Hrvatski običaji i druge tradicije by Mozaik knjiga

Hrvatski običaji I DRUGE TRADICIJE

S a dr ž a j Predgovor . . . . . . 5

UVOD . . . . . . 7 Hrvatska etnologija i kultura seljaštva . . . . . . 8 Hrvatska danas . . . . . . 12 Što je običaj?

. . . . . . 16

Građa o narodnom životu i običajima . . . . . . 20

Pregled hrvatskih narodnih običaja . . . . . . 22 Životni običaji Rađanje i odgoj djece . . . . . . 25 Novačenje i odlazak u vojsku . . . . . . 33 Svadbeni običaji . . . . . . 34 Smrt i pokop . . . . . . 66 Godišnji običaji Božić i Nova godina . . . . . . 76 Poklade ili karneval . . . . . . 88 Uskrs . . . . . . 100 Jurjevo . . . . . . 108 Sv. Filip i Jakov . . . . . . 113 Spasovo . . . . . . 114 Duhovi . . . . . . 118 Ivanje . . . . . . 123

Hrvatska usmena književnost . . . . . . 126 Vrste usmene književnosti . . . . . . 131 Zapisivanje i objavljivanje hrvatske usmene književnosti . . . . . . 136 Proučavanje usmene književnosti danas . . . . . . 142

Tradicijsko odijevanje . . . . . . 144 Nošnje jadranskih otoka i priobalja . . . . . . 148 Nošnje jadranskog zaleđa i Gorske Hrvatske . . . . . . 167 Nošnje Središnje i Istočne Hrvatske . . . . . . 180

Tradicijska prehrana . . . . . . 200 Prehrambeni model primorskog područja . . . . . . 204 Prehrambeni model jadranskog zaleđa i gorskog područja . . . . . . 208 Prehrambeni model središnjeg područja . . . . . . 212 Prehrambeni model istočnog područja . . . . . . 216

Folklorni ples . . . . . . 220 Kolo kao središte seoske društvenosti . . . . . . 229 Tanci, balun, plesovi s poskakivanjem . . . . . . 240 Parovni plesovi . . . . . . 247 Linđo i mačevni plesovi . . . . . . 255 Folklorni plesovi na pozornici i UNESCO . . . . . . 262

Folklorna glazba . . . . . . 268 U radnoj svakidašnjici i u slobodno vrijeme . . . . . . 270 U običajima i obredima . . . . . . 280 U javnoj praksi . . . . . . 294 Regionalni pregled . . . . . . 300 Izvori literature . . . . . . 318 Izvori ilustracija . . . . . . 320

hrvatski obiÄ?aji i druge tradicije

Kraljice ili ljelje iz Donjih Andrijevaca, Slavonija (na MeÄ&#x2018;unarodnoj smotri folklora u Zagrebu 2005.) 6

PR E DG OV OR Ova knjiga govori o hrvatskim narodnim običajima i drugim tradicijama. Hrvatskim, jer su uobičajene i zapisane u Hrvata, u Hrvatskoj, a manje izvan nje, u Hrvata u susjednim zemljama. Nastala je na temelju etnološke i folklorističke literature te istraživanja autora pojedinih članaka. U prvom dijelu knjige sažeti su i predstavljeni brojni podaci o narodnim običajima, zabilježeni na raznim područjima, s namjerom da se prepozna što je zajedničko svima ili većini, a što posebno, svojstveno samo nekima. Govori se o običajima, jer se ti postupci i ponašanja tako nazivaju i u literaturi. Iako hrvatska etnologija nije definirala običaj, teško je očekivati da bi se u budućnosti vraćala tome pitanju. No ova se knjiga obraća širokom čitateljstvu i traži njemu prihvatljiv način iznošenja gradiva, pa zato govori o običajima. Svatko ima vlastite predodžbe, znanje i iskustvo o običajima, a osobna iskustva kao i literatura potvrđuju golemu raznolikost običaja u prostoru i vremenu. Zato ova knjiga ne može odgovoriti na sva pitanja niti dati pregled svih lokalnih inačica, osobitosti i pojedinosti.

hrvatski običaji i druge tradicije

Moreška iz grada Korčule 8

uvod

U V OD

Hrvatska etnologija i

Hrvata gotovo do polovice 19. stoljeća. To ne znači

kultura seljaštva

da nije bilo doticaja s drugim društvenim skupi-

Hrvatska je etnologija dugo, kao i mnoge dru-

blizini većih gradova bila pod snažnim utjecajem

ge u Europi, u prvome redu istraživala kulturu

gradske kulture. Ti i drugi utjecaji polako su mi-

seljaštva, pa tako i prilozi o narodnim običajima

jenjali seosku kulturu, a društvene i gospodarske

najvećim dijelom opisuju običaje i način života na

promjene sužavale su njezin prostor i umanjile

selu. Nastali su u dugom razdoblju od sedamdese-

njezinu važnost u odnosu na cjelokupnu hrvatsku

tih godina 19. stoljeća do naših dana. Početkom

kulturu. Završni udarac i brze promjene donio je

toga razdoblja seljaštvo je činilo više od osamdeset

Drugi svjetski rat, velika prekretnica u političkom,

posto stanovništva Hrvatske, a seoska je kultura

društvenom i gospodarskom životu Europe, pa i

bila snažna i autentična sastavnica narodne kulture

Hrvatske. U nas je stubokom izmijenio društveni

nama i njihovim kulturama, a posebno su sela u

Kuća u Blatnici, Pokuplje, 1923.

uvod

poredak, obezvrijedio i marginalizirao seljaštvo,

koji nastoje sudjelovati i u poljoprivrednim rado-

njegovu kulturu, a time i običaje.

vima svojih obitelji. Većinom ipak postaju novi

Poslije Drugoga svjetskog rata nova ideologija

stanovnici urbanih sredina, mijenjaju način života,

i politika podupirale su radništvo, nositelja indu-

pa i običaje. Mnogi i dalje povremeno sudjeluju

strijske proizvodnje, velikim dijelom nastanjeno

u važnijim događajima sredine iz koje su došli:

u gradovima i većim mjestima. Razvoj industrije

vraćaju se i sudjeluju u svadbama svojih rođaka, u

traži sve više radnika, pa oni dolaze sa sela. Bivši

svojem selu krste dijete ili sudjeluju u obiteljskoj

seljaci postaju radnici, pa ili trajno mijenjaju mje-

proslavi istaknutoga vjerskog blagdana. Egzisten-

sto boravka ili svaki dan putuju na posao u obližnji

cijska pitanja mijenjaju njihov život i kulturu, a

grad. Ako putovanje nije predugo, a rad u tvornici

hrvatska etnologija i srodne struke prilagođava-

nije posve iscrpljujući, oni postaju seljaci – radnici

ju se i ponekad diskretno prate dvostruki život

Lončari iz Kaluđerovca, Lika, 1907.

J urjevski krijes kod dvorca Lukavca, Turopolje

hrvatski obiÄ?aji i druge tradicije

pregled hrvatskih narodnih običaja

PR EGL ED H R VA T SK I H N A RODN I H OBIČ A J A Sudeći prema etnografskim zapisima, svakidašnjicu hrvatskog seljaštva u 19. i većem dijelu 20. stoljeća obilježavalo je siromaštvo, radne obveze i zahtjev za prilagodbom zadanim uzorcima ponašanja. Ipak, ti zapisi svjedoče i o svečanim trenucima u životu pojedinca, obitelji i seoskih zajednica, osobito u proslavljanju blagdana koji se ponavljaju svake godine (godišnji ili kalendarski običaji) i u obilježavanju najvažnijih trenutaka u čovjekovu životu (životni ili obiteljski običaji). Treću skupinu čine radni ili gospodarski običaji, koji su većinom pratili početak ili dovršetak poljodjelskih i drugih poslova, a bili su povezani s vjerovanjima i magijskim postupcima usmjerenim na njihov uspjeh. Zbog velikih gospodarskih promjena i razvoja tehnologije, ovi su običaji davno napušteni. Kalendarski i životni običaji s vremena se mijenjaju, ali uvijek nastoje zadržati poneka obilježja starih lokalnih tradicija.

hrvatski obiÄ?aji i druge tradicije

Ž i v o t n i obič aj i Najvažniji su životni običaji vezani uz rođenje djeteta i trenutke u njegovu odrastanju, važnije događaje u životu seoske mladeži (npr. novačenje i odlazak mladića u vojsku), sklapanje braka, smrt i pogreb.

Rađanje i odgoj djece

Na osobit se način postupa s posteljicom i pupkovinom. Pupčana vrpca, pošto se nečime sveže

U seoskom su okružju rađanje i odgoj djece bili

na mjestu najbližem trbuhu, presiječe se nožićem,

svrha bračnog i obiteljskog života. Vjerovalo se

škarama ili neobičnom oštricom (npr. srpom). Kad

da je raspoloženje bračnoga para, osobito muža,

djetetu otpadne preostali, svezani dio pupkovine,

u trenucima začeća odlučujuće za spol i osobine

spremi se i čuva dok ono ne poraste ili ne krene u

djeteta. Trudnici se mnogo toga branilo ili nije

školu; prema spretnosti pri razmrsivanju pupkovi-

preporučivalo; osobito se trebala čuvati od uroka

ne sudi se o djetetovim sposobnostima.

i mraka. Žene su rađale stojeći, klečeći, čučeći,

Posteljica se obično osobito pomno zakopa bli-

sjedeći između dvaju stolaca ili ležeći, većinom uz

zu kuće. Djetetu rođenom u posteljici pripisuju se

pomoć starije suseljanke.

posebne, pa i nadnaravne osobine: negdje drže da

U Loboru, u Hrvatskom zagorju, žena koja

će biti pametno i sretno, a drugdje da će postati

pomaže rodilji mora odmah nakon porođaja po-

vještac ili drugo nadnaravno biće. Uz novorođenče

hvaliti novorođenče, zaželjeti mu dobro:

su stavljali razne predmete s namjerom da ga štite (srp, rog) ili utječu na njegovu budućnost i izbor

Dober čovek bo, bogataš bo,

zanimanja (alat, knjiga, vreteno). Vjerovalo se da

sega imel bo, daj mu

se umrlo nekršteno dijete pretvara u nadnaravno

Bog grehe oproščejne, dušne zveliščejne.

biće, pa su ga krstili na dan rođenja ili dan-dva

U posjetu rodilji i novorođenčetu, Luka, Pokuplje, 1923.

hrvatski običaji i druge tradicije

poslije. Obično se dječaku uzimao kum, a djevoj-

Djetetovo rođenje slavi se u skladu s moguć-

čici kuma. Prije nije bilo obvezatno da kum ili

nostima, pretežito u krugu obitelji uz nazočnost

kuma daruju dijete ili se davala samo prva dječja

kuma i / ili kume, na dan krštenja, ali se češće slavi

košuljica i rupčić. Taj dar je s vremenom postajao

prve ili druge nedjelje nakon krštenja. Na događaj

bogatiji (odjeća, novac, zlatni nakit). Do danas se

dolazi šira rodbina, kumovi i babica. Sve žene, a

sačuvao običaj da djetetu svaki posjetitelj pod uz-

kuma obvezatno, donose jelo i piće. Vrlo je raspro-

glavlje ili u odjeću stavi nešto novca.

stranjen i dugo održan običaj da kuma dar donese

Djeca iz Velikog Trgovišća, Hrvatsko zagorje

životni običaji

na glavi, u košari ili bez nje, pokriven ili zamotan u

Držalo se da je rodilja “nečista” četrdeset dana

stolnjak ili ukrasni ručnik. Taj su dar zvali pogača,

nakon porođaja, da je tada osobito izložena zlim

po vrsti okrugla kruha ili kolača koji je bio dio

utjecajima, ali i da sama može izazvati neko zlo.

darovanog (bolji kruh, kolači, meso, vino); naziv

Zato joj je bilo ograničeno kretanje, a nakon toga

je u mnogim mjestima ostao i pošto se sadržaj dara

vremena “čistila” se posebnim obredom u crkvi i

promijenio. Rođenje djeteta, osobito dječaka, po-

zatim se vraćala uobičajenom načinu života seoske

negdje se proslavljalo gotovo kao svadba.

žene i majke.

Dječja izvedba paške Robinje, grad Pag

vatski obiÄ?aji i druge tradicije ezeni ukrashsrdjevojaÄ?kog V haljetka, Vrlika, Dalmatinska zagora

144

tradicijsko odijevanje

T R A DIC I JSK O ODI J E VA N J E Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće način odijevanja još je vrlo očito odvajao seljački društveni sloj od ostalog pučanstva u Hrvatskoj. Odjevni stil seljaka, i svakidašnji i blagdanski, bio je prepoznatljiv, za što je odlučujući bio kroj odjeće, nerijetko vrlo starog nastanka, uporaba materijala većinom proizvedenoga kod kuće te posebnost ukrasa. Taj je stil proizlazio iz tadašnjega načina života, pa je bio određen raznim njegovim segmentima, ali je također bio prilagođen mnogim potrebama takva načina življenja.

145

Nošnje jadranskih otoka i priobalja Pregled regionalnih stilova počinjemo načinom odijevanja u Primorskoj Hrvatskoj, iako je upravo na tome području, prije negoli u drugim krajevi ma, bilo izvrgnuto propadanju. Vrijedi to posebno za mušku nošnju, početak postupnog nestajanja koje seže u sredinu 19. stoljeća. Napuštajući, zbog zapošljavanja u pomorstvu, na dulje ili kraće vri jeme domaće okružje, muškarci su u uobičajen način odijevanja unosili građanski stil. Uz to, na jadranskom je području primjetno i miješanje sa susjednim dinarskim tipom odjeće, što je poslje dica nekadašnjih migracija stanovništva iz zaleđa prema obali i otocima. I u Istri se susreću dva modaliteta muške noš nje, kojima osnovno obilježje daje kroj hlača. U zapadnom i južnom dijelu hlače, benevreke, izra đene od bijelog sukna, dugih su nogavica, tijesno priljubljenih uz nogu, a u središnjoj Istri brageše dopiru do pola lista i izrađene su od smeđeg sukna. Kompletu još pripadaju platnena bijela košulja te prsluk (krožet) i kratak kaput (koret), također od

U zapadnom i južnom dijelu hlače, benevreke, izrađene od bijelog sukna, dugih su nogavica, tijesno priljubljenih uz nogu, a u središnjoj Istri brageše dopiru do pola lista i izrađene su od smeđeg sukna.

148

tradicijsko odijevanje

Stanovnici Barbana, Istra

149

hrvatski običaji i druge tradicije

smeđeg sukna. Osim vunenih čarapa i opanaka

materijala kao i hlače. Obuća je već posve u gra

oputaša, stavljali su oko gležnjeva bijele suknene

đanskome stilu. Poseban izgled Krčaninu davala je,

gamaše. Glavu su pokrivali niskom smeđom ka

međutim, kapa (berita) ispletena od modre vune u

pom, a u zapadnoj su se Istri zimi ogrtali dugim

obliku tuljca s kitom na kraju. Mogla je biti kraća

ogrtačem bez rukava (kamižola).

ili je dopirala sve do ramena.

Hlače (brageše), kakve su nosili na Krku, tako

U srednjoj Dalmaciji zamjetno je bilo proži

đer dopiru do pola lista, ali im središnji dio visi, a

manje s odjevnim stilom kakav je prevladavao u

izrađene su od modroga kupovnog sukna. Takvim

dalmatinskom zaleđu. Uz platnenu košulju koja

se krojem uklapaju u širi mediteranski krug odi

se navlačila preko glave, hlače (gaće) su bile od

jevanja. Bijela je košulja (stomanja) nabrana oko

smeđeg ili modrog sukna, također s uskim noga

vratnog izreza i nema ovratnik, pa se veže uskom

vicama, koje su se zakopčavale uz list kopčicama,

vrpcom, a širi rukavi stisnuti su u zapešću. Pr

te s dvama otvorima na trbušnom dijelu. Bile su

sluk (koret) i kratak kaput (alja) od jednakog su

dio zimske garderobe, a ljeti su oblačili modre

Pri plesu, Punat, otok Krk

150

tradicijsko odijevanje

hlače od tankoga kupovnog materijala. Širok i

kapot), tkana od grube domaće vunene pređe, pa

dugačak pojas (pas), tkan bijelom i crvenom vu

zatim valjana. Posve jednostavna kroja, sastavljena

nom, presavili su i omotali oko struka, te su za

po rubu tkanine, ravnih rukava, bila je dopunjena

njega zadjenuli i nožić u koricama. Sukneni ka

kukuljicom, pa su je rado nosili u ribolovu. Budući

put (kaparan) bio je ukrašen usukanim vrpcama

da je dugo trajala, otočani su u šali govorili da su

i srebrnim pucetima. Obuvali su vunene čarape

je prvih 20 godina nosili blagdanom, drugih 20

(bičve), pletene kod kuće, te prepletene opanke, a

radnim danom, a sljedećih su se 20 godina njome

imućniji su nosili kupovne cipele. Dio odjeće bila

još pokrivali u postelji.

je plitka crvena kapa s resama, koja je gdjegdje

Na južnom jadranskom području opet se nose

(Rab, Pag) smanjena tako da posve gubi funkciju

vrlo široke hlače, skupljene u struku, pa nastaju

pokrivala glave te postaje vrsta ukrasa. Tome valja

bogati meki nabori. Duge su toliko da nogavice

dodati naušnicu (rećin), koja se nosila u jednom

pokrivaju samo koljena. Pojas kojim su se omatali

uhu. Dugo se u uporabi zadržala kabanica (kaban,

oko struka mogao je biti od raznobojne svile ili

Nošnja grada Paga

151

hrvatski običaji i druge tradicije

tkan od domaće obojene vune. Pritom se upravo

domaćeg sukna modre ili crne boje, blagdanski su

po boji pojasa mogla odrediti lokalna pripadnost

bili od kupovne čohe, ukrašeni vezom, gajtanima

(pa su npr. u okolici Slanog nosili zeleni pas, Stona

ili pozlaćenom žicom. Kadšto su od baršuna ili

žuti, a Konavala crni). Uz te kratke hlače, obuvali

svile, dopunjeni ukrasnim pucetima od srebra. I

su dokoljenice pletene od domaće bijele vune, a

Konavljani su glavu pokrivali plitkom crvenom

preko njih su još na prednji dio stopala navlačili

kapom, a u osobito svečanim prigodama zagrtali

kratke čarape, pletene od raznobojne vune. I tu su

su se crvenom kabanicom od domaćeg sukna s

prevladavali opanci oputaši. Osim svilenog materi

kukuljicom.

jala podrijetlom iz istočnog Sredozemlja, u odjeći

Ženska se nošnja dulje zadržala u uporabi, pa

stanovnika okolice Dubrovnika također se pojav

se uz osnovni tip odijevanja mogu razabrati lo

ljuju značajke odjevnoga stila iz zaleđa, primjetne

kalne inačice. Osnovna se shema sastoji od vu

osobito u slojevitosti odjeće za gornji dio tijela.

nene gornje odjeće, ispod koje se vide prsni dio i

Naime, na platnenu bi košulju prvo obukli prsluk

rukavi platnene košulje. Košulja može biti posve

(presomitača), kojemu su se prednji dijelovi prekla

jednostavna ravna kroja s takvim rukavima, dužine

pali, zatim preko njega kratak kaput s rukavima

preko koljena, ima uske trake umjesto ovratnika,

(koret), a onda još jedan prsluk (fermen). Dok su u

a uz vratni i prsni izrez je vezena. Ili je kratka do

modalitetu radne odjeće ovi haljeci bili izrađeni od

pasa, ovalna vratnog izreza koji je ukrasno stegnut,

lijevo: Djevojka i muškarci, Konavle, 1947. desno: Udana žena, Trogir 152

tradicijsko odijevanje

a i rukavi su stisnuti u zapešću. Uz takvu kratku

Dubrovačko primorje). U nekim inačicama na

košulju nosi se platnena podsuknja. U pravilu je

bori nisu toliko čvrsti, a prsluk je krojen poput

platneni materijal industrijski.

steznika i ima vrpce kojima se priteže (Krk, Cres, Vinodol).

U oba slučaja košulja je donja odjeća i preko nje se oblači gornja, izrađena pretežno od tanje

Preko gornje suknje žene se opasuju vunenim

domaće vunene tkanine (sarza, carza). Na hr

ili svilenim pojasom. Tim osnovnim dijelovima

vatskom jadranskom području taj se gornji dio,

dodaju gornje haljetke s rukavima ili bez njih, a

najčešće nazvan suknja, javlja u tri oblika. Mo

nekim modalitetima pripadaju i uske pregače od

že biti krojena u klinove, spajana od ramena do

kupovne tkanine (traversa). Uz pamučne čarape

donjeg ruba (najzastupljeniji oblik u Istri); ili

pletene rukom, uglavnom se nose meke crvene ci

je od ravnih komada tkanine složenih u čvrste

pele. Udane su žene glavu omatale pravokutnim

nabore koji su u gornjem dijelu jako stisnuti, a

komadom platna, koji su ponegdje zamijenili bi

cijelu suknju pridržavaju poramenice (Susak,

jela kvadratna marama ili kupovni rubac.

Zlarin, Korčula, Mljet, Lastovo, srednjodalma

Prikazana osnovna shema u pojedinim dijelo

tinsko priobalje). U trećem obliku donji dio suk

vima ili detaljima mnogostruko varira te čini vrlo

nje također je složen u čvrste nabore, a gornji je

raznolik skup jadranske ženske odjeće. Budući da

u obliku prsluka (Istra, Pag, Krapanj, Poljica,

nije moguće ponuditi cjelokupni prikaz, upozorit

lijevo: Žena s otoka Ugljana desno: Žene iz Omiša 153

Pri plesu, otok Pag

hrvatski obiÄ?aji i druge tradicije

154

tradicijsko odijevanje

155

hrvatski običaji i druge tradicije obotnica ispečena na H otvorenom ognjištu; pekva pod vrućim pepelom i žeravicom

200

tradicijska prehrana

T R A DIC I JSK A PR EHR A N A Prehranu kakva je u većini seoskih kućanstava na tlu Hrvatske prevladavala od kraja 19. do sredine 20. stoljeća obilježila je zamjetna jednostavnost. Ona je vidljiva i u odabiru namirnica i u postupcima pripreme jela, a prati je skroman kuhinjski i stolni pribor te relativno jednostavna prehrambena kultura. No sklonost konzervativnosti toga segmenta narodnog života nije spriječila prihvaćanje različitih utjecaja i kulturnih strujanja iz susjednih područja, koji su ga prožimali. Svjedoče o tome, među ostalim, i namirnice neeuropskoga podrijetla, kao što su kukuruz, krumpir ili grah na našim jelovnicima. Udomaćene do 19. stoljeća svagdje gdje su to prirodni uvjeti dopuštali, te su namirnice postale nezaobilazna sastavnica svakodnevne prehrane.

201

hrvatski običaji i druge tradicije

Razumije se, seoska se prehrana najvećim dije

Kao složena kulturna pojava, prehrana obu

lom sastojala od proizvoda domaćeg poljodjelstva,

hvaća nekoliko aspekata. Uz izbor namirnica,

a samo su se neke namirnice kupovale ili razmje

proizašao iz gospodarske djelatnosti, relevantan

njivale. Stoga je prehrana, na neki način, bila i

je način pripreme jela, i to prema primijenjenim

prijepis vlastitih resursa. Ima li se na umu raznoli

kulinarskim postupcima, kuhinjskim uređajima

kost prirodne konfiguracije Hrvatske, s različitom

te prostoru u kojem se obavlja. Važan je i način

prevagom poljodjelskih grana, nedvojbena su po

konzumiranja, i to s obzirom na vrstu i sadržaj

sljedica znatne regionalne razlike u prehrani. Pri

obroka te njihov tjedni i sezonski ritam, zatim stol

donijeli su im i utjecaji susjednih mediteranskih,

no posuđe i pribor, prostor u kojem se jede, kao i

srednjoeuropskih, balkanskih, orijentalnih tipova

na ponašanje tijekom jela. Pozornost još privlače

kulinarstva. Prepoznajemo ih u nekim uređajima

jela koja se pripravljaju za posebne životne prigode,

te u nazivima postupaka ili pojedinih jela.

primjerice svadbu ili pogreb, kao i jela za određene

Međimurke iz Kotoribe nude domaću gibanicu, orehnjaču

202

tradicijska prehrana

Ima li se na umu raznolikost prirodne konfiguracije Hrvatske, s različitom prevagom poljodjelskih grana, nedvojbena su posljedica znatne regionalne razlike u prehrani.

kalendarske svetkovine, kao što su Badnjak, Božić,

pojedinca prema određenim namirnicama ili jelu,

poklade, Uskrs. Budući da su se obvezatno pojav

što složenu sliku prehrambene tradicije čini još za

ljivala u vezi s tim običajima, prerasla su u svojevr

mršenijom. Stoga je u ovom kratkom pregledu te

sne simbole. Ne treba zanemariti ni visok stupanj

kulturne pojave potrebno nebrojeno mnogo ina

individualnoga odabira, sklonosti ili odbojnosti

čica svrstati u nekoliko najčešćih modela.

Zajednički obrok žetelaca na njivi, Topolje, Baranja

203

Prehrambeni model

rabilo se samoniklo bilje, npr. šparoga, radič ili

primorskog područja

razne trave ubrane u vinogradu.

Za Primorsku Hrvatsku tipično je da se jelo pripre

kućanstvima najčešće jeo riblji paprikaš (brudet),

malo u središnjoj kućnoj prostoriji, kuhinji (kuži-

pripremljen pirjanjem pojedinih dijelova riba, pret

na, ognjenica), na otvorenu ognjištu. Taj je posao,

hodno uvaljanih u brašno, uz dodatak začinskog bi

kao i drugdje, bio žensko zaduženje. Izravno učeći

lja. Cijele se ribe, uvaljane u pšenično ili kukuruzno

od majki i baka, žene su još od djetinje dobi stjeca

brašno, prži na tavi, a ribu pečenu na gradelama pret

le znanje o izboru i sastavu namirnica, postupcima

hodno bi premazali maslinovim uljem pomiješanim

prerade, primjeni pomagala te, posljednje no ne

s usitnjenim češnjakom i peršinom. Smatra se da

manje važno, o namještanju odgovarajuće tem

posebnoj aromi pridonosi žar koji se stvara paljenjem

perature i prilagodbi vatre pojedinim kuharskim

lozovine. U primorskim su naseljima veću količinu

namjenama. Osim jela koja se jedu sirova, poput

ribe, uglavnom srdela, konzervirali soljenjem, pa su

salata, voća, morskih pužića, nekih vrsta školjki i

slane ribe bile među najzastupljenijim jelima. Da

dr., hrana se uglavnom kuhala u keramičkim ili

pače, u korizmeno su doba svaki dan bile na stolu.

metalnim loncima obješenim o ognjišni lanac (ko-

Od mesnih se jela najviše pripremaju ovčetina

moštre), a pirjala se u plićim posudama postavlje

ili kozletina, svježe, ali i suhe (kaštradina), u tom

nima na tronožni stalak. Za pečenje su na ovome

su slučaju također konzervirane soljenjem. Meso

području rabili metalnu rešetku (gradele) koju bi

se pirjalo za gulaš (zvacet) ili se kuhalo. Osobito je

postavili nad žar. Tijesto su pekli u krušnim peći

ukusna janjetina s jadranskih otoka, jer nema spe

ma, a manje količine na ognjištu ispod zvonolika

cifičan miris, a uz to je i s malo masnoće. U Dal

keramičkog ili metalnog poklopca (pekva). Mesne

maciji se rado pripravljalo jelo od komada janjetine

su odreske također pekli na gradele, a veće pečenke

pečenih s krumpirom i lukom ispod pekve. Goveđe

(janje, jare, ovca, koza) vrtjeli su na ražnju.

ili juneće meso bilo je na jelovniku rjeđe. Omi

Važan je također udjel ribljih jela. U seoskim se

Zajednička je za prehranu primorskog podne

ljeno jelo od govedine je pašticada, pripremljeno

blja prevlast laganih jela, u prvom redu biljnih.

pirjanjem uz dodatak začinskoga bilja, suhih šljiva,

Svaki dan priređuju se guste juhe od raznovrsnog

suhih smokava, slanine te crnoga vina; redovito se

povrća (maneštre). Posebnost je gornjojadranskog

poslužuje s prilogom od kuhane tjestenine. Svinj

područja da su takve juhe začinili smjesom sitno

sko se meso uglavnom prerađivalo; prvo natapa

sjeckane slanine, češnjaka i peršina. Variva se pri

njem u salamuri, a zatim dimljenjem iznad ognji

pravljaju na lešo, tj. samo su kuhana i začinjena

šta te sušenjem na otvorenom. Pritom su zimske

maslinovim uljem. Osim povrća iz vlastitog vrta,

bure osobito pogodovale proizvodnji kvalitetnih

204

tradicijska prehrana

butina (pršut) i slanina (panceta). Uobičajeno je

u kriškama kao samostalno jelo ili su ga ribanog

bilo i nadijevanje crijeva, pa su od tankih radili

dodavali tjestenini.

mesne kobasice, a od debelih (kao i od želuca)

Kruh se priređivao od miješanoga brašna (pše

kulin, sastavljen od krvi, loja, pšenične prekrupe,

ničnog, ječmenog, kukuruznog), ali ne svaki dan,

mirodija, dok su olita bila nadjevena brašnom, ku

nego jedanput na tjedan. Pri miješenju u drvenom

hanim suhim smokvama, grožđicama. No meso

koritu (naćve, kopanja) dodavali su domaći kvasac,

većinom nije bilo na jelovniku svaki dan, nego se

napravljen od osušena sirova tijesta, a u krajnjoj

konzumiralo nedjeljom i blagdanom.

oskudici, kad je u kući nedostajalo soli, tijesto

Češće se jeo ovčji sir, sušen na zraku. Mno

su mijesili s morskom vodom. Uz kruh, pečen

gi su ga dodatno konzervirali zalivši ga domaćim

u krušnoj peći, ponegdje su odmah pripremali i

uljem pa je, pohranjen u kamenim ili keramičkim

dvopek, pa bi ga poslije jeli omekšana vodom, ča

posudama, bio svjež dulje vrijeme. Suh sir jeo se

jem ili vinom. Kruh umiješen samo od pšeničnoga

Pripremanje hrane u Konavlima

205

hrvatski običaji i druge tradicije

brašna (od cvita) pekli su za osobite prigode. Kada

kuhane “u rijetko” (skrob) ili “u gusto” (palenta), a

je hitno zatrebalo, umijesili su neslane, beskvasne

začinili bi ih uljem ili ovčjim lojem.

hljepčiće (pogača) te ih pekli položene izravno na

Uobičajene slastice su uštipci prženi u ulju. Mo

ognjište i pod pekvom koju su prethodno dobro

gli su biti obični od beskvasnog tijesta (prspalje);

ugrijali, a zatim još prekrili vrućim pepelom i že

od tijesta pripremljena s kvascem te s grožđicama i

ravicom.

drugim voćnim dodacima (pršurate, fritule, mlinci)

Na jadranskom su području rado pripremali

ili od tijesta s jajima (hrstule, kroštule). Ostala slatka

tjesteninu od pšeničnoga ili ječmenog brašna, naj

peciva pripravljala su se za posebne prigode, primje

češće u obliku rezanaca (lazanje), manjih kvadrata

rice kruh od pšeničnoga brašna u obliku prstena

(kerpice) ili cjevčica oblikovanih oko vretena (fu-

(kolač) za Božić; mliječno pecivo s voćnim dodaci

ži). Udomaćeni su i valjušci od krumpirova tijesta

ma, izvana premazano jajetom i ukrašeno trokra

(njoki). Ipak, najviše su se konzumirale kaše od

kim ili križnim urezom (pogača, pinca) za Uskrs; pe

kukuruznoga brašna ili krupice. Razlikovali su ih

civa s upletenim cijelim kuhanim jajetom (koluba,

Ponuda uštipaka u Stankovcima, Ravni kotari

206

tradicijska prehrana

karitula) također za Uskrs, ali namijenjena djeci,

Sadržaj podnevnog obroka (obed) ovisio je

kao i hljepčići (krakavice) za blagdan Svih svetih, s

o godišnjem dobu, jer se većinom pripremalo

gornjom površinom ukrašenom utiskivanjem npr.

varivo. Ljeti su prevladavali bob, blitva, grašak,

ključa. Prilog božićnome stolu bila je i voćna po

mahune, tjestenina, krumpir, salata, a zimi bi jeli

slastica u obliku stošca. Pripremili bi je još u rujnu

slatki ili kiseli kupus, broskvu, grah, repu, leću,

od suhih smokava i prženih badema, pomiješanih

sočivo. Mnoge su radne dane proveli na polju,

s domaćom rakijom i pohranili s grančicom koro

kamo su sa sobom nosili objed. Nerijetko je to

mača. Dobro prosušen i aromatiziran koromačem

bila slana riba s palentom od kukuruznog brašna

takav bi kolač od smokava (smokvenjak) načeli na

ili kriška pršuta i sira s kruhom, pečeno jaje i

Badnjak nakon pola noći.

masline i sl.

Uz svakidašnje se obroke pilo razvodnjeno vi

Nastojalo se da najkrepkiji obrok bude večera,

no (bevanda), a samo za raznih svečanosti pravo

pa se kuhala juha od povrća (maneštra), pržena riba

domaće vino. Iznimnim je prigodama bio nami

s palentom, kadšto kuhana ovčetina i dr.

jenjen prošek, slatkasto vino proizvedeno od su

U primorskim se kućama blagovalo u kuhinji.

hoga grožđa dugim vrenjem. Od destiliranih su

Stariju praksu da se sjedne uz ognjište napustili su

pića pili rakiju proizvedenu od tropa (tropica), s

pošto su kao kućni namještaj prihvatili visok stol

dodatkom aromatičnih trava (travarica) ili zelenih

oko kojega se okupljaju odrasli članovi obitelji.

oraha (orahovica). Omiljen osvježavajući napitak

Stalnim mjestima za stolom pokazivala se i obitelj

bila je tekućina ostala pri proizvodnji sira – sirutka,

ska hijerarhija, jer je čelno mjesto bilo namijenjeno

zatim skuta, dobivena kuhanjem sirutke, a kadgod

gospodaru ili najstarijem ukućanu. No tijekom jela

i mješavina kozjega mlijeka i vina (bikla, smutica).

teorijski su svi bili jednaki. Hrana se, naime, nije

Uobičajena su bila tri obroka na dan − jutarnji,

posluživala pojedinačno na posebnim tanjurima,

podnevni i večernji; gdjekad i četvrti, prijepodnev

nego su svi uzimali iz jedne zdjele. Na stolu je

ni. Za jutarnji se obrok kuhala kava, i to od prže

bio i vrč (bukaleta, bukara) s pićem, iz kojega su

na i mljevena ječmenog zrnja, čemu bi primiješali

svi odrasli ukućani pili. Jedino bi se djeca tijekom

(kozje) mlijeko. Uz to se jeo kruh ili kukuruzna

obroka smjestila na rub ognjišta, gdje su također

kaša. Takav je zajutrak bio namijenjen ženama i

jeli iz zajedničke zdjele.

djeci, a muškarci bi dan počeli s nekoliko suhih

Nešto obilniji jelovnik bio je nedjeljom, blagda

smokava i čašicom rakije. Njima kao da je više

nima i za većih agrarnih radova kao što su vršidba

odgovaralo jesti nešto poslije, pa su između 9 i 10

žita, berba grožđa ili mljevenje maslina. Tada bi

sati uzimali užinu (marenda), koja se sastojala od

se pripremilo mesnu juhu, tjesteninu, bakalar ili

kruha i sira ili dvopeka s vinom ili ribe i sl.

bolju pečenu ribu, kadšto i uštipke.

207

olo i Ä?ajo, Donja K Bebrina, Slavonija

hrvatski obiÄ?aji i druge tradicije

220

folklorni ples

F OL K L OR N I PL ES Folklornim plesovima, koje često zovemo i narodni, smatraju se ponajviše tradicijski plesovi seoskih zajednica. Naime, specijalizirana koreološka (grč. χορός = kolo + logija) znanstvena disciplina koja istražuje folklorni, narodni ples, nastala je pod utjecajem europske romantične ideologije potkraj 19. stoljeća, prvo u sklopu etnomuzikologije, čiji je glavni predstavnik u to vrijeme bio Franjo Ksaver Kuhač. Stanovništvo je tada bilo uglavnom seosko, a njihove su kulture prihvaćene kao opći simboli nacionalnih identiteta. Prema tradicijskim, narodnim nošnjama, glazbi i plesu doživljavale su se, tumačile i prikazivale razlike među zajednicama i narodima, a kulture srednjoeuropskih i zapadnih gradskih središta odražavale su ujednačen “civilizacijski” napredak. Etnokoreologija se otad bavi skupljanjem, dokumentiranjem, analizom, sistematiziranjem, komparativnim istraživanjima te tumačenjem folklornih plesova. Danas je područje istraživanja znatno prošireno na suvremene i urbane tradicije sukladno razvoju aktualnih teorija i metoda.

221

hrvatski običaji i druge tradicije

Folkorni plesovi, dakle, odražavaju povijesne, društveno-gospodarske i kulturne osobitosti pojedinoga kraja i zajednice. Imaju važnu društvenu ulogu, jer svako veće okupljanje neke skupine ili zajednice prati i plesno zbivanje tijekom kojega se ljudi bolje upoznaju, povezuju, pokazuju duhovne i tjelesne sposobnosti te, plešući i uz to često pjevajući, pokazuju osjećaje koje drugim oblicima komunikacije ne mogu tako izravno izraziti. Različiti načini sudjelovanja i uloge izvođača u plesu pokazuju društveni položaj pojedinca u zajednici. Plesanje je često neizbježan dio i vrhunac rituala, u prošlosti s naglašenom magijskom ulogom, a u suvremenom životu sa simboličkim značenjem u procesima identifikacije. Prigoda kad su se mladići i djevojke okupljali na zabavu i ples u prošlim stoljećima svakako je bio i dan odlaska u vojsku. Često su, međutim, ti životni obredi kojima su mladići iz mladenaštva prelazili u društvo odraslih i zrelih muškaraca neposredno povezani s godišnjim običajima. Skupine mladića okupljaju se u ritualima inicijacijskoga karaktera sudjelovanjem u pokladnim zbivanjima, kao i poslije tijekom godine, kakvo je npr. na Krku momačko pohođenje djevojaka u običaju zvanom fraj.

Prigoda kad su se mladići i djevojke okupljali na zabavu i ples u prošlim stoljećima svakako je bio i dan odlaska u vojsku.

222

folklorni ples

Tanac, Poljica, otok Krk

223

hrvatski običaji i druge tradicije

U Vrbniku je to povičerica ili na prvu nedjelju od

stabla graba ili breze. U tim običajima mladići se

maja; tanci se plešu ispod stabla trešnje, odnosno

moraju pokazati i dokazati pred zajednicom kao

črišnje, okićenog šarenim trakama i svilenim rupci-

odrasli, pa je sudjelovanje u tim skupinama znak

ma facolima. Početkom svibnja u Komletincima u

zrelosti. To je veoma važno za mladiće, jer pri-

Slavoniji večer uoči blagdana sv. Filipa i Jakova su-

hvaćanje u skupinu istodobno je potvrda statusa

dionice običaja filipovčice obilaze selo i plešu ispod

odrasle osobe u zajednici. Mladići se dokazuju spo-

majbana, okićenoga svibanjskog visokog i ravnog

sobnošću da organiziraju plesnu zabavu te skupe

Kolo pred crkvom na kraju ophoda, Komletinci, Slavonija

224

folklorni ples

dovoljno novca i vina da podmire sve troškove za-

prvi ples, najčešće valcer, zaplešu s roditeljima koji

jedničke proslave. Osim različitih načina plaćanja

nakon toga napuštaju zabavu, a mladi, simbolično

starijima za prihvaćanje u društvo odraslih, odlazak

i stvarnim postupcima, ulaze u svijet odraslih. Svadba je svakako najvažnija životna prigoda

u vojsku dodatna je potvrda prijelaza, pa otuda i

pojedinca u kojoj plesanje ima ritualni karakter.

posebna uloga mladića va partu ili pod levu. U gradovima su i maturalni plesovi već tradi-

Tijekom svadbenih običaja tradicionalno se propi-

cija, pa i danas maturanti na zajedničkoj večeri

tuju kvalitete mladenke, a najčešće se provjerava je

Drmeš u četvorkama, Veleševec, Posavina

225

hrvatski običaji i druge tradicije

Srednjoeuropski kulturni utjecaji presudni su za Nizinsku Hrvatsku, kao i za njezin mediteranski dio. U Gorskoj se Hrvatskoj pak ističu jugoistočnoeuropski, balkanski utjecaji. li šepava. Tada se plešu drmeš, polka ili neki drugi

tko s njome pleše mora platiti. Uz valcer, često se

ples, ovisno o mjesnim običajima.

pleše polka. U seoskim svadbama u prošlosti su se

Valcer je često i u suvremenim gradskim svad-

često za zabavu izvodile i različite igre mladih, kao

bama prvi ples mladenaca. Osim toga, mladenka

i biračka kola u kojima su sudionici javno mogli

mora mnogo i naporno plesati u svadbi da bi do-

izražavati međusobne simpatije.

kazala svoje sposobnosti i izdržljivost. Prikupljaju

Tradicijski plesni repertoar u Hrvatskoj, kao i

se i materijalna dobra za mladu obitelj jer svatko

mnogi drugi dijelovi tradicijske kulture, uvjetovan

Kolo, Vrlika, Dalmatinska zagora

226

folklorni ples

je nejednakim kulturnim nasljeđem pojedinih re-

njezin mediteranski dio. U Gorskoj se Hrvatskoj

gija, raznolik je i heterogen. Bogatstvo i šarolikost

pak ističu jugoistočnoeuropski, balkanski utjecaji.

plesnih stilova, pjesama koje prate kola ili plesanje,

Kao što su mnoga kulturna dobra u gorskim

te svirka i glazbala, kao posljedice susretanja različi-

predjelima preuzeta od kultura koje su se nalazile

tih kultura, mogu se uočiti uspoređivanjem speci-

na tom prostoru prije naseljavanja Hrvata, i mno-

fičnosti pojedinih regija. Srednjoeuropski kulturni

ga mediteranska dobra zatečena su na jadranskim

utjecaji presudni su za Nizinsku Hrvatsku, kao i za

otocima, obali i u njezinu zaleđu.

Biračko kolo, Modruš

227

hrvatski običaji i druge tradicije

Kolo, Šiškovci kraj Vinkovaca

228

Kolo kao središte seoske društvenosti U velikom dijelu Hrvatske do Drugoga svjetskog rata, a ponegdje još i 1950-ih godina, kolo je bilo središte seoskoga društvenog života. Kolo je kao ples, ali i kao društveno zbivanje, bilo glavno mjesto upoznavanja djevojaka i mladića, pokazivanja simpatija, sklapala su se pobratimstva i posestrimstva, rugalo se i izražavala se društvena kritika. U izvedbi kola svatko je mogao pjevanjem šaljivih i dvosmislenih stihova izraziti osjećaje, obratiti se kome od nazočnih, razotkriti nečiju nestašnost,

Kolo s tamburašima, Babina Greda kraj Županje, 1940.

229

hrvatski obiÄ?aji i druge tradicije

amburaĹĄi s T istoka Hrvatske

268

folklorni ples

F OL K L OR N A GL A ZB A Pri spomenu folklorne (narodne, pučke ili tradicijske) glazbe najčešće se pomišlja na glazbu seljačkih zajednica. O njoj imamo najviše podataka, jer je u 20. stoljeću, u doba intenzivnog razvoja etnologije i njoj srodnih disciplina (etnomuzikologije), upravo seljačka kultura bila u središtu njihove pozornosti. Osim ideologije, koja je osobito 1920-ih i 1930-ih poticala istraživanja seljačke kulture, razlog takva usmjerenja bila je činjenica da su do sredine 20. stoljeća seljaci bili najbrojniji sloj hrvatskoga društva. Folklorna glazba jest glazba usmene tradicije. Izvodi se i prenosi slušanjem i pamćenjem, a postoji kao umjetnost uglavnom manjih skupina, čiji se članovi međusobno poznaju, komuniciraju izravno (usmeno) bez posrednika te dijele neke zajedničke kulturne vrijednosti. Tako shvaćena folklorna glazba je, osim u seljačkim, postojala u drugim društvenim slojevima i skupinama, posebno u neelitnim obrtničkim, trgovačkim, radničkim, ali i u elitnim krugovima plemstva i građanstva. Sve su te društvene skupine više ili manje stvarale i same izvodile neku glazbu u različitim prigodama. Folklorna je glazba, dakle, utkana u život svake ljudske zajednice. U suglasju je s mentalitetom i načinom življenja ljudi koji je stvaraju, usvajaju, izvode i dalje prenose usmenom predajom. Dio je običaja i obreda što se izmjenjuju tijekom godine ili su povezani s važnijim događajima iz života. Izvodi se tijekom javnih svečanosti, ali također prati radnu svakidašnjicu ljudi. Izvire iz ljudske potrebe za ekspresijom i kreativnošću no, ovisno o kontekstu izvođenja, zadovoljava i mnoge druge društvene i kulturne potrebe te ispunjava različite funkcije u životu ljudi. 269

U radnoj svakidašnjici i u slobodno vrijeme Do sredine 20. stoljeća, kada su procesi modernizacije unijeli korjenite promjene u život, društvene odnose i kulturu, glazbovanje je bilo dio radne svakidašnjice. Osim pjevanja koje je svojim tempom i metroritamskim ustrojem podupiralo izvođenje radnih pokreta, pjevanje uz rad često je bilo motivirano potrebom za odmorom, komunikacijom s prisutnima, isticanjem u društvu. Monotonost pojedinih poslova koji su se u zimskim večerima obavljali u seoskim domovima, na sijelima i prelima, poticala je duhovnu aktivnost ljudi.

KUD “Izvor” iz Generalskog Stola izvodi “Zimsko prelo”, Duga Resa, 2004. 270

folklorna glazba

Pjesma pri odmoru, Podturen, MeÄ&#x2018;imurje

271

hrvatski običaji i druge tradicije

Kratkim napjevima izražavali su osjećaje, obra-

Mislila sam, moja mila diko,

ćali se prisutnima, rugali se suparnici, kritizirali

da nas neće rastaviti niko.

nedavni događaj u selu. Pjevanjem se smjelo izreći Veli dragi da me ostavio,

i ono što nije bilo dopušteno običnim govorom.

važan nije, ja sam njega prije.

U zimsko doba priređivale su se plesne zabave u zatvorenim javnim prostorima, kao što su gostio-

Oj, sviraču, tambure ti tvoje,

nice, i u privatnim domovima, u gradovima i seli-

nećeš bolje nego grlo moje.

ma, kod imućnijih gospodara ili onih koji su imali djevojke za udaju. U pjevanje i plesanje na javnim mjestima nisu

Pjesme moje u škatoli stoje,

se uključivala djeca, kao ni posve mlade djevojke

kad ih pjevam, same mi se broje.

i momci. Tada, ako su bili prisutni, promatrali (pjesme samice ili rozgalice iz Karlovačke

su, slušali i učili od starijih, a potrebu za igrom,

županije, rukopisni zapisi iz 1950-ih)

strukturiranim pokretom i glazbenim izražavanjem

Kolo uz tamburu samicu, Modruš

276

folklorna glazba

zadovoljavali su u krugu svojih vršnjaka izvođe-

U mnogim sredinama ni udanim ženama ni-

njem brojalica, mimičkih igara i biračkih kola. Su-

je priličilo isticati se na javnim skupovima. Sto-

djelovanjem u kolu s biranjem partnera i oni su

ga, premda ponekad prisutne, tek iznimno bi se

među sobom izražavali naklonost prema suprot-

pridružile pjesmi i plesu. Pjevale su uglavnom u

nom spolu.

intimnom obiteljskom krugu, često maloj djeci. Majke i bake pjevale su im uspavanke i pjesmice

Igra kolo, igra kolo u dvadeset i dva,

uz ritmizirane pokrete. Bili su to prvi umjetnički

u tom kolu, u tom kolu, lepi Ive igra.

sadržaji preko kojih su djeca u najranijoj dobi do-

Biraj Ive, biraj Ive koga ti je drago,

lazila u doticaj s glazbom vlastite sredine. Osim

samo nemoj, samo nemoj koga nemaš rado.

funkcije uspavljivanja i zabavljanja, te su pjesme imale važnu ulogu u učenju i usvajanju kulture u kojoj će dijete živjeti.

Sad se vidi sad se zna koji koga rad ima!

Pjevalo se i u intimi vlastita doma tijekom dugih zimskih večeri. Primjerice, u dalmatinskom Izvedba pjesmice uz pokret, Bratina kraj Pisarovine, 2012.

277

hrvatski običaji i druge tradicije

Guslar Željko Keža, Studenci, područje Ljubuškoga, BiH

278

folklorna glazba

Pjevalo se i u intimi vlastita doma tijekom dugih zimskih večeri. Primjerice, u dalmatinskom zaleđu uz gusle, koje je posjedovala gotovo svaka kuća ... zaleđu uz gusle, koje je posjedovala gotovo svaka kuća, netko od ukućana zapjevao bi pripovjednu pjesmu. Opis jedne od takvih situacija na početku 20. stoljeća donosi Frano Ivanišević u monografiji o Poljicima (1905.): Zima je ljuta, prsti opadaju s ruke. Urliče bura po kućan i dvorištin, a mećava siplje snigon plastašen ka’ lišćen. Svak se pozatvorija u kuću – suton se zemlje u’vatija a led priklopija, sva kućna čeljad okupila se na kominu uz oganj ... Ko će dugu noć prispavat, daj ti, Ivane, gusle, etno ji’ povr’ ambara, u koga je tanko i složito grlo, neka zapiva jednu junašku jedan od vas mlađi’, naredi domaćin. Svak se ominje (oteže), guslača valja umolit, a kad počme, jedva ga moreš zaustavit. Niki valjani guslači po cilu debelu uru naviju gudalon i pripivaju pismu od megdana i junaka ... Svak u kući, malo i veliko, sluša ga pomljivo, ne će niko živ ciknut, muškići pušu lulu, a ženske predu kudilju ili pletu u rukan. Kad guslač priduši i opočine, anda slušaoci begenaju ili kudu junaka, divojku, o komu se piva.

279

Hrvatski običaji i druge tradicije Danas, kad smo skoro svakodnevno svjedoci naprednih tehnoloških inovacija, običaji koji se prenose naraštajima − ponekad i kroz stoljeća – još više dobivaju na važnosti. Srećom, živimo u državi koja ih je umnogome sačuvala u izvornom obliku, a kulturno-civilizacijski krugovi iz kojih su potekli samo su povećali njihov broj. U ovoj su knjizi, čiji su autori neki od vodećih hrvatskih etnologa − Zorica Vitez, Ljiljana Marks, Ivan Lozica, Aleksandra Muraj, Tvrtko Zebec i Grozdana Marošević − čitateljima pobliže predstavljeni poznatiji životni i godišnji običaji, poput onih koji prate rođenje djeteta, svadbu, smrt, Uskrs, Božić i poklade. U drugom dijelu knjige ukratko su opisane tradicije, poput folklorne glazbe, plesa, prehrane, odijevanja i usmene književnosti. Informativne tekstove prati više od tri stotine vrhunskih fotografija, uglavnom poznatoga fotografa Vidoslava Bagura, kojima je pridodano zanimljivo i rijetko viđeno slikovno gradivo iz Hrvatskoga državnog arhiva i Etnografskoga muzeja u Zagrebu. Običaji i tradicije zabilježeni fotografskim objektivom kroz više od stotinu godina potvrđuju dugovječnost baštine, kojoj današnja kulturno-umjetnička i folklorna društva ne dopuštaju da padne u zaborav.

w w w.moz aik- k njiga.hr ISBN 978-953-14-2030-3

297,00 kn

ISBN 978-953-14-2030-3

9 789531 420303