Čovjek koji se smiješio

Henning Mankell čovjek koji se smiješio

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

tristo četrdeset prva Naslov izvornika

Mannen som log Copyright © 1994 Henning Mankell Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2020.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Ivan Živko Fotografija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, svibanj 2020.

ISBN 978-953-14-2779-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001061281.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Henning Mankell

Čovjek koji se smiješio S njemačkoga prevela BRANKA GRUBIĆ

Četvrti slučaj istražitelja Wallandera

„Ono čega se trebamo bojati nije nemoral velikih ljudi, nego činjenica da nemoral čovjeka često čini velikim.“ De Tocqueville

1.

M

agla.

Prikrada se tiho poput zvijeri, pomislio je. Nikad se neću naviknuti na to, pomislio je, iako sam cijeli život proveo u Skaniji gdje magla neprestano čini ljude nevidljivima.

Bilo je to 11. listopada 1993. godine, u devet sati navečer.

Magla se naglo dovukla s mora. Bio je u autu na putu kući i u Ystad i upravo je prošao pokraj gorja oko Brösarpa kad su mu kola uletjela u bijelu gustu maglu.

Odmah ga je uhvatila panika.

Bojim se magle, pomislio je. A zapravo bih se trebao bojati čovjeka kojeg sam upravo posjetio u dvorcu Farnholm. Onog ljubaznog čovjeka čiji se suradnici diskretno drže po strani kako bi im lica stalno bila u sjeni. Pomalo zlokobno. Na njega bih trebao misliti jer sada znam što se krije iza njegovog srdačnog smiješka, iza te krinke neokaljanog građanina uzdignutog iznad svake sumnje.

Njega bih se trebao bojati, a ne magle koja nadire iz zaljeva Hanöa.

Sada, kad znam da se on ne libi ubijati ljude koji mu stoje na putu.

Uključio je brisače jer je vlaga neprestano zamagljivala vjetrobransko staklo. Nije volio voziti po mraku. Duga svjetla odražavala su se na kolniku tako da nije mogao vidjeti ni zečeve koji su pred njim pretrčavali cestu.

7

Henning Mankell

Jedan jedini put, prije više od trideset godina, pregazio je zeca. Bilo je to jedne proljetne večeri na putu u Tomelilu. Podsjetio se kako je prekasno stavio nogu na kočnicu. Uslijedio je blag udarac u karoseriju. Zaustavio se, izašao iz auta i dotrčao do zeca koji je zurio u njega. Tijelo mu je već bilo ukočeno, samo su mu se stražnje noge još malo trzale. Prisilio se potražiti kamen i zažmirio je dok je zecu razbijao glavu. Zatim se vratio u auto, ne osvrnuvši se.

Nije mogao zaboraviti zečje oči i stražnje noge koje su se koprcale. Jednostavno se nije mogao osloboditi te slike. Uvijek mu se vraćala, pojavljujući se sasvim neočekivano.

Pokušao je odagnati nelagodu.

Zec koji je mrtav već trideset godina može proganjati čovjeka, a da mu pritom ne naudi, pomislio je. Ionako imam previše posla sa živima.

Odjednom je shvatio da prečesto pogledava u retrovizor.

Ponovno je pomislio: Bojim se. Tek sada mi je jasno da sam u bijegu. Bježim od onoga što se krije iza zidina dvorca Farnholm.

I znam kako oni znaju da ja znam. Ali koliko? Dovoljno da bi ih to uznemirilo. Mogao bih prekršiti prisegu koju sam kao mladi odvjetnik dao nakon ispita, u vrijeme kad je prisega još značila svetu obvezu. Strahuju li oni od savjesti starog odvjetnika?

Na retrovizoru se vidio samo mrak. Bio je sam u magli. Za sat vremena stići će u Ystad.

Ta ga je pomisao utješila na trenutak. Nisu ga pratili, dakle.

Sutra će odlučiti što će učiniti. Razgovarat će sa sinom koji je kao njegov partner također radio u uredu. Uvijek postoji rješenje, život ga je tomu naučio. Sigurno će ga naći i ovaj put.

U mraku je napipao radio u uključio ga. Začuo se muški glas koji je govorio o novim spoznajama s područja genske tehnike.

Riječi su mu strujale kroz glavu, ali se nisu zadržavale. Pogledao 8

Čovjek koji se smiješio

je na sat, bilo je pola deset. Retrovizor je i dalje bio mračan. Činilo se da je magla još gušća. Ipak je oprezno jače stisnuo papučicu gasa. Sa svakim kilometrom koji ga je udaljavao od dvorca Farnholm osjećao se spokojnijim. Možda je njegov strah unatoč svemu ipak bio bezrazložan?

Pokušavao je razbistriti misli.

Kako je to počelo? Uobičajeni telefonski razgovor, cedulja na njegovom pisaćem stolu: Hitno treba pregledati nekakav poslovni ugovor. Čovjekovo ime bilo mu je nepoznato. No uzvratio mu je poziv; manji odvjetnički ured u beznačajnom švedskom gradu nije si mogao dopustiti da tako lako odbija klijente. Dobro se sjećao glasa na telefonu: dijalekt srednje Švedske, precizan kao u čovjeka kojemu je vrijeme dragocjeno. U pitanju je bila složena transakcija, brodarska tvrtka registrirana na Korzici i prijevoz cementa u Saudijsku Arabiju gdje je jedna od njegovih tvrtki zastupala tvrtku Skanska. Bilo je nekakvih naznaka da treba izgraditi džamiju u Khamis Mushaitu. Ili sveučilište u Džedi.

Nakon nekoliko dana sastali su se u Hotelu Continental u Ystadu. Došao je na vrijeme i sjeo za stol u kutu. Restoran je zapravo još bio zatvoren, a konobar, Jugoslaven, mrzovoljno je gledao kroz visoke prozore. Bila je sredina siječnja. Olujni vjetar puhao je s Baltičkog mora; ubrzo će pasti snijeg. Preplanuli muškarac u tamnoplavom odijelu, koji mu je dolazio ususret, mogao je imati najviše pedeset godina. Nekako se nije uklapao ni u siječanjsko vrijeme ni u Ystad. Bio je stranac, s osmijehom koji nije pristajao preplanulom licu.

To je bilo prvo sjećanje na čovjeka iz dvorca Farnholm. Na čovjeka bez osobina u plavom odijelu krojenom po mjeri, na poseban svijet u središtu kojega se nalazi osmijeh. Zastrašujući ljudi iz pratnje nalikovali su na neuočljive satelite koji su budno kružili oko njega.

9

Henning Mankell

Već tada je, dakle, imao svoje ljude. Nije se mogao sjetiti jesu li se uopće predstavili jedan drugome. Sjedili su za stolom u dnu dvorane i nakon završenog razgovora šutke su ustali.

Zlatno doba, ogorčeno je pomislio. Bio sam dovoljno glup i povjerovao da nešto takvo postoji. Predodžba o svijetu jednoga odvjetnika ne smije biti zamagljena iluzijama o raju, barem ne ovdje i sada. Nakon pola godine ured je mogao zahvaliti preplanulom muškarcu za polovinu svojih prihoda, nakon godinu dana ukupni prihodi su se udvostručili. Novac je stizao na vrijeme, nikad nisu morali slati opomenu. Čak su obnovili kuću u kojoj se nalazio ured, a sve su transakcije bile u skladu sa zakonom, iako pomalo složene i slojevite. Čovjek iz dvorca Farnholm upravljao je, izgleda, svojim poslovima sa svih kontinenata, a mjesta su bila izabrana proizvoljno. Faksovi i telefonski pozivi, a katkad i oni putem radija, stizali su iz neobičnih gradova koje je bilo gotovo nemoguće naći na globusu koji je stajao pokraj kožnate sofe u sobi za klijente. No sve je djelovalo legalno, iako ne baš posve shvatljivo.

Novo doba, pomislio je. Tako ono izgleda. A kao odvjetnik moram biti neizmjerno zahvalan što je čovjek iz dvorca Farnholm nabasao baš na moje ime u telefonskom imeniku.

Nešto ga je naglo prekinulo u razmišljanju. Na trenutak je pomislio da mu se to samo učinilo. Zatim je u retrovizoru ugledao dva dugačka svjetla. Auto se prikrao i bio mu je već sasvim blizu.

Odmah ga je ponovno obuzeo strah. Pratili su ga, dakle. Posumnjali su da bi mogao prekršiti prisegu i početi govoriti.

U pravi mah htio je dodati gas i pobjeći kroz gustu maglu.

Oblio ga je znoj. Svjetla su već bila neposredno iza njegovog auta.

Ljudi iz pratnje koji ubijaju, pomislio je. Neću im pobjeći, kao što to nisu mogli ni drugi.

10

Čovjek koji se smiješio

Zatim su ga pretekli. U autu koji ga je pretjecao raspoznao je sivo lice starog muškarca. Crvena stražnja svjetla brzo su se izgubila u magli.

Iz džepa na jakni izvadio je rupčić i obrisao čelo i vrat.

Ubrzo ću biti kod kuće, pomislio je. Ništa se neće dogoditi.

Gospođa Dunér vlastoručno je zapisala u kalendar da sam danas u Farnholmu. Nitko, pa ni on, ne šalje svoje ljude da ubiju starog odvjetnika koji se vraća kući. To bi bilo previše opasno.

Prošle su gotovo dvije godine dok nije uvidio da nešto nije u redu.

Bila je to neka ne tako važna stvar, pregled niza ugovora u kojima je Uprava za nadzor izvoza bila jamac za veliki kredit. Zamjenski dijelovi za turbine za Poljsku, kombajni za Čehoslovačku. Nekakva nevažna sitnica, nekoliko brojeva koji se odjednom nisu poklapali. On je prvo pomislio na pogrešku u pisanju, na zamijenjene brojke. Zatim je krenuo tražiti pogrešku i shvatio je da ništa nije slučajno, nego da je sve bilo namjerno isplanirano. Ništa nije nedostajalo, sve je bilo u redu, ali ishod je bio zastrašujući. Bila je kasna večer, naslonio se u stolici i shvatio da je ušao u trag zločinu. U prvi mah nije htio povjerovati u to. Ali na kraju nije bilo nikakvog drugog objašnjenja. Tek u zoru krenuo je kući pješice.

Zastao je negdje u blizini trga Stortorga. Nije se mogao osloboditi pomisli da je čovjek iz dvorca Farnholm počinio zločin. Nije bilo drugog objašnjenja. Velika prevara Uprave za nadzor izvoza, golema utaja poreza, niz krivotvorenih isprava.

Poslije toga tražio je crne rupe u svim dokumentima koji su mu stizali na stol iz Farnholma. A bilo ih je gotovo uvijek. Nije mogao vjerovati svojim očima sve dok se istina više nije dala poricati.

Ipak nije ništa rekao, čak ni sa sinom nije razgovarao o tome što je otkrio.

11

Henning Mankell

Zašto? Zato što i dalje nije mogao vjerovati da je to istina. Zar nitko drugi nije ništa primijetio, porezna uprava, primjerice?

Je li ušao u trag tajni koja nije postojala?

Ili je već na samom početku bilo prekasno za sve? Već onda kad je čovjek iz dvorca Farnholm postao klijent odvjetničkog ureda? Činilo se da magla postaje sve gušća. Možda će se razići tek pred Ystadom.

No ujedno je bio svjestan da se ovako ne može nastaviti. Sada, kad je znao da čovjek iz Farnholma ima krvave ruke.

Morao je razgovarati sa sinom. Švedska je unatoč svemu i dalje bila pravna država, iako su joj se temelji sve jače klimali. I njegova šutnja bila je dio tog procesa. Činjenica da je tako dugo zatvarao oči neće opravdati nastavak šutnje.

Ne bi si mogao oduzeti život.

Odjednom je naglo zakočio.

Nešto se pojavilo pod dugim svjetlima. Prvo je mislio da je to bio zec. Tada je vidio u magli da na kolniku leži nešto nepokretno.

Zaustavio se i ugasio duga svjetla.

Nasred ceste stajala je stolica. Obična drvena stolica na kojoj je sjedila lutka u prirodnoj veličini čovjeka. Lice joj je bilo bijelo.

To je moglo biti i ljudsko biće koje je izgledalo kao lutka.

Osjetio je kako mu je srce u grudima počelo grčevito kucati.

Magla se probijala kroz svjetlosne snopove.

Stolice i lutka nisu bile optička varka. Kao ni njegov paralizirajući strah. Ponovno je pogledao u retrovizor. Mrkli mrak. Oprezno je vozio dok nije bio udaljen deset metara od stolice i lutke.

Lutka je nalikovala na čovjeka, ni u kojem slučaju to nije bilo nekakvo sklepano strašilo za ptice.

Ovo je upućeno meni, pomislio je.

12

Čovjek koji se smiješio

Drhtavom rukom ugasio je radio. Počeo je osluškivati u magli.

Sve je bilo vrlo mirno. Nije znao što će.

Uzrok njegovoj neodlučnosti nije bila ni stolica u magli ispred njega ni ona sablasna lutka. U pitanju je bilo nešto drugo, nešto što nije mogao vidjeti. Nešto što je vjerojatno postojalo samo u njemu.

Bojim se, ponovno je pomislio. Strah mi ne dopušta da jasno razmišljam. Na kraju je ipak otkopčao pojas i otvorio vrata automobila. Iznenadio se kad je osjetio koliko je zrak svjež i vlažan.

Izašao je iz auta gledajući pravo u stolicu i lutku koje su bile osvijetljene. Posljednje što je pomislio bilo je da je to nekakva kazališna predstava. Ubrzo će na pozornicu izaći glumci.

Zatim je čuo nekakav zvuk iza leđa.

Nije se stigao ni okrenuti.

Udarac ga je pogodio u potiljak.

Kad se skljokao na mokri asfalt, već je bio mrtav.

Magla više nije bila tako gusta.

Bilo je sedam minuta do deset.

13

2.

O

lujni vjetar puhao je sa sjevera. Čovjek, koji je u daljini hodao duž zaleđene obale, sav se stisnuo braneći se od oluje. Povremeno bi zastao, okrenuvši leđa vjetru, uvukao glavu u ramena i gurnuo ruke duboko u džepove. Zatim bi nastavio svoj prividno besciljni put sve dok ga nije progutala siva svjetlost. Žena, koja je svaki dan izvodila psa na obalu, već je dulje vrijeme promatrala tog čovjeka osjećajući sve jači nemir. Činilo se da je on bio vani od rane zore pa sve do mraka. Odjednom se stvorio tu prije nekoliko tjedana, kao da ga je izbacilo more. Ljudi koje je sretala na plaži obično bi je pozdravili kimanjem glave. Ionako ih je bilo samo nekoliko jer je već bila kasna jesen, bližio se mjesec studeni. Ali čovjek u crnom kaputu nije pozdravljao. U početku je mislila da je možda stidljiv, zatim joj je to djelovalo drsko.

Možda je bio stranac. Poslije je dobila dojam da nosi nekakav težak teret na duši, da je hodočasnik koji se želi osloboditi nepoznate boli. Hodao je nemirno; katkad polako, s noge na nogu, a onda opet gotovo trčeći. Možda ga nisu nosile noge, nego njegove nemirne misli. Ona je zamišljala da su mu šake u džepovima bile stisnute. Nije ih mogla vidjeti, ali je bila gotovo sigurna.

Nakon tjedan dana stvorila je sliku o njemu. Usamljeni muškarac na plaži, za kojeg se nije znalo odakle dolazi, nastojao je riješiti duboku osobnu krizu; poput kapetana koji se bez odgovarajućih 14

Čovjek koji se smiješio

nautičkih karata probija brodom nemirnim vodama. Zato je tako zatvoren i nemiran. Navečer bi o tom slučaju raspravljala sa svojim reumatičnim suprugom, umirovljenim prije vremena. Jednom ju je čak pratio dok je šetala sa psom, iako je baš tada imao jake bolove i najradije bi ostao kod kuće. Složio se s njom. Muškarčevo ponašanje bilo mu je tako neobično da je nazvao dobrog prijatelja u policiji u Skagenu i ispričao mu o zapažanjima svoje supruge. Možda je riječ o čovjeku koji je pobjegao i kojeg traže, o štićeniku neke od malobrojnih preostalih psihijatrijskih ustanova u zemlji. Ali policajac, koji je vidio već mnogo neobičnih likova kako hodaju po najizbočenijem dijelu Jyllanda, rekao im je da ga puste na miru. Obala između dina i dvaju mora koja su se ovdje spajala, bila je ničija zemlja koja se stalno mijenjala i pripadala onome komu je bila potrebna. Žena sa psom i muškarac u crnom kaputu susretali su se tjednima poput dvaju brodova na otvorenom moru. Ali jednoga dana, 24. listopada 1993., dogodilo se nešto što je ona poslije povezala s muškarčevim iznenadnim nestankom.

Bio je to jedan od rijetkih dana kada nije puhao vjetar. Magla je nepomično ležala iznad plaže i mora. Iz daljine su se čuli zvučni signali za maglu. Prekrasan krajolik ostavljao je čovjeka bez daha. Odjednom je ugledala muškarca u crnom kaputu i zastala.

Nije bio sam. S njim je bio muškarac srednje visine u svijetloj vjetrovci i sportskoj kapi. Promatrala ih je. Ovaj drugi obraćao se prvome i očito ga je htio uvjeriti u nešto. S vremena na vrijeme izvadio bi ruke iz džepova i odlučnim pokretima naglašavao svoje riječi. Nije razumjela što govore, ali posjetitelj je izgleda bio vrlo uzrujan.

Nakon nekoliko minuta nastavili su hodati, a zatim ih je progutala magla.

15

Henning Mankell

Sutradan je muškarac ponovno bio sam na plaži. Pet dana poslije više ga nije bilo. Gotovo do kraja studenog žena je svako jutro izvodila psa i očekivala je da će susresti čovjeka u crnom. Ali on više nije dolazio. Nije ga više nikad vidjela.

Kurt Wallander, kriminalistički inspektor u policiji u Ystadu, bio je na bolovanju više od godinu dana, nesposoban za posao.

Cijelo to vrijeme nemoć je imala vlast nad njegovim životom i utjecala je na njegove postupke. Kad više ne bi mogao izdržati u Ystadu, a imao je dovoljno novca, odlazio bi na neplanska putovanja u varljivoj nadi da će mu negdje drugdje biti bolje i da će mu se možda vratiti čak i volja za životom. Čak se predbilježio i za putovanje na Karipske otoke. Napio se već na putu do zračne luke, a nije bio posve trijezan ni tijekom onih četrnaest dana na Barbadosu. Njegovo opće stanje u tom razdoblju moglo se opisati samo kao rastuća panika, kao preplavljujući osjećaj da nigdje nije kod kuće. Sakrio se u sjenu palmi, a bilo je dana kad uopće nije izlazio iz hotela; nije bio u stanju zatomiti primitivan strah od prisutnosti drugih ljudi. Samo jedanput se kupao i to ne svojom voljom, budući da je u alkoholiziranom stanju hodao mostićem i pao u vodu. Jedne kasne večeri, kad je unatoč svemu izašao među ljude kako bi upotpunio zalihe alkohola, obratila mu se jedna prostitutka. Nakon što ju je pokušao odbiti, ali i zadržati, pao je u očaj i počeo je sam sebe prezirati. Tri dana, kojih se poslije nije baš dobro sjećao, proveo je s djevojkom u nekakvoj šupi gdje je vonjalo po vitriolu, na prljavom ležaju punom plijesni. Žohari su mu gmizali po uznojenom licu. Zaboravio je ime te žene; nije bio siguran je li joj se uopće obraćao imenom. Bacio se na nju kao u kakvom ludom ljubavnom zanosu. Kad je potrošila sav njegov novac, pojavila su se njezina dva brata i izbacila ga van. Odvukao se natrag u hotel, živio od doručka koji je bio uključen u cijenu, a kad je stigao u Sturup, bio je u još lošijem stanju nego prije 16

Čovjek koji se smiješio

putovanja. Liječnik, kojemu se morao redovito javljati, izričito ga je upozorio da ne smije ponoviti takav izlet. Mogao bi se ubiti alkoholom. Ipak, nakon dva mjeseca, početkom prosinca, ponovno je otišao na „turneju“, prethodno posudivši novac od oca pod izgovorom da želi kupiti nov namještaj kako bi mu se vratila volja za životom. U to vrijeme izbjegavao je oca koji se netom oženio trideset godina mlađom ženom, svojom bivšom kućnom pomoćnicom. S novcem u džepu otišao je najkraćim putem u putničku agenciju i uplatio si trotjedni odmor na Tajlandu. To je proteklo kao na Karibima, s jedinom razlikom što je u zadnji čas bio spašen od potpune propasti. Umirovljeni ljekarnik, koji je sjedio pokraj njega u zrakoplovu i kojemu je bio simpatičan, boravio je u istom hotelu i intervenirao je kad je Wallander već za doručkom pio alkohol i općenito se čudno ponašao. Wallandera su tako poslali kući tjedan dana ranije. I ovaj put je potpuno izgubio samopoštovanje i nekoliko se puta bacio u naručje prostitutkama, svaki put sve mlađoj. Poslije toga nastupila je zima iz noćne more, a on se nije mogao osloboditi straha da je obolio od nekakve strašne bolesti. Krajem travnja utvrdilo se da se nije zarazio. Ali on se gotovo uopće nije obazirao na nalaze i nekako u to vrijeme njegov se liječnik počeo ozbiljno pitati je li Kurt Wallander sposoban za službu u policiji, pa čak i je li uopće sposoban za rad. Možda bi trebalo razmisliti o prijevremenom umirovljenju.

Tada je prvi put otišao – vjerojatno bi bilo bolje reći pobjegao – u Skagen. Prestao je piti, zahvaljujući i kćeri Lindi koja se vratila iz Italije i vidjela u kakvom su jadnom stanju njegova duša i njegov stan. Dobro je postupila, ispraznila je sve boce razbacane po stanu i propisno ga izgrdila. Ta dva tjedna, koliko je stanovala kod njega u ulici Mariagatan, napokon je imao s kim razgovarati.

Zajedno su liječili najveće rane na njegovoj duši, a kad je Linda krenula na put, izgledalo je da mu vjeruje da će se držati podalje 17

Henning Mankell

od alkohola. Kad je ponovno ostao sam, nije mogao podnijeti pomisao da će i dalje sjediti u praznom stanu, pa je pronašao u novinama oglas o iznajmljivanju jednostavnog pansiona u Skagenu.

Prije mnogo godina, neposredno nakon Lindina rođenja, ondje je proveo nekoliko tjedana sa suprugom Monom i ti su mu tjedni bili najsretniji u životu. Nisu imali mnogo novca, pa su stanovali u malom šatoru, ali su se osjećali kao da se nalaze u žarištu života i svijeta. Telefonirao je istoga dana i rezervirao sobu. Početkom svibnja uselio se u pansion. Vlasnica, udovica podrijetlom iz Poljske, nije se previše obazirala na njega, ali mu je posudila bicikl tako da se svakog jutra mogao odvesti na Grenen, na beskrajnu plažu.

Na nosaču tereta imao je plastičnu vrećicu sa sendvičima, tako da se mogao vratiti kasno navečer. Ostali gosti bili su stariji parovi ili samci, a u pansionu je bilo tiho kao u kakvoj čitaonici. Po prvi put nakon godinu dana mogao je dobro spavati i primijetio je da se močvara u njegovoj duši polako isušuje.

Tijekom tog prvog boravka u Skagenu napisao je tri pisma.

Prvo je bilo upućeno njegovoj sestri Kristini. Ona se protekle godine često raspitivala o njegovom zdravlju. Iako je bio dirnut što je zabrinuta za njega, nije se mogao prisiliti da joj odgovori ili da je nazove. Sve je bilo još gore jer se nije mogao sjetiti da joj je s Kariba poslao nesuvislo ispisanu razglednicu kad je bio potpuno pijan. Ona o tome nikad nije rekla ni riječi, a on je nije ništa pitao. Tako se nadao da je možda bio toliko pijan da nije napisao pravu adresu ili je zaboravio zalijepiti marku. Za vrijeme boravka u Skagenu pisao joj je, ležeći u krevetu, prije spavanja, koristeći torbu kao podlogu. Pokušavao je opisati osjećaj praznine, srama i krivnje koji ga je progonio nakon što je godinu dana prije ubio čovjeka. Iako je to nedvojbeno bila nužna samoobrana, pa ga nisu razapeli ni senzacionalistički mediji kao ni oni koji gaje 18

Čovjek koji se smiješio

neprijateljstvo prema policiji – osjećao je da ne može podnijeti teret krivnje. Možda će jednog dana naučiti živjeti s tim.

– Zamišljam kako mi je dio duše zamijenjen nekakvom protezom s kojom se još ne znam služiti – pisao je. – Katkada, u sumornim satima, sumnjam da ću to ikad naučiti. Ali još nisam sasvim odustao.

Drugo pismo uputio je kolegici iz policije u Ystadu. Kad ga je napokon ubacio u crveni sandučić ispred pošte u Skagenu, shvatio je da u njemu ima mnogo neistina. Ipak ga je morao poslati.

Zahvalio je za stereouređaj koji su mu kolege darovali prošlog ljeta. Kupili su ga novcem koji su prikupili među sobom. Ispričao se što se tek sada javlja i do tog mjesta bio je potpuno iskren. No kraj pisma nalikovao je na zakletvu. Napisao je da se oporavlja i nada se da će se uskoro vratiti u službu. A istina je zapravo bila sasvim suprotna tome.

Treće pismo bilo je namijenjeno Baibi iz Rige. Posljednjih godina pisao joj je otprilike svaka dva mjeseca. Polako ju je počeo doživljavati kao osobnog sveca zaštitnika, pa je od straha da je ne uznemiri prešutio ono što je osjećao, odnosno ono što je vjerovao da osjeća. Nije bio baš siguran u sve to; dugotrajna slabost iskrivila mu je misli. U kratkim trenucima jasnog razmišljanja, najčešće kad bi bio na plaži, vjerovao je da on i Baiba nemaju zajedničku budućnost. Nekoliko dana proveo je s Baibom u Rigi. Ona je voljela svojeg supruga, kojeg su ubili, šefa policije Karlisa. Zašto bi, za ime Boga, odjednom trebala voljeti nekakvog švedskog inspektora koji je samo obavljao svoju dužnost, premda na pomalo neuobičajen način? Ipak mu nije bilo osobito teško odagnati te trenutke bistrog razmišljanja. Jednostavno nije htio izgubiti ono što – znao je to u dubini duše – nikad nije ni posjedovao. Baiba, san o Baibi, bila je njegova posljednja prilika koju je morao obraniti, pa makar je u pitanju bila i samo iluzija.

19

Henning Mankell

U pansionu je ostao deset dana. Vraćajući se kući u Ystad odlučio je da će se vratiti čim bude mogao. Vratio se već sredinom srpnja i udovica mu je dala sobu u kojoj je i prije stanovao. Opet je posudio bicikl te proveo nekoliko dana uz more. Plaža je sada bila puna turista, pa se među svim tim veselim, razigranim ljudima osjećao kao kakvo smetalo. Kao da je ondje imao svoje područje djelovanja, za koje nitko nije znao, vani na Grenenu gdje su se spajala dva mora. Ondje je obavljao svoju usamljenu ophodnju, bdijući nad samim sobom, tražeći izlaz iz vlastite bijede. Nakon prvog odlaska u Skagen njegov je liječnik utvrdio određeno poboljšanje, ali znakovi su bili preslabi da bi mogao govoriti o promjeni nabolje. Wallander je htio izbaciti lijekove koje je uzimao već godinu dana. Oni su ga činili umornim i tromim. Ali liječnik ga je odgovorio od toga i savjetovao mu da bude strpljiv.

Svako jutro nakon buđenja pitao se hoće li i toga dana uspjeti ustati iz kreveta. No ovdje u pansionu u Skagenu to mu i nije padalo tako teško. Trenuci lakoće, olakšanja zbog toga što je mogao zbaciti teret događaja iz proteklih godina, davali su mu nadu da za njega unatoč svemu postoji budućnost.

Na obali, šetajući satima, počeo je polako žudjeti za svim onim što je ostavio za sobom. Tražio je mogućnost da okonča pritisak u duši, da pronađe snagu koja bi ga ponovno mogla učiniti policajcem i čovjekom.

U to vrijeme prestao je slušati opere. Šetajući duž obale često je imao sa sobom walkman. No jednoga dana jednostavno mu je bilo dosta te glazbe. Kad se navečer vratio u pansion, sve je kasete s operama stavio u putnu torbu i spremio u ormar. Sutradan se biciklom odvezao u Skagen i kupio snimke pop glazbenika koje je znao samo po imenu. I sam se čudio što mu operna glazba, koja ga je pratila tijekom tolikih godina, nije uopće nedostajala.

20

Čovjek koji se smiješio

Više ništa ne ulazi unutra, pomislio je. U meni je sve puno do ruba, ubrzo će popustiti zidovi.

Sredinom listopada ponovno je došao u Skagen s čvrstom namjerom da ovaj put raščisti sam sa sobom što želi učiniti sa svojim životom. Njegov liječnik, koji je sad vidio jasne znakove poboljšanja, savjetovao mu je da ponovno ode u pansion u Dansku jer se ondje osjeća dobro i i oporavlja od depresije. Ne kršeći zakletvu, obavijestio je šefa policije Björka da bi se Wallander mogao vratiti u službu.

Tako je, dakle, ponovno došao u Skagen i nastavio sa svojim šetnjama. Sada, ujesen, plaža je opet bila pusta. Susreo je samo nekoliko ljudi. To su najčešće bili stariji ljudi, tu i tamo nekoliko uznojenih trkača i pokoja znatiželjna žena koja je izvela psa u šetnju. Ponovno je započeo sa svojim usamljenim ophodnjama, uredio svoj teritorij i sve odlučnijim koracima hodao granicom između mora i kopna koja se neprestano mijenjala.

Razmišljao je o tome kako je on već odavno muškarac srednjih godina, a uskoro će ih imati pedeset. Proteklih je mjeseci smršavio tako da mu je odjednom ponovno odgovarala odjeća koju nije nosio godinama. Primijetio je kako se sada, nakon što je prestao piti, osjećao psihički i fizički bolje nego prije. Pomislio je kako bi to mogla biti polazna točka za moguću budućnost. Ako se ne dogodi ništa nepredviđeno, mogao bi živjeti još dobrih dvadeset godina. Najviše ga je mučilo pitanje hoće li se moći vratiti u policijsku službu ili će morati pokušati nešto drugo. Nije htio ni pomisliti na prijevremeno umirovljenje iz zdravstvenih razloga. To je bilo rješenje koje ne bi mogao podnijeti. Provodio je vrijeme vani na obali, najčešće u magli, ali bilo je i dana s vedrim nebom i čistim zrakom. Tada je more svjetlucalo, a galebovi su letjeli na krilima vjetra. S vremena na vrijeme osjećao se kao pajac koji je 21

Henning Mankell

izgubio ključ s leđa, a time i mogućnost za skupljanje nove snage. Razmišljao je o tome što bi mogao raditi ako ga ne prime u policiju. Mogao bi početi negdje kao čuvar ili zaštitar. Doduše, nije mu bilo jasno kako bi mu u tome moglo koristiti iskustvo policajca, osim u traženju zločinaca. Nije bilo baš mnogo drugih mogućnosti osim ako se ne bi odlučio za nekakvu radikalnu promjenu. Ali tko bi uopće htio zaposliti pedesetogodišnjeg bivšeg policajca koji se nije snalazio ni u čemu drugom osim u manje ili više jasnim zločinačkim scenarijima?

Kad bi ogladnio, otišao bi s plaže i potražio kakvo zaštićeno mjestašce iza dina. Izvadio bi sendviče i termosicu i sjeo na plastičnu vrećicu kako ne bi osjetio hladan pijesak. Tijekom jela pokušavao je ne razmišljati o budućnosti, ali bi rijetko kad uspio u tome. Nastojanje da razmišlja realno uvijek bi mu poremetili snovi o onome što je želio.

Kao i ostali policajci katkad bi zamišljao kako je promijenio stranu i počinio zločin. Često se čudio tomu što su policajci koji su počinili kazneno djelo tako loše koristili svoje stručno znanje o osnovnim istražnim metodama i gotovo nikad nisu izbjegli uhićenje. Tu i tamo razmišljao je različitim nezakonitim načinima da se obogati i postane neovisan. No najčešće je vrlo brzo s gađenjem odbacio takve snove. Ni u kojem slučaju nije htio oponašati svojega kolegu Hanssona koji je trošio veliki dio svoje energije kladeći se kao opsjednut na konje koji gotovo nikad nisu pobjeđivali. To je on doživljavao kao dokaz nesposobnosti koji nikako nije htio imati.

Zatim bi nastavio šetati obalom.

Misli su mu se kretale kao u nekom trokutu. Svako malo našao bi se u kutu s pitanjem ne bi li ipak bilo bolje ponovno raditi kao policajac. Vratiti se, suočiti se s uspomenama i možda jednoga dana naučiti živjeti s tim. Jedini logičan izbor bio je nastaviti 22

Čovjek koji se smiješio

živjeti i raditi kao i prije. U tome je vidio nekakav smisao. Najgore zločince maknuti s ulice, kako bi ljudi bili malo sigurniji.

Odustati od toga ne bi značilo samo gubljenje posla koji mu je donekle išao od ruke. To bi naškodilo i nečemu što se krilo dublje u njemu: osjećaju da je dio nečeg većega što životu daje smisao.

Ali na kraju, nakon tjedan dana boravka u Skagenu, na izmaku jeseni i početkom zime, uvidio je da ne bi to izdržao. Njegovo je vrijeme u policiji prošlo, rane su ga promijenile nepovratno.

Jednog popodneva, kad se na Grenen spustila gusta magla, shvatio je da su iscrpljeni svi argumenti za i protiv. Razgovarat će sa svojim liječnikom i s Björkom i više se neće vratiti u policijsku službu.

U dubini duše osjetio je određeno olakšanje. Više nije bilo nikakve dvojbe. Čovjek kojeg je ubio u polju s nevidljivim ovcama, bit će osvećen.

Te večeri odvezao se biciklom u Skagen i napio se u maloj, zadimljenoj gostionici sa zaglušujućom glazbom i nekolicinom gostiju. Znao je da je taj put u pitanju samo neka vrsta rituala kako se sutradan ne bi morao napiti. Trebalo je ojačati sudbonosnu odluku: njegovo vrijeme u ulozi inspektora isteklo je. Noću, kad se vraćao kući, pao je s bicikla i ogrebao lice.

Vlasnica pansiona bila je zabrinuta što ga nema i čekala ga je.

Unatoč njegovom negodovanju očistila mu je ranu i obećala da će mu oprati zaprljanu odjeću.

Zatim mu je pomogla otključati vrata njegove sobe. – Večeras je ovdje bio jedan čovjek i pitao je za gospodina Wallandera – rekla mu je kad mu je dala ključ.

Wallander ju je zabezeknuto pogledao. – Nitko ne pita za mene. Nitko ni ne zna da sam ovdje.

– Ali taj gospodin zna. Htio bi se sastati s vama.

– Je li rekao kako se zove?

23

Henning Mankell

– Nije. Ali to je bio Šveđanin.

Wallander je odmahnuo glavom i odagnao misli. Nitko se nije želio sastati s njim, a ni on nije nikoga htio vidjeti, u to je bio posve siguran.

Sutradan, dok je umoran i pokajnički raspoložen ponovno išao na obalu, potpuno je zaboravio gostioničarkine riječi od protekle noći. Magla je bila gusta. Po prvi put se pitao što je zapravo izgubio ovdje vani. Već nakon jednog prijeđenog kilometra više nije bio siguran hoće li moći nastaviti hodati. Zato je sjeo na preokrenutu olupinu velikog čamca na vesla koji je dopola bio ukopan u pijesku.

Tada je primijetio muškarca koji je izronio iz magle i dolazio mu ususret.

Bilo mu je kao da je netko bez kucanja ušao u njegov ured, ondje vani, na beskrajno dugoj obali.

U prvi mah čovjek mu je djelovao kao neznanac koji je na sebi imao vjetrovku i kapu nedovoljno veliku za svoju glavu. Zatim je polako počeo shvaćati da poznaje tog čovjeka. Ali tek kad je ustao s preokrenutog čamca i kad mu je čovjek prišao, vidio je s kim ima posla. Pozdravili su se. Wallander se začudio. Kako su otkrili gdje se nalazi? Na brzinu se pokušao sjetiti kad je posljednji put vidio Stena Torstenssona. To je moralo biti na jednoj raspravi onog kobnog proljeća.

– Jučer sam te tražio u pansionu – rekao je Sten Torstensson.

– Naravno, ne želim ti smetati. Ali moram razgovarati s tobom.

Prije sam bio policajac, a on je bio odvjetnik, pomislio je Wallander, ništa drugo. Svaki na svoj način imali smo posla sa zločincima; tu i tamo, ali vrlo rijetko, prepirali smo se oko toga je li neko uhićenje bilo opravdano ili nije. Zbližili smo se tijekom onog teškog razdoblja kad me on zastupao u rastavi od Mone.

Jednog dana primijetili smo da se događa nešto što je izgledalo 24

Čovjek koji se smiješio

kao početak prijateljstva. Prijateljstvo se često rađa sasvim neočekivano, kao kakvo čudo. A prijateljstvo i jest čudo, to sam naučio u životu. On me pozvao da s njim provedem vikend na jedrenju. Puhao je jak vjetar i otada ni ne pomišljam da bih ponovno mogao jedriti. Poslije toga susretali smo se u određenim vremenskim razmacima, ne prečesto. A sad mi je ušao u trag i želi razgovarati sa mnom.

– Čuo sam da je netko pitao za mene – rekao je Wallander. – Kako si me uopće našao ovdje?

Osjetio je da ne može prikriti nezadovoljstvo što su ga otkrili u njegovu zbjegu, osiguranom morem i pješčanim dinama.

– Ti me poznaješ – rekao je Sten Torstensson. – Nisam od onih koji vole smetati. Moja tajnica kaže da se katkad bojim dosađivati i samom sebi, što god to značilo. No nazvao sam tvoju sestru u Stockholm. Bolje rečeno, stupio sam u vezu s tvojim ocem koji mi je dao njezin broj. Ona je znala kako se zove pansion i gdje se nalazi. Došao sam ovamo. Noćas sam spavao u hotelu gore pokraj Umjetničkog muzeja.

Krenuli su šetati obalom. Žena koja je uvijek izvodila psa u šetnju, zastala je i pratila ih pogledom. Wallander je slutio da se ona čudi njegovu gostu. Hodali su šutke, Wallander je čekao. Osjećao se neobično što ima nekoga uza se.

– Ako mi možeš pomoći – na kraju je počeo Torstensson – kao prijatelj i kao policajac.

– Kao prijatelj – odgovorio je Wallander. – Ako budem mogao. U što sumnjam. Nikako kao policajac.

– Znam da si još na bolovanju.

– I više od toga. Ti si prvi koji doznaješ da ću izaći iz službe.

Sten Torstensson je zastao.

– Tako je kako je – rekao je Wallander. – Ali radije mi ispričaj zašto si došao.

25

Henning Mankell

– Umro mi je otac.

Wallander je poznavao toga čovjeka; i on je bio odvjetnik, ali je često nastupao kao branitelj u kaznenim postupcima. Koliko se Wallander sjećao, on se bavio gospodarskim savjetovanjem.

Pitao se koliko je mogao imati godina. Možda sedamdeset: ostali su bili odavno mrtvi.

– Prije nekoliko tjedana poginuo je u automobilskoj nesreći – rekao je Sten Torstensson. – Južno od Brösarps Backara.

– Iskreno žalim. Kako se to dogodilo?

– To je pitanje. Zato sam ovdje.

Wallander ga je začuđeno pogledao.

– Hladno je – rekao je Sten Torstensson. – U Umjetničkom muzeju možemo popiti kavu. Ovdje su mi kola.

Wallander je kimnuo. Bicikl je virio iz prtljažnika dok su vozili između dina. Tako rano ujutro u Umjetničkom muzeju nije bilo mnogo ljudi. Djevojka za stolom za posluživanje pjevušila je pjesmu koju je Wallander začudo poznavao s netom kupljene kasete.

– Bilo je to jedne večeri – nastavio je Sten Torstensson – 11. listopada, točnije rečeno. Tata je posjetio jednog našeg važnog klijenta. Prema policijskom izvještaju vozio je prebrzo te izgubio kontrolu. Vozilo se prevrnulo i on je poginuo.

– To se događa brzo – rekao je Wallander. – Jedna sekunda nepažnje može imati kobne posljedice.

– Te večeri bilo je maglovito – objasnio je Sten Torstensson.

– Moj tata nikad nije vozio brzo. Zašto bi to činio baš po maglovitom vremenu? Uvijek se strašno bojao da će zgaziti zeca.

Wallander ga je zamišljeno promatrao. – Što želiš reći?

– Martinsson je vodio istragu – rekao je Sten Torstensson.

– On je pouzdan – uzvratio je Wallander. – Ako on kaže da je bilo tako, nemamo razloga sumnjati.

26

Čovjek koji se smiješio

Sten Torstensson ga je ozbiljno pogledao. – Ja ne sumnjam u to da je Martinsson pouzdan policajac. Također ne sumnjam da su moga oca pronašli mrtva u preokrenutom i potpuno slupanom autu na oranici. Ali ima previše toga što se jednostavno ne poklapa.

– A što je to?

– Nešto neobično.

– Na primjer?

– Ne znam, Wallander je ustao i donio si još jednu šalicu kave.

Zašto ne kaže kako stvari stoje, pomislio je. Da je Martinsson maštovit i energičan, ali katkada i nemaran.

– Pročitao sam policijski izvještaj – rekao je Torstensson nakon što je Wallander sjeo. – Otišao sam na mjesto na kojem je tata poginuo. Pročitao sam zapisnik s obdukcije i razgovarao s Martinssonom. Razmišljao sam i propitivao. I sad sam ovdje.

– Što ja mogu učiniti? – upitao je Wallander. – Ti kao odvjetnik dobro znaš da u svakom predmetu, odnosno u svakoj istrazi postoje rupe koje nikad ne možemo potpuno zatvoriti. Tvoj otac je bio sam u autu kad se to dogodilo. Ako sam te dobro razumio, nema nikakvih svjedoka. Jedini koji bi nam mogao objasniti što se dogodilo, bio je tvoj otac.

– Nešto se moralo dogoditi – ponovio je Sten Torstensson. – Nešto nije u redu. Želim znati što je to bilo.

– Ja ti ne mogu pomoći – rekao je Wallander. – Čak i kad bih htio.

Izgledalo je kao da ga Sten Torstensson nije čuo. – Ključevi, na primjer – promrmljao je. – Nisu bili u bravici. Ležali su na podu.

– Možda su ispali – rekao je Wallander. – Kad se auto prevrne, sve je moguće.

27

Henning Mankell

– Bravica uopće nije bila oštećena. Nijedan ključ nije bio ni ogreben.

– I to se može objasniti.

– Mogao bih ti navesti još nekoliko primjera – nastavio je Sten Torstensson. – Znam da se nešto dogodilo. Moj tata umro je u automobilskoj nesreći koja to zapravo i nije bila.

Wallander je malo razmislio prije nego što je odgovorio. – Je li moglo biti samoubojstvo?

– Razmatrao sam i tu mogućnost – rekao je Sten Torstensson. – No mislim da je to isključeno. Dobro sam poznavao tatu.

– Samoubojstva se najčešće događaju neočekivano. Naravno, ti sam najbolje znaš što misliš o tome.

– Postoji još nešto zbog čega ne želim prihvatiti da je u pitanju bila automobilska nesreća.

Wallander ga je pažljivo pogledao.

– Moj tata je bio vedar i komunikativan čovjek. Da ga nisam tako dobro poznavao, možda bi mi promakle i one jedva primjetne promjene u posljednjih godinu dana.

– Možeš li mi reći nešto pobliže o njima?

Sten Torstensson odmahnuo je glavom. – Osjećao sam da ga nešto zaokuplja, uznemiruje. Nešto što mi nikako nije htio otkriti.

– Jesi li ga pitao što o tome?

– Nikad.

Wallander je odgurnuo praznu šalicu. – Ne mogu ti pomoći, iako bih volio. Mogu te saslušati kao prijatelj. Ali ja više nisam policajac. Čak mi ne laska ni to što si došao ovamo razgovarati sa mnom. Osjećam se tromo, umorno i potišteno.

Sten Torstensson htio je reći još nešto, ali se onda predomislio.

Ustali su i izašli iz kafića.

28

Čovjek koji se smiješio

– Poštujem to, naravno – rekao je Sten Torstensson dok su stajali ispred Umjetničkog muzeja.

Wallander ga je otpratio do auta i uzeo svoj bicikl.

– Nikad nećemo moći prihvatiti smrt.

To je bio Wallanderov nespretan pokušaj da pokaže razumijevanje.

– Ja to ni ne želim. Želim samo znati što se dogodilo. To nije bila obična nesreća.

– Razgovaraj ponovno s Martinssonom. No nemoj mu reći da sam ti ja to predložio.

Pozdravili su se i Wallander je pratio pogledom auto koji je iščeznuo među dinama.

Odjednom mu se počelo žuriti. Više nije mogao odlagati. Istog popodneva nazvao je svojeg liječnika i Björka te im rekao kako je odlučio napustiti službu u policiji.

U Skagenu je ostao još pet dana. Nije ga napuštao osjećaj da je izgorio iznutra. No ipak je osjećao nekakvo olakšanje zato što je donio odluku.

U nedjelju, 31. listopada, vratio se u Ystad kako bi potpisao dokumente i time formalno okončao svoju službu u policiji.

Rano ujutro u ponedjeljak, 1. studenog, već je sjedio na sofi kad je u šest sati zazvonila budilica. Osjećao se iscrpljeno, kao da je cijele noći bio budan. Nekoliko puta je ustajao, prilazio k prozoru, gledao niz ulicu Mariagatan i pitao se je li donio ispravnu odluku. Možda u ovom životu više nije bilo pravog puta za njega. Ne našavši zadovoljavajući odgovor, sjeo je na sofu u dnevnoj sobi i slušao noćni program na radiju. Na kraju, prije nego što je budilica zazvonila, prihvatio je činjenicu da nema drugog izbora. Bio je to trenutak razočaranja, shvatio je. Ali svatko se preda 29

Henning Mankell

prije ili kasnije. Nevidljive sile na kraju su jače od nas. Nitko ne može umaći tome.

Iz poštanskog sandučića donio je Ystads Allehanda, pristavio vodu za kavu i istuširao se. Vratiti se u ured na sat vremena bio je čudan osjećaj. Dok se brisao, pokušavao se sjetiti svojeg posljednjeg radnog dana. Bilo je ljeto. Pospremao je u uredu, a zatim je otišao u kafić u luci. Ondje je napisao Baibi jedno mračno pismo.

Je li to bilo odavno ili se dogodilo netom?

Sjeo je za kuhinjski stol i žličicom promiješao kavu.

Onda je to bio njegov posljednji radni dan.

A ovo sada mu je zadnji.

Gotovo dvadeset pet godina bio je policijski službenik. Što god donijela budućnost, tih dvadeset pet godina zauvijek će ostati okosnica njegova života. Tu se ništa nije moglo promijeniti. Nitko ne može proglasiti njegov život nevažećim i tražiti da se karte ponovno podijele. Korak unatrag nije bio moguć. Pitanje je bilo je li, s druge strane, uopće bio moguć korak naprijed.

Pokušavao je shvatiti koji je zapravo osjećaj ovladao njime tog jesenskog jutra. No izgleda da je magla prodrla u samu njegovu svijest.

Uzdahnuo je i rastreseno prelistao novine. Pogledom je preletio preko stranica i učinilo mu se da je već mnogo puta vidio te tekstove i fotografije.

Upravo je htio odložiti novine kad je primijetio jednu osmrtnicu.

U prvi mah nije shvatio što je pročitao. Zatim mu se stisnuo želudac.

Odvjetnik Sten Torstensson, rođen 3. ožujka 1947., preminuo 26. listopada 1993.

Wallander je izbezumljeno zurio u crno uokvireni oglas.

30

Čovjek koji se smiješio

U pitanju je sigurno bio njegov otac, Gustaf Torstensson. Sa Stenom je razgovarao prije manje od tjedan dana na obali u Grenenu.

Pokušavao je shvatiti. Vjerojatno je riječ o nekom drugom muškarcu, koji slučajno ima isto ime. Ponovno je pročitao osmrtnicu. Nije bilo dvojbe. Sten Torstensson, prijatelj koji ga je prije pet dana posjetio u Skagenu, bio je mrtav.

Sjedio je nepomično.

Zatim je ustao, potražio telefonski imenik i nazvao jedan broj. Čovjek s kojim je htio razgovarati bio je ranoranilac.

– Martinssone!

Wallander se oteo nagonu da spusti slušalicu.

– Ovdje Kurt – rekao je. – Nadam se da te nisam probudio.

Prošlo je nekoliko trenutaka dok Martinsson nije odgovorio.

– Ti si? To je pravo iznenađenje.

– Znam. Ali moram te nešto pitati.

– Nije moguće da želiš izaći iz službe – rekao je Martinsson.

– Ipak je tako – rekao je Wallander. – Ali nije riječ o tome.

Moram znati što se dogodilo sa Stenom Torstenssonom, odvjetnikom.

– Zar ne znaš?

– Tek jučer sam se vratio u Ystad. Ništa ne znam.

Martinsson je oklijevao odgovoriti. – Ubijen je – rekao je na kraju.

Wallander je primijetio da ga to uopće nije iznenadilo. Kad je vidio osmrtnicu, odmah mu je bilo jasno da ne može biti u pitanju prirodna smrt.

– Ubili su ga prošlog četvrtka navečer u njegovu uredu – rekao je Martinsson. – To je potpuno neshvatljivo. I tragično. Njegov otac je nedavno poginuo u automobilskoj nesreći. Jesi li to znao?

– Nisam – slagao je Wallander.

31

Henning Mankell

– Vrati se na posao – rekao je Wallander. – Trebamo te kako bismo razjasnili taj slučaj. I mnoge druge slučajeve.

– Ne – rekao je Wallander. – Odlučio sam. Objasnit ću ti kad se nađemo. Ystad nije velik, prije ili kasnije naletjet ćemo jedan na drugoga.

Zatim je na brzinu okončao razgovor.

U istom trenutku shvatio je da to što je upravo rekao Martinssonu uopće više nije bilo točno. U nekoliko kratkih trenutaka sve se promijenilo.

Ostao je pokraj telefona nekoliko minuta. Zatim je popio kavu, odjenuo se i otišao do auta. Oko pola osam ušao je policijsku zgradu, prvi put nakon godinu i pol dana. Kimnuo je dežurnom službeniku na recepciji, najkraćim putem otišao u Björkov ured i pokucao na vrata. Björk ga je dočekao na nogama. Wallander je primijetio da je smršavio. Također je osjetio da Björk nije siguran kako se treba ponašati.

Olakšat ću mu, pomislio je Wallander. U prvi mah uopće neće ništa shvatiti, baš kao i ja.

– Drago nam je, naravno, što ti je bolje – oprezno je počeo Björk. – Naravno, više bismo voljeli kad bi se vratio u službu nego da nas napustiš. Trebamo te.

Zatim je prema stolu pretrpanom papirima načinio pokret rukama, kojim priznaje da je nemoćan. – Danas moram zauzeti stav prema različitim pitanjima kao što je nova odora ili još neshvatljiviji podnesak o reformi okružne strukture sustava policijske uprave. Je li ti to poznato?

Wallander je odmahnuo glavom.

– Pitam se kamo sve to vodi – nastavio je Björk. – Ako prođe ovaj prijedlog o odori, švedski policajac budućnosti izgledat će kao križanac tesara i konduktera u vlaku.

Upitno je pogledao Wallandera koji je uporno šutio.

32

Čovjek koji se smiješio

– Šezdesetih godina policija je potpala pod državnu upravu – rekao je Björk. – A sada treba to promijeniti. Parlament želi ukinuti lokalne policijske uprave i uvesti neku vrstu nacionalne policije. A policija je ionako uvijek nacionalna, zar ne? Od srednjeg vijeka imamo jedinstvene zakone za cijelu zemlju. Ali kako možeš obavljati svakidašnje poslove kad si pretrpan ovakvim papirima? Osim toga moram napisati prilog za nekakvu potpuno besmislenu konferenciju o Tehnici protjerivanja. Drugim riječima, treba smisliti kako, po mogućnosti neprimjetno, utovariti ljude bez boravišne dozvole u autobuse i na trajekte.

– Jasno mi je da imaš puno posla – rekao je Wallander, shvativši da je njegov pretpostavljeni ostao isti. Uloga šefa nikad mu nije ležala. Nije vladao svojim poslom, posao je vladao njime.

– Ali čini mi se da ne shvaćaš da nam je potreban svaki sposoban kolega – rekao je Björk zavalivši se u stolicu za pisaćim stolom. – Ovdje imam sve papire – nastavio je. – Moraš ih samo potpisati pa ćeš opet biti policajac. Moram prihvatiti tvoju odluku, iako je ne pozdravljam. Nadam se, uostalom, da nemaš ništa protiv što sam za devet sati zakazao konferenciju za tisak. U posljednjih nekoliko godina postao si poznat policajac, Kurte. Iako si se katkad ponašao pomalo čudno, nema dvojbe da si vrlo zaslužan za naš dobar glas. U visokoj policijskoj školi navodno ima kandidata kojima si uzor.

– To su sigurno samo glasine – uzvratio je Wallander. – A konferenciju za tisak možeš otpisati.

Björk se uzrujao. – Ne dolazi u obzir. Duguješ to svojim kolegama. Osim toga dolazi Svensk Polis, žele objaviti članak o tebi.

Wallander je prišao pisaćem stolu. – Ne mogu prestati – rekao je. – Danas sam se došao vratiti na posao.

Björk ga je pogledao zabezeknuto.

33

Henning Mankell

– Dakle, bez konferencije za tisak. Odmah se vraćam u službu. Nazvat ću liječnika da mi zaključi bolovanje. Dobro mi je. Želim ponovno raditi.

– Nadam se da se ne šališ – nesigurno je promucao Björk.

– Ne – rekao je Wallander. – Dogodilo se nešto zbog čega sam se predomislio.

– Ovo je došlo neočekivano.

– I meni. Odluku sam donio tek prije sat vremena. Ali imam jedan uvjet. Odnosno želju.

Björk je kimnuo.

– Htio bih preuzeti slučaj Stena Torstenssona – rekao je Wallander. – Tko trenutno vodi istragu?

– Svi smo uključeni. Svedberg i Martinsson su glavni, zajedno sa mnom. Per Åkeson zastupa državno odvjetništvo.

– Sten Torstensson bio je moj prijatelj.

Björk je kimnuo i ustao. – Je li ovo doista stvarno? Jesi li promijenio odluku?

– Čuješ što ti govorim.

Björk je obišao oko stola i stao ispred Wallandera. – To je najbolja vijest nakon dugo vremena. Sada ćemo se prihvatiti posla – rekao je bacivši pogled na papire. – Tvoji kolege će se iznenaditi.

– Tko je u mojem starom uredu? – upitao je Wallander izmičući se.

– Hansson.

– Volio bih ga dobiti natrag, ako je moguće.

– Naravno. Hansson je uostalom ovaj tjedan na nekom tečaju u Halmstadu. Možeš se odmah useliti.

Zajedno su otišli hodnikom do bivših Wallanderovih vrata.

Pločica s njegovim imenom bila je skinuta. Na trenutak se razbjesnio. – Trebam sat vremena za sebe.

34

Čovjek koji se smiješio

– U pola devet imamo sastanak u vezi slučaja Stena Torstenssona – rekao je Björk. – U maloj dvorani za sastanke. Jesi li siguran da misliš ozbiljno?

– Da, jesam.

Björk je malo oklijevao prije nego što je nastavio govoriti. – Katkad si postupao pomalo ćudljivo i nepredvidljivo. To ne možemo zaboraviti.

– Radije nemoj zaboraviti otkazati konferenciju za tisak – rekao je Wallander.

Björk mu je pružio ruku. – Dobro došao. Dobro je što si opet kod nas.

– Hvala.

Wallander je zatvorio vrata za sobom i odmah spustio telefonsku slušalicu pokraj aparata. Zatim se osvrnuo po sobi. Pisaći stol bio je nov, donio ga je Hansson. Ali stolica je bila stara.

Objesio je jaknu i sjeo.

Ovaj miris, pomislio je, ovo sredstvo za čišćenje, ovaj suhi zrak, miris golemih količina kave koja se pila u ovoj kući.

Dugo je sjedio nepomično.

Mučio se dulje od godinu dana, tragao je za istinom o sebi i razmišljao o budućnosti. Odluka je dozrijevala polako i napokon je pala. Zatim je otvorio jedne novine i sve je ispalo drukčije.

Po prvi put nakon dugo vremena osjetio je nešto poput tjelesne ugode.

Izabrao je put. Je li taj put bio pravi, nije znao reći. Ali to više nije bilo važno.

Nagnuo se preko stola, uzeo notes i zapisao dvije riječi: Sten Torstensson.

Sad je ponovno bio u službi.

35