Djevojke iz San Frediana - Vasco Pratolini

vasco pratolini

DJEVOJKE IZ SAN FREDIANA Jedna stara poslovica kaže da ne postoji ništa gore od bijesa prevarene žene. A što se dogodi kad jedan muškarac vara čak pet žena?

Vasco Pratolini DJEVOJKE IZ SANFREDIANA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodeseta Naslov izvornika

Le ragazze di Sanfrediano Copyright © 2011 RCS Libri S.p.A., Milano Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Korektor

Romeo Mihaljević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Znanje, Zagreb, lipanj 2015.

ISBN 978-953-14-1809-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000906525.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Vasco Pratolini

Djevojke iz Sanfrediana S talijanskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ

ČETVRT UZORNIH PROSTAKA

Č

etvrt Sanfrediano nalazi se „s one strane Arna“, hrpetina kuća između lijeve obale rijeke, crkve Santa Maria del Carmine i obronaka Bellosguarda; svisoka, nalik na potpornje, okružuju je Palača Pitti i medičejski bedemi; korito rijeke Arno ondje je najšire, a rijeka nježno zavija, prostrana i čudesna, oplakujući park Le Cascine. Sve ono što je savršeno u civilizaciji koja je i sama postala priroda, zastrašujuća i očaravajuća ukočenost Božjeg osmijeha, obavija Sanfrediano i veliča ga. Ali nije zlato sve što sja. Naprotiv, Sanfrediano je najnezdraviji dio grada; u samome središtu njegovih poput mravinjaka napučenih ulica nalaze se glavno odlagalište smeća, javno prenoćište, vojarne. Velik dio njegovih drevnih skladišta udomljuje prnjare i one koji kuhaju govedske iznutrice i prodaju ih u juhi. Juha je ukusna, ali stanovnici Sanfrediana svejedno je preziru, iako je jedu i kupuju na boce.

Kuće su prastare, po kamenu od kojega su izgrađene, ali još više po svojemu bijednom izgledu; jedna tik uz drugu, sačinjavaju nepregledan blok koji ponegdje prekidaju otvori ulica, s nenadanim, nevjerojatnim dašcima šetnice uz rijeku i prostranim, prozračnim trgovima nalik na vojna vježbališta, skrovitim kutcima koji se skladno protežu. Živost im udahnjuje vesela, svadljiva buka stanovnika: od trgovaca na 7

Vasco Pratolini

malo i prnjara, do radnika u obližnjim tvornicama, činovnika, klesara, zlatara, kožara, čije se žene većinom i same bave nekim zanatom. Sanfrediano je republikica radnica koje posao obavljaju u vlastitom domu: te žene pletu slamu, šivaju hlače, glačaju, tapeciraju stolce i za svoj rad, uz koji i brinu o kući, dobivaju ono što same nazivaju minimalnim viškom potrebnim jednoj gotovo uvijek brojnoj obitelji, kojoj muškarac, ako ga ima, svojim radom donese samo kruh i ono što se s tim kruhom jede.

Stanovnici Sanfrediana, najneotesaniji i najživahniji od svih Firentinaca, jedini su koji čuvaju autentičan duh puka koji čak i svoju neuglađenost znade pretvoriti u dražest, a svoju oštroumnost u stalnu nametljivost. Sanfredijanci su sentimentalni i nemilosrdni istodobno, njihovu predodžbu pravde predstavlja leš neprijatelja obješen na ulični kandelabar, a njihovo poimanje raja, preuzeto iz poslovice, poetično je i prostodušno: raj je utopijsko mjesto koje obiluje prosom i oskudijeva pticama. Vjeruju u Boga, kako sami kažu, jer vjeruju u „oči i ruke onoga tko nas je stvorio“, i stvarnost im se posve logično na koncu čini najboljim mogućim snom. Uzdaju se u ono što iz dana u dan mogu dobiti, a što im nije dovoljno. Upravo zato što su u dnu duše popločani nevjericom, tvrdoglavi su i okretni; njihovo sudjelovanje u povijesnim događajima bilo je prosvijetljeno i postojano, ponekad čak i proročko, iako nemarno. Svoje su mitove i barjake samo zaodjenuli modernijim idealima, ali njihova nepopustljivost, neprijateljstvo i drskost nisu se promijenili. I ako između trga Signoria i grobnica Svetoga Križa neumorno kruže sjene Velikana kako bi ledene duhove modernosti razbuktali svetim ognjem, 8

Djevojke iz Sanfrediana

suvremenici tih istih Očeva hodaju uličicama Sanfrediana glavom i bradom, stanuju vrata do vrata. Oni malobrojni od njih koji zaslužuju skromnu, zlobnu slavu, i nadalje postoje; Buffalmacco i Burchiello još su uvijek živi. One žene i djevojke kojih su prepune drevne priče i kronike – lijepe, ljubazne, odvažne, besramne, u čijim izrazima lica, riječima i gestama i sama neporočnost postaje zagonetno, neodoljivo vabljenje, a raspojasanost dobiva posve nedvosmisleno značenje, nesvjesno i lišeno nevinosti – ovdje je dovoljno da načinite samo jedan korak i već ćete ih sresti. Po mladosti, ljepoti i neotesanosti te djevojke predvodi jedna koja podstavlja sjedišta stolaca slamom. Ona je ta koja je najprije razmrsila pa onda prerezala povjesmo koje je vezivalo Boba i njezine prijateljice.

Pustolovina je to naših dana koja zavređuje da bude ispričana.

9

TOSCA TOSKICA

I

me joj je Tosca, ima osamnaest godina i u ruci od rođenja drži vlati slame; igrala se njima u košari koja joj je služila kao kolijevka, za lijepih dana odložena na pločnik pokraj majke koja je tapecirala stolce i dojila je ravnajući se prema zvonu Cestella koje se oglašava svakih sat vremena kao ura.

Sad je brža od majke, tijekom dana nakupi više „komada“; iako ni majka ne zaostaje mnogo za njom, pedeset godina pritišće joj ramena, ali i više od umora pritišće je još živa tuga za sinom koji je poginuo u Africi prije desetak godina. Tu bol Tosca nije naročito osjetila: bila je u drugom razredu osnovne škole kad je njezin brat preminuo, a tih joj se je godina mnogo toga dogodilo: sve ono što se događa u prvoj mladosti i kad tek shvatiš da si djevojka, u Sanfredianu.

Tosca je odrasla u ratnim godinama, vidjela je pobjedu one stranke za koju se stalno šuškalo da bi trebalo priželjkivati da upravo ona pobijedi, nisu joj bila nametnuta nikakva posebna odricanja, u svakom slučaju ništa drugačija od onih na koja je već bila naviknuta, njezin otac nije prestao odlaziti u tvornicu, a stolaca koje je trebalo ispuniti slamom nikad nije manjkalo. Kako se je njezino tijelo razvilo u lijepo i zdravo, tako ni njezina duša nije doživjela lomove koji bi je trajno obilježili. A kad su je sustigli prvi udarci, nagonski se znala 11

Vasco Pratolini

obraniti. Tosca je stvorenje koje život tek mora smisliti kako da ponizi, a to mu možda neće poći za rukom. To nikome neće poći za rukom, a Bob koji ju je želio kazniti, dugo će pamtiti njezino lišce. Iako ne ono anđeosko koje se pojavilo pred njegovim očima u ljeto 1944.

Imala je šesnaest godina kad je rat stigao u Sanfrediano i pucnjevi odjeknuli ispred njezine kuće; bilo je dana bombardiranja i zatim dana ustanka. Tosca je nosila vodu partizanima, ulicama koje su, kao i ljudi, naizgled promijenile lice: to je činila zbog zapovijedi, iz zabave. Nagu ispod ženske bluze, partizani su je mjerkali kad bi se sagnula da odloži krčage i uvijek sekundu prekasno prekrivala rukom izrez oko vrata.

– Je li ti Tosca pravo ime? – pitali su.

– Naravno, zašto? Zar me danas prvi put vidiš?

Zapravo, kad su mladići koji su je trebali vidjeti prije godinu dana otišli u brda, Tosca je bila još djevojčica, a u međuvremenu se „razbuktala“, postala „nešto drugo“, žena; zviždali su ne bi li joj pronašli prikladan atribut, ali unatoč drskosti i odvažnosti koju bi pritom osjetili, Tosca im je na određeni način ulijevala strah. Nije im uspijevalo zaboraviti je onakvu kakva im se činila kad su odlazili i njihovi su komplimenti bili jednako djetinjasti kao i slika koju su o njoj sačuvali.

– Postala si svjetska – govorili su joj.

Njezin spreman odgovor uvijek bi ih zaprepastio.

– Kao rat?

– To je bio samo ulet – govorili su joj.

– A sad izleti – odgovarala bi ona. – Hajde, osvježi grlo.

12

Djevojke iz Sanfrediana

Jednoga dana, drugog nakon silaska s brda, kad je u Sanfredianu izbio ustanak i kad je stigla prethodnica savezničke vojske, mostovi bili dignuti u zrak i druga strana Arna našla se opkoljena, s fašistima koji su pucali s krovova, partizani su poredali trojicu „crnih“ uza zid na Trgu del Carmine. Tosca je stajala među okupljenim promatračima koji su se naslanjali o zgrade, šutjeli ili nestajali u poprečnim ulicama. Prozori su bili zatvoreni, a jedan svećenik išao amo-tamo između streljačkog voda i leševa: bilo ih je šest, što živih što mrtvih, i svećenik ih je hrabrio i blagosiljao. Vladala je čuvena tišina Krista koji je zastao i sluša; grube zapovijedi jasno su se razlijegale i odjekivale kao paljba, u smiraju svjetla jednog zagušljivog, kolovoškog podneva. Zid, onako čudesan sa zelenilom stabala koje se na njega rasulo iz unutrašnjosti samostana, bio je kulisa, a modro nebo dalo mu dubinu, uzdignulo ga, zaslijepilo. Četa partizana postrojila se, otvorila paljbu, ona trojica uza zid povikala su „živjela“, ali nije se znalo što, nisu imali vremena dovršiti.

– Srušili su se kao lutke – rekla je Tosca.

Jedna udata žena pokraj Tosce prekrižila se; Tosca ju je pogledala i nasmiješila se.

– Zar sam rekla nešto loše? – upitala je ženu pa se i sama prekrižila.

– Bilo bi bolje da to nisi rekla, jer sad kad su platili, trebat će moliti za njih.

– Sjetit ću se toga večeras, sad moram dati piti žednima.

Držim se jedne od zapovijedi, ili možda griješim?

13

Vasco Pratolini

– Ne griješiš – odgovori joj jedan muškarac bez noge; oslanjao se na štaku i gledao u sunce kako ne bi vidio drugu trojicu „crnih“ na koje je bio red.

Muškarac je bio vremešan, iznajmljivač kolica, prijatelj njezina oca, odrasla mu je pred očima, na što ju je podsjetio: – Ne, ne griješiš. Možeš si misliti koliko je meni do njih...

Ne bih bio Barcucci da ne kažem kako jest: bolje da umre jedan nevini, ako među njima uopće postoji netko takav, nego da se izložimo opasnosti da ostavimo živog jednog od onih koje valja smaknuti.

– I onda? – upita Tosca.

– Kažem ti to, Toskice, jer imam sijedu kosu i mogu to reći.

– O, Barcucci – uzviknu ona – čini mi se da ste zastranili.

To rekavši, udalji se, a šepavac zaviče za njom: – Rasteš od glave do pete... To sam ti želio reći.

– Stavit ću utege na glavu – odgovori mu ona pa obiđe trg s krčazima vode u rukama.

Najednom iz jedne veže iskoči partizan i povuče je unutra; zbog njega je prolila pola vode iz krčaga.

– Glupačo, zar ne vidiš da si na puškometu?

– Pa ne pucaju na mene.

– Misliš da su meci opruge?

– Dijeli nas pola trga – odgovori ona.

Mladić je bio smeđokos, nevjerojatno zelenih krupnih očiju, njegovanih brčića i bijele puti, toliko bijele da sigurno nije bio u brdima, bio je gradski partizan i tako blijed jer je možda netom izašao iz zatvora.

– Htio sam piti, eto – reče joj.

14

Djevojke iz Sanfrediana

Tosca ga je pozorno promatrala dok je pio; primijetila je da mu krčag drhti u rukama, a voda se razlijeva i moči njegov crveni rubac i ogrtač.

– Poznajem li te? – upitala ga je.

– Naravno da me poznaješ. Ti si Toskica, prijateljevao sam s tvojim bratom, bio je malo stariji od mene.

– A ti si Bob iz ulice Campuccio! Kako sam glupa! Tko ne bi poznavao takvog zavodnika! Ti si Ledin zaručnik.

– Bio sam – reče on. – Davno je to bilo.

Puške su zapucale, a Bob je zatvorio oči i nagonski podigao ramena kao da se želi obraniti. Tri muškarca koja su ovaj put pala nisu povikala živjelo ništa, samo je jedan od njih dreknuo „alala“, nakon čega je netko od partizana nasred trga zapjevao, a drugi mu se pridružili.

U poderanim cipelama, svejednako moram ići da osvojim crveno proljeće u kojem sija sunce budućnosti...

– Moram te napustiti, ljepotice – reče Bob. – Daj mi još jedan gutljaj.

– Što si radio iza vrata? – sumnjičavo ga upita Tosca.

On odloži krčag na tlo. – Držao sam stražu.

– Kome, čemu? Zidovima?

Bob više nije bio smeten, namignuo je, ali samo lijevim okom, i nasmijao se; imao je bijele zube i osmijeh koji je otimao srca djevojkama Sanfrediana.

– Nemoj me zaboraviti – reče joj. – Čim ovo završi, doći ću te posjetiti.

Sa smijehom krenu ka svojim drugovima, podižući šmajser naslonjen kundakom na ruku; a ona ostade s dojmom da njegova žeđ nije bila izazvana vrućinom nego strahom, i 15

Vasco Pratolini

umjesto da ga zbog toga prezre, ta sumnja u njoj pobudi neobičnu nježnost, povjerenje.

– Samo ti dođi – odgovori mu. – Mogu ti ponuditi rozoliju s arsenikom.

Nakon što je i ostatak grada oslobođen, sve je brzo postalo samo sjećanje; njezin otac ponovno je bio u tvornici, netko je nastavio trgovati stolcima, i sad kad je prošao rat, u njezinu djevojačkom životu nastanila se je ljubav.

Ne još ljubav, ali njezino iščekivanje, njezino osluškivanje u svakom dnevnom osjećaju i misli, u brizi o vlastitu izgledu, u pomnom češljanju, u odabiru ruža za usne i „uzora“ o kojima će govoriti i razgovarati i prepirati se s prijateljicama; zatim nemir, zbunjenost, ravnodušnost, uvijek prerušeni u neskrivenu bahatost kojom je dočekivala poglede, usputne komplimente na ulici, prisnost momaka koji su je poznavali kao djevojčicu i bili šmrkavci kad i ona, a sad je pozivali na ples, nudili je pićem, cigaretom; a na plesu, neznanci, i iz drugih dijelova grada, dodir njihovih tijela, ravnodušnost ili privlačnost koju je pri tome osjećala. I u svemu tome, otkriće vlastite ženstvenosti, ženstvenosti koja je postala svijest da je lijepa i sposobna voljeti; i vlastite svadljive i isključive nutrine, s kojom se spremala na ljubav; i predanosti i ozlojeđenosti s kojima je čekala kad će prepoznati taj osjećaj. Uostalom, ta ljubav već je bio Bob, i odmah je bio Bob, čim je Bob održao obećanje i prekinuo zaruke sa Silvanom.

Dakle, Leda se izgubila u davnoj prošlosti, a ni Silvana Bobu više ništa nije značila; ni Leda ni Silvana ni one ostale nikad nisu ništa značile, bile su „tek tako“, djetinjarije.

16

Djevojke iz Sanfrediana

– Ostale, koje ostale? Za Silvanu znam, sama mi je rekla, bile smo prijateljice. Da ne znam da te volim koliko te volim, meni se to sad događa prvi put u životu, ne bih je tako povrijedila ni za što na svijetu. Tko su bile te ostale, koliko ih je bilo?

– Nula – odgovorio je – sve su bile nula, jer i ja osjećam što i ti, ti si mi prva.

– Pazi, Bob – reče mu ona. – Sedam si godina stariji od mene, ti imaš dvadeset i pet, a ja osamnaest, muškarac si, a ja sam žena, ali ako me ostaviš kao što si ostavio ostale, a koliko ih je, više ne želim ni znati, od ta tvoja dva oka načinit ću dva gumba. A brčiće, njih ću te natjerati da pojedeš.

– Hrabra Sicilijanka – odvrati on. – Hoćemo li okušati sreću?

– Ne zaboravi – ponovi mu Tosca – ja našu vezu shvaćam ozbiljno.

Glas joj je bio drhtav, gotovo tužan, zaljubljen.

– Ne zaboravi, ja sam cura iz Sanfrediana.

17

Mladi službenik Aldo, kojeg zbog sličnosti s glumcem Robertom Taylorom, svi zovu Bob, lokalni je zavodnik u firentinskoj sirotinjskoj četvrti San Frediano. Pravi se da je zaljubljen u čak pet djevojaka, koje, naravno, ne znaju jedna za drugu, ali se zato, svaka od njih, smatra Aldovom zaručnicom. No jedna od njih, mlada Tosca, postaje sumnjičava i pokušava istražiti gdje je on kad joj govori da radi prekovremeno. Tosca će saznati za sve ‘zaručnice’ i odlučiti ih osobno upoznati, a kad se djevojke međusobno upoznaju dogovorit će brutalnu osvetu koja će Alda posramiti pred cijelom četvrti.

Iako napisan još 1948. godine roman slavnog talijanskog pisca Vasca Pratolinija moderna je priča s drevnom okosnicom koja umnogome podsjeća na priče iz slavnoga Boccacciova Decamerona. Pravi je protagonist upravo firentinska četvrt San Frediano s mnoštvom živopisnih likova koji nakon Drugog svjetskog rata pokušavaju pronaći mjesto pod suncem. Istovremeno erotičan i zabavan, tužan i, na trenutke, i tragičan ovaj je slavni roman doživio čak dvije filmske ekranizacije i danas se smatra jednim od najznačajnijih romana suvremene talijanske književnosti. Roman je s talijanskoga prevela Mirna Čubranić.

w w w. moz aik- k njiga. hr

99,00 kn ISBN 978-953-14-1829-6