Kresley Cole - Glad kao nijedna druga by Mozaik knjiga

Nakon što ga je godinama mučila vampirska horda, Lachlain MacRieve, predvodnik klana Lykae, razbjesni se kad dozna da je životna družica koju je čekao tisuću godina poluvampirica. Pažena i mažena Emmaline Troy napušta dom kako bi otkrila istinu o roditeljima, ali kad je snažni Lykae prepozna kao družicu i silom je odvede do obiteljskoga dvorca u Škotskoj, njezin se strah prema pripadnicima klana Lykae – i njihovim mračnim požudama – smanjuje, dok on započinje polagano i opako zavođenje kojim utažuje i svoje skrivene želje. Eterična poluvampirica Emmaline nekako uspijeva prigušiti bijes koji gori u Lachlainu, ali kada davno zlo iz njezine prošlosti izbije na površinu, njihova žudnja produbit će se u obostranu ljubav koja će ratniku podariti mir, a nježnu ljepoticu pretvoriti u ratnicu za koju je bila predodređena...

w w w. moz aik- k njiga. hr

119,00 kn ISBN 978-953-14-1558-3

Kresley Cole Glad kao nijedna druga

Autorica bestselera New York Timesa donosi nam priču o neutaživoj žudnji koja će spasiti srce i ozdraviti tijelo očajnom ratniku klana Lykae...

Autorica bestselera New York Timesa donosi nam priču o neutaživoj žudnji...

Kresley Cole

Glad kao nijedna druga Prvi roman iz serije “Kad padne noć”

Glad kao nijedna druga OMOT.indd 1

2/28/14 9:41 AM

Kresley Cole GLAD KAO NIJEDNA DRUGA

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stosedamdestprva Naslov izvornika

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Korektor

Romeo Mihaljević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2014. ISBN 978-953-14-1558-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 871353. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Kresley Cole

Glad kao nijedna druga S engleskoga preveo VINKO VEGO

Za Richarda, mog pravog, ĹživuÄ&#x2021;eg Vikinga.

ZAHVALE

Zahvaljujem iz sveg srca Beth Kendrick koja nam je s punim pravom prišila nadimak braće po uživanju u sirovo iskazanim osjećajima. Bez tebe i telefona ne bih izbrojila ni jednu jedinu riječ. Zahvaljujem divnoj Sally Fairchild za njenu stalnu i cijenjenu podršku. Duboka zahvala ide i Megan McKeever iz Pocket Books koja me u ovom trenutku vjerojatno izvlači iz neke knjigom uzrokovane krize.

PROLOG

ekad se umiri vatra koja liže kožu s njegovih kostiju. To je njegova vatra. Vjeruje da je tako u onom kutku uma koji je još uvijek sposoban za razumnu misao. To je njegova vatra jer ju je stoljećima potpirivao svojim uništenim tijelom i poroznim umom. Prije mnogo vremena – a tko zna koliko je uopće prošlo otada – Vampirska Horda ga je zarobila u ovim katakombama duboko ispod Pariza. Okovan je uz jednu stijenu, po dva puta na rukama i nogama te jednom oko vrata. Ispred njega – otvor prema paklu koji riga vatru. Ovdje čeka i pati izložen vatrenom stupu koji može oslabiti, ali je neprekidan – neprekidan, baš poput njegovog života. Njegovo postojanje je stalno izgaranje do smrti iz koje ga ponovno vraća u život njegova tvrdoglava besmrtnost. Detaljna maštanja o osveti su ga održala dosad; gajenje bijesa u srcu je sve što posjeduje. Dok se nije pojavila ona. Tijekom proteklih stoljeća ponekad bi čuo čudne stvari na pariškim ulicama iznad sebe i povremeno bi do njega doprli pariški mirisi promjena godišnjih doba. Ali sada je namirisao nju, svoju družicu, ženu stvorenu samo za njega. To je jedina žena koju je neprestano tražio tisuću godina – sve do dana kada je zarobljen. Plamen se povukao. U ovom trenutku ona je negdje gore. To je dovoljno. Jednom rukom se opire o verige sve dok mu se čvrst 9

Kresley Cole

metal ne ureže u kožu. Krv kapa, a potom lije. Svaki mišić u njegovom oslabljenom tijelu radi u sprezi s drugima nastojeći postići ono što čitavu vječnost nije uspio. On može ovo učiniti za nju. On mora... Krik mu se pretvara u davljenički hropac dok se oslobađa dvaju okova. Nema vremena za nevjericu u ono što je postigao. Ona je tako blizu, može ju gotovo osjetiti. Treba nju. Uspijeva osloboditi i drugu ruku. S obje ruke steže metal koji mu se urezao u vrat i nejasno se prisjeća dana kad je dug i debeo klin zakucan na svoje mjesto. Zna da su se njegova dva kraja usjekla barem metar duboko u površinu. Snaga mu jenjava, ali ništa ga neće zaustaviti sad kad je već ovako blizu. Metal se oslobađa u navali odlomljenih komadića stijene i prašine, a snaga izbačaja ga vitla po ovom pećinskom prostoru. Sada poteže okove koji su mu omotani oko bedra. Oslobađa se njih i onih oko zgloba, a zatim nastavlja sa zadnja dva koja mu sapinju drugu nogu. Sada već može sebi predočiti svoj bijeg, ni ne gleda prema dolje, poteže. Ništa. Obrve mu se skupljaju od zbunjenosti, ponovno pokušava. Napreže se i jeca od očajanja. Ništa. Njen miris slabi – nema vremena. Promatra svoju zarobljenu nogu bez samilosti. Zamišlja kako može uroniti u nju i zaboraviti bol te se prihvaća noge ponad koljena uzdrhtalim rukama. Žudi za tim zaboravom u njoj i pokušava slomiti kost. Zbog iscrpljenosti to mora ponavljati šest puta. Reže svojim kandžama kožu i mišić, ali je živac duž bedrene kosti napet poput klavirske žice. Kad se približi cilju, nezamisliva bol se širi i eksplodira u gornjem dijelu tijela zacrnjujući mu vidokrug. Preslab je. Previše krvari. Vatra će se ponovno raspiriti. Vampiri se vraćaju periodički. Hoće li ju izgubiti upravo u onom trenutku kad ju je pronašao? 10

Glad kao nijedna druga

– Nikada. – Procijedio je kroz zube. Prepušta se zvijeri unutar sebe, zvijeri koja će slobodu iščupati zubima, piti vodu iz kanalizacije i hraniti se otpacima kako bi preživjela. Gleda na ovu strašnu amputaciju kao da promatra neku bijedu iz daljine. Puže u svojoj muci, napušta svoju nogu, provlači se sjenama vlažnih katakombi sve dok ne opazi prolaz. Stalno je na oprezu od svojih neprijatelja i krči sebi put kroz kosti razbacane po podu kako bi došao do prolaza. Nema pojma koliko će mu trebati za ovaj bijeg, ali on pronalazi svoj put – i snagu – prateći njen miris. Žao mu je zbog boli koju će joj nanijeti. Ona će se snažno povezati s njim i osjećati njegovu patnju i stravu kao svoju vlastitu. Tu nema pomoći. Nema izlaza. Svatko mora odraditi svoj dio. Može li ga spasiti od sjećanja kad mu koža još uvijek gori? Napokon se sporo probija do površine, a zatim ide do tamnog prolaza. Ali njen miris je oslabio. Sudbina mu je pružila nju kad ju je najviše trebao i neka mu je Bog na pomoći – i ovaj grad – ako ju ne pronađe. Njegova je brutalnost ušla u legendu i on će je zbog nje osloboditi bez ikakve mjere. Bori se kako bi se oslonio o zid. Ostavlja svoje stope na ovoj ulici od cigle i nastoji umiriti svoje teške udisaje kako bi ju još jednom mogao namirisati. Treba nju. Zaroniti u nju. Tako dugo se čekalo... Njen miris je nestao. Oči su mu se ovlažile i počeo se divlje tresti zbog ovog gubitka. Grad je uzdrhtao od jednog tjeskobnog urlika.

U svakome od nas, Ä?ak i kod dobrih ljudi, postoji nesputana priroda divlje zvijeri koja izviruje u snu. Sokrat (469-399. pr. Kr.)

Tjedan dana kasnije...

a jednom otočiću na Seini, uz noćnu pozadinu besmrtne katedrale, stanovnici Pariza su izašli uživati u igri. Emmaline Troy se vrzmala oko gutača vatre, džepara i uličnih pjevača. Vijugala je kroz plemena mračno odjevenih gotičara koji su se sjatili oko Notre Damea kao da ih neki matični brod čeka za plovidbu do kuće. Privukla je pažnju unatoč svemu. Ljudski mužjaci pokraj kojih je prolazila sporo su okretali svoje glave kako bi ju promotrili, mrštili su se, namirisali nešto u što nisu bili sigurni. Vjerojatno nešto iz njihovog davnog genetskog sjećanja što ju je označilo kao njihovu najluđu maštariju ili najmračniju noćnu moru. Emma nije bila ni jedno ni drugo. Bila je studentica – nedavno je diplomirala na Tulaneu – gladna i sama u Parizu. Bila je iscrpljena od još jedne bezuspješne potrage za krvlju i svalila se na staru klupu ispod stabla kestena, a pogled je prikovala na konobaricu koja je pripremala espresso u kafiću. Kad bi barem krv tako lako kapala, pomislila je Emma. Da, kad bi se slijevala sva topla i bogata iz neke pipe bez dna, onda joj se trbuh ne bi stezao od gladi na samu pomisao. Gladovala je u Parizu. Bez prijatelja. Je li se ikada netko našao u takvom škripcu? Parovi koji su šetali s rukom u ruci po pošljunčanoj stazi izgledali su kao da se izruguju njenoj samoći. Čini li se to samo njoj ili 15

Kresley Cole

ljubavnici u ovom gradu doista ljepše gledaju jedni na druge? Pogotovo u proljeće. Umrite, gadovi. Uzdahnula je. Nije njena krivnja to što su oni gadovi koji bi trebali umrijeti. Na ulazak u ovu borbu ju je nagnala prazna hotelska soba i ideja da bi mogla pronaći drugog dilera krvi u Gradu Svjetlosti. Njena prijašnja veza je odletjela na jug – doslovno – pobjegla iz Pariza na Ibizu. Dao je tek neke šture razloge zbog napuštanja posla govoreći samo da se “dolazak probuđenog kralja” i neko “ozbiljno epsko sranje” kuhaju u “bajnom Parizu”. Što god to značilo. Kao vampirica ona je bila članica Učilišta, onog sloja bića koja su uvjerila ljude da postoje samo u mašti. Pa iako je Učilište imalo jake veze ovdje, Emma ipak nije uspjela pronaći zamjenu za svog dilera. Svako stvorenje koje je izdvojila za takav upit ju je napustilo samo zato što je vampirica. Odjurili bi ne znajući da ona uopće nije punokrvna te da je Emma tek slabić koja nikad nije ugrizla drugo živo biće. Njene žestoke tetke koje su je posvojile voljele su svima govoriti: “Emma plače i kad se dotakne leptirice”. Emma nije ništa postigla na ovom putu na kojem je sama ustrajala. Njena potraga za podacima o pokojnim roditeljima – majkom Valkirom i nepoznatim vampirskim ocem – bila je promašaj. Promašaj koji će svoj vrhunac dosegnuti u pozivu tetkama da je vrate natrag. Zato što se nije mogla nahraniti. Otužno. Uzdahnula je. Ismijavat će joj se zbog ovoga idućih sedamdeset godina. Začula je neki lom i prije no što je imala vremena požaliti konobaricu koja je upala u nevolju, začuo se još jedan, a potom i drugi. Mrdnula je glavom u znatiželji i vidjela kako se stolni suncobran na nekih pet metara od nje razmahao visoko u zraku i odlepršao sve do Seine. Putnički brod je zatrubio i izbile su na površinu galske kletve. 16

Glad kao nijedna druga

Poluosvijetljen ukrasnim bakljama na puteljku, pojavio se visok čovjek nad stolovima kafića, slikarskih štafelaja i knjiških štandova na kojima se prodavala stoljeće stara pornografija. Turisti su počeli vikati i razbježali su se pred ovom razornom silom. Emma je ustala s uzdahom i prebacila svoju naprtnjaču preko ramena. Išao je ravno prema njoj, a crna kabanica se vukla za njim. Njegova veličina i neprirodno žustri pokreti nametali su joj pitanje radi li se ovdje uopće o ljudskom biću. Kosa mu je bila gusta i duga, prekrivala mu je pola lica, a brada od nekoliko dana mu je sjenčala čeljust. Usmjerio je svoju uzdrhtalu ruku prema njoj. – Ti. – Zaurlao je. Bacila je pogled preko oba ramena tražeći nesretno ti kojem se obratio. Ona. Sranje, ovaj luđak se usmjerio na nju. Okrenuo je svoj dlan prema gore i pozvao ju da mu se pridruži – kao da je sasvim uvjeren da će ona to i učiniti. – Uh, ja, ja vas ne poznajem. – Zacičala je i nastojala se uspraviti, ali su joj noge ostale prikovane za klupu. Nastavio ju je promatrati zanemarujući stolove koji su mu stajali na putu i prevrćući ih poput igračaka kako ne bi morao krenuti zaobilaznim putem do nje. Divlja namjera je gorjela u njegovim svijetloplavim očima. Mogla je jače osjetiti taj njegov bijes kako joj se približavao, uznemirio ju je, zato što je njena vrsta uvijek bila smatrana noćnim grabežljivcima – nikada plijenom. I zato što je, u dubini duše, bila kukavica. – Dođi. – Istisnuo je tu riječ mučno i ponovno se uputio prema njoj. Zjenice su joj se proširile, stresla je glavom, potom se prevrnula preko klupe i okrenula u zraku. Dočekala se leđima okrenuta prema njemu i pojurila niz dok. Bila je slaba, dva dana nije okusila krvi, ali ju je strah učinio brzom dok je prelazila most Archevêché kako bi napustila otok. 17

Kresley Cole

Tri... četiri reda zgrada je prešla. Na trenutak je pogledala iza sebe. Nije ga opazila. Zar ga se uspjela riješiti? Viknula je od iznenadne bučne muzike koja se čula iz njene torbice. Kvragu, pa tko je stavio da joj mobitel zvoni tonom lude žabe? Zjenice su joj se suzile. Teta Regin. Najnezrelija besmrtnica na svijetu koja je izgledala kao sirena i ponašala se kao članica sestrinstva. Mobiteli su se u njihovoj jazbini koristili samo u slučaju prijeke nužde. Zvonjava bi uznemirila njihov lov u mračnim uličicama New Orleansa, a čak bi i vibracija mogla navesti neko nisko biće da strigne ušima. Rasklopila je mobitel. Eto vraga: Regin Sjajna. – Sad sam malčice zauzeta. – Odbrusila je Emma i pogledala još jednom preko ramena. – Ostavi stvari. Nemaš vremena za pakiranje. Annika želi da se odmah pojaviš na aerodromu. U opasnosti si. – Uh. Klik. To nije bilo upozorenje – to je bilo navođenje činjenica. Raspitat će se o detaljima kad stigne do aviona. Kao da joj je trebao razlog da se vrati kući. Na sam spomen opasnosti bi pojurila prema svojoj jazbini i valkirskim tetkama koje bi držale zlobu na odstojanju i ubile svakoga tko bi se usudio da joj zaprijeti. Nastojala se sjetiti puta do aerodroma na koji je sletjela, počela je padati kiša, topla i blaga isprva – proljetni ljubavnici su se još smijali dok su utrčavali pod tende – a zatim se brzo prometnula u jaku i hladnu. Stigla je do krcate avenije i osjetila se sigurnom dok se probijala kroz promet. Izbjegavala je aute čiji su brisači i trube radili punim pogonom. Nije vidjela svog progonitelja. Brzo je putovala s obzirom da joj je oko vrata visjela samo naprtnjača, kilometri su samo nestajali pod njenim nogama dok konačno nije opazila park i pistu iza njega. Vidjela je zračne kovitlace 18

Glad kao nijedna druga

oko avionskih motora koji su se zagrijavali, a mogla je vidjeti i kako su već čvrsto povučene pregrade preko svakog prozorčića. Još malo i stigla je. Emma je uvjerila samu sebe da ga je izgubila zato što je bila brza. Inače je bila sklona uvjeravanju sebe u stvari koje možda i nisu takve kakvima ih ona vidi – dobro se pretvarala. Mogla se pretvarati da nasumice pohađa noćna predavanja i da od crvenjenja ne postaje žedna. Začuo se divljački urlik. Zjenice su joj se proširile, ali se nije okrenula, samo je potrčala preko polja. Sekundu prije no što je bila bačena na blatnjavo tlo je osjetila kako joj se kandže zabijaju u zglob i već se našla okrenuta na leđima. Ruka joj je prekrivala usta iako je prošla treninge da ne viče. – Nikada nemoj bježati od ovakvog kao što sam ja. – Njen napadač nije zvučao kao ljudsko biće. – Ne’š pobjeći. I nama se to sviđa. – Glas mu je bio grlen i isprekidan kao u neke zvijeri, a opet mu je naglasak bio... škotski? Dok je gledala u njega kroz kišu, boja njegovih očiju bi na tren bila zlatna, a zatim bi opet zasjala onom čudnovatom plavom. Ne, nije čovjek. Na licu mu je opazila pravilne i muške crte lica. Snažna brada i čeljust dopunjavale su oštre crte lica. Bio je toliko lijep da je pomislila kako bi se moglo raditi o posrnulom anđelu. Moguće. Kako bi uostalom ona mogla išta isključiti? Ruka koja joj je prekrivala usta ju je grubo zgrabila za bradu. Zjenice su mu se suzile dok je usmjeravao pogled prema njenim usnama i jedva vidljivim očnjacima. – Ne. – Zagrcao se. – Nije moguće... – Zatresao joj je glavom s jedne na drugu stranu, prislonio je lice uz njen vrat, mirisao ju, a potom bijesno zaurlao: – Prokleta bila. Kad su mu oči postale sjajnoplave, ona je zajecala i izgledalo je kao da će joj dah napustiti tijelo. 19

w w w. moz aik- k njiga. hr

119,00 kn ISBN 978-953-14-1558-3

Kresley Cole Glad kao nijedna druga

Autorica bestselera New York Timesa donosi nam priču o neutaživoj žudnji koja će spasiti srce i ozdraviti tijelo očajnom ratniku klana Lykae...

Autorica bestselera New York Timesa donosi nam priču o neutaživoj žudnji...

Kresley Cole

Glad kao nijedna druga Prvi roman iz serije “Kad padne noć”

Glad kao nijedna druga OMOT.indd 1

2/28/14 9:41 AM