Goran Tribuson - Gorka čokolada by Mozaik knjiga

Kada poduzetnik Svilar naruči od privatnog istražitelja Nikole Banića praćenje svoga sina Arna, koji mu je iz sefa ukrao likovnu mapu s navodno vrijednim crtežima, njegov život postat će noćna mora. Nastojeći otkriti kome je mladić nudio ili prodao crteže, Banić će otkriti da se u mapi kriju mnogo važniji i opasniji dokumenti, koji će neke od likova istrage stajati i života... Lik istražitelja Nikole Banića, koji se pojavljuje u romanima Zavirivanje, Siva zona, Dublja strana zaljeva, Noćna smjena, Bijesne lisice i Susjed u nevolji, u romanu Gorka čokolada pokušat će razriješiti neobičan slučaj u kojem će mu se na putu naći brojni živopisni likovi koje svaki dan susrećemo na stranicama crne kronike i žutog tiska: tajkuni, starlete, privatne zaštitarske tvrtke, izbacivači... Hrvatska se zbilja na stranicama ovog romana prelila u uzbudljivu i duhovitu priču, a Goran Tribuson još je jednom dokazao svoju vodeću poziciju među hrvatskim pripovjedačima.

Od istog autora:

w w w.mozaik- knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1593-4

NA KO N NA GO DI DE SE T SL UČ AJ I SE DM ŽI TE L JA IS TR A BA NI ĆA NI KO LE

UČAJ L S I T ŠES ŽITELJA ISTRA BANIĆA NIKOLE

Goran Tribuson Gorka Ä?okolada

Biblioteka hrvatskih pisaca knjiga 22

copyright © Goran Tribuson i Mozaik knjiga, Zagreb, 2014. Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Urednik Zoran Maljković Grafički urednik Ivica Jandrijević Korektorica Maja Divošević Oblikovanje naslovnice Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici © Silas Manhood Tisak Denona, Zagreb, travanj 2014. ISBN 978-953-14-1593-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 875144. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Goran Tribuson Gorka Ä?okolada drugo izdanje, prvo u ovoj biblioteci

eliki opskrbni centar već mu se izdaleka učinio poput zdanja izgrađenog od dječjih kockica te potom povećanog do besmislenih i grotesknih razmjera. Da mu je tkogod rekao kako će doći vrijeme u kojem će dućani poprimiti dimenzije sportskih dvorana, ne bi mu nikada povjerovao. Sada je, eto, to vrijeme došlo, i ta mu se činjenica naprosto nije sviđala. Odmah je shvatio kojim se sustavom odvija promet na prostranom i labirintnom parkiralištu, ali mu je trebalo nekoliko krugova dok nije pronašao mjesto. Zatim je izišao iz kola i još jednom se zagledao prema neljudski velikom dućanu, ne znajući koja su od svih tih velikih vrata ulaz, a koja izlaz, i vode li sva baš do onog mjesta koje njega zanima. Pretvara li se to polako u tromog dinosaura koji će ubrzo zaglibiti zbog svih tih promjena što su ga snašle nespremna, upitao se u sebi i ušao kroz najveća staklena vrata što su se neprekidno otvarala i zatvarala pred svim tim svijetom što je brzao unutra, ili se, gurajući kolica pretrpana robom, vraćao van. Našao se nasred velikog predvorja iz kojega su vodili razni putovi nadesno i nalijevo, gore i dolje, i nije znao što je gdje, osim zahoda čija je zelena oznaka palucala na drugom kraju predvorja. Obuzet nedoumicom uradio je ono što mu se učinilo najpametnijim, izvadio je iz džepa vjetrovke Marlboro, 5

Goran Tribuson

zapalio cigaretu i povukao dim duboko u pluća, nakon čega mu se grozna trgovačka novotarija učinila malko podnošljivijom. – Gospodine! – upozori ga čovjek u plavoj kuti, koji je u jednoj ruci držao plastičnu lopaticu, pridržavajući drugom lagana kolica za otpatke – to je zabranjeno! U dvostrukom ste prekršaju! Banić ga pogleda iznenađeno. Bio je to jedini tip koji se bitno razlikovao od gomile ljudi koji su se kaotično vrzmali prostorom i obuzeti amokom trošenja, gurali svoja pretovarena žičana kolica. – Ovdje ne smijete pušiti i morate uzeti kolica! Sad više nije znao što uraditi. Čovječuljak u plavoj kuti zbilja nije djelovao kao autoritet opskrbnog centra, ali je Baniću ipak nekako teško pala činjenica da ga je uhvatio čak u “dvostrukom prekršaju”, pa kako nije znao što bi s upaljenom cigaretom, a još manje kako doći do kolica koje rabe kupci, izišao je i nakon kraćeg premišljanja bacio opušak u kanalizacijski otvor, pa ušao ponovno, ovaj put na druga vrata. Ipak nije uzeo kolica jer mu se činilo da je idiotski tumarati ovim dvoranama s nekoliko boca na dnu golemih kolica. Ta nije došao pokupovati sve moguće deterdžente, sapune, ukiseljene krastavce, konzerve i kekse ovoga svijeta, i njima napuniti protuatomsko sklonište, nego je tek onako usputno svratio jer mu je Komar prije nekoliko dana kazao kako ovdje imaju razmjerno pristojan izbor uvoznih piva. Kada je nakon podužeg lutanja i neuspješne potrage zastao ispred dugačkog niza polica na kojima se nalazilo ono što je tražio, shvatio je da uistinu imaju puno piva, ali da se, bar što se izbora tiče, ne razlikuju mnogo od boljih prodavaonica u gradu. Ipak je uspio pronaći nešto što već poduže vrijeme nije 6

Gorka čokolada

imao prilike vidjeti na policama, tamni Erdinger, veoma dobar pšenični Franziskaner, i na koncu tri velike boce nizozemskog Trappea. Iako je bilo čudne boje karameliziranog šećera i pomalo slatkasto, volio je u određenim prilikama to pivo i držao ga nekom vrstom “dječjeg piva”, pivskim slatkišem koji gdjekad treba gucnuti. Pomisao na tamni Trappe gotovo da ga je nagnala da ponovno zapali cigaretu, ali se na vrijeme prisjeti čistača u plavom. Ako su ga u predvorju ozbiljno upozoravali, ovdje bi ga mogli bez pardona i uhititi, pomisli Banić i počne uzimati boce s police. I tad shvati koliko je čistač bio u pravu. Ne samo da bi mu kolica dobro došla, nego bi, da ih je imao uza se, zacijelo kupio mnogo više od onog što mu je stalo u ruke. Poput gorštaka koji je netom skupio ogrjev, s punim naramkom pivskih boca požurio je prema blagajni, a zatim se dogodilo ono što je najmanje želio. Velika je boca Trappea, što ju je držao pod rukom, ispala i uz prasak kakav znaju prouzročiti samo boce s gaziranim pićima, razbila se. Nogu zalivenih gustom, ljepljivom pjenom, stajao je nasred prodavaonice, prostrijeljen strogim pogledima kupaca koji su zastali sa svojim propisanim kolicima za kupovanje. – Gospodine Baniću, možete te boce staviti u moja kolica – reče mu uslužno čovjek koji je s praznim kolicima izronio iz reda u kojem su se nalazile police i hladnjaci s mliječnim proizvodima. Bio je srednje visine, negdje u poznim tridesetima, dobro građen, obrijane glave koja mu je davala izgled strogog askete i moralista, koji je dojam pojačavalo njegovo elegantno i nekako jezuitski crno odijelo pod kojim se nazirala besprijekorno bijela košulja bez kravate. 7

Goran Tribuson

Zbunjen zbog nevolje u kojoj se našao, Banić polako posloži boce u neznančeva kolica, a zatim mu sijevne: – Otkud znate moje ime? – Radim za gospodina Svilara... Poslao me po vas... – reći će čovjek u crnom odijelu, kao da mu je neugodno. – Svilar... – zamisli se Banić. – Pa prije dva dana sam ga odbio. Radim sam i gotovo mi je nemoguće pratiti nekoga... – Odbili ste ga telefonski. Gazda je zamolio da se ipak vidite i da vam pokuša objasniti neke stvari. Banić se trgne. Znao je da ljudi kojekako zovu nadređene, ali kada bi čuo da netko svog poslodavca zove “gazdom” stvari bi mu odmah postale sumnjive. – Ali... u tom slučaju vi ste me pratili... – reče nakon što je na blagajni potpisao slip i pogurao kolica prema izlazu. – Jesam – slegne ramenima tip izbrijane glave. – Drugačije vas ne bih mogao odvesti gazdi. Vidio sam kako ste odbili uzeti kolica pa sam ih uzeo ja. Slutio sam da će se ta stvar zakomplicirati. Već se komplicira, pomisli Banić pa se tiho nasmije: – Ako tako dobro pratite ljude, zašto mu vi ne biste obavili tu stvar? Čemu trošiti lovu na privatnog istražitelja? Oni su ionako skroz antipatična branša. – Gazda ima sasvim dovoljno love da si priušti istražitelja... Pogotovo takvog koji vozi stari Golf, pomisli Banić, zaustavljajući kolica s pivom ispred prtljažnika svog dotrajalog vozila. I prije no što će podići pokrov kako bi pretovario pivo, on izvadi Marlboro i žudno ga zapali, baš ispod velikog panoa s programatskim pokličem 8

Gorka čokolada

RECITE DA NEPUŠENJU! – Pratite me! Vozit ću polako! – dovikne mu njegov novi poznanik i krene prema drugom dijelu parkirališta, dok se Banić pitao hoće li otamo izroniti u Fordu ili Cherokeeju. Dok su se približavali Svilarovoj kući, podignutoj na samom rubu idiličnog jelenovačkoga parka, Banić se prisjeti velike urbanističke afere iz ranih osamdesetih, kada su se svi pitali za koga se to i zašto podižu moderni dvojni objekti u takozvanoj zelenoj zoni, kao da se nije dobro znalo za koga se takvo što moglo raditi. Dobro održavana kuća bila je na vrhu brijega, okružena pomno odabranom crnogoricom, imala je dvije etaže, dolje veliki atrij, a gore prostranu terasu i nov mediteranski krov koji je ljeti morao gorjeti od svježeg crvenila. Prostor oko kuće bio je opasan visokom željeznom ogradom, na ulazu su se mogle nazrijeti sigurnosne kamere, a putić kojim je prošlo vozilo Banićeva vodiča, završavao je velikim parkiralištem ispred prostranog trijema pod kojim se nalazio ulaz u Svilarovo zdanje. Nigdje ni traga novobogataškom neukusu i bahatosti, nigdje bazena, konjušnice, teniskog igrališta, dvorišnog studija za meditaciju (!) i opuštanje, nigdje vrtnih patuljaka, lavova od kamena praha, ni fontane s osvijetljenim dnom, tako da se činilo kako je Svilar suzdržani, decentni bogataš s mjerom i ukusom. Ali tko zna, razmišljao je Banić, ako ovdje u Zagrebu posjeduje tek združeni dvojni objekt na otmjenoj lokaciji, tko će jamčiti da, recimo, nema “novokomponirani” dvorac o Cornwallu, ljetnikovac s umjetnim palmama na dubrovačkome primorju ili ranč u Connecticutu? Poslije, dok su sjedili u Svilarovoj sobi za primanje, Banića nije osobito fascinirala sva sila umjetničkih slika po zidovima, jer 9

Goran Tribuson

se, naravno, u slikarstvo uopće nije razumio, ali mu se svidjelo to što Svilar, za razliku od svoje poduzetničke subraće, uopće nije imao otvoren kamin, ili kakvu drugu rustikalnu izmišljotinu, nego se grijao uz pomoć najobičnijih radijatora, odnosno centralnog grijanja. Inače, Robert, ili Bobi Svilar, kako se predstavio, bio je čovjek koji je dobrano prešao šezdesetu, ali se po stasu, žustrini pokreta i pomno njegovanoj koži očigledno trudio da svoje godine prikrije. Ne poštujući morlačku modu, bio je odjeven posve sportski, u izblijedjele traperice i meku svjetloplavu majicu koju bi možda čovjek upućen u takve stvari, odmah prepoznao kao svjetsku marku. Ali, Banić nije pripadao tom soju. On je znao razlikovati mladog Cheta Bakera od njegovog poznog refleksa, saksofon Dextera Gordona od onog u čiji pisak puše John Coltrane, ali nije razumio zašto majica Paul & Shark košta tridesetak puta više od one što su je skrojile radnice trikotaže iz Čakovca. Kad je istražitelj izjavio da pije samo pivo, i na svoje veliko razočaranje dobio jedno od onih domaćih, čije su mu macho reklame već uvelike išle na živce, nabio je Bobi Svilar ruke u džepove i ushodao se po sobi, zacijelo uvjeren kako su njegova gosta fascinirale sve te skupe slike po zidovima. – Ovo su dva bolja Glihe, ovo tu je Uzelac, malo predimenzioniran, ali po osjenčanim volumenima krajnje zanimljiv, ovo je atipična Crnčićeva marina, sa za njega posve neobičnim rakursom, ovo pak jedan sasvim rani Detoni, potom Becić čije autorstvo još nije sasvim dokazano, dva ponajbolja Motike, i ovo tu... malo poznati portret sestre Pepice, našeg neponovljivog genija Josipa Račića. 10

Gorka čokolada

Banić je nekoliko časaka pratio njegovo predavanje, a potom mu se, valjda od topline i lošeg domaćeg piva, počelo toliko spavati da su mu se vjeđe nekoliko puta lagano spustile. – Nešto ste se zamislili?... – ironično će Svilar. – Da... – Sigurno su vas ove slike natjerale... – Ne, nisu! – prekine ga odmah Banić. – Zamislio sam se zbog posve druge stvari. Naime vani je nekoliko stupnjeva ispod ništice, a ja sam u gepeku ostavio desetak boca piva. Ako mi opišete baš sve slike, siguran sam da će se zamrznuti. – Ako se zamrznu, vi ćete ih lijepo odmrznuti. Bar za to je lako naći lijeka – kao da ga je umirivao Svilar. – To baš neće ići... – Gazda, gospodin je u pravu... – umiješa se čovjek obrijane glave, koji je Banića i doveo ovamo. – Želiš li kazati da sam ga ugnjavio svojom kolekcijom? – Ne, ne! – branio se obrijani, kao da je i sama pomisao na takvo što svetogrdna. – Ali, kad se pivo jednom zamrzne, onda zaboravi... možeš ga bacit u zahod! – A tako... – zamisli se Svilar pa se, kao da se ništa nije dogodilo, vrati do onog djevojačkog portreta što ga je izradio stanoviti Račić, zagleda se u patinirano lice mlade, priproste djevojke pa nastavi: – Taj vam je Račić bio najveće čudo našeg slikarstva, siromah koji je još kao adolescent odlutao u svijet željan znanja i vještine. Tako čistih motiva i tako snažnih poriva danas jedva da bi se našlo u mladaca kakav je bio on. Učio je isprva na Akademiji u Münchenu, postao najboljim u klasi, a potom 11

Goran Tribuson

otišao u Pariz, tvrdeći kako su u stvarima slikarstva Francuzi daleko ispred svih naroda. Teško da itko od nas može i zamisliti sirotinjske okolnosti pod kakvima je došao u Pariz i bijedu u kakvoj je živio. Unajmio je hotelski sobičak kakav mora da nadilazi imaginaciju socijalnih pisaca njegova doba, a dane je provodio u Louvreu, vježbajući tonske prijelaze i kolorit po Franciscu Goyi. Bez obzira na to što je kao i svaki normalan čovjek gajio sućut prema siromasima, Banića zbilja nije zanimala sudbina nekog tko je gladovao i kopirao druge slikare u poznatoj francuskoj galeriji. Vidjevši valjda da se Banić dosađuje, Svilar kao da je odlučio naglo prijeći na ono najzanimljivije i najdojmljivije: – Došao je u Pariz u veljači 1908., a četiri mjeseca nakon toga našli su ga ustrijeljenog u sobi njegova hotela. Okolnosti smrti nikada nisu utvrđene. Ne zna se da li ga je netko ubio ili se radilo o samoubojstvu. Imao je samo dvadeset tri godine. To što je netko pronađen ustrijeljen u hotelskoj sobi, budilo je u Baniću nešto od profesionalne radoznalosti, ali zbog činjenice da se nemila stvar dogodila prije devedeset šest godina, nije imao namjeru baviti se podrobnije takvom uzaludnosti. Prije nekoliko godina ubijen je u pola bijeloga dana, u Zagrebu, jedan od mafijaških bossova, pa prave okolnosti te smrti ipak nisu otkrivene. Što je spram toga neki ubogi slikar ustrijeljen prošloga stoljeća u Parizu! – Gospodine Svilaru – prekine ga Banić, trudeći se nastupiti čim uljudnije. – Prije dva dana sam vam kazao kako ne bih uzimao poslove praćenja jer radim sam. Takvi poslovi stavljaju pred čovjeka niz nerješivih tehničkih problema. Kada bih imao 12

Gorka čokolada

pomoćnika, bilo bi znatno lakše, premda ponekad ni dvojica nisu dovoljna. Došao sam samo zato što me gospodin... Tu Banić zastane i pogleda u čovjeka koji ga je dopratio ovamo, začudivši se što mu još nije čuo ime. – Guba – dometne Svilar. – Zovemo ga Guba. – Škrlet – reče tip svoje prezime pa pocrveni. Čini se da mu nadimak nije bio nimalo drag. – Andrija Škrlet. – Dakle gospodin Guba mi je – nastavi zlurado Banić – rekao da su nastale neke nove okolnosti. I ja sam zbog toga došao. Osobno sumnjam da bismo to što su 1908. u Parizu pronašli tog vašeg Farčića ustrijeljenog, trebali držati novonastalim okolnostima. – Račića! – ispravi ga Svilar. – Naravno, vi ste kao i svi privatni istražitelji bivši policajac, ili, bolje rečeno, narodni milicionar. A u tim se krugovima Račić slabo spominjao. Nisam li u pravu? – Niste – ispije Banić svoje pivo do kraja. – Imali smo jednog Račića na Kozari boku. Pekao je prave originalne bosanske ćevape u somunu. Išli bismo tamo poslije smjene, onako, znate... muško društvo. Žderali smo ćevape, lokali pivo i podrigivali naglas. U pogledu koji mu je dobacio Svilar, bilo je nečeg što bi se na verbalni jezik dalo prevesti samo kao psovka, ali je ipak uspio zadržati pribranost i mirno nastavio priču o siromašnom slikarskom geniju, baš kao da je uvjeren u njezinu višestruku funkcionalnost. – O tome što je radio u Parizu ta četiri mjeseca, znalo se jako malo, što i nije neobično za čovjeka kome ni grob nije obilježen. Prije tridesetak godina u krugovima hrvatskih emigranata u Parizu pojavila se mapa sa četrnaest crteža u tušu i ugljenu, 13

Goran Tribuson

crteža s motivima pariških mostova. Zbog Udbine paske i krajnjeg animoziteta spram svega što je emigrantsko, ovdje se o tome uopće i nije čulo, ali su hrvatski kunsthistoričarski eksperti u Parizu potvrdili da je potpis na crtežima autentičan i da se oni savršeno uklapaju u Račićev opus. Moram li vam kazati da su to senzacionalno otkriće potvrdili doktori Gobelin i Aškerc, jedan profesor Zlatarić, potom doktor Hoffmeier... – A što je rekao doktor Knoflec? – prekine ga Banić. Svilar se vidljivo zbuni i zagleda u istražitelja. Naravno, on nije mogao znati da je Knoflec doktor iz Pakovog idiotskog vica, proktolog koji gata frajeru koji si je hemoroide mazao socom od crne kave. – Vidite, šteta da se i doktora Knofleca nije pitalo... – poveća njegovu nedoumicu Banić, spreman čim prije napustiti ovo čudno mjesto puno važnih slika. – U to sam se vrijeme bavio uvoznim i izvoznim poslovima – nastavi Svilar. – Imao sam nažalost onaj crveni jugopasoš i trebalo mi je mnogo lukavstva da se približim hrvatskim krugovima u Parizu. Mislim da sam baš zbog tog njihovog nepovjerenja bio prisiljen platiti crteže bar trideset posto više no što bi tražili od čovjeka koji im je blizak. – Znači, niste im bili politički bliski? – Jesam! Naravno da jesam! – skoči Svilar. – Svi smo mi radili združenim snagama na rušenju Jugoslavije. Oni izvana, a ja iznutra! Samo što to oni nisu mogli znati. – Dakle ta su remek-djela u vašem posjedu? – pogleda ga Banić kao da mu sada i samome postaje jasnije gdje se krije razlog radi kojega ga je Svilar pozvao. 14

Gorka čokolada

– Zbog toga sam vas i zvao! Vidite, više nisu. Ukradena su mi prije nekoliko dana. I to iz radne sobe, iz mog osobnog sefa! – Zašto ne pozovete policiju? – začudi se istražitelj sasvim iskreno. – Oni imaju najviše šanse da doznaju tko ih je ukrao. – U tome i jest stvar... ja, naime znam tko ih je ukrao... Banić se okrene prema njemu očekujući nastavak. – Ukrao ih je moj sin Arno. – Otkuda mu to ime? – izleti Baniću. – Zar se nije mogao zvati Mirko? Ili Pero? – Po liku iz omiljenog romana njegove majke – zlovoljno će on, kao da obnavlja neku staru svađu. Zatim doda posve suho: – Uostalom, to se vas ne tiče! – Naravno, naravno! – povuče se Banić. – Ali, zašto bi vam ih on ukrao? – Da mi napakosti. Mislim da me mrzi i drži uzrokom svih svojih nezadovoljstava. A ja sam oduvijek bio idiot koji je sve radio samo da bi njemu i njegovoj majci bilo što bolje i ljepše. I to vam je zahvalnost koju na koncu dobijete od vlastita djeteta. – A što na to kaže njegova majka? – Ništa – slegne Svilar skrušeno ramenima. – Ona je umrla prije dvanaest godina. – Ali, zašto bi vam krao crteže iz sefa? – nastavi Banić, žaleći pomalo što je i nehotice načeo nešto tako neugodno kao što je smrt žene. – Kuća vam je puna slika. Mogao je uzeti bilo što. Tog Uzelca, Glihu, Lopatu... – Motiku! – ispravi ga Svilar i pogleda sumnjičavo kao da više ne zna zafrkava li ga to bivši policajac, ili je uistinu toliko neupućen u domaću likovnu tradiciju. – Vidite, gospodine 15

Goran Tribuson

Baniću, ukrao je Račićeve crteže jer je znao da mi oni najviše znače. I da, ruku na srce, najviše vrijede. Jer nisu samo umjetnički artefakt, nego i dragocjen raritet, jednom riječju, otkriće! I sad će ih lijepo prodati... – Kada biste obavijestili policiju, oni bi ga u tome spriječili. Znali bi to uraditi i na neki, recimo to tako, nježniji način. Mislim, ako tamo imate kakvih veza. – Ne sumnjam u to da bi to oni znali uraditi – složi se on – ali mi je posve strana pomisao da policiji prijavljujem vlastito dijete. Znate ono... nema te umjetnine koja bi vrijedila koliko dječji nokat! Dragi gospodine, jednostavno bih htio samo to da prljavi veš ostane u kući... – A koliko je staro to dijete? – nakašlje se istražitelj. – Mislim, to dijete čiji je nokat vredniji... – Ima dvadeset pet godina... – Veliko dijete! – fućne Banić. – Lova koju bi dobio za te slike, dobro bi mu došla za kojekakve stvari. Sigurno i za one koje ne odobravate. – To ne znam – pogleda ga Svilar prostodušno. – No dobro – nastavi istražitelj – zašto mislite da bih ja imao tu vrst autoriteta i utjecajnosti pa da ga uspijem privoljeti da vam te slike lijepo vrati, izmoli od vas očinski oprost i ode se ispovjediti u gradsku prvostolnicu? – Ne budite ironični! – prekori ga Svilar. – Jasno sam vam rekao da bih vas platio da ga pratite... da otkrijete komu je nudio ili prodao crteže. Ja bih ih već znao nekako vratiti, otkupiti... Ako doznam gdje su završili, pola ste mi posla obavili. Ja ću vam pomoći i dati vam popis trgovaca za koje pretpostavljam da bi 16

Gorka čokolada

ih Arno mogao posjetiti. Mislim da to za vas ne bi bio pretežak posao. Osim toga, koliko znam, vi trenutno baš i nemate klijentele, i ne bi se moglo kazati da vam baš ide... – Vi i vaši ljudi zacijelo ste bolja njuškala od mene – kiselo se nasmiješi Banić. – I dobro, gdje djetešce u ovom času? Ako sam dobro shvatio, drmnuo je crteže i zbrisao od kuće. – Slušajte, za nekoga tko ima dvadeset pet godina, teško je kazati da je pobjegao od kuće. On je jednostavno otišao i unajmio stan u jednoj od onih mirnih ulica koje imaju nazive po ilircima. U Vrazovoj, Štoosovoj... Guba i ja bismo vas odvezli i pokazali vam gdje sada boravi. I konačno kako izgleda. – Da, da... to je uvijek pouzdanije od fotografije – zamisli se Banić. – A, imate li možda slike ili fotokopije ukradenih crteža? – Ne – procijedi Svilar. – Nikada nisam mislio da bi mi mogle ustrebati... da ću se naći u situaciji nalik ovoj. Ali, crteži su pospremljeni u staru kožnu mapu koja veoma lijepo izgleda. Nalik je plosnatoj kutiji, crvena je i ima zlatotisak na prednjoj strani, odnosno na poklopcu. Drži se da su crteži oduvijek bili u njoj, tako da je i mapa vrijednost po sebi. Nadam se, gospodine Baniću, da ćete mi pomoći da vratim crteže i mapu. Bit ću vam zahvalan, a nemojte smetnuti s uma da su zahvalni uvijek i darežljivi. – Možda vam se ovo sa slikama i ne bi dogodilo da ste uistinu darežljivi. – Znam na što ciljate, ali nemate pravo! – naljuti se on. – Arno ima bankovnu karticu i račun za čiju se pozitivu redovito i izdašno brinem. Vjerujte, nezahvalnost djece češće proizlazi iz naše darežljivosti nego iz škrtosti. Nagađam da imate djece... 17

Goran Tribuson

– Imam! – prekine ga on. – Siguran sam da ste me temeljito provjerili i da vam to da imam kćer nije promaknulo. – Recite, ona često dolazi iz Londona? Baniću dođe da radoznalog idiota raspali šakom posred lica, ali takvo što ipak nije mogao uraditi. Konačno, od nečega je morao živjeti. Iako ovo nije ugostiteljski, krojački ili propagandistički posao, i ovdje je “mušterija” redovito u pravu! Osim, ako ti se baš ne zgadi do kraja. I dok su se stubištem polako spuštali ka velikom predvorju, također prepunom ovješenih slika, u zgradu je ušao neobičan tip, veoma visok čovjek šezdesetih godina, vitak i uzanih ramena, pomalo plaha i nespretna hoda, odjeven u dugačak, staromodni krombi kaput koji je zacijelo bio težak koliko i on sam. Imao je za svoju dob veoma gustu crnu kosu, nije nosio ni šešir ni kapu, a ono što je na njemu djelovalo najčudnije bili su demodirani štitnici za uši, nalik studijskim slušalicama, “odjevni” predmet kakav jedva da se još mogao vidjeti i na filmovima. Lice mu je bilo veoma glatko, gotovo zategnuto, ali kad ga je bolje pogledao, Banić shvati da je to zbog pudera koji je izdašno rabio. U ruci je čovjek držao crni, elegantni kovčežić za spise, a kad ga je Banić malo bolje promotrio, shvatio je da to nije kovčežić, nego laptop koji je poput kakve dragocjenosti bio učvršćen o čovjekov lijevi zglavak nečim nalik na policijske lisice. Banić bi dao ruku u vatru da ga je negdje već vidio, ali se kao i većina onih koji su prešli pedesetu i počeli zaboravljati stvari, nije mogao prisjetiti gdje. – Gospodine računovođo! – iznenadi se Bobi Svilar i požuri ususret čovjeku sa štitnicima na ušima. – Danas vas nisam očekivao. Ali, neka, neka... Odmah ćemo srediti sva neriješena pitanja! 18

Gorka čokolada

Potom mu nekako ishitreno i pretjerano srdačno pruži ruku, a “računovođa” je primi bez prave volje, onako kako se, primjerice, na ribarnici provjerava ispravnost onoga što kupujemo. – Gospodine Baniću – pogleda Svilar istražitelja, stišćući i dalje mlohavu računovođinu ruku – kao što vidite, iskrsnule su nenadane poslovne obaveze. Guba će vas odvesti kamo smo naumili i isplatiti vam predujam. Guba pogleda ljutito Svilara, ali ovaj put ne pripomene kako mu je pravo ime Škrlet te kako mu se ne sviđa nadimak. Mirno je prihvatio naredbu jer je Svilar ipak bio njegov gazda.

Ulice što su nosile imena iliraca, bile su u drugom dijelu grada, činili su ih lijepi samostojeći objekti, uglavnom dvoetažni, sagrađeni negdje početkom prošloga stoljeća. Kao što i pristoji ulicama koje su dobile imena prema pjesnicima i filolozima, bile su mirne, široke, gotovo posve bez prometa, trgovina je u njima bilo veoma malo, a gostionice i kafići bili su prava rijetkost. Kada bi tkogod pokušao dulje motriti koju od kuća, teško da bi mogao ostati nezamijećen jer su u takvim ulicama uz ulaze parkirana samo vozila onih koji ovdje stanuju. Pa ipak, shvati Banić s olakšanjem, dok su se zaustavljali nadomak kuće koju je unajmio Svilarov sin Arno, jedan od rijetkih kafića u ovom dijelu grada nalazio se baš nasuprot Arnova privremenoga doma. Ispred kafića bila je neka vrsta ugibališta, na kojem su se zasigurno izmjenjivala vozila onih što su zastali zbog pića. Usto je kafić, neobičnog naziva Jednooki Jack, imao s ulične strane veliku staklenu stijenku, neku vrstu izloga iza kojega je bio učvršćen veliki metalni šank na koji se moglo mirno nasloniti, pijuckati piće i promatrati što se događa vani. Ali Guba, kako ga je zvao njegov poslodavac ili čak vlasnik, zacijelo nije imao smisla za praćenje i uhođenje, tako da je zaustavio svoj Cherokee uza samu ogradu od niskih stupića, iza koje se nalazilo betonirano dvorište, 20

Gorka čokolada

niska i neugledna dvorišna zgrada, a nasuprot nje kuća s visokim suterenom, natkrivenim stubištem i dvije etaže, na stanovit način lijepa, ali u svom sivilu ipak pomalo bezlična i neupadljiva. – Ovo je unajmio – kimne Guba prema katnici – ali mislim da koristi samo sobu ili dvije. Banić bolje promotri zgradu, ali ne zamijeti ništa iznimno, ništa što bi u njemu potaknulo kakvu korisnu asocijaciju ili zaključak. Kuća je imala bogatu, ali zapuštenu fasadu, kakve se obično ne obnavljaju bez stotinjak potvrda različitih urbanističkih i kulturnih nadleštava, prozori su joj bili ukrašeni, posve izvan standarda, i kada biste ih poželjeli promijeniti zbog trošnosti, svaki bi se stolar na takvom poslu lako obogatio. Dio dvorišne ograde bio je nadograđen ukrasnim šipkama koje godinama nitko nije zaštitio tako da se činilo kako bi se svakoga časa mogle srušiti izgrižene hrđom. Bilo je posve očito da Arna nema ovdje jer su svi prozori bili tamni i poluzastrti trošnim roletama. – Plaća tisuću eura mjesečni najam – s prezirom će Guba, po čemu se Baniću učini kako se Svilar morao dobrano raspitati o novonastalim okolnostima u kojima mu se našao voljeni sin. – Za te pare ja moram raditi čitav tjedan – i dalje je bio ogorčen Banićev informator. – A što ćete... – promrmlja istražitelj kao da osjeća sućut spram njegove “besparice”. – Da bi se došlo do takve love, treba naći pravoga oca ili pravi posao. On je pronašao ono prvo... a vi ovo drugo. – E, nekad je bilo bolje – reći će on s nostalgijom u glasu. – Sve dok mi crveni banditi nisu sudski zatvorili zaštitarsku 21

Goran Tribuson

agenciju. Potplatila ih konkurencija. Ali, potegnuo je gazda već sve što treba. I odvjetnike i... – A zašto su vam je zatvorili? Otkud ta pakost prema tako ljupkom i društveno korisnom radu? – A što da vam kažem... – uzdahne Guba. – Tobože zbog neadekvatne primjene sile. Kao da smo na izgrednike mogli krenuti molitvenicima i priručnicima bon-tona. – Naravno da niste! Neshvatljiva je ta nesnošljivost koju vlast pokazuje prema prihvatljivim oblicima nasilja i terora. Ne brinite vi za agenciju. Čim porastu potrebe za razbijenim glavama, ti koji su vas zabranili, sigurno će se urazumiti. Nije bio siguran da je Guba shvatio ironiju, ali se nije imao kada baviti time jer je iz one kućice u dvorištu izišao klinac, ne stariji od deset godina, za snijeg koji je upravo počeo padati prelagano odjeven, s velikom indijanskom perjanicom na glavi i lukom i strjelicom u rukama. U tome što je uz pločnik parkiran Gubin skupi automobil, zacijelo nije vidio ništa neobično, pa se trkom, kojim djeca imitiraju jahanje, požurio do velike kuće i zagledao se u prozor kao da očekuje da će tamo ugledati Arna Svilara. – Mislim da mali idiot umišlja da je Indijanac – reče Guba ravnodušno, po čemu se dalo zaključiti kako je klinca s perjanicom već imao prilike vidjeti. – To ste dobro zamijetili – zaključi Banić. – Po tome kako se odjenuo, teško bi bilo povjerovati da se igra astronauta. – Ne znam kako mu takvo što može pasti na pamet. – Ne znate jer ste odrasli uz one... transformere... i nindža‑kornjače... ili kako se već ne zovu... 22

Gorka čokolada

– Želite li kazati kako je klinac odrastao uz kaubojske filmove kojih više uopće nema. – Ne želim – nasmije se pomalo kiselo Banić – jer je štos u tome što klinac uopće i nije odrastao. Mora da mu je netko napunio glavu Indijancima i kaubojima. Možda otac... – Ili djed – dometne Guba, a Banić se strese od nelagode. On je, naime, odrastao uz knjige Karla Maya, uz takozvane crtane romane Pony i Laso, uz vesterne s Johnom Wayneom i Jamesom Stewartom, on se još uvijek dobro sjećao indijanskoga filma snimljenog na Plitvicama, u kome njemački kauboj kaže “Wohin gehst du, mein rote Bruder?”. Nije moguće da je po tom svom odgoju, u kojem su važno mjesto imali junaci Divljega zapada, polako prešao iz kategorije otaca u kategoriju djedova. Ali Gubu očigledno nije zanimalo je li njegov sugovornik bliže očinskoj ili djedovskoj dobi, nego je promrmljao kako su mu se već koljena ukočila pa je izišao iz parkiranog vozila, zijevnuo, prišao niskoj ogradi i protegnuo se nekoliko puta kao da obavlja jutarnju gimnastiku. Zatim je prostački otpljunuo ustranu, izvadio maramicu i snažno se useknuo. I tad ga je spazio dječak s indijanskom perjanicom na glavi, namrštio se, lupajući se dlanom po usnicama indijanski je zajujukao i pozvao oca: – Tata, tata! Ćelava zmija je opet ovdje! Ćelava zmija njuška po našim pašnjacima! Časak nakon toga iz kuće je izjurio niski, tusti tip s kratkim nogometaškim nogama, okrugla lica s podužim zulufima, kakve su nekoć nosili poklonici pozne faze Elvisa Presleya. Tip je bio odjeven u široke samtaste hlače i maskirnu jaknu, sa skraćenom 23

Goran Tribuson

puškom čiji je uglačani metal zlokobno sijevnuo u njegovim rukama. Prizor baš iz zaboravljenih vesterna. – Pizdo! Rekao sam ti da se više ne pojavljuješ! – izderao se naoružani tip na Gubu. – Nemaš ovdje što njuškati! Jel’ jasno? Jel’ jasno? Držao je pušku i činilo se da će podići cijev prema Gubi, ali to ipak nije uradio. Vidjelo se da je ljutit, ali je njegova ljutnja bila prije paradna pirotehnika nego autentični požar. Guba se očito nije uplašio puške, ali je ipak, valjda iz predostrožnosti, ustuknuo korak ili dva. Vidjelo se da se ne namjerava previše objašnjavati s ljutitim ocem malog Indijanca, te da će se nastojati čim prije ukrcati u svoje vozilo i odmagliti. Banić primijeti kako je lagano zavukao ruku u desni džep i bilo je više no jasno da u njemu drži pištolj. – Ćelava zmijo! – zakreštao je dječji glasić. – Ovo će ti biti najbolja opomena! Rekavši to, klinac podigne luk sa strjelicom i zapne tetivu. Strjelica je bila izrađena od čvrste trske i na vrhu je imala žicom pritegnut čavao. Mogla je sasvim lako koga ozlijediti. – Ako me balavac pogodi, stradali ste obojica! – priprijeti Guba čovjeku s puškom, a ovaj se okrene prema dječaku, odmahne glavom ustranu, našto dječak spusti svoje rukotvorno oružje i odjuri u kuću. Guba otpljune, okrene se i u nekoliko se koraka nađe u sigurnosti automobila. Dok je okretao ključić i pritiskao kvačilo, čulo se kako ljutito mrmlja nešto što su morale biti psovke. A potom, dok je kretao, shvati izgleda kako je dužan objasniti Baniću tko je tip s puškom: 24

Gorka čokolada

– Svilarov mali idiot unajmio je kuću od obitelji diplomata koji trenutno živi u Otawi. U dvorišnoj kući stanuje kućepazitelj Havranek. Stiv Havranek. Nema baš neko prezime uz koje bi dobro išla ta skraćena puška. – Ni uz vaše prezime baš ne ide pištolj koji ste stiskali u džepu. – Revolver – ispravi ga Guba, čije prezime Škrlet zbilja nije zvučalo revolveraški, pa izvadi iz džepa Colt magnum, pucaljku u koju se morao još kao klinac zaljubiti u nekom od zagrebačkih kinematografa. – On i njegov ćaknuti sin prave su daveži. Bio sam ovdje prošli tjedan da nagovorim Svilarovog klipana da se vrati kući, a pračovjek u maskirnoj odori počeo se derati na mene kako nemam pravo ulaziti u dvorište, kako će mi on već pokazati mog boga... I onda je otrčao u kuću po pušku... Razumijem ga jedino utoliko što su mu u ratu otišli živci kvragu. Ali, što ćete! Nismo svi napravljeni od iste građe! Ja sam se, eto, vratio iz rata i zaspao mirno kao da sam stigao sa svjetskog prvenstva u Francuskoj. Tu se samozadovoljno nasmije jer mu se, očito, svidjela vlastita šala. Kad god završi koji od ratova na ovim prostorima, pomisli Banić, dok se Cherokee zaustavio na crvenom semaforu, kompletno pučanstvo ima urednu potvrdu da je sudjelovalo u njemu. I to na pravoj strani, što neprijatelja ili napadača, onako retrospektivno, čini posve beznačajnim. – A vi... vi niste sudjelovali u obrani domovine? – pogleda ga načas Guba pa polako krene preko raskršća. – Ne – skrušenim će glasom Banić. – Ja jedini nisam... odnosno nas nekoliko... Idući tjedan osnivamo malu udrugu 25

Goran Tribuson

nebranitelja. Za početak ćemo tražiti da nam se oduzme pravo na tramvajski pokaz i povisi televizijska pretplata... Možda bi ova rečenica i naljutila Gubu, ali ju on izgleda i nije do kraja čuo jer je spazio nešto u susjednoj ulici. Dodao je naglo gas, prebacio se u nedopuštenu traku, oduzeo drugima prednost i nakon jedne vozačke egzibicije, koja je podrazumijevala višestruko oduzimanje vozačke dozvole, zaustavio se nadomak mondenog lokala iznad čijeg je ulaza svjetlucala kontura čaše sa stiliziranim tropskim voćem. – Ono je njegov Punto! – reče, uprijevši prstom u zeleno vozilo ispred lokala. – Čije? – Njegovo. Arnovo! Uvijek mi je tako glupo izgovoriti to ime koje ništa ne znači. I prije no što je Banić uspio zaustiti ironično kako stari Svilar nije baš sinu kupio dovoljno velik automobil, Guba ga lagano gurne laktom i pokaže mu prema ostakljenim vratima koktel-bara. Tamo je upravo izlazio mladić u sportskom kaputu s kapuljačom, mršav, prosječna, nezanimljiva dječačkoga lica, tamne kovrčave kose koja se teško češlja, gegava hoda kakvim znaju afektirati adolescenti, dovoljno nizak da bi ženama ostao nezanimljiv. Ne samo da nije nimalo bio nalik ocu, poduzetnoj šarmantnoj muškarčini koja se znala oteti godinama, nego je već na prvi pogled odavao autsajdera. Ali, svatko ima i majku, pomisli Banić, pa ako nije na oca, bit će da je na majku. Ali, o njoj će biti teško doznati išta podrobnije, budući je, kako je rekao Svilar, umrla 1992. – Pravi mamin sin – rekao je Guba kao da čita Banićeve misli. A zatim, misleći valjda kako se Banić dostatno uputio u ono 26

Gorka čokolada

što će mu trebati za praćenje, okrene ključić u automobilskoj bravici i krene. Banić se još jednom osvrne prema razvikanom lokalu za bogatu mladež i izbliza ugleda Svilareva sina koji je u tom času otvarao vrata svog Fiata. Začudilo ga je njegovo meko blijedo lice koje kao da nije pripadalo dvadeset petogodišnjaku nego kakvom mlađem školarcu, a rinčice koje su mu krasile oba uha, pripisao je njegovoj gubitničkoj prirodi. Smislio je za to smiješan argument – ako nisi baš ništa, možeš biti bar čovjek s rinčicama. – Hoćete li da vas odvezem kući pa da vam auto netko naknadno doveze – upita ga Guba – ili ćete radije na Jelenovac po njega? – Brinem se kad nije uz mene – promrmlja Banić. – Znate, taj model najčešće kradu. – Tko bi to krao!? – u nevjerici će Guba. – Banda iz tehničkih muzeja! Što sve nisu kadri uraditi da povećaju izložbeni fond! Poslije je, gore na Jelenovcu prešao u vlastita kola, a kad mu je Svilarov pomoćnik donio ček na kojem je bio ispisan predujam od dvije tisuće eura, pristao je na taj sasvim neobičan posao, pristao je pratiti i nadzirati mladića, odnosno crteže što ih je ovaj ukrao od uzoritog i dobronamjernog oca. U pola šest, kada je zaustavio kola ispred Nove bolnice u Dubravi, snijeg je padao gušće, ali se po mokrom pločniku parkirališta činilo da se neće uhvatiti. U svom tamnocrvenom kaputu s kapuljačom, koji joj je iz Londona poslala Nika, omotana novim Benettonovim šalom, Lidija ga je već čekala, uzrujano pocupkujući na hladnoći. Ali, nije mu kazala ništa, čak ni kad 27

Goran Tribuson

joj je rekao da ga pričeka još časak, dok ne kupi šteku Marlbora na kiosku u bolničkoj auli. Bila je to prednost razvedenih parova, naime, bili su gotovo obvezni da pomognu jedno drugome, ali si nisu smjeli predbacivati razne sitnice. To se bar nije držalo ukusnim i umjesnim. – Oprosti, do maločas su me gnjavili jednim idiotskim poslom – rekao je kad su sjeli u njegov sivi Golf. Ipak se osjećao pomalo krivim budući da je zakasnio čitavih četvrt sata, a ona ga je sve to vrijeme čekala vani na snijegu i hladnoći. – Da smo u braku prije četvrt sata bih uzela taksi i sada te čekala dole na Britancu s facom one žene iz onog... japanskog filma... – nasmijala se suzdržano Lidija, ali se, naravno, naslova tog japanskog filma nikako nije mogla sjetiti. Otkako je prešla pedesetu i ona je sve lakše zaboravljala, tvrdeći u pojedinim trenucima kako je to početak alzheimera, premda je bilo posve očito da se radi o danku koji se plaća godinama. Kako je u posljednje vrijeme imala bolove u kralježnici, znala bi se ukočiti i tada je pila mnogo sedativa, možda i više no što je trebalo. Odlučila je smršaviti, pretpostavljajući da bi njezini problemi mogli biti u vezi s tih nekoliko prekomjernih kilograma. Međutim oni se ni nakon ozbiljne kure mršavljena nisu povukli, ali je Lidija zato dobila finu liniju i počela izgledati sasvim dobro za svoju dob, što je i njezin bivši muž zamijetio. – Što ti je rekao čarobnjak? – upita je Banić, ironizirajući razvikanog neurokirurga do kojega se moglo doći samo uz posredovanje generalnog sekretara Ujedinjenih naroda ili neurokirurgove gluhe tetke. Igrom čudnih okolnosti Lidija je upoznala baš tu tetku. 28

Gorka čokolada

– Šta ja znam – zlovoljno će ona. – Katkad mi se učini da oni svi skupa nemaju pojma, a opet, ne mogu otići na pregled kralješnice kod strojobravara. Napravili su mi nekakvu scintigrafiju i u nalazu piše da se ne vidi aktivnost patološkog nakupljanja... – Aktivnost patološkog nakupljanja! – nasmije se Banić, razdirući preko upravljača celofan u koji su bile zapakirane cigarete. – Zamisli kad mu dođe kumica iz Čučerja ili Kašine, a on joj radosno saopći kako nije zabilježena aktivnost patološkog nakupljanja, ali da joj je antibakteriogram fecesa suspektan na... – Napravio mi je i MR, i u nalazu piše... ovako... – reče ona pa upali svjetlo iznad vjetrobrana i počne prekapati po mapi s nalazima, koju je čitavo vrijeme držala u krilu – ...da se na seriji... sagitalnih i transverzalnih presjeka... vidi... vidi... reducirana fiziološka lumbalna lordoza... Kužiš to? – Sad bih ti rekao što kužim! – odbrusi on, svejednako se mučeći s paketićem Marlbora. – Daj mi otvori te proklete cigarete... kao da ih pakira neka asocijacija za borbu protiv pušenja! – Mogao bi već prestati – reći će ona uslužno mu otvarajući kutiju. – Svjestan si da ti štete... – Svjestan sam da mi štete – složi se on, duboko uvukavši dim. – Povećavaju mi sedimentaciju u žilama, pojačavaju mi patološko nakupljanje katrana u pulmonalnom predjelu, usporavaju rad bubrega, katastrofalno djeluju na mozak, uništavaju mi srce, djeluju kancerogeno u svim mogućim smjerovima... Zapravo, brat bratu, blatfus je valjda jedna jedincata bolest koju ne pogoršavaju. A kao za inat, njega baš nemam! – Obećao si Niki da ćeš prestati – izbaci ona kartu za koju je naivno mislila da je adut. Obećao je pa će i opet, pomisli 29

Goran Tribuson

Banić i zastane zbog silne gužve koja se stvorila pred ulazom u Maksimirsku. – Prekosutra dolazi. – Dolazi!? – začudi se on. – To je nešto prekoredno? – Da – zamisli se Lidija. – Zato i brinem. – Što je tu zabrinjavajuće? – Pa to! Dolazi, premda je nismo očekivali prije Uskrsa. Prvi put nije pitala onako kako ona zna... Tobože, imam li što protiv da dođe. Samo je najavila da stiže... i to sama! Bez Tima. – Možda su prekinuli... – Možda su prekinuli! – rasrdi se ona. – Žive skupa pet godina i ti to tako mirno kažeš! Pa ne prekidaju ljudi tek tako! – Lidija, pa i mi smo svojedobno prekinuli – tiho će on. – Jesmo! Ali, ako smo mi bili blesavi, zar mora biti i ona – reče Lidija i odmah umukne, postavši valjda svjesna onog što je on iz njezinih riječi mogao izvući. Potom prijeđe na mnogo konkretniju stvar: – Slijeće prekosutra u Grazu. S onim Ryanairom. Trebao bi otići po nju. – Imam dosta posla... – pokuša on smisliti nešto za što je sumnjao da će funkcionirati. – Ma daj! – odmahne ona rukom. – To ti je bar prilika da obiđeš sve tamošnje CD-shopove i ustanoviš je li Coltrane snimio što novo. – Lidija, Coltrane je umro 1967! – Nisam ni pomišljala da bi te tu čovjek moga zbuniti – odvrati ona, oduvijek na neki čudan način ljuta na njegovu opčinjenost džezom. Gdjekad je znala kazati kako bi ga radije dijelila 30

Gorka čokolada

sa razumnim ljubavnicama, nego li s riffovima Dextera Gordona i turobnim zavijanjem Cheta Bakera. – Hoćeš li da pođem gore s tobom? – upita on, nakon što je zaustavio kola ispred Konzumovog samoposluživanja na uglu Britanskog trga i Ilice. Kao da je time htio provjeriti treba li joj kakva pomoć sada kada je gnjavi kralježnica. – Idi samo! Sigurno te čekaju u Kicu. Meni je malo bolje. Mislim, fiziološka lumbalna lordoza mi je malo popustila. Valjda od Voltarena. – U redu – slegne on ramenima, shvativši da danas nije “njezin dan”, pa pritisne papučicu i uspne se na Rokov perivoj gdje je ponajčešće ostavljao auto. A dok se spuštao natrag prema Britancu, snijeg je već stao. Neon kinematografa Apolo, ili nekadašnje Kozare čije je ime 1990. iznenada postalo nepoćudno, jer je istoimena planina sasvim neoprezno sudjelovala u NOB-u, bio je pogašen, a vitrine s plakatima filmova prljave i prazne, jer filmskih projekcija od Nove godine ovdje više nije bilo, budući da su gradske vlasti zbog nerentabilnosti zatvorile dvoranu i poklonile je nekakvoj kazališnoj družini. Tu pretvorbu kojom je dvorana kroz koju su projahali John Wayne i Gary Cooper, projurili u svojim neobičnim vozilima svi James Bondovi, u kojoj su vrištale žrtve raznih Dracula, i u kojoj su svoje erotsko rublje svlačile dame poput Tracy Lords i Ginger Lynn, prepuštena nekakvim sumornim i umnim fizionomijama koje se deru, lamataju rukama, lupaju vratima od šperploče i govore napamet naučene rečenice, doživio je kinooperater Pako i kao osobnu uvredu, i to ga je pogodilo više od činjenice da su mu uručili radnu knjižicu i kazali mu utješno kako se s njom može prijaviti 31

Goran Tribuson

nekakvom uredu za zapošljavanje. Istini za volju, u tom se uredu ne bi imao čemu nadati čak da je imao i kakvu bolju struku. A kao kvalificirani kinooperater bio je čisti looser jer su se u čitavoj zemlji zatvarali kinematografi, tako da se filmski djelatnici, od redatelja, preko kinooperatera, pa sve do prodavača kokica i kikirikija, nisu imali čemu nadati. Ali, ove se večeri u kafiću Kicu nije razgovaralo o sudbini hrvatske kinematografije i kinoprikazivalaštva, niti o tomu kako prekvalificirati i zaposliti svu silu otpuštenih kinooperatera, nego o događaju čisto ideološke naravi, što je uzbudio društvo koje se nalazilo u ovom lokalu. – Časna reč, dečki, nisam mogel vjerovat! – govorio je Pako s gemištom u ruci. – Gledam telku i vidim biskupa, stopostotnog, pravog, ovak kak je inkasator Marijan pravi, i govori ti on kak su kurtoni štetni, kak oni zaprav ne štite od side i kak se protiv te bolesti treba borit onak s kompletnom ličnošću... valjda ko u partizanima gdje su umjesto mitraljeza imali karbitne lampe... kaj ja znam... Jebote, to da mi biskup tumači uvod u kurton, to je skroz isto ko da šustar Tukšec od prekoputa predaje atomsku fiziku na faksu. Gdje je on bil kad sam ja ko balavac išel na kiosk kod frajle Bogadi i tražil “teta, prosim vas dva risa”! – Ti ko uvek niš ne kužiš! – otresla se na njega šankerica Zdenka, kojoj je taj razgovor već morao ići na živce. – Ne, ti se kužiš u kurtone, Zdenka! Ti se kužiš! – odbrusi joj Pako, našto ona tresne ljutito pladnjem po šanku. – Daj, olabavi malo! Celo ti je vreme jezik u petoj brzini. Kaj ne vidiš da tu ima ljudi kojima si se popel na glavu skup s biskupima i s tim... s tim... – okomila se na njega Zdenka. 32

Gorka čokolada

– Sad u Konzumu drže kurtone u raznim farbama i okusima – primijeti Flegma koji se baš nedavno vratio s odsluženja zatvorske kazne u Valturi pokraj Pule. Potom je popravio svoju obvezatnu kapu s coflekom ili pufnom, kako su to zvali stari Zagrepčani, i iskoristio tren nepažnje te otpio dobar dio gemišta bivšeg inkasatora, gospona Marijana. – Ma, kaj jebeš Flegma! Jel’ imaju možda kurtone s okusom manga i stračatele? – On to zna! – umiješa se Marijan, ljut što mu je blago retardirani Pakov bratić iz Garešnice prčkao po čaši. – On bunari u Konzumu pa zna. – Nikad nisam ništ ukral u Konzumu – branio se Flegma. – Nisi Konzumu neg njegovim mušterijama! – I onda ti je taj pop, biskup, koji kurac... nisam mu skužil čin... – nastavi Pako tamo gdje je stao – izjavil da kurton ima nekakve sitne rupe, pore, kaj ti ja znam, koje su veće od atoma side... – Valjda od virusa... – ispravi ga Banić, proguravši se do šanka gdje mu je Zdenka već otvarala hladno božićno pivo koje je zagrebačkoj pivovari ove godine jako uspjelo. – Detektiv, nemoj me i ti jebat! – pjenio se otpušteni kinooperater. – Kaj ja znam kak se mjeri sida! Uglavnom veli da je taj... da je taj virus manji od tih nekakvih rupa u kurtonu i da ta stvar opće ne koristi. Jebeš mi mater, reko je to tak sigurno ko da je sam meril te... rupe... i te side... – Ak prodaju kurtone s rupama, onda to nije u redu – prosuđivao je Flegma. – I onda velečasni ima praf! Žalosno je da crkva mora upozoravat na te stvari, a da to ovi iz Konzuma sami ne vidiju... 33

Goran Tribuson

– Jebemu mater, Flegma, ti niš ne kužiš! – srdio se Pako. – Nemaju kurtoni rupe, neg nekakve male rupe kaj nisu rupe... al su ipak rupe jer kroz njih mogu proć male side... mislim bar one najmanje... – Ma ni ti niš ne razmeš! – umiješa se gospon Marijan, koji je i nakon umirovljenja nastavio dolaziti u Kico, ali sada s većom, penzionerskom nadom da će mu, tu i tamo, tkogod platiti piće. – Njegova uzoritost je to rekla zato kaj se crkva s pravom protivi toj gumenoj stvari, jer je protuprirodna, i jer je đavolska i jer kvari katoličku mladež... – Kaj, sad buš rekel – ironično će Pako – da je Bog tak htel da bi napravil čoveka s gumenim kurcom. – Nisam to rekel! Al crkva je protiv te stvari! Pa valjda crkva ima pravo kazat za kaj je, a za kaj nije! Il to sam vi komunjare imate pravo! Ni ja ne bi taj vaš prezervativ nikad stavil! – A za koji bi ga ti kurac stavljal na kurac? – prostrijeli ga pogledom Pako. – Čak kad bi ti velečasni dal posebnu dozvolu da ga staviš... – Kad bi mu dal oružni list za kurton! – naceri se zlobno Flegma. U taj se čas oglasi telefon sa šanka i oni prekinu sa svađom. Iako je takva pomisao bila glupa, Baniću se učini da je telefon zazvonio nekako glasnije i važnije zato što se radi o ozbiljnoj vijesti. Zdenka je zgrabila slušalicu i pogledom preletjela po nevelikoj prostoriji lokala. To bi radila uvijek kad bi se mašila telefonske slušalice jer je telefon počesto zvonio zato što je netko trebao koga od gostiju. Slušala je ozbiljno, kazala je tek tu i tamo po koje “da” i “kužim”, a potom pozdravila i odložila slušalicu. 34

Gorka čokolada

U kafiću je nastao muk, Banić je upalio cigaretu, a Pako načas zaboravio na čudan problem neprijateljskog odnosa Katoličke Crkve spram tanke gumice koju, bar kako Flegma kaže, već proizvode u raznim bojama i okusima. – Zvala je Lela – prekine tišinu Zdenka. – Kembru su jutros odvezli u bolnicu. – Ma Kembra mulja! Pa znamo ga! – umiješa se Pako kao da je ljut što su mu minirali zdravstveno-teološku raspravu. – Kembra je stari folirant. Povukel se na toplo i na pravu hranu. Pa svi znamo da njegva Lela ne zna skuhat jaja na oko! A cugu mu furaju onak sa strane, ispod žita... – Ali, ciroza je smrtonosna – pripomene Banić. – A za Kembru se baš ne bi moglo kazati da se čuvao. – A ko se od nas čuva! – nije se dao Pako. – Ko se čuva! Svi smo mi cugeri, i svi mi imamo tu virozu jetre! Moš ga jebat! Pa kaj... I tko zna koliko bi još drobio besmislice da ga nije prekinula Zdenka riječima u kojima je bilo straha: – Lela kaže da mu je još samo malo ostalo...

Od istog autora:

w w w.mozaik- knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1593-4

NA KO N NA GO DI DE SE T SL UČ AJ I SE DM ŽI TE L JA IS TR A BA NI ĆA NI KO LE

UČAJ L S I T ŠES ŽITELJA ISTRA BANIĆA NIKOLE