Male laži - Liane Moriarty

OD AUTORICE BESTSELERA SUPRUGOVA TAJNA

L I ANE MOR I ART Y

Male laži Sve je to zapravo bio strašan nesporazum.

A onda je sve izmaknulo kontroli.

Liane Moriarty MALE LAŽI

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodvadeseta Naslov izvornika

Little Lies

Copyright © Liane Moriarty, 2014 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici

© Christian Melfa / Arcangel Images Tisak

Denona, Zagreb, listopad 2015.

ISBN 978-953-14-1869-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000914834.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Liane Moriarty

Male laži S engleskoga prevela SVETLANA GRUBIĆ SAMARŽIJA

Za Margaret, s ljubavlju

Udario si me, udario si me, sad me moraĹĄ poljubiti. djeÄ?ja pjesmica

Osnovna škola Pirriwee ...U kojoj živimo i učimo pokraj mora!

U školi Pirriwee NEMA NASILJA! Mi nismo nasilni.

Mi ne prihvaćamo nasilje.

Nikada nasilje ne držimo u tajnosti.

Hrabri smo i zbog toga prijavljujemo vršnjačko nasilje.

Kažemo NE nasilnicima!

PRVO POGLAVLJE

T

o ne zvuči kao večer školskog kviza – rekla je gospođa Patty Ponder Mariji Antoaneti. – To zvuči kao pobuna.

Mačka nije odgovorila. Drijemala je na trosjedu, a večer školskog kviza bila joj je nevažna.

– Ne zanima te, ha? Neka jedu kolače! To misliš, zar ne? Jedu puno kolača, je li tako? Svi ti štandovi s kolačima... Pobogu! Iako mislim da ih majke nikad ne jedu. Tako su vitke i mršave, zar ne? Kao ti.

Marija Antoaneta se podsmjehnula na taj kompliment. Izjava “neka jedu kolače” odavno je zastarjela, a nedavno je čula jednu od unuka gospođe Ponder da je ustvari rečeno “neka jedu pecivo” i da zapravo Marija Antoaneta to nikada nije ni rekla.

Gospođa Ponder je uzela daljinski upravljač i stišala emisiju Ples sa zvijezdama. Maloprije ju je bila poglasnila zbog jake kiše koja je padala, ali pljusak je sada popustio.

Sada je čula ljude kako viču. Ljutiti uzvici odzvanjali su tihim, hladnim noćnim zrakom. Gospođu Ponder to je malo zaboljelo, jer je imala osjećaj kao da svi viču na nju. (Gospođa Ponder odrastala je s majkom koja je stalno bila ljuta.)

– Pobogu. Misliš li da se svađaju zbog glavnog grada Gvatemale? Znaš li ti koji je glavni grad Gvatemale? Ne znaš? Ne znam ni ja. Moramo to potražiti na Googleu. Nemoj mi se podsmjehivati.

Marija Antoaneta je počela frktati.

– Hajdemo vidjeti što se događa – živahno je rekla gospođa Ponder. Bila je nervozna i zato se živahno ponašala pred mačkom, 13

Liane Moriarty

kao što je nekoć činila pred djecom kad joj je suprug bio na putu, a noću su se čuli čudni zvukovi.

Gospođa Ponder pridigla se uz pomoć hodalice. Marija Antoaneta svoje je sklisko tijelo vješto provukla kroz noge gospođe Ponder (nije pala na njezino živahno ponašanje), dok je gospođa Ponder hodnikom gurala hodalicu prema stražnjem dijelu kuće.

Njezina prostorija za šivanje gledala je točno na školsko igralište Osnove škole Pirriwee.

– Mama, jesi li luda? Ne možeš živjeti tako blizu osnovne škole – rekla je kći gospođe Ponder kad je ona htjela kupiti kuću.

Ali njoj je bilo drago slušati živahan žamor dječjih glasova tijekom dana, a više nije vozila, tako da ju nije bilo briga što je ulica bila zakrčena onim ogromnim autima velikima poput kamiona koji su se vozili u današnje vrijeme, a za čijim su upravljačima sjedile žene s velikim sunčanim naočalama i koje su iz automobila izvikivale strašno važne informacije o Harriettinom baletu i Charliejevoj govornoj terapiji.

Majke su u današnje vrijeme jako ozbiljno shvaćale majčinstvo.

Ta mala bezumna lica. Te male užurbane stražnjice koje su se kretale prema školi u uskim tajicama. Visoki repovi koji su mahali.

Oči uprte u mobitele koje su držali u dlanu poput kompasa. To je gospođi Ponder bilo smiješno. Ali i dražesno. Njezine tri kćeri bile su iste takve. I bile su tako lijepe.

– Kako ste jutros? – uvijek bi pitala kad je na trijemu pila čaj ili kad je zalijevala vrt dok su majke prolazile.

– Zauzeto, gospođo Ponder! U gužvi! – uvijek bi joj odgovarale dok su brzo hodale i vukle djecu za ruku. Bile su drage i simpatične i samo malo umišljene jer si nisu mogle pomoći. Ona je bila tako stara! A one su bile tako zauzete!

Očevi, koji su danas sve više i više vozili djecu u školu, bili su drukčiji. Rijetko su se žurili, polako su hodali s odmjerenom 14

Male laži

ležernošću. Nema frke. Sve je pod kontrolom. To je bila poruka koju su odavali. Gospođa Ponder i njima se veselo smijala.

No sada se činilo da se roditelji djece koja idu u Osnovnu školu Pirriwee loše ponašaju. Prišla je prozoru i razastrla čipkastu zavjesu. Škola je nedavno platila za zaštitu na prozoru nakon što je loptica za kriket razbila staklo i gotovo onesvijestila Mariju Antoanetu. (Dječaci iz trećeg razreda dali su joj ručno izrađenu čestitku isprike koju je držala na hladnjaku.)

S druge strane igrališta nalazila se dvoetažna zgrada od pješčenjaka, a na drugoj etaži nalazila se svečana dvorana, kao i veliki balkon s pogledom na ocean. Gospođa Ponder bila je ondje prisutna na nekoliko događanja: bila je na predavanju mjesnog povjesničara, na ručku koji su priredili Prijatelji knjižnice. Ta je prostorija stvarno bila prekrasna. Ponekad su bivši učenici ondje imali proslavu vjenčanja. A ondje se održavala i večer školskog kviza. Prikupljali su sredstva za pametne ploče, što god to bilo.

Naravno, gospođa Ponder bila je pozvana. S obzirom na to da je živjela u blizini škole, imala je nekakav čudan povlašteni status, iako u školu nikada nisu išla ni njezina djeca ni unuci. Ovaj poziv je uljudno odbila. Smatrala je da su školski događaji u kojima ne sudjeluju djeca besmisleni.

U toj istoj prostoriji djeca su jednom tjedno imala priredbu.

Svakog petka ujutro gospođa Ponder sjedila je u svojoj sobi za šivanje, pila engleski čaj i jela kekse od đumbira. Uvijek bi ju rasplakalo dječje pjevanje koje je do nje dopiralo s druge etaže škole. Nije vjerovala u Boga osim kad je slušala djecu kako pjevaju.

No sada nije bilo dječje pjesme.

Gospođa Ponder čula je mnogo psovki. Nije joj smetalo psovanje (njezina najstarija kći psovala je kao kočijaš), ali bilo je uznemirujuće i nelagodno slušati nekoga kako manijakalno izvikuje psovke na mjestu koje je inače odzvanjalo od dječjeg smijeha i dječjih povika.

15

Liane Moriarty

– Jeste li svi pijani? – pitala je.

Njezin prozor posut kapljicama kiše bio je u ravnini s ulazom u zgradu iz koje su iznenada počeli izlaziti ljudi. Sigurnosna svjetla osvjetljavala su popločani dio oko ulaza u školu, koji je izgledao poput kazališne pozornice. Dodatne efekte stvarala je magla.

Bio je to čudan prizor.

Roditelji iz škole Pirriwee imali su čudnu sklonost za organiziranje proslava u elegantnoj odjeći. Nije im bilo dovoljno da održe običan kviz. Iz pozivnice joj je bilo jasno da je nekoj pametnjakovićki palo na pamet da to bude “Školski kviz u stilu Audrey i Elvisa”, što je značilo da se sve žene trebaju odjenuti kao Audrey Hepburn, a muškarci kao Elvis Presley. (To je bio još jedan razlog zbog kojeg gospođa Ponder nije htjela doći.

Oduvijek je prezirala zabave u elegantnoj odjeći.) Izgleda da se svima najviše svidio izgled Audrey Hepburn u filmu “Doručak kod Tiffanyja”. Sve žene nosile su dugačku crnu haljinu, bijele rukavice i bisernu ogrlicu. Muškarci su pak odlučili odati počast Elvisovim kasnijim godinama. Svi su nosili sjajno jednodijelno bijelo odijelo sa svjetlucavim kamenčićima i dubokim dekolteom. Žene su izgledale prekrasno. Jadni muškarci izgledali su baš smiješno.

Dok ih je gospođa Ponder gledala, jednog Elvisa u bradu je udario drugi. Udareni Elvis je zateturao unatrag i zabio se u Audrey. Dva Elvisa uhvatila su ga s leđa i odvukla. Jedna je Audrey pokrila lice rukama i okrenula se, kao da to nije mogla gledati.

Netko je povikao: – Prestanite!

Tako je. Što bi mislila vaša prekrasna djeca?

– Da zovem policiju? – naglas se zapitala gospođa Ponder, no onda je u daljini čula zavijanje sirene, u isto vrijeme kad je jedna žena na balkonu počela silno vrištati. * 16

Male laži

Gabrielle: Nije to bilo samo zbog majki, znate. To se ne bi dogodilo da ondje nisu bili i tate. Pretpostavljam da su to majke samo započele. Mi smo imale glavnu ulogu, da tako kažem. Matere. Ne podnosim tu riječ. Tako je staromodna, zar ne? Mama je bolje.

Zvuči mršavije. Usput rečeno, imam problema s mišljenjem o svojem izgledu. A tko nema, zar ne?

Bonnie: To je bio samo grozan nesporazum. Ljudima su povrijeđeni osjećaji i onda je sve izmaknulo kontroli, kako to već biva. Iza svakog sukoba ustvari leže povrijeđeni osjećaji, zar ne?

Razvod. Svjetski ratovi. Sudski postupci. Dobro, možda ne svaki sudski postupak. Jeste li za biljni čaj?

Stu: Reći ću vam što se točno dogodilo. Žene ne mogu preći preko nečega. Ne kažem da tipovi nisu krivi. Ali da žene nisu počele histerizirati, što može zvučati seksistički, ali nije tako, to je jednostavno činjenica i to možete pitati svakog muškarca, ali pravog muškarca, a ne nekog čudaka koji koristi hidratantnu kremu; pitajte pravog muškarca i on će vam reći da su žene olimpijski prvaci u zamjeranju. Trebate vidjeti moju ženu na djelu. A ona čak nije ni najgora.

Gospođica Barnes: Roditelji su opsjednuti svojom djecom. Prije nego što sam počela raditi u Osnovnoj školi Pirriwee, mislila sam da ljudi pretjeruju kad kažu da roditelji pretjerano brinu o svojoj djeci. Mislim, moji mama i tata su me voljeli, pokazivali su zanimanje za mene dok sam odrastala tijekom devedesetih, ali nisu bili opsjednuti mnome.

Gospođa Lipmann: To je tragedija i to iznimno žalosna i svi pokušavamo krenuti dalje. Nemam drugih komentara.

Carol: Ja za to krivim Klub čitatelja erotskih knjiga. Ali to sam samo ja.

Jonathan: U Klubu čitatelja erotskih knjiga nema ničeg erotskog, pazite što vam kažem.

17

Liane Moriarty

Jackie: Znate što? Meni je ovo feminističko pitanje.

Harper: Tko je rekao da je to feminističko pitanje? Kvragu, što vam je? Ja ću vam reći kako je to počelo. Počelo je incidentom koji se dogodio na danu upoznavanja u predškoli.

Graeme: Ja sam to shvatio kao još jedan sukob mama kućanica koje se bore s mamama karijeristicama. Kako to ono zovu? Rat mama.

Moja žena nije bila upletena u to. Ona nema vremena za takve stvari.

Thea: Vi novinari obožavate priču o francuskoj dadilji. Čula sam danas na radiju kako govore o “francuskoj sluškinji”, a Juliette to nikako nije bila. Renata je imala i kućnu pomoćnicu. Neke žene imaju sreće po tom pitanju. Ja imam četvero djece i nitko mi ne pomaže! Naravno, meni ne smetaju majke koje rade, samo se pitam zašto su uopće htjele imati djecu.

Melissa: Znate što ja mislim zbog čega su se svi tako uzrujali?

Zbog ušiju. O Bože, nemojte da počnem pričati o ušima.

Samantha: Uši? Kakve to ima veze s ičime? Tko vam je to rekao? Melissa, zar ne? Ta jadnica je preživjela posttraumatski stresni poremećaj nakon što su joj djeca stalno imala uši. Oprostite.

Nije smiješno. Uopće nije smiješno.

Detektiv Adrian Quinlan: Da budem jasan. Ovo nije cirkus.

Ovo je istraga o ubojstvu.

18

DRUGO POGLAVLJE

Šest mjeseci prije večeri školskog kviza

Č

etrdeset. Madeline Martha Mackenzie danas je napunila četrdeset godina.

– Imam četrdeset godina – naglas je rekla dok je vozila. Polako je izgovorila tu riječ, kao da je zvučni efekt. – Četrdeeeseeet.

U retrovizoru je pogledala kćer. Chloe se nasmiješila i oponašala majku. – Imam pet godina. Peeet.

– Četrdeset! – zapjevala je Madeline poput operne pjevačice.

– Tra la la la!

– Pet! – zapjevala je Chloe.

Madeline je pokušala repati, udarajući ritam po upravljaču. – Četrdeset mi je godina, da da...

– Dosta, mama – odlučno je rekla Chloe.

– Oprosti – rekla je Madeline.

Vodila je Chloe na dan upoznavanja u predškolu: “Pripremimo se za predškolu!” Iako Chloe nije trebalo nikakvo upoznavanje prije polaska u školu sljedećeg siječnja. Već je bila dobro upoznata s Osnovnom školom Pirriwee. Kad su Chloeinog dvije godine starijeg brata Freda jutros dovezli u školu, ona je bila zaokupljena brigom o njemu, kao da je ona starija. – Frede, zaboravio si staviti torbu za knjige u košaru. Tako je. Unutra. Dobar dečko.

Fred je poslušno stavio torbu u prigodnu košaru prije nego što je otrčao i zgrabio Jacksona za vrat. Madeline se pretvarala da to 19

Liane Moriarty

ne vidi. Jackson je to vjerojatno i zaslužio. Jacksonova majka, Renata, nije to vidjela jer se udubila u razgovor s Harper, a obje su se ozbiljno mrštile zbog stresa prouzrokovanog obrazovanjem nadarene djece. Renata i Harper pohađale su grupu podrške za roditelje nadarene djece. Madeline ih je zamišljala kako zabrinuto sjede u krugu dok im oči sjaje od potajnog ponosa.

Dok Chloe bude zaokupljena naređivanjem drugoj djeci tijekom dana upoznavanja (ona je imala dar naređivanja, a jednog dana vodit će neku korporaciju), Madeline će popiti kavu i pojesti kolač sa svojom prijateljicom Celeste. Celestini blizanci također će sljedeće godine krenuti u školu, pa će i oni danas ondje jurcati.

(Njihov dar bilo je vikanje. Madeline bi počela boljeti glava nakon što je u njihovu društvu provela pet minuta.) Celeste je uvijek kupovala posebne i vrlo skupe rođendanske darove, tako da će to biti lijepo. Nakon toga, Madeline će odvesti Chloe svojoj svekrvi, a onda će ručati s prijateljima prije nego što svi odjure po djecu u školu. Sunce je sjalo. Ona je nosila svoje prekrasne nove Dolce & Gabanna štikle (koje je kupila preko interneta, bile su na popustu trideset posto). Bit će to uistinu prekrasan dan.

– Neka počne Madelinin festival! – jutros je rekao njezin suprug Ed kad joj je u krevet donio kavu. Madeline je bila poznata po tome što voli rođendane i proslave sve vrste. Bilo kakvu priliku da se popije šampanjac.

Ali ipak, četrdeset.

Dok je vozila poznatom cestom do škole, razmišljala je o svojim divnim novim godinama. Četrdeset. I sada je o “četrdeset” godina razmišljala kao kad je imala petnaest. Tako bezlične godine.

Samotne godine na sredini života. Ništa neće biti bitno kad napuniš četrdeset godina. Nećeš imati prave osjećaje kad napuniš četrdeset, zato što ćeš biti sigurno ušuškan u svoje otrcane četrdesete. Četrdesetogodišnjakinja pronađena mrtva. Ajme!

20

Male laži

Dvadesetogodišnjakinja pronađena mrtva. Tragedija! Kakva tuga!

Pronađite tog ubojicu!

Madeline se morala malo natjerati da se zapita kad je čula u vijestima da je neka žena u dobi od četrdeset godina umrla. Ali to sam mogla biti i ja! To bi bilo tužno! Ljudi bi bili tužni da ja umrem! Štoviše, bili bi shrvani. Eto, ljudi su opsjednuti godinama. Možda imam četrdeset godina, ali sam voljena.

S druge strane, vjerojatno je bilo potpuno prirodno biti tužniji zbog smrti neke dvadesetogodišnjakinje nego zbog smrti četrdesetogodišnjakinje. Četrdesetogodišnjakinja je proživjela dvadeset godina više. I da neki naoružani napadač jurca okolo, zbog toga bi se Madeline osjećala obveznom baciti svoje sredovječno tijelo pred neku dvadesetogodišnjakinju. Primiti metak zbog mladosti.

To je jedino bilo pošteno.

E pa, to bi učinila kad bi bila sigurna da je to neka dobra mlada osoba, a ne jedna od pripadnika nepodnošljive mladeži poput djeteta koje vozi mali plavi Mitsubishi ispred Madeline. Čak se nije ni potrudila sakriti da koristi mobitel dok vozi, i to vjerojatno kako bi promijenila status na Facebooku.

Eto ga! Ovo dijete ne bi ni primijetilo naoružanog napadača!

Odsutno bi zurila u telefon, a Madeline bi žrtvovala svoj život za nju. To je bilo nečuveno.

Mali auto na čijem je zadnjem staklu bilo nakoso nalijepljeno slovo “P”, označavajući da osoba ima privremenu vozačku dozvolu, bio je pun mladih ljudi. Odostrag ih je bilo barem troje: glave su im se njihale, rukama su gestikulirali. Je li to netko mahao nogom? Samo što se ne dogodi tragedija. Svi se moraju usredotočiti. Prošli tjedan Madeline je bila na kratkoj kavi nakon teretane te je u novinama čitala priču o tome kako su mladi odlazili u smrt zbog toga što su slali poruke dok voze. Stižem.

Evo me! To su bile njihove posljednje, blesave (i često pogrešno 21

Liane Moriarty

napisane) riječi. Madeline je zaplakala kad je vidjela sliku shrvane majke jedne tinejdžerice kako apsurdno drži mobitel svoje kćeri kao upozorenje čitateljima.

– Smiješni mali idioti – naglas je rekla kad je auto skrenuo opasno blizu drugoj traci.

– Tko je idiot? – pitala je njezina kći Chloe sa stražnjeg sjedala.

– Djevojka koja ispred mene vozi auto je idiot jer istovremeno vozi i koristi telefon.

– Kao kad ti moraš nazvati tatu kad kasnimo – rekla je Chloe.

– To sam napravila samo jedanput! – pobunila se Madeline. – I bila sam jako oprezna i jako brza! I ja imam četrdeset godina!

– Danas – znakovito je rekla Chloe. – Danas imaš četrdeset godina.

– Da! A osim toga, ja sam ga samo na brzinu nazvala, nisam slala poruku! Kad šalješ poruku, ne možeš gledati cestu. Slanje poruke je protuzakonito i zločesto i moraš mi obećati da to nikad, ali nikad nećeš raditi kad postaneš tinejdžerica.

Glas joj je zadrhtao pri pomisli da će Chloe postati tinejdžerica i da će voziti auto.

– Ali dopušteno je nazvati nekoga na brzinu – rekla je Chloe.

– Nije! I to je protuzakonito.

– To znači da si ti prekršila zakon – zadovoljno je rekla Chloe.

– Kao pljačkaš.

Chloe je trenutačno bila opsjednuta pljačkašima. Jednog dana će sigurno hodati s lošim dečkom. S lošim dečkom koji vozi motor.

– Drži se dobrih dečkiju, Chloe! – nakon jednog trenutka je rekla Madeline. – Kao što je tata. Loši dečki ti ne donose kavu u krevet, u to sam sigurna.

– Što ti to brbljaš, ženo? – uzdahnula je Chloe. Tu je frazu čula od svojega oca i savršeno je oponašala njegov umoran ton. Pogriješili su kad su se nasmijali kad je prvi put to rekla, tako da ju je 22

Male laži

zapamtila i često ju je govorila i to baš u pravom trenutku, pa su se i dalje morali tome smijati.

Ovaj put Madeline se uspjela ne nasmijati. Chloe je trenutačno bila na granici između dražesnog i iritantnog djeteta. A na takvoj granici vjerojatno je bila i sama Madeline.

Madeline je na crvenom svjetlu stala iza malog plavog Mitsubishija. Mlada vozačica je i dalje gledala u mobitel. Madeline je pritisnula sirenu. Vidjela je kako ju vozačica gleda u retrovizoru, a ostali putnici u autu okrenuli su se da ju pogledaju.

– Odloži telefon! – vikala je. Oponašala je slanje poruke tako što je prstom lupkala po dlanu. – To je protuzakonito! To je opasno!

Djevojka joj je pokazala srednji prst.

– Dobro! – Madeline je povukla ručnu kočnicu i uključila sva četiri žmigavca.

– Što to radiš? – pitala je Chloe.

Madeline je otkopčala pojas i otvorila automobilska vrata.

– Ali moramo ići na dan upoznavanja! – panično je povikala Chloe. – Zakasnit ćemo! Jao si ga meni!

“Jao si ga meni” bio je uzvik iz slikovnice koju su čitali Fredu kad je bio mali. A sada je cijela obitelj to govorila. Tu frazu čak su koristili i Madelinini roditelji i neki Madelinini prijatelji. Bila je vrlo zarazna.

– Sve je u redu – rekla je Madeline. – Ovo će biti brzo gotovo.

Spašavam mlade živote.

U novim je štiklama došla do auta te djevojke i pokucala na prozor.

Prozor se spustio, a vozačica se iz obične siluete pretvorila u vrlo mladu djevojku blijede puti, koja je u nosu imala svjetlucavu naušnicu, a na očima loše nanesenu, grudastu maskaru.

U Madeline je pogledala s pomiješanim osjećajima agresivnosti i straha. – Koji je tvoj problem? – U lijevoj ruci je i dalje opušteno držala mobitel.

23

Vraški dobra knjiga! Duhovita i napeta.

STEPHEN KING

Otkako je prije pet godina rodila sina, Jane nigdje nije živjela duže od šest mjeseci. Stalno se seli kako bi pobjegla od svoje prošlosti. Sada ju je na svoju obalu privukao idilični grad Pirriwee i Jane ima osjećaj kao da napokon nekamo pripada. Sprijateljuje se s energičnom Madeline i nevjerojatno lijepom Celeste, s dvije žene koje naočigled imaju savršen život, ali i vlastite tajne.

No na početku polugodišta, na igralištu se događa incident u koji su upletena djeca svih triju žena, zbog čega se stvara jaz između njih i ostalih roditelja.

Taj jaz u početku je mali, ali postaje sve veći dok govorkanja i glasine ne postanu zlobni i pakosni, a istina ne preraste u laž. Od početka je bilo jasno da će sve završiti u suzama, ali nitko nije mislio da će završiti ubojstvom...

Kakva dobra spisateljica – pametna, mudra, duhovita. Anne Lamott Male laži bit će i veći hit nego što je to bila Suprugova tajna! The New York Times Neodoljivo…Moriartyn humor i napeta radnja natjerat će vas da čitate bez prestanka do zadnje stranice. People

w w w.mozaik- knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-1869-0