Darcy Burdock - Laura Dockrill by Mozaik knjiga

Svijet ima debelu sreću što je pozvan u šaroliku maštu moje najdraže djevojčice na svijetu ! Dobro ćete se zabaviti !

Adele

LAURA DOCKRILL

Spisateljica i ilustratorica Laura Dockrill diplomirala je na Školi za izvedbene umjetnosti BRIT i nastupila na brojnim festivalima i književnim događanjima diljem Velike Britanije, uključujući Edinburgh Fringe, Camp Bestival, Latitude i Southbank Centre’s Imagine Festival. The Times ju je nazvao jednom od deset najvećih književnih talenata, a časopis Elle uvrstio ju je među prvih dvadeset najzanimljivijih mladih lica na koja treba obratiti pažnju. Izvodila je svoja djela na svim radijskim postajama BBC-a, uključujući i šou Gemme Cariney na Radiju 1, a pojavila se i u emisijama Huw Murray, Colin Murray i Ženskome satu na Radiju 4. Laura je izvjestiteljica za nagradu Roald Dahl, a također je i članica savjetodavnog vijeća Ministarstva priča. Živi u Londonu sa suprugom. Darcy Burdock Laurina je prva knjiga za djecu. Nakon što joj je tijekom čitanja književnosti za odraslu publiku na Camp Bestivalu pozornicu preplavila najezda od pedesetero razularenih dječaka i djevojčica, uvidjela je da joj se to neizmjerno sviđa i da bi jako voljela da se to iskustvo ponovi. Laura bi posebno željela naglasiti da je svaka sličnost između nje kao djevojčice i Darcy posve opravdana. Svi su ludi za Laurom Dockrill – VOGUE

LAURA DOCKRILL

Naslov izvornika DARCY BURDOCK Copyright © Laura Dockrill, 2013 Copyright za naslovnicu i ilustracije © Laura Dockrill, 2013 Copyright za fotografiju autorice © Dhillon Shukla, 2013 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2016.

Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Urednik Zoran Maljković S engleskog preveo Ozren Doležal Korektor Srđan Boban Grafički urednik Ivica Jandrijević Tisak Denona, Zagreb, veljača 2016. ISBN 978-953-14-1938-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000924675. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Za Daniela, najbolju priÄ?u na koju sam ikada naletjela

Prvo poglavlje Jeste li ikada primijetili da primjećujete? Ponekad primijetim kako toliko toga primjećujem da se izgubim u primjećivanju svog tog primjećivanja. Obožavam primjećivati sve i svašta. Kad tata svako malo ukrade šnitu šunke iz paketića u hladnjaku misleći da ga

šunka

nitko ne vidi. Prvu susjedu Henriettu kojoj

zna biti toliko neugodno što nas je ukorila da se sakrije iza rublja koje vješa na uže i praveći se kao da ništa nije bilo pjevuši melodiju iz neke od onih sapunica koje i mama voli gledati. Cyrila, čovjeka koji stanuje preko puta i koji uvijek gleda našu cvjećarku ravno u oči, ne skida pogled s nje cijelu vječnost, kao da su jedino njih dvoje važni na cijelome svijetu − premda Cyril ima i gospođu Cyril, stoga vam je jasno kako nikome ne smijete reći da sam vam to rekla.

To se, valjda, zove primjećivanje. Ova je knjiga namijenjena onima koji primjećuju. Znatiželjnima. Znate na koga mislim − na one koji vire kroz ključanicu i kad ne bi smjeli. One koji na povratku iz škole zaviruju ljudima u dnevne boravke, one koji se pretvaraju da vežu vezice na tenisicama dok zapravo prisluškuju tuđe razgovore. Razumije se, ova knjiga nije za svakoga. Isto kao što gljive nisu za mene, tako ni ova knjiga nije za: Dosadnjakoviće i Donalda Pinchera i Jamieja Haddocka i Malu djecu Zovem se Darcy i imam deset godina, ali ubrzo ću jedanaest. Imam dugu kosu koju nikada ne češljam pa mi svi kažu da izgleda kao ptičje gnijezdo i da

će se, ne budem li pazila, jednoga dana toliko zamrsiti da je više nikada neću moći raščešljati. Ali u vlastitim sam si očima mitska i čarobna, a kosa je još samo jedan detalj koji to naglašava. Istini za volju, ja sam baš poput sirene, samo što nisam dovoljno šljokičasta da bih u potpunosti pripadala sirenskome rodu. Ja sam i pomalo normalna, poput… običnog, svakodnevnog sira, tako da me to čini sirsirenom (sir + sirena = sirsirena). Sirsirene sjede na kaučima uz morsku obalu, nepočešljane kose i čitaju japanske Mange, grickaju M&M-ove s kikirikijem, a kad se netko nađe u

opasnosti, sirsirene se smjesta bućnu u more i postanu junakinje. Pod vodom možemo disati satima − ne, godinama − prije negoli moramo natrag na površinu. Upuhujemo zrak u pluća svakome tko se utapa, ali ne, dakako, usta na usta jer bi to već bio poljubac pa između svojih i utopljenikovih usta, iz higijenskih razloga, postavimo školjku dragovoljku. Biti sirsirena, dakako, ima mnogih prednosti, ali premda jako volim to što jesam, moram biti i

normalna osoba. Usto, igrati se sirsirene bilo je daleko zabavnije kad sam bila manja. U zadnje vrijeme mi se uglavnom smiju. Očajnički želim postati spisateljica. Sanjam o tome od jutra do sutra. Sav novac od džeparca − bolje rečeno, kad uopće dobijem džeparac, što nije redovito, jer ponekad znam biti zločesta ili mama zaboravi, ili je tata preškrt da razmijeni cenera − potrošim na bilježnice… Bolje rečeno, potrošim ono što već nisam potrošila na čokoladu ili gumene bombone, ili hotdog. A onda otvorim prvu, najnoviju i najčišću stranicu pa krasopisom napišem svoje ime. Tata kaže da pišem poput konobarice u kineskom restoranu, kratkim, zbijenim črčkicama koje kao da je za sobom ostavio neki nesretni pauk koji se zamalo utopio u tintarnici pa u smrtnoj agoniji bespomoćno odgmizao preko stranice da se spasi. Ovo je moja prva knjiga. Jednoga će dana biti objavljena, što znači da će završiti na policama kućnih biblioteka i knjižnica, gdje će je ljudi moći

posuditi i pročitati. Ali slinavi klinci i dosadni starkelje nikako. Čitat će je samo ljudi poput vas. I ja stalno čitam. Želim pisati knjige kao što su one što ih ljudi drže na policama. S

Moja knjiga za pisanje

hrptom na kojem piše moje

ime. Upitala sam tatu misli li da će mi to uspjeti, a on je rekao: “Nema razloga da ne. Samo promatraj svijet i učini da bude tvoj.” Tako da, uglavnom, radim upravo to. Samo promatram. Obožavam lakirati nokte u razne boje.

plavo roza

ljubičasto smeđe srebrno

narančasto žuto

crveno tirkizno zeleno

Volim gledati Discovery Channel; jednom se prikazivalo nešto o hobotnici. Bio je to jedan ljubičasti oktopod koji je izgledao toliko tužno i osamljeno da sam se sažalila nad njim. Zamisli da imaš tolike ruke, a da nemaš nikoga s kim bi se grlio! Na svojoj knjizi za pisanje imam veliku naljepnicu ljubičaste hobotnice koju mi je ujko Adrian donio iz akvarija Morski svijet. Trenutačno su mi hobotnice najdraža stvorenja. Volim čarape koje imaju odvojena mjesta za svaki nožni prst. Hobotnice nemaju nožne prste. Trenutačno mrzim šoping jer sam prevelika za dječju odjeću a odjeća za odrasle mi još ne pristaje, što me stvarno izluđuje: jedva čekam da počnem nositi dolčevite i goleme kolute u ušima kao Annie, starija sestra mog najboljeg prijatelja, Willa.

Baš sam zločest

Jednom sam šutnula galeba za-

to što mi je izbio kuglicu sladoleda iz korneta. Tata o tom događaju kaže da se “nemam čime ponositi”, ali HEJ, jeste li ikada pokušali šutnuti galeba? Jako ih je teško šutnuti. Tako da sam, kad se sve zbroji, potajno ipak ponosna na sebe. Ionako baš ne volim ptice, zato što cijeli život sažalijevaju same sebe i grakću. Puno više volim bube. Trenutno mi u sobi stanuje jedan pauk. U mrežu mu se uhvatila muha, ali nikako da je pojede. Baš čudno. Na mom tanjuru nikad ne ostane hrane. Kad god u kući pronađem bubu, uvijek je iznesem i jako pazim da je ne zgnječim. Jednom sam nekoga tresnula šakom i to je nešto čime se ni najmanje ne ponosim. A ne znam čak ni zašto sam to učinila. Dobro, naravno da znam zašto, samo ne znam kako je moguće da mi je u tom trenutku ruka odbila poslušati mozak. Bio je to Jamie Haddock. Još uvijek ga poznajem i još je uvijek zlobni, zločesti bijednik, ali ne smijem mu prilaziti zato

što sam ga tresnula šakom. To mi posve odgovara, ali on još uvijek prilazi meni i hoće sa mnom razgovarati. Čini se da mu uopće ne smeta što sam ga mlatnula. Mlatnula sam ga zato što je škarama leptiru odsjekao krilo. Da ste to vidjeli vlastitim očima, mislim da biste i sami mlatnuli Jamieja Haddocka šakom u nos. Nisam grdno nagrabusila, uglavnom zato što svi u školi znaju da sam dobra i pristojna djevojčica. Povrh toga, znaju i da je Jamie Haddock živi vrag… Jednom je uspio rasplakati i nastavnicu, stoga sam ga možda udarila u ime cijele škole? Obožavam isprobavati kostime i perike za karneval. Prava sam majstorica u prerušavanju. Obožavam voziti BMX s Willom. Ali volim i stvari za curice. Jednom sam čak dopustila da mi u Španjolskoj ispletu pletenicu. Ali nosila sam je samo zato da bih s onom teškom perlicom na kraju mogla opaliti svoju sestru, Poppy. Volim praznike provoditi uz vodu jer sam izvrsna plivačica i nikad mi nije teško na sebe preuzeti ulogu morskoga psa kad god je to neophodno.

Idem u školu. Ali ovih se dana ionako sve vrti oko te dosadne škole pa se u svojoj knjizi za pisanje tog uvelog mjesta klonim koliko mogu. To je fina, normalna škola. U razredu imamo krasnu lončanicu po imenu Tina, koju svi volimo i naizmjence zalijevamo. Čak je ponekad i crtamo na satu likovnog. Škola je tako normalna. Imamo bezbroj predmeta i imam jako puno prijatelja i ne, ne hranim se u školskoj kuhinji − nosim užinu od

kuće. Jednom ili dvaput do sada u mojoj se kutiji za užinu našao trokutić pizze od sinoćnje večere, što je ZAAAAAKKKOOOONNNN. Tih me dana Jamie Haddock mrzi više nego obično, zato što on uvijek ima samo dosadne kupovne sendviče.

I, ooovaaaj, prije nego što pitate: ne, nemam dečka. Nakon što sam vidjela kako se Willovoj starijoj sestri srce slomilo u milijardu, trilijardu, bezbrojardu komadića zbog onog kretena Chada (ljudi moji, pa tko se na svijetu još zove Chad?), pomislila sam… A neee, neće ići, dragi moji, ljubav nije za mene. Ionako moje srce pripada Eminemu − nikome se drugome u školi ne sviđa jer svi kažu da je prestar, tako da mislim da imam šanse. A sad ću vam malo pričati o svojoj obitelji. Moja mama je posvojena. Ali meni se ta riječ, posvojena, nimalo ne sviđa. Zvuči kao da je moja mama jedno od onih klinaca koje roditelji ostave na nečijem pragu u košari za piknik, poput neželjene štruce kruha. A nije tako. Ona nije nikakva štruca. Daleko od toga. Koju god hranu najviše voliš, e to je ona. Ja najviše volim jesti… eh, sad bih najradije rekla nešto stvarno snobovski, poput sladoleda Ferrero Rocher, ali ne smijem zato što nikada nisam kušala taj sladoled pa bi to bila laž, a lagati se ne smije, tako da su mi vjerojatno najdraža jaja na oko s prženim krumpirima i

to samo zato što možeš probušiti jaje i gledati kako iz njega istječe žuta rijeka, nadirući poput jajaste, sunčane poplave, a krumpirići su ljudi koji bježe pred poplavom ali nekima su dani odbrojeni pa se moraju prepustiti toj finoj lavi od žumanca. Mljac. Mama ne lomi glavu time što je posvojena. Znam to, zato što je nikad nisam čula da zbog toga kuka. Za razliku od Marnie Pincher, koja neprestano cendra. Ona je pravi primjer cendrave cendravice. Mama, pak, kaže kako želi postići da nam životi budu najljepši na svijetu, a ja sam uvjerena da to stvarno može. Ne kao oni ljudi koji na televiziji na sva usta pričaju o tome kako će “promijeniti život”,

jer nema šanse da će ti od pojavljivanja na televiziji život postati najljepši na svijetu.

nevjerojatan, predivan, savršen, neprocjenjiv draguljčić Mama kaže da se, kad me rodila, osjećala kao da je jednoga dana tražila školjke na plaži i naletjela na nevjerojatan, predivan, savršen, neprocjenjiv draguljčić, a to sam bila ja. Iznenadila sam je. Nisam glupa − znam da to znači kako sam bila “neplanirana”, ali ponekad se najljepše stvari na svijetu dogode posve neplanirano. Imam jednu sestru i jednoga brata, a ja sam

najstarija. To znači da najviše moram raditi, ali stvarno sam dobra pomoćna mama. To sam već mnogo puta čula, ali čula sam i da sam “korisna kao čajnik od čokolade”, a moram priznati da mi se taj kompliment najviše svidio. Hektor je najmlađi. Ima pet godina. To mi stvarno ide na živce jer mi se puno više sviđao dok je bio beba. Umotala bih ga u “dekicu” (što je znala biti rezervna jastučnica, zavjesa, stolnjak ili, ako mi se ništa ne bi našlo pod rukom, ručnik) i ostavila ga (samo na najmanji djelić sekunde) pod stolom u blagovaonici, a zatim bih se uživjela u ulogu i pretvarala se da sam služavka iz devetnaestoga stoljeća koja obavlja uobičajene kućne poslove. Zatim bih pronašla to siroto siroče (brata) samog i napuštenog; ostavljenog da plače, bespomoćnog,

odbačenog. Bila mi je, dakako, dužnost da mu pomognem jer je lik kojega sam glumila i sam nekoć bio siroče pa se zakleo da će se uvijek pobrinuti za svako dijete bez mame. Bila bi to svaki put prelijepa kazališna izvedba tijekom koje bih morala skakati s jednog komada pokućstva na drugi ne bih li nas prebacila na sigurno. Kauči su, naravno, bili pokretni mostovi pod kojima su divlji, razjareni krokodili škljocali zubima pokušavajući nas ugristi za pete, a tepih se pretvorio u golemo jezero lave. Ponekad bi mama viknula: “Smjesta spusti Hectora!” ali meni

JOC ŠKL

ŠKLJOC ŠKLJOC

ŠKLJOC

je improvizacija tako dobro išla da ni na tren ne bih zaboravila na ulogu, nego bih mu samo šapnula: “Nikada im neću dopustiti da nas razdvoje.” Rekla bih to posve uživljeno, stvarno zadihano i uvjerljivo, kao glavna glumica u povijesnoj drami gdje mama igra zlikovca. Kad bi mi mama prekinula tu igru zato što je “previše opasno” ili “Hectora treba nahraniti”, otišla bih smjesta u njezinu sobu i obukla jednu od svojih sportgantnih (sportsko + elegantno = sportgantno) haljina i otišla na dodjelu Oscara. Uzela bih jednu od njezinih otmjenih bočica parfema i pretvarala se da je zlatni kipić. Svaki bih ga puta, naravno, upravo ja osvojila. Vježbala sam govor pred zrcalom. Često bih i suzu pustila. Volim se gledati u zrcalo dok plačem. Sada je Hectoru pet godina i obožava zombije, voli jesti puževe i voli sve što ima veze sa zmijama.

Voli jesti čokoladne pahuljice iz mikrovalne i skakati s ormara na krevet. Također se najstrastvenije voli (ne voli) oblačiti kao curica (ne voli, zapravo mrzi) i kad god mu se pruži prilika, zamoli me: “Moolim te, Darcy, obuci me u djevojčicu.” Ponekad ga je suviše teško odbiti. Jednostavno mu ne mogu reći “ne”, kad me tako slatko moli. Moja sestra ima osam godina. Zove se Poppy i htjela bi postati plesačica. Pleše od jutra do mraka. Ponekad je gledam, što je dobro, ali ako sam loše

volje i čujem kako njezina gromoglasna stopala bubnjaju pogrešan ritam, to me izluđuje poput slonovskog tornada u glavi. Nisam sigurna hoće li vam to imati smisla ili ne, ali ona mi je najbolja i najgora osoba u istome tijelu. Ponekad se zagledam u nju i pomislim koliko sam ponosna što mi je mlađa sestra. A onda je, ponekad, vidim kako preskače uže za preskakanje i silno je poželim saplesti i gurnuti tako da prospe zube po podu − jesam li grozna? Imam najboljeg prijatelja, ali on je dečko. Zove se Will. Nekoć su mi se svi smijali i govorili da je on moj “princ William”, ali to više ne rade jer znaju da ću im u protivnom pod likovnim slučajno-namjerno izliti tubu ljepila na glavu. Što se jednom dogodi, lako se može ponoviti. Među nama, kad se sve dobro zbroji, moj tata je zbilja dobar. On je kao jedan od onih tata koje viđate po parkovima

kako vječito razvezuju zapetljane uzice zmajeva i nikad ne odustaju, uvijek spremni na još jedan pokušaj. I to smo mi. Ono najbolje vezano uz mene zapravo nisam ja. Nego moje janje. Čudno je to, znam, zato što živim u Južnome Londonu, a ne na farmi, ali ono ionako više sliči kovrčavom psiću. Obožava hranu i maženje, a najviše voli jesti tatine skupe košulje (ima profinjeno nepce) i jako je cool. Zove se Janje-Tina. To je zato što sam je spasila od toga da ne postane janjetina. Janje-Tina spava u mojoj sobi, sklupčana poput plišana medvjedića. Nikad ne bleji kao one dosadne ovce na televiziji. Nemam pojma zašto te ovce stalno kukaju. Ne mogu se domisliti drugog razloga zašto i ona ne bleji, osim toga da je superjanje. Što stvarno jest. A možda se jednostavno nema na što požaliti? Tata o njoj uvijek zbija grozomorne šale, kao na

primjer, “Što ćemo danas večerati, Darcy, može Janje-Tinu s ražnja?” Jedno je ljeto doista pretjerao kada ju je uzeo u ruke i pretvarao se da će je nabosti na JI NAJBOL

ražanj. Janje-Tina ni tada nije

TATA NA SVIJETU

zablejala, čak ni jedan jedini put. Ali bila je to samo šala. Možda je znala da se samo šali? Kako bilo, tog sam dana mrzila tatu više nego ikada prije. Otrčala sam u svoju sobu, a on je dojurio za mnom, vičući: “Bi-

la je to samo šala. Darcy, jako mi je žao.” A ja sam mu svom snagom zalupila vrata u facu, a kad sam ih zalupila, zamislila sam da sam mu pritom vratima pričepila prste. Vidjela sam krv koja šiklja na sve strane i njegovu veliku, debelu šapu pritegnutu uz dovratak. Ali ne zapravo − znala sam da se samo šali pa smo ubrzo opet postali prijatelji.

Zovem se Darcy. U svakodnevnom nalazim neobično, a u svijetu oko sebe vidim čudesa. Ovo je moja prva knjiga. Jednoga dana, čitat će je ljudi kao što ste vi. U ovoj ćete knjizi doznati: Kako umiriti bjesosaura rexa s dva-tri maltezera. Bijeg od kuće s neodlučnim kućnim ljubimcem janjetom izaziva bolove u koljezuhima. Mlađa brac‘ a obožavaju kad ih se odijeva kao curice (to nije istina, više se vole prerušiti u zmijozombije).

‘Svi su ludi za Laurom Dockrill’ Vogue

w w w.mozaik-knjiga.hr

69,00 kn

ISBN 978-953-14-1938-3