Lijepe rusevine - Jess Walter

L i jepe

bestseler

n e w

yor k

t i m e s a

e in v e ru š Pravo književno čudo.

Državni javni radio, Fresh Air

— Jess Walter

Jess Walter LIJEPE RUŠEVINE

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stosedamdestšesta Naslov izvornika

Beautiful Ruins Copyright © 2012 by Jess Walter Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2014.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Korektor

Romeo Mihaljević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, rujan 2014.

ISBN 978-953-14-1666-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884503.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Jess Walter

Lijepe ruševine S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ

Posvećeno Anne, Brooklyn, Avi i Alecu

Stari Rimljani svoja su najveća arhitektonska remek-djela izgradili kako bi se u njima borile divlje zvijeri.

– Voltaire, Pisma Kleopatra: Neću dopustiti da mi ljubav bude gospodarica.

Marko Antonije: Tada nećeš doživjeti ljubav.

– iz filma katastrofe Kleopatra, snimljenog 1963. godine Četiri slavna intervjua [Dicka] Cavetta s Richardom Burtonom obavljena su 1980. godine… Burton, tada star pedeset i četiri godine i već lijepa ruševina, uistinu je opčinjavao.

– »Talk Story« Louisa Menanda, The New Yorker, 22. studeni 2010.

1.

GLUMICA NA UMORU

Travanj 1962.

Porto Vergogna, Italija

G

lumica na umoru u njegovo je selo stigla na jedini mogući izravan način – motornim čamcem koji je uplovio u zaljev, naginjući se prošao pokraj kamenog mola i udario u kraj pristaništa. Na trenutak je oklijevala na krmi čamca, a tada je ispružila tanku ruku kako bi se uhvatila za ogradu od mahagonija; drugom rukom pritisnula je šešir širokog oboda uz glavu. Krhotine Sunčeve svjetlosti posvuda oko nje razbijale su se na svjetlucavim valovima.

Dvadeset metara dalje Pasquale Tursi gledao je dolazak te žene kao da sanja. Ili točnije, pomislit će poslije, kao da je u stanju suprotnom sanjanju: u valu jasnoće nakon što je cijeli život spavao.

Pasquale se uspravio i prestao s onime što je radio, s onime što je inače radio tog proljeća nastojeći stvoriti plažu ispod pustog pensionea svoje obitelji. Do prsa duboko u hladnom Ligurskom moru, Pasquale je bacao kamenje veličine mačke u nastojanju da utvrdi mol kako valovi ne bi odnijeli njegov brežuljak građevinskog pijeska. Pasqualeova »plaža« bila je široka kao samo dva ribarska čamca, a ispod njegova tankog sloja pijeska bila je izdubljena stijena, ali to je bilo najbliže ravnom komadu obale u cijelom selu: 11

Jess Walter

nagovještaju gradića koji je ironično – ili možda u nadi – nazvan Porto unatoč činjenici da su jedina plovila koja su redovito uplovljavala i isplovljavala pripadala nekolicini seoskih ribara koji su lovili sardine i inćune. Ostatak imena, Vergogna, značio je »stid«, a preostao je od osnivanja sela u sedamnaestom stoljeću, kao mjesta u kojemu su mornari i ribari tražili žene… stanovitog morala i komercijalno fleksibilne.

Na dan kad je prvi put ugledao tu ljupku Amerikanku, Pasquale je bio do prsa duboko u sanjarenju, zamišljajući prljavo, maleno selo Porto Vergogna kao turistički gradić u nastajanju, a sebe kao profinjenog poslovnog čovjeka šezdesetih godina, čovjeka koji u zoru veličanstvene modernosti raspolaže neograničenim mogućnostima. Posvuda je opažao znakove il booma – vala bogatstva i pismenosti koji je preobražavao Italiju. Zašto ne ovdje? Nedavno se bio vratio kući nakon četiri godine u živahnoj Firenci, u maleno, zaostalo selo svoje mladosti, zamišljajući da donosi presudno važne vijesti o tamošnjem svijetu – o blistavoj eri sjajnih macchina, o televiziji i telefonima, o duplim martinijima i ženama u uskim hlačama, o svijetu za koji se do tada doimalo da postoji samo u kinu.

Porto Vergogna bio je tijesno zbijena skupina desetak starih, obijeljenih kuća, jedne napuštene kapele i jedine komercijalne zanimljivosti u gradiću – malenog hotela i kafića u vlasništvu Pasqualeove obitelji – skutrenih poput stada usnulih ovaca u procjepu među okomitim stijenama. Stijene iza sela uzdizale su se stotinu i osamdeset metara, do zida crne, izbrazdane planine. Ispod njega more se smjestilo u stjenovitom zaljevu zavijenom poput račića, iz kojega su ribari svakodnevno isplovljavali te se vraćali u njega.

Selo je bilo izolirano liticama sa stražnje strane i morem s prednje, u njega nikada nije bilo moguće doći automobilom ili zapregom, pa je ulice, takve kakve su bile, zapravo činilo nekoliko uskih staza između kuća – opekama popločene ceste uže od pločnika, 12

Lijepe ruševine

uličice koje su se strmoglavljivale i stepenice koje su se uspinjale toliko uske da je bilo gdje u selu, osim ako niste stajali na piazzi San Pietro, malenom gradskom trgu, bilo moguće raširiti ruke i dodirnuti zidove s obje strane.

Zabačeni Porto Vergogna se stoga nije mnogo razlikovao od starinskih gradića na stijenama Cinque Terre na sjeveru, osim što je bio manji, zabačeniji i ne toliko slikovit. Zapravo, vlasnici hotela i restorana na sjeveru imalo su svoje ime od milja za to maleno selo stisnuto u procjep među okomitim stijenama: culo di baldracca – bludničina pukotina. No, unatoč prijeziru susjeda, Pasquale je vjerovao, kao i njegov otac, da bi Porto Vergogna jednoga dana mogao procvjetati kao i ostatak Levantea, obale južno od Genove, koja je obuhvaćala Cinque Terre, ili čak kao veći turistički gradovi na Ponenteu – Portofino i sofisticirana talijanska rivijera. Malobrojni strani turisti koji su čamcem ili planinareći stigli u Porto Vergognu, u pravilu su bili izgubljeni Francuzi ili Švicarci, ali se Pasquale nadao da će šezdesete donijeti poplavu Amerikanaca na čelu s bravissimo američkim predsjednikom Johnom Kennedyjem i njegovom suprugom Jacqueline. Pa ipak, ako je njegovo selo imalo ikakvih izgleda da postane destinazione turistica primaria o kakvom je sanjao, Pasquale je znao da će morati privući takve goste, a da bi ih privukao, potrebna mu je – prije svega – plaža.

I tako je Pasquale stajao u vodi do prsa, držeći velik kamen ispod brade, kad je u njegov zaljev ljuljajući se uplovio crveni čamac od mahagonija. Njegov stari prijatelj upravljao je njime za bogatog vinara i hotelijera Gualfreda, koji je upravljao turizmom južno od Genove, ali je njegov otmjeni desetmetarski sportski čamac malokad dolazio u Porto Vergognu. Pasquale je gledao kako je čamac stao na uzburkanom dijelu i nije se mogao sjetiti ničega drugog što bi mogao učiniti doli doviknuti: – Orenzio! – Njegovog je prijatelja taj pozdrav zbunio; bili su prijatelji od dvanaeste 13

Jess Walter

godina, ali nikada nisu vikali, on i Pasquale, više su… uvažavali, podizali usne i spuštali obrve. Orenzio mu je strogo kimnuo.

Bio je ozbiljan kad je imao turiste u čamcu, osobito Amerikance. – Amerikanci su ozbiljni ljudi – jednom je objasnio Pasqualeu. – Čak i sumnjičaviji od Nijemaca. Ako se previše smiješite, Amerikanci sumnjaju da ih potkradate. – Danas je Orenzio bio osobito ozbiljan, pogledavajući ženu u stražnjem dijelu čamca, u dugom, smeđem kaputu čvrsto stegnutom oko struka, sa šeširom mekog oboda koji joj je prekrivao pola lica.

Tada je žena tiho rekla nešto Orenziju, a riječi su preletjele preko vode. Nerazumljivo, isprva je pomislio Pasquale, sve dok u njima nije prepoznao engleski – zapravo, američki: – Oprostite, što onaj čovjek radi?

Pasquale je znao da je njegov prijatelj nesiguran u svojemu ograničenom engleskom i da je na pitanja na tom ružnom jeziku bio sklon odgovarati što je kraće mogao. Orenzio je pogledao Pasqualea, koji je držao veliki kamen za mol koji je gradio, i pokušao izustiti englesku riječ za spiaggiu – plažu, »beach« – te je izrekao s nagovještajem nestrpljivosti: – Bitch (engl., »kuja«; prim. prev.) – Žena je nagnula glavu kao da nije dobro čula. Pasquale je pokušao pomoći, mrmljajući kako je to kuja za turiste, »per i turisti«. Ali, doimalo se da lijepa Amerikanka to nije čula.

Pasquale je svoj san o turizmu naslijedio od oca. Carlo Tursi zadnje je desetljeće svojega života proveo u nastojanju da nagovori pet većih sela Cinque Terre da prihvate Porto Vergognu kao šesto u nizu. (– Mnogo ljepše – govorio je – Sei Terre, šest zemalja. Turisti vrlo teško izgovaraju Cinque Terre.) Ali, maleni Porto Vorgogna nije posjedovao šarm i politički utjecaj svojih šest većih susjeda. Iako je njih pet bilo povezano telefonskim linijama, a tijekom vremena i željezničkom prugom koja je prolazila kroz tunele, te je bilo krcato sezonskim turistima i njihovim novcem, 14

Lijepe ruševine

šesto je atrofiralo kao suvišan prst. Druge Carlove jalove ambicije bile su probijanje tunela i produljivanje željeznice još jedan kilometar, kako bi se Porto Vergognu povezalo s većim gradićima na liticama. Ali, to se nije dogodilo, a budući da je najbliža cesta prolazila iza terasastih vinograda uz litice Cinque Terre, Porto Vergogna ostao je odsječen, sâm u svom naboru u crnim, nabranim stijenama – ispred njega samo more, a iza strme staze koje su se spuštale s litica.

Na dan kad je stigla blistava Amerikanka, Pasqualeov otac bio je mrtav osam mjeseci. Carlo je umro brzo i tiho, žila u njegovu mozgu rasprsnula se dok je čitao jedne od svojih omiljenih novina. Pasquale je u mislima mnogo puta odvrtio očevih zadnjih deset minuta: pijuckao je espresso, povukao dim cigarete, nasmijao se jednom članku u milanskim novinama (Pasqualeova majka sačuvala je tu stranicu, ali na njoj nikada nije pronašla ništa smiješno) i tada se srušio prema naprijed kao da spava. Pasquale je bio na Sveučilištu u Firenci kad je primio vijest o očevoj smrti. Nakon pogreba molio je svoju vremešnu majku da se preseli u Firencu, ali nju je ta zamisao užasavala. – Kakva bih supruga bila kad bih ostavila tvojega oca samo zato što je mrtav? – Nije bilo dvojbe – barem za Pasqualea – da se mora vratiti kući kako bi brinuo za svoju slabašnu majku.

Stoga se Pasquale ponovno uselio u svoju staru sobu u hotelu.

Možda zbog osjećaja krivnje jer je odbacivao očeve zamisli dok je bio mlađi, odjednom je bio sposoban netom naslijeđenim očima vidjeti maleno konačište svoje obitelji. Da, taj je gradić mogao postati nova vrsta talijanskog odmarališta – američko utočište, suncobrani na stjenovitoj obali, škljocanje blende fotografskog aparata, Kennedyjevi posvuda! A ako je u pretvaranju pustog pensionea u prvorazredno odmaralište i bilo malo vlastitog interesa, pa neka: 15

Jess Walter

taj je stari hotel bio njegovo jedino nasljedstvo, jedina obiteljska korist u kulturi koja je to zahtijevala.

Hotel se sastojao od trattorije – kafića od tri stola – kuhinje i dva mala apartmana na prvom katu te šest soba nekadašnjeg starog bordela iznad njega. S hotelom je dolazila i odgovornost za skrb o njegovim jedinim stalnim stanarkama, le due streghe, kako su ih ribari nazivali, o dvije vještice: Pasqualeovoj šepavoj majci Antoniji i njezinoj sestri Valeriji žičane kose, nemani koja je najčešće kuhala, kad nije galamila na lijene ribare i ponekog gosta koji bi nabasao onamo.

Pasquale je bio uistinu tolerantan te je podnosio ekscentričnosti svoje melodramatične mamme i svoje lude zije, kao što je trpio i sirove ribare – koji su svakog jutra vukli svoje peschereccie na obalu i gurali ih u more, male drvene ljuske koje su se ljuljale na valovima poput prljavih zdjela za salatu, bubnjajući bup-bup iz svojih zadimljenih izvanbrodskih motora. Ribari su svakoga dana ulovili upravo dovoljno inćuna, sardina i lubina da prodaju tržnicama i restoranima na jugu, prije no što su se vraćali piti grappu i pušiti gorke cigarete koje su sami motali. Njegov se otac uvijek iznimno trudio odvajati sebe i svojega sina – potomke, kako je tvrdio, uglednih trgovaca iz Firence – od tih sirovih ribara. – Pogledaj ih – rekao bi Pasqualeu iza jednih od mnogih novina koje su svakog tjedna pristizale poštanskim brodom. – U civiliziranije vrijeme bili bi nam sluge.

Nakon što je dva starija sina izgubio u ratu, Carlo nije namjeravao dopustiti da njegov najmlađi sin radi na ribarskim brodicama, u postrojenjima za konzerviranje u La Speziji, u terasastim vinogradima, u kamenolomima mramora u Apeninima ili bilo gdje drugdje gdje bi mladić mogao svladati kakvu vrijednu vještinu te se otresti osjećaja da je mekušac i da mu nije mjesto u nemilosrdnom svijetu. Carlo i Antonia – kojoj je već bilo četrdeset kad 16

Lijepe ruševine

se Pasquale rodio – umjesto toga su podizali Pasqualea kao svoju tajnu te su mu, ostarjeli, tek nakon moljakanja dopustili da pođe na studij u Firencu.

Kad se Pasquale nakon očeve smrti vratio, ribari nisu bili načisto o tome što bi mislili o njemu. Isprva su njegovo čudno ponašanje – vječno je čitao, razgovarao sâm sa sobom, mjerio stvari, bacao vreće građevinskog pijeska na stijene i grabljao ih kao što tašt čovjek češlja svoje zadnje pramenove kose – pripisivali tuzi. Objesili bi mreže i gledali kako vitak dvadesetjednogodišnjak preslaguje kamenje u nadi da će olujama onemogućiti da odnesu njegovu plažu, a oči bi im se ovlažile od sjećanja na puste snove vlastitih pokojnih otaca. No, ribarima je uskoro počelo nedostajati dobroćudno zadirkivanje koje su uvijek upućivali Carlu Tursiju.

Naposljetku, nakon što su nekoliko tjedana gledali kako Pasquale radi na svojoj plaži, više nisu mogli izdržati. Tommaso Stariji jednoga je dana mladiću dobacio kutiju šibica i viknuo: – Pasquale, evo stolca za tvoju majušnu plažu! – Nakon nekoliko tjedana neprirodne ljubaznosti to je blago izrugivanje bilo olakšanje, raspršivanje olujnih oblaka iznad sela. Život se vratio u normalu.

– Pasquale, jučer sam vidio dio tvoje plaže u Lericiju. Da odnesem preostali pijesak onamo ili ćeš pričekati da ga struja isporuči?

Ali, plaža je barem bila nešto što su ribali mogli shvatiti; naposljetku, plaža je bilo u Monterossu al Mare i u gradovima Rivijere na sjeveru, gdje su prodavali najveći dio svojega ulova. Međutim, kad je Pasquale objavio svoju namjeru da u stijenama iskleše tenisko igralište, ribari su ga proglasili još ćaknutijim od njegova oca. – Dečko je izgubio pamet – govorili su s male piazze motajući cigarete i promatrajući kako Pasquale skače po kamenju te uzicom označava granice svojega budućeg teniskog igrališta. – To je pazzi obitelj. Uskoro će razgovarati s mačkama. – Budući da je raspolagao samo strmim liticama, Pasquale je znao da igralište 17

Jess Walter

za golf ne dolazi u obzir. Ali, nedaleko od njegova hotela bila je prirodna zaravan od tri stijene, a ako bi uspio poravnati vrhove i poduprijeti ostalo, smatrao je da bi mogao načiniti kalupe i uliti dovoljno betona da stijene poveže u ravan pravokutnik i načini – poput vizije koja izlazi iz stjenovitih litica – tenisko igralište koje bi gostima pristiglim s mora govorilo da su stigli u prvorazredno odmaralište. Mogao je zatvoriti oči i vidjeti ga: muškarce u čistim, bijelim hlačama kako prebacuju lopticu amo-tamo na divnom igralištu koje izlazi iz litica, veličanstvenoj platformi dvadeset metara iznad obale, te žene u haljinama i ljetnim šeširima na glavi, kako u blizini pijuckaju pića pod suncobranima. Stoga je klesao pijukom, dlijetima i čekićima, nadajući se da će pripremiti dovoljno velik prostor za tenisko igralište. Grabljao je svoj sloj pijeska. Bacao je kamenje u more. Trpio ribarsko zadirkivanje.

Odlazio pogledati svoju majku na umoru. I čekao – kao i uvijek – da život dođe i pronađe ga.

Osam mjeseci nakon očeve smrti to je bio sažetak života Pasqualea Tursija. I premda nije bio sasvim sretan, nije bio ni nesretan.

Zapravo, zatekao se na golemoj, pustoj zaravni na kojoj živi većina ljudi, između dosade i zadovoljstva.

I možda bi ondje zauvijek živio da onoga svježeg, sunčanog poslijepodneva nije stigla ona lijepa Amerikanka, kad je Pasquale dvadeset metara dalje stajao do prsa u vodi i gledao kako čamac od mahagonija staje pokraj drvenih stupova pristaništa, a ta žena stoji na krmi dok lagani vjetar mreška more oko nje.

Ta lijepa Amerikanka bila je nevjerojatno mršava, ali ipak vrlo zaobljena. S Pasqualeova gledišta u moru – sunce je svjetlucalo iza nje, a vjetar je šibao njezinom kosom boje žita – doimalo se kao da pripada nekoj drugoj vrsti, viša i prozračnija od svih žena koje je u životu vidio. Orenzio joj je pružio ruku, a ona ju je nakon 18

Lijepe ruševine

trenutka oklijevanja prihvatila. Pomogao joj je da izađe iz njegova čamca na usko pristanište.

– Hvala vam – rekao je nesiguran glas ispod šešira, a tada je izgovorio: – Grazie – talijansku riječ, nerazgovjetno i neuvježbano.

Načinila je svoj prvi korak prema selu, na trenutak se naizgled zaljuljala, ali je ponovno uspostavila ravnotežu. Tada je skinula šešir kako bi promotrila selo, a Pasquale joj je vidio cijelo lice i blago se iznenadio jer lijepa Amerikanka nije… pa… ljepša.

Oh, bila je dojmljiva, nedvojbeno, ali ne onako kako je očekivao. Prije svega, bila je visoka kao i Pasquale, gotovo metar i osamdeset centimetara. A gledano s njegovog mjesta, nisu li njezine crte lica malo prenaglašene za toliko usko lice – istaknuta čeljust koja se naglo spušta, pune usne, oči vrlo okrugle i toliko otvorene da se doimala uplašenom? I može li žena biti previše mršava, tako da se njezini oblici doimaju neočekivano i zabrinjavajuće?

Njezina duga kosa bila je svezana u rep, a koža joj je bila lagano preplanula, napeta preko kostiju koje su lice istodobno činile previše oštrim i previše mekim – nos previše nježan za takvu bradu, za toliko visoke jagodice, za te velike, tamne oči. Ne, pomislio je, iako jest dojmljiva, to nije osobito velika ljepota.

Ali, tada se okrenula prema njemu, neskladne crte njezina drastičnog lica sastale su se u savršenstvu, a Pasquale se sa studija prisjetio kako neke zgrade u Firenci mogu razočarati iz različitih kuteva, ali u reljefu uvijek izgledati dobro, kao i na fotografijama; različite točke trebale su biti sastavljene, pa je smatrao da to vrijedi i za neke ljude. Tada se nasmiješila i u tom se trenutku, ako je takvo što moguće, Pasquale zaljubio i ostat će zaljubljen do kraja života – ne toliko u tu ženu, koju nije ni poznavao, koliko u taj trenutak.

Ispustio je kamen koji je bio držao.

Ona je pogledala na stranu – desno, pa lijevo, pa opet desno – kao da traži ostatak sela. Pasquale je pocrvenio zbog onoga što 19

Jess Walter

je zacijelo ugledala: desetak jednoličnih kamenih kuća, od kojih su neke napuštene, kako se poput školjki drže za procjep u litici.

Divlje mačke čeprkale su po malenoj piazzi, ali je inače sve bilo tiho jer su ribari bili isplovili. Pasquale je takvo razočaranje slutio kad su ljudi slučajno planinareći stigli onamo, ili kad su doplovili zbog kartografske ili jezične pogreške, ljudi koji su vjerovali da ih se odvodi u šarmantne turističke gradiće Portovenere ili Portofino, ali su se zatekli u bruto ribarskom selu Porto Vergogna.

– Oprostite – rekla je lijepa Amerikanka na engleskom, ponovno se okrenuvši prema Orenziju. – Da vam pomognem s torbama? Ili je to dio… hoću reći… ne znam što je plaćeno, a što nije.

Orenzio je nakon onoga s »plažom« bio završio s tim vražjim engleskim pa je samo slegnuo ramenima. Bio je nizak, klempavih ušiju i tupog pogleda, a turisti su njegovo držanje često tumačili kao posljedicu oštećenja mozga, ali su bili toliko zadivljeni sposobnošću tog tupana nezainteresiranog pogleda da upravlja motornim čamcem da su mu davali velikodušne napojnice. Orenzio je stoga pretpostavio da što se tuplje ponaša i što slabije vlada engleskim, to će biti bolje plaćen.

– Dakle, da sama uzmem svoju prtljagu? – žena je ponovno upitala, strpljivo i pomalo bespomoćno.

– Bagagli, Orenzio – viknuo je Pasquale svojemu prijatelju i tada mu je sinulo: ta žena dolazi u njegov hotel! Krenuo je prema pristaništu, oblizujući usne u pripremi za govorenje neuvježbanog engleskog. – Molim vas – rekao je ženi, a jezik mu je bio poput komada hrskavice u ustima – Imam čast i Orenzio za nositi vašu torbu. Idete na Hotel Ad-e-kvatan vidik. – Doimalo se da je to zbunilo Amerikanku, ali Pasquale to nije opazio. Želio je završiti kićeno i pokušao se sjetiti odgovarajuće riječi kojom bi joj se obratio (madam?), ali je žudio za nečim boljim. Zapravo nikada nije ovladao engleskim, ali ga je učio dovoljno da osjeća zdrav 20

Lijepe ruševine

strah od njegove nasumične težine, besmislene brutalnosti njegovih konjugacija; bio je nepredvidljiv poput psa križanca. Njegova prva pouka tog jezika potekla je od jedinog Amerikanca koji je ikada odsjeo u njihovu hotelu, pisca koji je svakog proljeća dolazio u Italiju kako bi radio na svojemu životnom djelu – epskom romanu o vlastitim iskustvima u Drugom svjetskom ratu. Pasquale je pokušao zamisliti što bi onaj visok, elegantan pisac mogao reći toj ženi, ali se nije mogao sjetiti pravih riječi i pitao se postoji li engleska inačica najkorištenije talijanske riječi bella: lijepa. Pokušao je: – Molim vas. Dođite. Lijepa Amerika.

Ona je na trenutak netremice gledala u njega – najduži trenutak u njegovu životu – a tada se nasmiješila i smjerno spustila pogled.

– Hvala vam. Je li ovo vaš hotel?

Pasquale je završio gacanje kroz vodu i stigao do pristaništa.

Podignuo se na njega, otresao vodu s nogavica i pokušao se predstaviti kao pravi, pristali hotelijer. – Da. Je moj hotel. – Pasquale je pokazao prema malenom, rukom ispisanom natpisu na lijevoj strani piazze. – Molim vas.

– I… imate sobu rezerviranu za nas?

– O, da. Mnoga soba. Sva je soba za vas. Da. Ona je pogledala natpis, a tada ponovno Pasqualea. Topao vjetar ponovno je zapuhao i podignuo vlasi odbjegle iz njezina repa te lepršao njima oko njezina lica. Ona se nasmiješila opazivši lokvicu koja se iscijedila s njegova mršavog tijela, a tada je pogledala njegove oči, plave poput mora, i rekla: – Imate lijepe oči. – Potom je ponovno stavila šešir na glavu te krenula prema maloj piazzi i središtu gradića koji je bio pred njom.

Porto Vergogna nikada nije imao un liceo – srednju školu – pa je Pasquale stoga čamcem odlazio u La Speziu. Ondje je upoznao Orenzija, koji mu je postao prvi pravi prijatelj. Povezala ih je situacija: stidljivog sina hotelijera i niskog dječaka s obale, klempavih 21

Jess Walter

ušiju. Pasquale je tijekom zimskih tjedana katkad čak odsjedao kod Orenziove obitelji, kad je kretanje bilo otežano. Zimu prije no što je Pasquale otišao u Firencu, on i Orenzio domislili su igru koju su igrali uz čaše švicarskog piva. Sjedili bi jedan nasuprot drugome na dokovima u La Speziji i ispaljivali uvrede jedan drugome sve dok im ne bi ponestalo ili dok se ne bi počeli ponavljati, a tada je gubitnik morao iskapiti pola litre piva koje je stajalo pred njim.

Dok je Orenzio u tom trenutku podizao američke torbe, nagnuo se prema Pasqualeu i odigrao suhu inačicu te igre. – Što je rekla, njušitelju testisa?

– Sviđaju joj se moje oči – rekao je Pasquale, previdjevši njegov mig.

– Ma daj, guzičaru – rekao je Orenzio. – Nije rekla ništa takvo.

– Ne, rekla je. Zaljubljena je u moje oči.

– Lažeš, Pasqo, obožavatelju dječačkih kobasičica.

– Istina je.

– Da voliš dječačke kobasičice?

– Ne. Rekla je to o mojim očima.

– Ti si pušač jarcima. Ta žena je filmska zvijezda.

– I ja to mislim – rekao je Pasquale.

– Ne, glupane, stvarno nastupa u kinu. Ovdje je s američkom družinom koja snima film u Rimu.

– Koji film?

– Kleopatra. Zar ne čitaš novine, pušaču trave?

Pasquale se osvrnuo na američku glumicu, koja se uspinjala stepenicama prema selu. – Ali, previše je svjetloputa da bi glumila Kleopatru.

– Kleopatra je ona bludnica i kradljivica muževa Elizabeth Taylor – rekao je Orenzio. – Ovo je druga glumica u tom filmu.

Zar doista ne čitaš novine, škropitelju šupaka?

– U kojoj je ona ulozi?

22

Lijepe ruševine

– Kako bih ja to znao. Uloga mora biti mnogo.

– Kako joj je ime? – upitao je Pasquale.

Orenzio mu je pružio ispisane upute koje je dobio. Na papiru je pisalo ženino ime, da ju je potrebno odvesti u hotel u Porto Vergogni i da je račun potrebno poslati čovjeku koji je organizirao njezin put, Michaelu Deaneu, u Hotel Grand u Rimu. Na tom listu papira pisalo je i da je taj Michael Deane »poseban produkcijski asistent« za »20th Century Fox Pictures«. A ženino ime…

– Dee… Moray – naglas je rekao Pasquale. Nije mu bilo poznato, ali američkih filmskih zvijezda bilo je vrlo mnogo – Rock Hudsoni, Marilyn Monroice, John Wayneovi – i upravo kad je pomislio da ih sve zna, neki novi su postali slavni, gotovo kao da u Americi postoji tvornica koja proizvodi ta golema filmska lica. Pasquale je podigao pogled i vidio da se ona već uspinje stepenicama procjepa u litici i ulazi u selo koje je čeka. – Dee Moray – ponovno je rekao.

Orenzio je pogledao papir preko ramena. – Dee Moray – rekao je. U tom je imenu bilo nešto intrigantno i ni jedan od njih nije ga mogao prestati izgovarati. – Dee Moray – ponovno je rekao Orenzio.

– Bolesna je – rekao je Orenzio Pasqualeu.

– Od čega boluje?

– Kako bih ja to mogao znati? Čovjek je samo rekao da je bolesna.

– Je li ozbiljno?

– Ni to ne znam. – A tada je Orenzio, kao da klone, kao da i sâm gubi zanimanje za njihovu staru igru, dodao još jednu uvredu, un mangiaculo – »onaj koji jede guzice«.

Pasquale je gledao kako Dee Moray ide prema njegovu hotelu, kako malenim koracima prelazi kamenu stazu. – Ne može biti jako bolesna – rekao je. – Lijepa je.

23

Jess Walter

– Ali ne kao Sophia Loren – rekao je Orenzio. – Ili kao Marilyn Monroe. – Prošle zime to im je bila druga razonoda, odlaziti u kino i ocjenjivati žene koje su vidjeli.

– Ne, mislim da je njezina ljepota inteligentnija… kao kod Anouk Aimée.

– Jako je mršava – rekao je Orenzio. – I nije Claudia Cardinale.

– Ne – Pasquale se morao složiti. Claudia Cardinale bila je savršenstvo. – Iako mislim da njezino lice nije baš uobičajeno.

Ta je primjedba bila previše istančana za Orenzija. – Pasqo, mogao bih dovesti tronogog psa u ovaj gradić i ti bi se zaljubio u njega.

Tada se Pasquale zabrinuo. – Orenzio, je li namjeravala doći ovamo?

Orenzio je pljusnuo po listu koji je Pasquale držao u ruci. – Taj Amerikanac, Deane, koji ju je dovezao u La Speziju? Objasnio sam mu da nitko ne dolazi ovamo. Pitao sam misli li možda na Portofino ili Portovenere. On je upitao kako je u Porto Vergogni, a ja sam mu rekao da ovdje nema ničega osim hotela. Pitao je je li gradić tih. Rekao sam mu da je samo smrt tiša, a on je rekao: ‘Tada je to pravo mjesto.’

Pasquale se nasmiješio prijatelju. – Hvala ti, Orenzio.

– Pušaču jarcima – tiho je rekao Orenzio.

– To si već rekao – odvratio je Pasquale.

Orenzio je gestom pokazao kao da iskapljuje pivo.

Tada su obojica pogledali prema litici, četrdeset metara uzbrdo, gdje je prva američka gošća nakon smrti njegova oca stajala i gledala ulazna vrata njegova hotela. Budućnost je stigla, pomislio je Pasquale.

Dee Moray je stala i pogledala ih. Zatresla je repom, a njezina suncem izbijeljena kosa šibala je njezino lice i plesala oko njega 24

Lijepe ruševine

kad je pogledala more sa seoskog trga. A tada je pogledala natpis i nagnula glavu, kao da pokušava shvatiti riječi: HOTEL ADEKVATAN VIDIK Potom je budućnost stavila svoj mekani šešir pod mišku, gurnula vrata, sagnula se i ušla.

Kad je nestala u hotelu, Pasquale se poigrao nespretnom zamišlju da ju je nekako prizvao, da je nakon godina i godina življenja u tom mjestu, nakon mjeseci tugovanja, usamljenosti i čekanja Amerikanaca, stvorio tu ženu od starih komadića filmova i knjiga, od izgubljenih rukotvorina i ruševina iz njegovih snova, od svoje junačke, dugotrajne samoće. Pogledao je Orenzija, koji je nosio nečije torbe, i cijeli se svijet odjednom doimao vrlo nevjerojatnim, a naše vrijeme u njemu vrlo kratkim i nalik snu. Nikada do tada nije osjetio toliko nepristran, egzistencijalan osjet, toliko zastrašujuću slobodu – kao da lebdi iznad sela, iznad svojega tijela – i to ga ushićuje na način koji nikada ne bi mogao objasniti.

– Dee Moray – rekao je Pasquale Tursi, odjednom, glasno, razbijajući čaroliju svojih misli. Orenzio ga je pogledao. Pasquale mu je tada okrenuo leđa i ponovno izgovorio to ime, taj put za sebe, u nečemu tišem od šapata, u nelagodi zbog daha punog nade koji je oblikovao te riječi. Život je očito plod mašte, pomislio je.

25

jess walter

Lijepe ruševine

Godina je 1962. Snima se jedan od najvećih hitova svih vremena, veliki spektakl Kleopatra. Elizabeth Taylor i Richard Burton luduju, jedan dan se mrze, drugi obožavaju. Novinske rubrike koje pišu o skandalima imaju pune ruke posla. Troškovi snimanja enormno rastu, skandali postaju dio svakodnevice, a onda se sve zakomplicira jednom sasvim malom, ali iskrenom ljubavnom pričom koja bi, ako se za nju sazna, film otjerala u propast. Jedna će se mlada glumica morati maknuti s filmskoga seta i biti sakrivena u tajnovitom hotelu na talijanskoj obali, a za mladoga vlasnika toga hotela njezin će dolazak biti velika tajna.

A zatim se priča seli u današnje vrijeme kada filmska industrija izgleda posve drugačije i kad ostarjeli Talijan dolazi u Hollywood pronaći glumicu koju je upoznao, u tajnovitim okolnostima prije pedeset godina.

Od samog početka – na stjenovitom dijelu talijanske obale, oko 1962. godine, kad mladi, sanjarski vlasnik konačišta pogleda prema moru i opazi tajanstvenu ženu kako mu se približava u čamcu – Lijepe ruševine Jessa Waltera su blistav, ali i emotivan roman. Od raskošnog seta Kleopatre do otrcanog bančenja edinburškog Festivala Fringe i novih producentskih kanibalističkih metoda suvremenog Hollywooda, roman Lijepe ruševine je veličanstveno domišljato djelo koje stalno iznenađuje – priča je to o nesavršenim, ali zanimljivim ljudima koji se snalaze na stjenovitim obalama života držeći se za svoje neostvarive snove. A može se reći i veliki roman o ljubavi.

Duboko romantično, s uvjerljivo ocrtanim likovima…

Spomenik ludoj ljubavi. – Janet Maslin, New York Times

w w w. m oz a i k- k nj i g a . h r

139,00 kn ISBN 978-953-14-1666-5