Hrvatski gradovi - Josip Jukić

HRVATSKI GRADOVI od antike do suvremenog doba

JOSIP JUKIĆ

JOSIP JUKIĆ

HRVATSKI GRADOVI od antike do suvremenog doba

SADRŽAJ Predgovor 4

UVOD

6

Poimanje grada nekoć i danas

8

Od prvih ljudskih naseobina do antičkih gradova na tlu Hrvatske

ANTIČKI GRADOVI

13

16

GRČKI GRADOVI 20 Vis 26 → Stari Grad 26 → Trogir 29 RIMSKI GRADOVI 38 Solin 39 → Zadar 42 → Skradin 48 → Pula 52 → Poreč 58 → Sisak 64 → Vinkovci 68 → Varaždinske Toplice 72 → Daruvar 72 → Trilj 74

SREDNJOVJEKOVNI GRADOVI

76

Dubrovnik 79 STARI HRVATSKI GRADOVI 84 Knin 85 → Nin 88 → Šibenik 93 → Biograd na Moru 98 SLOBODNI KRALJEVSKI GRADOVI 100 Zagreb 100 → Jastrebarsko 108 → Samobor 109 → Koprivnica 112 → Virovitica 114 → Križevci 116 MLETAČKI GRADOVI 120 Split 122 → Kaštela 128 → Hvar 130 → Korčula 132 → Rovinj 137 → Novigrad 140 → Buje 142 → Buzet 144 → Vodnjan 146 → Rab 149 → Cres 152 → Pag 155 OSTALI SREDNJOVJEKOVNI GRADOVI 156 Pazin 157 → Kastav 160 → Donja Stubica 162 → Ivanec 165 → Donji Miholjac 166 → Orahovica 169 → Pakrac 170 → Čazma 173 → Obrovac 174 → Omiš 176 → Vrgorac 179 → Vrlika 179

NOVOVJEKOVNI GRADOVI

182

ZRINSKO-FRANKAPANSKI GRADOVI 186 Čakovec 187 → Vrbovec 188 → Ozalj 190 → Hrvatska Kostajnica 192 → Ogulin 194 → Krk 196 → Novi Vinodolski 198 → Kraljevica 200 → Čabar 202 VOJNOKRAJIŠKI GRADOVI 204 Karlovac 204 → Petrinja 208 → Bjelovar 212 → Đurđevac 212 → Ivanić-Grad 216 → Nova Gradiška 218 → Glina 220 → Slunj 221 → Otočac 223 → Gospić 224 → Sinj 226 BAROKNI GRADOVI 228 Varaždin 230 → Vukovar 232 → Osijek 234 → Požega 238 KIRIJAŠKI GRADOVI Delnice 240 → Vrbovsko 243

240

POMORSKI GRADOVI 244 Bakar 244 → Mali Lošinj 248 → Komiža 248 INDUSTRIJSKI I LUČKI GRADOVI 252 Slavonski Brod 253 → Našice 254 → Belišće 256 → Kutina 257 → Duga Resa 258 → Sveta Nedelja 259 → Mursko Središće 260 → Prelog 260 → Zabok 261 → Oroslavje 262 → Krapina 263 → Labin 266 → Metković 269 → Ploče 271 → Senj 275 → Rijeka 276 CRKVENA SREDIŠTA 282 Đakovo 283 → Ludbreg 284 → Lepoglava 285 TURISTIČKI GRADOVI 286 Umag 288 → Opatija 289 → Crikvenica 294 → Novalja 295 → Vodice 296 → Supetar 298 → Makarska 300 SATELITSKI GRADOVI 302 Zaprešić 302 → Velika Gorica 303 → Dugo Selo 304 → Sveti Ivan Zelina 305 OSTALI NOVOVJEKOVNI GRADOVI 306 Ilok 306 → Županja 308 → Otok 312 → Beli Manastir 312 → Valpovo 315 → Kutjevo 315 → Pleternica 316 → Slatina 317 → Lipik 318 → Grubišno Polje 318 → Garešnica 319 → Popovača 320 → Novska 320 → Klanjec 321 → Pregrada 322 → Zlatar 323 → Novi Marof 324 → Benkovac 324 → Imotski 328 → Drniš 329 → Opuzen 331 Kazalo

333

Izvori ilustracija i izvori literature u uvodu

336

PREDGOVOR

H

rvatska je dugo bila država u kojoj je velika većina stanovnika živjela u ruralnim područjima. Dok je u zapadnoeuropskim zemljama industrijalizaciju u 19. stoljeću u stopu pratila pojačana urbanizacija, u našoj je domovini znatnije porastao broj stanovnika tek stvaranjem većih urbanih središta. Stoga je u posljednjim desetljećima u Republici Hrvatskoj otprilike podjednak broj stanovnika koji živi u urbanim i u ruralnim područjima. Tomu je zasigurno pogodavalo izdvajanje većega broja gradskih naselja u zasebne gradove; do završetka rada na knjizi (u proljeće 2015.) u Hrvatskoj ih je bilo 128 (govorimo li o administrativnim gradovima), tj. 143 (govorimo li o formalnim gradovima).

Ovom smo monografijom željeli obuhvatiti svih 128 naselja koja administrativno imaju status grada – od grčke Isse (današnjega Visa), osnovane na početku 4. stoljeća prije Krista,

do najmlađe Popovače, koja je taj status stekla u travnju 2013. godine. Pritom smo naglasak stavili na povijesni razvoj svakoga grada, ističući najzanimljivije događaje i spomenike te predstavljajući prijelomne trenutke kroz višestoljetnu prošlost.

Gradove smo pokušali svrstati u određene tematske okvire, pri čemu se pojavio problem kategoriziranja pojedinih naselja, pa smo gradove grupirali prema vremenu nastanka ili najkarakterističnijem razdoblju njihova povijesnog razvoja.

Tako smo dobili nekoliko tipova gradova: antičke ili starovjekovne (grčke i rimske), srednjovjekovne (stare hrvatske, slobodne kraljevske, mletačke ...) i novovjekovne gradove (zrinsko-frankapanske, vojnokrajiške, barokne, kirijaške, pomorske, industrijske i lučke, turističke, satelitske ...).

Svjesni smo da ta klasifikacija u nekim slučajevima nije

↙ Korčula

idealna, jer je povijesni razvoj pojedinih gradova toliko bogat da bi ti gradovi mogli biti predstavnici nekih drugih tipova grada. Ipak, vjerujemo da će i ovakav raspored jasno ocrtati svu raskoš graditeljskih stilova koji su zastupljeni u urbanim sredinama diljem Lijepe Naše.

Mnoge znamenitosti iz pojedinih povijesnih razdoblja s vremenom su nestale; primjerice, šećući se ulicama Visa ili Staroga Grada, teško ćete uočiti detalje iz grčkog razdoblja.

Zamijenili su ih neki noviji sadržaji, koji su se više ili manje spretno i sretno uklopili u urbane cjeline. Stoga smo duh protekloga vremena pokušali nadomjestiti arhivskim gradivom, pa smo u knjigu uvrstili poveći broj rijetko viđenih starih razglednica − uglavnom s početka 20. stoljeća – i motiva sa starih fotografija tipičnih za život ljudi pojedinoga grada.

Te smo starije sadržaje, dakako, povezali sa suvremenim

zemaljskim i zračnim fotografijama, kako bismo čitateljima ponudili što potpuniju sliku nekoga grada.

Grad, osim veličanstvenih spomenika, trgova, ulica i kuća, čine, naravno, njegovi stanovnici. Uz svaki smo grad naveli broj stanovnika prema zadnjem Popisu stanovništva, kućanstava i stanova iz 2011. godine, objavljen u službenim publikacijama Državnoga zavoda za statistiku. Zbog lakše čitljivosti teksta, te smo brojčane podatke uglavnom zaokruživali. S obzirom na to da je budućnost lokalnih jedinica prilično neizvjesna, jer se godinama spominje reorganizacija te smanjivanje broja gradova i općina, preostaje nam pratiti razvoj događaja i vidjeti hoće li neko novo izdanje ove knjige biti samo promijenjeno ili i dopunjeno.

Uredništvo

ANTIČKI GRADOVI

↖ Arena u Puli

kada je mletački dužd Enrico Dandolo naplatio svoje usluge križarima prisilivši ih da osvoje i unište Zadar te rastjeraju i pobiju njegove stanovnike. Mletačke je interese očito ugrožavala umješnost Zadrana u trgovini, politici i pomorstvu.

Stanovništvo ondašnjega Zadra uglavnom su činili Hrvati, što potvrđuje opis posjeta pape Aleksandra III. 1177. godine u kojemu njegov kanonik piše da ga je narod dočekao pjevajući na svom hrvatskom jeziku. Procvat srednjovjekovnog Zadra dočaravala je arhitektura skrivena iza moćnih bedema. Među brojnim crkvama, samostanima i palačama treba istaknuti romaničku katedralu sv. Stošije, najveću katedralu u Dalmaciji, podignutu u 12. i 13. stoljeću na mjestu starije ranokršćanske bazilike. Krstionica u koju se ulazi iz desnoga bočnog broda izgrađena je u 6. stoljeću, no srušena je u Drugome svjetskom ratu i kasnije rekonstruirana prema sačuvanim nacrtima.

Zvonik katedrale građen je u više etapa: u 15. je stoljeću sazidan prvi kat, a dovršio ga je u neoromaničkom stilu engleski arhitekt Thomas Graham Jackson potkraj 19. stoljeća.

Uz forum je nastao i benediktinski samostan svete Marije, koji je osnovala Čika, polusestra kralja Petra Krešimira IV., a zvonik je uz financijsku pomoć kralja Kolomana sagradila njezina kći Vekenega. U samostanu je vrlo vrijedna zbirka crkvenih umjetnina “Zlato i srebro Zadra”. Istodobno s katedralom građena je i crkva sv. Krševana, a već se tada spominje i Kneževa palača. Iz ovog je razdoblja važno istaknuti i pozlaćenu srebrnu škrinju svetog Šimuna iz 14. stoljeća, dar kraljice Elizabete, kao izvrstan primjer zadarskoga srednjovjekovnog zlatarstva. Šlag je na torti srednjovjekovnoga Zadra osnutak najstarijega sveučilišta u Hrvatskoj u krugu dominikanskoga samostana 1396. godine.

Kralj Ladislav Napuljski prodajom Dalmacije 1409. godine predao je Zadar u ruke Veneciji sljedeća četiri stoljeća, sve do 1797. godine. U Zadru je stolovao mletački providur jer je i dalje zadržao ulogu središta Dalmacije i najjačega vojnog uporišta na istočnoj jadranskoj obali. Gospodarski je razvoj bio usporen i ograničen, ali još dovoljan za živahnu dogradnju palača i crkava u duhu gotike i rane renesanse. Venecija je prilagođavala zidine duhu vremena, pa su temeljito pregrađene u 16. stoljeću pojavom Osmanlija. Tada su porušene brojne kuće i crkve, pa i čitavo jedno zadarsko predgrađe (Varoš svetog Martina). Osim gradnje bedema s peterokutnim utvrdama, produbljeni su i kanali ispunjeni morem te su izgrađene velike javne cisterne, vojarne, skladišta i nove palače. Iako Zadar nije postao dio Osmanskoga Carstva,

← Panorama Zadra iz zraka

A n t i čk i gr a d ov i

47

SRED

↗ Dubrovnik noću

DNJOVJEKOVNI GRADOVI

P

očetak srednjega vijeka obilježile su posljedice seobe naroda koje se daju iščitati iz povijesnog razvoja antičkih gradova: rušenje Zapadnoga Rimskog Carstva, dolazak novih naroda, nesigurnost, bijeda i propadanje gradova koje je nakratko odgodila Justinijanova rekonkvista u 6. stoljeću.

Germani i Slaveni koji su preplavili Europu nisu poznavali gradski način života; dapače, nisu ni imali riječ kojom bi imenovali takvo naselje.

Hrvati su dolaskom u svoju domovinu zatekli dva suprotna svijeta. U unutrašnjosti su gradovi nestali te je prostor bio prepušten nomadima i poljoprivrednicima nastanjenim u selima sve do 11. i 12. stoljeća, kada će se ustaljivanjem feudalnog sustava uz utvrde, kastrume i biskupska središta

formirati novi gradovi. Brojem će u tom razdoblju gradovi u unutrašnjosti nadjačati obalni prostor, a slobodni kraljevski gradovi iz 13. stoljeća približit će im se i u gospodarskom smislu. Gradovi u unutrašnjosti bili su osjetljiviji na utjecaj kraljevske ili feudalne vlasti, pri čemu su favorizirali kraljevsko okrilje. U obalnom se prostoru dio gradova sačuvao i, unatoč rušenjima i pustošenjima, nastavio antičku urbanu tradiciju razvijajući se kao gradske općine ili komune. Tome je svakako pomogla podložnost Bizantu − tj. Ravenskom egzarhatu i kasnije Dalmatinskom tematu − koja ih je prvih nekoliko stoljeća odvajala od slavenskog zaleđa i tako stvorila osjećaj zajednice ljudi u njima. Gradovi su iz antike baštinili svijest o teritorijalnom jedinstvu naselja i agera

↗ Zbog slavne prošlosti i još ljepših spomenika Dubrovnik je danas poznat diljem svijeta.

78

HR VAT SK I GR A D OV I

premda ga nisu svi uspjeli zadržati. S vremenom se formirala uprava komuna u obliku komunalnih vijeća, što je i kodificirano u statutima tijekom 13. i 14. stoljeća. Međutim, antički su gradovi doživjeli vidljive promjene u svojoj strukturi.

Učvršćene su fortifikacije i dio obrambenog sustava postali su veliki objekti poput amfiteatara i kazališta, dijelovi su gradova napušteni, terme i tržnice izgubile su smisao postojanja, forum više nije središte javnog, a kapitolij vjerskoga života. Mijenja se i fizionomija grada jer nestaju otvoreni prostori, široke ulice i prostrane kuće, a gradnja postaje zbijena, nepravilna, ide u visinu zbog skučenosti prostora, ali i obrambenih i gospodarskih razloga. Unatoč tomu, antička je osnova u nekim gradovima prepoznatljiva i danas, a neki

novonastali gradovi preuzeli su lokaciju nekadašnjih ilirskih gradina.

Razvoj gradova uglavnom je ovisio o političkim prilikama i izmjenama vlasti, no neki su se dobro snalazili u svim uvjetima i gotovo se neometano razvijali cijelo vrijeme. Iduća će vas poglavlja pobliže upoznati s tipičnim predstavnicima srednjovjekovnih gradova u Hrvatskoj.

Potkraj staroga vijekastanovnici agrarne kolonije Epidaura nalazili su utočište u susjednoj Ragusi, tj. Dubrovniku.

Arheološki nalaz starokršćanske bazilike potvrdio je postojanje naselja već u 6. stoljeću i time opovrgnuo legendu bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta prema kojoj

Sred n j ovj ekov ni gr a d ov i

79

↗ Dubrovnik prije više od stotinu godina

80

HR VAT SK I GR A D OV I

su izbjeglice iz Epidaura osnovale Dubrovnik u 7. stoljeću.

Osnutak grada i dalje je obavijen maglom, a prema jednoj teoriji podigao ga je bizantski car Justinijan (527. – 565.) u jeku gradnje utvrda koje su kontrolirale plovidbu Jadranskim morem. Dobro zaštićena luka rano je postala važno pomorsko-trgovačko uporište i kasnije središte Gornje Dalmacije, no malo je podataka koji nam rasvjetljuju prošlost Dubrovnika do 10. stoljeća, kada je izdignut u status metropolije. Brži r­az­ voj doživio je u 12. stoljeću zahvaljujući intenzivnijoj trgovini između istoka i zapada koju su potaknuli križarski ratovi, no na početku 13. stoljeća formalnu bizantsku vlast zamijenila je mletačka i ograničila mu trgovinu na moru. Dubrovnik je taj gubitak nadoknadio uspostavljanjem trgovačkog monopola u Bosni i Srbiji brojnim sporazumima s njihovim vladarima.

S balkanskim zaleđem trgovao je solju, drvom, rudama i ljudima koji su donosili najveću zaradu (važno je napomenuti da je Dubrovnik prvi u Europi zabranio prodaju i prijevoz robova na početku 15. stoljeća).

U 13. i 14. stoljeću širi se na Lastovo, Mljet i Pelješac, gradi fortifikacije, donosi gradski Statut, širi se na današnji teritorij − zatrpavanjem morskog rukavca ili plaže, što tek treba utvrditi, nastaje Stradun − te stvara uvjete za početak svoga zlatnoga doba nakon Zadarskog mira 1358. godine kojim je prestao biti pod vlašću Venecije. Nakratko je priznavao vrhovnu vlast Anžuvinaca − tada preuzima ugarski grb s četiri bijele grede na crvenom štitu − a potkraj 14. stoljeća postaje samostalna republika. U idućih nekoliko stoljeća vješto se snalazio na međunarodnoj sceni zahvaljujući vrhunskoj diplomaciji kojom je osigurao pokroviteljstvo velikih sila poput Španjolske i Vatikana, neutralnost u međunarodnim sukobima, povlašten trgovački položaj u Osmanskom Carstvu u zamjenu za plaćanje danka, ali i neprijateljstvo Mletačke Republike. Naime, u 16. stoljeću dubrovačka se mornarica sastojala od oko 180 brodova i plovila je Sredozemljem, pa i oceanima sve do Indije i Amerike izravno konkurirajući Veneciji.

Usporedno s ekonomskim napretkom i teritorijalnim širenjem dovršena je i unutarnja društveno-politička organizacija. Gradom je vladala aristokracija preko Velikog i Malog vijeća, Vijeća umoljenih i kneza kojeg su birali na mjesec dana kako bi spriječili korupciju, a ostavljeno je dovoljno prostora i slobode i za novostvoreni sloj trgovaca i gradski puk. Zlatno doba najbolje potkrepljuju izgradnja komunalne infrastrukture poput kanalizacije − nije bila uobičajena kao u rimskim gradovima − vodovoda i prve karantene na svijetu te popločavanje ulica i trgova kao i poštovanje Statutom određenog prostornog plana pri gradnji stambenih objekata.

Sred n j ovj ekov ni gr a d ov i

81

SLOBODNI KRALJEVSKI GRADOVI T

ijekom srednjega vijeka postojala je neprekidna borba između kraljeve moći i utjecaja velikaša, tj. jačanja središnje vlasti i feudalne anarhije. Važnu su ulogu u toj borbi imali gradovi kao upravna, crkvena, kulturna i prije svega gospodarska središta zahvaljujući brojnim obrtnicima i trgovcima koji su se sklanjali iza njihovih zidina. Ekonomskom snagom gradova koristile su se obje strane dajući im određene povlastice između 13. i 16. stoljeća. Velikaši su pojedinim gradovima davali status trgovišta (malo slabiji status) kako bi mogli održavati sajmove i plaćati im poreze, a kraljevi su osnivali slobodne kraljevske gradove dajući im samoupravu (biraju gradske magistrate i suce), oslobođenje od nekih poreza, slobodu kretanja i raspolaganja imovinom i, što je najvažnije, nisu bili pod velikaškom jurisdikcijom. Zauzvrat su građani financijski pomagali vladara da bi održavao svoju vojsku te su morali su o svom trošku održavati zidine.

Povlastice nisu bile vječne i vrlo su često prekratko trajale da bi pojedina naselja prerasla u prave gradove poput Perne ili

Vugrovca, a najčešće su završavala u rukama velikaša čiji su posjedi okruživali gradove. Upoznajmo se u idućim poglavljima s nekoliko takvih gradova.

Hrvatska je tijekom vremena imala brojne glavne gradove.

Veći dio prošlosti taj status nije bio trajan kao danas, no uvijek je podrazumijevao smještanje vodećih institucija i vladara, tj. sabora, bana, kralja i kasnije vlade i predsjednika.

Danas tu funkciju ima Zagreb, a već smo se upoznali s drugim prijestolnicama tijekom vremena i njihovim postupnim premještanjem s juga prema sjeveru, ovisno o središtu političke moći kroz povijest.

Zagreb je nastao na dodiru južnih obronaka Medvednice i obala rijeke Save, što je pogodovalo naseljavanju od najstarijih vremena. Važnijih naselja, međutim, nije bilo sve do razvijenoga srednjeg vijeka. Oskudni tragovi na početku srednjeg vijeka svjedoče o postojanju naselja i na kaptolskom i na gradečkom brijegu koja su imala važnu ulogu u učvršćivanju vlasti hrvatskih vladara između Save i Drave u 10. i 11. stoljeću. O značenju imena Zagreb postoje različite teorije već nekoliko stoljeća, neke su od njih i nedokazive, ali većina ih se slaže u tome da je u korijenu riječ greb u značenju nasip, opkop, obala.

Status grada Zagreb je prvo dobio kao sjedište biskupa.

Nakon prodora na jug ugarski kralj Ladislav nastojao je čvršće povezati novoosvojene krajeve s Ugarskom te je osnovao biskupiju u Zagrebu (Kaptol) i postavio prvog biskupa Duha na početku 1090-ih godina. Obično se navodi 1094. kao godina osnutka grada Zagreba, no točnu godinu teško je utvrditi jer je jedini pisani trag o tom događaju povelja ostrogonskoga nadbiskupa Felicijana iz 1134. godine. Do provale Tatara paralelno se uz biskupsko naselje razvija i Gradec privlačeći doseljenike

← Ilica, zagrebačka žila kucavica → Istočni krak Lenucijeve potkove

100

HR VAT SK I GR A D OV I

↙ Pogled s nebodera na Trgu bana Jelačića

104

HR VAT SK I GR A D OV I

iz Mađarske, Njemačke i Italije. Gradnja katedrale završena je 1217. godine, kada ju je posvetio kralj Andrija II. putujući u Peti križarski rat. Katedrala je razrušena u tatarskoj provali, kasnije je stradavala u požarima, a u velikom potresu 1880. godine bila je posve uništena i obnovljena u današnjem obliku potkraj 19. stoljeću pod vodstvom Hermanna Bolléa.

Tatarska je provala motivirala kralja Belu IV. da izda Zlatnu bulu 1242. godine kojom je Gradecu dodijelio najveće povlastice među hrvatskim slobodnim kraljevskim gradovima.

Budući da se većina stanovnika tek tada doselila u Gradec, možemo reći da je osnovan novi grad koji je uskoro dobio

↖ Mozaik kulturnih simbola hrvatske metropole

zidine i postao sigurnijim, a time i naprednijim naseljem. Od zidina danas su vidljivi kula Lotrščak, Popov toranj, Kamenita vrata i još neki dijelovi inkorporirani u kasnije građevine i palače. Tlocrt Gradeca unutar zidina bio je pravilan s velikim središnjim pravokutnim trgom u čijem je središtu crkva sv.

Marka s najljepšim gotičkim portalom u sjevernoj Hrvatskoj iz 14. stoljeća te poznatim šarenim krovom nastalim za obnove u 19. stoljeću pod Bolléovim ravnanjem. Kaptol je kao pribježište pri novoj tatarskoj provali dao sagraditi Medvedgrad oko 1250. godine. Zbog loše i brze gradnje bio je sklon oštećenjima i skup za održavanje pa je često mijenjao vlasnike, a nakon potresa 1590. godine nije više korišten i pretvorio se u ruševinu.

Sred n j ovj ekov ni gr a d ov i

105

U 14. i 15. stoljeću Gradec se razvija kao centar trgovaca i obrtnika, a Kaptol kao vjerski centar koji njeguje crkvenu umjetnost i osnovno školovanje. Dobrosusjedski odnosi povremeno su remećeni zbog različitih interesa, što je uzrokovalo i krvave sukobe. U borbama za krunu poslije smrti Ludovika I. Anužinca u kojima kao pobjednik izlazi Žigmund Luksemburški svi su gradovi osiromašeni i prepušteni velikašima. Kad je riječ o Zagrebu, obitelj Celjskih domogla se Medvedgrada i polovicom 15. stoljeća ugrožavala slobode Gradeca. Tada se zbog prvih pljačkaških provala Osmanlija na brzinu utvrdio i Kaptol te njihovi osvajački pohodi obično zaobilaze Zagreb.

No pljačkanje gradečkih, kaptolskih i biskupskih posjeda u zagrebačkoj okolici nanijelo je znatne ekonomske posljedice, a štetu su povećale i dinastičke borbe između Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog na početku 16. stoljeća u kojima su se Kaptol i Gradec našli na suprotnim stranama. Trgovina prema moru zbog neprestane se ratne opasnosti polako ugasila, ali ju je nadomjestila intenzivna trgovina i opskrba vojske na granici koja se odvijala iz Zagreba rijekom Savom. Izgradnjom tvrđave Sisak i grada Karlovca u 16. stoljeću kao zagrebačkih predstraža, Zagreb je postao sigurniji te u njemu sve češće zasjedaju sabor i druga upravna tijela, što ga pretvara u glavni grad Hrvatske. Na početku 16. stoljeća izgrađene su nove zidine oko katedrale koje su nakon velikog potresa 1880. većim dijelom uklonjene. Na zagrebačkom je području 1573. godine izbila seljačka buna Matije Gupca, koja se raširila i na susjednu Štajersku. Nakon gušenja pobune prema jednoj je legendi Gubec pogubljen na Markovu trgu.

Tijekom 17. stoljeća učvršćuje se status glavnoga grada jer se većina saborskih zasjedanja održava u Zagrebu, a smanjenjem osmanske opasnosti vraća se i gospodarska živost s naglaskom na razvoju obrta. Brojne epidemije (kuga), potresi i požari često su poništavali pozitivne pomake, no veliki korak naprijed u obrazovanju se svakako zadržao. Isusovci su 1607. godine osnovali školu, a 1699. dodijeljen im je privilegij sveučilišta, što se smatra godinom nastanka Zagrebačkog sveučilišta. Zanimljivo je da je unatoč obrazovnom napretku još bilo jako praznovjerje jer su brojne vještice osuđene upravo u 17. stoljeću. Isusovci su osim sveučilišta sagradili baroknu crkvu sv. Katarine, bogato ukrašavanu u više obnova nakon požara.

U 18. stoljeću naselja se polako šire izvan zidina, razmirice se vode još isključivo na pravnom polju, a razvojem zajedničke tržnice na Manduševcu Kaptol i Gradec polako se spuštaju u nizinu i formiraju zajednički grad. Plemićke obitelji grade svoje palače u gradu, a zbog čestih požara počinje dominirati gradnja ciglom. Velik je napredak ostvaren i u održavanju čistoće i reda na gradskim ulicama.

U 19. stoljeću javlja se i jača preporodni pokret u sklopu kojega se otvaraju čitaonice, osniva Matica ilirska i pokreću Narodne novine. Razvojem Donjega grada, u kojemu niču prve palače i uređuju se parkovi, dotadašnja Harmica postaje središnji trg, a Ilica glavna ulica u smjeru istok-zapad. Na Markovu se trgu grade Banski dvori kao odgovor na rastuće upravne potrebe. U prvoj polovici 19. stoljeća javljaju se prve jače manufakture kao začeci industrijalizacije (proizvodnja likera, ulja, kamenine). Konačno, 1850. godine donesena

↘ Dramatične slike poplave u Savskoj cesti i ispred Filozofskog fakulteta potkraj listopada 1964. godine

106

HR VAT SK I GR A D OV I

↑ Kaptol i zgrada HAZU na starim razglednicama je odluka kojom se Kaptol, Gradec, Nova ves i Vlaška ulica spajaju u jedinstven grad Zagreb na čelu s prvim gradonačelnikom Jankom Kamaufom. Nekoliko godina kasnije Zagreb je izdignut na rang nadbiskupije, donose se precizna pravila o gradnji i uređenju grada, a 1862. izgrađena je i željeznička pruga koja ga je povezala s Bečom, Budimpeštom i Trstom te ubrzala zamjetljiv ekonomski napredak. U tom razdoblju osnovane su brojne institucije: JAZU (1866.), moderno sveučilište (1874.), Stankovićevo kazalište postaje Narodno kazalište itd. Već spomenuti potres 1880. godine omogućit će velike urbanističke zahvate i modernizaciju grada. Potkraj 19. i na početku 20. stoljeća Zagreb je ubacio u višu brzinu na svim područjima. Doživljava brz infrastrukturni razvoj (nova

kanalizacija, vodovod, plinara, električna rasvjeta, konjski pa električni tramvaj, telefonska centrala), porast broja stanovnika (1914. godine oko 74 000), industrijalizaciju i širenje. Tada su u Zagrebu dubok trag ostavili Hermann Bollé (katedrala, crkva sv. Marka, Mirogoj) i Milan Lenuci (Zelena potkova – perivojni okvir središta Donjega grada), a nikle su i zgrade Glavnoga kolodvora, HNK, Hrvatskog sabora, današnjega Muzeja za umjetnost i obrt te Hrvatskoga državnog arhiva.

Na početku 20. stoljeća održan je prvi međunarodni Zbor, preteča Zagrebačkog velesajma, a iste, 1909. godine, otvoren je “Palace”, prvi luksuzni hotel, na Zrinjevcu. Poslije Prvoga svjetskog rata Zagreb postaje gospodarskim središtem nove države. U njemu 1926. godine počinje s radom prva radiopostaja u ovom dijelu Europe, otvara se Zoološki vrt, brojni fakulteti, uređen je Dolac i broj stanovnika premašuje 100 000. Do kraja 20. stoljeća Zagreb prerasta u dominantan centar u Hrvatskoj u svakom pogledu, širi se preko Save u vrijeme Većeslava Holjevca, održana je Univerzijada 1987. godine, pri čemu je grad prilično preuređen (Jarun, sportski tereni, Dom sportova).

Zagreb je i danas najveće i najjače urbano središte Hrvatske s nešto više od 688 000 stanovnika (2011.), no gradu gravitira šire područje u kojem živi više od milijun stanovnika.

S razvijenim raznolikim industrijskim granama (kemijska, farmaceutska, tekstilna, prehrambena, metaloprerađivačka, elektrotehnička) i jakim uslužnim funkcijama kao sjedište vodećih trgovačkih i financijskih kompanija prometnuo se u važno prometno čvorište između Srednje i Jugoistočne Europe te Jadranskog mora. U novije vrijeme postiže velik napredak u turizmu popraćen pravom eksplozijom smještajnih kapaciteta u novootvorenim hostelima i pansionima.

Sred n j ovj ekov ni gr a d ov i

107

Na zapadnoj strani otoka Hvara u zaljevu zaštićenom Paklinskim otocima te u blizini obradiva polja u srednjem vijeku stasao je grad Hvar. Tragovi naseljenosti sežu, dakako, tisućljećima u prošlost od neolitskih tragova, preko ilirske gradine do mogućeg postojanja grčke Heracleae u 4. i 3. st. pr.

Kr. U antičkom razdoblju centar otoka bio je u Starom Gradu, prvotnom Pharosu, te je uz malu uvalu čijim je zatrpavanjem nastao današnji središnji trg postojalo samo manje

↗ Hvar

naselje i luka. Poslije pada Zapadnoga Rimskog Carstva na mjestu Hvara nikla je važna pomorska postaja u bizantskoj Dalmaciji, Lysina koju su Hrvati tijekom 8. i 9. stoljeća preimenovali u Lesna / Lisna. Lesna je idućih stoljeća zamrla jer su se Hrvati povlačili u sigurniju unutrašnjost te se ne spominje do početka 13. stoljeća, kada se na njezinu mjestu navodi samostan sv. Marije de Lesna. U međuvremenu otok Hvar promijenio je više vladara (Neretvani, hrvatski kraljevi,

Bizant, ugarsko-hrvatski kraljevi, Mlečani) te je na početku 13. stoljeća zbog učestalih upada omiških gusara potražio zaštitu pod mletačkom vlašću. To je bilo ključno za nastanak današnjeg Hvara jer je Veneciji više odgovarao pomorski položaj Hvara nego Staroga Grada te je on 1278. preuzeo ulogu upravnog, crkvenog i gospodarskog središta otoka, a postupno i njegovo ime. Hvarska je komuna obuhvaćala otoke Hvar i Vis, a biskupija otoke Hvar, Brač i Vis.

Nakon spomenute godine počela je izgradnja tvrđave, zidina, arsenala, zgrade komunalne uprave, crkve sv.

Marka (dominikanci) i vjerojatno katedrale sv. Stjepana na mjestu spomenutog samostana sv. Marije. Hvar je u 14. stoljeću ponovno dospio u ruke ugarsko-hrvatskoga kralja i prije nego što je na početku 15. stoljeća trajno ušao u sastav Mletačke Republike poprimio je obilježja tipične mediteranske komune. Venecija je pretvorila Hvar u važno

↑ Berba lavande u okolici Hvara vojno-pomorsko uporište na Jadranu, a doseljenika je bilo dovoljno zahvaljujući osmanskoj opasnosti na kopnu. Počeo je strelovit gospodarski uspon grada jer su brojni obrtnici pružali usluge mnogobrojnim brodovima koji su svraćali u luku, a razvila se i poljoprivreda, ribarstvo i trgovina. Hvar je u 16. stoljeću bio među najbogatijim komunama u Dalmaciji, što je rano izazvalo napetosti između bogatih pučana i plemstva te izbijanje bune pučana 1510. godine, koja je trajala čak četiri godine prije nego što je ugušena jer su ideje o izjednačavanju staleža bile itekako preuranjene. Napetosti između pučana i plemića potrajale su sve do početka 17. stoljeća. Gospodarski procvat odrazio se i na kulturnom polju jer je Hvar uz Dubrovnik i Split bio žarište renesanse na našoj obali (Hanibal Lucić, Petar Hektorović) u kojem je postavljen važan temelj hrvatske nacionalne književnosti. U Hvaru su 15. i 16. stoljeću zlatno doba graditeljstva jer se grade i proširuju brojne crkve, samostani, javne i privatne zgrade. Hvar je tada imao građansku školu, ljekarnu, bolnicu i liječničku službu, a 1612. izgrađeno je i kazalište, među prvima u Europi, u sklopu obnove i proširenja arsenala. U drugoj polovici 16. stoljeća zaredale su različite nepogode, no samo su nakratko usporile uspon Hvara. Osmanlije su 1571. godine u napadu razorili

132

HR VAT SK I GR A D OV I

grad, potom ga je opustošila kuga, a 1579. godine grom je razorio barutanu, pri čemu je ponovno stradao veći dio grada.

Potkraj 17. i tijekom 18. stoljeća s padom moći Mletačke Republike topio se i sjaj Hvara, a pojava parobroda u 19. stoljeću, kada je Hvar bio već u austrijskim rukama, istopila je prednost hvarske luke pogodne za jedrenjake. Kratkotrajna francuska uprava na početku 19. stoljeća obilježena je razarajućim napadom Rusa na Hvar. Pozitivna kretanja ponovno su se javila u drugoj polovici 19. stoljeća zahvaljujući unosnoj proizvodnji i izvozu vina, razvoju ribarstva i proizvodnji ružmarinova ulja. Važan je i razvoj lječilišnog turizma, zbog kojeg je osnovano Higijeničko društvo Hvar 1868. godine, prvo udruženje koje se profesionalno bavilo organiziranim turizmom. Hotel je sagrađen na temeljima Kneževe palače i otvoren 1900. godine (današnji hotel “Palace”).

U prvoj polovici 20. stoljeća Hvar je nazadovao jer je vinogradarstvo uništila filoksera, a kamenarstvo i turizam (uređeno kupalište) nisu bili dovoljni da spriječe iseljavanje.

U Drugome svjetskom ratu preko Hvara su brojne izbjeglice prelazile na slobodni Vis i dalje u Italiju, a dosta ih je završilo u logoru El Shattu u Egiptu. U socijalističkoj Jugoslaviji Hvar se posve orijentirao na turizam, koji je preobrazio njegovo lice.

Izgrađeni su prihvatni kapaciteti, trajektno pristanište, dobio je vodu i struju s kopna. Poslije krize izazvane Domovinskim ratom, na početku 21. stoljeća Hvar je ponovno postao ljetno hit-odredište, posebice za mlađe zbog noćnog života. Zimi u gradu uživa uglavnom samo njegov 3771 stanovnik (prema Popisu stanovništva iz 2011. godine).

Na jednom od najvećih (6.) i najnapučenijih (2.) hrvatskih otoka tragovi naseljenosti sežu u daleku prapovijest, no nastanak i starost istoimenoga naselja, grada Korčule, smještenog na poluotoku na najužem dijelu kanala između Korčule i Pelješca, obavijeni su velom tajne. Prema legendi, Korčulu je osnovao trojanski junak Antenor, kao i Padovu, grčki pisci spominju Korkyru, koloniju Kniđana, već u 6. st. pr.

Kr., no njezina je lokacija nepouzdana i samo se pretpostavlja da je riječ o današnjoj Korčuli. Grci su svakako već bili zatekli ilirske gradine, a iz rimskog vremena nema važnijih tragova, osim zapisa o prodaji većine stanovnika otoka u roblje u vrijeme cara Augusta.

Najstariji pisani spomen naselja potječe iz pera bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta, koji ga je u 10. stoljeću nazvao hrvatski grad Krkar. U idućim su se stoljećima

→ Renesansna katedrala sv. Stjepana u Hvaru

Sred n j ovj ekov ni gr a d ov i

133

134

HR VAT SK I GR A D OV I

↑ KorÄ?ulanska Plokata Sred n j ovj ekov ni gr a d ov i

135

136

↑ Korčula iz zraka

↑ Veliki revelin u Korčuli

na Korčuli izmjenjivala razdoblja mletačke, hrvatske, ugarsko-hrvatske, zahumske i bosanske vladavine. Na početku 13. stoljeća Korčula je imala svoj statut; dakle, već je poprimila formu komune. U statutu je vidljivo da je grad opasan zidinama i kulama, da ima javne građevine, crkve (crkva sv.

Petra neposredno do katedrale iz 11. stoljeća najstarija je u gradu), luku, a glavne su djelatnosti kamenarstvo (u početku za potrebe Dubrovnika, a kasnije i mnogih drugih gradova) i brodogradnja. U 13. je stoljeću vrlo vjerojatno na Korčuli rođen njezin najpoznatiji stanovnik Marko Polo, kasnije zarobljen u bitki kod Korčule između Venecije i Genove. Oko 1300. godine Korčula postaje sjedište biskupije, a prva stolna crkva bila je crkva Svih svetih, preuređena u 15. stoljeću.

Iduće godine osnovana je i najstarija korčulanska bratovština Svih svetih čija je osnovna uloga bila karitativna i socijalna, a u čijim je prostorijama danas izložena vrlo vrijedna zbirka ikona s otoka Krete dopremljena nakon mletačkog povlačenja tijekom Kandijskog (Kretskog) rata u kojemu je sudjelovala i korčulanska ratna galija.

Kao i ostatak Dalmacije, Korčula je od 1420. do 1797. godine trajno u sastavu Mletačke Republike (vrlo kratko prije toga bila je u sastavu Dubrovačke Republike) te doživljava svoj vrhunac razvoja tijekom 15. i 16. stoljeća. Većina je objekata u tih nekoliko stoljeća pregrađena i uljepšana u gotičkom i renesansnom stilu. Najljepši spomenik iz toga doba svakako je gotičko-renesansna katedrala sv. Marka, građena od 14. do 16. stoljeća, koja dominira gradom s vrha poluotoka. Uz katedralu je i nekadašnji biskupski dvor − biskupija je ukinuta 1828. godine − kasnije sjedište korčulanskih opata, danas Opatska riznica u kojoj se čuva poliptih Blaža Jurjeva Trogiranina iz 15. stoljeća, a na istom je trgu i današnji gradski muzej smješten

u palači Gabrielis iz 16. stoljeća. Gradska vijećnica sagrađena je na početku 16. stoljeća i još je sjedište gradske vlasti.

U 16. stoljeću Korčula se proširila izvan svojih zidina prvo gradnjom kamenoklesarskih i brodograditeljskih radionica, a potom i stambenih kuća unatoč mletačkoj zabrani iz vojnih razloga. U tom su stoljeću dominikanci sagradili samostan sv. Nikole. U 17. i 18. stoljeću nastalo je predgrađe Borgo s baroknim značajkama i postalo središte gradskog života i rada. Korčula je tada i na svojoj koži osjećala silaznu putanju Venecije.

Na početku 19. stoljeća Korčula je prošla dinamičnu smjenu austrijske, francuske, ruske i engleske vlasti. Engleski je spomenik preuređena Forteca iznad grada na mjestu nekadašnjih mletačkih (17. st.) i francuskih utvrda. Pod austrijskom upravom tradicionalne djelatnosti zapadaju u krizu i stanovnici se iseljavaju s otoka. Općina je 1863. godine dobila kule i zidine na raspolaganje, pa je najveći dio srušen zbog skupoće održavanja. Do danas su se očuvale kula Kopnenih vrata iz 14. stoljeća s kamenim mostom dovršenim 1863. godine te kule Revelin, Svih svetih, Zakerjan, Bokar, Mala i Velika kneževa kula.

Između dvaju svjetskih ratova zbog propasti vinogradarstva i opće društvene krize (nezadovoljstvo u prvoj Jugoslaviji), iseljavanje je s otoka najveće, a nije zaustavljeno ni poslije Drugoga svjetskog rata unatoč poslijeratnoj obnovi i gradnji novog brodogradilišta. Tek su razvoj turizma 1960-ih i gradnja novih hotela promijenili taj negativan trend i broj je stanovnika počeo rasti. Bogatu kulturnu baštinu Korčule nadopunjava i moreška, mačevalačka igra koja potječe iz 16. stoljeća. U Korčuli je 2011. godine živjelo manje od 3000 stanovnika.

HR VAT SK I GR A D OV I

↑ Crkva sv. Eufemije u Rovinju

↑ Šarena rovinjska pročelja

Drugi po veličini grad Istre s nešto više od 13 000 stanovnika (2011.), Rovinj, smješten je na zapadnoj obali poluotoka tridesetak kilometara sjeverozapadno od Pule. Ispred njega je arhipelag od 22 otoka i otočića među kojima su najveći Sv. Katarina i Sv. Andrija (Crveni otok). Na ovom pogodnom položaju Histri su sagradili gradinu, a postoje tragovi naseljenosti i u antičko vrijeme. Sa seobom naroda otoci ispred Rovinja bili su sigurno utočište pred brojnim osvajačima te je na jednome od njih prije 6. stoljeća podignuta preteča Rovinja, utvrđeno naselje s crkvicom sv. Jurja koje spominje Anonimni Ravenjanin u svojoj “Kozmografiji” iz 7. stoljeća.

Nakon bizantske i langobardske vlasti Rovinjom su u 8. stoljeću zavladali Franci te se 804. godine na Rižanskom placitu spominje kao dobrostojeći grad koji je uspio osigurati određene povlastice. Dobar i siguran položaj nije

ga tijekom 9. stoljeća obranio od provala Hrvata, Saracena i Neretljana. U idućim stoljećima Rovinj balansira između moći akvilejskoga patrijarha i Venecije te dobiva obilježja komune. U 10. stoljeću na mjestu crkve sv. Jurja gradi se veća crkva sv. Eufemije zbog sve većeg broja hodočasnika grobu mučenice čiji je sarkofag prema legendi čudom doplovio iz Konstantinopola oko 800. godine. Današnji je izgled crkva dobila u 18. stoljeću, a zvonik iz 17. stoljeća građen je po uzoru na zvonik sv. Marka u Veneciji. Od 1283. do 1797. godine Rovinj je bio u sastavu Venecije od koje je očekivao zaštitu svojih pomorskih i trgovačkih interesa u zamjenu za dio svoje autonomije. Stanovništvo u gradu dijelilo se na plemiće i pučane, a svu vlast imalo je, uz blagoslov Venecije, nekoliko plemićkih obitelji, što je kodificirano statutom na početku 15. stoljeća. Pod mletačkom se upravom razvijalo

↑ Zbijene kuće u rovinjskoj jezgri

↑ Razvedena obala kod Rovinja Sred n j ovj ekov ni gr a d ov i

137

↑ Rovinjski poluotok čest je motiv mnogih fotografa. pomorstvo, trgovina i obrt uz tradicionalnu poljoprivredu i ribarstvo. Rovinj je stradavao u sukobima s Genovom (1379.) i s Habsburgovcima, koji su kontrolirali unutrašnjost Istre, a od kuge je bio djelomično pošteđen zahvaljujući klimi i položaju.

138

HR VAT SK I GR A D OV I

U 16. i 17. stoljeću u Rovinj su stigle brojne izbjeglice pred osmanskom opasnošću, pa je ukupan broj stanovnika u 18. stoljeću premašio 13 000. O tome svjedoči gradnja visokih, skučenih kuća unutar zidina obnovljenih i dograđenih u 16. stoljeću. Zidine su djelomice vidljive na sjeveroistočnoj i

↗ Nekoć se u Rovinju pretovarivao boksit. južnoj strani poluotoka, a sačuvana su i četvera od sedam gradskih vrata (Balbijev luk izgrađen u 17. stoljeću na mjestu nekadašnjih vrata, Vrata pod zidom, Vrata sv. Benedikta i Vrata Sv. Križa). Grad se širio i izvan zidina i na kopnu oko franjevačkog samostana zbog čega je 1763. godine zatrpan

kanal i Rovinj je postao grad na poluotoku. Tada je Rovinj bio brodograđevno, ribarsko i pomorsko središte Istre te izvor bijeloga i sivoga kamena, no pritisnut brojnim nametima iz Venecije, i središte krijumčarenja.

U 19. stoljeću nakon kratke francuske vlasti, ušavši u sastav Habsburške Monarhije, doživljava pomorski, industrijski i kulturni razvoj, no prema kraju stoljeća biva zapostavljen u korist Pule. U Rovinj je tijekom stoljeća uvedena javna rasvjeta, djelovalo je više brodogradilišta, pogon za proizvodnju cementa, 1872. godine sagrađena je tvornica duhana, kasnije i tvornice voska, stakla i tvornica za konzerviranje riba, a 1876. godine dobio je i prugu (ukinuta 1966.). Kazalište je sagrađeno 1865. godine, a potkraj stoljeća uređeno je morsko klimatsko lječilište, nakon čega je barun J. G. von Hütterott sagradio vilu na Crvenome otoku i zasadio šumu na Zlatnom rtu.

U prvoj polovici 20. stoljeća Rovinj je bio u sastavu Italije, a nakon Drugoga svjetskog rata ulazi u sastav Hrvatske te od 1960-ih intenzivno razvija turizam (hoteli, dvije marine, autokampovi i apartmanska naselja). I dalje je jak industrijski centar (prehrambena i duhanska industrija), a i važan je znanstveno-kulturni centar (centri za istraživanje mora i povijesti).

Sred n j ovj ekov ni gr a d ov i

139

Na ušću rijeke Mirne, 20-ak kilometara od slovenske granice, nalazi se Novigrad. Novigrad je prilično rano stekao status grada, okolica mu je naseljena od prapovijesti, ali sam poluotok na kojem se nalazi grad obavijen je velom tajne kad je riječ o njegovu osnutku. Prilično je sigurno da je postojao nekakav kasnoantički kastrum koji se razvio iz antičke vile i od 4. do 7. stoljeća poprimio urbano obilježje.

U pisanim dokumentima prvi se put spominje potkraj 6. stoljeća u pismu pape Grgura I. te u 7. stoljeću kao Neapolis u “Kozmografiji” Anonimnog Ravenjanina. Već je tada bio sjedište biskupije, a nađeni su i tragovi doseljavanja Slavena.

Najbolje je razdoblje imao u 8. i 9. stoljeća u sklopu Franačke

kao sjedište kneza i izvorište feudalizacije Istre i franačke kulture. Prema jednoj teoriji, tada je sagrađena katedrala sv. Pelagija i sv. Maksima − od 1828. samo župna crkva jer je ukinuta biskupija − a prema drugoj je iz ranokršćanskoga razdoblja. Iz karolinškog je doba kripta iza glavnog oltara rađena po uzoru na onu u Akvileji te ciborij biskupa Mauricija iz krstionice, koji je danas izložen u novigradskome muzeju Lapidariumu. Budući da je katedrala više puta obnavljana, danas ima barokno-klasicistički izgled, a današnji zvonik koji dominira vizurom grada sagrađen je po uzoru na zvonik sv.

Marka u Veneciji tek 1883. godine.

Od 10. do 12. stoljeća Novigrad je bio pod utjecajem

← U istarskom gradiću Novigradu,

kojim dominira zvonik župne crkve sv.

Pelagija (mala lijeva slika), nedavno su obnovljene gradske zidine (velika slika).

različitih njemačkih obitelji i akvilejskog patrijarha, a postupno je rastao i utjecaj Mletačke Republike koja ga se trajno domogla 1270. godine. Venecija je odmah započela s gradnjom zidina, no posao su obavili lokalni majstori jer Novigrad nije bio najvažnije naselje u njezinim očima.

Vršni pojas zidina sačuvan je do danas, a izveden je u obliku zupčastog kruništa, tipično za srednjovjekovne utvrde.

Sačuvana je i četverokutna kula iz prijašnjega razdoblja koja je stajala uz nekadašnja glavna ulazna vrata. U 14. stoljeću razorili su ga Đenovljani, a zbog nekoliko epidemija kuge od 13. do 17. stoljeća, malarije, upada uskoka i iznenadnog upada Osmanlija 1687. godine grad je gotovo posve opustio.

U 18. stoljeću uslijedio je oporavak i poneka pregradnja u baroknom duhu, a 1770. godine obitelj Rigo, koja je stoljećima obnašala najvažnije dužnosti u gradu, sagradila je palaču u kojoj je danas galerija. Poslije ukidanja biskupije na početku 19. stoljeća djelomično je srušena i rekonstruirana biskupska palača, a uređena je župna crkva.

Prva polovica 20. stoljeća sa svjetskim ratovima donijela je stagnaciju, a nakon toga počinje razvoj temeljen na tekstilnoj industriji, tradicionalnom ribarstvu, kamenolomu, poljoprivredi i najviše turizmu. Većina se djelatnosti premješta u poslovnu zonu Sveti Vidal, što otvara nove mogućnosti u rasterećenom središtu grada s nešto više od 2600 stanovnika (2011.).

↘ Stari grad u VaraĹždinu

BAROKNI GRADOVI P

otkraj 17. stoljeća Osmanlije su potisnuti iz Slavonije, Like i većeg dijela Dalmacije te se ostvaruju brojni urbanistički projekti i pojedinačne gradnje u baroknom duhu. Grade se i posve nove utvrde (Osijek, Slavonski Brod) i gradovi (Nova Gradiška, Bjelovar) ili dijelovi gradova koje karakteriziraju prostrani trgovi s reprezentativnim javnim zgradama vojne i civilne namjene te ulice koje se sijeku pod pravim kutom. I jadranski su gradovi dobivali barokne

palače, kule i bastione (Pula, Šibenik …), što je najbolje vidljivo u Dubrovniku. Dobri su primjeri i crkva sv. Eufemije u Rovinju ili sv. Vida u Rijeci, a u unutrašnjosti sv. Katarine u Zagrebu ili sv. Marije Snježne u Belcu. Vrlo su često glavni nositelji baroka bili isusovci. Ovaj tip urbanizma predstavit će gradovi koji su procvali u ovom razdoblju te se mogu podičiti reprezentativnim građevinama i urbanističkim zahvatima karakterističnim za barok.

↗ Varaždin, grad izuzetno bogate prošlosti, u 20. stoljeću bio je poznat i kao grad razvijene tekstilne industrije (dolje lijevo).

“Barokni” je jedan od najčešćih epiteta kojima se kiti nekadašnja hrvatska prijestolnica, grad Varaždin. Danas je s nešto više od 38 800 stanovnika (2011.) središte Varaždinske županije i važan regionalni centar na sjeveru Hrvatske.

U pisanim izvorima prvi se put spominje kao kastrum Garestin 1181. godine. Uz njega je niknulo naselje obrtnika i trgovaca (villa Warasd), kojemu je kralj Andrija II. već 1209. godine kao prvom gradu u Slavoniji dodijelio status slobodnoga kraljevskog grada. Ove dvije zasebne cjeline, Stari grad i Varoš, potpuno su sjedinjene tek 1861. godine. Nakon tatarske provale, kralj Bela IV. potvrdio je Varoši povlastice iz 1209. godine.

230

HR VAT SK I GR A D OV I

Tijekom 13. i 14. stoljeća Varaždin se razvio u jako obrtničko i trgovačko središte zahvaljujući pogodnu prometnom položaju, križanju važnih cestovnih pravaca i dravskoga riječnog puta, a u 15. stoljeću kralj Žigmund Luksemburški i grofovi Celjski udijelili su mu sajamske povlastice. U vrijeme Celjskih (1397. – 1456.) Stari je grad dobio gotičku kulu, njegov najstariji sačuvani dio, a građani Varoši dali su podići bedeme i iskopati grabište.

Nakon više promjena vlasnika, na početku 16. stoljeća Varaždinom upravlja Juraj Brandenburški, koji je oslobodio varošane od različitih daća kako bi podizali utvrđenja oko grada te im je 1523. godine darovao kuću za vijećnicu. Gradska

je vijećnica uz naknadne pregradnje i danas na istome mjestu. U borbi za prijestolje nakon Mohačke bitke (1526.) između Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog Stari je grad podržao Habsburga, a Varošani Zapolju. Nakon završetka građanskog rata u Varaždin je zbog osmanske opasnosti smještena stalna vojna posada, a Ivan Ungnad angažirao je talijanske graditelje kako bi utvrdu preuredio u renesansni Wasserburg, utvrdu okruženu vodom i bedemima. Potkraj 16. stoljeća Varaždin je postao sjedište zapovjednika Slavonske krajine, kasnije Varaždinskoga generalata (1630.), a Varoš i Stari grad pretvoreni su u jedinstveno utvrđenje u obliku nepravilnog četverokuta.

Na početku 17. stoljeća Erdődyji su postali nasljedni župani Varaždinske županije, a varaždinski Stari grad ženidbenim vezama naslijedili su od Ungnada te su ga zadržali sve do 1925. godine. Sedamnaesto je stoljeće zlatno doba Varaždina, jer je doživio procvat trgovine i obrta (brojni cehovi), a pod utjecajem protureformacije Varoš je postala veliko gradilište.

U grad su stigli isusovci i podigli crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije (1646., današnju katedralu), samostan (današnji Fakultet organizacije i informatike), kolegij (1691.) i sjemenište (1672., današnju palaču Zakmardi). Franjevci, koji su u grad stigli još u 13. stoljeću, podigli su novu crkvu sv.

Ivana Krstitelja sa samostanom na mjestu prijašnje crkve, a

N ovovj ekov ni gr a d ov i

231

kao zavjetne kapele za zaštitu od požara i kuge sagrađene su kapele sv. Florijana te sv. Fabijana i Sebastijana.

Graditeljska se ekspanzija nastavila i u 18. stoljeću. Pri novoj opasnosti od kuge sagrađena je kapelica sv. Roka, a u grad dolaze kapucini (samostan i crkva Presvetog Trojstva) i uršulinke (samostan, crkva Isusova rođenja, škola s internatom). Srednjovjekovnu župnu crkvu iz 1334. godine zamijenila je nova barokna crkva sv. Nikole, a u blizini kapucinskog samostana sagrađena je crkva sv. Vida. Pošto je izgubio vojničko i obrambeno značenje seljenjem sjedišta generalata u Koprivnicu 1731. godine, reformama Marije Terezije postao je gospodarsko i političko središte Hrvatske. U njemu je stolovao ban, bio je sjedište Banskoga suda, zasjedao je Sabor i Hrvatsko kraljevsko vijeće. Tada su u Varaždinu brojne velikaške obitelji podigle reprezentativne palače (Draškovići, Keglevići, Sermage, Patačići, Batthyány, Erdődy) te je grad nazvan “malim Bečom”. Veliki požar 1776. godine doslovno je preko noći prekinuo varaždinsku bajku, jer je političko središte vraćeno u Zagreb, a glavni trgovački putovi preselili su se na Savu i Kupu (Karlovac), što se odrazilo na usporen gospodarski razvoj.

U prvoj polovici 19. stoljeća Varaždin postaje jedno od središta hrvatskoga narodnog preporoda otvaranjem prve čitaonice u Hrvatskoj 1838. godine, tiskanjem pjesama i knjiga na hrvatskom jeziku. Zatrpavanjem grabišta oblikovani su Kapucinski i Banski trg te gradsko šetalište, a na ostalim su se parcelama gradile kuće i palače. U stilu historicizma sagrađene su gimnazijska zgrada (1870.) i zgrada kazališta (1873.). Od brojnih udruga koje su obogaćivale društveni i kulturni život valja istaknuti najstarije Dobrovoljno vatrogasno društvo u Hrvatskoj, osnovano 1864. godine. Željezničkom je prugom povezan sa Zagrebom 1886. godine, što je gradu donekle vratilo prometnu važnost.

Između dva svjetska rata najrazvijenija grana gospodarstva bila je tekstilna i drvna industrija, a u socijalističkoj Jugoslaviji uz već postojeći Varteks nastaju nove tvornice (Koka, Vindija, Kalnik, LTA). U grad se doseljava mnogo stanovnika iz ruralne okolice te se razvija urbana i komunalna infrastruktura. Zarobljavanje vojnika i naoružanja iz varaždinskih vojarni na početku Domovinskoga rata označilo je prekretnicu jer je Hrvatska tada bila bez oružja. Danas osim raznovrsne industrije i prometne funkcije Varaždin ima velik turistički potencijal zahvaljujući brojnim navedenim i nenavedenim atrakcijama (varaždinsko groblje, Varaždinsko jezero) i manifestacijama (Špancirfest, Varaždinske barokne večeri).

232

HR VAT SK I GR A D OV I

Na ušću Vuke u Dunav, na rubu plodnoga lesnog ravnjaka već gotovo 8000 godina možemo pratiti naseljenost još jednoga baroknog grada, Vukovara, hrvatskoga grada heroja. Iz prapovijesnog doba najpoznatije je nalazište Vučedol (eneolitik), proslavljeno po Vučedolskoj golubici, tj. − prema sadašnjem stajalištu struke − jarebici. U rimsko doba vukovarsko je područje bilo uklopljeno u sustav limesa na desnoj obali Dunava, a kontinuitet naseljenosti nastavlja se u srednjem vijeku, što potvrđuju avarsko-slavenski nalazi iz 8. i 9. stoljeća te tragovi naselja u 10. stoljeću.

Vukovska županija i castrum Walkow spominju se na početku 13. stoljeća, a kralj Andrija II. njegovu suburbiju 1231. godine dodjeljuje status slobodnoga kraljevskoga grada.

Gusto naseljenim područjem upravljale su mnoge velikaške obitelji u 14. i 15. stoljeću (Horvat, grofovi de Bazin, Gorjanski, Mošonac, Talovac) da bi ju 1494. godine kralj Vladislav II. oduzeo Lovri Iločkom te je Vukovar ostao u kraljevskim rukama do pada pod osmansku vlast.

Uoči Mohačke bitke sve su utvrde uz Dunav, uključujući i Vukovar, pale pod kontrolu Sulejmana Veličanstvenog. Na ovom je području uspostavljen Srijemski sandžak, a Vukovar je ostao važno obrtničko-trgovačko središte orijentalnog izgleda (kasaba) i promijenjenog sastava stanovništva. O malobrojnim katolicima brinuli su se bosanski franjevci, a župa se spominje od 1643. godine. Pri povlačenju Osmanlija Vukovar je spaljen i uništen dvaput − 1688. i 1690. godine − a potom se obnovio na desnoj obali Vuke.

Na početku 18. stoljeća njemački su kolonisti osnovali Novi Vukovar na lijevoj obali Vuke, u kojemu je bilo sjedište vojske, županijske uprave i vlastelinstva, a u starom su dijelu grada ostali trgovci i obrtnici stvarajući danas prepoznatljivu gradsku baroknu jezgru s masivnim arkadama i otvorenim trijemovima. Ova dva grada spojit će se 1873. godine u jedinstven grad. Vukovarsko je vlastelinstvo od Dvorske komore preuzeo grof Kűffstein, a od 1736. do 1945. godine u vlasništvu je grofova Eltz. Postavši sjedištem županije (1745.), uz Osijek i Zemun izrastao je u najvažnije gradsko, obrtničko i trgovačko središte u istočnoj Hrvatskoj te važna luka na Dunavu. Grofovi Eltz izgradili su polovicom 18. stoljeća reprezentativan dvorac (danas Gradski muzej, restauriran poslije Domovinskog rata), a gradnja župne crkve sv. Filipa i Jakova s franjevačkim

→ Gore: Most na Vuki kod nekadašnjega

historicističkog hotela “Grand” u Vukovaru Dolje: Franjevački samostan sa župnom crkvom sv. Filipa i Jakova i zgrada gimnazije u Vukovaru

N ovovj ekov ni gr a d ov i

233

samostanom otegnula se zbog više dogradnji do kraja 18. stoljeća. Iz istog su stoljeća i zavjetna kapelica sv. Roka pokraj dvorca i pravoslavna crkva sv. Nikolaja.

Tijekom 19. stoljeća obitelj Eltz unapređuje poljoprivrednu proizvodnju: uzgoj žitarica, vinogradarstvo, mliječno stočarstvo i uzgoj konja. Poslije 1840. godine Vukovar je imao redovitu parobrodarsku vezu s Budimpeštom i Rumunjskom, a 1878. godine priključen je i na željeznički promet. Aleksa Paunović izgradio je velebni “Grand hotel” 1897. godine, kasnije pretvoren u Radnički dom. Nedostatak kapitala odgodio je razvoj industrije u Vukovaru te broj stanovnika nije brzo rastao. Industrija se javlja tek između dva svjetska rata (proizvodnja obuće Bata i tekstilna industrija), no razvoj i stabilnost onemogućivala je velikosrpska politika i brojne upravne reforme u njezinu korist. Važan je spomenik iz ovoga doba Hrvatski dom (1921.).

U socijalističkoj je Jugoslaviji industrija (Borovo, Vuteks i Vupik) bila temelj gospodarskog i demografskog razvoja grada, koji je uoči raspada Jugoslavije bio poznat kao jedan od najrazvijenijih dijelova bivše države. Tijekom Domovinskog rata bio je izložen snažnim napadima JNA i srpskih snaga te je gotovo posve razoren potkraj 1991. godine, kada je i okupiran uz velika stradanja branitelja i civila. Erdutskim sporazumom 1998. godine vraćen je mirnim putem u sastav Hrvatske.

Današnji Vukovar u gospodarskom smislu nije ni sjena pred­ ratnom; industrijska i poljoprivredna proizvodnja pokušavaju se postaviti na zdrave temelje, a razvoj turizma temelji se na baroknoj kulturnoj baštini, Vukovar film festivalu i uspomeni na stradanja u Domovinskom ratu (Ovčara, Memorijalno groblje, bolnica, Trpinjska cesta, križ na ušću Vuke). Vukovar je 2011. godine imao nešto manje od 26 500 stanovnika.

Osijek je s oko 84 100 stanovnika (2011.) četvrti po veličini grad u Hrvatskoj te makroregionalni centar koji okuplja veći dio Slavonije i Baranju. Na desnoj je obali rijeke Drave, dvadesetak kilometara uzvodno od njezina ušća u Dunav.

Kao i Vukovar, Osijek se može podičiti dugotrajnom naseljenošću koja seže do neolitika (sopotska kultura). U 3. st. pr. Kr. postojalo je iliro-keltsko naselje (pleme Andizeta), a novopodignuti je rimski logor u 1. i 2. stoljeću izrastao u pravo urbano središte kojemu je car Hadrijan udijelio status kolonije. Ključ napretka bio je pogodan prijelaz preko Drave i tvrda cesta prema gradovima Gornje Panonije (Budimpešta) te je Mursa imala forum, amfiteatar, javne i upravne zgrade,

→ Kulturne znamenitosti osječke Tvrđe i Gornjega grada

234

HR VAT SK I GR A D OV I

hramove i ostale elemente antičkoga rimskog grada. Potkraj 4. stoljeća Mursu su opustošili Goti, a provalom Huna u 5. stoljeću pretvorena je u ruševine.

Na područje grada u 6. stoljeću doselili su se Avari i Slaveni, no važnije naselje posredno se spominje zapadno od antičke Murse tek od 11. stoljeća. Ime Osijek, tj. Eszek, prvi je put zabilježeno u ispravi kralja Emerika 1196. godine u kojoj cistercitima potvrđuje ubiranje osječke brodarine i tržišnih trošarina, što potvrđuje važnost tadašnjeg trgovišta.

Od 1351. do 1472. godine u vlasništvu je obitelji Kórógyi, koja podiže kaštel i zidine te ih okružuje opkopima. Osijek je izgledom, gospodarskim i kulturnim značenjem bio ravan ostalim srednjoeuropskim gradovima toga doba. Posljednji vlasnik prije pada pod osmansku vlast bio je budimski kaptol.

N ovovj ekov ni gr a d ov i

235

236

HR VAT SK I GR A D OV I

Osijek se nadmoćnoj osmanskoj vojsci predao 1526. godine i ubrzo postao strateška točka na pohodima prema srednjoj Europi zbog prijelaza preko Drave. Postupno se pretvorio u islamsko-orijentalni grad s više džamija (Kasim-pašina, Sulejman-hanova), medresa (škola), bazarom, tekijama i sl. Pri posljednjem Sulejmanovu pohodu 1566. godine sagrađen je glasoviti drveni most do Darde dugačak 8 kilometara, svojevrsno osmo svjetsko čudo toga doba, još više istaknuvši prometnu važnost Osijeka na glavnom pravcu Budim – Istanbul.

Osijek su osmanske snage i stanovništvo napustili 1687. godine te su ga austrijske snage porušile i pretvorile u svoju važnu utvrdu doslovno izbrisavši orijentalnu fazu razvoja grada.

Izgradnja Tvrđe uvjetovala je nastajanje novih gradskih cjelina uz rijeku Dravu. Iz strateških razloga podgrađe je 1692. godine preseljeno zapadno od predviđena položaja Tvrđe te je formiran Gornji grad. Donji grad razvio se istočno od Tvrđe preseljavanjem stanovništva s lijeve obale Drave 1698. godine. Tvrđava je konačno sagrađena (1712. – 1722.) po uzoru na nizozemske nizinske utvrde (danas očuvan samo manji dio: Vodena vrata, Krunska utvrda). Do sredine 18. stoljeća usporedno s vojnim objektima u Tvrđi su sagrađeni franjevački i isusovački samostan, crkve Uzvišenja Svetoga Križa i sv. Mihaela Arkanđela te većina građanskih kuća koje čine prepoznatljivu baroknu cjelinu Osijeka. Osijek je od 1687. do 1783. godine sjedište generalkomande za cijelu Slavoniju, a od 1745. je i sjedište Virovitičke županije. Gospodarski razvoj temeljen na obrtu i trgovini pridonio je porastu broja stanovnika i širenju grada. Tako novopridošli Nijemci stvaraju četvrtu cjelinu južno od Tvrđe, Novi grad. Sve četiri cjeline ujedinile su se 1786. godine u tada najveći hrvatski grad te su 1809. dobile status slobodnoga kraljevskoga grada.

Poslije ukidanja feudalizma 1848. godine u Osijeku se razvija industrija, koja je proizvodila svilu, šibice, ulje, kožu, staklo, strojeve, šećer, kandit i čokoladu … Središtem Osijeka postao je Gornji grad te je u njemu sagrađena Palača županije (1846.), židovski kasino (1866., današnji HNK), palača grofa Normanna, hotel “Royal”, konkatedrala Đakovačko-osječke biskupije sv. Petra i Pavla, sudska palača … Gospodarski razvoj u tom razdoblju potaknula je gradnja željezničkih pruga (1869., 1893., 1905. i 1910.) i mostova preko Drave kojima je Osijek povezan s ostalim dijelovima Monarhije. Povezivanje gradskih cjelina omogućilo je uvođenje prvoga konjskog tramvaja u Hrvatskoj 1884. godine, a vrlo rano uvedeni su

← Pogled iz zraka na osječki Gornji grad s konkatedralom i rijeku Dravu

N ovovj ekov ni gr a d ov i

237

↘ Senj, grad pod Nehajem

↑ S enj, “grad bure” (dolje lijevo), jednako je udaljen od Sjevernog 274

HR VAT SK I GR A D OV I

pola i ekvatora, na što podsjeća sunčanik (sredina lijevo).

Mnogo dulju i osebujniju povijest od Ploča ima najvažnije gradsko naselje između Rijeke i Zadra, poznato prije svega kao sjedište uskoka koje se smjestilo na obali Velebitskoga kanala podno niskog prijevoja Vratnika. Riječ je, dakako, o Senju, drugom po veličini gradu Ličko-senjske županije s oko 4800 stanovnika (2011.).

Prvi poznati stanovnici Senja bili su ilirski Japodi, no njih su potisnuli vješti pomorci Liburni šireći se s juga sve do obala rijeke Raše u Istri i s vremenom formiravši naselje bliže obali koje su Grci nazivali Attienities. Dolaskom Rimljana Senia vrlo brzo postaje municipij (1. st. pr. Kr.) i važno prometno i trgovačko središte jer je kroz njega prolazila važna cesta koja je povezivala Akvileju s Naronom i Skadrom.

Napredni gradić s hramovima, bazilikom, termama i vodovodom preživio je nasilno razdoblje seobe naroda te su Hrvati poslije doseljavanja obnovili naselje sa starim imenom.

Senj se ponovno spominje u 12. stoljeću pošto se sklapanjem personalne unije s Ugarskom središte države preselilo na sjever, čime je dobio na prometnom i trgovačkom značenju. Već 1169. godine postao je sjedištem biskupije, koja će vrlo rano osigurati uporabu narodnog jezika i glagoljice na svom prostoru (1248.), za razliku od ostatka katoličkoga svijeta. Katedrala je bila romanička jednobrodna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (kasnije barokizirana).

Nakon templara 1271. godine preuzimaju ga Frankapani te u 14. stoljeću grade kaštel, vijećnicu i gradsku ložu.

Jačanjem osmanske opasnosti kralj Matija Korvin oduzeo je Frankapanima Senj i učinio ga slobodnim kraljevskim gradom i sjedištem Senjske kapetanije (1469.), važne karike u svom obrambenom sustavu. Pojačavanjem utvrda podignute su nove kule (Leonova kula, Lipica, Šabac), a potkraj 15. stoljeća u Senju je djelovala i glagoljska tiskara, poslije 1508. godine preseljena u Rijeku. Nakon pada Klisa 1537. godine u Senj dolaze uskoci te se aktivno bore s Osmanlijama i Mletačkom Republikom, a njihovo sjedište postaje novosagrađena kula Nehaj (1558.) na brdu iznad grada. Za gradnju današnjega simbola grada u kojemu je smješten dio postava Gradskog muzeja iskorištene su radi sigurnosti porušene zgrade, crkve i samostani izvan gradskih bedema. Na početku 17. stoljeća promijenio se odnos Habsburgovaca prema Osmanlijama i Mlečanima te su poslije Uskočkog rata uskoci prisilno preseljeni u druge hrvatske krajeve (Žumberak). Od 1630-ih u Senju je sjedište novoosnovane biskupije nastale spajanjem Senjske i Modruško-krbavske biskupije, a unatoč mirnijim vremenima i razvoju trgovine vojni utjecaj ostao je i dalje snažan.

Izgradnjom Jozefine (1779.) senjska je luka ubrzo postala jedna od najvažnijih u državi, a grad je važno gospodarsko i kulturno središte. U ovom se razdoblju oblikovao reprezentativni trg Velika placa ili Cilnica, a u baroknoj palači Domazetović 1835. godine smještena je čitaonica i kasnije Glazbeni zavod. Iako je 1871. godine ušao u sastav Banske Hrvatske te je osnovano i Brodarsko društvo, razvoj Senja u tom se desetljeću naglo usporio zbog puštanja u promet željeznice prema Rijeci 1873. godine. Senj je otad postao luka samo za izvoz drva iz šire okolice te se iz njega odselio i kapital i stanovništvo. Na kraju silazne putanje Senj je bombardiran i uništen u Drugome svjetskom ratu. Biskupija je ukinuta 1969. godine pripajanjem Riječkoj nadbiskupiji, a od 2000. dio je Gospićko-senjske biskupije. U novije vrijeme motorom razvoja postaje turizam temeljen na bogatoj kulturnoj baštini i dugoj povijesti, kao i blizini Nacionalnog parka Sjevernog Velebita i Parka prirode Velebit. Osim toga, u planovima se još računa na tekstilnu (Neda), metalnu i drvnu industriju.

↓ Senj je nadaleko poznat po kuli Nehaju.

N ovovj ekov ni gr a d ov i

275

↑ Pogled na Makarsku podno strmih biokovskih litica Posljednji grad u kojem je turizam bez dvojbe najvažnija gospodarska grana jest Makarska. Smještena je u zaštićenu zaljevu između rta Osejave i poluotoka Sv. Petar podno Biokova, koji se iza nje izdiže kao zid. Ovaj je prostor naseljen još od prapovijesnih vremena. Rimljani su osnovali Muccurum kao postaju na cesti između Salone i Narone u kojoj se rano ukorijenilo kršćanstvo te je Makarska već u 6. stoljeću postala sjedištem biskupije (nakon gašenja obnavljana oko 1300. i na početku 17. stoljeća, a od 1828. spojena je sa splitskom u Splitsko-makarsku biskupiju). U to je vrijeme uključena u Justinijanov sustav utvrda na jadranskoj obali.

Dolaskom Hrvata makarsko područje postaje dijelom Neretvanske kneževine, koja će naknadno postati sastavnim dijelom Hrvatske. Pokraj Makarske Mlečani su doživjeli

300

HR VAT SK I GR A D OV I

jedan od svojih prvih poraza od Neretljana 887. godine.

U idućim stoljećima u borbama za vlast izmjenjivali su se bribirski knezovi, bosanski vladari, ugarsko-hrvatski kraljevi i Venecija. Crkva sv. Martina datirana je na kraj 14. stoljeća, kada je osnovan i franjevački samostan. Utvrda u Makru ponovno se spominje 1417. godine, a potkraj 15. stoljeća Mlečani prepuštaju Makarsku Osmanlijama na idućih gotovo 190 godina. Pod osmanskom vlašću Makarska je postala sjedište nahije i važno trgovište koje su utvrdili zidinama s tri kule (podigao ih je Hajrudin, graditelj mosta u Mostaru).

Zidine su srušili Mlečani nakratko zavladavši Makarskom polovicom 17. stoljeća.

Pod okriljem Venecije nakon 1684. godine Makarska je procvala urbanistički i gospodarski. Sagrađena je katedrala

→ Konkatedrala sv. Marka na središnjem trgu u Makarskoj sv. Marka (1755.), biskupska i kanonička kuća, brojne barokne palače (Ivanišević, Alačević, Vuković, Tonoli), gradska česma (1755.) i crkva sv. Filipa Nerija (1758.). Javne i sakralne gradnje nastavile su se i za francuske (1806. – 1813.) i austrijske vladavine (1813. – 1918.), od kojih treba istaknuti ceste, Općinsku palaču, palaču Stare škole i svjetionik Sv. Petar (1884.). Narodnjaci su zarana došli na vlast u Makarskoj te je hrvatski jezik u službenoj uporabi od 1865. godine. Godine 1909. utemeljeno je svetište Gospe Lurdske u Vepricu, danas važno hodočasničko odredište. Franjevci su zaslužni i za osnivanje Malakološkog muzeja (1963.) i Instituta “Planina i more” (1979.). Makarska ima nešto više od 13 400 stanovnika (2011.) i središte je Makarske rivijere na kojoj su razvijena turistička središta Tučepi, Brela i Podgora.

N ovovj ekov ni gr a d ov i

301

HRVATSKI GRADOVI Iako je Hrvatska površinom malena država, njezine su prirodne cjeline vrlo različite, a podjednak bismo zaključak mogli steći promatramo li hrvatske gradove. U čemu se razlikuju, primjerice, geografski ne toliko udaljeni Pazin i Rovinj, Sisak i Petrinja, Karlovac i Ozalj ili Vrgorac i Ploče? Što pak povezuje neke udaljenije gradove, poput Osijeka i Varaždina, Čakovca i Ogulina, Zaboka i Belišća ili Malog Lošinja i Komiže?

Svaki grad priča je za sebe, a u nekima od njih, poput najstarijih Visa, Staroga Grada i Trogira, ta priča traje već 2400 godina. Uz ove prelijepe antičke gradove upoznajte slikovite srednjovjekovne i ništa manje zavodljive novovjekovne gradove te otkrijte koje gradove možemo svrstati među slobodne kraljevske ili stare hrvatske, a koje među industrijske, turističke ili satelitske. Naime, ova uzbudljiva knjiga sadrži:

→ zanimljive i informativne tekstove o povijesnom razvoju svih 128 naselja sa statusom grada → više od 400 vrhunskih suvremenih fotografija → oko 40 arhivskih fotografija, od kojih su mnoge dosad rijetko objavljene → više od 120 starih razglednica i prikaza naših gradova

w w w.moz aik- k njiga.hr

297,00 kn ISBN 978-953-14-1841-6