JA SAM HODOČASNIK - Terry Hayes

THE TIMES Iako je svoju robusnu prozu, snajperski precizan dijalog i veličanstvenu, posve originalnu priču mogao razbiti u tri knjige, kao iskusan pripovjedač Hayes to vješto objedinjuje. Ukratko, ovako kvalitetan krimić već dugo nisam pročitao.

DAVID BALDACCI Hayesov prvijenac reklamira se kao ‘jedini triler ove godine koji nikako ne smijete propustiti’, što uistinu stoji! Glatko bi njime mogao pomesti konkurenciju sve do Grčke!

GUARDIAN Totalno pomaknut spoj Domovine, Bourneova ultimatuma i Žice.

MAIL ON SUNDAY

A što je s onim što još niste otkrili?

Hodočasnik je pseudonim čovjeka koji ne postoji. Nekoć je vodio tajnu špijunsku jedinicu Američke obavještajne agencije, ali je prije povlačenja u mirovinu svoja iskustva pretočio u majstorski priručnik za forenzična i kriminalistička istraživanja, što će se pokazati kobnim...

Njujorški detektiv Ben Bradley istražuje naizgled savršeno umorstvo mlade djevojke u trošnom hotelu na Manhattanu, koje je počinjeno prema slučajevima opisanima u Hodočasnikovu priručniku. Hodočasnik pristaje sudjelovati u istrazi i pomoći detektivu Bradleyju u potrazi za brutalnim ubojicom, i ne sluteći kamo će ga ta istraga odvesti…

Od New Yorka do Bodruma, preko Firenze i Afganistana sve do Saudijske Arabije, Hodočasnik kreće u potragu za teroristom koji je uime Boga pomno isplanirao zastrašujući zločin nezamislivih posljedica.

Roman Ja sam Hodočasnik dobitnik je nagrade Specsavers National Book Award za najbolji triler i krimić 2014. godine. Poharao je vrhove ljestvica najprodavanijih knjiga širom svijeta i odmah su otkupljena prava za snimanje filma.

Inteligentan triler kojemu nećete moći odoljeti – pravo remek-djelo!

SUNDAY MIRROR w w w.mozaik-knjiga.hr

Sjajan i izvanredno napisan triler, odlično ljetno štivo ANTHONY HOROWITZ

riler t i n i Jed ne koji odi ove g e smijete on nikak pustiti! pro

149,00 kn

ISBN 978-953-14-1928-4

GUARD

IAN

Terry Hayes

Osvježavajuće i ambiciozno djelo, napisano majstorski i s guštom

VE LI KI SVJ ETS K I H IT

Zaboravite na dokaze! Dokazi su samo popis onoga s čime trenutačno raspolažete.

T E R R Y H AY E S

TERRY HAYES radio je kao novinar istražitelj, politički analitičar, dopisnik i kolumnist. Rodio se u Velikoj Britaniji, a živio i radio u Australiji, Los Angelesu i New Yorku.

Radio je kao uspješan scenarist za filmove Cestovni ratnik/Pobješnjeli Max 2, Opasno more, koji je lansirao Nicole Kidman u međunarodne filmske vode, Pobješnjeli Max 3/Thunderdome, Otkupnina s Melom Gibsonom, Iz pakla s Johnnyjem Deppom i niza televizijskih filmova i mini-serija. Dvama ostvarenjima osvojio je nominaciju za televizijsku nagradu Emmy za međunarodnu produkciju i dosad je sveukupno nagrađen s više od dvadeset filmskih i televizijskih nagrada.

Ja sam Hodočasnik je njegov prvi roman. Danas sa suprugom Kristen i četvero djece živi u Švicarskoj.

Terry Hayes JA SAM HODOČASNIK

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodvadesetšest Naslov izvornika

I am Pilgrim Copyright © Terry Hayes 2012 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2016.

Glavni urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Urednica

Aleksandra Stella Škec Grafički urednik

Marko Katičić Lektorica

Ivanka Šenda Oblikovanje naslovnice

Ivica Jandrijević Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2016.

ISBN 978-953-14-1928-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000924306.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Terry Hayes

Ja sam HodoÄ?asnik S engleskoga prevela ANDREA PONGRAC

„Nijedan strah nije toliko neumoljiv i nezamisliv koliko onaj koji proganja špijuna u nepoznatoj zemlji.“

John Le Carré, Rat u ogledalu

„Tim ulicama zla mora poći čovjek koji sâm nije zao, koji ni okaljan ni prestrašen nije.“ Raymond Chandler, Jednostavna umjetnost ubojstva

PRVI DIO

PRVO POGLAVLJE

N

ekih ću se mjesta sjećati cijeli život: Crvenog trga na pakleno vrućem vjetru, majčine spavaće sobe s pogrešne strane 8-Milea, nepreglednih vrtova elegantnog zdanja mojih udomitelja i ruševina poznatih kao Amfiteatar smrti među kojima se skrivao moj ubojica.

Ipak, ništa mi se nije toliko usjeklo u pamćenje koliko soba u jednom njujorškom hotelu bez dizala: izlizani sagovi, jeftino pokućstvo, stol zatrpan speedom i drugim rekreativnim drogama, uz krevet ženska torbica, crne gaćice tanje od zubnog konca, štikle s potpisom Jimmyja Chooa i potpeticama od petnaestak centimetara. Ni njima ni vlasnici ondje nije mjesto – ona, gola, leži u kupaonici i zaklana pluta potrbuške u kadi punoj sumporne kiseline, aktivnog sastojka sredstva za odčepljivanje odvoda koje se može kupiti u svakom supermarketu.

Po podu je porazbacano nekoliko desetaka praznih boca – DrainBomb, tako se zove. Prebirem po njima dok nitko ne gleda. Na svima je još cijena i odmah mi je jasno: tko god ih je kupio, navratio je u dvadeset dućana kako nitko ništa ne bi posumnjao. Oduvijek tvrdim da je teško ne diviti se dobro skovanu planu.

Cijeli je stan u kaosu, buka zaglušujuća: policijski radioprijamnici kriješte, djelatnici mrtvozornikova ureda viču tražeći pomoć, jedna Hispanoamerikanka jeca na sav glas. Čak i ako žrtva nije poznavala nikog živog, uvijek će se na poprištu zločina zateći netko tko će se rasplakati na prizor.

Lice mlade žene u kupaonici neprepoznatljivo je nakon trodnevna namakanja u kiselini. S druge strane, to je sigurno bio cilj – tko god ju je ubio, opteretio joj je ruke telefonskim imenicima tako da joj kiselina nije izjela samo jagodice prstiju nego gotovo i sve kosti sredopešća. Ne posreći li se forenzičarima pa je uspiju identificirati na osnovi zubnog kartona, pošteno će se namučiti da utvrde tko je.

9

Terry Hayes

Kad vas na takvim mjestima uhvati osjećaj da zlo još isparava iz zidova, misli znaju odlutati u neočekivanom smjeru. Prizor mlade žene bez lica pobuđuje u meni sjećanje na jednu prastaru Lennonovu i McCartneyjevu stvar o Eleanor Rigby, koja je svoje lice držala u staklenki uz vrata. Automatski joj dajem to ime. Iako se posao ovih iz očevida još nije priveo kraju, svi su uvjereni da je Eleanor ubijena tijekom seksa: madrac je napola izvučen s podnice, a tu su i zgužvane plahte i smeđi trag sasušene krvi koja je zaprskala noćni ormarić. Izopačeni umovi čak nagađaju da ju je zaklao dok je još bio u njoj; najgore je što bi mogli biti u pravu. No, bez obzira na to kako je umrla, oni koji su uvijek u potrazi za olakotnim okolnostima možda će utjehu pronaći u činjenici da najvjerojatnije nije znala što se zbiva – bar ne do samog kraja.

To je zajamčio speed, odnosno kristalni metamfetamin, koji te prokleto napali i izazove ti takvu euforiju u mozgu da Eleanor nije mogla ni naslutiti što joj se sprema. Jedina suvisla pomisao koja se većini tada mota glavom jest da hitno moraju pronaći nekoga za ševu.

Uz dvije prazne folije speeda nalazi se bočica poput onih šamponskih koje se dobivaju u hotelu. Nema etiketu i sadržava bistru tekućinu – pretpostavljam da je to GHB, u posljednje vrijeme jako popularan u mračnim kutcima interneta; sve češće zamjenjuje Rohypnol, famoznu drogu za silovanje. Zna se da je preplavio većinu glazbenih klubova: obično je dovoljan čepić kako bi se obuzdao učinak speeda, odnosno umanjio osjećaj paranoje koji ovaj često izaziva. Ali GHB ima svoje nuspojave: jamči odbacivanje inhibicija i intenzivnije seksualno iskustvo. Upravo je zato na ulici poznat i kao Easy Lay. Kad je zbacila visoke potpetice i svukla crnu suknjicu, Eleanor je bila pred eksplozijom poput vatrometa na Dan nezavisnosti.

Probijam se među okupljenima. Nikom nisam poznat, svima sam neznanac sa skupocjenim sakoom prebačenim preko ramena i skrivenom prošlošću. Zaustavljam se uz krevet. Isključujući buku koja me okružuje, zamišljam Eleanor. Golu. Kako ga jaši poput kaubojke. Tek je zašla u dvadesete, ima dobro tijelo i totalno se uživjela – koktel svega što je konzumirala nosi je poput vihora prema eksplozivnom orgazmu dok joj tjelesna temperatura munjevito raste od metamfetamina; njezine nabubrele 10

Ja sam Hodočasnik

grudi pritišću se o njegovo tijelo, njezino srce i disanje sve su brži pod naletom strasti i učinkom droga, njezino disanje oštro i isprekidano, njezin vlažan jezik kreće se svojevoljno u mahnitoj potrazi za njegovim ustima.

Seks u današnje vrijeme definitivno nije za slabiće.

Neonski znakovi barova s druge strane prozora zacijelo ističu plave pramenove u njezinoj kosi ošišanoj po najnovijem trendu i odražavaju se o njezin blistav ronilački sat marke Panerai. Naravno da je posrijedi imitacija, ali kvalitetna. Poznajem takve. Svi ih poznajemo – odnosno, njezin tip. Srest ćete ih kako kupuju u onom novom golemom Pradinu dućanu u Milanu, ili kako čekaju u redu ispred klubova u četvrti Soho, ili kako pijuckaju lagani latte u najpopularnijim kafićima na Aveniji Montaigne – sve redom isti profil – mlade žene koje časopis People smatraju novinama, a japanski simbol na svojim leđima znakom pobune.

Zamišljam ubojičinu ruku kako dodiruje dijamantni pirsing na bradavici njezine dojke, kako ga naglo povlači i kako se ona uz usklik i nabrijana odmah primiče – sve je sada superosjetljivo, posebice njezine bradavice. Ali ne smeta joj što čini – ako voli grublje, to samo znači da mu se sviđa. Jaši ga dok daska uzglavlja udara o zid. Sigurno pritom ima pogled na ulazna vrata. Ona su zaključana, a i lanac je povučen. U takvoj četvrti to je najmanje što čovjek može poduzeti iz opreza.

Na vratima je prikaz izlaza u slučaju nužde – iako je završila u hotelu, to nikako nije Ritz. Štoviše, zove se Eastside Inn i u njega navraćaju svi koji su na proputovanju, u turističkom obilasku ili koji su mentalno pogubljeni, kao i svi koji si mogu priuštiti noćenje za dvadeset dolara. Ostanite koliko god želite – dan, mjesec, do kraja života – potrebna su vam samo dva identifikacijska dokumenta, od toga jedan s fotkom!

Tip koji je iznajmio sobu 89 očito je u njoj dulje boravio: na pisaćem stolu nalazi se paket od šest limenki piva, četiri napola prazne boce žestice i dvije kutije zobenih pahuljica, a na noćnom ormariću glazbena linija i nekoliko CD-a. Na brzinu ih pregledavam. Bar ima dobar ukus. No, ormar je prazan – izgleda da je sa sobom ponio samo odjeću kad se pokupio i ostavio truplo da se rastače u kadi. U stražnjem dijelu pronalazim gomilu smeća: novine, praznu limenku sredstva protiv žohara, zidni kalendar s mrljama kave. Na svakoj stranici dočekuje me crno-bijela fotka 11

Terry Hayes

neke prastare ruševine – Koloseja, grčkog hrama, Celzusove knjižnice noću. Umjetničke fotke. Ali listovi su prazni, ni na jednom nije označen nijedan dan. Izgleda da se služio njime samo kao podloškom za kavu.

Bacam ga natrag u ormar.

Okrećem se i nesvjesno, ustvari iz čiste navike, prelazim rukom preko noćnog ormarića. Čudno. Ni trunke prašine. Isto činim s pisaćim stolom, uzglavljem kreveta i linijom. Identični rezultat. Sve je obrisao uklanjajući otiske. Iako to i nije dokaz genijalnosti, čudan miris navodi me da ponjušim prste. I tada se odjednom sve mijenja. Prepoznajem miris dezinficijensa u raspršivaču kakvim se na odjelima intenzivne njege sprječavaju potencijalne zaraze: jedna je od njegovih nuspojava da, osim što uništava bakterije, uništava i svaki oblik DNK – znoj, kožu, dlaku!

Ako je ubojica njime pošpricao sve u toj prostoriji, ako je njime natopio sag i zidove, onda se doista pobrinuo da njujorška policija nema posla.

I sve mi tada postaje kristalno jasno: to nikako nije tipično umorstvo u kojem ulogu igraju novac, droga ili seks. Riječ je o uistinu jedinstvenom umorstvu.

12

DRUGO POGLAVLJE

R

ijetki znaju, a vjerojatno rijetke i zanima, da je Locardov princip razmjene prvi zakon forenzike, a kaže: „Svaki kontakt između zločinca i poprišta zločina ostavlja neki trag.“ Stojeći u sobi 89, okružen desetcima glasova, pitam se je li profesor Locard ikad naletio na nešto slično: sve što je ubojica dotaknuo sad je ili u kadi ispunjenoj kiselinom, ili besprijekorno očišćeno, ili natopljeno dezinficijensom. Siguran sam da za sobom nije ostavio nijednu stanicu kože ni folikul dlake.

Prije godinu dana napisao sam opskurni priručnik o modernim istraživačkim tehnikama, a u poglavlju „Nove granice“ istaknuo sam da sam samo jednom u životu naišao na slučaj uporabe dezinficijensa u raspršivaču – radilo se o profesionalnom smaknuću jednog tajnog agenta u Češkoj. Činjenica da je taj slučaj ostao nerazriješen do današnjeg dana nikako ne upućuje na dobro. Dakle, tko god je živio u sobi 89, očito je jako dobro znao što čini, a na meni je da krenem ispočetka – ovaj puta s dužnim poštovanjem.

Urednost mu očito nije jača strana. Među smećem uz krevet zamjećujem praznu kartonsku kutiju za pizzu. Spremam se zakoračiti preko nje kad mi nešto pada na pamet: zacijelo je tu držao nož – odložio ga je na nju kako bi mu bio na domak ruci, što je bilo toliko prirodno da ga Eleanor nije ni registrirala.

Zamišljam kako poseže ispod zgužvanih plahta prema njegovim preponama, kako mu ljubi rame i prsa, kako se spušta. Možda tip zna što će uslijediti, a možda i ne: supresija faringealnog refleksa jedna je od nuspojava GHB-a i ne čudi da si neki u usta znaju nabiti cijev pištolja od osamnaest, dvadeset ili dvadeset pet centimetara – zato se GHB, među ostalim, najlakše nabavlja u saunama za gej populaciju. Ili na pornosnimanjima.

Zamišljam kako je naglo hvata i okreće na leđa. Koljenima je stišće s obje strane prsa. Iako Eleanor najvjerojatnije pomišlja da cilja prema 13

Terry Hayes

njezinim ustima, desnu ruku ležerno spušta uz bočnu stranu kreveta, izvan vidokruga, i prvo napipava poklopac kutije, a onda i nož – hladan i jeftin, ali nov i dovoljno oštar.

Kako ona vjerojatno izvija leđa prigušeno stenjući, odostrag se čak čini da joj je ušao u usta. Ali nije. Njezine oči, zacakljene od narkotika, prestravljeno ga gledaju. Lijevom rukom začepio joj je usta i zakucao glavu za krevet. Vrat joj je sad kao na pladnju. Bacaka se i migolji, pokušava se poslužiti rukama, ali to je i očekivao. Spušta se preko njezinih prsa i koljenima joj pričepljuje nadlaktice. Otkud znam? Na truplu koje se namače u kadi pronašao sam dvije gotovo nezamjetne modrice. Bespomoćna je. Njegova desna ruka odjednom polijeće u zrak i Eleanor pokušava zavrištati divljački se trzajući kako bi se oslobodila, ali nazubljena oštrica prolijeće mimo njezine dojke prema njezinu svijetlom vratu i nemilosrdno ga zasijeca...

Mlaz krvi zapljuskuje noćni ormarić. S obzirom da je jedna od arterija koje krvlju opskrbljuju mozak potpuno presječena, smrt je vjerojatno trenutačna: Eleanor tone, grglja i umire krvareći. U posljednjim trenutcima svijesti shvaća da je posvjedočila vlastitom umorstvu, i njezin život i snovi zauvijek se gase. Tako je to izveo – i ne ušavši u nju. Ali hvala dragom Bogu bar na tome. Valjda.

Nakon toga pripravlja kupku od kiseline i svlači zakrvavljenu bijelu košulju koju je cijelo vrijeme nosio – upravo su pronašli njezine djeliće ispod trupla i nož duljine deset centimetara s crnom plastičnom ručkom, kakvi se proizvode na milijune u kineskim tvornicama.

Posve zaokupljen slikovitim prizorima, isprva i ne zamjećujem da me nečija ruka grubo hvata za rame, a onda se iznenada otresam, u hipu spreman i polomiti je ako treba – nažalost, tih se ostataka prošlog života nisam uspio riješiti. Tip mi se ispričava u dvije-tri riječi i, čudno me pogledavši, pokušava gurnuti u stranu. Nadređeni je forenzičarima, trojici muškaraca i jednoj ženi koji postavljaju ultraljubičaste svjetiljke i posudice s prahom Fast Blue B, kojim će provjeriti ima li tragova sperme na madracu. Očito još nisu otkrili dezinficijens, ali ništa ne govorim; tko zna, možda je ubojici promaknuo dio kreveta. Ako jest, a uzimajući u 14

Ja sam Hodočasnik

obzir o kakvom je hotelu riječ, nagađam da će se domoći nekoliko tisuća potencijalnih osumnjičenika, još iz doba kad su prostitutke nosile haltere.

Sklanjam se s puta. No, nešto me kopka. Pokušavam se ne obazirati na gungulu. Nešto me muči u vezi s tom sobom i cijelom tom situacijom.

Nešto mi se definitivno ne uklapa u scenarij, a ne znam što. Osvrćem se i iznova registriram što me sve okružuje. Uzalud. Ne pronalazim ništa. Čini mi se da je posrijedi nešto od ranije, kad sam tek stigao. U mislima se vraćam na trenutak ulaska u prostoriju. Što mi je privuklo pozornost? Zaranjam u podsvijest u pokušaju da iskopam prvi dojam: posrijedi je nešto što nema veze s nasiljem, nešto posve beznačajno a opet presudno važno. Kad bih to bar mogao dodirnuti... jednostavno osjećam... kao da je... kao da je posrijedi riječ koja se sad skriva u nedostupnom dijelu sjećanja. Nisam li u priručniku napisao da se redovito spotičemo o vlastite neupitne pretpostavke?

I odjednom znam.

Nakon ulaska u prostoriju na pisaćem stolu zatekao sam paket od šest limenki piva, u hladnjaku tetrapak mlijeka, uz televizor nekoliko DVDa, a kanta za smeće bila je obložena vrećom. Prvi moj dojam, odnosno prvo što mi je sinulo očito se ne probivši na površinu svijesti bila je riječ „žensko“. Dakle, nisam zapravo pogriješio u pretpostavci o tome što se zbilo u toj sobi, nego u jednoj ključnoj stvari: u njoj nije boravio mlađi muškarac niti se mlađi muškarac gol seksao s Eleanor i onda je zaklao; nije neki prefrigani kreten uništio njezino lice kiselinom i natopio sobu dezinficijensom.

Učinila je to žena.

15

TREĆE POGLAVLJE

T

ijekom karijere upoznao sam mnogo moćnih ljudi, ali samo jednu osobu s urođenim autoritetom – tipa koji vas je u stanju ušutkati šaptom. Upravo gledam kako dolazi hodnikom dobacujući forenzičarima da pričekaju kako bi vatrogasci prvo sredili stvar s kiselinom i spriječili nove potencijalne nesreće.

– Ali ne skidajte rukavice! U predvorju možete jedan drugom pregledati prostatu. – Svi osim njih, naravno, okidaju od smijeha. Čovjek o kojemu vam govorim zove se Ben Bradley i poručnik je u Odjelu za krvne delikte, a ovaj zločin je u njegovoj nadležnosti.

Dolazi iz upraviteljeva ureda gdje je pokušao pronaći seronju koji vodi hotel. Radi se o visokom crncu s krupnim rukama koji je tek zašao u pedesete – govorim o Benu, ne o seronji – i koji nosi traperice marke Industry podvijenih nogavica, na što ga je supruga nedavno nagovorila u uzaludnom pokušaju da osuvremeni njegov imidž, iako je on sâm uvjeren da u njima sliči liku iz nekog Steinbeckova romana, kao da je neka moderna verzija izbjeglica iz 1930-ih.

Poput ostalih cirkusanata na poprištima zločina, ni on ne gaji simpatije prema forenzičarima. Kao prvo, uvođenjem outsourcinga prije nekoliko godina morali su odjednom naručivati njihove usluge, a počeli su im dolaziti preplaćeni pojedinci poput ovih, u uštirkanim bijelim kombinezonima i s natpisima na leđima „Forenzičko-biološke usluge, s. p. o.“ i tome slično. Drugi razlog za antipatiju, i točka na „i“ u njegovu slučaju, bile su dvije hit serije o forenzičarima koje su dovele do nepodnošljive epidemije umišljenosti u toj branši, pa je većina bila uvjerena u svoj zvjezdani status.

– Isuse – nedavno se potužio – zar svi u ovoj zemlji sanjaju o tome da završe u nekom reality showu?

16

Ja sam Hodočasnik

Dok promatra buduće zvijezde kako vraćaju opremu u svoje kovčežiće, zamjećuje mene kako stojim naslonjen o zid i bez riječi pratim prizor kao da sam za to i izučen. Ne obazire se na neke koji se pokušavajući domoći njegove pozornosti i prilazi. Ne rukujemo se. Ne znam zašto, ali to jednostavno nije naš stil. Čak ne bih rekao da smo prijatelji, ali kako ionako nisam u kontaktu ni s kime, nije na meni da to prosudim. U svakom slučaju, bar poštujemo jedan drugoga.

– Hvala ti što si došao.

Kimam odmjeravajući njegove podvijene nogavice i crne radničke čizme, idealne za gacanje po krvi i ostalim sranjima koja se mogu zateći na poprištu zločina.

– Kako si došao – traktorom?

Ne smije se. Rijetko kad se i smije; ne poznajem hladnokrvnijeg lika. Ali to ne znači da nije duhovit. – Ramóne, jesi već bacio pogled? – potiho pita.

Ne zovem se Ramón i on to dobro zna. Međutim, kako isto tako zna da sam donedavno bio član jedne od naših najtajnijih obavještajnih agencija, pretpostavljam da aludira na Ramóna Garcíju, FBI-eva agenta koji je uložio nezamisliv trud da prikrije svoj identitet dok je naše tajne prodavao Rusima, zaboravljajući pritom da svoje otiske ostavlja na Heftyvrećama za smeće u kojima je dostavljao ukradene dokumente. Ramón je gotovo zasigurno najnesposobniji tajni agent u povijesti špijunaže. Kao što rekoh, Ben zna biti duhovit.

– Da, škicnuo sam. Što znaš o osobi koja je živjela u ovoj rupi? Ona je glavni osumnjičeni, zar ne?

Iako je u stanju koješta prikriti, njegove oči ne mogu zamaskirati iznenađenje – žena?!

Odlično, odmah zaključujem – Ramón uzvraća udarac!

Unatoč tome, za drota, Ben je iznimno sabran. – Zanimljivo, Ramóne – odvraća pokušavajući utvrditi jesam li doista iskopao nešto ili sam samo izašao iz štosa pa se hvatam za slamku. – Otkud ti to?

Pokazujem na paket sa šest limenki piva na pisaćem stolu i mlijeko u hladnjaku. – Koje muško bi to učinilo? Mi pivo držimo na hladnom, a mlijeko puštamo da se ukiseli. I vidi izbor DVD-a – sve romantične 17

Terry Hayes

komedije, nijedan akcijski. Hoćeš još? Ako je tu stvarno živio tip, koliko ih još osim njega u ovoj rupčagi od hotela stavlja vrećice u kantu za smeće? To žene čine – odnosno, to čini žena kojoj ovdje nije mjesto, koju god ulogu igrala.

Odvaguje moje argumente ne odmičući pogled, ali ne znam vjeruje li mi ili ne. Nažalost, ne stižem ga to upitati jer dvoje mladih detektiva, jedna žena i njezin partner, uto izranja iza vatrogasnih bačvi s opasnim kemikalijama i naglo se zaustavlja pred njim.

– Bene, otkrili smo nešto – ona dobacuje. – U vezi s osobom koja je iznajmila...

Smireno kima. – Da, u pitanju je žena... znam. Što s njom?

Izgleda da mi je ipak povjerovao! Detektivi zure u njega pitajući se kako je, dovraga, to prokljuvio. Do jutra će legenda o njihovu šefu poprimiti još veće razmjere! A ja? Ja mislim da je besraman – zar će si samo tako pripisati sve zasluge? Pucam od smijeha.

Ben baca pogled prema meni i na trenutak mi se čini da će se čak i on nasmijati, ali uzaludna mi je nada. Ipak, zamjećujem iskru u njegovim snenim očima kad se ponovo obratio detektivima. – Otkud znate da je posrijedi žena?

– Domogli smo se knjige gostiju i kartona svih soba – odgovara ovaj puta muški dio para, detektiv zvan Connor Norris.

Ben je zatečen. – Od upravitelja hotela? Pronašli ste toga gada i natjerali ga da vam otključa ured?

Norris odmahuje glavom. – Kako cirkuliraju četiri uhidbena naloga na njegovo ime, a svaki zbog zloporabe narkotika, nagađamo da je već na putu u Meksiko. Ne, Alvarez... – pokazuje na partnericu – prepoznala je tipa kojega se traži zbog provale, a živi gore. – Baca pogled prema njoj ne znajući koliko još smije razotkriti.

Ona sliježe ramenima i nadajući se najboljem, sve priznaje: – Obećala sam da ga nećemo strpati u zatvor ako obije bravu upraviteljeva ureda i sef.

Nervozno baca pogled prema Benu pitajući se koliko je zaribala.

Lice njezina šefa ostaje bezizražajno i samo njegov glas tone za oktavu. – I? 18

Ja sam Hodočasnik

– Ukupno osam brava, a obio ih je za manje od minute. I nije čudo da ništa u ovom gradu više nije sigurno!

– Što ste pronašli u kartonu njezine sobe?

– Račune. Živjela je ovdje malo dulje od godinu dana – objašnjava Norris. – Plaćala je gotovinom, nije imala telefon, televizor, kabelsku, ništa. Definitivno nije htjela da joj se bilo kako uđe u trag.

Ben kima. I on je došao do istog zaključka. – Kad je viđena posljednji put?

– Prije tri ili četiri dana. Nitko od sustanara ne sjeća se točno – ubacuje se Norris.

– Vjerojatno je nestala odmah nakon ubojstva – zaključuje Ben mrmljajući. – A što ste saznali o njezinu identitetu? Sigurno ste nešto pronašli u kartonu!

Alvarez baca pogled prema zabilješkama. – Preslike floridske vozačke i studentske iskaznice ili nečega sličnog, ali bez slike. Kladim se da nisu originali.

– Svejedno provjeri.

– Predali smo ih Petersenu – objašnjava Norris navodeći ime trećeg detektiva. – On će to odraditi.

Ben kima. – Poznaje li provalnik ili itko drugi osumnjičenu ili zna išta o njoj?

Oboje odmahuje glavom. – Nitko ništa ne zna. Viđali su je eventualno kako dolazi i odlazi – objašnjava Norris. – Prema provalniku, rane dvadesete, visine oko 170 cm, super tijelo...

Ben podiže obrve. – Sudeći po njegovim mjerilima, to vjerojatno znači da je imala i dvije noge.

Norris se smiješi, ali ne i Alvarez – ona žali što šef ne spominje njezinu nagodbu s provalnikom. Ako je namjerava ispiliti, zašto to odmah i ne učini? Ovako je samo prisiljena nastaviti u profesionalnom tonu: – Prema samoprozvanoj glumici u sobi 114, cura je svako malo mijenjala izgled. Jedan dan bila je Marilyn Monroe, drugi Marilyn Manson, a ponekad oboje u istom danu. Navodno je čak bila Drew, Britney, Dame Edna, K. D. Lang...

19

Terry Hayes

– Šališ se! – Oboje na to kima potkrepljujući tvrdnju s još nekoliko imena. – Doista se veselim tom fotorobotu – naposljetku zaključuje.

Kriminalistička istraga očito neće moći ići uobičajenim smjerom. – Još nešto? – Odmahuju glavama. Ne, to je to.

– Uzmite izjave od tih frikova – ili bar od onih za koje vam nije potreban nalog, a njih će vjerojatno biti samo trojica.

Otpustivši ih, okreće se prema meni jer stojim sa strane i načinje temu koja ga je silno uzrujala.

– Jesi ikad vidio ovakvo što? – Navlači plastične rukavice i s police ormara skida metalni kovčežić kaki boje, toliko tanak da ga nisam ni zamijetio. Prije otvaranja, na trenutak baca pogled prema Alvarez i Norrisu – njih se dvoje već probija među vatrogascima koji spremaju crpke za prikupljanje opasnih kemikalija.

– Hej – dovikuje, na što se okreću. – Pametno je bilo ono s bravama!

Na Alvarezinu se licu odmah vidi olakšanje i oboje s osmijehom podiže ruke. Ne čudi me da ga njegovi ljudi obožavaju.

Odmjeravam metalni kovčežić – izbliza više nalikuje na aktovku s bijelim serijskim brojem urezanim na bočnoj strani. Očito je posrijedi nešto vojno, ali ne bih znao što. – Nekakva vojno-kirurška oprema? – pitam naslijepo.

– Blizu. Zubarski pribor. – Rastvara kovčežić i razotkriva cijeli asortiman stomatoloških instrumenata na spužvastoj podlozi: pincete, sonde, kliješta za vađenje zuba.

Zurim u njega. – Povadila joj je zube?

– Sve do jednog. Nismo nijedan pronašli, što znači da ih se vjerojatno riješila. Ako ih je bacila u školjku za wc, možda će nam se posrećiti – zato i razvaljujemo školjku i cijevi.

– Je li ih povadila prije ili nakon umorstva?

Shvaća na što ciljam. – Ne, nije se iživljavala na njoj. Mrtvozornikov tim pregledao je njezina usta i uvjereni su da je to učinila nakon što ju je ubila kako bi onemogućila identifikaciju. Zato sam te i zamolio da navratiš – jer sam se sjetio jednog slučaja umorstva koji si opisao u svojem priručniku, a u kojem je također uporabljen kućni zubarski pribor. Ako se dogodio u SAD-u, pitao sam se nije li možda...

20

Ja sam Hodočasnik

– Nisu povezani – dogodio se u Švedskoj – ubacujem se. – Ubojica je kirurškim čekićem žrtvi razvalio zubni most i čeljust, vjerojatno s istim ciljem. Ali kliješta? Nisam još imao takav slučaj.

– E pa sad ga imamo.

– Kako to ulijeva nadu – odvraćam. – Taj nezaustavljiv civilizacijski napredak.

No, na stranu moje razočaranje s cijelim ljudskim rodom. Sad sam još više zadivljen – sigurno nije bilo lako iščupati trideset dva zuba! Očito je shvatila nešto što većini onih koji se odlučuju za njezin fah obično promakne: nitko još nije bio uhićen zbog umorstva nego zbog pogrješaka u njegovu planiranju.

Pokazujem na metalni kovčežić. – Gdje bi običan građanin mogao nabaviti takvo što?

Ben sliježe ramenima. – Gdje god poželi. Nazvao sam frenda u Pentagonu koji je navratio u arhiv: četrdeset tisuća komada otpisano je kao višak, a vojska ih je u posljednjih nekoliko godina dostavila u trgovine koje se bave prodajom vojnih zaliha i opreme za preživljavanje. Provjerit ćemo svaku od njih, ali ne vjerujem da ćemo time išta postići, ne vjerujem da bi itko mogao...

Ne dovršava rečenicu. Zna da se izgubio u labirintu i pogledom prelijeće prostoriju u pokušaju da pronađe izlaz. – Nemamo lice – gotovo nečujno dobacuje. – Nemamo zubni karton, nemamo svjedoke i, najgore od svega, nemamo motiv. Ti se bolje i od koga razumiješ u takve stvari – kad bih te zamolio da riješiš ovaj slučaj, kolike bi ti bile šanse?

– Trenutačno? Koliko i da osvojim Powerball, ili kako se već zove ta igra na sreću. Prvo što ti pada na pamet čim uđeš jest da je to amaterski odrađen posao, samo još jedna posljedica predoziranja ili seksualnih igrica. Ali kad sam detaljnije proučio sobu, shvatio sam da sam dosad naletio samo na dva tako besprijekorno čista poprišta zločina. – Tada spomenem dezinficijens, što on, naravno, nikako ne želi čuti.

– Baš ti hvala – odvraća nesvjesno trljajući kažiprst o palac. Kako ga već dulje vrijeme proučavam, znam da to znači da bi najradije zapalio.

Jednom mi je rekao da je još u devedesetima prestao, ali sigurno je već milijun puta otad pomislio kako bi mu dobro došao samo jedan dim.

21

Terry Hayes

Tako i sada. Kako bi obuzdao želju, nastavlja pričati. – Znaš koji je moj problem? Marcie mi je to jednom rekla... – Marcie je njegova supruga – Previše se zbližim sa žrtvama i naposljetku si utuvim u glavu da sam im ja jedini prijatelj.

– Zaštitnik?

– To je i ona rekla. I još nešto nisam bio u stanju učiniti. Ona kaže da je to možda jedino što joj se stvarno sviđa kod mene – još nisam iznevjerio prijatelja.

Zaštitnik pokojnika, odmah zaključujem. No, ima i gorih stvari. Iako bih mu rado nekako pomogao, nažalost, ne mogu – ne vodim tu istragu i premda sam tek u tridesetima, povukao sam se u mirovinu.

Tehničar ulijeće u sobu vičući s osjetnim azijskim naglaskom: – Bene! Podrum!

22

ČETVRTO POGLAVLJE

T

ri tehničara u kombinezonima razrušila su stari cigleni zid i unatoč maskama gotovo se guše od smrada koji dopire iz otvora. Nisu pronašli truplo; da se nešto ondje raspada, već bi ih bilo zapahnulo.

Posrijedi je kanalizacija u kombinaciji s plijesni i izmetom stotinu generacija štakora.

Ben se probija smrdljivim šupama i zaustavlja pod jarkim reflektorima koji osvjetljuju razrušeni zid. Pratim ga u stopu s ostalim istražiteljima i dolazim u trenutku kad Azijac od maloprije, odnosno Amerikanac kineskoga podrijetla kojega svi iz očitih razloga zovu Bruce, prijenosnom svjetiljkom obasjava nastalo grotlo.

Unutra je pravi labirint na divlje postavljenih vodovodnih i kanalizacijskih cijevi. Objašnjava da nisu ništa pronašli nakon što su rasturili kupaonicu u sobi 89 pa su odlučili dublje prokopati. Od forenzičara su posudili kapsulu plavog praha, pomiješali ga s pola litre vode i natočili u odvod. Kako je reagensu trebalo pet minuta da probije čep, zaključili su da je protok usporen jer je cijev zaštopana na relaciji između sobe i podruma. I tako su naposljetku utvrdili što se točno krije u matrici cijevi i ilegalnih priključaka s druge strane zida.

– Reci mi da su to zubi – dobacuje Ben. – Bacila ih je u školjku?

Bruce odmahuje glavom osvjetljujući masu pougljenjela papira koja je zaglavila u koljenu. – Ustanovili smo da cijev vodi ravno u sobu 89. Što god to bilo, vjerojatno je to spalila i bacila u školjku. Pametan potez.

Nažalost, nije znala da je netko petljao po instalacijama.

Ben pincetom polako rastvara stopljenu masu. – Komadići računa, vrh karte za podzemnu, ulaznica za kino – glasno nas izvješćuje. – Izgleda da je temeljito očistila sobu i riješila se svega što joj je ranije bilo promaknulo. – Pažljivo nastavlja. – Popis za kupnju – mogao bi nam pomoći da usporedimo rukopis s njezinim, ako ga uopće pronađemo... – Zaustavlja se 23

Terry Hayes

zamijetivši papirić koji nije toliko pougljenio. – Sedam rukom zapisanih brojeva: 9, 0, 2, 5, 2, 3, 4. Popis nije potpun, ali ostale su brojke izgorjele.

Iako ga svima pokazuje, znam da se zapravo obraća meni kao da sam kao tajni agent ujedno izučen za kriptografiju. Znam da bi to moglo biti bilo što. Ipak, u određenoj sam prednosti: ljudi u mojoj branši svako se malo susreću s necjelovitim informacijama i stoga te brojke ipak ne otpisujem.

Među okupljenima, naravno, odmah kreću špekulacije: sigurno je to broj bankovnog računa, kreditne kartice, poštanskog ureda, telefona, IP adresa. Alvarez izjavljuje da ne postoji pozivni 902. U pravu je.

Manje-više.

– Da, ali smo povezani s kanadskim sustavom – dobacuje Petersen, mladi detektiv građen poput obrambenog igrača. – 902 je pozivni za Novu Škotsku. Moj je djed ondje nekoć imao farmu.

Ben to ne komentira; opet gleda prema meni s iščekivanjem. Poučen gorkim iskustvom da ne iznosim mišljenje ako nisam apsolutno siguran, sliježem ramenima, što znači da moraju nastaviti kopati.

Međutim, u mislima se vraćam na zidni kalendar koji me proganja otkako sam ga zapazio. Ako je suditi po cijeni na poleđini, kupila ga je u pompoznoj knjižari Rizzoli za četrdeset dolara. Mrvicu preskupo ako je poslužio samo za čitanje datuma. No, očito je znala što čini. Odjednom mi nešto drugo pada na pamet: možda joj uopće nije služio kao kalendar, možda su je zanimale te prastare ruševine!

Veći dio karijere proveo sam u Europi i premda već odavno nisam posjetio istok, poprilično sam siguran da je 90 pozivni za Tursku. Dovoljno je samo jedan dan provesti u toj zemlji i uvjerit ćete se da ondje ima više grčko-rimskih ruševina nego na ijednoj drugoj lokaciji na kugli zemaljskoj. Ako je, dakle, 90 pozivni za Tursku, onda bi sljedeće brojke mogle biti pozivni broj određene regije i dio telefonskog broja. Neprimjetno se povlačim u najtiši dio podruma i nazivam Verizon kako bih se raspitao za pozivne u Turskoj.

Dok čekam da se javi operater, bacam pogled na sat i u šoku shvaćam da vani već sigurno sviće: prošlo je točno deset sati otkako je domar otključao vrata sobe 89 kako bi se, utvrđujući uzrok nestanka struje u 24

Ja sam Hodočasnik

susjednoj sobi, domogao električnih instalacija. Sad mi je jasno zašto su svi toliko crknuti.

Naposljetku mi se javlja ženski glas s izraženim stranim naglaskom.

Nagađam da sam dobio pozivni centar u Mumbaiju i ubrzo se ispostavlja da me pamćenje doista dobro služi – 90 jest pozivni broj za Tursku.

– A 252? Je li to predbroj neke regije?

– Da, provincije... Muğla ili tako nekako – odvraća operaterka pokušavajući ispravno izgovoriti naziv. Turska je velika zemlja, veća od Teksasa, i ima više od sedamdeset milijuna stanovnika, a spomenuto ime ništa mi ne znači. Zahvaljujem joj i privodim razgovor kraju kad me naglo prekida. – Ne znam je li ovo i od kakve pomoći, ali navodno je Bodrum jedno od ključnih mjesta u toj regiji. Smjestio se na obali Egejskog mora.

Nešto me najednom presijeca i unatoč minulim godinama, opet osjećam isti strah. – Bodrum – operaterka ponavlja, a naziv mjesta naplavljuje se na obali mojeg sjećanja poput smeća s neke daleke brodske olupine.

– Ozbiljno? – odvraćam naizgled smirenim glasom, boreći se ustvari s bujicom uskomešanih misli. Zatim me režanj mozga zadužen za doticaj sa stvarnošću podsjeća da sam tek gost u trenutačnoj istrazi, na što me smjesta obuzima neopisivo olakšanje. Ne želim više imati nikakve veze s tim svijetom!

Krećem natrag prema sobi 89. Ben baca pogled, a ja ga izvješćujem da je pronađeni djelić papira doista prvi dio telefonskog broja, ali bih na njegovu mjestu zaboravio na Kanadu. Govorim mu ujedno za kalendar, na što kaže da ga je i sâm vidio i da ga ni on nije uspio izbiti iz glave.

– Bodrum? Gdje je to?

– Moraš češće izlaziti. U Turskoj. Ljeti jedno od najpoželjnijih svjetskih odredišta.

– A Coney Island to nije? – odvraća posve ozbiljna lica.

– Skoro. – Zamišljam tu tursku luku pretrpanu ekstravagantnim jahtama i elegantnim vilama, sa sitnom džamijom koja se ugnijezdila u brdima i kafićima naziva poput Mezzaluna i Oxygen, s ozračjem nabijenim hormonima i kapučinom od deset dolara.

– Bio si ondje?

25

Terry Hayes

Odmahujem glavom – vlada mi ne dopušta razgovor o nekim stvarima. – Ne – svjesno lažem. – Zašto bi nazvala Bodrum? – dodajem razmišljajući naglas kako bih promijenio temu.

Ben sliježe ramenima ne želeći se upustiti u nagađanja. Nešto drugo već mu je privuklo pozornost. – Naš je momak dobro odradio posao – govori pokazujući na Petersena na suprotnoj strani prostorije. – Alvarez nije pronašla studentsku karticu u upraviteljevu uredu nego člansku iskaznicu neke njujorške knjižnice. Izdana na lažno ime, naravno.

– Super. – I nisam pretjerano zainteresiran. – Intelektualka, znači.

– Ne baš – ispravlja me. – Prema njihovoj bazi podataka, izgleda da je posudila samo jednu knjigu u godinu dana. – Zastaje i okreće glavu prema meni. – Tvoju.

Bez riječi piljim u njega. Sad mi je jasno što mu je to privuklo pozornost. – Pročitala je moju knjigu? – odvraćam naposljetku.

– Ne samo da ju je pročitala nego proučila. Kako si i sâm rekao, nisi se nagledao puno ovako profesionalno odrađenih umorstava, a sad znamo i zašto: prvo, zbog zuba kojih više nema, drugo, jer je sve očišćeno dezinficijensom – oboje navodiš u tom svojem priručniku, zar ne?

Lagano zabacujem glavu unatrag shvaćajući težinu njegovih riječi. – Poslužila se metodama iz nekoliko različitih slučajeva i iskoristila moju knjigu kao priručnik o tome kako ubiti nekoga i kako prikriti zločin.

– Tako je – potvrđuje smiješeći se, što rijetko čini. – E pa baš ti hvala – sad moram loviti sliku i priliku najboljeg na svijetu – tebe.

26

PETO POGLAVLJE

R

uku na srce, moram priznati da je taj moj priručnik o tehnikama kriminalističke istrage bio poprilično opskuran tip knjige koji, koliko sam shvatio, nitko nije bio voljan objaviti ni u snu: oni koji bi ju odložili, više ju nisu uzimali u ruke.

Ipak, pošteno je uzdrmala uskoprofiliranu skupinu stručnjaka kojoj je i bila namijenjena. Kako su informacije koje sam naveo u njoj bile pravi izazov najnovijim znanstvenim i tehnološkim dostignućima, njihova je vjerodostojnost bila upitna. Ipak, nakon temeljitijeg proučavanja čak ni najokorjeliji skeptici više nisu mogli braniti svoje sumnje: svaki opisani slučaj počivao je na sitnim pojedinostima, odnosno čudesnoj patini spleta okolnosti i motivacije, što vještim istražiteljima omogućuje razlučivanje autentičnog od patvorenog.

Dan nakon objave zatvoreni krug vrhunskih kriminalističkih istražitelja suočio se s poplavom pitanja. Kako je, dovraga, moguće da nitko među njima nije čuo ni za jedan spomenuti slučaj? Svi do jednog doimali su se poput službenih priopćenja s posve drugog planeta u kojima su imena krivaca bila promijenjena radi zaštite identiteta. Još gore, tko je uopće napisao tu knjigu?

Nisam namjeravao dopustiti da to ikad procuri. U poslu kojim sam se nekoć bavio stekao sam previše neprijatelja i nisam želio jednog dana okrenuti ključ u bravici motora i pretvoriti sebe i auto u šaku kozmičke prašine koja sačinjava famoznu Mjesečevu aureolu. Kako bih se osigurao za slučaj da poneki čitatelj odluči saznati više o autoru, sredio sam da pronađe tek ime i prezime čovjeka koji je nedavno umro u Chicagu.

Jedno je bilo sigurno: taj priručnik nikako nisam napisao kako bih se proslavio ili obogatio.

Uvjeravao sam se da sam ga napisao jer sam uspio razriješiti zločine koje su počinili genijalni umovi kakve se rijetko pronalazi – zašto se i 27

Terry Hayes

drugi istražitelji ne bi poslužili tehnikama koje sam osobno prvi primijenio? Bilo je to samo djelomično točno. S obzirom na to da sam još mlad, na jednoj dubljoj razini nadao sam se da ću dobiti šansu za drukčijim, stvarnijim životom, i ta je knjiga, u neku ruku, predstavljala sažetak mojeg nekadašnjeg života i moj konačni oprost s njim.

Skoro cijelo desetljeće bio sam član najtajanstvenije američke obavještajne agencije, koja je radila obavijena takvim velom tajne da je tek šačica ljudi znala za njezino postojanje. Njezina je misija bila upravljati obavještajnom zajednicom i funkcionirati poput Ministarstva unutarnjih poslova u špijunskom svijetu. U tom smislu, čak bih nas nazvao relikvijom iz srednjeg vijeka: bili smo pravi lovci na štakore.

Iako je broj zaposlenih u dvadeset šest općepoznatih i osam zatajenih američkih obavještajnih organizacija strogo čuvana tajna, rekao bih da je više od sto tisuća kružilo našom orbitom. To je značilo da smo se bavili cijelom lepezom zločina: od izdaje, korupcije, umorstva i silovanja do raspačavanja narkotika i krađe, ali s jednom velikom razlikom – neki od naših zločinaca bili su među najboljima i najpametnijima na svijetu.

Našu je elitnu i tajanstvenu skupinu osnovao Jack Kennedy tijekom prvih mjeseci svojeg predsjedničkog mandata; nakon posebice groznog skandala u CIA-i, čije su pojedinosti još obavijene velom tajne, navodno je zaključio da su obavještajci podložni slabostima poput običnih ljudi, ako ne i više.

U normalnim prilikama FBI bi se bio postavio kao glavni istražitelj u tom svijetu sjena. Međutim, pod parfimiranom zapovjedničkom šakom Edgara J. Hoovera, spomenuta agencija nije bila ni blizu normale, i dati joj nadležnost da istražuje špije bilo je kao da ste Saddama Huseina ovlastili da radi što ga je volja u tvornici oružja. Upravo iz tog razloga Kennedy i njegov brat osnovali su agenciju koja je u smislu preuzimanja odgovornosti imala nedodirljivu moć. Osnovana po direktivi, postala je jedna od samo triju agencija koje su izravno odgovarale Predsjedniku i koje nisu bile pod nadzorom Kongresa. Ne pitajte me za preostale dvije – njih je zakonom zabranjeno imenovati.

U toj čudnovatoj okolini u kojoj stanuju oni s pravom na povlaštene informacije, isprva se omalovažavalo novoosnovanu agenciju i njezinu 28

Ja sam Hodočasnik

neustrašivu misiju. Oduševljeni njihovom pameću, prozvali su je 11. zrakoplovna divizija – drugim riječima, konjica. Nitko nije očekivao da će postići uspjeh, ali kako je stjecala sve veći ugled, više nikomu nije bilo do smijeha, i gotovo prešutnim dogovorom jedan dio imena postupno je izblijedio, a cijela špijunska zajednica u jednom ju je trenutku prozvala Divizijom odnoseći se sada prema njoj s dužnim poštovanjem. Isto tako, ne govorim iz taštine kad kažem da su mnogi njezini zaposlenici bili briljantni – morali su biti jer su se među njezinim metama nalazili najprofesionalniji tajni agenti iz svijeta sjena, muškarci i žene koji su zahvaljujući višegodišnjoj obuci naučili lagati, igrati prljavo, nestati bestraga, imati nos u svemu, a nigdje za sobom ne ostaviti otiske. Iz tih su razloga oni koji su ih lovili morali biti još vještiji. Kako su lovci bili pod nezamislivim, ponekad čak nepodnošljivim pritiskom trudeći se uvijek biti jedan korak ispred lovine, ne iznenađuje da je upravo u Diviziji, od svih vladinih agencija izuzev pošte, vladala najviša stopa samoubojstava.

Mene su regrutirali u svoje elitne redove a da toga nisam ni bio svjestan. Studirao sam zadnju godinu na Harvardu kad se jednog dana pojavio jedan od njihovih skauta, ljubazna žena sa zgodnim nogama i u super kratkoj suknji. Predstavila se kao potpredsjednica korporacije Rand, a navratila je na razgovor s obećavajućim mladim diplomantima.

Odradio sam tri godine medicine i odabrao farmakologiju kao posebno polje interesa – i doista to mislim: danju sam svladavao teoriju, a vikendom primjenjivao puno konkretniji pristup. Tek sam za posjeta liječniku u Bostonu, pročitavši simptome fibromialgije i uvjerivši ga da mi prepiše Vicodin, naposljetku doživio prosvjetljenje. Zamislivši se u njegovoj koži i kako sjedim za njegovim stolom bakćući se sa stvarnim ili umišljenim tegobama pacijenata koje sam potiho promatrao u čekaonici, shvatio sam da me uopće ne zanima od čega boluju, nego što ih motivira. Tako sam naposljetku napustio studij medicine, upisao se na psihologiju, diplomirao s najvišim ocjenama i upisao se na doktorski studij. Čim sam ga priveo kraju, dama u suknjici ponovo se pojavila, taj put nudeći dvaput veću početnu plaću od bilo kojeg drugog poslodavca, i u tom trenutku, kako mi se učinilo, mogućnost neograničenog bavljenja istraživačkim radom i napredovanja. Proveo sam šest mjeseci sastavljajući 29

Terry Hayes

izvješća koja nikad nitko nije čitao i osmišljujući upitnike koje nitko nikad nije rješavao prije nego što sam naposljetku shvatio da, ustvari, uopće ne radim za Rand, nego da me se promatra, procjenjuje i provjerava – kao da sam na audiciji. Naravno, spomenutoj dami u suknjici više nije bilo ni traga. No, zato su me dvojica žilavih momaka koje nikad dotad i otad više nisam vidio odvela u dobro čuvanu prostoriju u bezličnoj zgradi industrijske zone sjeverno od CIA-ina sjedišta u Langleyju u saveznoj državi Virginiji. Natjerali su me da potpišem niz obrazaca kojima mi se branilo odavanje tajni i tek tada su mi priopćili da me se razmatra za rad u tajnoj obavještajnoj agenciji koju su odbili imenovati.

Buljio sam u njih pitajući se zašto su me uopće odabrali. Iskreno, znao sam zašto. Bio sam savršen kandidat za špijunski svijet: pametan, oduvijek vuk samotnjak i ranjen duboko iznutra.

Otac se pokupio prije mojeg rođenja i nikad ga više nisam vidio, a nekoliko godina poslije majku su ubili u spavaćoj, u našem stanu nadomak 8-Mile Roadu u Detroitu. Kao što sam rekao, nekih ću se mjesta sjećati do kraja života.

Kao sin jedinac, naposljetku sam dospio u udomiteljsku obitelj u Greenwichu u saveznoj državi Connecticutu: ondje me dočekalo dvadeset jutara izmanikiranih travnjaka, najzabačenije zdanje na svijetu i najbolje obrazovanje koje si čovjek može priuštiti novcem. Koliko god se Billu i Grace Murdoch, koji su se svojski trudili, činilo da naposljetku imaju pravu obitelj, nisam bio sin kakvog su si oduvijek priželjkivali.

Dijete bez roditelja nauči preživljavati: vrlo rano nauči prikrivati svoje osjećaje, a kad bol postane nepodnošljiva, u glavi si iskopa jazbinu koja mu postaje utočište. „Na van“ sam bio kakav su htjeli da budem i naposljetku im oboma postao stranac.

Dok sam sjedio u toj sobi nadomak Langleyju, shvatio sam da je preuzimanje novog identiteta i prikrivanje većeg dijela izvorne osobnosti i osjećaja zapravo idealna obuka za svijet špijunaže.

Moram priznati da sam tijekom idućih godina koje sam proveo potajno putujući svijetom pod mnogobrojnim pseudonimima, shvatio da su najbolji špijuni naučili živjeti dvostrukim životom davno prije nego što su se pridružili ijednoj agenciji.

30

Ja sam Hodočasnik

Među njima je bilo prikrivenih gejeva u homofobičnom svijetu, tajnih preljubnika koji su živjeli sa suprugama u idiličnom predgrađu, kockara i ovisnika, alkoholičara i pervertita. Koje god njihovo breme bilo, znali su kako navesti druge da povjeruju u njihove iluzije. Jedan mali korak dijelio me još od navlačenja nove maske i službe pod američkom zastavom.

Valjda su ta dvojica koja su me dovela upravo to i nanjušila. U jednom trenutku ispitivanja dotaknuli su se mojih nezakonitih radnji. – Da čujemo o narkoticima!

Sjetio sam se što je netko jednom rekao za Billa Clintona – da u životu nije upoznao ženu koja mu se nije svidjela. Zaključio sam, međutim, da ne bi bilo pametno priznati da i ja isto mislim o drogama. Čak sam zanijekao da raspolažem ikakvim pasivnim poznavanjem materije, presretan što nisam usvojio nemarne životne navike pravih ovisnika.

Bio je to moj tajni život koji sam vodio prema pravilima koja sam sâm osmislio: nikad se nisam razvaljivao u društvu, nisam ništa isprobavao ili nabavljao u klubovima ili barovima, ponudu na partijima smatrao sam amaterskom, a ni na kraj pameti mi nije bilo da zaradim metak u glavu vozikajući se naokolo u pokušaju da na ulici nabavim što mi treba.

I to je super funkcioniralo: nijednom me nisu uhitili niti priveli na ispitivanje. Činjenica da sam već uspješno živio u laži ulila mi je dovoljno samopouzdanja da prihvatim još jedan tajni život. Kad je dvojac ustao upitavši koliko će mi trebati da razmotrim njihovu ponudu, zamolio sam ih za kemijsku.

Tako se to zbilo – predugovor o svojem angažmanu potpisao sam u prostoriji bez prozora jedne zgrade u pustoj industrijskoj zoni i pridružio se svijetu sjena. Više se ne sjećam jesam li se uopće zapitao koliko će me to koštati i koje sve obične stvari nikad neću iskusiti ili podijeliti s nekim.

31

ŠESTO POGLAVLJE

N

akon četverogodišnje obuke tijekom koje sam naučio prepoznavati naizgled nevidljive znakove i preživljavati u uvjetima pogubnima za prosječnog čovjeka, brzo sam napredovao i uskoro bio poslan u Berlin na prvu prekooceansku misiju – ni šest mjeseci od dolaska u Diviziju već sam prvi put ubio čovjeka.

Njezinim operacijama u Europi od osnutka je zapovijedao jedan od najstarijih agenata sa sjedištem u Londonu. Njegova je pozicija izvorno pripadala jednom visokorangiranom mornaričkom časniku ogrezlom u povijest pomorskog ratovanja koji se, upravo zahvaljujući tom iskustvu, prozvao Kontraadmiralom, dodijelivši si tako nekadašnju titulu trećeg časnika u zapovjednoj liniji brodske flote, što je u neku ruku i bila njegova pozicija u Diviziji. Spomenuti se nadimak mijenjao tijekom desetljeća poprimajući svakojake oblike dok se naposljetku nije zadržala samo jedna verzija – Kontrapunkt.

Kad sam stigao u Europu, tadašnji voditelj europske ispostave bio je iznimno cijenjen u svojem poslu; svi su bili uvjereni da će se jednog dana vratiti u Washington i zauzeti poziciju u vodećoj strukturi. Kako je bilo jednako sigurno da će se s njime u nebesa vinuti i oni koji su se pokazali hvalevrijednima, vladala je žestoka konkurencija i mnogi su se nadmetali u pokušaju da se domognu njegove naklonosti.

U takvim okolnostima berlinski me ured poslao u Moskvu na početku jednog kolovoza, najgoreg mjeseca u godini, kad se taj beznadni grad pretvara u pravi pakao. Trebao sam istražiti sumnje u financijsku prijevaru koja se navodno zbila u jednoj američkoj tajnoj službi koja je ondje operirala. Da, novca definitivno više nije bilo, ali što sam dublje kopao, to sam nailazio na još veća sranja – tako sam, među ostalim, utvrdio da je jedan viši američki obavještajac otputovao u Moskvu s namjerom da proda imena naših najdragocjenijih ruskih špijuna Federalnoj službi 32

Ja sam Hodočasnik

sigurnosti iliti takozvanom FSB-u, koji je po svojoj funkciji i brutalnosti bio pravi sljednik bivšeg KGB-a.

Kako sam prekasno saznao za taj dogovor, morao sam u trenutku donijeti odluku – nije bilo vremena za savjetovanje ili dvojbu. Tako sam i presreo tog našeg obavještajca dok je bio na putu da se nađe sa svojom ruskom vezom i... ubio ga. Bilo je to moje prvo umorstvo.

Upucao sam ga nasred Crvenog trga dok je opako vruć vjetar hučao obrušujući se iz stepa i donoseći sa sobom miris Azije i smrad izdaje. Iako ne znam služi li mi to na ponos, činjenica je da sam tada bio mlad i neiskusan, a da sam svojeg šefa, famoznog Kontrapunkta kojega sam dobro poznavao, sredio poput kakva profesionalca.

Pratio sam ga u stopu do južnog kraja trga gdje se nalazio dječji vrtuljak i zaključivši da će zvuk glazbe u pozadini zaglušiti odjek hica, iskosa mu prišao. Uočio me tek kad je bilo prekasno.

Prvo me zbunjeno pogledao, a onda sam prepoznao strah u njegovim očima.

– Eddy...

Nije mi to bilo pravo ime, ali kao i svi ostali u Diviziji, i ja sam promijenio identitet pri prvom odlasku na teren, što mi je, u neku ruku, olakšalo stvari – kao da nisam ja taj koji ga se sprema ubiti.

– Nešto se dogodilo? Što radiš ovdje? – Potjecao je s juga i obožavao sam njegov izgovor.

Samo sam odmahnuo glavom. – Vyshaya mera. – Bio je to stari KGBovski izraz s kojim smo obojica bili upoznati, a koji je u doslovnom prijevodu značio „najviši oblik kazne“, što je bio eufemizam za ispucavanje metka u nečiji zatiljak.

Već sam uhvatio pištolj u bočnom džepu: ironično, bio je to sovjetski model PSM elegantne linije i kalibra 5,45 mm, posebice dizajniran kako bi bio tek mrvicu deblji od upaljača za cigarete i kako bi ga se nezamjetno moglo nositi u sakou lijepo skrojena odijela. Panično je pogledao prema vrtuljku, vjerojatno se iznenada prisjetivši svoje dvoje djece i pitajući se kako je sve tako izmaknulo kontroli.

33

Terry Hayes

Ne vadeći pištolj iz džepa, povukao sam okidač i ispalio metak čelične jezgre koji je mogao probiti trideset slojeva kevlara i jednocentimetarsku ploču od titana u zaštitnom prsluku koji je najvjerojatnije imao na sebi.

Nitko nije ništa čuo od glazbe.

Metak mu se zario u prsa takvom brzinom da mu je srce stalo na mjestu. Bio je mrtav u stotinki, što je i bio cilj. Uhvatio sam ga pri padu i nadlanicom mu obrisao znoj s čela glumeći da pomažem prijatelju kojemu je, eto, pozlilo od vrućine.

Odvukao sam ga do plastičnog stolca ispod jedinoga slobodnog suncobrana koji je mlatarao na vjetru i na isprekidanom ruskom obratio se okupljenim majkama, udaljenima desetak metara od svoje djece, pokazujući prema nebu i žaleći se na vrijeme.

One su se nasmiješile likujući u sebi, što se ponovo pokazalo koliko su Slaveni snažni, a Amerikanci slabi: – Ah, da, vrućina... strašno... – suosjećajno su odvratile.

Svukao sam Kontrapunktov sako i spustio mu ga u krilo kako bih prekrio krvavu mrlju koja se nezaustavljivo širila. Ponovo sam se obratio majkama dajući im do znanja da ću ga ostaviti na nekoliko trenutaka kako bih pronašao taksi.

One su zakimale, više zainteresirane za svoje klince na vrtuljku nego za nas dvojicu. Sumnjam da je ijedna primijetila da sa sobom odnosim aktovku, a kamoli tek njegov novčanik, dok sam jurio prema taksi-stajalištu na Kremlevskij Prospektu.

Kad je netko naposljetku zamijetio da se iz kuta njegovih usana cijedi krv i nazvao policiju, ja sam već ulazio u hotelsku sobu udaljenu nekoliko kilometara. Ne stigavši isprazniti sve njegove džepove, znao sam da im neće trebati puno vremena da ga identificiraju.

Tijekom posjeta Londonu često sam navraćao k njemu na večeru i igrao se s njegovom djecom, dvjema djevojčicama koje su tek krenule u školu. Sad sam brojio minute do trenutka kad sam očekivao da će zazvoniti telefon u njegovoj kući u Hampsteadu i kad će njih dvije saznati da im je otac mrtav. Zbog svega što sam proživio u djetinjstvu, bolje sam znao od većine što će uslijediti: prvo nevjerica, pa mučan pokušaj pomirenja s nepovratnim gubitkom koji smrt donosi, nakon toga val panike i 34

Ja sam Hodočasnik

onda potonuće u bezdan samoće. Koliko god sam se trudio, nisam mogao izbrisati taj prizor – iako su mi one bile pred očima, posrijedi su bili moji osjećaji.

Naposljetku sam sjeo na krevet i obio lokot na aktovci, a DVD sa slikom Shanije Twain bio je jedina zanimljivost koju sam u njoj pronašao.

Ubacio sam ga u laptop i pomoću određenog programa u digitaliziranoj glazbi pronašao imena i klasificirane dokumente o devetnaest Rusa koji su nama prodavali tajne. Da je to Kontrapunkt uspio uručiti, dočekala bi ih smrtna kazna.

Dok sam prolazio spise i osobne podatke iz svih devetnaest dosjea, stao sam bilježiti imena njihove djece i premda mi to nije bio cilj, shvatio da zapravo radim bilancu dobiti i gubitka. Tako sam se naposljetku domogao dvaju stupaca: u jednom se nalazilo četrnaestero djece ruskih špijuna, u drugom Kontrapunktove dvije kćeri. Iako se to po svim mjerilima moglo nazvati poštenom razmjenom, nije mi bilo dovoljno: imena ruske djece bila su previše apstraktna, a Kontrapunktovih kćeri previše opipljiva.

Zgrabio sam sako, prebacio putnu torbu preko ramena, u džep pohranio PSM i uputio se prema igralištu nadomak parku Gorky. Na osnovi podataka u dosjeima, znao sam da supruge naših ruskih doušnika često tamo odvode svoju djecu u poslijepodnevnim satima. Sjeo sam na klupicu i prema raspoloživim opisima identificirao ponajmanje devet žena čija su djeca gradila kule na improviziranoj plaži.

Prišao sam ne skidajući pogled s njih, ali sumnjam da su ti nasmiješeni klinci zamijetili stranca s rupom od metka u sakou. Ponadao sam se da će odsad više uživati u ljetima od mene. Iako sam se uvjerio da su stvarni, nisam se mogao oteti dojmu da sam se odrekao dijela sebe kako bih ga njima dao – nazovimo to mojom nedužnošću.

Ostarivši, ali i primirivši se donekle, uputio sam se prema nizu taksija.

Kad sam nekoliko sati ranije, nakon što sam sredio Kontrapunkta, odjurio prema hotelskoj sobi, odradio sam kodirani razgovor s Washingtonom i saznao da je zrakoplov CIA-e pod krinkom mlažnjaka izvršnog direktora General Motorsa već bio na putu prema moskovskoj zračnoj luci Šeremetjevo s ciljem da me izvuče odande. Ipak, bojao sam se da me 35

Terry Hayes

policija već uspjela identificirati kao ubojicu, pa je vožnja u zračnu luku bila jedna od najduljih u mojem životu. Doslovce sam odahnuo kad sam se naposljetku ukrcao u mlažnjak. Međutim, moj ushit potrajao je cijelih desetak sekunda – dočekala su me četvorica naoružanih tipova i premda su se odbili predstaviti, strahovito su mi „bacali na“ specijalce.

Predali su mi pravni dokument u kojemu je stajalo da sam postao predmet najstrože istrage o ubojstvu u našoj obavještajnoj zajednici, takozvane istrage o kritičnom događaju. Njihov me vođa obavijestio da se vraćamo u Ameriku.

Potom me upoznao s mojim pravima i uhitio.

36

SEDMO POGLAVLJE

P

retpostavio sam da smo u Montani. Dok sam gledao kroz prozorčić, nešto me u tom brdovitom krajoliku gotovo uvjerilo da se nalazimo na sjeverozapadu, a ni po čemu nisam mogao utvrditi točnu lokaciju – uzletište je bilo toliko skriveno da ga je činila tek skupina neoznačenih bunkera, dvanaestak podzemnih hangara i kilometri električne ograde.

Letjeli smo cijelu noć i sletjeli netom prije svanuća, a tada sam već bio u lošem stanju. Iako sam nebrojeno puta sve prošao u glavi, sa svakim kilometrom mučile su me sve veće sumnje. Što ako je Shaniajin DVD bio lažnjak? Što ako ga je netko podmetnuo Kontrapunktu? Što ako je predvodio tajnu operaciju bez mojeg saznanja? Što ako se neka druga agencija poslužila njime kako bi neprijatelju dostavila dezinformacije? A što s ovim što slijedi? Što ako su istražitelji uvjereni da je DVD moje vlasništvo i da je Kontrapunkt mene razotkrio kao izdajicu? U tom slučaju ne bi mi preostalo ništa drugo nego da ga ubijem a da se prethodno ni s kim ne posavjetujem.

Još sam dublje potonuo u labirint sumnji kad su me specijalci izvukli iz zrakoplova i ugurali u zatamnjeni terenac. Vrata su se automatski zaključala za mnom i primijetio sam da na njima nema ručica. Prošlo je pet godina otkako sam se pridružio špijunskom svijetu i nakon tri grozničava dana provedena u Moskvi, sve je odjednom bilo pod upitnikom.

Dva smo se sata vozili prateći električnu ogradu i naposljetku se zaustavili kod usamljene rančerske kuće okružene spaljenom travom.

Kako mi je kretanje bilo ograničeno samo na dvije prostorije, a kontakt zabranjen s bilo kim osim s istražiteljima, znao sam da u drugom krilu kuće desetak forenzičnih ekipa češlja moj i Kontrapunktov život do najsitnijih pojedinosti u pokušaju da otkriju tragove koji bi ih mogli dovesti do istine. Znao sam i kako me planiraju ispitati, a silne simulacije tijekom obuke nisu se mogle mjeriti sa stvarnom obradom neprijateljski nastrojenih istražitelja.

37

Terry Hayes

Četiri su tima radila u smjenama i pritom ističem, bez imalo pompe, da su žene bile najgore, ili najbolje, ovisno o tome kako na to gledate.

Najprivlačnija među njima je, na primjer, zaključila da će se uspjeti domoći istine nagne li se prema meni s raskopčanim dekolteom svojeg topića. Prozvao sam je Wonderbra. Istu metodu primijenit će mnogo godina poslije na muslimanske zatočenike u Guantanamu i postići veličanstven uspjeh.

Bilo mi je jasno što se krije u pozadini: podsjećala me na svijet za kojim žude ljudi poput nas, svijet užitaka u kojemu nitko nije neprestano u strahu. Bilo je dovoljno surađivati. I vjerujte mi kad vam kažem da je ta metoda vrlo učinkovita. Kad vas danonoćno pile beskonačno prolazeći pojedinosti u potrazi za nepodudarnostima, naposljetku ste iscrpljeni i potpuno ižmikani, i nakon dva tjedna jednostavno čeznete za drukčijim svijetom – bilo kojim svijetom.

Kasno jedne noći, nakon dvanaestosatnog ispitivanja bez stanke, upitao sam Wonderbra: – Misliš da sam isplanirao cijelu stvar i onda ga još ubio na Crvenom trgu? Na Crvenom trgu?! Zašto bih to učinio, kvragu?

– Valjda iz gluposti – ravnodušno je odbrusila.

– Jesu tebe pronašli u bircu? – povikao sam. Tada sam prvi puta povisio glas, a to je, naravno, bila pogrješka – tim analitičara i psihologa koji me pratio na skrivenim kamerama znat će da su me pogodili u žicu.

Ponadao sam se da će uzvratiti istom mjerom, ali je bila profesionalka – još se više nagnula prema meni, a nekoliko puceta na njezinoj bluzi samo što nije prsnulo kad je dobacila posve smirenim glasom: – Prirodne su i za slučaj da te zanima, ne stoje tako zbog grudnjaka. Koju su pjesmu puštali na vrtuljku?

Obuzdao sam bijes. – Već sam rekao.

– Ponovi.

– Smells Like Teen Spirit. Ne šalim se. To je moderna Rusija i ništa nema smisla.

– Već si je čuo?

– Naravno da sam je već čuo. Nirvanina stvar.

– Hoću reći, već si je čuo na Trgu kad si istraživao različite lokacije...?

38

Ja sam Hodočasnik

– Nisam bio u izvidnici jer nije bilo plana – potiho sam odvratio osjećajući kako mi glavobolja polako kljuca u lijevoj sljepoočici.

Kad su me naposljetku pustili na spavanje, imao sam osjećaj da Wonderbra pobjeđuje. Koliko god čovjek bio nedužan, to nikako nije poželjno ako se nalazite u kući koja je na osami i ako se borite svim snagama za svoju slobodu, a da pritom nitko na svijetu ne zna da postojite.

Rano sljedećeg jutra – pretpostavio sam da je srijeda, ali je ustvari bila subota, što samo dokazuje koliko sam bio dezorijentiran – primijetio sam da su vrata moje ćelije otključana, a čuvar je preko njih ovjesio čistu odjeću. Tada mi se prvi put i obratio ponudivši mi da se otuširam umjesto uobičajenog pranja u lavoru u kutu prostorije. I ta mi je tehnika bila poznata: cilj joj je da vas navede na zaključak kako su vam počeli vjerovati i da vas ohrabre da i vi njima počnete vjerovati. No, bio sam u fazi kad se više nisam opterećivao skrivenim motivima. Freud bi zacijelo rekao: gdjekad je tuš samo tuš.

Otključao je vrata susjedne prostorije i pokupio se. Bila je to bijela i besprijekorno čista kupaonica. Kuke u stropu i zidovima upućivale su na njezine kudikamo mračnije namjene, ali bilo mi je svejedno. Obrijao sam se, svukao i prepustio mlazu vode. Dok sam se poslije brisao, zapazio sam svoj odraz u zrcalu prirodne veličine i stao – bio je to čudesan prizor. Već dugo nisam imao priliku vidjeti se golog.

U tri tjedna, ili koliko je već prošlo otkako su me dopremili na ranč, smršavio sam desetak kilograma i strahovito propao. Kako sam zbog toga djelovao bitno starije, zurio sam u svoje lice kao da mi pokazuje što mi se piše u budućnosti. Nisam poružnio; bio sam visok, kose prošarane svijetlim pramenovima od ljetnog sunca u Europi. Kako sam zahvaljujući istrazi skinuo suvišne naslage oko pojasa i stražnjice, bio sam ujedno u dobroj formi; doduše, bez trbušnih pločica kakvima se diče tašte filmske zvijezde, ali tijela isklesana svakodnevnim četrdesetominutnim vježbanjem Krav Mage, izraelske borilačke vještine za samoobranu, a prema znalcima i omiljenog tipa nenaoružane borbe njujorških narkodilera sjeverno od 140. ulice. Ako je dobra za profiće, onda je dobra i za mene – oduvijek sam to tvrdio! Kad sam se nekoliko godina nakon tog 39

Terry Hayes

ispitivanja zatekao posve sam u jednoj očajnoj situaciji, upravo mi je poznavanje Krav Mage spasilo život.

Dok sam tako stajao nadomak zrcalu pažljivo upijajući svoj odraz i pitajući se sviđa li mi se što vidim, odjednom mi je sinulo da možda nisam jedini koji to čini. Wonderbra i njezini frendovi sigurno su se nalazili onkraj zrcala također me odmjerujući. Možda nisam bio na vrhu popisa za glavnu mušku ulogu u drugom dijelu Duboka grla, ali nisam se imao čega sramiti. Ne, nije me to razjarilo; razjarilo me zadiranje u svaki djelić mojeg života, ta beskonačna potraga za nepostojećim dokazima i uvjerenje koje pogađa u dušu, a prema kojemu je nemoguće da vaši postupci proizlaze iz pobude da činite dobro.

Instruktori Krav Mage tvrde kako borci najčešće griješe kad šakom razvaljuju protivnikovo lice jer pritom samo sebi lome zglobove. Upravo iz tog razloga pravi se profesionalac uvijek služi rubnim dijelom dlana i udara kao čekićem o nakovanj.

Takvom tehnikom, smatraju instruktori, netko u razumno dobroj formi može zadati snažan udarac siline veće od četiri njutna na mjestu kontakta. Možete li zamisliti što to čini protivnikovu licu? Ili zrcalu, na primjer. Razbilo se u djeliće koji su se razasuli po podu. No, više me iznenadio zid s njegove stražnje strane. Gol golcat. Nije bilo dvosmjernog zrcala. Nije bilo ničega. Netremice zureći, zapitao sam se ne raspadam li se možda ja u krhotine.

Otuširan i obrijan, vratio sam se u spavaću sobu i navukavši čistu odjeću, sjeo na krevet. Čekao sam da dođu po mene, ali nitko se nije pojavio. Prišao sam vratima namjeravajući zalupati po njima, i tek tada uočio da su otključana. Predivno, pomislio sam – kvocijent povjerenja sad već astronomski skače! Ili to, ili ću u novoj epizodi Zone sumraka zateći kuću praznu kao da u njoj godinama nitko nije živio.

Pronašao sam dnevnu sobu, iako dotad još nisam boravio u njoj, i ondje zatekao cijeli tim, njih četrdesetak. Dočekali su me nasmiješenih lica i na trenutak sam se čak uplašio da će mi zapljeskati. Njihov vođa, tip čije je lice izgledalo kao da je zakrpano rezervnim dijelovima, izjavio je nešto što sam jedva registrirao, a onda je Wonderbra pružila ruku dobacujući kako je samo radila svoj posao i kako se nada da joj to neću zamjeriti.

40

Ja sam Hodočasnik

Namjeravao sam joj predložiti da se popnemo na kat kako bismo raspravili o njezinim nasilnim metodama od kojih su neke bile izrazito seksualne prirode, ali sam se zaustavio čuvši što mi vođa govori i zaključio kako takve primisli ipak ne doliče nekomu komu se sâm Predsjednik obraća pismom. Ležalo je na stolu i morao sam sjesti kako bih ga pročitao. Ispod dojmljiva plavo-zlatnog pečata dočekala me izjava u kojoj je stajalo da je cjelovitom i detaljnom istragom s mene uklonjena svaka sumnja. Zahvalio mi je na iznimno hrabrom činu koji nije bio u opisu mojih „uobičajenih dužnosti“. „Na neprijateljskom teritoriju, u nemogućnosti da se domognete pomoći ili pronađete utočište, a suočeni s potrebom hitnog djelovanja, niste oklijevali ni trenutka niti razmišljali o vlastitoj dobrobiti.“ Iako je bilo nemoguće da javnost ikad sazna za spomenuti događaj, bio je uvjeren da je cijela nacija poput njega duboko zahvalna na svemu što sam učinio. Negdje u tekstu ujedno je upotrijebio riječ „junak“.

Prišao sam vratima. Znao sam da me prate pogledom, ali nisam se osvrnuo. Izašao sam iz kuće i zaustavio se na travnjaku zagledavši se u opustjeli krajolik. Razmišljajući o tome što sam pročitao i toj jednoj riječi kojom se Predsjednik poslužio, osjetio sam kako se u meni budi lavina osjećaja. Što bi Bill i Grace sad rekli? Bi li se ponosili mnome, za što sam ih tako dugo zakidao? Čuo sam škripu kotača na šljunčanom prilazu i znao da se vozilo zaustavilo ispred kuće, ali nisam se okrenuo. A ona žena koja je umrla u Detroitu i koja je imala neobično plave oči poput mene? Bio sam uvjeren da me voljela, koliko god to bilo čudno s obzirom na to da je gotovo uopće nisam poznavao. Što bi moja majka rekla na to?

Ostao sam na mjestu zgrbivši se pod naletom vjetra i emocionalnog smeća koje se kovitlalo oko mene dok nisam čuo kako se otvaraju ulazna vrata. Okrenuo sam se. Vođa tima i Wonderbra izašli su na trijem, a u njihovu je društvu bio stariji čovjek, netom pristigavši autom, kojega sam dugo poznavao. Nema veze kako se zvao. Uostalom, nitko to i nije trebao znati. Bio je to ravnatelj Divizije.

Polako se spustio stubama i prišao. – Pročitao si pismo? – Kimnuo sam i lagano me uhvatio za nadlakticu – bio je to njegov način zahvale.

41

Terry Hayes

Vjerojatno je znao da se ništa što kaže ne može mjeriti s plavo-zlatnim pečatom. Bacajući pogled prema ogoljelom krajoliku, progovorio je o čovjeku kojega sam ubio. – Na stranu da je počinio najgori oblik izdaje, bio je dobar agent, jedan od najboljih.

Zagledao sam se u njega. – Istina. I u Hiroshimi je šestog kolovoza bio prekrasan dan izuzme li se atomska bomba koja ju je sravnila sa zemljom.

– Isuse, Eddy! Dajem sve od sebe kako bih pronašao bar nešto pozitivno! Ipak mi je bio prijatelj!

– I meni, ravnatelju – ravnodušno sam odbrusio.

– Znam, Eddy, znam. – Bilo je očito da se obuzdava. Nevjerojatno što sve može učiniti jedno Predsjednikovo pismo! – Već sam desetak puta istaknuo kako mi je drago da si to bio ti, a ne ja. Sumnjam da bih to čak bio u stanju odraditi u mlađim danima.

Nisam to prokomentirao. Prema onome što sam načuo, navodno bi pristao ući sa strojnicom u Disneyland samo kako bi se domogao promaknuća.

Pod naletom vjetra zadigao je ovratnik i izjavio da želi da se vratim u London. – Provjerio sam s nadležnima i odluka je jednoglasna – imenujem te novim Kontrapunktom!

Ništa nisam odvratio. Dugo sam gledao prema spaljenim poljima, neopisivo tužan zbog svega što se dogodilo i dviju djevojčica. Bilo mi je dvadeset devet i bio sam najmlađi Kontrapunkt u povijesti Divizije.

42

OSMO POGLAVLJE

L

ondon me nikad nije toliko oduševio svojom ljepotom koliko u to predvečerje kad sam sletio: Katedrala sv. Pavla, Parlament i sve druge drevne i veličanstvene utvrde moći izdizale su se poput skulptura na crvenom nebeskom platnu.

Nije prošlo ni dvadeset sati od mojeg promaknuća, a već sam putovao bez stanke. Pogriješio sam u pogledu lokacije ranča – nalazio se u još zabačenijem predjelu zvanom Black Hills, na području južne Dakote, i vozio sam se dva sata do najbliže zračne luke, odakle su me privatnim mlažnjakom prebacili u New York kako bih uhvatio prekooceanski let British Airwaysom.

Fordov terenac, star tri godine i zaprljan blatom kako ne bi privlačio pozornost, pokupio me u Heathrowu i odbacio do Mayfaira. Bila je nedjelja navečer i premda gotovo uopće nije bilo prometa, sporo smo se kretali: terenac je bio blindiran i dodatna masa otežavala je vožnju.

Tip koji je manevrirao upravljačem naposljetku je skrenuo u slijepu ulicu nadomak South Audleyjevoj. Smjesta su se otvorila garažna vrata, koja su vodila u podzemlje jednog elegantnog zdanja koje je, sudeći po mjedenoj pločici na ulaznim vratima, bilo europsko sjedište Investicijskog kartela Balearskog otočja.

Znak u podnožju upozoravao je potencijalne klijente da je sastanke moguće ugovoriti samo telefonskim putem. Nigdje, međutim, nije bilo broja, a za slučaj da ga se itko i pokuša domoći, operater na centrali izjavio bi da ne postoji. Treba li dodati da nitko nikad nije zvao?

Dizalom sam se popeo iz podruma do najvišeg kata i ušao u Kontrapunktov ured, golemu prostoriju s ulaštenim parketom i bijelim dvosjedima, ali bez prozora i prirodnog svjetla.

Sama zgrada imala je cementnu jezgru i smjestivši se u toj ćeliji unutar ćelije, počeo sam odmatati klupko prijevare svojeg prethodnika.

43

Terry Hayes

Kasno te prve noći nazvao sam nekoliko tajnih brojeva, nepoznatih telekomunikacijskim tvrtkama, i okupio poseban tim kriptografa, analitičara, arhivista i agenata koji su radili na terenu.

Unatoč tvrdnjama svjetskih vlada, ne vode se svi ratovi s izvjestiteljima na prvoj crti obrane ili pred kamerama televizijskih ekipa koje izvješćuju 24 sata na dan. Tako su sutradan novi Kontrapunkt i njegova mala skupina partizana pokrenuli vlastitu kampanju diljem Europe obračunavajući se, kako se ispostavilo, s najozbiljnijim napadom na američku obavještajnu zajednicu od Hladnog rata.

Iako smo u nekoliko instanci ostvarili značajan uspjeh, iako su se, kako je vrijeme prolazilo, trupla na neprijateljskoj strani počela gomilati poput napiljenih trupaca, nisam bio u stanju sklopiti ni oka. Dok sam jedne noći provjeravao već ustajali trag u Pragu i satima se prešetavao starom jezgrom, natjerao sam se na analizu postojećeg stanja: prema vlastitim mjerilima, bilo je kristalno jasno da sam podbacio – nakon neumorna dvadesetomjesečnog rada nisam uspio razotkriti metodu kojom su Rusi plaćali naše agente koje su uspjeli potkupiti, odnosno izdajice.

Drugim riječima, nismo uspjeli ući u trag novcu i znao sam da bez toga nikad ni nećemo saznati u kojoj je mjeri naša zajednica zaražena. Iz toga razloga odlučio sam se baciti na to svim raspoloživim sredstvima, što se poslije pokazalo posve nebitnim jer su nas spasili tek jedan plah forenzički računovođa i sretni splet okolnosti.

Dok se spomenuti posljednji put probijao hrpom materijala zaplijenjenom na londonskoj adresi mojeg prethodnika, a prije nego što ga se proslijedi u arhiv Divizije, u stražnjem džepiću čekovne knjižice pronašao je ručno ispisan popis za kupnju. Namjeravajući ga baciti, okrenuo ga je i zamijetio da je sastavljen na poleđini praznog FedExova obrasca za slanje pošiljki, što je bilo čudno jer ni u jednoj istrazi nismo pronašli dokaze o postojanju ikakva računa pri FedExu. Zaintrigiran, nazvao je tvrtku i saznao da je cijeli niz paketa slan sa spomenute adrese, a svaki je bio plaćen u gotovini.

Samo se jedna pošiljka pokazala zanimljivom – kutija skupocjenih kubanskih cigara otposlana u luksuzni hotel Burj Al Arab u Dubaiju.

Ubrzo se ispostavilo da je ime primatelja na obrascu lažno, čime bi 44

Ja sam Hodočasnik

se cijela stvar privela kraju da nije bilo sretnog spleta okolnosti: kako je nekoć radila u turističkoj agenciji, računovođina je kolegica rekla da su svi hoteli u Ujedinjenim Arapskim Emiratima obvezni kopirati putovnicu svojih gostiju.

Nazvao sam hotel pod izlikom da sam specijalni agent FBI-a koji surađuje s Interpolom i uvjerio upravitelja da pregleda dokumentaciju i navede pojedinosti iz putovnice gosta koji je na točno određeni datum odsjeo u apartmanu 1608.

Ispostavilo se da je taj gost bio Christos Nikolaides. Profinjeno ime.

Nažalost, ne i njegov vlasnik.

45

DEVETO POGLAVLJE

S

vi su se složili oko jednog: Christos Nikolaides bio bi zgodan da nije bio nizak. Ni maslinasti ten, ni neukroćena tamna griva, ni zdravi zubi nisu mogli prikriti činjenicu da je imao prekratke noge, ali je to uspješno kompenzirao novcem kojega je imao napretek, posebice kad su posrijedi bile žene s kojima se zabavljao.

Pretragom policijskih baza podataka utvrdilo se da je prava mustra: istinski ološ bez ijedne zatvorske kazne unatoč očitoj upletenosti u tri slučaja umorstva i mnogobrojne nasilne zločine. Podrijetlom Grk, 31-godišnji Christos Nikolaides bio je najstariji sin neobrazovanih roditelja koji su živjeli nadomak Thessalonikiju na sjeveru Grčke.

Pritom ističem da se pod pojmom „neobrazovani“ ne misli i „glupi“, jer to nikako nisu bili.

Idućih nekoliko tjedana, kako smo sve dublje kopali po njegovu životu, njegova je obitelj postajala sve zanimljivija: riječ je o usko povezanom klanu braće, stričeva i rođaka, a glava obitelji bio je njegov šezdesetogodišnji otac Patros, nemilosrdni obiteljski alfa-mužjak. Kako se kaže u Ateni, bio je dobro potfutran, odnosno imao je podeblji dosje, čemu je svjedočilo i golemo materijalno bogatstvo. Gotovo neprimjetnom prilagodbom orbite američkog satelita koji je nadgledao balkansko područje domogli smo se i frapantno detaljnih fotografija obiteljske utvrde.

Smjestivši se usred valovitih jutara lavande, spomenuti se kompleks, okružen zidinama u visini od tri i pol metra, sastojao od sedam luksuznih kuća, bazena i raskošno opremljenih konjušnica. Uz zidine su patrolirali, koliko se dalo prosuditi, Albanci naoružani poluautomatskim pištoljima marke Škorpion, što je bilo čudno s obzirom na to da se obitelj bavila prodajom cvijeća na veliko. Možda ljudi nisu ni znali koliko je krađa cvijeća zapravo velik problem u sjevernoj Grčkoj!

46

Ja sam Hodočasnik

Pretpostavili smo da su poput kolumbijskog kartela Medellín odabrali brzu zračnu i cestovnu mrežu za prijevoz kvarljive robe poput cvijeća, a s ciljem uvođenja kudikamo profitabilnijeg proizvoda.

Ali kakve je veze imala jedna grčka obitelj narkodilera s mojim prethodnikom i zašto bi on slao njihovu najstarijem sinu kutiju cigara u bliskoistočni hotel sa sedam zvjezdica? Iako je bilo moguće da je bivši Kontrapunkt bio ovisnik, a Christos njegov dobavljač, to nije imalo smisla: Grci su se bavili samo prodajom na veliko.

Bio sam spreman dići ruke od cijele istrage zaključivši da smo ušli u još jednu slijepu ulicu. Što ako su Christos i moj prethodnik bili tek nitkovi u dobrim prijateljskim odnosima? A onda, jedne mrkle londonske noći, ne mogavši zaspati, posve sam slučajno pogledao kroz prozor stana u Belgraviji prema krovovima okolnih kuća razmišljajući kako su njih dvojica vjerojatno zajedno objedovala u jednom od obližnjih restorana s Michelinovim zvjezdicama, i odjednom shvatio da mi je rješenje našeg najmučnijeg problema cijelo vrijeme bilo pod nosom. Što ako Rusi uopće nisu plaćali naše izdajice? Recimo da su Christos Nikolaides i njegova obitelj bili odgovorni za isplate. Zašto bi to činili?

Jer su dopremali drogu u Moskvu, a kako bi se domogli dozvole, morali su se odužiti Rusima koji su bili na tanko s novcem. Nazovimo to porezom na dohodak od samostalne djelatnosti.

To je značilo da je obitelj Nikolaides, oslanjajući se na svoju vještinu pranja i pronevjere novca, prebacivala sredstva sa svojih računa na račune naših izdajica, a ruske obavještajne agencije pritom ne bi morale ni u jednom trenutku pomoliti nos. U tom slučaju, netko tko je primio veliku svotu, na primjer Kontrapunkt, mogao je iz zahvalnosti poslati skupocjenu kutiju cigara čovjeku koji ga je netom bio isplatio: Christosu Nikolaidesu, dok je ovaj, recimo, bio na odmoru u Dubaiju.

Odmah sam odustao od spavanja, vratio se u ured i uz pomoć grčke vlade pokrenuo intenzivnu istragu o supertajnom poslovanju obitelji Nikolaides.

Upravo su me informacije koje smo pritom otkrili odvele u Švicarsku u jednu povučenu ženevsku četvrt. Unatoč tome što slovi za čist grad, Ženeva je prljavo malo selo kakvo se rijetko može vidjeti.

47

THE TIMES Iako je svoju robusnu prozu, snajperski precizan dijalog i veličanstvenu, posve originalnu priču mogao razbiti u tri knjige, kao iskusan pripovjedač Hayes to vješto objedinjuje. Ukratko, ovako kvalitetan krimić već dugo nisam pročitao.

DAVID BALDACCI Hayesov prvijenac reklamira se kao ‘jedini triler ove godine koji nikako ne smijete propustiti’, što uistinu stoji! Glatko bi njime mogao pomesti konkurenciju sve do Grčke!

GUARDIAN Totalno pomaknut spoj Domovine, Bourneova ultimatuma i Žice.

MAIL ON SUNDAY

A što je s onim što još niste otkrili?

Hodočasnik je pseudonim čovjeka koji ne postoji. Nekoć je vodio tajnu špijunsku jedinicu Američke obavještajne agencije, ali je prije povlačenja u mirovinu svoja iskustva pretočio u majstorski priručnik za forenzična i kriminalistička istraživanja, što će se pokazati kobnim...

Njujorški detektiv Ben Bradley istražuje naizgled savršeno umorstvo mlade djevojke u trošnom hotelu na Manhattanu, koje je počinjeno prema slučajevima opisanima u Hodočasnikovu priručniku. Hodočasnik pristaje sudjelovati u istrazi i pomoći detektivu Bradleyju u potrazi za brutalnim ubojicom, i ne sluteći kamo će ga ta istraga odvesti…

Od New Yorka do Bodruma, preko Firenze i Afganistana sve do Saudijske Arabije, Hodočasnik kreće u potragu za teroristom koji je uime Boga pomno isplanirao zastrašujući zločin nezamislivih posljedica.

Roman Ja sam Hodočasnik dobitnik je nagrade Specsavers National Book Award za najbolji triler i krimić 2014. godine. Poharao je vrhove ljestvica najprodavanijih knjiga širom svijeta i odmah su otkupljena prava za snimanje filma.

Inteligentan triler kojemu nećete moći odoljeti – pravo remek-djelo!

SUNDAY MIRROR w w w.mozaik-knjiga.hr

Sjajan i izvanredno napisan triler, odlično ljetno štivo ANTHONY HOROWITZ

riler t i n i Jed ne koji odi ove g e smijete on nikak pustiti! pro

149,00 kn

ISBN 978-953-14-1928-4

GUARD

IAN

Terry Hayes

Osvježavajuće i ambiciozno djelo, napisano majstorski i s guštom

VE LI KI SVJ ETS K I H IT

Zaboravite na dokaze! Dokazi su samo popis onoga s čime trenutačno raspolažete.

T E R R Y H AY E S

TERRY HAYES radio je kao novinar istražitelj, politički analitičar, dopisnik i kolumnist. Rodio se u Velikoj Britaniji, a živio i radio u Australiji, Los Angelesu i New Yorku.

Radio je kao uspješan scenarist za filmove Cestovni ratnik/Pobješnjeli Max 2, Opasno more, koji je lansirao Nicole Kidman u međunarodne filmske vode, Pobješnjeli Max 3/Thunderdome, Otkupnina s Melom Gibsonom, Iz pakla s Johnnyjem Deppom i niza televizijskih filmova i mini-serija. Dvama ostvarenjima osvojio je nominaciju za televizijsku nagradu Emmy za međunarodnu produkciju i dosad je sveukupno nagrađen s više od dvadeset filmskih i televizijskih nagrada.

Ja sam Hodočasnik je njegov prvi roman. Danas sa suprugom Kristen i četvero djece živi u Švicarskoj.