Kao stranci

Lisa Kleypas

ao stranci S engleskoga prevela SILVIJA ČOLIĆ

Gregu, otkucaju mojeg srca

PRVO POGLAVLJE

London Ljeto, 1876.

N

etko ju je slijedio.

Garrett je mogla osjetiti njegov pogled na leđima. Ježila se od toga. U zadnje vrijeme, kad god bi pošla u neki zabačeni dio grada, pružiti liječničku pomoć ubogima, imala je taj neugodan osjećaj. Činila je to jednom tjedno i premda ni po zvuku koraka ni pogledom preko ramena nije mogla potvrditi da ju netko slijedi, ni uz najbolju volju nije se mogla riješiti tog neugodnog osjećaja.

Upravo se vraćala iz ubožnice u Clerkenwellu. S liječničkom torbom u desnoj ruci i štapom za šetnju od hikorija u lijevoj, žustro je produžila niz ulicu. Pogledom je pritom pozorno kružila uokolo, nastojeći da joj ništa ne promakne. U dijelu grada poput Clerkenwella valjalo je stalno biti na oprezu. Srećom, bila je samo dva bloka kuća dalje od glavne ulice, gdje će unajmiti kočiju.

Prošavši kraj kanalske rešetke iz koje je dopirao smrad Flath Ditcha, poželjela je usta i nos prekriti rupčićem. Nije to učinila, i to samo zato što je znala da nitko od ljudi koji su tu živjeli ne bi to učinio. Cilj joj je bio ostati nezamijećenom.

8

Lisa Kleypas

Oronule kuće, stisnute jedna uz drugu poput zubi u čeljusti, djelovale su jezivo tiho. Većina njih bila je predviđena za rušenje, zbog izgradnje novog stambenog naselja. Slabašna svjetlost uličnih svjetiljki probijala se kroz maglu toliko gustu da je gotovo prekrila crvenkast mjesec.

Ugledavši tri muškarca kako joj dolaze u susret, usporila je korak. Radilo se o trojici vojnika u radnim uniformama, a sudeći po raskalašenom smijehu, bili su pijani. Smjesta je prešla ulicu, no nažalost, opazili su ju.

– Evo nam jedne lake cure za zabavu – rekao je jedan od njih. – Idemo, prije nego što nam zbriše.

Nekoliko trenutaka potom, stali su pred nju. Kao što je i pretpostavila, bili su prilično pijani. Očito, imali su slobodnu večer i odlučili je provesti u krčmi i potrazi za prostitutkama.

– Molim vas, gospodo, dopustite mi da prođem – odlučno je rekla i zakoračila prema njima, u nadi da će se odmaknuti. Nada joj se pokazala uzaludnom jer nisu se ni pomakli.

Okrenula se u namjeri da ponovno prijeđe ulicu, no pripriječili su joj put.

– Govori kao dama – zamijetio je jedan od njih, najmlađi, momak prljave zamršene kose, bez kape na glavi, koju je, očito, negdje zaboravio.

– Jasno da nije dama – posprdno je rekao drugi, stariji i krupniji muškarac, grubog glasa. Bio je samo u prljavoj košulji i hlačama, bez jakne, koju je kao i njegov druškan tko zna gdje zaboravio. – Inače ne bi noću hodala ulicom bez pratnje.

Od ovakvih dobiješ za tri penija, na brzaka – dometnuo je i pogledom gutajući Garrett, zloćudno joj se nacerio otkrivši niz ružnih žutih zuba. – Stani uza zid, curo, i podigni suknju.

Kao stranci

• 9

– Zabunili ste se – kratko je odvratila i pokušala ih zaobići, no i to se pokazalo uzaludnim. – Nisam prostitutka. No, u blizini je javna kuća. Pođite tamo.

– Nemam namjeru plaćati za to – odbrusio je. – Hoću zabadava i to odmah. Stani uza zid.

To pouzdano nije bilo prvi put da se Garrett tijekom odlazaka u sumnjive dijelove grada našla u situaciji poput ove.

Upravo je zato redovno odlazila na satove mačevanja kod iskusnog instruktora. Ipak, radije bi izbjegla sukob. Nakon što ju je u ambulanti ubožnice dočekalo više od dvadeset osoba, jedino što je željela bilo je što prije vratiti se kući.

– Vojnici ste u kraljičinoj službi – podsjetila ih je. – Očekivalo bi se da ćete se časno ponijeti prema ženama i zaštititi ih od napadača, a ne napadati ih i vrijeđati.

Na njezino razočaranje, umjesto da se posrame i povuku, glasno su se nasmijali.

– Umišljena guščica – promuklo je izgovorio treći muškarac, grubijan kozičava lica. – Treba ju nabiti na ražanj pa će spustiti nos – dometnuo je, promatrajući ju kroz gotovo spuštene vjeđe.

– Nasadit ću je na moj klin – rekao je momak i uhvatio se za izbočinu na hlačama.

Krupni grubijan ponovno se nacerio Garrett. – Hajde, stani uza zid. Bila dama ili ne, dat ćeš nam što želimo.

Drugi je na to izvukao nož iz kožnih korica na pojasu i ne skidajući pogleda s Garrett, vrhom palca polako prešao preko oštrice. – Poslušaj ga – prijeteći tiho je rekao. – Ili ću ti ostaviti nekoliko trajnih uspomena na lišcu.

Garrett je osjetila priličnu nelagodu u želucu. – Zabranjeno je ikomu prijetiti oružjem dok niste na dužnosti – rekla

10

Lisa Kleypas

je, što je hladnokrvnije mogla. – Usto, pijani ste i prijetite mi silovanjem. Za sve to mogli biste zaraditi deset godina robije.

– Ah, ptičica je sklona cvrkutati. Čini se da ću joj morati odsjeći jezik – promrsio je muškarac s nožem.

Garret ni na trenutak nije dvojila da bi to učinio. Kao kći sada umirovljenog pozornika, znala je da bagra poput njih ne prijeti nožem ako ga ne misli uporabiti. A kao liječnica, više no jednom imala je prilike šivati rane od noža na licima žena koje su se pokušale oduprijeti silovateljima.

– Keech, nema potrebe za tim – rekao je momak muškarcu s nožem pa svrnuo pogled na Garrett. – Daj nam što želimo i sve će biti u redu. Nećemo te ozlijediti.

Srdžba joj je umanjila strah i podarila snagu da im se suprotstavi. Prisjetila se i vrijednih očevih savjeta, u slučaju sukoba. Drži se na razdaljini. Ne dopusti da te okruže. Ometaj ih razgovorom i čekaj pravi trenutak za napad.

– Ali, zašto biste to morali dobiti silom? – upitala je i spustila torbu na zemlju. – Ako se radi o novcu, dat ću vam nekoliko šilinga pa pođite u bordel – dometnula je i brzo se sagnuvši, izvukla iz torbe skalpel. Vješto ga prikrivši u dlanu, uspravila se i okrenula prema muškarcima. Grubijan s nožem stajao je gdje i prije, no muškarac kozičava lica odlučno je zakoračio prema njoj. Čvrsto je stisnula skalpel i pripremila se na napad.

– O, da – promrsio je. – Uzet ćemo i novac, ali tek kad...

Zamahnula je rukom i skalpelom ga posjekla po obrazu.

Zapanjeno je zaurlao i povukao se nekoliko koraka unatrag.

Ne gubeći vrijeme, Garrett se ustremila na muškarca s nožem i snažno zamahnuvši štapom izbila mu nož iz ruke, i – prije nego što se stigao pribrati – drškom štapa udarila ga u trbuh.

Kao stranci

• 11

Bolno je jauknuo i sagnuo se, pruživši joj savršenu priliku da ga jednim dobro odmjerenim udarcem štapa liši svijesti. Kao što je i očekivala, srušio se na zemlju poput vreće krumpira.

Brzo je pošla pokupiti nož pa pogledom potražila preostalu dvojicu i na nemalo iznenađenje otkrila da obojica nepokretno leže na zemlji.

Vladala je mrtva tišina, nigdje nije bilo nikoga. Što izvode? Je li to varka? Nadaju li se da će im se približiti?

Nije se mogla opustiti, ne još. Bilo bi suludo povjerovati da je gotovo. Polako, prišla je dvojici muškaraca, ne preblizu ali dovoljno da ih pozornije pogleda. Onaj, kojeg je ozlijedila skalpelom, nije se zbog toga mogao onesvijestiti. No imao je krvav podljev na sljepoočnici. Jest, to ga je moglo onesvijestiti. Ali otkud mu to?

Svrnula je pogled na mladog vojnika. Lice mu je bilo krvavo, nos razbijen.

– Dovraga, kako je to moguće? – promrmljala je i ponovno pogledala niz ulicu. Nigdje nije bilo nikoga, ali unatoč tomu nije se mogla riješiti osjećaja da je netko u blizini i da ju promatra. Ne može biti drukčije. Netko se morao umiješati u njezin sukob s vojnicima i preostalu dvojicu izbaciti iz igre. I da su se potukli, ne bi obojica završili onesviješteni.

– Pokaži se – viknula je niz praznu ulicu, iako se zbog toga osjećala prilično glupo. – Prestani se skrivati poput štakora, znam da me već tjednima slijediš.

U odgovor, kroz maglu se probio dubok muški glas. Začuvši ga, Garrett se kratko trgnula. Znala je da je netko, ali ipak...

– Samo svakog utorka – rekao je i izašao iz dovratka obližnje kuće.

12

Lisa Kleypas

Jače je stisnula nož. Bio je visok i snažan muškarac, atletske građe, u sivim hlačama i bijeloj košulji preko koje je nosio raskopčan prsluk. Glava mu je bila pokrivena kačketom, prilično iznošenim i oboda nisko spuštenog na čelo.

Zaustavio se nekoliko koraka dalje od nje i skinuvši kačket, prstima kratko prošao kroz slojeve stepenasto ošišane tamne kose.

Zapanjeno se zagledala u njega. – Vi. Opet!

Osmjehnuo se, stavio kačket na glavu i s dva prsta dotaknuo obod. – Dobra večer, doktorice Gibson.

Bio je to Ethan Ransom, jedan od detektiva iz Scotland Yarda. Garrett ga je prvi put vidjela prije gotovo dvije godine, kada se lady Helen Winterborne upustila u rizičan poduhvat u opasnom dijelu Londona. Tada su ih napale dvije lučke propalice, i Ransom se također umiješao u Garrettin sukob s njima, iako je bila sigurna da bi s njima izašla na kraj i bez njegove pomoći. No našao se tamo jer ga je Helenin suprug unajmio da ih prati i nije se mogao ne umiješati.

Drugi put vidjela ga je prije mjesec dana, kad je došao u Winterborneovu kliniku raspitati se o napadu na Pandoru, Heleninu mlađu sestru.

Bio je tih, nenametljiv muškarac; činilo se da se trudi biti nevidljiv. No teško da bi to bilo moguće. Osim što je bio dobro građen, imao je lice kao iz kamena isklesano, usko, izražajnih jagodica, čvrstih usana i pomalo kukastog nosa – vjerojatno slomljenog u nekoj tučnjavi. Obrve su mu bile guste i pravilne, pogled pod tamnim trepavicama prodoran. Garrett nije bila sigurna koje su mu boje oči. Možda smeđe?

Kad ne bi djelovao toliko grubo, možda bi ga držala naočitim. Površinski gledano, Ransom je bio vrlo uljudan i uglađen

Kao stranci

• 13

muškarac, no Garret se nije mogla oteti dojmu da se pod krinkom džentlmena krije vrlo surov muškarac.

– Tko vas je ovaj put unajmio da me slijedite? – upitala je pa zavrtjela štap u ruci i spustivši ga na zemlju, oslonila se na njega. Namjerno je to učinila kako bi mu stavila do znanja da umije vješto baratati štapom i poslužiti se njime kao oružjem.

Izgledao je kao da se suzdržava da ne prasne u smijeh. – Nitko – rekao je.

– Ali ipak me slijedite.

– Jedina ste Engleskinja koja ima diplomu liječnice. Bila bi velika šteta kad bi vam se nešto dogodilo.

– Umijem se i sama zaštititi, ne treba mi nitko za to. Da mi i zatreba, vi niste taj kojeg bih zamolila za pomoć.

Dobacio je kratak zagonetan pogled pa prišao muškarcu kojeg je oborila i zagledao se u njega. Ležao je na boku i činilo se da se neće ubrzo osvijestiti. Trenutak potom, nogom ga je okrenuo na trbuh pa iz džepa prsluka izvukao komad užeta i svezao mu ruke na leđima.

– Kao što vidite, bez poteškoća sam ga sredila – rekla je Garret. – Snašla bih se i s ostalom dvojicom.

– Ne, ne biste – ravnodušno je odvratio.

Doista ju je živcirao. Ipak, odlučila je biti strpljiva. – Imam odličnog učitelja mačevanja. Jednog od najboljih u Londonu – istaknula je. – Umijem se obraniti.

Svrnuo je pogled na nož u njezinoj ruci. – Dajte mi ga.

Trenutak je oklijevala pa popustila i pružila mu ga. Skinuo je kožne korice s pojasa muškarca na zemlji, gurnuo nož u njih i pričvrstio ga na svoj pojas. – Niste smjeli pokupiti nož.

To se ne čini, ta pogreška mogla vas je skupo stajati. Trebali ste ga samo odgurnuti nogom. Da se nisam upleo, jedan od

14

Lisa Kleypas

preostale dvojice napao bi vas s leđa, a drugi bi mu se odmah pridružio – rekao je i začuvši tihe promukle psovke i stenjanje, svrnuo pogled na bitange koje je oborio. – Ostanite gdje jeste – ledenim ih je glasom upozorio. – Pokušate li ustati, odsjeći ću vam jaja i baciti ih u Fleet Ditch.

Smjesta su se umirili.

Polako, Ransom je svrnuo pogled na Garrett. – Ma koliko dobrog učitelja mačevanja imali, ne može vas naučiti obrani od uličnih nasilnika. Muškarci poput ovih... – rekao je i kratko zašutio pogledom okruživši vojnike – neće se boriti prema pravilima koje ste naučili u mačevanju. Da vam je bilo koji od njih uspio doći dovoljno blizu, štap bi vam bio beskoristan.

– Ne bi – odlučno je odvratila. – Zabila bih mu dršku u trbuh i laktom ga udarila u bradu.

– Hajde, iskušajte to na meni – tiho je rekao, gledajući ju ravno u oči.

Začuđeno je podigla obrve. – Želite da vas napadnem?

Kimnuo je.

Nije bila sklona pristati na takvo što. – Ne bih vas željela ozlijediti.

– To se neće dogoditi. Jer...

Nije stigao završiti rečenicu jer naglo je štapom nasrnula na njega.

No pokazalo se da je Ransom iznenađujuće brz i vješt. Izmaknuo se u stranu, tako da mu je vrh štapa samo okrznuo rebra, i zgrabivši štap, naglo ga okrenuo prema gore i istrgnuo ga joj iz ruke. Garret je izgubila ravnotežu, i da ju nije privukao k sebi, vjerojatno bi pala na stražnjicu.

Nije mogla vjerovati koliko je lako to učinio. I to ju je strašno razljutilo. U tren oka našla se u njegovu naručju, sapeta

Kao stranci

• 15

spletom mišića i kostiju. Bila je posve bespomoćna, prepuštena mu na milost i nemilost.

Možda zbog toga, a možda i zbog neobičnog osjeća koji ju je obuzeo zbog toga, srce joj je počelo ubrzano kucati. Tijelom joj se razlila toplina i odjednom, baršunasta tišina prekrila je njezine misli i umirila njezin smeten um. Bilo je to kao da je sve oko njih odjednom nestalo. Samo on i ona, jedno uz drugo u sanjivoj izmaglici u kojoj kao da je i vrijeme prestalo teći. Zatvorila je oči, svjesna jedino mirisa citrusa koji mu se širio iz daha, i ubrzanih otkucaja vlastita srca.

Začuvši njegov tih smijeh, prenula se iz čarolije. – Smijete mi se? – ljutito je upitala i pokušala se izvući iz njegova zagrljaja.

Istog ju je trenutka pustio. – Ne, ne smijem se vama, nego tomu kako ste me iznenadili – rekao je i pružio joj štap.

– Nisam očekivao tako brz napad.

Uzela je štap i, obuzeta nelagodom, pogledala u stranu.

Obrazi su joj gorjeli, mora da su bili rumeni poput trešanja.

Iskreno se nadala da Ransom to neće opaziti. Još je uvijek mogla osjetiti njegove ruke na sebi, kao da joj se taj osjećaj uvukao pod kožu.

Za razliku od nje, on nije djelovao nimalo zbunjeno. Izvukao je zviždaljku iz džepića prsluka i triput kratko zazviždao.

Garrett je znala da je na taj način pozvao pozornike koji su patrolirali tim dijelom grada, no našla je to pomalo čudnim, jer je njezin otac za vrijeme službe u slučaju potrebe uvijek koristio drvenu čegrtaljku. – Ne koristite policijsku čegrtaljku, kao većina vaših kolega? – upitala je.

Odmahnuo je glavom. – Velike su i nepraktične. Usto, morao sam ju vratiti nakon što sam izašao iz policije.