Elizabeth je nestala Emma Dealey

E M M A

H E A L E Y

V E L I K I S VJ E T S K I H I T !

h t e b a z i El ala je nest

Uzbudljivo siguran, dojmljiv i uznemirujuć roman.

Pročitala sam ga u jednom dahu.

Deborah Moggach

Istraga zločina starog sedamdeset godina… dobrano će vas potresti i uzdrmati.

Emma Donoghue, autorica romana Soba

Emma Healey ELIZABETH JE NESTALA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodevetnaesta Naslov izvornika

Elizabeth is Missing Copyright © 2014 by Emma Healey Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Korektor

Romeo Mihaljević Oblikovanje naslovnice

Marko Jovanovac Tisak

Denona, Zagreb, listopad 2015.

ISBN 978-953-14-1860-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000914125.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Emma Healey

Elizabeth je nestala S engleskoga preveo OZREN DOLEŽAL

Mojim bakama, Veri Healey i Nancy Rowand, koje su me nadahnule da napišem ovu knjigu.

PROLOG

M

aud? Zar sam toliki davež da radije stojiš vani u mraku? Žena me doziva iz tople svjetlosti zakrčene blagovaonice. Vitičast oblačak mog daha otplovi prema njoj, ali ne slijedi ga nijedna riječ. Snijeg, rijedak, ali blistav na tlu, zrcali svjetlost na njezino lice, namršteno u pokušaju da me vidi. Znam, međutim, da ne vidi dobro ni pod danjim svjetlom.

– Uđi – reče. – Smrznut ćeš se. Obećavam ti da neću više spominjati žabe, puževe ni proizvode od majolike.

– Nisi davež – odvratim, prekasno shvativši da se šalila. – Doći ću za tren. Samo da nešto pronađem. – U ruci mi je ono što sam već pronašla, još prekriveno blatom. Sitan predmet koji je lako previdjeti. Slomljeni poklopac stare pudrijere od pocrnjela srebra, čija tamnoplava caklina više nije glatka nego je sva izgrebena i mutna. Pljesnivo ogledalce kao da je prozor u neki izblijedjeli svijet, kao brodski prozorčić ispod površine oceana. Vrpoljim se pod najezdom uspomena.

– Što si izgubila? – Žena drhtavim, opreznim korakom zakorači na dvorišnu terasu. – Mogu li ti pomoći? Ne mogu vidjeti to što tražiš, ali vjerojatno ću se preko toga uspjeti spotaći i pasti, ako nije predobro skriveno.

Nasmiješim se, ali ne mičem se s tratine. Po rubovima mog otiska cipele napadao je snijeg pa sad izgleda poput svježe iskopanog fosila nekog sićušnog dinosaura. Stežem poklopac pudrijere u šaci, blato mi zateže kožu dok se suši. Taj mi je sićušan predmet 9

Emma Healey

nedostajao gotovo sedamdeset godina. A sada je zemlja, sva žitka i gumasta od snijega što se topi, ispljunula tu relikviju. Ispljunula je ravno na moj dlan. Ali odakle se stvorila? Na to ne mogu pronaći odgovor. Gdje li je ležala prije negoli je postala nejestiva hrskavica u zemljinu obroku?

Neki drevni zvuk, poput laveža lisice, iskušava rubove mojega uma. – Elizabeth? – upitam. – Jesi li ikada uzgojila tikvice?

10

1

BRESKVE

Z

nate li da su ovdje opljačkali jednu staricu? – reče Carla, pustivši da joj njezin dugački, crni konjski rep klizne preko ramena. – Dobro, bilo je to zapravo u Weymouthu, ali moglo se dogoditi i ovdje. U svakom slučaju, morate biti oprezni. Pronašli su je razbijene lubanje.

Tu je posljednju rečenicu izgovorila prigušenim glasom, ali gluhoća nije na popisu mojih problema. Voljela bih da mi Carla ne govori takve stvari. Izazivaju u meni nelagodu još dugo nakon što zaboravim same priče. Stresem se i zagledam kroz prozor. Ne mogu se sjetiti gdje je zapravo taj Weymouth. Proleti ptica.

– Imam li dovoljno jaja?

– Više nego dovoljno, tako da danas ne morate izlaziti.

Podigne patronažni karton, kimne mi, gleda me u oči dok joj ne potvrdim. Kao da sam u školi. Nešto mi se trenutak prije motalo po glavi, neka priča, ali već sam izgubila nit. Nekoć davno, je li tako glasio početak? Nekoć davno u dubokoj, mračnoj šumi, živjela je stara baka po imenu Maud. Ne mogu se sjetiti što je bilo dalje. Možda nešto o iščekivanju da je posjeti kćer. Prava je šteta što ne stanujem u zgodnoj, maloj brvnari usred mračne šume, to bi mi se baš svidjelo. Onda bi mi unuka mogla donositi hranu u pletenoj košarici.

Negdje u kući odjekne tresak pa mi oči polete dnevnim boravkom. Tu je životinja, životinja koju se nosi izvan kuće, prebačena preko naslona sofe. Karlina je. Nikada je ne objesi na vješalicu, 11

Emma Healey

valjda iz straha da je ne zaboravi. Ne mogu svrnuti pogleda s nje, sigurna da će se pomaknuti, klisnuti u prvi kut ili me proždrijeti i zauzeti moje mjesto. A Katy će morati pitati zašto imam tako velike oči, tako velike zube.

– Koliko limenki bresaka! – dovikne Carla iz kuhinje. Carla njegovateljica. Sve ih nazivam “njegovateljicama”. – Morate prestati kupovati hranu – ponovno se oglasi. Čujem struganje limenki po radnoj ploči od iverice. – Imate dosta za čitavu vojsku!

Dovoljno hrane. Nemoguće je imati dovoljno. Najveći dio, čini mi se, ionako iščezne odmah po povratku iz dućana i više je nigdje ne mogu pronaći. Nemam pojma tko mi pojede sve što imam u kući. Moja kći je ista. “Nemaš više limenki, mama”, kaže mi prekapajući po kuhinjskim ormarićima kad god joj se ukaže prilika. Mora da nekome nosi svu tu hranu. Pola stvari nestane s njom kad ode kući, a zatim se pita zašto moram stalno u kupovinu. Kako bilo, u životu mi nije preostalo mnogo stvari koje me vesele.

– U životu mi ionako nije preostalo mnogo stvari koje me vesele – odvratim, uspravivši leđa u naslonjaču da mi glas dopre do kuhinje. Između jastuka i rukohvata uglavljeni su zgužvani, srebrni omoti od čokoladica; migolje se dok se meškoljim pa ih izvadim i bacim. Patrick, moj suprug, znao me koriti što jedem toliko slatkiša. Kod kuće sam ih stvarno dosta jela. Bilo mi je drago što smijem zagristi šerbet od limuna ili torticu s karamelom kad god to poželim, s obzirom na to da na centrali nismo smjeli jesti – nitko ne želi razgovarati s telefonisticom koja govori punim ustima. Ali on mi je govorio da ću pokvariti zube. Oduvijek sam sumnjala da je više zabrinut za moju liniju. Kompromisno rješenje bili su bomboni od peperminta, koje još i danas volim, ali više nema nikoga tko bi me spriječio da pojedem cijelu kutiju karamela ako me volja. Mogu ih jesti i ujutro, čim se probudim. Sada je jutro. Znam to jer sunce obasjava kućicu za ptice. Ujutro obasjava 12

Elizabeth je nestala

kućicu za ptice, uvečer bor. Moram izgurati čitavi dan prije negoli sunce obasja to stablo.

Carla, napola pognuta, uđe u dnevnu sobu, pokupi omote oko mojih nogu. – Nisam znala da ste ovdje, draga – kažem joj.

– Skuhala sam vam ručak. – Skine plastične rukavice. – Čeka vas u hladnjaku, a ostavila sam vam i poruku. Sada je dvadeset do deset, a vi nemojte ručati prije dvanaest, dobro?

Govori kao da uvijek sve slistim čim zatvori za sobom vrata. – Imam li dovoljno jaja? – upitam, odjednom strašno gladna.

– I više nego dovoljno – odvrati Carla bacivši patronažni karton na stol. – Idem sada. Helen će vas danas obići, dobro? Doviđenja.

Ulazna se vrata uz škljocaj zatvore i čujem Carlu kako ih za sobom zaključava. Zatočila me. Gledam je kroz prozor dok gaca mojim dvorištem. Preko uniforme nosi kaput s krznenom kapuljačom. Njegovateljica u vučjoj koži.

Kad sam bila djevojka voljela sam biti sama u kući, jesti slastice iz smočnice, odijevati najbolju odjeću, slušati glazbu s gramofona i ležati na podu. Sada bih radije imala društvo. Svjetlo je ostalo upaljeno pa kuhinja izgleda poput prazne pozornice kad krenem preslagivati ormariće i pogledati što mi je Carla ostavila za ručak. Napola očekujem da će netko upasti, mama s vrećicama iz trgovine ili tata s naramkom ribe i krumpira, a zatim izjaviti nešto dramatično, kao u jednoj od drama koje igraju u kazalištu Pier. Tata bi rekao: “Tvoje sestre više nema”, a zatim bi uslijedili bubnjevi ili trube, a mama bi nastavila: “Nikada se neće vratiti”, nakon čega bismo svi zurili jedni u druge da ostavimo dojam na publiku. Izvadim tanjur iz hladnjaka, pitajući se koja bi bila moja replika. Na tanjuru je zalijepljena poruka: Ručak za Maud, pojesti iza podneva. Skinem foliju. Ispod je sendvič sa sirom i rajčicom.

Kad ga pojedem odvučem se natrag do dnevnog boravka. Tako je tiho; čak ni moj sat ne kuca glasno. Međutim, pokazuje vrijeme 13

Emma Healey

pa gledam kako se kazaljke sporo pomiču ukrug iznad plinske peći. Preda mnom su sati dana koji nečime moram ispuniti pa mi u jednom trenutku ne preostane ništa doli da upalim televizor. U tijeku je jedna od onih emisija sa sofama. Dvoje ljudi na jednoj sofi naginju se prema osobi na suprotnoj sofi. Smiješe se i odmahuju glavom, a naposljetku ona koja sjedi sama brizne u plač. Nikako da razaberen u čemu je problem. Slijedi emisija u kojoj ljudi prolaze kroz razne kuće tražeći nešto što bi se moglo dobro prodati.

Uglavnom one jako ružne predmete koji su iznenađujuće vrijedni.

Prije nekoliko godina zgrozila bih se sama nad sobom – tko je vidio gledati televiziju preko dana! Ali što mi drugo preostaje?

Povremeno čitam, ali zapleti romana više nemaju nikakva smisla i nikad se ne sjećam gdje sam stala. Znači, mogu skuhati jaje.

Mogu pojesti jaje. I mogu gledati televiziju. Nakon toga, samo čekam: Carlu, Helen, Elizabeth.

Elizabeth mi je jedina preostala prijateljica; ostale su u staračkim domovima ili na groblju. Ona obožava te emisije u kojima se jurca, kupuje i prodaje i nada se da će jednoga dana pronaći previđeno blago. Kupuje svakojake grozomorne tanjure i vaze iz dućana s doniranom robom, držeći fige da je posluži sreća. Ponekad joj i sama nešto kupim, najčešće nekakve neukusne porculanske stvarčice. To nam je svojevrsna igra – tko će pronaći najružniji komad grnčarije u Oxfamu. Djetinjaste smo, ali postalo mi je jasno da kada sam s Elizabeth, kada se zajedno smijemo, jedino se tada osjećam kao ona stara.

Kopka me da bih se morala sjetiti nečeg vezanog uz Elizabeth.

Možda me zamolila da joj nešto kupim. Kuhano jaje ili malo čokolade. Onaj njezin sin pušta je da umre od gladi. Ne želi trošiti novac čak ni da sebi kupi nove žilete. Elizabeth kaže da mu je koža sva nadražena od brijanja i brine se da će si jednom prerezati vrat.

Ponekad poželim da se to i ostvari. Cicija. Kad joj s vremena na 14

Elizabeth je nestala

vrijeme ne bih donijela malo hrane, skapala bi. Tu je neka poruka na kojoj piše da ostanem u kući, ali ne znam zašto bih. Ne bi škodilo da skoknem do dućana.

Prvo sastavim popis, zatim odjenem kaput, pronađem šešir i ključeve, provjerim jesu li mi ključevi u pravom džepu, zatim pred ulaznim vratima provjerim još jednom. Duž pločnika je sve puno bijelih mrlja na mjestima gdje su sinoć zgaženi puževi. Ulice su nakon kišnih večeri uvijek prepune žrtava. Ali pitam se što li ostavlja taj bijeli trag, koji je dio puža zaslužan što je mrlja ovako bijela?

– Dobri puži moji, bijelo vam ne stoji – kažem, prignuvši se najbliže što se usudim na bih li bolje vidjela. Ne mogu se sjetiti odakle je taj stih, ali možda govori upravo o tome. Moram se sjetiti da kod kuće potražim taj podatak.

Dućan nije daleko, ali stignem mrtva umorna, jer sam iz nekog razloga krivo skrenula pa sam se morala vraćati oko cijeloga bloka. Osjećam se kao poslije rata. Često sam se znala izgubiti na putu u grad zbog kuća koje su u bombardiranju sravnjene sa zemljom, iznenadnih čistina i cesta blokiranih opekama, šutom i polomljenim pokućstvom.

Carrow’s je maleni dućan, pretrpan stvarima koje mi ne trebaju. Voljela bih da maknu te silne police s limenkama piva i naprave mjesta za nešto korisno. Ipak, trgovina je oduvijek ovdje, još otkako sam bila dijete. Samo su prije nekoliko godina promijenili natpis. Sada je tu znak Coca-Cole, a natpis “Carrow’s” je stiješnjen ispod njega kao nešto sasvim nevažno. Pročitam ga naglas dok ulazim, a zatim naglas pročitam i popis za kupnju stojeći pred policom s nekakvim kutijama. Ricicles i Shreddies, što god to bilo.

– Jaja. Mlijeko – upitnik – čokolada. – Okrenem listić papira prema svjetlu. U dućanu ugodno miriše na karton pa se čovjek osjeća kao u vlastitoj smočnici. – Jaja, mlijeko, čokolada. Jaja, 15

Emma Healey

mlijeko, čokolada. – Izgovaram riječi, ali nikako se ne uspijevam sjetiti kako te stvari izgledaju. Mogu li biti u nekima od ovih kutija preda mnom? Nastavim mrmljati popis sebi u bradu dok se motam trgovinom, ali riječi počinju gubiti značenje i pretvaraju se u besmislen refren. Na popisu imam i “tikvice”, ali mislim da ih ovdje ne prodaju.

– Mogu li vam pomoći, gospođo Horsham?

Reg se nagne preko pulta, a sivi mu se kardigan objesi preko bombona u plastičnim tubama, ostavljajući na njima vunene mucice. Slijedi me pogledom dok kružim. Znatiželjni prdonja. Ne znam što toliko čuva. Pa što ako sam jednom nešto zaboravila platiti? Bila je to samo vrećica salate. Ili bočica džema od malina?

Zaboravila sam. Kako bilo, dobio ju je natrag, zar ne? Helen mu je vratila robu i to je bilo to. Kao da on ne griješi – već godinama me zakida na kusuru. Vodi dućan cijelu vječnost, vrijeme mu je da ode u mirovinu. Ali njegova se majka nije dala otjerati iz dućana do devedesete, što znači da će se i on vjerojatno dugo zadržati.

Bilo mi je drago kad se starica napokon povukla. Zadirkivala me svaki put kad bih kročila u trgovinu jer sam je, dok sam još bila djevojčica, zamolila da za mene primi pismo. Pisala sam ubojici i nisam željela da odgovor stigne na roditeljsku adresu, a usto sam se potpisala imenom filmske zvijezde umjesto vlastitim. Odgovor nikada nije stigao, ali Regova mama si je utuvila u glavu da čekam ljubavno pismo pa me zbog toga znala ismijavati još dugo nakon što sam se udala.

Po što li sam ono došla? Pretrpane police mršte se svisoka dok kružim oko njih, a bijelo-plavi linoleum na podu zuri u mene, sav prljav i ispucan. Košarica mi je prazna, ali mislim da sam već dugo tu. Reg me promatra. Posegnem za nečim: teže je negoli sam očekivala pa mi ruka odjednom potone pod teretom. To je limenka kompota od bresaka. Poslužit će. Ubacim još nekoliko 16

Elizabeth je nestala

limenki u košaricu, objesivši ručku o lakat. Tanke metalne žice grebu mi bok dok prilazim blagajni.

– Jeste li sigurni da ste baš to došli kupiti? – upita Reg. – Znate, jučer ste ovdje nakupovali svu silu kompota od bresaka.

Zagledam se u košaricu. Govori li istinu? Zar sam stvarno jučer kupila isto? On se nakašlje, a u očima mu primijetim podsmijeh.

– Posve sigurna, hvala na pitanju – odvratim odlučnim glasom. – Želim li kupiti kompot od bresaka, nitko mi to ne može zabraniti.

On podigne obrve i utipka cijene u blagajnu. Držim glavu visoko, gledam kako limenke nestaju u onoj plastičnoj stvari za nošenje, onoj u kojoj se nose stvari, ali obrazi mi se žare. Što sam zapravo došla kupiti? Opipam džep i pronađem listić plavog papira ispisan mojim rukopisom: Jaja. Mlijeko? Čokolada. Dohvatim pločicu mliječne čokolade kako bih imala barem nešto s popisa. Ali ne mogu sada vratiti breskve, Reg bi mi se smijao. Platim svoju vrećicu s limenkama i zveckajući krenem niz ulicu. Sporo mi ide jer je vrećica teška, a rame i koljeno bolni. Sjećam se kako su zgrade nekoć prolijetale pokraj mene dok bih hodala – gotovo trčala – kući i od kuće. Mama bi me poslije pitala što sam usput vidjela, jesu li neki susjedi bili u dvorištu, što mislim o nečijoj novoj ogradi. Nikada ništa ne bih primjećivala; sve bi u bljesku prolazilo pokraj mene. Sada imam vremena napretek da sve dobro pogledam, ali nikoga kome bih ispričala što sam vidjela.

Ponekad, kad slažem stvari ili raščišćavam kuću, nađem fotografije iz mladosti i šokiram se zato što su sve crno-bijele. Mislim da moja unuka vjeruje kako smo svi zapravo imali sivu kožu, bezbojnu kosu i uvijek pozirali u sjenovitim krajolicima. Ali pamtim da je grad u doba kad sam bila djevojka bio gotovo zasljepljujuće blještav. Pamtim duboko plavetnilo neba, tamno zelenilo borova koji su ga rasijecali, žarko crvenilo kuća od opeke i narančasti sag 17

Emma Healey

borovih iglica pod našim nogama. A danas – premda sam sigurna da je nebo još uvijek s vremena na vrijeme plavo i većina kuća stoji gdje je i bila, a borovi još prosipaju iglice – u današnje je vrijeme boja nekako izblijedjela, kao da živim na staroj fotografiji.

Kad se vratim kući, dočeka me zvonjava budilice. Povremeno je navijem da me podsjeti na neki dogovor. Odbacim vrećicu pokraj ulaznih vrata i ugasim budilicu. Ovoga se puta ne mogu sjetiti zašto sam je navila; ne vidim ništa što bi me podsjetilo. Možda netko treba doći.

– Je li se pojavio posrednik u trgovini nekretninama? – dovikne Helen, a glas joj prekida struganje ključa u bravi mojih ulaznih vrata. – Trebao je doći u podne. Je li bio?

– Ne znam – odvratim joj. – Koliko je sada sati?

Ona mi ne odgovori. Čujem je kako klopara hodnikom.

– Mama! – kaže. – Odakle sad ove limenke? Koliko trebaš tog vražjeg kompota od bresaka?

Odvratim joj da ne znam koliko mi treba. Kažem joj da ih je zasigurno donijela Carla. Kažem da sam cijeloga dana bila kod kuće, a zatim pogledam na sat i zapitam se kako sam uspjela progurati tolike sate. Helen uđe u dnevni boravak izdišući slatkast, hladan zrak, a ja se vratim u djetinjstvo, u svoj topli krevet gdje se sestrino ledeno lice načas priljubi uz moje, a hladan joj dah nada mnom šapuće dok priča o Paviljonu, plesu i vojnicima. Sukey je uvijek bila hladna kad bi se vratila s plesa, čak i usred ljeta. I Helen je često hladna, zato što toliko vremena provodi okapajući tuđe vrtove.

Podigne plastičnu vrećicu. – Zašto bi Carla ostavila limenke kompota od bresaka u hodniku? – Ne spušta glas, premda smo u istoj prostoriji i drži vrećicu visoko iznad glave. – Moraš prestati ići u kupovinu. Rekla sam ti da mogu kupiti sve što trebaš. Dolazim svaki dan.

18

Elizabeth je nestala

Sigurna sam da je ne vidim toliko često, ali ne želim se svađati. Spusti ruku pa gledam kako se vrećica klati dok se ne zaustavi uz njezino bedro.

– Onda, hoćeš li mi obećati? Da nećeš više kupovati hranu?

– Ne znam zašto bih. Rekla sam ti, sigurno ih je donijela Carla. Kako bilo, želim li kupiti kompot od bresaka, nitko mi to ne može zabraniti. – Rečenica mi je nekako poznata, ali ne znam odakle. – Kad bih željela uzgojiti tikvice – kažem, okrenuvši popis za kupovinu prema svjetlu – gdje bi ih bilo najbolje zasaditi?

Helen s uzdahom iziđe iz sobe pa moram ustati i krenuti za njom. Zaustavim se u hodniku: odnekud dopire nekakva rika.

Pojma nemam što je stvara, ne mogu odrediti odakle dolazi. Ali kad uđem u kuhinju, jedva da je više i čujem. Unutra sve blista: posuđe je na polici, premda se ne sjećam da sam ga spremila, nož i vilica koje najradije koristim čekaju oprani. Kad otvorim kuhinjski ormarić, ispadnu dva komadića papira. Na jednom je recept za umak od vrhnja, a na drugom Helenino ime pod kojim je broj telefona. Iz ladice izvadim rolu ljepljive vrpce, dugačke vrpce s ljepilom da ih ponovno zalijepim. Možda ću baš danas napraviti umak od vrhnja. Nakon što popijem šalicu čaja.

Uključim električno kuhalo. Znam gdje ga moram uštekati, jer je netko na utičnicu napisao KUHALO. Izvadim šalice i mlijeko, zatim vrećicu čaja iz staklenke na kojoj piše ČAJ. Pokraj sudopera je poruka: “Kava poboljšava pamćenje.” Napisana je mojim rukopisom. Odnesem si šalicu do dnevnog boravka, zastavši na vratima. U glavi mi sve trešti. Ili buka možda dopire odozgo. Počnem se uspinjati stubištem, ali ne mogu se popeti ako se s obje ruke ne držim za ogradu pa se vratim i ostavim čaj na polici u hodniku.

Začas ću se vratiti.

Moja je soba prilično sunčana, unutra je mirno, osim te buke koja dopire odnekud iz kuće. Zatvorim vrata i sjednem za stolić 19

Emma Healey

pokraj prozora. Bižuterija je porazbacana po lutkicama i porculanskim posudama; više ne nosim pravi nakit osim, dakako, vjenčanog prstena. Nikada ga nisam morala proširivati, premda ga nosim dobrih pedeset godina. Patricku se njegov urezao u meso tako da je zglob nad njim sav bio nabrekao. Odbijao ga je dati prerezati, a nije ga mogao skinuti s koliko god ga ja maslaca podmazala. Znao bi reći da je urastao prsten dokaz čvrstog braka. Ja bih mu na to odvraćala da je to dokaz kako ne pazi dovoljno na svoje zdravlje. Patrick mi je govorio da bolje pripazim na vlastiti prsten, prelabav na tankome prstu, ali zapravo mi je pristajao kao saliven i nikada ga nisam izgubila.

Helen kaže da sada, međutim, često gubim nakit pa su ona i Katy prisvojile većinu najboljih komada “na čuvanje”. Ne zamjeram im. Ako ništa drugo, barem su još u obitelji, a ništa od toga nije jako vrijedno. Najskuplji nakit koji sam imala bizarna je zlatna ogrlica s privjeskom u obliku glave kraljice Nefertiti koju mi je Patrick donio iz Egipta.

Provučem ruku kroz jeftinu, plastičnu narukvicu i zagledam se u zrcalo. Odraz me svaki put zgrane. Zapravo nikada nisam vjerovala da ću ostarjeti, a ponajmanje ovako. Koža oko očiju i korijena nosa naborala se na posve neočekivan način. Izgledam poput gušterice. Jedva se i sjećam svog starog lica, osim u kratkim bljeskovima. Cura okruglih obraza pred ogledalom po prvi puta skida viklere, blijeda mlada žena u Pleasure Gardensu gleda dolje u zelenu rijeku, umorna majka raščupane kose, napola okrenuta od mračnog prozora vlaka dok pokušava rastaviti djecu koja se tuku. U vlastitu sam pamćenju uvijek namrštena pa nije čudo da su mi se bore tako urezale. Moja je majka sve do smrti imala glatku kožu boje bresaka sa šlagom, premda je imala gomilu razloga da bude izboranija od ostalih. Možda to ima veze s činjenicom da se nikada nije šminkala; to kažu i za opatice, ne?

20

Elizabeth je nestala

Ni ja u posljednje vrijeme ne nosim šminku, a ruž nikada nisam niti nosila, nikada ga nisam voljela. Cure na telefonskoj centrali uvijek su me zbog toga zadirkivale pa bih ga, dok sam bila mlada, svako malo pokušala staviti, posuditi prijateljičin ili isprobati neki koji bih dobila za Božić, ali nikada ne bih uspjela izdržati duže od nekoliko minuta. Imam jedan u ladici, Helenin ili Katyn, pa ga izvadim, zavrnem mu dno i pažljivo našminkam usne približivši se zrcalu, pazeći da ružem ne dotaknem zube. Viđali ste one starice umrljanih zubala, čađavih kapaka i obraza natrackanih rumenilom, previsoko iscrtanih obrva. Radije bih umrla nego se pretvorila u jednu od njih. Pritisnem usne jednu uz drugu. Zgodne su i jarke, ali pomalo ispucane, a ja sam prilično žedna. Krajnje je vrijeme da si skuham čaj.

Ubacim ruž natrag u ladicu i prebacim dugu bisernu ogrlicu preko glave prije negoli ustanem. Nije to pravo biserje, razumije se. Kad otvorim vrata, opet začujem onu buku. Nemam pojma što bi to moglo biti. Što niže silazim, postaje glasnija. Zastanem na predzadnjoj stubi, ali ništa ne vidim. Zavirim u dnevni boravak. Buka je još glasnija. Pitam se je li samo u mojoj glavi, da mi se nije možda koji kotačić rasklimao. Buka nadire i vibrira. A zatim utihne.

– Evo, sve sam usisala. – Helen stoji pokraj vrata dnevnoga boravka, namata žicu usisavača. Usne joj se rastegnu u osmijeh.

– Izlaziš? – upita.

– Ne – odvratim. – Mislim da neću nikamo.

– Što će ti onda biserje? Sva si ulickana.

– Zbilja? – Položim ruku na prsni koš. Oko vrata mi je niska bisera, oko zapešća neka stvar, a osjećam i okus ruža za usne. Ruž za usne, s onim svojim voštanim smradom i zagušljivom debljinom. Prijeđem nadlanicom preko usana, ali samo ga razmažem i još više pogoršam stvar pa počnem trljati lice, nategnem rukav 21

Emma Healey

kardigana da mi posluži kao krpa, pljunem na njega i trljam kao da sam u isti čas majka i musavo dijete. Prođe nekoliko minuta prije negoli se ponovno osjetim čista, a kad podignem pogled, vidim da me Helen promatra.

– Daj mi taj kardigan – reče. – Stavit ću ga u pranje. – Pita me želim li nešto popiti.

– O, da – odvratim, svlačeći vunu s kože i sjedajući u naslonjač.

– Strašno sam žedna.

– Nije ni čudo – reče Helen i okrene se da iziđe iz sobe. – Na polici u hodniku poredan je čitav niz šalica hladnoga čaja.

Kažem joj da nemam blage veze kako li su onamo dospjele, ali mislim da me nije čula jer je već nestala u kuhinji, a meni je glava ionako pognuta jer prekapam po torbici. U nekom sam trenutku u njoj imala paketić keksa. Je li to bilo jučer? Jesam li ih pojela?

Izvadim češalj, novčanik i zgužvane rupčiće. Ne pronađem nikakve kekse, ali u jednom od džepića je poruka: “Ne kupuj više kompot od bresaka.” Ne želim je pokazati Helen. Umjesto toga, sakrijem je ispod poruke s današnjim datumom. Moja njegovateljica ostavi mi poruku svaki dan. Po tome znam da je četvrtak. Četvrtkom obično posjetim svoju prijateljicu Elizabeth, ali čini se da se za ovaj tjedan ništa nismo dogovorile. Nije me nazvala.

Da jest, sigurno bih to pribilježila. Zapisala bih što je rekla, barem ono najvažnije. Zapisala bih u koliko je sati rekla da dođem.

Uvijek sve zapisujem. Čitava je kuća puna listića papira koji leže u hrpama ili su zalijepljeni na razna mjesta. Nažvrljani popisi za kupovinu i recepti, brojevi telefona i datumi, bilješke o onome što se već dogodilo.

Moje papirnato pamćenje. Trebalo bi me spriječiti da sve zaboravljam. Ali kćer mi kaže da često gubim poruke. I to sam zapisala. Svejedno, da me Elizabeth nazvala, sigurno bih imala bilješku. Ne mogu baš svaku izgubiti. Zapišem isto i po nekoliko puta.

22

Elizabeth je nestala

Ne mogu baš sve popadati sa stola, radnih ploha i zrcala. A imam i ovaj komad papira zataknut u rukav: “Elizabeth se ne javlja.”

Na drugoj je strani zapisan stari datum. Imam strašan predosjećaj da joj se nešto dogodilo. Svašta joj se moglo dogoditi. Jučer je, mislim, bilo nešto u vijestima. Nešto o nekoj starici. Nešto neugodno. A sada je Elizabeth nestala. Što ako ju je netko opljačkao i ostavio da umre? Ili je pala pa ne može do telefona? Zamišljam je kako leži na podu dnevnog boravka i ne može ustati, a još se nada kako će neko blago iskočiti ispod tepiha.

– Možda ste razgovarale pa se ne sjećaš, mama. Misliš li da je to moguće? – Helen mi pruži šalicu čaja. Zaboravila sam da je tu.

Sagne se i poljubi me u čelo. Osjetim joj usne kroz tanku kosu koja mi se još drži za skalp. Miriše na neko začinsko bilje. Možda ružmarin. Pretpostavljam da ga je sadila. U znak sjećanja.

– Zato što si sigurno zaboravila da smo u subotu bile vani, zar ne?

Spustim šalicu na rukohvat naslonjača, pridržavajući je rukom.

Ne podignem pogled kad mi se kćer udalji. Pretpostavljam da je u pravu. Uopće se ne sjećam subote, ali ne sjećam se niti da sam je zaboravila. Sama me pomisao natjera da oštro udahnem zrak.

Takve me rupe u pamćenju stvarno zabrinjavaju. I više od toga.

Kako to da se ne sjećam prošle subote? Osjetim poznato preskakanje srca, crvenjenje od stida, strah. Prošla subota. Pamtim li uopće što je bilo jučer?

– Znači, možda si razgovarala s Elizabeth.

Kimnem i otpijem gutljaj čaja, već gubeći nit razgovora. – Vjerojatno imaš pravo. – Nisam sigurna s čim se to slažem, ali sviđa mi se ovaj osjećaj tonjenja u crnilo, kraj tjeskobe pretraživanja pamćenja. Helen se nasmiješi. Ima li u tom osmijehu i malo trijumfa?

– Onda dobro. Bolje da krenem.

23

Kako riješiti zlocin kad više nemaš moc pamcenja?

Maud je zaboravna. Skuha šalicu čaja i zaboravi ga popiti. Ode u trgovinu i više ne zna što je došla kupiti. Kad se vrati kući, vlastiti joj je dom zastrašujuće neprepoznatljiv — a ponekad joj se učini i da joj je kći Helen potpuna neznanka.

Ali Maud je ipak u jedno sigurna: njezina prijateljica Elizabeth je nestala. Tako je zapisano na bilješci u njezinom džepu. I bez obzira na to tko joj sve govori neka ne zabada nos gdje mu nije mjesto, da digne ruke, da začepi usta, Maud će stvar istjerati do kraja.

Jer negdje u dubinama Maudina oštećena uma leži odgovor na neriješen zločin star sedamdeset godina. Slučaj na koji su svi zaboravili.

Svi, osim Maud…

www.mozaik-knjiga.hr

119,00 kn ISBN 978-953-14-1856-0

9 78953 1 418560