DOBRA DJEVOJKA - Mary Kubica by Mozaik knjiga

“Autoričino vješto manipuliranje zapletom čini Dobru djevojku knjigom koju je teško ispustiti iz ruku.” THE COLUMBUS DISPATCH

Mary Kubica DOBRA DJEVOJKA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodvadesetčetvrta Naslov izvornika

The Good Girl

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Korektor

Jakov Lovrić Oblikovanje naslovnice

Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici

Denona, Zagreb, siječanj 2016.

ISBN 978-953-14-1915-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000920543. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Mary Kubica

Dobra djevojka S engleskoga preveo MARIN POPOVIÄ&#x2020;

Za A i A

EVE

PRIJE

ok sjedim u kutku za zajutrak, pijuckajući kakao iz šalice, zazvoni telefon. Izgubljena sam u mislima, zurim kroz stražnji prozor na travnjak koji sada, u okovima rane jeseni, obiluje lišćem. Uglavnom je mrtvo, dio se još beživotno drži na drveću. Kasno je poslijepodne. Nebo je oblačno, temperature su se strmoglavile između pet i petnaest stupnjeva. Nisam spremna za ovo, mislim, pitajući se gdje je, pobogu, nestalo vrijeme. Kao da smo jučer dočekivali proljeće, a onda, nekoliko trenutaka kasnije, i ljeto. Zvonjava telefona prenula me i sigurna sam da se radi o teleprodaji, pa se isprva uopće ne trudim ustati sa svojega sjedala. Uživam u nekoliko posljednjih sati tišine prije nego što James poput oluje uleti kroz ulazna vrata i nametne se u moj svijet, pa je zadnja stvar koju sada želim tratiti dragocjene minute na pokušaj telefonske prodaje koju ću zasigurno odbiti. Iritantna buka telefona prestaje, a onda ponovno započinje. Javljam se, samo zato kako bih je zaustavila. – Halo? – javljam se srditim tonom, stojeći usred kuhinje, jednim bokom naslonjena na kuhinjski otok. – Gospođo Dennett? – pita žena. Na trenutak razmišljam o tomu da joj kažem kako je dobila pogrešan broj ili da trenutno prekinem njezin pokušaj prodaje jednostavnim nisam zainteresirana. – Da, ja sam… 9

Mary Kubica

– Gospođo Dennett, ovdje Ayanna Jackson. – Već sam prije čula to ime. Nikad je nisam upoznala, ali ona je stalno prisutna u Mijinu životu već više od godinu dana. Koliko sam puta čula Miju kako spominje njezino ime: Ayanna i ja ovo... Ayanna i ja ono... Objašnjava mi otkud poznaje Miju, kako njih dvije skupa podučavaju u alternativnoj srednjoj školi u gradu. – Nadam se da vas ne prekidam – kaže. Zadržavam dah. – Oh, ne, Ayanna, upravo sam ušla u kuću – lažem. Mia će napuniti dvadeset pet za samo mjesec dana: 31. listopada. Rođena je na Noć vještica, pa pretpostavljam da je Ayanna nazvala radi toga. Želi organizirati zabavu – zabavu iznenađenja? – za moju kćer. – Gospođo Dennett, Mia danas nije došla na posao – nastavlja ona. Ovo nije ono što sam očekivala čuti. Potreban mi je trenutak da dođem k sebi. – Pa, mora da je bolesna – odgovorim. Moja je prva reakcija pokrivati kćer; mora postojati logično objašnjenje zbog čega nije otišla na posao niti je javila da će biti odsutna. Da, moja je kći slobodna duha, ali je isto tako i pouzdana. – Niste se čuli s njom? – Ne – odvratim, ali to nije neobično. Ponekad prođu dani, ponekad i tjedni, a da ne razgovaramo. Otkad je izumljena e-pošta, naš najuspješniji način komunikacije postalo je prosljeđivanje trivijalnih e-pisama. – Pokušala sam je zvati doma, ali nitko se ne javlja. – Jeste li ostavili poruku? – Nekoliko. – I nije vam se javila? – Ne. 10

Dobra djevojka

Samo napola slušam ženu s druge strane linije. Zurim kroz prozor i gledam djecu iz susjedstva kako tresu slabašno drvce kako bi preostalo lišće palo po njima. Ta su djeca moj sat – kada se pojave u dvorištu, znam da je kasno poslijepodne, škola je gotova. Kada ponovno nestanu u kuću, vrijeme je da počnem spravljati večeru. – Njezin mobitel? – Odmah se prebacuje na govornu poštu. – Jeste li… – Ostavila sam poruku. – Jeste li sigurni kako nije javila na posao da je bolesna? – Tajništvu se nije javila. Zabrinuta sam da će se Mia uvaliti u nevolje. Zabrinuta sam da će dobiti otkaz. Činjenica da je možda već u nevolji još mi nije pala na pamet. – Nadam se da to nije prouzročilo prevelike probleme. – Ayanna objašnjava kako učenici koje je Mia trebala imati prvi sat nisu nikoga obavijestili o profesoričinoj odsutnosti, pa je priča konačno procurila tek drugi sat: gospođice Dennett danas nije bilo, a nije bilo ni zamjene. Ravnatelj je sišao održavati red dok se ne nađe zamjena. Našao je grafite bandi načrčkane preko Mijinih preskupih potrepština za likovni, istih onih koje je sama kupila kada je školska administracija rekla ne. – Gospođo Dennett, ne mislite li da je ovo čudno? – upita ona. – Ovo nije svojstveno Miji. – Oh, Ayanna, sigurna sam da postoji dobar razlog. – Poput? – priupita ona. – Nazvat ću bolnice. Postoji broj za njezino područje… – Već sam to učinila. – Onda njezine prijatelje – kažem, ali ne poznajem nikog od Mijinih prijatelja. Čula sam imena u prolazu, poput Ayanna i Lauren, i znam da postoji netko iz Zimbabvea tko je na studentskoj 11

Mary Kubica

vizi i koga će uskoro poslati natrag, a Mia drži da to nikako nije u redu. Ali ne poznajem ih, a prezimena i kontaktne podatke teško je pronaći. – Učinila sam i to. – Pojavit će se ona, Ayanna. Sve je ovo samo nesporazum. Može biti milijun razloga. – Gospođo Dennett – odgovori Ayanna i u tom trenutku dopre mi do svijesti: nešto nije u redu. Pogađa me u trbuh i prva misao koja mi prolazi kroz glavu je o meni, sedmi ili osmi mjesec trudnoće s Mijom i njezinim snažnim udovima koji se ritaju i udaraju me tako jako da joj se minijaturne ruke i stopala naziru u obrisima kroz moju kožu. Izvlačim barski stolac, sjedam za kuhinjski otok i mislim kako će uskoro Miji biti dvadeset pet, a ja nisam ni počela razmišljati o daru. Nisam predložila zabavu niti sam sugerirala kako bismo svi mi, James, Grace, Mia i ja, mogli rezervirati stol za otmjenu večeru u gradu. – Što onda predlažete da učinimo? – pitam. Čujem uzdah s druge strane linije. – Nadala sam se da ćete mi reći kako je Mia s vama – odgovori.

GABE

PRIJE

eć je mrak u trenutku kad se zaustavljam ispred kuće. Svjetlo se izlijeva kroz prozore kuće u tudorskom stilu, na ulicu omeđenu drvoredima. Unutra vidim skupinu ljudi koji se vrzmaju, čekajući mene. Tu su sudac, koji nervozno korača, i gospođa Dennett, koja pijucka iz čaše nešto što izgleda kao alkohol dok sjedi na rubu tapeciranog stolca. Tu su i uniformirani policajci i još jedna žena, brineta, koja proviruje kroz prednji prozor upravo u trenutku kad se tromo zaustavljam na ulici, odgađajući svoj grandiozni ulazak. Dennettovi su poput bilo koje druge obitelj uzduž Chicago North Shorea, niza predgrađa koja obrubljuju jezero Michigan sa sjeverne strane grada. Prljavo su bogati. Nije ni čudo da odugovlačim na prednjem sjedalu svojeg automobila, dok bih zapravo trebao hodati prema masivnoj kući s prividom snage za koju su me uvjerili da je posjedujem. Razmišljam o narednikovim riječima prije nego što mi je dodijelio ovaj slučaj: Nemoj zajebati ovo. Promatram veličanstveno zdanje iz sigurnosti i topline svojega rasklimanog automobila. Izvana i nije toliko kolosalno koliko sam zamislio da je iznutra. Posjeduje sve čari starog svijeta koje kuća u tudorskome stilu može ponuditi: drveni okviri popunjeni opekom, uski prozori i strm kosi krov. Podsjeća me na srednjovjekovni dvorac. 13

Mary Kubica

Iako sam strogo upozoren da sve zadržim skriveno od javnosti, trebao bih se osjećati povlaštenim što je narednik ovaj slučaj, koji će privući mnogo pozornosti, dodijelio upravo meni. A ipak, iz nekog razloga, ne osjećam se tako. Hodam prema prednjim vratima, prečacem preko travnjaka do pločnika koji me vodi uz dvije stube i kucam. Hladno je. Guram ruke u džepove kako bih ih održao toplima dok čekam. Osjećam se smiješno oskudno odjevenim u svojoj radnoj odjeći – kaki hlače i polo-majica koju sam sakrio ispod kožne jakne – u trenutku kad me pozdravlja jedan od najutjecajnijih sudaca okruga. – Suče Dennett – pozdravljam i ulazim ne čekajući poziv. Nosim se s puno više autoriteta nego što osjećam da ga imam, pokazujući tragove samopouzdanja koje očito čuvam skrivene negdje na sigurnom, baš za ovakve trenutke. Sudac Dennett naočit je čovjek, i stasom i statusom. Zabrljam li ovo, u najboljem slučaju ostajem bez posla. Gospođa Dennett ustaje sa stolca. Obraćam joj se svojim najrafiniranijim glasom: – Sjednite, molim vas. – Druga žena, Grace Dennett, pretpostavljam na osnovu svoje preliminarne istrage – mlađa žena, vjerojatno u dvadesetim ili ranim tridesetim – dolazi ususret sucu Dennettu i meni na mjestu gdje prestaje foaje i počinje dnevni boravak. – Detektiv Gabe Hoffman – predstavim se, bez uobičajenih floskula koje se očekuju uz upoznavanje. Ne smijem se, ne nudim ruku u znak rukovanja. Djevojka potvrđuje da je uistinu Grace, za koju iz svojega prethodnog prikupljanja informacija znam da je viša suradnica u odvjetničkom uredu Dalton & Meyers. Nije potrebno ništa više od intuicije kako bih od početka znao da mi se ne sviđa: okružuje ju aura superiornosti, njezino gledanje svisoka na moju običnu radničku odjeću i cinizam u njezinu glasu od kojeg mi titraju živci. 14

Dobra djevojka

Gospođa Dennett progovara glasom koji još uvijek ima jak britanski naglasak, iako iz svoje preliminarne istrage i kopanja u potrazi za činjenicama znam kako živi u Sjedinjenim Državama od svoje osamnaeste godine. Izgleda uspaničeno. To je moj prvi dojam. Glas joj je piskutav, a njezini prsti nervozno prebiru po bilo čemu što joj je na dohvat ruku. – Moja je kći nestala, detektive – promrmljala je. – Prijatelji je nisu vidjeli. Nisu razgovarali s njom. Zovem je na mobitel, ostavljam poruke. – Guši se u vlastitim riječima, u očajničkom nastojanju da ne zaplače. – Otišla sam do njezina stana vidjeti je li ondje – govori i onda priznaje: – Odvezla sam se onamo i onda me stanodavac nije htio pustiti unutra. Gospođa Dennett žena je zbog koje se ostaje bez daha. Ne mogu si pomoći a da ne buljim u njezinu dugu plavu kosu koja joj nespretno pada preko uočljiva nagovještaja dekoltea što proviruje kroz bluzu, na kojoj je ostavila otkopčano gornje dugme. Već sam prije vidio slike gospođe Dennett kako stoji pokraj svojega muža na stubištu sudnice. Ali, fotografije ne dočaravaju osjećaj kada uživo vidite Eve Dennett ispred sebe. – Kada ste zadnji put razgovarali s njom? – upitam. – Prošloga tjedna – odvrati sudac. – Ne prošloga tjedna, Jamese – ispravi ga Eve. Zaustavlja se, svjesna živčana izraza lica svojega muža zbog njezine upadice, prije nego što će nastaviti. – Tjedan prije. Možda čak i onaj prije toga. Takav je naš odnos s Mijom – ponekad prođu i tjedni a da ne razgovaramo. – Dakle, ovo onda nije neuobičajeno? – upitam. – To što se niste čuli već duže? – Ne – prizna gospođa Dennett. – A vi, Grace? – Razgovarali smo prošloga tjedna. Poziv na brzaka. U srijedu, mislim. Možda četvrtak. Da, bio je četvrtak, jer je nazvala 15

Mary Kubica

baš dok sam ulazila u sudnicu na saslušanje vezano uz prijedlog za odbacivanje dokaza. – Rekla je sve to samo kako bi meni bilo jasno da je odvjetnica, kao da prugasti, strukirani sako i kožnata aktovka pokraj nje nisu već otkrili tu činjenicu. – Je li se išta činilo neobičnim? – Samo Mia ko Mia. – A to bi značilo? – Gabe – sudac nas prekine. – Detektive Hoffmane – autoritativno kažem. Ako ja njega moram zvati suče, onda i on zasigurno mene može zvati detektive. – Mia je izrazito neovisna. Pleše samo po svojim notama, da se tako izrazim. – Dakle, hipotetski, vaše kćeri nema od četvrtka? – Prijateljica je jučer razgovarala s njom, vidjela ju je na poslu. – U koliko sati? – Ne znam... 3 poslijepodne. Pogledavam svoj sat. – Dakle, nema je dvadeset sedam sati? – Je li točno da se ne smatra nestalom dok je nema četrdeset osam sati? – upita gospođa Dennett. – Naravno da nije, Eve – njezin suprug odgovori ponižavajućim tonom. – Ne, gospođo – odvratim. Pokušavam biti još srdačniji. Ne sviđa mi se način na koji je njezin muž omalovažava. – Zapravo je često prvih četrdeset osam sati najkritičnije u slučajevima nestalih osoba. – Sudac se ubacuje: – Moja kći nije nestala osoba. Ona je zametnuta. Ona radi nešto ishitreno i nepromišljeno, nešto neodgovorno. Ali ona nije nestala. – Gospodine suče, tko je onda posljednji vidio vašu kćer prije nego što je… – inače sam pametnjaković, pa sam to morao reći – … zametnuta? 16

Dobra djevojka

Odgovori gospođa Dennett: – Žena koja se zove Ayanna Jackson. Ona i Mia su kolegice. – Imate li njezin broj? – Na papiru... u kuhinji. – Kimam glavom prema jednom od pozornika koji odlazi u kuhinju kako bi ga uzeo. – Je li Mia ikad prije učinila nešto ovakvo? – Nije, apsolutno nikad. Međutim, govor tijela suca i Grace Dennett kazuje nešto drugo. – To nije točno, mama – Grace odgovori prijekorno. Gledam je u iščekivanju. Odvjetnici uistinu vole slušati sebe kako govore. – Mia je nestala iz kuće u pet ili šest navrata. Znala je provesti noć radeći bogzna što s bogzna kim. Da, razmišljam u sebi, Grace Dennett je kuja. Grace ima očevu tamnu kosu. Ima majčinu visinu i očev oblik tijela. To nije dobra kombinacija. Neki bi to nazvali oblikom pješčanoga sata, vjerojatno i ja, kad bi mi bila simpatična. Ali umjesto toga, okarakterizirao bih je punašnom. – To je u potpunosti drugačije. Bila je srednjoškolka. Bila je pomalo naivna i nestašna, ali… – Eve, nemoj ovomu pridavati više važnosti nego što je zapravo ima – prekida sudac Dennett. – Pije li Mia? – upitam. – Ne puno – odgovori gospođa Dennett. – Otkud znaš što Mia radi, Eve? Vas dvije rijetko razgovarate. Ona stavlja ruku na lice kako bi obrisala nos koji curi i na trenutak sam toliko zatečen veličinom kamena na njezinu prstu da ne čujem monolog Jamesa Dennetta o tomu kako je njegova žena nazvala Eddieja – da bude jasno, u tom sam trenutku iznenađen činjenicom da je sudac ne samo na “ti” s mojim šefom nego se čak zovu i nadimcima – prije nego što se on vratio kući. Sudac Dennett čini se uvjerenim da je njegova kći otišla u potrazi za 17

Mary Kubica

pustolovinom i kako nema potrebe za bilo kakvom službenom intervencijom. – Ne mislite da je ovo slučaj za policiju? – upitam. – Apsolutno ne. Ovo je problem kojim bi se trebala pozabaviti obitelj. – Kakva je Mijina radna etika? – Molim? – sudac odvrati dok se na njegovu čelu stvaraju bore koje uklanja nervoznim trljanjem ruke. – Njezina radna etika. Kakva je njezina radna prošlost? Pozitivna? Je li ikad prije neopravdano izostajala s posla? Javlja li često na posao da je bolesna, a zapravo nije? – Ne znam. Ima posao. Dobiva plaću. Uzdržava samu sebe. Ne postavljam pitanja. – Gospođo Dennett? – Voli svoj posao. Jednostavno ga obožava. Poučavanje je ono što je oduvijek htjela raditi. Mia je profesorica umjetnosti u srednjoj školi. Bilježim to u svoj blok kao podsjetnik. Sudac želi znati mislim li da je to važno. – Moglo bi biti – odgovorim. – A zbog čega? – Gospodine suče, samo pokušavam shvatiti vašu kćer. Razumjeti tko je ona. To je sve. Gospođa Dennett sad je već na rubu suza. Njezine plave oči počinju se crvenjeti i puniti tekućinom u patetičnom pokušaju da suspregne sićušne kapljice. – Mislite da se Miji nešto dogodilo? Mislim u sebi: Nije li to razlog zbog kojeg ste me pozvali? Vi mislite da se nešto dogodilo Miji, ali umjesto toga odgovorim: – Mislim da trebamo djelovati sada i zahvaliti Bogu kasnije kad se ispostavi da je sve ovo skupa jedan veliki nesporazum. Siguran sam da je dobro, uistinu jesam, ali ne želim zanemariti sve ovo a 18

Dobra djevojka

da se barem malo ne pozabavim time. – Ne bih si oprostio ako se pokaže da sve nije bilo u redu. – Koliko dugo Mia živi sama? – upitam. – Za trideset dana bit će sedam godina – bez oklijevanja odgovori gospođa Dennett. Zatečen sam. – Vi brojite? Do u dan? – Bilo je to na njezin osamnaesti rođendan. Jedva je čekala otići odavde. – Ne želim zabadati nos – odgovorim, ali istina je da zapravo i ne moram. Ni ja ne mogu dočekati da odem odavde. – Gdje živi sada? Sudac odvrati: – Stan u gradu. Blizu križanja Clarkove i Addisonove. Strastveni sam obožavatelj Chicago Cubsa, pa mi je ovo uzbudljivo. Samo mi spomenite riječi Clark ili Addison i moje se uši usprave poput onih gladnog šteneta. – Wrigleyville. To je lijep kvart. Siguran. – Dat ću vam adresu – ponudila je gospođa Dennett. – Provjerio bih ako se slažete s tim. Pogledao bih da koji prozor nije razbijen i ima li znakova nasilna ulaska. Glas gospođe Dennett drhti dok pita: – Mislite da je netko provalio u Mijin stan? Pokušavam je utješiti. – Samo želim provjeriti. Gospođo Dennett, ima li zgrada vratara? – Ne. – Sigurnosni sustav? Kamere? – Otkud bismo to mogli znati? – zarežao je sudac. – Zar je ne posjećujete? – upitao sam prije nego što sam se uspio zaustaviti. Čekam odgovor, ali on ne dolazi.

EVE

POSLIJE

akopčavam njezin kaput i navlačim joj kapuljaču preko glave pa izlazimo na nemilosrdan vjetar Chicaga. – Moramo požuriti – govorim, a ona kima glavom iako ne pita zašto. Naleti vjetra gotovo nas obaraju s nogu dok se probijamo do Jamesova terenca, parkiranog otprilike 2 metra dalje, i dok posežem za njezinim laktom, sigurna sam jedino u to da ćemo obje pasti padne li samo jedna od nas. Četiri dana nakon Božića, parkiralište je ledena ploha. Dajem sve od sebe kako bih je zaštitila od neumornog vjetra, privlačeći je k sebi i stavljajući jednu ruku oko njezina struka kako bih je utoplila, iako je moja minijaturna figura osjetno manja od njezine i sigurna sam da sam očajno loša u izvršavanju svoje misije. – Vraćamo se sljedećega tjedna – govorim Miji dok sjeda na stražnje sjedalo, glasom koji nadjačava buku zatvaranja vrata i zakopčavanja kopče sigurnosnog pojasa. Radio vrišti na nas, motor automobila na rubu je smrti ovoga ružnog dana. Mia se trza, pa ljubazno zamolim Jamesa da isključi radio. Na stražnjem sjedalu, Mia je tiha, bulji kroz prozor i gleda automobile, njih tri, dok nas njihovi vozači okružuju poput jata gladnih morskih pasa, nametljivi i nezasitni. Jedan podiže fotoaparat i bljesak nas gotovo osljepljuje. – Gdje je, dovraga, policija kad je trebaš? – James pita nikoga posebno i nakon toga pritišće trubu sve dok se Mijine ruke ne podignu 20

Dobra djevojka

kako bi pokrila uši i zaštitila ih od užasnog zvuka. Fotoaparat bljeska još jedanput. Automobili vrludaju parkiralištem, njihovi motori bruje, iz ispuha izlazi taman dim i gubi se u tmurnom danu. Mia podigne pogled i zamijeti kako je promatram. – Jesi li me čula, Mia? – pitam je blaga glasa. Ona odmahuje glavom i mogu gotovo čuti uznemirujuću misao koja se trenutačno vrti u njezinoj glavi: Chloe. Zovem se Chloe. Njezine plave oči usredotočene su na moje, koje su crvene i vodenaste od susprezanja suza, nečega što je postalo uobičajeno nakon Mijina povratka, iako je, kao i uvijek, James tu kako bi me podsjetio da šutim. Trudim se pronaći neki smisao u svemu tomu, smiješim se usiljeno, ali ipak potpuno iskreno, a neizgovorene riječi kovitlaju mi se glavom: Jednostavno ne mogu vjerovati da si doma. Pažljivo ostavljam Miji dovoljno mjesta, pošto nisam sigurna koliko joj je potrebno, ali posve sam sigurna da ne želim prekoračiti granice. Vidim njezinu bolest u svakom pokretu i izrazu, u načinu na koji stoji, iz kojeg više ne pršti samopouzdanje kao kod Mije koju sam nekad poznavala. Jasno mi je da joj se dogodilo nešto užasno. Pitam se, međutim, osjeća li ona da se nešto dogodilo meni? Mia skreće pogled. – Vraćamo se vidjeti dr. Rhodes sljedećega tjedna – ponavljam, a ona kima glavom u odgovor. – U utorak. – U koliko sati? – pita James. – U jedan. On jednom rukom barata svojim pametnim telefonom pa mi odgovori kako ću morati sama odvesti Miju na zakazani termin. Kaže kako postoji neko suđenje koje ne može propustiti. Osim toga, nastavlja, siguran je kako ja to mogu sama obaviti. Kažem mu da, naravno, mogu to sama obaviti, ali naginjem se i šapćem u njegovo uho: – Sad si joj potreban. Ti si joj otac. – Podsjećam ga kako je ovo nešto o čemu smo raspravljali, o čemu smo se dogovorili i da je obećao. Odvrati da će vidjeti što može učiniti, ali 21

Mary Kubica

sumnja se ugnijezdila duboko u mojem umu. Vidim kako je on uvjeren da njegov kruti radni raspored ne dopušta vrijeme za obiteljske krize poput ove. Na stražnjem sjedalu, Mia bulji kroz prozor i gleda kako svijet leti pokraj nas dok jurimo cestom I-94 iz grada. Skoro je pola četiri u petak poslijepodne, vikend Nove godine, pa je promet u nečuvenom neredu. Nailazimo na zastoj i čekamo, a onda se vučemo naprijed puževim korakom, ne brže od pedeset kilometara na sat autocestom. James nema strpljenja za to. Bulji u retrovizor i čeka kad će se ponovno pojaviti paparazzi. – Dakle, Mia – počinje James, pokušavajući skratiti vrijeme – ta psihićka kaže da imaš amneziju. – Oh, Jamese – preklinjem ga – molim te, ne sada. Moj muž nije voljan čekati. Želi to riješiti. Prošao je jedva tjedan otkad je Mia doma, otkad živi sa mnom i Jamesom pošto nije sposobna živjeti sama. Sjećam se božićnoga dana kada se kestenjasti automobil lijeno dovukao na prilaz dovezavši Miju. Sjećam se načina na koji se James, gotovo uvijek hladan, gotovo uvijek flegmatičan, progurao kroz ulazna vrata kako bi je prvi pozdravio, kako bi primio mršavu ženu u zagrljaj na našem snijegom pokrivenom prilazu, kao da je on bio taj, a ne ja, koji je proveo one duge, strahom ispunjene mjesece u žalovanju. Od tada sam, međutim, promatrala kako se to trenutno olakšanje smežuralo i nestalo, kako je Mia u svojemu zaboravu postala zamorna Jamesu, samo još jedan od slučajeva u sve većem broju njegovih predmeta, a ne više naša kći. – Kada onda? – Kasnije, molim te. Uostalom, Jamese, ta je žena stručna – ustrajem. – Psihijatrica. Ona nije psihićka. – U redu onda… Mia, ta psihijatrica kaže da imaš amneziju – ponovi on, ali Mia ne odgovara. On je gleda u retrovizoru, 22

Dobra djevojka

tamnosmeđim očima koje ju drže prikovanom. U jednom trenutku ona daje sve od sebe kako bi mu uzvratila pogled, ali tada njezine oči pronalaze put prema rukama, gdje postaje opčinjena malom krastom. – Želiš li reći nešto o tomu? – upita on. – To je ono što je i meni rekla – odgovori ona, a ja se prisjećam doktoričinih riječi dok je sjedila preko puta mene i Jamesa u tom kobnom uredu – nakon što je poslala Miju u čekaonicu da lista zastarjele modne časopise – i davala nam, doslovno, udžbeničku definiciju akutnog stresnog poremećaja, a sve o čemu sam ja mogla misliti bili su oni jadni veterani Vijetnamskoga rata. On uzdiše. Vidim da je Jamesu sve to neuvjerljivo, činjenica da pamćenje može ispariti u zrak. – Dakle, kako to onda ide? Sjećaš se da sam ja tvoj otac i ovo tvoja majka, ali misliš da se zoveš Chloe. Znaš koliko ti je godina, gdje živiš i da imaš sestru, ali nemaš pojma o Colinu Thatcheru? Doista ne znaš gdje si bila protekla tri mjeseca? Skačem u Mijinu obranu, govoreći: – To se zove selektivna amnezija, Jamese. – Tvrdiš da ona probire stvari kojih se želi sjećati? – Ne radi to Mia… to čini njezino podsvjesno ili nesvjesno, ili nešto takvo. Sprema bolne misli onamo gdje ih ona ne može pronaći. Ne radi se o nečemu što je ona odlučila učiniti. Na taj joj način tijelo pomaže nositi se sa svime. – Nositi s čime? – Sa svime, Jamese. Sa svime što se dogodilo. On želi znati kako to možemo popraviti. To ne znam sa sigurnošću, ali sugeriram: – Vrijeme, pretpostavljam. Terapija. Lijekovi. Hipnoza. Podsmjehuje se na ovo, držeći hipnozu uvjerljivom jednako koliko i amneziju: – Kakvim lijekovima? – Antidepresivima, Jamese – odgovorim. Okrećem se i tapšući Mijinu ruku govorim: – Možda se njezino sjećanje nikada ne 23

Mary Kubica

vrati, i to će isto biti u redu. – Divim joj se na trenutak, gotovo zrcalnoj refleksiji sebe, iako višoj i mlađoj, i za razliku od mene, godine i godine daleko od bora i bijelih uvojaka kose koji se počinju nametati među mojim prljavoplavim vlasima. – Kako će joj antidepresivi pomoći da se prisjeti? – Pomoći će joj da se osjeća bolje. Uvijek je u potpunosti iskren. To je jedna od Jamesovih mana. – Dovraga, Eve, ako se ne sjeća, zbog čega se onda osjeća loše? – upita, naše oči usmjeravaju se na promet, a razgovor se smatra svršenim.

GABE

PRIJE

rednja škola u kojoj Mia Dennett radi nalazi se na sjeverozapadnoj strani Chicaga, u dijelu koji je poznat pod imenom North Center. Radi se o relativno dobrom susjedstvu s uglavnom bjelačkim stanovništvom, gdje prosječna mjesečna stanarina premašuje tisuću dolara. Sve joj to ide u prilog. Ne bih bio tako siguran da radi, primjerice, u Englewoodu. Njezina škola pruža obrazovanje klincima koji su odustali od srednje škole. Nude strukovno obrazovanje, računalne tečajeve, poduku iz životnih vještina i slično, samo u manjem obimu. I tu na scenu stupa Mia Dennett, profesorica umjetnosti čiji je zadatak dodati dašak netradicionalnog koji je izbačen iz tradicionalnih srednjih škola – onih u kojima je više vremena ostavljeno za matematiku i prirodoslovne predmete – i do smrti dosađivati potpuno nezainteresiranim i neprilagođenim šesnaestogodišnjacima. Susrećem se s Ayannom Jackson u uredu. Moram je čekati dobrih petnaest minuta jer je usred nastave, pa pokušavam nagurati svoje tijelo na malu plastičnu školsku stolicu, jednu od onih koje čovjeku oduzimaju muškost, i čekam. Čekanje je nešto što mi teško pada. Daleko sam od isklesanih trbušnjaka koje sam nekad imao, iako volim misliti kako svoju prekomjernu težinu nosim dobro. Tajnica me sve vrijeme drži na oku, kao da sam učenik kojeg su poslali na razgovor ravnatelju. To je prizor na koji sam nažalost navikao. Mnoge sam dane svojega školovanja proveo upravo u toj situaciji. 25

Mary Kubica

– Vi pokušavate pronaći Miju – izjavi nakon što sam se predstavio kao detektiv Gabe Hoffman. Odgovorim potvrdno. Prošla su gotovo četiri dana otkad je Mia zadnju put viđena ili je bilo tko razgovarao s njom, pa je, uz sučevo veliko negodovanje, i službeno proglašena nestalom. Nestanak je objavljen u novinama, bio je na vijestima, i svakog jutra nakon što se iskoprcam iz kreveta kažem sebi kako će baš to biti dan kada ću pronaći Miju Dennett i postati junak. – Kad ste posljednji put vidjeli Miju? – U utorak. – Gdje? – Ovdje. Odlazimo do učionice i Ayanna – preklinje me da je ne zovem gospođica Jackson – poziva me da sjednem na jednu od plastičnih stolica pričvršćenih za slomljeni, grafitima išaran stol. – Koliko dugo poznajete Miju? Sjeda za svoj stol, na udobnu kožnatu stolicu, zbog čega se osjećam kao dječarac, iako sam zapravo viši od nje dobrih trideset centimetara. Prekrižila je svoje dugačke noge, slučajno pritom otkrivajući njihovu golotinju kroz prorez svoje crne suknje. – Tri godine. Otkad Mia ovdje predaje. – Slaže li se Mia sa svima? S učenicima? Osobljem? Ozbiljna je. – Nema te osobe s kojom se Mia ne slaže. Ayanna mi nastavlja pričati o Miji. Kako je, kad je tek došla u alternativnu školu, posjedovala određenu prirodnu ljupkost, kako se poistovjećivala s učenicima i ponašala kao da je i ona odrasla na ulicama Chicaga. Priča mi kako je Mia organizirala prikupljanja sredstava za učeničke školske potrepštine. – Čovjek nikad ne bi rekao da je iz obitelji Dennett. Gospođica Jackson nastavlja kako većina novih profesora ne izdrži dugo u ovoj vrsti obrazovne ustanove. S obzirom na 26

Dobra djevojka

trenutačno stanje tržišta, ponekad jedino alternativne škole zapošljavaju, pa diplomanti prihvaćaju posao dok se ne ukaže bolja prilika. Ali ne i Mia. – Ona je željela biti ovdje. – Dopustite da vam pokažem nešto – nastavlja i vadi pozamašnu gomilu papira iz ladice za papir na svojemu stolu. Prilazi bliže i sjeda za jedan od učeničkih stolova pokraj mene. Stavlja pred mene brdo papira i prvo što primjećujem jesu črčkarije napisane rukopisom gorim čak i od mojega. – Jutros su učenici radili na svojim tjednim dnevnicima – objasnila mi je. Dok prelazim pogledom preko radova, uočavam kako je ime gospođice Dennett upotrijebljeno nebrojeno puta. – Svaki tjedan ispunjavamo dnevnike. Ovotjedni je zadatak bio napisati što žele učiniti sa svojim životom nakon srednje škole – objasnila je. Razmišljam o tomu na trenutak i uočavam kako je ime gospođica Dennett ispisano na gotovo svakom uratku. – Međutim, devedeset devet posto učenika razmišlja isključivo o Miji – zaključila je, a prema potištenosti koju nazirem u njezinu glasu, jasno mi je kako ni ona ne može razmišljati o bilo čemu drugom. – Je li Mia imala problema s nekim od učenika? – priupitam kako bih bio siguran, iako već unaprijed znam odgovor, čak i prije nego će ona odmahnuti glavom. – A je li imala dečka? – upitam. – Valjda – odgovori – ako ga se tako može zvati. Jason nešto… Ne znam mu prezime. Ništa ozbiljno. Izlaze tek nekoliko tjedana, možda mjesec, ali ne više od toga. – Bilježim što je rekla. Dennetti nisu spomenuli dečka. Je li moguće da ne znaju? Naravno da je moguće. Počinjem shvaćati da je u obitelji Dennett sve moguće. – Znate li kako stupiti u kontakt s njim? – Arhitekt je – nastavila je. – Neki ured blizu Wabasha. Nalaze se tamo uglavnom petkom navečer tijekom happy houra. Križanje Wabasheve i… ne znam, možda Wackerove? Negdje pokraj 27

Mary Kubica

rijeke. – Zvuči mi poput uzaludne potrage, ali spreman sam na to. Bilježim informaciju u svoj žuti blok. Činjenica da Mia Dennett ima tajanstvenog dečka za mene je izvrsna vijest. U ovakvim je slučajevima uvijek kriv dečko. Pronađem li Jasona, pronaći ću i Miju ili barem ono što je ostalo od nje. S obzirom na to da je nema četiri dana, počinjem misliti kako bi ova priča mogla imati nesretan završetak. Jason radi blizu rijeke Chicago. To je loša vijest. Sam Bog zna koliko tijela godišnje biva izvučeno iz rijeke. Arhitekt je, dakle, inteligentan i dobar u rješavanju problema, poput onoga kad se treba neprimjetno riješiti tijela koje teži oko 55 kilograma. – Ako su Mia i jason hodali – upitam – nije li čudno da je on ne pokušava pronaći? – Mislite da bi mogao biti upleten? Sliježem ramenima. – Znam da kad bih ja imao djevojku i kad se ne bismo čuli četiri dana, bio bih malo zabrinut. – Valjda jest – složila se sa mnom. Ustaje od stola i počinje brisati ploču. Prah krede ostavlja bijele tragove na njezinoj crnoj suknji. – Nije nazvao Dennette? – Gospodin i gospođa Dennett uopće nemaju pojma da postoji dečko. Što se njih tiče, Mia nema nikoga. – Mia nije bliska sa svojim roditeljima. Između njih postoje određene… ideološke razlike. – To mi je jasno. – Sumnjam kako bi im rekla takvo što. Odmičemo se od teme i pokušavam Ayannu vratiti na pravi put. – Vi i Mia ste pak bliske. – Odgovori kako jesu. – Mislite li da vam Mia govori baš sve? – Koliko znam, da. – Što vam je rekla o Jasonu? 28

Dobra djevojka

Ayanna ponovno sjedne, ovaj put na rub stola. Zuri u zidni sat dok skida ostatke krede s ruku. Razmišlja o mojemu pitanju. – To ne bi potrajalo – odgovori, pokušavajući pronaći prave riječi kojima bi objasnila. – Mia si ne dopušta emotivni angažman prečesto, nikad ništa ozbiljno. Ne voli biti vezana, ne voli biti predana. Izrazito je neovisna, možda čak do te mjere da se radi o poremećaju. – A Jason je… nametljiv? Potrebit? Odmahuje glavom. – Ne, nije to u pitanju. On jednostavno nije onaj pravi. Nije zračila kad je govorila o njemu. Nije govorila o njemu na način na koji djevojke govore kad upoznaju pravoga. Uvijek sam je morala siliti da mi priča o njemu, a i onda bi to izgledalo kao da slušam dokumentarac: Išli smo na večeru, pogledali smo film… I znam kako im je njegovo radno vrijeme predstavljalo problem. Neprestano je propuštao dogovore ili kasnio. Mia nije podnosila ograničenja nametnuta njegovim rasporedom. Uz toliko problema već tijekom prvog mjeseca, to nije moglo potrajati. – Dakle, moguće je da je Mia namjeravala prekinuti s njim? – Ne znam. – Međutim, nije bila u potpunosti sretna. – Ne bih rekla da Mia nije bila sretna – odvrati Ayanna. – Mislim kako je jednostavno, ovako ili onako, nije bilo briga. – Je li, prema onomu što znate, Jason razmišljao na isti način? – Odgovori kako ne zna. Mia je bila jako štura kad je govorila o Jasonu. Razgovori su bili prilično oskudni: popis stvari koje su radili tog dana, njegov opis – visina, težina, boja kose i očiju, ali iznenađujuće, ne i njegovo prezime. Međutim, Mia nikad nije spomenula jesu li se poljubili i nije govorila o onom treperavom osjećaju u dubini trbuha – Ayannine riječi, ne moje – kada upoznate muškarca svojih snova. Činila se uzrujanom kad bi Jason otkazao dogovor – što se, tvrdila je Ayanna, događalo često – a ipak 29

Mary Kubica

se nije pretjerano veselila večerima kad su planirali kasne noćne sastanke pokraj rijeke Chicago. – Okarakterizirali biste to kao nezainteresiranost? – upitam. – Za Jasona? Za samu vezu? Za sve skupa? – Mia je ubijala vrijeme dok ne naiđe netko bolji. – Jesu li se svađali? – Nisu, koliko mi je poznato. – Mia bi podijelila s vama da je bilo problema? – sugerirao sam. – Volim misliti kako bi – žena je odgovorila s tugom u tamnim očima. U daljini se začula zvonjava školskoga zvona, nakon koje je uslijedio topot koraka na školskom hodniku. Ayanna ustane, što shvatim kao znak za odlazak. Kažem kako ću joj se javljati i ostavljam joj svoju posjetnicu ako se sjeti bilo čega.

EVE

POSLIJE

eć na pola puta niz stubište vidim novinarske ekipe na pločniku pred našim domom. Stoje, drhteći od hladnoće s kamerama i mikrofonima. Tammy Palmer s lokalne televizijske postaje stoji na mojem travnjaku u baloneru boje kože i čizmama do koljena. Okrenuta mi je leđima. Muškarac odbrojava prstima – tri… dva… – i u trenutku kada pokaže prstom na Tammy, mogu gotovo čuti početak njezina javljanja u živo. Stojim ispred obiteljskog doma Mije Dennett… Ovo nije prvi put da su tu. Njihov se broj pomalo smanjuje, njihovi se reporteri pomalo okreću drugim pričama: zakon o istospolnim brakovima i očajno stanje gospodarstva. Međutim, u danima nakon Mijina povratka bili su se utaborili vani, očajnički pokušavajući na trenutak vidjeti nastradalu ženu ili dobiti bilo kakvu informaciju, koliko god slabašnu, koju bi mogli pretvoriti u novinski naslov. Slijedili su nas gradom svojim automobilima sve dok nismo Miju praktički zaključali u kuću. Ispred kuće bila su parkirana tajanstvena vozila iz kojih su virili fotografi raznoraznih šund-časopisa sa svojim teleobjektivima, pokušavajući Miju pretvoriti u svoju kravu muzaru. Navlačim zastore. Primjećujem kako Mia sjedi za kuhinjskim stolom. U tišini silazim niz stube kako bih promatrala kćer u njezinu svijetu prije nego što ga oskvrnem. Odjevena je u poderane traperice i udobnu 31

Mary Kubica

tamnoplavu dolčevitu koja, mogla bih se okladiti, nevjerojatno ističe njezine oči. Kosa joj je vlažna nakon tuširanja i suši se raspuštena u valovima niz njezina leđa. Zbunjuju me debele vunene čarape koje pokrivaju njezina stopala i šalica kave oko koje su joj se omotale ruke. Čula me kako prilazim pa se okreće pogledati. Da, razmišljam u sebi, dolčevita čini njezine oči prekrasnima. – Piješ kavu – kažem i prema zbunjenu izrazu njezina lica sigurna sam kako sam rekla nešto krivo. – Inače ne pijem kavu? Već sam više od tjedan dana oprezna s njom, uvijek pokušavajući reći pravu stvar, svojski se trudeći – do suludih razmjera – kako bih joj pomogla da se osjeća kao kod kuće. Na rubu sam od pokušaja kompenziranja Jamesove apatije i Mijine smetenosti. I onda se poskliznem kad sam to najmanje očekivala, na naizgled bezazlenom razgovoru. Mia ne pije kavu. Zapravo uopće ne konzumira puno kofeina. Kofein je čini nervoznom. Unatoč tomu, gledam je kako pijucka iz šalice, potpuno usporena i troma, i razmišljam – nadam se – kako bi se možda od kave mogla trgnuti. Tko je ova mlitava žena ispred mene, pitam se, prepoznajući lice, ali bez ikakva znanja o govoru tijela, boji glasa ili uznemirujućoj tišini koja je okružuje poput balona od sapunice. Postoji milijun stvari koje ju želim pitati. Ali ne činim to. Zaklela sam se da ću je jednostavno pustiti na miru. James zabada nos dovoljno za oboje. Prepustit ću pitanja stručnjacima, doktorici Rhodes i detektivu Hoffmanu, i onima koji jednostavno nemaju osjećaja za mjeru – poput Jamesa. Ona je moja kći, ali opet nije moja kći. Ona je Mia, ali nije Mia. Izgleda poput nje, ali nosi čarape, pije kavu i budi se jecajući usred noći. Brže reagira kad je zovem Chloe nego njezinim pravim imenom. 32

Dobra djevojka

Čini se praznom, izgleda kao da spava čak i kad je budna, a leži budna kad bi trebala spavati. Sinoć je odskočila sa svojega sjedala gotovo metar kad sam uključila sustav za rezanje smeća, nakon čega se povukla u svoju sobu. Nismo je vidjeli satima, a kad sam je pitala kako je provela vrijeme, sve što mi je uspjela odgovoriti bilo je: – Ne znam. Mia koju poznajem nije sposobna tako dugo mirno sjediti. – Čini se da je lijep dan – pokušavam, ali od nje nema odgovora. Izgleda kako je dan uistinu lijep, sunčano je. Međutim, siječanjsko sunce zna biti varljivo i sigurna sam kako se tlo neće zagrijati na više od pet stupnjeva ispod ništice. – Želim ti nešto pokazati – kažem i vodim je iz kuhinje prema susjednoj blagovaonici, gdje sam još u studenom, kad sam bila sigurna da je mrtva, zamijenila grafike iz ograničene serije Mijinim umjetničkim djelima. Mijina slika pitoresknog sela u Toskani, koju je napravila prema fotografiji u tehnici uljanih pastela, godinama nakon što smo posjetili selo. Pastelnim je bojama postigla slojevitost, stvarajući dramatski prikaz sela, trenutak u vremenu zarobljen iza staklene plohe. Gledam Miju kako promatra sliku i pomislim u sebi: Kad bi se barem sve moglo tako sačuvati. – To je tvoje djelo – otkrivam joj. Ona zna. Ovog se sjeća. Prisjeća se dana kad je sjela za kuhinjski stol s uljanim pastelama i fotografijom. Molila je oca da joj kupi podlogu za slikanje, na što je on pristao, iako je bio siguran kako je njezina novootkrivena ljubav prema umjetnosti samo prolazna faza. Kad je završila, svi smo zadivljeno uzdisali, nakon čega smo sliku pospremili skupa s kostimima za Noć vještica i rolama, pronašavši je kasnije tražeći Mijine fotografije koje nas je detektiv Hoffman zamolio da prikupimo. – Sjećaš li se našeg putovanja u Toskanu? – priupitam. Prilazi korak bliže kako bi svojim prekrasnim prstima dotaknula umjetničko djelo. Rastom je nekoliko centimetara viša od 33

Mary Kubica

mene, ali u blagovaonici je poput djeteta – ptića goluždravca koji je još nesiguran na vlastitim nogama. – Kišilo je – odgovori Mia ne sklonivši pogled sa slike. Kimam glavom. – Da, kišilo je – potvrdim, presretna jer se sjeća. Ali kiša je padala samo jedan dan, a ostali su bili prekrasni. Želim joj reći kako sam objesila njezin crtež jer sam se tako brinula za nju. Bila sam prestravljena. Ležala bih budna noćima, tijekom mjeseci bez kraja, pitajući se: Što ako? Što ako nije dobro? Što ako joj je dobro, ali je nikad ne pronađemo? Što ako je mrtva i nikad ne doznamo? Što ako je mrtva i doznamo, a detektiv zatraži od nas da identificiramo njezine napola raspadnute ostatke? Želim reći Miji kako sam objesila njezinu božićnu čarapu za svaki slučaj i kako sam joj kupovala darove, zamatala ih i stavljala ispod drvca. Želim da zna kako sam svake noći ostavljala svjetlo na trijemu upaljenim, kako sam nazivala njezin mobitel barem tisuću puta, za svaki slučaj. Za slučaj da se jednom ne prebaci automatski na govornu poštu. Međutim, preslušavala sam poruku iznova, svaki put iste riječi, isti ton: – Bok, ovdje Mia. Molim ostavite poruku – dopuštajući sebi da još malo uživam u zvuku njezina glasa. Pitala sam se: Što ako su to posljednje riječi moje kćeri koje ću ikada čuti? Što ako? Njezine su oči šuplje, njezin pogled prazan. Ona ima besprijekornu mliječnu put s primjesom boje breskve, najljepšu koju sam, vjerujem, ikad vidjela, ali breskve su naizgled nestale i sad je ostalo samo mlijeko. Sada je blijeda poput utvare. Ne gleda me dok razgovaramo, gleda pokraj mene ili kroz mene, ali nikad u mene. Gleda prema podu većinu vremena, u svoja stopala, u ruke, u bilo što, sve samo kako bi izbjegla tuđe poglede. U tom trenutku, dok stoji u blagovaonici, posljednji ostaci boje nestaju s njezina lica. Događa se to u trenutku, svjetlo koje se prosipa kroz otvorene zastore ističe pokret u kojem se Mijino tijelo 34

Dobra djevojka

naglo ispravlja pa klone u ramenima, a ruka joj se u jednom munjevitom potezu pomiče s prikaza Toskane prema trbuhu. Brada joj pada na prsa, a disanje joj postaje promuklo. Stavljam ruku na njezina mršava – premršava – leđa na kojima mogu napipati kosti i čekam. Ali ne čekam dugo, nestrpljiva sam. – Mia dušo – izgovorim, ali mi ona već odgovara kako je dobro, kako je u redu i sigurna sam da je problem u kavi. – Što se dogodilo? Sliježe ramenima. Ruka joj je prikovana za trbuh i znam da se ne osjeća dobro. Njezino se tijelo počelo povlačiti iz blagovaonice. – Umorna sam, to je sve. Samo trebam malo prileći – odgovori, a ja si u glavi postavljam zadatak riješiti se svih tragova kofeina iz kuće prije negoli se ona probudi iz svojega drijemeža.

“SLIJEDIM JE VEĆ NEKOLIKO DANA. Znam gdje kupuje namirnice, gdje ostavlja odjeću na kemijsko čišćenje, gdje radi. Ne znam koje su boje njezine oči ni kako izgledaju kad je prestrašena. Ali doznat ću.”

Mia Dennett crna je ovca u obitelji uglednog čikaškog suca Jamesa Dennetta. Rano se odselila od roditelja i započela znatno skromniji život od onoga koji su joj roditelji mogli priuštiti. Kad jedne večeri izađe u bar neće joj biti niti na kraj pameti da će se želja za brzinskom avanturom pretvoriti u najgoru noćnu moru. Miju će oteti nepoznati otmičar koji će odlučiti da je ne želi predati naručiocu otmice nego zatočiti u usamljenoj kući. Detektiv Gabe Hoffman vodit će istragu u kojoj će ga čuditi nesrazmjerna briga majke i oca za sudbinu kćeri i što će se pokazati dobrim smjerom u istrazi. Ispripovijedan iz perspektive četiriju likova i dvaju vremena roman podsjeća na puzzle koje će se složiti u zadivljujuću sliku na doslovno posljednjoj stranici. Roman je s engleskoga preveo Marin Popović.

w w w.mozaikknjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1915-4