Gospodin Gnjus

Gospodin Gnjus

Od istog autora:

dječak u haljini mali milijarder gangsterska bakica bljakburger zla zubarica tetka probisvjetka djedov veliki bijeg ponoćni pustolovi loš tata najgora djeca na svijetu najgora djeca na svijetu 2 najgora djeca na svijetu 3 zmija u mojoj školi

Gospodin Gnjus

Ilustrirao Quentin Blake Preveo Ozren DoleĹžal

Naslov izvornika Mr. stink Copyright © HarperCollinsPublishers Ltd Copyright za tekst © David Walliams 2009.

Copyright za ilustracije © Quentin Blake 2009.

Copyright za tipografiju autorovog imena na naslovnici © Quentin Blake 2017.

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019.

Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Urednik Zoran Maljković Grafički urednik Damir Rukavina Tisak Denona, Zagreb, svibanj 2019.

ISBN 978-953-14-2550-6 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001027991.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Za moju mamu, Kathleen, najbolju osobu koju sam ikada upoznao.

Zahvale: Još je jednom Quentin Blake ukazao čast mojem romanu svojim uzvišenim ilustracijama, na čemu sam mu nevjerojatno zahvalan. Još uvijek ne mogu vjerovati da surađujem s njim, tolika je legenda. Ostali kojima bih želio zahvaliti su Mario Santos i Ann-Janine Murtagh iz HarperCollinsa na tome što je još jednom vjerovala u mene. Nick Lake, moj urednik, zaslužuje veliko hvala zato što me natjerao da tako marljivo radim i izvodio me na čaj i kolačiće. Lektor Alex Antscherl, James Annal koji je oblikovao naslovnicu i Elorine Grant koja je oblikovala tekst, oboje su odradili veličanstven posao na knjizi. Također zahvaljujem i svima u HarperCollinsu koji tako predano rade na promociji i distribuciji knjige, posebice Samu Whiteu. Moj književni agent Paul Stevens iz Independenta također je jako dobar čovjek i briljantno je riješio sve važne stavke ugovora koje moj mozak nije u stanju procesuirati.

Naposljetku, zahvalio bih svim ljudima koji mi pišu i javljaju kako su uživali u mojoj prvoj knjizi, Dječaku u haljini, a pogotovo djeci. Veoma je dirljivo kad netko odvoji vremena da napiše pismo, a to me uvelike ohrabrilo u pisanju Gospodina Gnjusa. Nadam se da vas neće razočarati.

1.

Pogrebi i pomiriši

Gospodin Gnjus je smrdio. Usto je i zaudarao. A ako nam pravopis dopušta reći da je bazdio, onda je i bazdio. Bio je najsmrdljiviji smrdljivi smrdljivac koji je ikada hodao kuglom zemaljskom.

Smrad je nešto najgore što se može onjušiti. Smrđenje je gore od bažđenja. A bažđenje je gore od vonjanja. A vonjanje je gore od zaudaranja. A već te i samo zaudaranje prisiljava da začepiš nos.

Nije gospodin Gnjus bio kriv što je smrdio. Naposljetku, bio je skitnica. Nije imao dom pa nikada i nije imao priliku dobro se okupati, za razliku od vas ili mene. Kako je vrijeme

1

Gospodin Gnjus

prolazilo, smrad je postajao sve gori i gori. Evo slike gospodina Gnjusa.

Baš je pravi šminker s tom leptir-mašnom i u sakou od tvida, ne? No nemojte se dati prevariti. Ilustracija ne može vjerno dočarati smrad. Ovo bi mogla biti knjiga tipa „pogrebi i pomiriši“ ali smrad bi bio toliko gadan da biste je morali

2

Pogrebi i pomiriši

baciti u kantu za smeće. A zatim tu kantu zakopati jako, jako duboko pod zemlju.

Društvo mu pravi njegov mali, crni pas, Grofica. Grofica nije neke određene pasmine, jednostavno je običan pas. I ona je smrdjela, ali ne tako grozno kao gospodin Gnjus. Zapravo, ništa na svijetu nije smrdjelo gore od njega. Izuzev njegove brade. Brada mu je bila prepuna starih komadića jajeta, kobasice i sira koji su mu još prije tko zna koliko godina poispadali iz usta. Nikada, baš nikada nije oprana šamponom pa je razvila vlastiti, jedinstveni smrad, još gori od Gnjusova glavnoga smrada.

Jednoga se jutra gospodin Gnjus odnekud pojavio u gradu i nastanio na staroj, drvenoj klupi. Nitko ne zna odakle je došao ni kamo bi se mogao dalje zaputiti. Ljudi u gradu uglavnom su prema njemu bili blagonakloni. Ponekad bi mu pod noge bacili nekoliko novčića, a zatim brže-bolje pobjegli jer su ih od smrada zapekle oči. No nitko se s njim nije ophodio prijateljski. Nitko se nije zaustavio da malo popriča s njim.

3

Gospodin Gnjus

Bolje rečeno, nitko do dana kada je jedna djevojčica napokon skupila hrabrost i obratila mu se. U tom trenutku počinje naša pripovijest. − Dobar dan – rekla je djevojčica, kojoj je glas pomalo podrhtavao od uzbuđenja. Djevojčica se zvala Chloe. Imala je samo dvanaest godina i još nikada u životu nije razgovarala sa skitnicom. Majka joj je zabranila pričati s „takvim spodobama“. Majka je svojoj kćeri branila čak i da razgovara s djecom iz socijalnih stanova. No Chloe nije smatrala da je gospodin Gnjus spodoba. Bila je uvjerena da je to čovjek koji izgleda kao da bi mogao ispričati veoma zanimljivu priču.

A Chloe je priče voljela više od svega na svijetu.

Svakoga je dana prolazila pokraj njega i njegova psa, vozeći se u automobilu svojih roditelja, na putu u otmjenu, privatnu školu koju je pohađala. Bilo ljeto ili zima, uvijek je sjedio na istoj klupi sa svojim psom pod nogama. Dok je lješkarila na koži stražnjeg sjedala sa svojom otrovnom, mlađom sestrom, Annabelle, Chloe ga je gledala kroz prozor i razmišljala o njemu.

4

Pogrebi i pomiriši

U glavi joj se rojilo milijun misli i pitanja. Tko je on?

Zašto živi na ulici? Je li ikada imao dom? Čime hrani svog psa? Ima li obitelj i prijatelje? Ako ima, znaju li oni da je beskućnik?

Gdje slavi Božić? Poželiš li mu napisati pismo, koju bi adresu naveo na omotnici? Možda: „Klupa, znate koja…

Ona iza ugla kod autobusne postaje“? Kada se zadnji puta okupao? I može li mu pravo ime doista glasiti gospodin Gnjus?

Chloe je bila jedna od onih djevojčica koje vole biti same sa svojim mislima. Često bi sjedila na krevetu i izmišljala priče o gospodinu Gnjusu. Sjedeći sama u svojoj sobi, smišljala bi svakojake fantastične pripovijesti. Možda je gospodin Gnjus stari mornar, junak koji je zaslužio desetke odličja za hrabrost, ali se nije uspio prilagoditi životu na kopnu? Ili je možda bio svjetski slavan operni pjevač koji je jedne večeri, otpjevavši najvišu notu arije u londonskoj Kraljevskoj operi, izgubio glas pa više nikada nije mogao zapjevati? Ili je možda zapravo ruski špijun koji se vješto prerušio u skitnicu da bi uhodio žitelje ovoga grada?

5

Gospodin Gnjus

Chloe ništa nije znala o gospodinu Gnjusu. No toga dana kada se zaustavila po prvi puta s njim popričati, ipak je nešto znala. Znala je da čovjek izgleda kao netko kome je novčanica od pet funti u njezinoj ruci daleko potrebnija nego njoj.

Usto, djelovao je osamljeno. Nije samo bio sam, nego mu je i duša bila samotna. Chloe se zbog toga rastužila. Dobro je znala što je osamljenost. Chloe baš i nije voljela školu.

Majka je ustrajala na tome da je upiše u otmjenu, privatnu školu za djevojčice, a Chloe ondje nije uspjela steći ni jednu prijateljicu. Isto tako, nije posebno voljela boraviti ni kod kuće. Gdje god bila, uvijek ju je pratio osjećaj da se baš i ne uklapa.

Povrh svega, bilo je Chloeino najmrskije doba godine.

Božićno doba. Podrazumijeva se da svi vole Božić, posebice djeca. No Chloe ga je mrzila. Mrzila je ukrase, mrzila darove, mrzila božićne pjesme, mrzila to što mora gledati kraljičin govor, mrzila je mesne pite, mrzila to što nikada ne sniježi kao što bi trebalo, mrzila je sjediti sa svojom obitelji za dugim, dugim večerama i, najviše od svega, mrzila što svi moraju glumiti da su sretni samo zato što je 25. prosinac.

6

Pogrebi i pomiriši

− Kako vam mogu pomoći, mlada damo? – upitao je gospodin Gnjus. Govor mu je bio neočekivano otmjen. Kako se nitko nikada nije zaustavljao da popriča s njim, pomalo je sumnjičavo mjerkao tu punašnu djevojčicu. Chloe se odjednom malčice uplašila. Možda razgovor sa starim skitnicom i nije bila tako dobra zamisao. Pripremala se na ovaj trenutak već tjednima, čak i mjesecima. Ovo se nije odvijalo po scenarijima koje je smišljala u glavi.

Da bi sve bilo još gore, Chloe je morala prestati disati kroz nos. Smrad ju je počeo gušiti. Bio je poput nekog živog stvora koji joj se ušuljao u nosnice i počeo paliti grlo. − Ovaj, znate, žao mi je ako smetam… − Da? – rekao je gospodin Gnjus, pomalo nestrpljivo.

Chloe je ostala zatečena. Otkuda sad tolika žurba? Pa uvijek samo sjedi na klupi. Nije se činilo da odjednom mora negdje otići.

U tom je trenutku Grofica zalajala na nju. Chloe se još više uplašila. Osjetivši to, gospodin Gnjus povukao je Grofičinu uzicu, koja je zapravo bila samo komad starog užeta, kako bi joj dao do znanja da bude tiho.

7

Gospodin Gnjus

− Vidite – usplahireno je nastavila Chloe − tetica mi je poslala pet funti da si kupim božićni dar. No meni zapravo ništa nije potrebno pa bih novac radije dala vama.

Gospodin Gnjus se nasmiješio. Nasmiješila se i Chloe.

Na trenutak se učinilo kao da će prihvatiti Chloeinu ponudu, ali zatim je oborio pogled prema pločniku. − Hvala ti – rekao je. – To je nezamisliva dobrota, ali nažalost ne mogu prihvatiti.

Chloe je bila zbunjena. – Zašto ne, molim vas? – upitala je.

8

Pogrebi i pomiriši

− Ti si samo dijete. Pet funti? To je suviše, suviše darežljivo. − Samo sam mislila… − To je stvarno divno od tebe, ali plašim se da ne mogu prihvatiti. Reci mi, mlada damo, koliko ti je godina? Deset? − DVANAEST! − glasno je odvratila Chloe. Bila je pomalo niska za svoje godine, ali na mnoge se druge načine smatrala odraslom osobom. – Imam dvanaest godina, a devetog siječnja navršit ću trinaest! − Oprosti, imaš dvanaest. Skoro trinaest. Idi i kupi si jedan od najnovijih uređaja za puštanje onih kompaktnih stereo-diskova. Ne brini za starog lutalicu poput mene. – Nasmiješio se. Oči su mu lijepo blistale dok se smiješio. − Ne bih željela biti nepristojna – rekla je Chloe − ali smijem li vam postaviti pitanje? − Da, naravno da možeš. − Pa, voljela bih znati zašto živite na klupi a ne u kući, kao ja?

9

Gospodin Gnjus

Gospodin Gnjus lagano se promeškoljio, a lice mu je postalo zabrinuto. – Duga je to priča, draga moja – rekao je.

– Možda ti je ispričam drugom prilikom.

Chloe je bila razočarana. Nije bila sigurna hoće li uopće biti druge prilike. Dozna li joj majka da uopće razgovara s ovim čovjekom, a kamoli da mu nudi novac, posve će pošiziti. − U redu. Oprostite na smetnji – rekla je Chloe. – Želim vam ugodan dan. – Kad su joj te riječi sišle s usana, lecnula se. Kakva glupost! Kako bi mu dan uopće mogao biti ugodan? Ta on je smrdljiva stara skitnica, a nebo se smračilo pod crnim oblacima. Odmakla je nekoliko koraka niz ulicu, osjećajući se postiđeno. − Što ti je to na leđima, dijete? – doviknuo joj je gospodin Gnjus. − Što mi je na leđima? – upitala je Chloe, pokušavajući se ogledati preko ramena. Posegnula je rukom iza sebe i sa školskog sakoa strgnula list papira. Zagledala se u njega.

Na tom listu papira, crnim, debelim slovima pisala je jedna riječ.

10

Pogrebi i pomiriši

GUBITNICA! Chloe je osjetila kako joj se utroba steže od poniženja.

Rosamund mora da joj je to prilijepila selotejpom na izlasku iz škole. Rosamund je bila predvodnica bande popularnih djevojaka. Uvijek je zlostavljala Chloe, rugajući joj se zato

11

Gospodin Gnjus

što jede suviše slatkiša, ili zato što je siromašnija od ostalih djevojaka u školi, ili zato što je djevojčica koju nitko ne želi u svom hokejaškom timu kad se igra utakmica. Dok je Chloe danas izlazila iz škole, Rosamund ju je nekoliko puta potapšala po leđima čestitajući joj Božić, dok su se sve ostale djevojčice hihotale. Sada je Chloe doznala i zašto.

Gospodin Gnjus škripavo je ustao s klupe i uzeo papir iz Chloeine ruke.

12

Pogrebi i pomiriši

− Ne mogu vjerovati da cijelo poslijepodne hodam s ovim na leđima – rekla je Chloe. Stideći se što osjeća da joj suze nadiru, svrnula je pogled, trepćući prema nebu. − Što je bilo, dijete? – blago je upitao gospodin Gnjus.

Chloe je šmrcnula. – Pa – rekla je − istina je, zar ne?

Doista sam gubitnica.

Gospodin Gnjus se sagnuo da je pogleda. – Ne – znalački je ustvrdio. – Nisi gubitnica. Prava je gubitnica osoba koja ti je ovo nalijepila na leđa.

13

Gospodin Gnjus

Chloe bi mu rado povjerovala, ali to joj nije polazilo za rukom. Otkako je znala za sebe, osjećala se kao beznadan slučaj. Možda su Rosamund i sve te druge djevojčice iz njezine bande bile u pravu. − Ovo može završiti samo na jednom mjestu – rekao je gospodin Gnjus. Zgužvao je list papira i, poput profesionalnog igrača kriketa, vješto je ubacio u kantu. Kad je Chloe to primijetila, mašta joj je smjesta proradila. Zar je nekoć bio kapetan Britanske kriketske reprezentacije?

Gospodin Gnjus pljesnuo je dlanom o dlan. – Lošem se smeću uvijek loše piše! – rekao je. − Hvala – promrmljala je Chloe. − Nema na čemu – odvratio je gospodin Gnjus. – Ne smiješ dopustiti nasilnicima da te povrijede. −Pokušat ću – rekla je Chloe. – Drago mi je što smo se upoznali, gospodine… uh… − počela je. Svi su ga zvali gospodin Gnjus, ali nije znala je li svjestan te činjenice. Doimalo se nepristojnim nazvati ga tako u lice. − Gnjus – rekao je. – Zovu me gospodin Gnjus.

14

Pogrebi i pomiriši

− Oh. Drago mi je, gospodine Gnjus. Ja sam Chloe. − Drago mi je, Chloe – odvratio je gospodin Gnjus. − Znate, gospodine Gnjus – rekla je Chloe − ipak mislim da ću u kupovinu. Trebate li što? Komad sapuna ili slično? − Hvala ti, draga moja – odgovorio je. – Ali meni sapun ne treba. Vidiš, nije prošla ni godina otkako sam se okupao.

No baš bih volio pojesti kobasicu. Obožavam fine, mesnate kobasice…

15

2.

Ledena tišina − Majko? – rekla je Annabelle.

Majka je završila s temeljitim žvakanjem hrane, zatim je progutala zalogaj i tek tada, napokon, odgovorila. − Da, drago moje dijete? −Chloe je upravo uzela jednu od svojih kobasica s tanjura i sakrila je u ubrus.

Bila je subotnja večer i obitelj Crumb je sjedila za stolom u blagovaonici, propuštajući Ples sa zvijezdama i X-Factor tijekom večeranja. Majka je zabranila gledanje televizije uz jelo. Zaključila je da je to „užasno pučanski“.

Umjesto toga, obitelj je morala sjediti u ledenoj tišini i večerati zureći u zidove. Ili bi, ponekad, mama odabrala temu za raspravu, najčešće o tome što bi ona poduzela kad

16

Ledena tišina

bi vladala državom. Ta joj je bila najdraža, bez premca.

Majka se odrekla vođenja salona ljepote kako bi se kandidirala za parlament, ni najmanje ne sumnjajući da će jednoga dana dogurati do mjesta premijerke.

Majka je obiteljskog kućnog ljubimca, bijelu perzijsku mačku, nazvala Elizabeta, po kraljici. Bila je opsjednuta visokim društvom. Zahod u prizemlju bio je zaključan i rezerviran isključivo za „veoma važne goste“, kao da će netko iz kraljevske obitelji skoknuti do nas na kakicu. U vitrini je stajao porculanski komplet za čaj koji se čuvao „za najbolje“ i nikada još nije bio upotrijebljen. Majka je osvježivačem zraka prskala čak i vrt. Majka nikada ne bi izašla, ne bi čak ni otvorila vrata ako nije besprijekorno ulickana, sa svojim obožavanim biserjem oko vrata i frizurom koju bi učvrstila s dovoljno laka za kosu da probuši vlastitu rupu u ozonskom omotaču. Toliko je bila navikla dizati nos pred svim i svakim, da je postojala opasnost kako će joj nos takav i ostati. Evo njezine slike.

Svega mi, doista otmjeno izgleda, zar ne?

17

Gospodin Gnjus

Otac, koji je više volio da ga se zove „tata“ dok majke nema u blizini, očekivano se odlučio za povučen život i obično govorio samo kad bi ga netko nešto pitao. Bio je krupan, snažan muškarac, ali supruga ga je tjerala da se iznutra osjeća malen. Tati je bilo tek četrdeset, ali već je gubio kosu i hodao pogrbljeno. Radio je duge smjene u tvornici automobila na rubu grada.

18

Ledena tišina

− Jesi li sakrila kobasicu u ubrus, Chloe? – željela je znati majka. − Neprestano me pokušavaš gurnuti u nevolje! – otresla se Chloe.

To je bila istina. Annabelle je bila dvije godine mlađa od Chloe i bila je jedno od one djece za koju roditelji misle da su savršena, ali druga ih djeca ne vole jer su šmrkave, male poslušnice. Annabelle je obožavala gurati Chloe u nevolje. Legla bi na krevet u svojoj drečavoj, ružičastoj sobi na katu, počela se koprcati i plakati, vrišteći: „CHLOE, PUSTI ME! BOLI ME TO!“ Chloe bi, dakako, za to vrijeme mirno nešto pisala u svojoj sobi, koja se nalazila do njezine. Moglo bi se reći da je Annabelle bila zla. Prema starijoj sestri sigurno jest. − Oh, žao mi je, majko, sama mi je skliznula u krilo – pokajnički je rekla Chloe. Naum joj je bio prošvercati kobasicu gospodinu Gnjusu. Razmišljala je o njemu cijelu večer, zamišljajući ga kako drhti tamo vani, u hladnoj, mračnoj prosinačkoj noći dok su oni sjedili na toplom i večerali.

19

Gospodin Gnjus

− U redu, Chloe, odmotaj je iz ubrusa i vrati je na tanjur – zapovjedila je majka. – Crvenim se od stida što smo prisiljeni večerati kobasice. Vašem sam ocu dala striktne upute da se zaputi u supermarket i kupi četiri fileta divljeg brancina. A on se vratio kući s paketom kobasica.

Da je itko navratio do nas i vidio nas kako jedemo ovu vrstu hrane, grdno bismo se osramotili. Mislili bi da smo divljaci! − Žao mi je, draga moja ženice – ispričao se tata. – Ponestalo im je fileta od divljeg brancina. – Namignuo je Chloe koliko je god neprimjetno mogao, potvrdivši njezinu sumnju da se namjerno oglušio o maminu zapovijed. Chloe mu se diskretno nasmiješila. Ona i njezin tata obožavali su kobasice, kao i mnogu drugu hranu koju majka nije odobravala, kao što su hamburgeri, riblji štapići, gazirana pića, a pogotovo sladoled Mr. Whippy (majka ga je zvala „đavoljom kremom“). „Nikada nisam pojela ništa iz pečenjare“, govorila je. „Radije bih umrla.“− A sada ćemo, svi zajedno, združenim snagama sve počistiti – rekla je majka kad su završili s jelom. – Anabelle,

20

Ledena tišina

anđele moj nebeski, ti počisti stol, Chloe, ti operi suđe, a ti, supruže, možeš brisati. – Kada je rekla „svi zajedno“, mislila je na sve osim sebe. Ostatak obitelji bacila se na svoje dužnosti, a majka je legla na kauč i počela odmatati plosnatu čokoladicu s mentolom, tanku kao papir. Dopuštala si je jednu čokoladicu s mentolom dnevno. Grickala ju je toliko neizdrživo sporo da joj je svaka potrajala po sat vremena. − Jedna od mojih Bendicksovih luksuznih čokoladica s mentolom je ponovno dobila noge! – doviknula je.

Annabelle je ošinula Chloe optužujućim pogledom prije nego što se vratila u blagovaonicu po još prljavih tanjura. – Kladim se da si to bila ti, debela! – prosiktala je. − Budi pristojna Annabelle – ukorio ju je otac.

Chloe se osjećala krivom, premda nije ona bila ta koja krade majčine čokoladice. Ona i tata zauzeli su svoje uobičajene položaje za sudoperom. − Chloe, zašto si pokušala sakriti jednu od svojih kobasica? – upitao je. – Ako ti nisu prijale, mogla si jednostavno reći.

21

Gospodin Gnjus

− Nisam je pokušavala sakriti, tata. − Što si onda radila s njom?

Odjednom se Annabelle pojavila s novim tornjem od prljavog posuđa u rukama pa su ušutjeli. Pričekali su trenutak dok se nije udaljila. − Pa, tata, znaš onog skitnicu koja uvijek sjedi na istoj klupi svakoga… − Gospodin Gnjus? − Da. Vidiš, njegov mi se pas učinio gladan pa sam mu željela donijeti kobasicu ili dvije.

Bila je to laž, ali sasvim mala. − Hm. Ne vidim što ima loše u tome da njegovom sirotom psu odneseš malo hrane – rekao je tata. – Međutim, neka to bude samo jednom, razumiješ? − Ali… − Jednom i nikad više, Chloe. U protivnom će gospodin Gnjus očekivati da mu hraniš psa svaki dan. Slušaj, sakrio sam još jedan paket kobasica iza crème fraîche, što god to bilo. Skuhat ću ih za tebe sutra ujutro, prije nego što se majka probudi, pa ih možeš dati tom…

22

Ledena tišina

− KAKVE TO ZAVJERE KUJETE TAMO U KUHINJI? – viknula je majka iz dnevnog boravka. − Uh, ovaj, samo raspravljamo o tome kojem se od četvero kraljičine djece najviše divimo – odvratio je tata.

– Ja favoriziram Anne zbog njezinih jahačkih vještina, ali Chloe ima odlične argumente za princa Charlesa i njegovu paletu nenadmašnih organskih kolačića. − Izvrsno. Nastavite! – zagrmio je glas iz susjedne sobe.

Tata se drsko nasmiješio Chloe.

23

3.

Lutalica Gospodin Gnjus jeo je kobasice na neočekivano elegantan način. Prvo je izvadio mali, platneni ubrus i pričvrstio ga pod bradu. Zatim je iz džepa na prsima izvadio antikni srebrni nož i odgovarajuću vilicu. Na kraju se odnekud stvorio i prljavi, porculanski tanjur sa zlatnim obrubom, koji je prvo dao Grofici da ga opere jezikom, a zatim na njega uredno položio kobasice.

Chloe je zurila u njegov tanjur i jedaći pribor. To joj se činilo kao još jedan trag u otkrivanju njegove prošlosti. Možda je bio otmjeni provalnik koji bi se u ponoć prikradao gospodskim kućama i krao im obiteljsku srebrninu? − Imaš li možda još kobasica? − upitao je gospodin Gnjus, kojemu su usta još bila prepuna kobasica. − Ne, samo ovih osam, bojim se – odvratila je Chloe.

Stajala je na sigurnoj udaljenosti od skitnice, tako da joj oči ne bi počele suziti od smrada. Grofica je podigla pogled

24

Lutalica

prema gospodinu Gnjusu dok je jeo kobasice, gledajući ga s tolikom srcedrapateljnom čežnjom da se činilo kao da je u tim mesnim smotuljcima sadržana sva ljepota i ljubav svijeta. − Izvoli, Grofice – rekao je gospodin Gnjus, polako spuštajući polovicu kobasice u pseća usta. Grofica je bila toliko gladna da uopće nije ni žvakala. Umjesto toga, samo ju je progutala u djeliću milisekunde, nakon čega joj se na lice smjesta vratio izraz čežnje za kobasicom. Jesu li ikada postojali čovjek ili zvijer koji mogu proždrijeti kobasicu tolikom brzinom? Chloe je napola očekivala da se pojavi gospodin u sportskom sakou i izglačanim hlačama s podloškom za pisanje i štopericom, koji će objaviti da je mali, crni pas postavio novi svjetski rekord u jedenju kobasica! − Nego, gospođice Chloe, kod kuće je sve u redu? – upitao je gospodin Gnjus, dopuštajući Grofici da mu lizanjem očisti prste od posljednjih tragova masti kobasice. − Molim? – odvratila je zbunjena Chloe.

25

Gospodin Gnjus

− Pitao sam te je li kod kuće sve u redu. Da je sve divno i krasno, sumnjam da bi provodila slobodnu nedjelju razgovarajući sa starim vagabundom. − Vagabund? − Ne volim riječ „skitnica“. Kad je čujem, odmah pomislim na nekog tko smrdi.

Chloe je pokušala sakriti iznenađenje. Čak je i Grofica djelovala zatečeno, a ona nije govorila engleski, nego samo pseći. − Draže mi je vagabund, ili lutalica – nastavio je gospodin Gnjus.

Kada on to kaže, pomislila je Chloe, zvuči gotovo poetski. Pogotovo „lutalica“. Voljela bi biti lutalica. Da može, lutala bi posvuda po svijetu. Ne bi ostala u ovom dosadnom gradiću gdje se ne događa ništa što se već nije dogodilo jučer. − Kod kuće se ne događa ništa loše. Sve je u redu – odlučno je rekla Chloe. − Jesi li sigurna? – upitao je gospodin Gnjus, s mudrošću kakvom su neki ljudi obdareni pa te čitaju kao otvorenu knjigu.

Kod kuće, zapravo, za Chloe nije bilo sve u redu. Često su je zapostavljali. Njezina je majka obožavala Annabelle (vjerojatno

26

Lutalica

zato što je njezina mlađa kćer bila poput minijaturne verzije nje same). Svaki centimetar svakog zida u kući bio je prekriven priznanjima u čast Annabellinih beskrajnih postignuća.

Fotografije na kojima samodopadno stoji na pobjedničkim postoljima, povelje na kojima je njezino ime ispisano blistavim, zlatnim krasopisom, pehari, kipići i medalje s

27

Gospodin Gnjus

ugraviranim „pobjednik“, „prvo mjesto“ ili „mala gadura“.

(Ovo zadnje sam izmislio.) Što je Annabelle više nizala uspjehe, to se više Chloe osjećala kao promašaj. Njezini su roditelji većinu života posvetili pružanju šoferskih usluga za Annabelline izvanškolske aktivnosti. Njezin je raspored bilo iscrpljujuće čak i pogledati:

Ponedjeljak 5 sati

Plivački trening

6 sati

Sat sviranja klarineta

7 sati

Škola plesa, step i suvremeni jazz

8 sati

Škola plesa, balet

9 sati do 16 sati Osnovna škola 16 sati Dramska grupa, improvizacija i scenski pokret 17 sati

Sat sviranja klavira

18 sati

Izviđači

19 sati

Mažoretkinje

20 sati

Trening iz bacanja koplja

28

Lutalica

Utorak 4 sata

Sat sviranja violine

5 sati

Vježba hoda na štulama

6 sati

Šahovsko društvo

7 sati

Učenje japanskog

8 sati

Tečaj aranžiranja cvijeća

9 sati do 16 sati Osnovna škola 16 sati

Radionica kreativnog pisanja

17 sati

Tečaj bojenja porculanskih žaba

18 sati

Sat sviranja harfe

19 sati

Tečaj akvarela

20 sati

Škola plesa, standardni plesovi

Srijeda 3 sata

Zborno pjevanje

4 sata

Trening, skok u dalj

5 sati

Trening, skok u vis

6 sati

Trening, ponovno skok u dalj

7 sati

Sat sviranja trombona

8 sati

Ronjenje

29

Gospodin Gnjus

9 sati do 16 sati Osnovna škola 16 sati

Škola kuhanja

17 sati

Alpinizam

18 sati

Tenis

19 sati

Dramska grupa, Shakespeare i suvremenici

20 sati

Preponsko jahanje

Četvrtak 2 sata

Učenje arapskog

3 sata Plesna škola, break-dance, hip-hop, krumping 4 sata

Sat sviranja oboe

5 sati

Biciklizam, trening za Tour de France

6 sati

Vjeronauk

7 sati

Trening iz gimnastike

8 sati

Tečaj kaligrafije

9 sati do 16 sati Osnovna škola 16 sati Stjecanje radnog iskustva na Odjelu neurokirurgije

30

Lutalica

17 sati

Sat opernog pjevanja

18 sati

NASA-ina radionica istraživanja svemira

19 sati

Tečaj slastičarstva, 5. stupanj

20 sati Predavanje na temu „Povijest viktorijanskog brka“.

Petak 1 sat

Glazbena poduka, triangl, napredni stupanj

2 sata

Badminton

3 sata

Streličarstvo

4 sata Let u Švicarsku na trening iz skijaških skokova. Učenje o jajima od stručnjaka za jaja tijekom leta.

6 sati Brzi skijaški skok, zatim se ukrcati na povratni let. Tijekom leta, pohađati tečaj grnčarstva.

8 sati Tajlandski boks (sjetiti se skinuti skije prije treninga)

9 sati do 16 sati Osnovna škola 16 sati

Trening preplivavanja La Manchea

17 sati

Tečaj održavanja motorkotača

31

Gospodin Gnjus

18 sati

Radionica izrade svijeća

19 sati

Poduka: kako othraniti vidre

20 sati Gledanje televizije. Izbor između dokumentarnog filma o manufakturnoj proizvodnji tepiha u Belgiji ili poljski animirani film iz 1920. godine o depresivnoj sovi.

I to samo tijekom tjedna. Tek je vikendom Annabella doista bila zauzeta. Nije čudo što se Chloe osjećala zapostavljeno. − Pa, rekla bih da je kod kuće… kod kuće… − počela je zamuckivati Chloe. Željela mu je o svemu ispričati, ali nije znala kako.

Bong! Bong! Bong! Bong!

Ne, čitatelji, nisam sišao s uma.

To je trebalo značiti da je s crkvenog zvonika odzvonilo četiri.

Chloe je zabezeknuto pogledala na sat. Četiri poslijepodne!

Majka ju je tjerala da svakoga dana od šesnaest do osamnaest

32

Lutalica

sati piše domaću zadaću, čak i tijekom školskih praznika, kad zadaće nije ni bilo. − Oprostite, gospodine Gnjus, moram ići – rekla je.

Chloe je, potajno, laknulo. Nitko je još nikada nije pitao kako se osjeća pa ju je počela hvatati panika… − Zar stvarno, dijete? – upitao je starac, djelujući razočarano. − Da, da, moram kući. Majka će biti bijesna ako iduće polugodište ne navučem barem trojku iz matematike. Tijekom praznika mi zadaje dodatne zadatke. − Ja to baš i ne bih nazvao praznicima – primijetio je gospodin Gnjus.

Chloe je slegnula ramenima. – Majka ne vjeruje u praznike.

– Ustala je. – Nadam se da su vam prijale kobasice – rekla je. − Bile su iznimno izdašne – odvratio je gospodin Gnjus.

– Hvala ti. Nezamisliva nesebičnost.

Chloe je kimnula, okrenula se i potrčala kući. Krene li prečacem, vratit će se prije majke. − Doviđenja! – prigušeno je doviknuo za njom gospodin Gnjus.

33