Divlje srce - Robert Goolrick

E C R S E J L V DI

Roman je napisan preciznim i tužnim stilom kojeg Goolrick gradi majstorski. dnevne novine minneapolis star tribune Užitak za čitanje – bolno, inspirativno i nezaboravno. bookpage

Ljeto je 1948. godine. U uspavanom gradiću Brownsburgu pojavljuje se zgodan, karizmatičan stranac Charlie Beale. On se se nedavno vratio iz Europe gdje je ratovao i sa sobom donosi samo dva kovčega: u jednom je nekoliko njegovih osobnih stvari, uključujući i komplet dobrih mesarskih noževa, a drugi je prepun novca. Charlie će se ubrzo zaposliti u maloj mesnici i postati omiljena osoba u malom gradu. Postat će sportski trener i gotovo član obitelji vlasnika mesnice. No i on će se spotaknuti kada bude poželio nešto što mu ne pripada, kada poželi ljubav tuđe žene. Lavina događaja zaprepastit će mali grad, ali ništa se više neće moći popraviti i omiljeni došljak postat će osoba oko koje će se lomiti koplja…

Divlje srce hipnotičan je i, može se reći, starinski roman o dobrom čovjeku koji se nađe na pogrešnom putu, a Robert Goolrick s lakoćom ispisuje stranice bezvremenske, erotikom nabijene priče o nedopuštenoj strasti. Nakon senzacionalnog uspjeha njegova romana Pouzdana žena, također prevedenog na hrvatski, roman Divlje srce ponovno je oduševio čitatelje i Goolricku potvrdio status odličnog pripovjedača. Roman je s engleskoga prevela Nada Mirković.

Robert Goolrick

Opčinjavajuće... Jezgrovito i žalobno lijepo kao stara planinska balada. dnevne novine the columbus dispatch

DIVLJE SRCE

ž Pouzdana a it h a r o t an au Novi rom

en a

Predivno... Impresivna, hipnotična priča. Goolrick događaje niže savršenim ritmom dok jurimo prema kraju da bismo shvatili što se dogodilo. Doista jurimo – knjigu je nemoguće ispustiti iz ruku.

– the wichita eagle

Prekrasno napisano, puno upečatljivih slika...

Goolrick je sročio još jednu bogatu, evokativnu, mjestimično uznemirujuću priču. garth stein, autor knjige ‘umijeće utrkivanja po kiši’ Duboka, tužna priča o ljubavi bez granica. časopis family circle Očaravajuće....

Idealan roman za sve književne klubove. dnevne novine the missourian

w w w. moz aik- k njiga. hr

119,00 kn ISBN 978-953-14-1730-3

Fotografija na naslovnici: © ILINA SIMEONOVA / Trevillion Images

Divlje srce OMOT odabrano.indd 1

Robert Goolrick 19/05/15 10:13

Robert Goolrick DIVLJE SRCE

divlje_srce_KB.indd 1

11.5.2015. 12:41:39

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvijestota Naslov izvornika

Heading out to wonderful Copyright © 2012 by Robert Goolrick Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Znanje, Zagreb, svibanj 2015.

ISBN 978-953-14-1730-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000905768.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

divlje_srce_KB.indd 2

11.5.2015. 12:41:39

Robert Goolrick

Divlje srce S engleskoga prevela NADA MIRKOVIĆ

divlje_srce_KB.indd 3

11.5.2015. 12:41:39

divlje_srce_KB.indd 4

11.5.2015. 12:41:39

Za moje izuzetne i voljene rođake Johna Estena, Alexandru i Sally Page Byers I za Stephena Carrièrea On je moj pravi otac

divlje_srce_KB.indd 5

11.5.2015. 12:41:39

divlje_srce_KB.indd 6

11.5.2015. 12:41:39

Nisam ja osjetio kako me vuče sebi dno hladne rijeke Nije to bila gorčina sna koji se nije ispunio Nisam ja osjetio vjetar sa sivih polja u svojim rukama Ne ne, bejbi, bejbi to si bila ti

Bruce Springsteen, Valentine’s Day

divlje_srce_KB.indd 7

11.5.2015. 12:41:39

divlje_srce_KB.indd 8

11.5.2015. 12:41:39

Prvi dio

Grešan čovjek

divlje_srce_KB.indd 9

11.5.2015. 12:41:39

divlje_srce_KB.indd 10

11.5.2015. 12:41:39

PRVO POGLAVLJE

S

tvar je u tome da je svako sjećanje fikcija. To morate imati na umu. Dakako, postoje stvari koje su se zaista dogodile, potvrđeno, stvari za koje možemo odrediti dan, sat i minutu. No, kad o tome razmislite, čini se da se te stvari uglavnom događaju drugima.

Ova se priča doista dogodila i to upravo onako kako ću vam je i ispričati. Ovo je istinita priča, u onoj mjeri u kojoj šest desetljeća sjećanja i prepričavanja to dopuštaju. Vrijeme sve mijenja, a ne povezujete uvijek baš sve onako kako je bilo. Nekih malih stvari sjećate se kristalno jasno, recimo vremena ili igre svjetla na uzbibanoj površini rijeke dok se sunce spušta među crne borove, stvari koje nisu ni povezane s nečim konkretnim, dok se nešto drugo, čak nešto veliko, posve raspline i više nema niti svoj oblik niti zvuk.

Sitnice se čine stvarnijima od nekih velikih stvari.

Ljudi me o tome ispituju do dana današnjeg, o tome što se zapravo dogodilo i što mislim, zašto se to dogodilo, kao da bih ja to danas mogao znati nakon sveg toga vremena, kad su otada prošla desetljeća i ostali su samo priča i mit, ne znam kako to drukčije nazvati. Ja više nisam mlad i više ne mogu razaznati čega se doista sjećam, a što su mi naprosto drugi ispričali. Govore mi što sam radio, a većine toga se i ne sjećam, no ljudi ovdje uglavnom nisu lažljivci pa onda naprosto prihvaćam to što mi govore, sve dok mi se ne učini da se doista i sjećam toga što su mi ispričali.

No, ja se još uvijek pitam ponekad, kasno noću, što se to zapravo dogodilo, zašto su se stvari baš tako odigrale, preispitujem se o 11

divlje_srce_KB.indd 11

11.5.2015. 12:41:39

Robert Goolrick

životu koji sam vodio, razumijete, o svemu se zapitam. Postavljam si ista ona pitanja koja mi i oni postavljaju, svi ti ljudi koji su o tome samo čuli, koji čak nisu bili tu kad se sve to dogodilo. Što se dogodilo i zašto se baš moralo tako dogoditi kao što se dogodilo?

Je li me to emocionalno ranilo, pitaju se, jesam li ozlijeđen na bilo koji način? Uvijek odgovaram da nisam. Ne mislim da me to ranilo. No, svakako me promijenilo, duboko i zauvijek, na načine kojih svakoga dana postajem sve svjesniji. U svakom slučaju, sad je prekasno da se okrenem i vratim, da iz rijeke izvadim kamen, onaj koji je promijenio smjer vodenog toka zauvijek.

Priča zapravo tako započinje. A započela je ovdje, prije više od šezdeset godina.

U ovom gradiću nikada nije bilo zločina. Događale su se katastrofe, dakako, prirodne nepogode, poplave, gorjeli su štagljevi, gorjele su kuće, bilo je stravičnih bolesti. Toliko se divnih mladih ljudi nikad nije vratilo iz rata ili su se iz Francuske i Njemačke vratili ranjeni i uplašeni, zastrašeni snažnim, prodornim električnim zvucima u mraku. I grijeh. Zavist, pohlepa, gramzivost, oholost, da, bilo je tu stravične oholosti. Ali nije bilo zločina. Ne u ovom gradu.

Brownsburg u Virginiji godine 1948. bio je gradić kakvi su postojali u godinama neposredno nakon rata, dok se još nije javila ona stravična američka želja, dok je većina još živjela jednostavnim životom, ne žudeći za stvarima koje ne mogu imati, kad je trgovina mješovitom robom imala okrugle metalne kvake s natpisom i logom kruha Merita, a unutra se prodavala narezana slanina i vekne tanko narezanog kruha, i povrće u konzervama, i brašno, i flanelske košulje, i metražno platno u balama, i filmski časopisi za sanjare i bomboni za djecu u rinfuzi, u velikim staklenkama na pultu. U velikim metalnim sanducima napunjenim ledenom vodom stajale su boce Coca Cole i pića Nehi sa žarkom 12

divlje_srce_KB.indd 12

11.5.2015. 12:41:39

Divlje srce

etiketom, a svoje si osvježenje dobivao tako da si ga vadio iz vode, kroz okrugle otvore na sanduku. Mama je to nazivala porokom, rekla bi ocu katkad: Hajdemo do trgovine po onaj porok. Mama je bila profesorica, razuzdanim curama i dečkima predavala je latinski, a sanjala o nekom drugom vremenu. Puno više joj se sviđao život prije rata. Sve je ona promatrala na taj način, kao da se promjena odvija brže nego što njezino srce može kucati.

Trgovina mješovitom robom stajala je usred kratkog, uskog niza sličnih kuća; mesnica, brijač, banka, željezarija s ladicama punim čavala, matica i vijaka te jednostavnih alata i žice, s drvenom građom u dvorištu, a za sve ostalo trebalo se odvesti u Lexington, dvadesetak kilometara dugom dvosmjernom krivudavom cestom. Bio je to gradić u kojem ljudi očekuju živjeti mirno, a potom umrijeti i na koncu dospjeti u raj. Škola je bila na brijegu iznad grada, s razredima od prvog osnovne sve do mature za one koji su uspjeli do nje dogurati, s malom, slabo opremljenom knjižnicom izgrađenom pokraj škole.

Tamo je moja majka podučavala sve o ratovima i bogovima. Arma virumque cano / Troiae qui primus ab oris. Škola se grijala pomoću pećica na drva, a ponekad je zimi u njoj bilo toliko hladno da su djeca dobivala slobodno, čak i kad nije sniježilo, a završavala je početkom svibnja da djeca mogu pomagati sa sijanjem i sađenjem.

U gradu nije bilo semafora. Ceste, onih nekoliko koliko ih je bilo, bile su ravne i glatke i nisu bile duge. Nitko nije brzo vozio, osim ponekog stranca koji bi samo projurio kroz mjesto, na putu od nekamo do nečega što nije Brownsburg.

Imali smo i dva velika jumbo plakata, na svakom kraju grada po jedan. Bili su to grubi crteži s identičnim natpisom CHARLIE CARTER ČISTI DIMNJAKE, a ispod toga Pokrivanje, Oblaganje, Obnavljanje. I to je sve. Bez telefona, bez adrese – pa ako niste znali tko je Charlie i gdje stanuje, nema šanse da ste mogli obnoviti svoj 13

divlje_srce_KB.indd 13

11.5.2015. 12:41:39

Robert Goolrick

dimnjak, ako vam je to bilo potrebno. No, Charlie Carter živio je točno iza jednog od tih plakata pa ono malo ljudi kojima su njegove usluge bile nužne nije imalo nikavih problema da ga nađu.

A tu su ljudi vjerovali u Boga i u Bibliju. Vjerovali su da Riječ tijelom postade i nastani se među nama, da je Riječ istina – ne, da je ona činjenica, baš takva kakvu su prenosili proroci i sveci.

Vjera njihovih otaca koja se prenosila s majke na sina, sa sina na kćerku i sina, sve dok se nije stvorilo stanovništvo njihova grada.

Nadali su se vlastitom spasenju i bojali se prokletstva svojih susjeda.

Nisu se razvodili. U gradu nije bilo niti jednog jedinog razvoda, nikada. Crkva je protiv toga propovijedala, a običaji to nisu dopuštali.

Kuće u Brownsburgu svoja su iskrena i ispravna lica okrenule prema ulici, uglavnom su bile napravljene od cigle ili drveta, sve izgrađene u rasponu od dvadeset i pet godina, prije stotinu godina.

Uz ulicu su bili plitki vrtovi, a straga veća dvorišta. Ti su vrtovi postali neimenovane, prijateljske bojišnice na kojima su se susjedi, odreda vješti vrtlari, međusobno borili oko toga tko će napraviti ljepšu izložbu cvijeća ispred kuće, dok se povrće isključivo sadilo u stražnjem dvorištu; ispred kuće radile su žene i djevojke, a momci i muškarci iza nje, a pobjedu je određivao što duži, što bujniji cvat te broj staklenki s povrćem na stubama za vrijeme vrućih ljetnih dana, pripravljenih za duge, mračne zimske dane.

Majke i očevi navečer bi sjedili na verandi ispod trijema, pijuckali hladni čaj i tihim glasom pričali o svemu što se taj dan dogodilo, dok su djevojke sjedile na tratini i radile vjenčiće od maslačka, a momci su pištali na travke između palaca. Noću su slušali radio, a kako se u cijelom mjestu hvatala samo jedna stanica, gradić bi na sat ili dva postajao nešto poput stereo-simfonije.

14

divlje_srce_KB.indd 14

11.5.2015. 12:41:39

Divlje srce

U mjestu je tada živjelo pet stotina i trideset i osam ljudi, a ta brojka rijetko se mijenjala jer se broj rođenih gotovo preklapao s brojem mrtvih.

Niti jedna vrata nikad se nisu zaključavala. Pse nitko nije šetao na uzici. Za snježnih dana djeca su se sanjkala na ulici. Gotovo svi muškarci su pušili, a i poneke žene koje su naviku stekle kad su im muškarci otišli u rat.

Crnci, njih negdje pedeset odraslih i dvadesetero djece, živjeli su u urednim, čistim drvenim kućama okupljenim u hrpu, ne baš izvan grada, ali ne ni sasvim u njemu. Oni su radili naporno i više-manje održavali grad i kuće čistima, odjeću i rublje svježim i uštirkanim, a polja u cvatu, bez ijedne riječi zahvale, za veoma malo novca, a novac koji su zaradili od bijelaca trošili su u trgovinama u vlasništvu bijelaca. Imali su svoju vlastitu crkvu, u kući u nizu na samom kraju Glavne ulice i propovjednika koji je dolazio svaka dva tjedna da povede molitvu i pjesmu, od deset ujutro do šest navečer, s prekidom za ručak. Djeca su kod kuće učila čitati i pisati te zbrajati. Svo njihovo znanje o svijetu završavalo je tamo negdje na izlazu iz mjesta.

Nitko nije išao na godišnji odmor. Nikad im tako nešto nije ni palo na pamet. Putovanja su bila za sprovode, poneko vjenčanje i obiteljska okupljanja.

Djeca se najbolje sjećaju ljetnih dana; užitak su osjetili na svojoj koži. Što si stariji, to bolje pamtiš zime, duboko, sve do kostiju. Štošta se događa zimi. Ljudi umiru u veljači.

Djeca su se sjećala kako su dugo ostajala budna. Odrasli su razmišljali kako moraju rano ustati.

Dakle, jedan određeni gradić, Brownsburg, u jednom određenom trenutku i vremenu. Ideja da bi trebali biti sretni nije ni padala na pamet većini ljudi, o tome oni jednostavno nisu ni razmišljali i život ih je tretirao uglavnom dobro, a iako su se barem dva 15

divlje_srce_KB.indd 15

11.5.2015. 12:41:39

Robert Goolrick

ili tri muškarca znala opiti svake noći za vrijeme radnog tjedna pa onda tući svoju ženu i djecu, a djecu se oštro kažnjavalo kad su bila nepristojna ili zločesta, nikome baš niti ideja da je nesretan nije padala na pamet.

Naprosto su prihvatili svoj život, tih petsto i toliko muškaraca, žena i djece, bijeli i crni, a crnci su znali svoje mjesto, kako se onda govorilo, što je zapravo značilo da su i bijelci znali svoje mjesto i bili njime sasvim zadovoljni na evolucijskoj paradi. Ljudi su obavljali svoje poslove i rješavali sve što je život pred njih stavljao, uvijek svjesni planina koje su ih okruživale, plavetnila u ljetne sutone, svjetla koje od bijelog postaje zlatno pa ružičasto dok oni sjede pod svojim trijemovima. Usred zime sjedili su pored svojih peći na drva i slušali na radiju tužne i vesele pjesme žena s planina i kauboja iz prerija, sve dok se ne bi povukli na rani počinak.

Oni su pripadali toj zemlji, baš tom određenom mjestu, kao što su njihovi automobili i njihove žlice pripadale njima.

Ljudi su bili religiozni i vjera ih je održala kroz sve što bi se na njih sručilo, ona i ta zemlja i planine koje su ih štitile, sve je to nudilo spasenje svima koji su se milosrdno našli u tim drevnim, pitomim dolinama.

Charlie Beale je to ljeto došao u mjesto, sjenovito i zeleno, s vrućim danima i čestim, uobičajenim kišama. Svi su se tada neprestano žalili na vrijeme, osim kad je kišilo; iako je kiša zaustavljala sve poslove, ljudi su uvijek vjerovali da je korisna, čak i kad je kišilo i prije tri dana.

Charlie Beale pojavio se u gradu niotkuda u nekom starom, derutnom kamionetu. Na sjedalu do njega bila su dva kofera. Jedan je bio od tankog kartona i svašta je prošao, a u njemu je bila sva odjeća Charlieja Bealea i set mesarskih noževa, oštrih kao britva.

16

divlje_srce_KB.indd 16

11.5.2015. 12:41:39

Divlje srce

Drugi je bio metalan, s bravom jer je bio pun novca. Gomile novca. Charlie je ključić od te brave nosio na lancu oko vrata.

Dolar na noć plaćao je Russellu Hostetteru da mu dopusti da se parkira u njegovu polju pokraj rijeke, pet kilometara izvan grada, a spavao je na otvorenom, na stražnjem dijelu kamioneta, na jednom starom prekrivaču, pokriven drugim; prao se u rijeci, noću, sapunom i ručnikom koje je kupio u trgovini mješovitom robom.

Ljetna mjesečina prolazila je kroz grane žalosne vrbe i stvarala sjene na njegovim blijedim, od vode blistavim plećima. Crna prohladna voda presijavala se dok je tresao svoju mokru kosu, koju su voda i zvjezdano nebo iz smeđe pretvarali u crnu. Jedno se može sigurno reći za Charlieja Bealea, uvijek je bio čist. Osušio je mokru kožu grubim ručnikom, trljajući sve dok se nije zacrvenila, kao da ga je netko ispljuskao.

Svake noći, prije nego što bi zaspao, prije nego bi ugasio petrolejku i legao da se divi prostranstvu neba, popio bi čašu viskija i popušio jednu cigaretu Lucky Strike, a onda bi pisao u svoj dnevnik.

Uglavnom su to bile jednostavne činjenice, temperatura, količina kiše, male stvari. Danas vruće, zapisao bi. Snijeg, snijeg četrdeset centimetara. Ili, vidio sam orla. Nije on bio poetičan. Trideset i devet godina na ovoj planeti izbilo je svaki trag poezije iz njega.

Dok je pisao, počeo bi se sjećati kako je bilo nekad, kako je bilo odrastati tamo gdje je on odrastao, sjećao se ljudi koji su bili njegovi ljudi i ostalih, koje je susretao na putu, a onda bi zapisivao te stvari i pronalazio dok je pisao neku jednostavnu rječitost, uvijek spominjući svoje prijatelje samo s inicijalima – samo zato da jednom kad bude star može pronaći način da pogleda unatrag, na dane koji su prošli, na mjesta u kojima je bio. Radio je to još kad je bio dječak, kad je njegova fascinacija svijetom bila veća nego kad je došao u ovo mjesto, a iako ga protok života nije ni približno tako zanimao sad kad se odvija kao onda kad je čekao da započne, 17

divlje_srce_KB.indd 17

11.5.2015. 12:41:39

Robert Goolrick

još je uvijek vodio dnevnik iz navike. Ponekad, kad bi čitao unatrag, naišao bi na neke incijale koje je zapisao i ne bi mogao povezati osobu, lice i svoj zapis.

Dnevnik je bio sredstvo kojim je procjenjivao koliko se odmakao od onoga što on smatra dobrotom, kako on shvaća taj pojam, a mnogih bi noći uz ono što je zapisao dodavao plus ili minus, samo da odredi udaljenosti, kalibrira svoj moralni kompas. U jednoj kutiji u kamionetu bilo je jedanaest takvih dnevnika, složenih po godinama. Upravo je radio na dvanestom.

A onda bi kleknuo pokraj auta uz glasni poj cvrčaka u mraku i šuškanje noćnih leptira nalik šumu srca i pomolio se, iako je znao duboko u svom srcu da je vjeru negdje na putu izgubio. Molio je za svoju obitelj, molio je da mu se vrate žarka nadanja djetinjstva.

Molio se da se stvari konačno malo pokrenu i da ovo bude mjesto na kojem će se konačno osjećati kod kuće.

Kupio je štrucu bijelog kruha u trgovini i malo narezane salame, maslac od kikirikija i džem, karton Coca Cole. Sendviče je jeo sjedeći uz rijeku, a piće održavao hladnim u mračnoj brzoj rijeci.

Svakog dana taj prvi tjedan hodao je ulicama gradića, činilo se bez plana ili svrhe. Kimnuo bi u znak pozdrava svima koje je sretao, pristojno, no nije se obratio baš nikome. Samo je jednoličnim, mirnim pogledom zurio u trgovine: od trgovine s hranom, preko brijačnice s prugastim stupom koji se neprestano vrtio pred ulazom. Gledao je pomno svaku kuću, uredne bijele ograde i vrtove. Gledao je u lica mještana, baš kao što su oni gledali u njega i potom bi ta lica zamišljao dok je ležao u mraku pokraj rijeke, razmišljajući jesu li to ljudi koje bi uopće želio poznavati.

Bilo je dana kad bi sjeo u auto i vozio se bez cilja po nekim zabačenim cestama okruga, sa svojim koferima na sjedalu pored sebe. Zaustavio bi se i gledao u planine, preko polja, sivozlatnih 18

divlje_srce_KB.indd 18

11.5.2015. 12:41:39

Divlje srce

od ljetnih vrućina i suše, nakon što je i druga košnja obavljena, a zlatno strmište stršilo ravno iz smeđe zemlje. Samo je promatrao zemlju. Promatrao je taj okrug iz svakog ugla.

Sve što je on radio bilo je zamijećeno. Što on zapravo traži, pitali su se ljudi po cijelom gradiću. Što on zapravo gleda? Čekali su. Čekali su da nešto napravi, a sve dok on ne povuče prvi potez, nitko mu neće pružiti ruku ili bilo čime uzvratiti na njegov pristojan uporan pogled.

Bio je strašilo u vrtu.

Nakon jednog tjedna, Charlie Beale počeo je nešto i činiti.

Ustajao je s prvim svjetlom, dok je još srebrni mjesec bio na nebu i brijao se u retrovizoru svojeg auta. Obukao je svježu, čistu bijelu košulju i otišao sjesti s Russellom Hoststetterom, doručkovati.

Dogovorio je da će kupiti dvadeset hektara zemlje uz rijeku, tamo gdje mu je parkiran auto.

Platio mu je u kešu, tisuću dolara.

– Planirate graditi? – pitao je Russell.

– Misim da ne – odgovorio je Charlie. – Tu je naprosto mirno. Želim miran komad zemlje.

– Pa, doista je mirno – odgovorio je Russell. – Moram vam nešto reći – rekao je gledajući u svežanj novčanica po stotinu dolara – ta vam zemlja i nije baš za nešto drugo osim mira i tišine.

– To je sve što želim.

– Močvarno zemljište.

– Neću tamo ništa graditi.

Rukovali su se i Charlie mu je rekao da će poslati geometra da premjeri prostor i da se to upiše u zemljišne knjige. Russell se potom vratio svom doručku, a Charlie je sjeo u kamion u kojemu su se kožna sjedala već ugrijala od jutarnjeg sunca i samo se odvezao, sjeo pokraj rijeke, sad na svojoj zemlji, pokraj svoje rijeke i sjedio do podneva. Skinuo je košulju da mu sunce ugrije kožu.

19

divlje_srce_KB.indd 19

11.5.2015. 12:41:39

Robert Goolrick

Osjećao je potpuni mir dok je gledao kako pokraj njega teče rijeka i znao da svaki korak koji napravi, napravio je na zemlji koja mu pripada. Kad voda bude narasla, ako voda naraste, a narast će kad tad, poplavit će njegovu zemlju.

Početkom svojeg drugog tjedna u gradu, izvadio je svoje mesarske noževe i ponovno ih nabrusio, a potom se odvezao u grad i parkirao ispred mesnice Willa Haisletta. Trgovine su se upravo zatvarale za ručak, a trgovci su se spremali kući na objed.

Izašao je van, zaključao automobil i otišao do ulaza, povukao kvaku na kojoj je pisalo ŠUNKA GWALTNEY i ušao unutra.

Zvono iznad vrata je zazvonilo. Mali dječak stajao je usred trgovine, u kratkim hlačicama, majici, bosih nogu na piljevini na podu. Charlie Beale nije vidio nikog drugog, samo to dijete kratko podrezane svijetle kose koja se gotovo sjala pod zrakom svjetla s ulice ili odbljeskom sa automobilskog stakla u prolazu, s česticama prašine uzvitalnim iznad njegove zlatne glave.

Stajali su bez riječi, odrastao čovjek i maleni dječak. Sve je na trenutak stalo osim zujanja muha, a sitne čestice prašine uzvitlale su se u zraku dok je muškarac nespretno iscrtavao nogom neke linije po piljevini, a dijete u njega buljilo netremice, kao da vidi kroz Charlieja sve do nekog drugog krajolika, kao da Charlieja i nema tamo. Maleni komadić vremena istrgnut nekad davno u jednom malenom mjestu.

– Ja sam Charlie Beale.

– Beebo – bilo je sve što je dječak rekao, odmahujući glavom, gledajući iza Charlieja, u onaj neki drugi krajolik, mrtav ozbiljan.

– Znam ja tko ste vi – začuo se glas iz stražnjeg dijela dućana, dok su se otvarala teška vrata spremišta za meso. – Svi vas ovdje znaju. Nitko ne zna što zapravo hoćete, ali nema duše u cijelom ovom gradu koja ne zna da vam je ime Charlie Beale. I to od onog dana kad ste kupili Russellovu zemlju. Znamo vam ime, znamo 20

divlje_srce_KB.indd 20

11.5.2015. 12:41:39

Divlje srce

koliko ste platili. No, pitanje je što s njom namjeravate? Zašto ste uopće došli ovamo? To je pravo pitanje, gospodine Beale.

– Ja sam mesar, gospodine Haislett. Dobar mesar. Tražim posao. To je sve što želim. Samo posao.

– Vi tu vidite gužvu? Vidite ljude koji čekaju da ih se posluži, a nema tko? Ako vi to vidite, imate svojski bolje oči od mene.

– Dobar mesar. Imam iskustva odasvud. Nema toga što ja ne znam.

Dječak nije skinuo pogleda s Charlieja, jedino se odvukao do čovjeka bijele kose i primio se za njegovu nogavicu.

– Dovraga, sine. I sam sam dobar mesar i vodim finu, čistu trgovinu i ljudi mi dolaze i odlaze i nikad nisam čuo da prigovaraju, i ja to radim već više od trideset godina, otkad sam izašao iz vojske i naučio sve što znam od oca koji je to naučio od svojeg oca.

Dječak se nasmijao.

– Beebo – rekao je oduševljeno – Beebo. Beebo.

Otac je pogledao prema njemu i potapšao ga po glavi.

– Ovo je Sam Haislett, gospodine Beale, moj sin. Ima pet godina i on je svjetlo mojeg života. Rukuj se s gospodinom Bealeom, hajde, dječače.

– Beebo! – Dječak se ponovno nasmijao, a potom napravio korak i ispružio ruku i gledao kako nestaje u velikom, širokom Charliejevom dlanu.

– Drago mi je, Sam. Baš mi je drago što sam te upoznao. Zovi me Charlie.

– Zvat ću te Beebo, gospodine. Okej?

– Kako ti paše, sine. Kako ti misliš da treba.

Sam se vratio i stao uz očevu nogu. Will je uzeo mesarski nož i obrisao ga čistom krpom.

– Radit ću besplatno.

– Besplatan rad vrijedi upravo onoliko koliko si ga platio.

21

divlje_srce_KB.indd 21

11.5.2015. 12:41:40

Robert Goolrick

– Radit ću besplatno mjesec dana. A vi ćete onda odlučiti što želite napraviti. Želite li me još zadržati. Isplatit će vam se, vidjet ćete.

– A zašto želite napraviti nešto tako glupo?

– Planiram se ovdje nastaniti, gospodine Haislett. Vidio sam ja dosta svijeta. Želim samo svoj mali komadić u njemu. Mjesto u kojem ću se opet osjećati kao kod kuće.

– A odakle ste vi?

– Sada niotkuda. Došao sam sa sjevera. Rođen u Ohiou.

– A zašto ste ga napustili?

– A već znate, uvijek ista priča. Vratio se iz rata. Otac umro.

Mama se uselila kod nekih rođaka. Obitelj se raspršila. I tako sam počeo putovati. Vidio sam cijelu zemlju, tražio ni sam ne znam što. Doista jesam. Nešto izuzetno, valjda. Nešto čudesno. Upoznao sam Brownsburg. Čitav tjedan ozbiljno sam razmišljao o tome.

– Čekaj da ti ja nešto kažem, sine. Kad si mlad i kreneš u potragu za čudesnim, sve je novo i blještavo kao tek iskovani novčić, no prije nego što dođeš do čudesnog, moraš proći obično. A kad dođeš do običnog, zaustavi se i dobro, pažljivo pogledaj jer je to možda najdalje što ćeš ikad doći. Brownsburg nije raj, doista nije.

Ali sasvim je okej. U redu je.

– Namjeravam ostati. Nemam nikoga s kim bih živio, nema mjesta na kojem moram biti. Treba mi nešto čime ću ispuniti dane.

– A novcem ne razbijaš glavu?

– Kao što sam rekao, gospodine, nemam nikoga. Imam samo ono što je u mojim koferima. Želim si naći kuću i stvoriti dom u kojem ću položiti umornu glavu, a za to je potreban novac, a za njega posao, a jedino znam raditi kao mesar.

– Kolješ?

22

divlje_srce_KB.indd 22

11.5.2015. 12:41:40

Divlje srce

– Sve. Kravu mogu zaklati tako brzo da izgleda mirno kao da je umrla u snu. Kažu da je od toga meso slađe, mekše je kad životinja ode brzo i mirno.

– Kvragu, ne znam. Gledaj kako ćemo. Skoro je vrijeme za večeru. Odi straga, uzmi komad govedine, izreži od njega odreske i dođi k nama da ih zajedno pojedemo. Moja žena Alma pametnija je od mene. Ona radi kao profesorica. Ona će odmah znati što mi je činiti. Sad ću je nazvati.

Charlie je ušao u hladnjaču za meso, slušajući kako Will prigušenim tonom priča na telefon zakačen na zidu. Uzeo je komad od stražnjeg dijela govedine i prebacio ga jednim potezom na dasku za rezanje, čak nije ni zaprljao košulju. Otvorio je kožnatu vreću u kojoj drži svoje noževe i rasporedio ih jedan po jedan na radnoj plohi.

– Imam svoje noževe.

– To vidim.

– Iz Njemačke.

– Ramstek, biftek, odrezak od buta?

– Ramstek. Za tavu. Shvaćaš.

– S kosti?

– Da. Ali tanak.

– Koliko da ih bude?

– Četiri.

Nožem, a potom i satarom za kost, Charlie je napravio četiri odreska, izvukao komad bijelog papira iz rolne iznad glave, otkinuo komad i umotao odreske uredno kao da su božićni paket.

– Okej?

– Posve. Idemo jesti. Pitat ćemo moju ženu što s tobom da radimo. Ona će znati. Ona zna sve.

Izašli su na otvoreno, na vrućinu, a Will je pažljivo zaključao vrata iza sebe.

23

divlje_srce_KB.indd 23

11.5.2015. 12:41:40

Robert Goolrick

Svuda oko njih, u vrućoj tišini Brownsburga u podne, ljudi su upravo sjedali za stol. Hodali su niz Glavnu ulicu. Bio je to tip gradića koji od svega ima samo po jedno, a mnogo toga u njemu i nije bilo. Nisu razgovarali.

Stali su ispred visoke viktorijanske kuće, uredne kao apoteka, s teglama cinija uz glavno stubište koje vodi prema povišenoj drvenoj verandi, izrezbarenoj, s brojnim kićenim ukrasima na stupovima i trijemu po kojem se penje glicinija koja je odavno prestala cvasti. Zujanje pčela u vruće ljetno podne; miris asfalta koji samo što nije uzavreo. Kuća je bila jedna od onih čvrstih građevina u kojoj je obitelj mogla proživjeti cijeli život, sve ljubavi, jade, sve male dnevne nelogičnosti i trivijalnosti. Sve je to Charlie Beale udahnuo odjednom kao slatkasti opojni mošusni miris cvijeta koji se otvara noću.

Will Haislett otvorio je vrata i Charlie Beale ušao je u tamno, vruće predvorje. S prvim dahom znao je da je sve u ovoj kući čisto, čišćeno neprestano, stolovi obrisani od prašine, čaše u kristaljerama prozirne, bez mrlja, posteljina na krevetima zategnuta, s mirisom štirke i svježeg zraka. Ništa tu nije kao iz njegova sjećanja, to nema nikakve veze s njegovim bezbrižnim djetinjstvom, ali sve je nekako blisko, poznato kao vlastita koža, kao nešto za što je cijeli život znao da postoji, samo to nikad nije okusio ili namirisao.

Dom, ono što Charlie nije imao, utočište i nepresušni izvor dobrote za sve one koji tu spavaju, one u krvnom srodstvu, ali i za sve prijatelje i strance koji prođu kroz ta vrata. Kuća je u neprekidnom stanju pripravnosti, pripravnosti za dobrodošlicu.

Tada, u to vrijeme nije bilo antiknih predmeta. Postojale su samo nove i stare stvari, stvari donesene iz svog doma, stvari za koje se netko brinuo godinama, kroz sve nedaće života, stvari donesene na početku braka, stvari kupljene da traju čitav jedan život.

24

divlje_srce_KB.indd 24

11.5.2015. 12:41:40

Divlje srce

Namještaj u dnevnoj sobi, kamo je Will Haislett odveo Charlieja, uglavnom je bio star, prekriven u ovo doba godine ljetnim presvlakama od lana i pamučnog platna sa cvjetnim uzorkom koje je napravila Lula Hall, koja je dosad već svaki komad znala u dušu i nije ni trebala mjeriti kad bi je nazvali da napravi nove presvlake za sofu ili velike, udobne stolce.

Will nije Charlieju ponudio da sjedne pa su stajali s nelagodom, petogodišnji Sam uz nogu svojeg oca za čiju se nogavicu uhvatio, lica identičnih u oca i dječaka, s istim plavim očima. Charlie je osjetio miris hrane koja se kuha, zdravih, dobrih, svježih namirnica, čuo je da se u jednom dijelu kuće nešto ubrzano radi, iako je tamo gdje su oni stajali sve bilo savršeno mirno.

– Alma – povikao je Will nježno. – Alma, doveo sam ga na večeru.

I uz tek neznatni pomak vrućeg ljetnog zraka, samo uz uzdah, stvorila se uz njih, baš kao svakog dana u petnaest do dvanaest, a sve što je rekla gledajući u Willa, bilo je Dragi, a ipak nema tog načina pod kapom nebeskom da se opiše koliko je to slatko zvučalo, taj njezin meki naglasak, obrazovan, ne narodski, glas kao bez daha zbog iščekivanja da će on biti uz nju.

Bilo joj je tada četrdeset godina; samo godinu dana više nego Charlieju, a četrnaest manje nego njezinom mužu. Crvena kosa tek joj je počela blijedjeti nježno kao lišće u jesen, u studenom, a svjetlosive oči činile su se iznenađenima, kao u iščekivanju nečeg divnog što se upravo treba dogoditi.

Podigla se na prste da poljubi muža, potom kleknula do poda da poljubi sina koji joj je ručicama obujmio vrat i sakrio lice u njezinu ramenu.

Pogledala je prema gore.

– Dakako, Charlie Beale – rekla je kao da ga je znala cijeli život – stigli ste. – Kao da i on već ima svoje mjesto u njezinu srcu kao 25

divlje_srce_KB.indd 25

11.5.2015. 12:41:40

Robert Goolrick

mnogi drugi dobri muškarci i žene koji ispunjavaju njezine dane.

Potom je ustala i pružila mu ruku da bi njegovu stisnula. – I više ste nego dobrodošli u našu kuću.

– Ovo je moja žena Alma – rekao je Will. – Ona se samo pojavila u mojem životu i spasila mi dupe od propasti i prokletstva.

Nasmijala se.

– Ah, Wille, dragi, ne budi tako žestok.

I opet ta riječ, dragi; Charlie ju je osjetio i ispunila ga je u cijelosti, opipljiva i nježna kao poljubac za laku noć.

– Propast i prokletstvo. Oprostite nam, gospodine Beale, ali ovdje se toliko vremena provodi u crkvi da svi već govorimo kao propovjednici i citiramo Sveto pismo.

Pustila je njegovu ruku. – Dobrodošli u našu kuću. Ovo su sigurno naši odresci.

Pružio ih joj je sramežljivo.

– Hvala vam što ste me pozvali. Već sam se umorio od mojih sendviča uz rijeku.

Sa ženom nije razgovarao već mjesecima. Zaboravio je kako se to radi, najednom je to shvatio, zaboravio je sve one sitne ljubaznosti, detalje. Pogotovo nije znao kako se razgovara s udanom ženom.

On se sasvim promijenio, okrenuo se posve od svoje prošlosti, od razuzdanog ponašanja, no nije se okrenuo prema nečem novom, jedino toj nemirnoj, stalnoj vožnji s kojom je dogurao do 1948. godine od kraja rata – dok se nije našao ovdje, u Brownsburgu, u Virginiji, u dnevnoj sobi ljudi koje ne poznaje, kojima nema baš što reći, bez ikakvog načina da im izrazi što mu je na srcu – da je zaboravio, posve zaboravio na užitak druženja, ljepotu djece, miris i osjećaj čistog, toplog ognjišta u čistim, svijetlim kućama.

26

divlje_srce_KB.indd 26

11.5.2015. 12:41:40

Divlje srce

Nije on navikao na dobrodošlice. Nije navikao da ga netko gleda pogledom u kojem nema umora ili straha ili nepovjerenja. Iznenada se zasramio i osjetio kako mu je krv lupila u glavu.

Stajala mu je blizu, neugodno blizu. Pogledala mu je u oči pogledom koji je bio predug, ali i iznenađujuće, isuviše ljubazan.

Skrenuo je pogled.

– Gospodine Beale – zazvala je natrag njegov pogled. Pogledao ju je u sive oči.

– Charlie, molim vas.

Nastavila ga je gledati.

– Gospodine Beale, jeste li vi kršćanin?

– Zapravo ne, gospođo, bio sam... ali otada je dosta prošlo.

– Ali dobar ste čovjek?

– Trudim se, ali pretpostavljam da to ne možemo znati do samog kraja.

Ispružila je ruku i dotaknula njegovu kožu kao što bi je možda dotaknuo netko slijep kako bi istražio lice svojeg jedinog djeteta. Njezine oči nisu se micale s njegovih. Još se više zacrvenio i osjetio da mu je koža vruća. Mora da je to osjetila kao vrućicu svojom hladnom rukom.

– On želi posao – dodao je Will.

Pogled nije micala i odgovorila mu je preko ramena.

– Naravno, Will. Naravno da će biti u redu. Treba ti pomoć.

Ne vidim zašto si mene morao pitati.

Okrenula se, čučnula da zagrli dječaka.

– A sad idemo objedovati.

I to je bilo to. Ma što god to bilo, ma o čemu to Will tražio i njezino mišljenje, to je obavljeno i to je završilo.

I tako je započela ova priča.

27

divlje_srce_KB.indd 27

11.5.2015. 12:41:40

E C R S E J L V DI

Roman je napisan preciznim i tužnim stilom kojeg Goolrick gradi majstorski. dnevne novine minneapolis star tribune Užitak za čitanje – bolno, inspirativno i nezaboravno. bookpage

Ljeto je 1948. godine. U uspavanom gradiću Brownsburgu pojavljuje se zgodan, karizmatičan stranac Charlie Beale. On se se nedavno vratio iz Europe gdje je ratovao i sa sobom donosi samo dva kovčega: u jednom je nekoliko njegovih osobnih stvari, uključujući i komplet dobrih mesarskih noževa, a drugi je prepun novca. Charlie će se ubrzo zaposliti u maloj mesnici i postati omiljena osoba u malom gradu. Postat će sportski trener i gotovo član obitelji vlasnika mesnice. No i on će se spotaknuti kada bude poželio nešto što mu ne pripada, kada poželi ljubav tuđe žene. Lavina događaja zaprepastit će mali grad, ali ništa se više neće moći popraviti i omiljeni došljak postat će osoba oko koje će se lomiti koplja…

Divlje srce hipnotičan je i, može se reći, starinski roman o dobrom čovjeku koji se nađe na pogrešnom putu, a Robert Goolrick s lakoćom ispisuje stranice bezvremenske, erotikom nabijene priče o nedopuštenoj strasti. Nakon senzacionalnog uspjeha njegova romana Pouzdana žena, također prevedenog na hrvatski, roman Divlje srce ponovno je oduševio čitatelje i Goolricku potvrdio status odličnog pripovjedača. Roman je s engleskoga prevela Nada Mirković.

Robert Goolrick

Opčinjavajuće... Jezgrovito i žalobno lijepo kao stara planinska balada. dnevne novine the columbus dispatch

DIVLJE SRCE

ž Pouzdana a it h a r o t an au Novi rom

en a

Predivno... Impresivna, hipnotična priča. Goolrick događaje niže savršenim ritmom dok jurimo prema kraju da bismo shvatili što se dogodilo. Doista jurimo – knjigu je nemoguće ispustiti iz ruku.

– the wichita eagle

Prekrasno napisano, puno upečatljivih slika...

Goolrick je sročio još jednu bogatu, evokativnu, mjestimično uznemirujuću priču. garth stein, autor knjige ‘umijeće utrkivanja po kiši’ Duboka, tužna priča o ljubavi bez granica. časopis family circle Očaravajuće....

Idealan roman za sve književne klubove. dnevne novine the missourian

w w w. moz aik- k njiga. hr

119,00 kn ISBN 978-953-14-1730-3

Fotografija na naslovnici: © ILINA SIMEONOVA / Trevillion Images

Divlje srce OMOT odabrano.indd 1

Robert Goolrick 19/05/15 10:13