DJEČAK KOJI JE PREŽIVIO
Gospodin i gospođa Dursley iz Kalinina prilaza broj četiri doslovce su pucali od ponosa zbog činjenice da su u svakom pogledu bili savršeno normalni ljudi i veći kompliment od toga nisu mogli ni zamisliti. Od njih nitko ni u bunilu ne bi očekivao da budu umiješani u bilo kakva čudna ili zagonetna zbivanja, jer oni takvim glupostima jednostavno nisu priznavali postojanje.
Gospodin Dursley radio je kao direktor tvrtke Grunnings, koja je proizvodila bušilice. Bio je to krupan čovjek jake građe i iznimno kratka vrata, ali zato vrlo bujnih brkova. Mršava, plavokosa gospođa Dursley imala je pak dvostruko duži vrat nego što je bilo uobičajeno – idealno za ženu koja se često i rado navirivala iznad vrtnih ogra da da vidi što rade njezini susjedi. Dursleyjevi su imali malog sina zvanog Dudley i bili su uvjereni da nigdje na svijetu nema divnijeg dječačića od njega.
Dursleyjevi su imali sve što su željeli, ali skrivali su i jednu tajnu, vječito strahujući da će je jednom netko razotkriti. Nisu, naime, mogli zamisliti kako bi preživjeli da njihovu obitelj itko ikad dovede u vezu s Potterovima. Gospođa Potter i gospođa Dursley bile su sestre, ali već su prošle godine otkako su se posljednji put vidjele. Najtočnije bi bilo reći da je gospođa Dursley njegovala iluziju kako uopće nema sestru, prvenstveno zato što su spomenuta sestra i njezin beskorisni
muž u svakom pogledu bili potpuna suprotnost Dursleyjevima. Dursleyjevi su se užasavali same pomisli na komentare koje bi čuli od susjeda da se Potterovi pojave u njihovoj ulici. Iako su znali da i oni imaju malog sina, nikad ga nisu sreli. Taj dječak bio je drugi dobar razlog da Potterove drže podalje od sebe – nipošto nisu željeli da se njihov Dudley druži s djetetom poput njega.
Probudivši se tog tmurnog, sivog utorka kad počinje naša priča, gospodin i gospođa Dursley ni po čemu na oblačnom nebu iznad se be nisu mogli naslutiti da će se širom zemlje uskoro zaredati čudna i zagonetna zbivanja. Vedro pjevušeći, gospodin Dursley je za odlazak na posao odabrao svoju najdosadniju kravatu, a gospođa Dursley je za to vrijeme veselo prepričavala tračeve i teglila prkosnog Dudleyja u visoki stolac.
Nijedno nije primijetilo kad je pokraj prozora proletjela velika šumska sova.
Gospodin Dursley je u pola osam uzeo svoju aktovku, cmoknuo gospođu Dursley u obraz i pokušao za rastanak poljubiti Dudleyja. Njegov je obraz promašio jer je Dudley u tom trenutku bijesno bacao svoju kašicu po zidovima. „Nestaško mali“, razdragano se nasmijao gospodin Dursley izlazeći iz kuće. Sjeo je u automobil i natraške se izvezao iz dvorišta na kućnom broju četiri.
Prva neobičnost upala mu je u oči već na uglu ulice, gdje je jedna mačka proučavala plan grada. Kad mu je konačno došlo do mozga što je upravo vidio, brzo se okrenuo da je pogleda još jednom. Na uglu Kalinina prilaza doista je stajala tigrasta mačka, ali nigdje se ni je vidio nikakav plan grada. Otkud mu uopće ta ideja? Valjda ga je zavarala igra svjetla i sjene. Trepnuo je i zagledao se u mačku. Mačka mu je uzvratila pogled. Gospodin Dursley nastavio je motriti mačku u retrovizoru i dok se udaljavao. Mačka je upravo čitala natpis Kali nin prilaz – ispravak, gledala ga je. Naravno da mačke ne umiju čitati planove grada i ploče s uličnim imenima! Gospodin Dursley je malo zatresao glavom i okanio se daljnjeg mozganja o mački. Dok
dječak koji je preživio
se vozio u grad, sve je svoje misli posvetio velikoj narudžbi bušilica koju je željno iščekivao tog dana.
Ali na ulasku u grad, bušilice mu je iz misli otjerao novi detalj. Sjedeći u uobičajenom jutarnjem prometnom krkljancu, nije mogao ne primijetiti svuda oko sebe mnoštvo neobično odjevenih ljudi. Svi su nosili plašteve. Gospodin Dursley nije trpio ljude koji se čudno odije vaju – osobito ne mlade koji su na sebe trpali sve i svašta! I ovo je sigurno bila neka nova, glupa moda. Zabubnjao je prsti ma po volanu, a pogled mu je zapeo za najbližu grupicu čudaka. Upravo su se nešto uzbuđeno došaptavali. Gospodin Dursley još se više ražestio kad je shvatio da dvoje čak nisu ni mladi. Eno, onaj čovjek ondje sigurno je stariji od njega, a hoda uokolo zamotan u plašt smaragdnozelene boje! Sram ga bilo! No uto mu je sinulo da je vjerojatno u pitanju nekakav trik za privlačenje pozornosti –sigurno prikupljaju novac u dobrotvorne svrhe… da, to je sigurno to. Kolone automobila ponovo su se pokrenule i kad je gospodin Dursley nekoliko minuta poslije stigao na parkiralište Grunningsa, misli su mu opet zaokupile bušilice.
Gospodin Dursley je u svom uredu na devetom katu uvijek sjedio leđima okrenut prozoru, što je objašnjavalo i zašto mu tog jutra nije bilo teško posve se posvetiti bušilicama. On nije vidio kako se sove obrušavaju s visina usred bijela dana, za razliku od ljudi na ulici ko ji su u njih upirali prstom i u čudu gledali kako im hitro prolijeću iznad glava. Jutro gospodina Dursleyja, međutim, protjecalo je kao i svako drugo, posve nenarušeno pojavom sova. Izvikao se na petero različitih ljudi. Obavio je nekoliko važnih telefonskih razgovora, također popraćenih vikanjem. Njegovo je dobro raspoloženje potrajalo sve do ručka, kad je odlučio malo protegnuti noge i odšetati do pekarnice na drugoj strani ulice da kupi pecivo.
Ljude u plaštevima potpuno je smetnuo s uma sve dok se na putu prema pekarnici nije mimoišao s još jednom takvom grupicom. U prolazu ih je ljutito odmjerio. Nije znao zašto, ali ispunjavali su ga nelagodom. I ovo se društvo uzbuđeno došaptavalo, ali gospodin
Dursley nigdje nije spazio ni jednu jedinu limenu škrabicu za skupljanje dobrovoljnih priloga. Ponešto od njihova razgovora načuo je tek kad je na povratku opet prošao pokraj njih noseći vrećicu s velikom krafnom.
„Potterovi, tako je, i ja sam to čuo…“
„… da, njihov sin, Harry…“
Gospodin Dursley naglo je stao. Obuzela ga je zebnja. Osvrnuo se na šaptače kao da bi im najradije nešto skresao u lice, ali odmah je odustao.
Pohitao je preko ceste, žurno se popeo u svoj ured, tajnicu otresi to obavijestio da ga nitko ne smije ometati, zgrabio telefon, utipkao broj obiteljskog telefona i onda se predomislio. Spustio je slušalicu i, gladeći brkove, razmotrio situaciju… ne, sigurno se vara. Nije Potter baš tako rijetko prezime. Sigurno postoje i drugi ljudi koji se preziva ju Potter i imaju sina koji se zove Harry. A kad je još malo porazmislio, shvatio je da on zapravo i ne zna zove li se njegov nećak Harry. Nije ga nikad upoznao. Možda mu je ime Harvey. Ili Harold. Zašto bi zabrinjavao gospođu Dursley bez valjana razloga, znajući koliko je živcira već i samo spominjanje njezine sestre? Nije joj uopće zamjerao zbog toga – da on ima takvu sestru… S druge strane, kako objasniti sve one gomile ljudi u plaštevima?…
U nastavku dana bilo je znatno teže posvetiti nepodijeljenu pozor nost bušilicama, a kad je u pet sati izišao iz zgrade, i dalje je bio tako zabrinut da se pred samim vratima zaletio u nekoga.
„Oprostite“, promrsio je kad je sitni starac zateturao i zamalo pao. Gospodin Dursley je tek nekoliko sekundi poslije shvatio da čovjek na sebi ima ljubičasti plašt. Starčić nije izgledao kao da mu imalo smeta to što je zamalo ljosnuo na pločnik. Naprotiv, nasmiješio se od uha do uha i prozborio piskutavim glasom koji je privukao poglede prolaznika: „Ne morate se ispričavati, dragi moj gospodine, mene danas ništa ne može izbaciti iz takta! Radujte se, jer je Znate Već Tko konačno nestao! Čak bi i bezjaci poput vas trebali slaviti ovaj najsretniji od svih sretnih dana!“
dječak koji je preživio
Starac je potom zagrlio gospodina Dursleyja oko struka i udaljio se. Gospodin Dursley ostao je stajati kao ukopan. Upravo je dobio zagrljaj od potpunog neznanca. Usto mu se učinilo da mu se neznanac obratio kao bezjaku, što god to značilo. Bio je iskreno uznemiren. Pohitao je u automobil i krenuo kući, usrdno se nadajući da je sve što je upravo doživio samo plod njegove mašte. To mu je, kao zakletom pro tivniku mašte, bilo potpuno novo iskustvo.
Raspoloženje mu se nije popravilo ni kad se parkirao u Kalininom prilazu broj četiri, jer je ondje prvo ugledao istu onu tigrastu mačku od jutros. Sad je sjedila na njegovu vrtnom zidiću. Bio je sasvim si guran da je riječ o istoj mački – imala je iste šare oko očiju. „Šic!“ glasno je rekao gospodin Dursley.
Mačka se nije ni pomaknula. Samo ga je ošinula strogim pogledom. Gospodin Dursley morao se zapitati može li se to smatrati normalnim mačjim ponašanjem. Dok se pokušavao pribrati, otključao je vrata kuće. I dalje je smatrao kako je bolje da supruzi ništa ne spominje.
Gospođa Dursley provela je ugodan i posve normalan dan. Za večerom mu je ispričala sve o problemima gospođe Prve Susjede s nje zinom kćeri i izvijestila ga da je Dudley naučio novu riječ („Neću!“). Gospodin Dursley trudio se normalno ponašati. Nakon što su Du dleyja stavili na spavanje, otišao je u dnevnu sobu i uhvatio zadnji prilog na večernjim vijestima.
„I za kraj, promatrači ptica iz svih dijelova zemlje javljaju da su se naše sove danas ponašale krajnje neobično. Iako sove obično love no ću, dok se danju skrivaju od pogleda, od svitanja smo primili na stotine dojava o sovama koje lete na sve strane. Stručnjaci ne znaju kako bi objasnili tu iznenadnu promjenu njihovih spavaćih navika.“ Tu se voditelj vijesti lagano nasmiješio. „Zagonetno, nema što. A sad vas prepuštam Jimu McGuffinu, koji nam donosi vremensku prognozu. Jime, možemo li noćas očekivati da će pljuštati sove?“
„Pa, Tede“, reče meteorolog, „to ti ne bih znao reći, ali sove nisu jedina bizarnost današnjeg dana. Cijeli me dan nazivaju gledatelji sa svih strana, od Kenta preko Yorkshirea pa do Dundeeja, i javljaju mi
da su umjesto kiše koju sam im jučer obećao doživjeli pljuskove zvijezda padalica! Bit će da su neki malo uranili s krijesovima – ljudi, krijesove palimo tek sljedećeg tjedna! Ali večeras vam mogu zajamčiti da nas čeka kišna noć.“
Gospodin Dursley skamenjeno je sjedio u svom naslonjaču. Zvijezde padalice širom Britanije? Sove koje lete usred bijela dana? Ta janstveni ljudi u plaštevima gdje god skreneš pogledom? I ona šaputanja i došaptavanja o Potterima…
Gospođa Dursley ušla je u sobu noseći dvije šalice čaja. Nije imao izbora. Nešto će joj morati spomenuti. Nervozno se nakašljao. „Ovaj… Petunia, dušo… jesi li se u zadnje vrijeme čula sa sestrom?“
Kao što je i očekivao, gospođu Dursley pitanje je i šokiralo i na ljutilo. Na kraju krajeva, obično su se pretvarali da njezina sestra ne postoji.
„Nisam“, reče ona oštro. „Zašto?“
„Spomenuli su neke čudne stvari na vijestima“, promrmlja gospo din Dursley. „Sove… zvijezde padalice… i danas se po gradu motalo puno ljudi čudna izgleda…“
„ Pa ?“ odbrusi gospođa Dursley.
„Pa eto, samo sam pomislio da to… možda… ima neke veze sa… znaš već… onim njenima.“
Gospođa Dursley napućila je usne i otpila gutljaj čaja. Gospodin Dursley pokušavao se odvažiti da joj ispriča kako je danas načuo i prezime „Potter“, ali na kraju je zaključio da toliko hrabar ipak nije. Umjesto toga upitao ju je, što je ležernije mogao: „A onaj njihov sin… on bi sad bio otprilike iste dobi kao Dudley, zar ne?“
„Valjda“, ukočeno reče gospođa Dursley.
„Kako se ono zove? Howard, zar ne?“
„Harry. Ružno, priprosto ime, ako mene pitaš.“
„Aha, da“, rekao je gospodin Dursley, s dubokom zebnjom u srcu. „Da, imaš pravo.“
Kad su otišli na kat da se spreme za počinak, nije više potezao tu temu. Dok je gospođa Dursley bila u kupaonici, gospodin Dursley
prikrao se prozoru spavaće sobe i zagledao se u vrt pred kućom. Mačka je još bila dolje. Motrila je Kalinin prilaz kao da nešto čeka. Je li moguće da mu se sve to samo pričinja? Ili sve skupa ipak ima neke veze s Potterovima? Ako ima… i ako se pročuje da su u rodu s to dvoje… ne, on to neće moći podnijeti.
Dursleyjevi su legli. Gospođa Dursley zaspala je brzo, ali gospodin Dursley još se neko vrijeme vrtio, mozgajući o svemu što se dogodilo. Na kraju je zaspao tješeći se mišlju da Potterovi nemaju razloga stupiti u kontakt s njima čak i ako jesu umiješani u današnja zbivanja. Znaju oni dobro što on i Petunia misle o njima i njihovu soju… Nije vidio kako bi on i Petunia mogli biti upleteni u bilo što vezano za Potterove. Zijevnuo je i okrenuo se na bok. Ne, njegove se obitelji nije ticalo ništa od toga…
Grdno se prevario.
I dok je gospodin Dursley polako padao u nemiran san, mačka na zidiću ispred kuće nije pokazivala nikakvih znakova pospanosti. Sjedila je nepomično poput kipa, netremice motreći udaljeni ugao Kalinina prilaza. Nije se trznula ni kad je netko zalupio vratima au tomobila u susjednoj ulici, a ni kad su joj iznad glave proletjele dvije sove. Ustvari, mačka se prvi put pomaknula tek nešto prije ponoći.
Na uglu koji je mačka motrila pojavio se muškarac, tako naglo i nečujno kao da je jednostavno iskrsnuo iz tla. Mačka je trznula re pom i suzila oči.
U Kalininu prilazu nikad se još nije pojavio čovjek poput njega. Bio je visok, mršav i vrlo star, bar sudeći po srebrnoj kosi i bradi koje su bile tako duge da ih je zataknuo za pojas. Nosio je dugu halju, purpurni plašt kojim je meo tlo oko sebe i čizme na kopčanje i visoku petu. Iza polukružnih naočala vidjele su se plave oči, svijetle, bistre i iskričave. Nos mu je bio vrlo dug i neravan, kao da je dosad bio slomljen bar dva puta. Ime tog čovjeka bilo je Albus Dumbledore. Ako je Albus Dumbledore znao da je upravo stigao u ulicu gdje bi sve od njegova imena do njegovih čizama bilo dočekano s gnušanjem, nije to ničim odavao. Zaposleno je kopao po plaštu tražeći nešto. No
ipak je osjetio da ga netko drži na oku jer je iznenada podigao pogled prema mački koja ga je i dalje motrila s drugog kraja ulice. Pogled na mačku iz nekog ga je razloga oraspoložio. Nasmijao se i promrmljao: „Mogao sam i misliti.“
Našao je što je tražio u unutarnjem džepu plašta. Predmet je nalikovao na srebrni upaljač. Otvorio je upaljač jednim trzajem prsta, podigao ga u zrak i škljocnuo njime. Najbliža ulična svjetiljka tiho je pucnula i ugasila se. Kad je ponovo škljocnuo, i susjedna je svjetilj ka zatreperila i utonula u mrak. Ugasivač je škljocnuo još dvanaest puta, dok se na kraju sva svjetla u ulici nisu svela samo na dvije si ćušne točke u daljini: oči one mačke koja ga je motrila. Zbivanja na pločniku sad su bila propisno skrivena od svih koji bi u tom trenutku mogli pogledati kroz prozor, uključujući oštrooku gospođu Dursley. Dumbledore je spremio ugasivač natrag u plašt, odšetao ulicom do kućnog broja četiri i ondje se smjestio na zidić pokraj mačke. Iako je nije pogledao, trenutak poslije joj se obratio.
„Otkud vi ovdje, profesorice McGonagall?“
S osmijehom se okrenuo tigrastoj mački, ali nje više nije bilo. Umjesto mački, sad se smiješio ženi prilično stroga izgleda čije su se četvrtaste naočale oblikom potpuno podudarale s onim šarama oko mačkinih očiju. I ona je bila zaogrnuta plaštem, samo što je njezin bio smaragdnozelene boje. Crnu je kosu skupila u čvrstu punđu. Bi la je vidljivo iznervirana.
„Kako ste me prepoznali?“ upita ona.
„Draga moja profesorice, nikad još nisam vidio mačku tako ukočena držanja.“
„I vi biste bili ukočeni da ste cijeli dan sjedili na ciglenom zidiću“, odvrati profesorica McGonagall.
„Cijeli dan? Umjesto da slavite? Mislim da sam na putu ovamo vidio bar deset gozbi i proslava.“
Profesorica McGonagall ljutito puhne.
„Da, da, svi slave sve u šesnaest“, reče nestrpljivo. „Čovjek bi očekivao da će malo više paziti, ali ne – čak su i bezjaci primijetili da se
dječak koji je preživio nešto zbiva. Objavili su to na svojim vijestima.“ Trznula je glavom prema mračnom prozoru dnevne sobe Dursleyjevih. „Slušala sam ih odavde. Jata sova… zvijezde padalice… Tja, nisu ni oni totalne budale. Nije im baš sve moglo promaknuti. Zvijezde padalice u Kentu – kladim se da je za to kriv Dedalus Diggle. On se nikad nije mogao pohvaliti zdravim razumom.“
„Ne zamjerite im“, blago reče Dumbledore. „U posljednjih jedanaest godina nismo imali puno razloga za slavlje.“
„Znam da nismo“, razdraženo odvrati profesorica McGonagall. „Ali ne moramo zato gubiti glavu. Ljudi su potpuno zaboravili na oprez, hodaju ulicama usred bijela dana u odjeći koja očito nije bezjačka i raspredaju o glasinama.“
Tu je krajičkom oka oštro pogledala Dumbledorea, kao da očekuje njegov komentar, ali on je samo šutio pa je nastavila. „Samo bi nam još trebalo da bezjaci saznaju za nas danas, kad se čini da je Znate Već Tko konačno nestao. Dumbledore, je li istina da ga više nema?“
„Svakako se tako čini“, reče Dumbledore. „Uistinu imamo razloga biti zahvalni. Mogu li vam ponuditi šumeći bombon od limuna?“ „ Što?“
„Šumeći bombon od limuna. Bezjački slatkiš koji mi je prilično prirastao srcu.“
„Ne, hvala“, ledeno mu odvrati profesorica, koja očito nije smatrala da je ovo prava prigoda za šumeće bombone od limuna. „No da nastavim, čak i ako Znate Već Koga više nema…“
„Draga moja profesorice, pa valjda ga razumna osoba poput vas može zvati njegovim imenom? Stvarno je besmisleno inzistirati na tom Znate Već Tko – već jedanaest godina pokušavam ljude uvjeriti da ga trebaju zvati njegovim pravim imenom: Voldemort.“ Profesorica McGonagall se lecne, što Dumbledore, koji je upravo razdvajao dva slijepljena šumeća bombona, nije ni primijetio. „Ovako samo stvaramo pomutnju. Nikad nisam vjerovao da trebamo zazirati od izgo varanja Voldemortova imena.“
„Znam da vi niste“, reče profesorica McGonagall. Po tonu se činilo da se lomi između razdraženosti i divljenja. „Ali vi niste kao drugi. Svi znaju da se Znate Već… no dobro, Voldemort… bojao jedino vas.“
„Laskate mi“, smireno odvrati Dumbledore. „Voldemort je posjedovao moći koje ja nikad neću imati.“
„Samo zato što ste vi previše… pa… plemeniti da se njima služite.“ „Sreća moja što je mrak. Nisam se ovako zacrvenio otkako je gospođa Pomfrey pohvalila moje nove štitnike za uši.“
Profesorica McGonagall oštro pogleda Dumbledorea i reče: „Sove nisu ništa u usporedbi s glasinama koje lete na sve strane. Znate li što svi pričaju? O razlogu njegova nestanka? O tome što ga je napokon zaustavilo?“
Profesorica McGonagall kao da je konačno došla do teme koja ju je najviše zanimala, do pravog razloga zbog kojeg je cijeli dan čeka la na hladnom, neudobnom zidiću. Ni kao mačka ni kao žena nije Dumbledoreu uputila tako prodoran pogled kao sad. Bilo je jasno da ona neće povjerovati što „svi“ pričaju dok joj Dumbledore ne potvrdi da je to istina. Ali Dumbledore je samo šutke odabrao novi šu meći bombon.
Odlučno je nastavila. „A pričaju ovo: da je Voldemort sinoć došao u Godricov Dol jer je htio naći Potterove. Govore da su Lily i James Potter… da su… da su… mrtvi.“
Dumbledore je pognuo glavu. Profesorica McGonagall zgroženo udahne.
„Lily i James… ne mogu vjerovati… nisam željela vjerovati… O, Albuse…“
Dumbledore je ispružio ruku da je potapša po ramenu. „Znam… znam…“, reče sumorno.
Profesorica McGonagall nastavila je drhtavim glasom. „I to još nije sve. Kažu da je pokušao ubiti njihova sina, Harryja. Ali da… nije uspio. Nije uspio ubiti tog dječačića. Nitko ne zna zašto ni kako, ali kažu da je taj neuspješni pokušaj da ubije Harryja Pottera Voldemorta nekako lišio njegove moći… i da je zato nestao.“
dječak koji je preživio
Dumbledore smrknuto kimne.
„Znači… znači, to je istina ?“ nesigurno upita profesorica McGo nagall. „Nakon svih svojih zlodjela… svih ljudi koje je ubio… nije uspio ubiti jednog malog dječaka? Jednostavno nevjerojatno… tko bi rekao da će ga to zaustaviti… ali kako je, zaboga, Harry to preživio?“
„Možemo samo nagađati“, reče Dumbledore. „A istinu možda nikad nećemo doznati.“
Profesorica McGonagall izvukla je čipkasti rupčić da obriše oči ispod naočala. Dumbledore je glasno šmrcnuo i izvadio zlatni sat iz džepa, zagledavši se u njega. Sat je bio vrlo neobičan. Imao je dvanaest kazaljki, ali ne i brojke; umjesto njih, duž ruba kretali su se ma leni planeti. Ali Dumbledore je očito razumio u što gleda, jer ga je spremio natrag u džep i rekao: „Hagrid kasni. Usput, pretpostavljam da ste od njega čuli da ću doći ovamo?“
„Da“, reče profesorica McGonagall. „A vi mi vjerojatno nećete ot kriti zašto ste došli baš ovamo, a ne na neko drugo mjesto?“
„Došao sam predati Harryja njegovoj teti i tetku. Oni su jedina obitelj koja mu je preostala.“
„Ne mislite valjda… ma nije moguće da mislite na ljude koji žive ovdje ?“ uzvikne profesorica McGonagall, skočivši na noge i uperivši prst u kuću na broju četiri. „Dumbledore… ne smijete. Promatrala sam ih cijeli dan. Mislim da na svijetu nema ljudi koji su nam manje srodni od njih. A tek njihov sin… gledala sam kako udara majku nogom dok su hodali ulicom i istodobno na sav glas zahtijeva slatkiše. I vi biste da Harry Potter dođe živjeti kod njih?!“
„Ovo je najbolje mjesto za njega“, odlučno reče Dumbledore. „Njegovi teta i tetak moći će mu sve objasniti kad malo poodraste. Napisao sam im pismo.“
„Pismo?“ ponovi profesorica McGonagall nemoćno, sjedajući natrag na zidić. „Dumbledore, zar vi zaista mislite da im sve ovo možete objasniti u jednom pismu? Ti ga ljudi nikad neće razumjeti! On će biti slavan… legendaran… ne bi me začudilo da današnji dan u
budućnosti postane poznat kao Dan Harryja Pottera… o Harryju će se knjige pisati… svako dijete u našem svijetu znat će mu ime!“
„Baš tako“, reče Dumbledore, ozbiljno je gledajući preko svojih polukružnih naočala. „To bi svakom dječaku udarilo u glavu. Slavan prije nego što je progovorio ili prohodao! Slavan zbog nečega čega se neće ni sjećati! Zar ne vidite koliko je za njega bolje da raste daleko od svega toga dok ne bude spreman ponijeti taj teret?“
Profesorica McGonagall zaustila je da mu odgovori, predomislila se, progutala knedlu i zatim rekla: „Da… da, u pravu ste, jasno. Ali kako će dječak ovamo stići, Dumbledore?“ Sad se zapiljila u njegov plašt, kao da se pita krije li Harryja ispod njega.
„Hagrid će ga dovesti.“
„Mislite li da je… mudro… Hagridu povjeriti tako važan zadatak?“
„Hagridu bih povjerio i vlastiti život“, odvrati Dumbledore.
„Ne kažem da nema dobro srce“, prizna profesorica McGonagall preko volje, „ali nemojmo se pretvarati da nije nepromišljen. On zbi lja često… što je to?“
Tišinu oko njih narušila je duboka tutnjava. Dok su oni pogleda vali lijevo i desno ne bi li ugledali farove, tutnjava je postojano jačala. U trenutku kad su digli pogled prema nebu, prerasla je u grmljavi nu. U zraku se pojavio golemi motocikl i sletio na kolnik ispred njih.
Golemi motocikl bio je prava sitnica u usporedbi s čovjekom koji je sjedio na njemu. Čovjek je bio visok kao dva normalna muškarca i bar pet puta širi. Izgledao je uistinu nemoguće krupno i divlje – dugi pramenovi kuštrave crne kose i brade zakrivali su mu veći dio lica, šake su mu bile velike poput poklopaca na kantama za smeće, a stopala u kožnatim čizmama podsjećala su na mlade dupine. U divovskim je, mišićavim rukama držao zamotuljak od pokrivača.
„Hagride“, reče Dumbledore s olakšanjem u glasu. „Konačno. Gdje ste nabavili taj motocikl?“
„Posudio sam ga od mladog Siriusa Blacka, gospodine profesore Dumbledore“, odvrati div. Dok je govorio, oprezno je sišao s motocikla. „Evo ga, gospodine.“
dječak koji je preživio
„Jeste li imali problema?“
„Nisam, gospodine… kuća je gotovo uništena, al’ uspio sam ga izvuć prije nego što su se bezjaci sjatili oko nje. Zaspo je dok smo letili iznad Bristola.“
Dumbledore i profesorica McGonagall nagnuli su se nad zamotuljak. U spletu pokrivača nazirao se dječačić u dubokom snu. Na nje govu su čelu, ispod čuperka kose crne poput gavranova krila, ugledali porezotinu čudnovata oblika, sličnu munji.
„Je li ga tu?…“ šapne profesorica McGonagall.
„Da“, reče Dumbledore. „Taj će mu ožiljak ostati zauvijek.“
„Zar ga ne biste mogli ukloniti, Dumbledore?“
„Čak i da mogu, ne bih to učinio. Ožiljci znaju biti korisni. Evo, ja na lijevoj natkoljenici imam savršeno otisnut plan londonske podzemne željeznice. Dobro… dajte mi ga, Hagride… vrijeme je da ovo završimo.“
Dumbledore uze Harryja u naručje i okrene se prema kući Dur sleyjevih.
„Smijem li… smijem li se oprostit od njega, gospodine?“ upita Hagrid.
Pognuo je veliku, kuštravu glavu iznad Harryja i dao mu polju bac koji je zasigurno bio vrlo bockav i dlakav. Iznenada je zajaukao kao ranjen pas.
„Pssst!“ zašišti profesorica McGonagall. „Probudit ćete bezjake!“
„O-o-oprostite“, jecao je Hagrid, vadeći veliki točkasti rupčić i pokrivajući njime lice. „Al ne mogu ovo p-p-podnijet… Lily i James mrtvi… a Harry, siroče malo, ide živjet s bezjacima…“
„Da, da, sve je to jako tužno, ali, Hagride, dajte se obuzdajte dok nas još nisu otkrili“, šapne profesorica McGonagall, oprezno tapšajući Hagrida po nadlaktici. Dumbledore je prekoračio niski vrtni zidić i otišao do ulaznih vrata. Nježno je položio Harryja na prag, izvadio pismo iz plašta, zataknuo ga u Harryjeve prekrivače i zatim se vratio do ostalih. Sve troje ostalo je ondje još punu minutu, zagledano u taj sitni zamotuljak. Hagridu su se ramena tresla, profesorica
McGonagall ubrzano je treptala, a onaj iskričavi sjaj u Dumbledoreovim očima kao da se ugasio.
„Pa“, naposljetku reče Dumbledore, „to smo obavili. Ovdje više nemamo što tražiti. Najbolje je da se i mi pridružimo slavlju.“
„Da“, odvrati Hagrid vrlo tihim glasom. „Moram negdje sklonit ovaj motor. Noć, profesorice McGonagall… gospodine profesore Dumbledore.“
Otirući rukavom jakne suze koje su mu i dalje tekle, Hagrid je sjeo na motocikl i pokrenuo ga. Motocikl je zagrmio, vinuo se u zrak i nestao u noći.
„Do skorog viđenja, profesorice McGonagall“, reče Dumbledore, kimajući joj. Umjesto odgovora, profesorica McGonagall se pošteno ispuhala u svoj rupčić.
Dumbledore se okrenuo i otputio natrag niz ulicu. Na uglu se zaustavio i izvadio srebrni ugasivač. Jedan škljocaj bio je dovoljan da se dvanaest svjetlećih kugli žurno vrati u svoje ulične svjetiljke. Naran často svjetlo smjesta je osvijetlilo Kalinin prilaz pa je vidio da tigrasta mačka graciozno zamiče za ugao na suprotnom kraju ulice. Zamotuljak na stubi kućnog broja četiri sad se jedva nazirao.
„Sretno, Harry“, promrmljao je. Okret petom, zamah plaštem i više ga nije bilo.
Povjetarac je prostrujao kroz uredne živice Kalinina prilaza, koji je počivao tih i uredan pod nebom crnim poput tinte, doista posljednje mjesto na svijetu gdje bi itko ikad očekivao čudesne događa je. Harry Potter prevrnuo se na bok u svom zavežljaju, ne probudivši se. Poklopio je rukicom pismo pokraj sebe i nastavio spavati, ne znajući da je poseban, ne znajući da je slavan, ne znajući da će ga za nekoliko sati probuditi vrisak gospođe Dursley koja će otvoriti ulazna vrata da pred njima poreda boce za mlijeko, a ni da će ga sljedećih nekoliko tjedana njegov bratić Dudley uporno podbadati i štipati… Nije mogao znati ni da se u tom trenutku širom zemlje ljudi potajno okupljaju kako bi mu nazdravili, šapćući: „U čast Harryja Pottera –dječaka koji je preživio!“