklecijanova palača i gradska jezgra Splita . .

Antički duh u srcu užurbanog središta Dalmacije Joško Belamarić

.

.

.

.

.

164

172

Starogradsko polje . . . . . . . . . . . .

Kontinuitet poljoprivrednog zemljišta na otoku Hvaru Alan Čaplar

178

Sinjska alka . . . . . . . . . . . .

Stoljetno viteško natjecanje u Cetinskoj krajini Joško Belamarić

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku . Čipka u kamenu Alan Čaplar

184

Klapsko pjevanje . . . . . . . . . . . .

Tradicijski glazbeni fenomen urbane Dalmacije Joško Ćaleta

.

.

.

.

.

.

.

.

270

276

UNESCO – NEMATERIJALNA BAŠTINA

UNESCO – PRISTUPNA LISTA

Uvod . . .

Zorica Vitez

Tvrđa u Osijeku . . . . . . .

Barokna jezgra slavonske metropole Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

284

Korčula . . . . . . . . .

Urbani biser na Pelješkom kanalu Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

287

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

192

Bećarac . . . . . . . . . .

Tradicijska glazba istočne Hrvatske Naila Ceribašić

.

.

.

.

.

.

194

Medičarski obrt na području sjeverne Hrvatske .

Umijeće izrade licitara, svijeća i medice Iris Biškupić Bašić

.

202

Kraljice ili ljelje . . . . . . . . . . . .

Godišnji proljetni ophod u Gorjanima kraj Đakova Zorica Vitez Zvončari Kastavštine . . . .

Bučni i šareni istjerivači zlih sila Lidija Nikočević

.

.

Motovun . . . . . . . . . .

Akropolski stražar nad rijekom Mirnom Alan Čaplar

.

.

.

.

.

290

208

Primoštenski vinogradi . .

Spomenik ljudske upornosti Alan Čaplar

.

.

.

.

.

292

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

214

Veliki Tabor . . . . . . . . . .

Fortifikacijski dragulj Hrvatskoga zagorja Alan Čaplar

.

.

.

.

296

Ojkanje . . . . . . . . . .

Potresanje glasom na starinski način Joško Ćaleta

.

.

.

.

.

.

222

Lubenice . . . . . . . . . .

Romantično mjestašce na creskoj litici Alan Čaplar

.

.

.

.

298

Blaca . . . . . . . . . . . .

Pustinjački samostan u bračkoj divljini Alan Čaplar

Čipkarstvo u Hrvatskoj . . . . . . . .

Umjetnost koja povezuje Hvar, Pag i Lepoglavu Nerina Eckhel Umijeće izrade drvenih tradicijskih igračaka s područja Hrvatskoga zagorja .

Predmeti otrgnuti iz zagrljaja zaborava Iris Biškupić Bašić Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja . . . . .

Glazbene specifičnosti sjevernoga Jadrana Naila Ceribašić

.

Festa svetog Vlaha . . . . . . . .

Tradicija štovanja dubrovačkog zaštitnika Maja Nodari Za križen . . . . . . . . .

Hvarske procesije u Velikom tjednu Ivana Radovani Podrug Nijemo kolo Dalmatinske zagore .

Ples bez glazbene pratnje Tvrtko Zebec

.

.

.

.

.

228

.

.

238

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

246

.

.

.

252

258

.

264

Hrvatski limes . . . . . .

Ostaci granice Rimskoga Carstva Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

.

.

300

304

Solin i carski rimski kamenolomi na otoku Braču .

Kameni temeljci Rimljana u okolici Splita Joško Belamarić

310

Varaždin . . . . . . .

Grad baroka i visoke kulture Alan Čaplar

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

312

Zadar . . . . . . . . . . .

Blago episkopalnog sklopa na Forumu Alan Čaplar

.

.

.

.

.

314

Ston i Mali Ston . . . . . . . .

Neosvojiv zid koji osvaja na prvi pogled Alan Čaplar Izvori ilustracija .

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

318

320

4

Blaga Hrvatske

strogi rezervati Strogi rezervati

5

6

Blaga Hrvatske

Hajdučki i Rožanski kukovi

Kamenito, ali srdačno srce Velebita

Hajdučki i Rožanski kukovi jedinstven su splet stjenovitih vrhova usred sjevernog Velebita i jedno od najljepših krških područja u našoj zemlji. Zbog svoje morfologije, šumske vrijednosti i elemenata visokoalpske flore, to slikovito carstvo krša od 1969. godine pod zakonskom je zaštitom kao strogi prirodni rezervat. Vrijedi podsjetiti da je to najstroži oblik zaštite u Hrvatskoj, stroži i od nacionalnog parka. Proglašenjem Parka prirode Velebit 1981., to je područje ušlo u sastav toga parka, a isto se dogodilo i 1999. kada je proglašen Nacionalni park Sjeverni Velebit, čije su granice obuhvatile i Hajdučke i Rožanske kukove. Na taj su način ti kukovi postali najviše zaštićeni dijelovi u Hrvatskoj – svojevrsna oaza prirode u širem području iznimnih prirodnih vrijednosti.

Kukovi skrivaju zadivljujuće krške pojave među kojima dominiraju izdvojene skupine bijelih i razdrtih stjenovitih vrhova, međusobno odvojenih dubokim ponikvama i provalijama. Izgrađuju ih mlade paleogenske naslage sastavljene gotovo samo od vapnenačkih breča.

Zbog trošenja i pucanja uvjetovanoga djelomično tektonskim, a djelomično atmosferskim čimbenicima, te su naslage poprimile specifičan reljef izrazitog krša te tvore jedan od najneprohodnijih dijelova Velebita. Granicama strogog rezervata obuhvaćeno je 1220 hektara takvoga terena.

Međusobno su Hajdučki i Rožanski kukovi odvojeni Lubenovačkim vratima. Najistaknutiji Hajdučki

← Rossijevo sklonište

kukovi su: Golubić (1658 m), Begovački kuk (1407 m), Jarekovački kuk (1328 m), Pavića kuk (1392 m) i Duića kuk (1460 m). U Rožanskim kukovima ističu se vrhovi Gromovača (1676 m), Krajačev kuk (1690 m), Pasarićev kuk (1630 m), Vratarski kuk (1678 m), Varnjača (1630 m) i Crikvena (1641 m). Istočno od Hajdučkih kukova pruža se prostrana Lomska duliba. To je oko 8 km duga šumovita dolina između brdskoga grebena što ga tvore Mali i Veliki Rajinac (1699 m i 1667 m), Lomski vrh (1464 m) i Opaljenik (1339 m) na sjeveru, te skupine Rožanskih i Hajdučkih kukova na zapadu, odnosno jugu.

U sredini dulibe dvije su šumske čistine s proplancima, livadama i lugarskim kućama – Mali i Veliki Lom. Po slikovitosti se ističe i krška udolina Veliki Lubenovac južno od Hajdučkih kukova. Prema predaji, Hajdučki su kukovi ime dobili po tome što su se tu u vrijeme ratova s Osmanlijama skrivali hajduci.

Zbog krševite građe, područje Hajdučkih i Rožanskih kukova iznimno je teško prohodno. Prolazak otežavaju strmi kukovi, duboke ponikve, široke pukotine, uski grebeni i crnogorična šikara. Ipak, unatoč krševitosti i neprohodnosti terena, majstorski izvedena Premužićeva staza učinila je pristup u kamenito srce Velebita laganim i ugodnim za svaku dobnu skupinu pa je prolazak kroz Rožanske kukove najljepši dio uzdužne ture kroz Velebit, ujedno najljepši planinarski izlet koji se može poduzeti u Hrvatskoj.

Strogi rezervati

7

↑ Litice u središtu strogog rezervata Premužićeva staza proteže se od Zavižana do Baških Oštarija u dužini od 57 kilometara te prolazi kroz najljepše i najnepristupačnije dijelove Velebita bez većih uspona i silazaka. Zamisli o turističkom otvaranju Velebita i gradnji uzdužne staze kroz visinsku zonu još dvadesetih godina 20. stoljeća hrvatski su planinari iznosili u brojnim člancima u časopisu “Hrvatski planinar”. Gradnja staze počela je 1930. godine, zahvaljujući u prvom redu predanosti dr. Ivana Krajača, ministra trgovine i industrije u Kraljevini Jugoslaviji i zaljubljenika u Velebit, koji je organizirao gradnju i osigurao za nju novac. Radove su financirali Direkcija šuma na Sušaku (Rijeka), Hrvatsko planinarsko društvo i Kraljevska banska uprava Savske banovine. Staza je dovršena u ljeto 1933. godine najtežom dionicom dugom 1500 metara od Čepuraša do Gromovače u Rožanskim kukovima.

Stazu je projektirao inženjer šumarstva Ante Premužić, strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita, pa su je poslije, graditelju u čast, hrvatski planinari prozvali njegovim imenom. Na prijedlog Hrvatskog planinarskog saveza Premužićeva je staza 2009. godi-

8

Blaga Hrvatske

ne u cijeloj svojoj dužini i službeno zaštićena kao nacionalno kulturno dobro, a uprava Nacionalnog parka Sjeverni Velebit na dijelu Premužićeve staze od Zavižana do Velikog Alana postavila je 26 ploča s informativnim tekstovima o prirodnim osobitostima kraja kroz koji staza prolazi.

Premužićevu stazu danas smatramo pravim remek-djelom graditeljstva jer je trasirana majstorski i posjetitelja na vrlo jednostavan način vodi u najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog i srednjeg Velebita. Staza nema teških uspona, pa je pogodna i za posjetitelje bez planinarske kondicije. Sva je građena u kamenu – suhozidu, a o kvaliteti gradnje svjedoči činjenica da do danas na njoj nema većih oštećenja, premda nikad nije temeljitije obnavljana. Kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit prolazi najatraktivnijih 16 kilometara staze, a na tome dijelu puta s nje se odvaja nekoliko uspona na neke od najljepših vrhova sjevernog Velebita – Gromovaču, Crikvenu i druge.

Tko želi upoznati Rožanske kukove, od planinarskog doma Zavižan spustit će se prvo niz livadu do ce-

↑ Magla u velebitskim dolcima

↓ Koloplet stijena i vegetacije

ste u Zavižanskoj kotlini i cestom poći još 2 kilometra do mjesta na južnoj strani kotline, gdje se Premužićeva staza odvaja desno od ceste. Staza najprije prolazi podnožjem južnih obronaka Zavižana te ulazi brzo u šumovito područje Smrčevih dolina, a zatim kroz njega u sve krševitije područje. Usred jednog kamenitog amfiteatra nalazi se spomen-natpis koji su u živoj stijeni 1979. uklesali planinari u znak zahvalnosti projektantu Anti Premužiću i graditeljima staze.

Od toga mjesta Premužićeva staza nudi još ljepše prizore. Vodeći naizmjence šumom i kamenjarom, stiže pod stjenovitu Gromovaču, najviši vrh Rožanskih kukova i najpregledniji vidikovac na veličanstven kameni labirint. S vrha Gromovače izniman je i pogled na more, a u daljini se može vidjeti i planinarski dom Zavižan.

S podnožja Gromovače Premužićeva se staza dalje blago uspinje do malog prijevoja na visini od 1620 metara, koji je ujedno najviša točka na cijeloj Premužićevoj stazi. Put dalje prolazi povrh dubokog travnatog Fabina dolca, a odmah zatim vijugajući podnožjem Pasarićeva kuka prilazi travnatim Jerković dolcem na čijem je rubu

Strogi rezervati

9

↑ Škrape, žljebovi u vapnencu Rossijevo sklonište, čvrsta zidana kućica koja služi za odmor planinarima. Sklonište sagrađeno 1929. nazvano je po istraživaču velebitske flore Ljudevitu Rossiju.

Od Rossijeva skloništa Premužićeva se staza uspinje u dva kratka zavoja na mali prijevoj i prebacuje na primorsku stranu te ulazi u nekoć najneprohodniji dio Rožanskih kukova. Staza se na toj dionici probija najprije po rastrganom hrptu između Gajinove jame i Puževe doline, zatim silazi kroz Gornji i Donji Božin dôčić, a potom s lijeve strane vidik zaokuplja kameniti kuk Varnjača te iza njega Poljakov toranj i Novotnijev kuk. U krševitom području između Varnjače i Crikvene, samo 50 metara od staze, nalazi se otvor jame Velebite (prilaz nije označen), jedne od najdubljih jama na cijelom Velebitu. Uspon na vrh Crikvenu zahtijeva malo penjačke vještine, ali je nagrađen iznimnim pogledom na splet Rožanskih kukova, Seravski vrh i šumovitu dolinu Cipalu. Odmah nakon odvojka za uspon na vrh Crikvene, staza se kamenim stubama spušta pedesetak metara i napušta Rožanske kukove te nastavlja šumom i livadama prema Velikom Alanu.

Da nema Premužićeve staze, područje Rožanskih i Hajdučkih kukova bilo bi neprohodno i nepristupačno.

Zbog divljine i nepristupačnosti, pretpostavlja se da tu još ima mjesta na koja nije stupila ljudska noga, što ovim

10

Blaga Hrvatske

kukovima daje draž neistraženosti. O tome svjedoče velika speleološka otkrića. Naime, upravo na području Hajdučkih i Rožanskih kukova nalaze se najdublje hrvatske jame, koje premašuju tisuću metara dubine.

Zbog mnogobrojnosti i dubine speleoloških objekata na relativno malome prostoru, to je područje poznato u svijetu. Najveći broj speleoloških objekata nalazi se u velebitskim brečama, stijenama nastalim kao posljedica intenzivne tektonske aktivnosti koja je uzrokovala destrukciju i razaranje postojećih naslaga i struktura.

Tako su razaranjem i odronjavanjem te taloženjem u reljefnim uvalama i stvrdnjavanjem odlomaka stijena stvorene nove naslage koje danas nazivamo velebitske breče. Milijunima godina one su se polagano uzdizale duž rasjeda te tako oblikovale vrhove Hajdučkih i Rožanskih kukova, a pod njima duboke jame.

Istraživanje jamskog sustava Lukina jama-Trojama 1993. – 1995. bilo je svjetska senzacija, jer je dotad najdublja poznata jama u Hrvatskoj bila Stara škola na Biokovu, čija je poznata dubina bila 576 metara. Ronjenjem u sifonskom jezeru na dnu Lukine jame speleolozi su se u jamskom sustavu Lukina jama-Trojama spustili 1421 metar ispod razine ulaza te otkrili brojne zanimljive pojave u geološkoj građi Velebita te novu endemsku vrstu – velebitsku pijavicu.

U idućim godinama tijekom speleoloških istraživanja u Hajdučkim i Rožanskim kukovima otkrivene su i istražene i druge vrlo duboke jame. Dubinom se ističe i Slovačka jama – druga po dubini u Hrvatskoj, istražena do 1320 metara dubine. Jama Velebita prva je u svijetu po visini unutarnje vertikale (513 m), a njezina ukupna dubina je 1034 metara. U blizini je i jama Meduza, druga u svijetu po visini unutarnje vertikale (450 m), a istražena do 707 metara dubine. Među dubokim jamama Velebita posebno mjesto ima jama Patkov gušt, s vertikalom od 553 m, koja se pruža od ulaza do dna. U svim jamama živi neobičan svijet, prilagođen životu u potpunoj tami. Velebitska pijavica dosad je pronađena u četiri duboke jame na području sjevernog Velebita.

Speleološkim istraživanjima toga područja još ni izbliza nisu iscrpljene sve mogućnosti ni riješena sva pitanja i izazovi, pa se može očekivati da će i iduća istraživanja donijeti nove zadivljujuće spoznaje o jedinstvenoj velebitskoj prirodi.

Veličanstven spoj plave, bijele i zelene boje →

Strogi rezervati

11

Bijele i Samarske stijene Male tajne Velike Kapele

12

Blaga Hrvatske

↑ Negostoljubiv teren u srcu Velike Kapele Bijele i Samarske stijene jedan su od najimpresivnijih krajolika u Hrvatskoj. Tu se priroda u pravom smislu razigrala stvarajući nevjerojatne i fantastične oblike stijena, koje umnogome nadmašuju djela ljudskih ruku.

Gledajući geografsku kartu Hrvatske, malotko će zapaziti da se u srcu Hrvatske, na području između Vinodola, Fužina, Mrkoplja, Ogulina, Jasenka i Žute Lokve nalazi prostrano šumsko područje u kojem nema većih naselja ni prometne infrastrukture. To je područje pretežno šumovito, a poznato je pod imenom Velika Kapela. Bijele i Samarske stijene smještene su

otprilike u središnjem dijelu toga područja, jugoistočno od Mrkoplja.

Planinski masiv Velike Kapele nema oblik jedinstvenoga planinskog lanca, nego se sastoji od niza manjih i većih, katkad uzdužno poredanih, a češće razbacanih planinskih grebena. Osnovni smjer njihova pružanja jest dinarski smjer sjeverozapad-jugoistok. Ipak, za razliku od poznatijih Bijelih stijena, koje su položene u smjeru sjeverozapad-jugoistok, Samarske stijene imaju različite smjerove pružanja: sjeverna skupina sjeverozapad-jugoistok, a južna sjever-jug. Vrhovi Velike Kapele

Strogi rezervati

13

↑ Vrhovi stijena iznad guste zimzelene šume skrivaju brojne tajanstvene planinske doline, krške uvale i mala polja na relativno velikoj nadmorskoj visini (700 – 1100 m). Tu su morfologiju oblikovale tektonske sile u doba nabiranja te podloga od vapnenca i dolomita, specifična za krški reljef.

Bijele i Samarske stijene izgrađene su od uslojenih vapnenaca i gromadastih vapnenih breča, a nije pretjerano reći da se nigdje u Hrvatskoj, osim u dijelovima Velebita, priroda nije tako maštovito razigrala u stvaranju najraznovrsnijih oblika u bijelome kamenu. Na mnogim mjestima u Bijelim i Samarskim stijenama strše oštri i okomiti oblici, katkad po 50 i više metara u visinu: različiti kukovi, tornjevi, tornjići, vrata, litice, kupole, obelisci, kamini, stolovi i čunjevi. Stjenoviti su vrhovi međusobno odvojeni bezbrojnim rasjedima, žljebovima, pukotinama i provalijama u kojima se snijeg često zadržava cijele godine.

Upravo zbog takva reljefa Bijele i Samarske stijene izrazito su nepristupačno i teško prohodno područje.

14

Blaga Hrvatske

To možda najbolje potvrđuje podatak da je za prelazak udaljenosti od 2,2 kilometra od vrha Bijelih stijena (1335 m) do vrha južne skupine Samarskih stijena (1294 m) potrebno nekoliko sati napornog pješačenja.

U klimatološkom pogledu Bijele i Samarske stijene imaju sva planinska obilježja. S obzirom na geografski položaj i nadmorsku visinu (1000 – 1335 m), u klimi su osobito istaknuta dva elementa: hladne i duge zime s mnogo snijega i velika količina oborina. Dnevne su temperaturne amplitude velike, osobito u ljetnom razdoblju, kao i mikroklimatske razlike s obzirom na različitu ekspoziciju. Zanimljivo je da, unatoč velikoj količini padalina, u Bijelim i Samarskim stijenama nema ni jednoga stalnog površinskog toka ni izvora. Razlog je u prvome redu vodopropusna vapnenačka podloga kroz koju sva površinska voda odmah ponire u podzemlje.

Bijele stijene sastoje se od nekoliko stjenovitih cjelina, koje su prilično kompaktne. Sjeverni dio Samarskih stijena rastrgan je dubokim i pošumljenim ponikvama

↑ Jedna od posljednjih divljina u Hrvatskoj i vrtačama, a njihov južni dio izdvaja se kao povezana reljefna cjelina.

Specifična klimatska obilježja u području Bijelih i Samarskih stijena izravno su utjecala na razvoj vrlo raznolikoga biljnog svijeta. Osim vrhova koji su goli i stjenoviti, ostalo područje u Bijelim i Samarskim stijenama, a i nedaleko izvan njega, prekrivaju nepregledne šume, koje su poput snježnobijelih otoka u tamnozelenome moru svojim tamnim tonovima slikovit kontrast bijelim vapnenačkim stijenama. Šume oko vrhova Bijelih i Samarskih stijena (bukva, jela i smreka) ubrajaju se među najviše očuvane hrvatske šume. Posebnu vrijednost ima šuma u Crnoj dragi, koja se nalazi u uskom pojasu između Bijelih i Samarskih stijena.

Spomenuto područje prvi je istražio i opisao istaknuti prirodoslovac Dragutin Hirc, koji je ondje prvi put došao 28. srpnja 1899. godine. Put u neprohodne i veličanstvene stijene otkrili su mu lugari Jakob Mihelčić i Ivan Karlović iz Begova Razdolja. Znatiželjni

je Hirc zabilježio da su ti lugari pronašli taj put slijedeći trag medvjeda, koji ih je proveo kroz mjesta za koja se prije držalo da nisu prohodna. Na jednome mjestu kroz visoke odsječene stijene provukli su se kroz uzak otvor ispod kamena, kuda je prošao i medvjed. Tako su domaći lugari otkrili put u Bijele stijene i pokazali ga planinarima i istraživačima. Ipak i unatoč tomu, zbog svoje nepristupačnosti, Bijele i Samarske stijene u velikoj su mjeri ostale izolirane i malo poznate, pa su njihova prirodna obilježja ostala potpuno sačuvana.

Potreba da se zaštite Bijele i Samarske stijene pokazala se još početkom 20. stoljeća, pa je to područje financijskim zakonom iz 1928. godine bilo proglašeno nacionalnim parkom, no takva je zaštita bila na snazi samo godinu dana. Kako bi se jedinstveno planinsko područje što bolje trajno zaštitilo, 1985. godine Bijele i Samarske stijene proglašene su strogim prirodnim rezervatom. Ne treba zaboraviti da je to najstroži oblik zaštite, stroži i od nacionalnog parka, jer je u njemu

Strogi rezervati

15

Kameni Prsti su niz od pet prirodnih kamenih skulptura, uzdignutih poput ruke prema nebu. zabranjena svaka djelatnost i obavljanje bilo kakvih radova koji bi mogli narušiti prirodne procese. Površina rezervata je 1175 hektara.

Glavno polazište za pristup Bijelim stijenama je naselje Jasenak, do kojeg se stiže asfaltiranom cestom iz Ogulina preko Bjelskog ili iz Drežnice. Prilazna cesta u Bijele stijene poznata je i pod nazivom Begova staza.

Od nje se u Bijele stijene prilazi obilježenim planinarskim putom, koji se uspinje strmo kroz šumu. Neposredno pod vrhovima Bijelih stijena nalaze se planinarsko sklonište “Miroslav Hirtz” te, odmah iza njega, u susjednom dolcu, planinarska kuća “Bijele stijene”. Od te kuće put se penje kroz stijene prema vrhu, otvarajući iznenadno impresivne vidike. Sam vrh Bijelih stijena visok je 1335 metara i pruža lijep pogled na Bjelolasicu, Klek i stijene, tornjeve i šiljke najneobičnijih oblika.

Jedno od najdojmljivijih mjesta u Bijelim stijenama svakako je dolac s “kapelicom”, sa svih strana amfiteatralno zatvoren okomitim stijenama visokim 50 metara, u koji se ulazi kroz uzak prolaz ispod stijene zvane Slonova brada. U dolcu je metalni križ po kojem se to mjesto naziva i Kapelicom. Od ulaza u dolac s Kapelicom nastavlja se Vihoraški put, jedan od najtežih planinarskih putova u Hrvatskoj jer vodi kroz bespuće po izrazito divljem terenu. Put je dijelom osiguran čeličnom užadi i klinovima, a obilazak se preporučuje samo iskusnim planinarima.

Najslavniji simbol Bijelih stijena su kameni Prsti.

Riječ je o nizu od pet prirodnih kamenih skulptura u vršnoj stijeni, uzdignutih poput ruke prema nebu. Taj prizor, koji zorno svjedoči koliko snaga prirode može biti stvaralačka i maštovita, duboko se usijeca u srce svakog posjetitelja Bijelih stijena.

Najpogodniji prilaz Samarskim stijenama jest Begovom stazom iz Mrkoplja i Tuka, no moguć je i prilaz s južne strane, iz Jasenka. Planinarski put za uspon u Samarske stijene počinje od 13. kilometra ceste iz Tuka. Glavno uporište za izlete jednostavno je planinarsko sklonište koje su sagradili članovi zagrebačkog Planinarskog društva “Velebit” i prozvali ga Ratkovim skloništem prema svojem članu Ratku Čapeku, koji je tragično stradao u Julijskim Alpama u Sloveniji. Po slikovitosti je jedan od najoriginalnijih planinar-

16

Blaga Hrvatske

skih objekata u Hrvatskoj. To je drvena brvnara skrivena u polušpilji ispod okomite stijene zvane Šerpas, koja je nadvisuje kao prirodni krov. Vrijedan doprinos poznavanju toga područja bilo je otvorenje uzdužnoga Kapelskog planinarskog puta (KPP) 1979. godine, koji povezuje Tuk, Matić poljanu, Bjelolasicu, Samarske stijene, Bijele stijene, Veliku Javornicu, Dulibu, Kolovratske stijene i Klenovicu. Godine 1990. otvoren je Mrkopaljski planinarski put (MPP), koji povezuje najprivlačnija mjesta u Samarskim stijenama. Put su trasirali i markirali planinari iz Mrkoplja.

Glavni vrh Samarskih stijena visok je 1302 metra i nalazi se u njihovoj zapadnoj skupini. Ta kamenita glavica izviruje iz šume i pruža vidik prema južnoj skupini stijena, a na ostale strane pogled je ograničen vegetacijom.

Brojni stjenoviti vrhovi u Samarskim stijenama dugo nisu imali nazive, pa su im imena dali planinari. Najslikovitiji vrh u zapadnoj skupini Samarskih stijena nazvali su Piramida, jer oblikom podsjeća na golemu stjenovitu građevinu sa šiljkom na vrhu. Pogled s vrha pruža se na sve strane, no najzanimljiviji je ipak vidik na same Samarske stijene te na nepregledne šume koje ih okružuju sa svih strana. Dvorac (1240 m) je slikovit sklop šiljastih stijena koje strše kao tornjevi na dvorcu. Na njegovoj sjevernoj strani je stijena sa šiljastim vrhom zvana Mali div.

Južni vrh strši na istaknutoj barijeri dugačkoj oko 500 metara koja sliči bedemu što je sa svih strana strmo odsječen.

Skupina stijena zvana Amfiteatar jedan je od najpoznatijih “zaštitnih znakova” Samarskih stijena i remek-djelo prirode. To je prirodni amfiteatar okružen stjenovitim, vrlo slikovito oblikovanim tornjevima, u kojem se nalaze kameni most i nekoliko špilja. Iako su stijene međusobno vrlo različite, to je jedna od arhitektonski najskladnijih skupina. U blizini je Razbijeni vrh (1283 m), najjužniji vrh Samarskih stijena i najviši vrh na južnoj barijeri. To je rastrgana (“razbijena”) izdužena stijena sa širokim vidikom. Pod vrhom je jama duboka oko 30 metara. Nad golemim otvorom jame zanimljiv je prirodni most, a na njezinu dnu snijeg se zadržava cijele godine.

Nema sumnje, Bijele i Samarske stijene područje su iznimnih i estetskih kvaliteta, jedinstven geomorfološki fenomen krša u okrilju šume. To kamenito, ali toplo srce Velike Kapele jedinstven je kutak mira i tišine, u kojem je najglasniji zvuk šum vjetra u granama i pjev ptica u letu iznad dojmljivih stijena.

Početak života u surovim uvjetima →

Strogi rezervati

17

18

Blaga Hrvatske

nacionalni parkovi Nacionalni parkovi

19

Krka 20

Blaga Hrvatske

Povijesno nasljeđe uz slikovitu rijeku

↑ Čudesan preljev vode na sedrenim slapištima Iako Krka ima razmjerno kratak tok, sama rijeka i područje uz nju obiluju brojnim prirodnim i kulturno-povijesnim atrakcijama. Gotovo na svakom kilometru rijeke znatiželjnog će posjetitelja oduševiti nešto jedinstveno i posebno – tu je sedam velikih i nebrojeno mnogo manjih slapova, ostaci rimskog logora s amfiteatrom, zanimljiv samostan s vrijednom zbirkom dokumenata na minijaturnome otoku, manastir iznimne povijesne važnosti, kompleksi starih mlinica, najstarija hidroelektrana u Europi ... Sve to, ali i mnogo više od toga, stiješnjeno

je u uskome zelenom kanjonu, strmo usječenom u krševitu i pustu krajoliku ili skriveno na njegovim rubovima.

Sama je rijeka Krka krški fenomen, a probijajući se kanjonom prema moru, oblikuje brojna jezera, slapove i brzace. Izvire u podnožju Dinare, nadomak Kninu, i već nakon samo nekoliko metara toka kao prvi pritok prima rječicu Krčić, koja se u korito Krke ruši jednim od najljepših i najpoznatijih slapova u Hrvatskoj – Topoljskim bukom. Dotok vode u izvoru Krke ne ovisi o Krčiću, no kako je izvor samo nekoliko metara od

Nacionalni parkovi

21

Franjevački samostan na otočiću Visovcu

↑ Fascinantni slapovi krške ljepotice slapa, mnogi posjetitelji i ne zapažaju da su izvorište Krke i slap Krčića dvije zasebne pojave. U Hrvatskoj nema riječnog ušća koje je tako blizu izvoru neke druge rijeke, a slučaj da ušće rijeke ima oblik tako dojmljiva slapa rijedak je i u svjetskim razmjerima.

Bistra Krka prvo teče Kninskim i Kosovim poljem, gdje prima prve znatne pritoke, a zatim se uvlači u kanjon kojim teče sve do ušća u more. Ušće je posebno privlačno jer je ovdje riječ o potopljenu riječnom ušću – estuariju, bogatom školjkama, slatkovodnim i morskim ribama. Ukupna dužina rijeke s potopljenim dijelom ušća iznosi 72,5 km, od čega 49 km čini slatkovodni vodotok, a 23,5 km bočati. Upravo je završni dio toka Krke, od Roškog slapa nizvodno, koji je i najatraktivniji, 1985. godine zaštićen kao nacionalni park.

Mnogi tvrde da su slapovi Manojlovca, posebno najveći od njih, slap od 32 metra, najljepši na cijelom vodotoku Krke. Dužina slapova je oko 500, a širina oko 80 metara. Oko 200 metara u kanjonu, uzak puteljak pokraj lukova Burnuma prema Grčića mlinicama vodi

24

Blaga Hrvatske

do velike kamene gromade koju ljudi zovu “Careva glava” i odakle se pruža prelijep vidik na terasaste slapove i glavni slap Manojlovac. Upravo su se s toga mjesta u travnju 1875. godine slapovima divili car Franjo Josip I. i njegova supruga Elizabeta.

Rubovi kanjona i slapovi okruženi su bogatim submediteranskim raslinjem, a uz tok rijeke su maleni vrtovi i pašnjaci. Zbog iseljavanja stanovništva i napuštanja tradicionalne poljoprivrede te prestanka ispaše stoke, smanjuju se površine pašnjaka, a sve se više širi šuma.

U podnožju slapova vidljivi su ostaci mlinica. Slapovi su, kao i obližnji slap Brljan, u toplome dijelu godine suhi i beživotni, jer im vodu uzima akumulacija obližnje hidroelektrane Miljacke, no u razdoblju visokih voda pružaju nezaboravan doživljaj. Najljepši je pogled s ruba kanjona, nekoliko stotina metara od arheološkog lokaliteta Burnuma, uz cestu Knin – Kistanje.

Ostaci rimskog logora Burnuma nalaze se na desnoj obali Krke, na području današnjeg sela Puljana u blizini Drniša. Logor je sagrađen na prijelazu iz stare ere u

↑ Vodena zavjesa u srednjem toku rijeke Krke novu, najvjerojatnije na ostacima nekoga ilirskog naselja. Zbog svojeg je položaja bio strateški važan, a s toga se mjesta nadzirao prijelaz preko rijeke, pa nije pretjerano reći da je to bilo jedno od glavnih žarišta rimske vlasti u Dalmaciji.

Od rimskoga Burnuma na terenu se vide ostaci amfiteatra, arkade zapovjedne zgrade u logoru i nekoliko zidova vojnoga vježbališta. Amfiteatar je podignut za Klaudijeve vladavine, a obnovljen i dopunjen u Vespazijanovo doba. O tome svjedoči ploča s urezanim imenom cara Vespazijana, koja ujedno pokazuje da je amfiteatar bio carska donacija. Slova su na ploči urezana kaligrafski i veoma pomno, pa se pretpostavlja da je natpis naručen i isklesan na drugome mjestu. Gledalište je, prema procjenama, moglo primiti više od pet, a možda čak oko osam tisuća posjetitelja. Širina i dužina amfiteatra iznose 130 i 117 metara, a promjer arene je 36 metara.

Arheolozi su dosad u Burnumu pronašli nekoliko tisuća vrijednih nalaza, od uporabnih predmeta i novca, preko dijelova vojne opreme do medicinskih instrumenata i osobitih vojnih pečata. Uz arenu su nađeni i tragovi pratećih nastambi, tegule s pečatima rimskih elitnih legija koje su tu boravile te nekoliko rimskih novčića i dijelovi keramike.

Nekoliko stotina metara dalje, cestom iz Knina prema Zadru s lijeve su strane dva luka, vjerojatno portika principia rimskoga vojnog logora Burnuma, u narodu zvana Šuplja crkva. Principij je bila zgrada zapovjedništva, upravno i religiozno središte rimskoga vojnog logora. Bio je na mjestu gdje su se sjekle najvažnije ulice logora: via principalis i via praetoria. U pozadini lukova otvara se kanjon rijeke Krke.

Rezultati starih i novih arheoloških iskapanja prikazani su u novome muzeju “Burnum” u blizini sela Puljana,

Najimpresivniji i najposjećeniji slapovi Krke jesu Skradinski buk i Roški slap.

Nacionalni parkovi

25

na samome rubu kanjona Krke. U četiri prostorije rekonstruiran je izgled rimskog naselja i život u vojnim logorima. Izloženi su predmeti izabrani iz goleme količine nalaza arhitektonskih elemenata, nadgrobnih spomenika, vojničke opreme i oružja.

Tri i pol kilometra istočno od Kistanja, u tihom i skrovitom dijelu kanjona Krke, smješten je manastir Krka. Prema legendi, podignula ga je princeza Jelena, sestra srpskog cara Dušana, udana za hrvatskoga kneza Mladena II. Šubića i posvetila ga sv. Mihajlu. Od osnutka do našeg vremena manastir je bio duhovno središte pravoslavnih vjernika na području Dalmacije, a u manastirsku su riznicu tijekom dugih stoljeća pohranjene brojne dragocjenosti. U manastirskoj se crkvi čuvaju čestice nekoliko svetiteljskih relikvija (mošti) sv. Trifuna, sv. Nikole, sv. Antipe, sv. Haralampija, sv. Vlasija i drugih. Na samome kraju 20. stoljeća u manastiru je radila i likovna kolonija, u kojoj su stvaralački trag ostavili mnogi umjetnici.

Najimpresivniji i najposjećeniji slapovi Krke jesu Skradinski buk i Roški slap. Roški je slap pristupačan i može se posjećivati cijele godine. Na dužini od 650 metara tvori ga 12 slapova, s ukupnim padom od 27 metara. Ovdje, na lijevoj obali Krke, nalazi se kompleks mlinica, dragocjena etnografska baština. Od Roškog slapa nizvodno Krka se pretvara u izduženo Visovačko jezero. Prvi kilometar jezera razmjerno je širok (oko 300 m), s blažim pristrancima i bujnom vegetacijom trske i šaša duž obala, u kojima se gnijezde i zaklon traže mnoge ptice močvarice. Neke od njih su stalni stanovnici, a nekima je Krka jedna od obveznih postaja i odmorišta na dalekim putovanjima.

U nastavku, dolina se postupno sužava i stvara dojmljivu sutjesku Među gredama. Tjesnac Među gredama dug je oko 500, širok 50 – 100 metara, a usječen u okomitim stijenama visine 150 metara. Dojam ne ostavlja samo visina stijena, nego i njihova struktura, slojevitost i bogatstvo oblika. Jedan od takvih detalja, također s lijeve strane, zove se Šuplja stina ili Šuplja peć (pećina), špilja s tri otvora s kojih se pruža izniman pogled na jezero. Neposredno pred sutjeskom, na lijevoj obali, skriveni su ostaci starog Kamička, sagrađenog u 13. stoljeću.

Skradinski se buk ubraja među najljepše sedrene slapove u Europi.

26

Blaga Hrvatske

↑ Krka – bogatstvo vode u bezvodnom krajoliku

Na sredini jezera je otočić po kojem je jezero dobilo ime – Visovac. Na njemu su crkva i franjevački samostan, što krajoliku jezera daje dodatnu tajnovitost. Na otok su se prvi doselili augustinci (pustinjaci) u 14. stoljeću, a za njima u 15. stoljeću franjevci, koji su se ondje sklonili pred osmanskom najezdom. U samostanu se čuva vrijedna zbirka knjiga i umjetnina, među ostalim i 620 osmanskih dokumenata. Neki predmeti potječu još iz rimskog doba, točnije iz 1. stoljeća. Osim što su sačuvali brojne povijesne ostatke, franjevci su se istaknuli kao brižni uzgajivači biljnih kultura – na malenom otoku raste čak 195 biljnih vrsta, među kojima 80 kultiviranih. Perivoj oko samostana čini otočić iznimno slikovitim. Dvaput na godinu, 2. i 15. kolovoza, ondje se okupi i mnoštvo hodočasnika.

Najpoznatiji pritok je Čikola, koja utječe između Miljevaca i Skradinskog buka te s Krkom tvori slikovit sutok.

Skradinski se buk ubraja među najljepše sedrene slapove u Europi. Sastoji od 17 sedrenih stuba, koje se pružaju na 800 metara dužine. Moguće ga je razgledati u šetnji stazama i mostovima. Na Skradinskom buku posjetitelji mogu razgledati etnografsku zbirku i stare mlinice (vodenice) te koševe i stupe – naprave koje su nekad služile za pranje podnih prostirki, suknenih prekrivača, tkanine i odjeće. Hidroelektrana Jaruga ispod Skradin-

↑ Zimski motiv na Krki skog buka druga je najstarija hidroelektrana u svijetu i prva u Europi. Sagrađena je 28. kolovoza 1895., samo tri dana nakon prve svjetske hidroelektrane na Niagarinim slapovima.

Svoj put prema moru Krka završava kod Skradina, jednog od najstarijih mjesta na hrvatskoj strani Jadrana, s prvim spomenicima koji datiraju još u 4. st. prije Krista.

To je gradić pravoga dalmatinskog duha, gdje u izvornim konobama pokraj lokalne tržnice možete kušati domaće specijalitete ispod peke. Ondje je i odlična marina, što ne čudi, s obzirom na to da nautičari iznimno vole taj kraj.

Krka obiluje biljnim i životinjskim vrstama. Na području Nacionalnog parka Krka zabilježeno je više od 860 biljnih vrsta, među kojima nekoliko endema tih krajeva, npr. piramidalni zvončić i ilirska perunika. Od 20 ribljih vrsta, čak je 10 endema, što Krku svrstava u

prirodne spomenike najviše kategorije, ali i najbogatije europske rijeke. Tu su i dva endemična guštera – krčka gušterica i mrki ljuskavi gušter – a 221 vrsta ptica opet Krku svrstava na vrh, ovaj put među ornitološkim područjima. Posebno bogatstvo područja Krke čini 18 vrsta šišmiša, najvećim dijelom ugroženih i pred odumiranjem u Europi.

U svakom slučaju, Krka je jedinstvena rijeka koja čuva mnogo tajnovitih kutaka, što svjedoče o snazi i moći prirode, ali i o prisutnosti čovjeka uz rijeku.

Krka je jedinstvena rijeka koja čuva mnogo tajnovitih kutaka, što svjedoče o snazi i moći prirode.

Nacionalni parkovi

27

28

Blaga Hrvatske

Kanjon rijeke Krke Nacionalni parkovi

29

30

Blaga Hrvatske

Blaga Hrvatske Neprocjenjiva prirodna i kulturna baština

Upoznajte ...

• stroge rezervate • nacionalne parkove • parkove prirode • materijalnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a • nematerijalnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a • dobra na UNESCO-ovoj pristupnoj listi.

Blaga Hrvatske

Hrvatsku mnogi poznaju kao zemlju bogate prošlosti i čudesnih prirodnih krajolika, a njezinim ljepotama dive se brojni posjetitelji iz raznih dijelova svijeta. Živeći okruženi neprocjenjivim bogatstvima, nerijetko zaboravljamo na sjaj koji već stoljećima oko nas blista. Stoga je ova knjiga pokušaj da se objedine sva ona najznamenitija prirodna i kulturna dobra po kojima je Hrvatska prepoznatljiva diljem svijeta.

Uz vrhunske fotografije i nadahnjujuće tekstove otkrijte još pokoji skriveni kutak na umjetničkim i graditeljskim remek-djelima te stoljetnu tradicijsku baštinu koju valja prenijeti i budućim naraštajima.

Jer to su ona istinska blaga Hrvatske; ono što je izgradilo trajni identitet naše domovine.

297,00 kn ISBN 978-953-14-1391-6

9 78953 1 413916

Neprocjenjiva prirodna i kulturna baština